Mugoša protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
76522/12
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
21.06.2016
Članovi
5
5-1
6
6-1
6-2
Kršenje
5
5-1
6
6-2
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-2) Pretpostavka nevinosti
Tematske ključne reči
optužni akt
trajanje pritvora
VS deskriptori
1.5 Član 5. - pravo na slobodu i sigurnost
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.6.3 Krivična optužba
1.6.5 Pravično suđenje
1.6.8 Pretpostavka nevinosti
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je pokrenut predstavkom protiv Crne Gore koju je Sudu podneo crnogorski državljanin g.Nebojša Mugoša (podnosilac predstavke) dana 24.11.2011.godine. On se naročito žalio: (a) da je bio nezakonito u pritvoru između 18 i 22.septembra 2011.godine, (b) na nedovoljno obrazloženje odluke Ustavnog suda i (c) da je došlo do kršenja pretpostavke nevinosti. Vlada je obaveštena o predstavci 06.novembra 2014.godine.

Podnosilac predstavke je rođen 1962.godine i živi u Podgorici, a nalazi se u pritvoru u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS) u Spužu. Pritvor mu je određen u februaru 2011.godine zbog sumnje da je učinio krivično delo ubistvo. Viši sud u Podgorici je doneo rešenje o određivanju pritvora, a pritvor je nekoliko puta produžavan. Podosilac predstavke je optužen za ubistvo u maju 2011.godine. Viši državni tužilac iz Podgorice podigao je optužnicu protiv podnosioca predstavke za krivično delo teško ubistvo, koje je navodno učinio 17.februara 2011.godine, nakon čega je pobegao sa mesta zločina, pa je lišen slobode 19.februara 2011.godine. Dana 23.septembra 2011.godine podnosilac predstavke se obratio zatvorskoj upravi sa zahtevom da se pusti na slobodu zbog nepostojanja rešenja o produžetku pritvora nakon 18.septembra 2011.godine. Istog dana mu je dostavljena kopija rešenja od 22.septembra 2011.godine, poslata faksom, bez pečata i potpisa. On je podneo ustavnu žalbu, ali ju je Ustavni sud odbacio u aprilu 2012.godine. Ustavni sud se nije bavio žalbom u delu o nedostatku pečata i potpisa na kopiji rešenja od 22.septembra 2011.godine kojim se produžava pritvor.

Sud smatra da pritvor u kojem se nalazio podnosilac predstavke od 18. do 22.septembra 2011.godine nije bio zakonit u smislu člana 5 stav 1 Konvencije. Dakle, došlo je do povrede člana 5 stav 1 Konvencije.
Sud smatra da je prvobitni nedostatak pečata i potpisa na rešenju o određivanju pritvora bila samo administrativna greška koja je brzo ispravljena, tako da nije bio potreban konkretan i brz odgovor Ustavnog suda. Dakle, nije bilo povrede člana 6 stav 1 Konvencije.
Sud primećuje da je prvostepena presuda u odnosu na podnosioca predstavke doneta krajem marta 2013.godine. U spisima predmeta nema podatka da li je podnosilac predstavke tada oglašen krivim ili ne. Zbog formulacije optužbe, Sud smatra da je podnosilac predstavke unapred oglašen krivim. Dakle, bilo je povrede člana 6 stav 2 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET MUGOŠA protiv CRNE GORE

(Predstavka br 76522/12)

PRESUDA

STRAZBUR

21. jun 2016. godine

 

Ova presuda će postati pravosnažna u okolnostima utvrdjenim članom 44 stav 2 Konvencije. Ona može biti predmet redakcijske izmjene.

 

U predmetu Mugoša protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu od:

Isil Karakas, predsjednik,
Nebojša Vuĉinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Gritco,
Jon Fridrik Kjolbro,
Stephanie Mourou-Vikstrom,
Georges Ravarani, sudije
i Stanley Naismith, sekretar odjeljenja,

Poslije vijećanja na zatvorenoj sjednici održanoj 31. maja 2016.godine, Donosi sledeću presudu, koja je usvojena tog dana:

PROCEDURA

  1. Predmet je pokrenut predstavkom protiv Crne Gore (br. 76522/12) koju je dana 24.11.2011. godine Sudu na osnovu ĉlana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) podnio crnogorski državljanin g-din Nebojša Mugoša („podnosilac predstavke“).
  2. Podnosioca predstavke je predstavljao g-din G Rodić, advokat iz Podgorice. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu „Vlada“) je prvobitno zastupao g-din Zoran Pažin, tadašnji zastupnik, a kasnije g-dja Valentina Pavliĉić, novo-izabrana zastupnica.
  3. Podnosilac predstavke se naroĉito žalio: (a) da je bio nezakonito u pritvoru izmedju 18 i 22. septembra 2011. godine , (b) na nedovoljno obrazloženje odluke Ustavnog suda, i (c) da je došlo do kršenja pretpostavke nevinosti.
  4. Predstavka je dostavljena Vladi 6. novembra 2014. godine

ĈINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnosilac predstavke je rodjen 1962. godine i živi u Podgorici, nalazi se u pritvoru u Zavodu za izvršenje kriviĉnih sankcija, (u daljem tekstu „ZIKS“) u Spužu.
  2. Pritvor je podnosiocu predstavke odredjen dana 19. februara 2011. godine zbog sumnje da je poĉinio kriviĉno djelo ubistva.
  3. Viši sud u Podgorici je donio rješenje o odredjivanju pritvora podnosiocu predstavke 21. februara 2011. godine. Iz spisa predmeta je jasno da je pritvor prema podnosiocu predstavke produžen marta 2011. godine, 17. maja 2011. godine i 18. jula 2011. godine. Rješenja od 17. maja i 18. jula 2011.godine nalaze se u spisima predmeta. U rješenju od 17. maja 2011. godine se navodi da pritvor ima trajati „do dalje odluke suda“. U rješenju od 18. jula 2011. godine se ne navodi ništa u tom smislu.
  4. Podnosilac predstavke je osudjen za ubistvo 16. maja 2011. godine.
  5. Dana 23. septembra 2011. godine podnosilac predstavke se obratio zatvorskoj upravi sa zahtjevom da se pusti na slobodu, zbog nepostojanja rješenja o produženju pritvora nakon 18. septembra 2011. godine
  6. Istog dana podnosiocu predstavke je dostavljena kopija rješenja od 22. septembra 2011. godine, poslata faksom. Kopija nije imala peĉat ni potpis. Rješenje, u svom obrazloženju sadrži sledeće:

„Dana 16. maja 2011. godine Viši državni tužilac iz Podgorice je podigao optužnicu Kt. br. 29/11 protiv podnosioca predstavke za kriviĉno djelo teško ubistvo na osnovu ĉlana 144 stav 1 (1) i (4) Kriviĉnog zakona.

Podnosilac predstavke je lišen slobode na osnovu odluke Kri.br. 151/11 istražnog sudije Višeg suda u Podgorici od dana 21. februara 2011. godine, dok je pritvor produžavan rješenjem kriviĉnog vanraspravnog vijeća Višeg suda u Podgorici Kv. br. 268/11 od  16. marta 2011.godine i Kv. br. 472/11 od 17. maja 2011.godine.

Kriviĉno vijeće sastavljeno od troje sudija je, po službenoj dužnosti, u skladu sa ĉlanom 179 stav 2 ZKP-a, ispitalo dalje trajanje pritvora podnosioca predstavke i našlo sledeće:

-  Dalje trajanje pritvora podnosioca predstavke treba da bude produženo na osnovu ĉlana 175 stav 1 (1) i (4) ZKP-a.

Znaĉajno je da je podnosilac predstavke optužen za teško ubistvo na osnovu ĉlana 144 stav 1 (a) i (4) Kriviĉnog zakona, te da zbog težine kriviĉnog djela može biti osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 10 do 40 godina, i naroĉito imajući u vidu ĉinjenicu da je optuženi poĉinio kriviĉno djelo 17. februara 2011.godine oko 21:30h, nakon ĉega je pobjegao sa mjesta zloĉina, te da su ga ovlašćeni policijski službenici Uprave policije, ispostava Podgorica, lišili slobode 19. februara 2011. godine u 13:00h, su razlozi, na osnovu mišljenja vijeća, koji opravdavaju produženje pritvora na osnovu ĉlana 175 stav 1 (1) ZKP-a.

Po mišljenju Vijeća, pritvor podnosioca predstavke treba da bude produžen po pritvorskom osnovu predvidjenim ĉlanom 175 stav 1 (4) ZKP-a, jer je podnosilac predstavke optužen za kriviĉno djelo teško ubistvo na osnovu ĉlana 144 stav 1 (1) i (4) Kriviĉnog zakona, a imajući u vidu da je predvidjena kazna zatvora u trajanju od 10 do 40 godina, ĉime je ispunjen prvi uslov za produženje pritvora na osnovu ĉlana 175 stav 1 (4) ZKP-a, a to je da je predvidjena kazna zatvora za navedeno kriviĉno djelo 10 godina i viša. Dalje, u ovom predmetu su naroĉito kvalifikovane okolnosti kriviĉnog djela zbog naĉina na koji je kriviĉno djelo poĉinjeno i njegovih posledica, koje se ogledaju u ĉinjenici da je podnosilac predstavke, kao što se vidi iz spisa predmeta, [...] na podmukao naĉin i zarad materijalne koristi, lišio života  X [...] na naĉin što mu je pucao iz neposredne blizine u grudi i ledja nekoliko puta iz automatske puške, nanoseći mu brojne povrede koje su izazvale neposrednu smrt, nakon ĉega je pobjegao, i gore navedene utvrdjene ĉinjenice i okolnosti, u cjelosti, predstavljaju izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu podnosioca predstavke predstavljalo prijetnju za javni red i mir, koji razlozi opravdavaju produženje pritvora.“

  1. Podnosilac predstavke se žalio na naĉin na koji mu je dostavljeno rješenje 26. septembra 2011. godine, i naveo da je njegovo trajanje pritvora isteklo 17. septembra 2011. godine, što je dva mjeseca od poslednjeg produženja pritvora. Istog dana, podnosiocu predstavke je uruĉeno rješenje sa peĉatom i potpisom od 22. septembra 2011. godine
  2. Podnosilac predstavke je podnio novu žalbu 29. septembra godine.
  3. Apelacioni sud u Podgorici je odbacio obije žalbe 4. oktobra 2011.godine. Ustanovljeno je da je rješenje koje je poslato faksom identiĉno originalnom koje je bilo peĉatirano i potpisano. Dalje smatra da je podnosiocu predstavke uruĉeno rješenje bez peĉata i potpisa zbog oĉigledne greške, što rješenje ne ĉini nezakonitim niti izaziva povredu ljudskih prava zagarantovanih Ustavom i Konvencijom. Jedan od sudija koji je uĉestvovao u odluĉivanju je bila S.V.
  4. Do 4. novembra 2011. godine podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu, i podnio niz pritužbi od kojih je jedna da S.V. treba da bude izuzeta iz vijeća jer je u srodstvu sa punomoćnikom oštećene strane.
  5. Ustavni sud u Podgorici je svojom odlukom od 12. januara 2012.godine ukinuo rješenje Apelacionog suda i odredio da sluĉaj bude ponovo ispitan. Ustavni sud je ukinuo odluku Apelacionog suda na osnovu toga što je S.V. zaista trebala biti izuzeta iz odluĉivanja o žalbama podnosioca predstavke jer je bila sestra punomoćnika oštećene strane. U pogledu toga, sud nije smatrao potrebnim da razmatra ostale žalbene navode.
  6. Apelacioni sud je 25.januara 2012.godine, nakon što mu je ukinuta odluka, od strane Ustavnog suda, ponovo odluĉivao i odbio je žalbe podnosioca predstavke. Odluka nije stavljena u spise predmeta. Iz navedene odluke Ustavnog suda (vidite paragraf 18 ispod), ipak, jasno je da je Apelacioni sud našao da: (a) pritvor podnosiocu predstavke nije okonĉan 17. septembra 2011. godine, s obzirom da prethodno rješenje o produženju nije sadržalo koliko dugo će pritvor trajati i zakonski rok od dva mjeseca nije bio obavezujući (vidite paragrafe 33 i 34 ispod); i (b) odsustvo peĉata i potpisa na rješenju o pritvoru ga ne ĉini nezakonitim.
  7. Dana 22. marta 2012. godine, podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu žaleći se da njegov pritvor nije produžen u zakonski predvidjenom roku od dva mjeseca, da kopija relevantnog rješenja nije bila potpisana ni peĉatirana, i da je Viši sud svojom odlukom povrijedio njegovo pravo na pretpostavku nevinosti. On se pozvao, inter alia, na ĉlanove 5 i 6 Konvencije.
  8. Ustavni sud je odbacio ustavnu žalbu podnosioca predstavke 20. aprila 2012. godine. Smatrao je da relevantno zakonodavstvo ograniĉava vrijeme trajanja pritvora do tri godine nakon podizanja optužnice, i da nema drugih ograniĉenja po tom osnovu. Sudovi su imali obavezu da svaka dva mjeseca ispitaju postojanje razloga za produženje pritvora, i zavisno od okolnosti, produže pritvor ili ga ukinu. Nije bilo obaveze suda da navede koliko dugo će pritvor trajati, s obzirom da ima obavezu da kontroliše trajanje pritvora svaka dva mjeseca. Ipak, ovaj zakonski vremenski okvir nije bio obavezan, pa samim tim ni ĉinjenica da je rješenje donijeto nakon dva mjeseca i ĉetiri dana nije mogla biti presudna za zakljuĉivanje da je povrijedjeno pravo na slobodu podnosioca predstavke. Sud takodje smatra da Viši sud i Apelacioni sud nijesu navodili da je podnosilac predstavke kriv ali da se to jasno vidi iz spisa predmeta i osporavanog rješenja da je podnosilac predstavke optužen za relevantno kriviĉno djelo. Sud se nije bavio žalbom u dijelu o nedostatku peĉata i potisa na kopiji rješenja kojim se produžava pritvor od 22. septembra 2011.godine.
  9. Iz spisa predmeta se jasno vidi da gornja odluka Ustavnog suda nije bila poslata prije 18. maja 2012. godine.
  10. Kao što Vlada navodi, Viši sud je donio prvostepenu odluku po optužnici protiv podnosioca predstavke 22. marta 2013. godine. Nijesu obezbijedili njenu kopiju. Takodje nema podataka u spisima predmeta da li se kriviĉni postupak protiv podnosioca predstavke u medjuvremenu okonĉao i ako jeste koji je bio njegov ishod.

II RELEVANTNI DOMAĆI ZAKONI I PRAKSA 

A.   Ustav Crne Gore iz 2007 (objavljen u Sl. listu Crne Gore – br. 01/07) 

  1. Ĉlan 30 sadrži detalje koji se tiĉu pritvora. Stav 4, naroĉito, predvidja da vrijeme trajanja pritvora mora biti svedeno na najkraće moguće
  2. Ĉlan 32 obezbjedjuje pravo na praviĉno sudjenje.
  3. Ĉlan 35 obezbjedjuje da se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže pravosnažnom odlukom suda.
  4. Ĉlan 149 obezbjedjuje da će Ustavni sud odluĉivati o ustavnoj žalbi podnesenoj u pogledu navodnih povreda ljudskih prava i sloboda zagarantovanih Ustavom, nakon što budu iscrpljeni svi ostali domaći pravni ljekovi.
  5. Ustav je stupio na snagu 22. oktobra 2007.godine.

B.   Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore, (objavljen u Sl. listu Crne Gore br. 64/08) 

  1. Ĉlan 48 obezbjedjuje da ustavna žalba može biti podnesena protiv pojedinaĉnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog kršenja ljudskih prava i sloboda zagarantovanih Ustavom, nakon što su iscrpljena sva djelotvorna pravna sredstva.
  2. Ĉlan 49-59 predvidja dodatne detalje koji se tiĉu podnošenja ustavne žalbe. Naroĉito, ĉlan 56 obezbjedjuje da, kada Ustavni sud nadje da je došlo do povrede ljudskih prava i sloboda, on će ukinuti sporni akt, u cjelosti ili djelimiĉno, i narediti da predmet bude preispitan od strane istog organa koji je donio ukinuti akt.
  3. Ovaj Zakon je stupio na snagu u novembru 2008. godine. 

C.   Zakonik o krivičnom postupku 2003 (objavljen u Sl. listu Republike Crne Gore br. 71/03, 07/04, i 47/06) 

  1. Ĉlan 16 propisuje, izmedju ostalog, da je obaveza suda da sprovede postupak bez odugovlaĉenja, i da trajanje pritvora bude svedeno na najkraće potrebno vrijeme.
  2. Ĉlan 147 stav 2 predvidja kao obavezu svih organa ukljuĉenih u kriviĉni postupak da postupaju sa naroĉitom hitnošću ukoliko je optuženi u pritvoru.
  3. Ĉlan 148 stav 1 predvidja da pritvor može biti odredjen ukoliko postoji osnovana sumnja da je odredjeno lice poĉinilo kiviĉno djelo:

(1) ukoliko se ta osoba skrivala, ili njen identitet nije mogao biti utvrdjen ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva;

[...]

(4) ako su u pitanju kriviĉna djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, ako je to opravdano zbog posebno teških okolnosti djela.

  1. Ĉlan 149 stav 2 predvidja da rješenje o odredjivanju pritvora mora sadržati, inter alia, vrijeme na koje je odredjen pritvor, kao i zvaniĉni peĉat i potpis sudije koji je pritvor odredio.
  2. Ĉlan 152 odredjuje detalje koji se tiĉu dužine trajanja pritvora nakon podizanja optužnice. Naroĉito, ĉlan 152 stav 2 predvidja da kada jednom optužnica stupi na snagu, vijeće sudija, po prijedlogu stranaka, odnosno po službenoj dužnosti, dužno je da ispita  svaka dva mjeseca postojanje razloga za pritvor, i donese rješenje o produženju pritvora ili njegovom ukidanju. Ĉlan 152 stav 3 dalje predvidja da pritvor može trajati najduže tri godine od dana podizanja optužnice.

D.    Zakonik o krivičnom postupku 2009 (objavljen u Sl. listu Crne Gore br. 57/09 i 49/10) 

  1. Ĉlanovi 15, 174 stav 2, 175 stav 1 (1), 176 stav 2 i 179 ovog Zakonika odgovaraju ĉlanovima 16, 147 stav 2, 148 stav 1 (1), 149 stav 2 i 152, prethodnog Zakonika. Ĉlan 175 stav 1 (4) predvidja da pritvor može biti odredjen kada postoji osnovana sumnja da osoba koja je uĉinila kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, i koje je naroĉito teško zbog naĉina izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje oĉuvanju javnog reda i mira.
  2. Zakonik je stupio na snagu 1. septembra 2011.godine. 

E.   Sudska praksa Ustavnog suda (objavljeno u Sl. listu Crne Gore br. 30/11) 

  1. Dana juna 2011. godine Ustavni sud je prihvatio žalbu koju su podnijeli R. K. i D.M. Našao je, inter alia, da Viši sud nije produžio pritvor u zakonom predvidjenom roku i da Apelacioni sud nije odluĉio u okviru zakonom predvidjenog roka o njihovoj žalbi na rješenje o produženju pritvora, i da je neuskladjenost sa nacionalnim zakonodavstvom dovela do povrede ĉlana 5 Konvencije. Takvim postupanjem, Sud se pozvao na predmet Van der Leer protiv Holandije (21. februar 1990. godine, stav 22, Serija A, br. 170-A). Ova odluka je objavljena u Sl. listu 22. juna 2011. godine.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ĈLANA 5 STAV 1 I ĈLANA 6 STAV 1 I 2 KONVENCIJE 

  1. Podnosilac predstavke se žalio po osnovu više ĉlanova da: (a) je njegovo zadržavanje u pritvoru u periodu od 18. do 22. septembra 2011.godine bilo nezakonito; (b) odluka Ustavnog suda od 22.septembra 2011.godine nije bila dovoljno obrazložena u odnosu na njegovu žalbu i da nije sadržala peĉat ni potpis; i (c) da mu je povrijedjeno pravo na pretpostavku nevinosti odlukom Višeg suda od 22. septembra 2011. godine
  2. Sud smatra da ove žalbe treba da budu ispitane po osnovu ĉlana 5 stav 1 (c) i ĉlana 6 stavovi 1 i 2 Konvencije, Sud kao majstor karakterizacije1 odredjuje zakonske ĉinjenice bilo kojeg prethodnog predmeta (vidite Tarakhel protiv Švajcarske [VV] br. 29217/12 stav 55, ECHR 2014 (izvodi)).

1 Sud je taj koji ima pravo da žalbu podnosioca predstavke razmatra, odnosno podvede pod član Konvencije za koji smatra da treba, ukoliko se podnosilac predstavke nije pozvao na član ili se pogrešno pozvao na neki član u svojoj predstavci.

  1. Relevantnim ĉlanovima je predvidjeno sledeće:

Član 5

„1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost liĉnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim sluĉajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

...

(c) u sluĉaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privodjenja lica pred nadležnim sudom zbog opravdane sumnje da je izvršio kriviĉno djelo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se preduprijedilo izvršenje kriviĉnog djela ili bjekstvo po njegovom izvršenju;“

Član 6

„1. Svako, tokom odluĉivanja o ... kriviĉnoj optužbi protiv njega, ima pravo na praviĉnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. [...]

2. Svako ko je optužen za kriviĉno djelo smatraće se nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu “

A.   Prihvatljivost 

  1. Vlada tvrdi da je predstavka podnešena nakon što je istekao vremenski rok od šest mjeseci. Naroĉito, predmetno rješenje je dostavljeno ZIKS-u 23. maja 2012. godine, „kao što se može vidjeti iz povratnice“. S obzirom da je podnosilac predstavke bio u pritvoru i da u tom trenutku nije imao branioca, taj dan se može uzeti kao datum kada je rješenje dostavljeno podnosiocu predstavke. Vlada nije podnijela bilo koju povratnicu.
  2. Podnosilac predstavke nije osporio da je rješenje dostavljeno upravi ZIKS-a 23. maja 2012. godine, ali navodi da je njemu uruĉeno tek dva dana kasnije, taĉnije 25. maja 2012. godine. On tvrdi da je standardna zatvorska procedura da se sva pošta prvenstveno dostavlja predmetnom sudiji „radi provjere“, a tek kasnije pritvorenom licu. On je naglasio da Vlada nije podnijela povratnicu.
  3. Sud podsjeća da se na osnovu ĉlana 35 stav 1 Konvencije može baviti samo predstavkama koje se podnesu u roku od šest mjeseci od datuma kada se donese konaĉna odluka pred domaćim sudovima. Primarna svrha pravila roka od šest mjeseci je da održi pravnu sigurnost obezbjedjujući da predmeti koji pokreću pitanja u skladu sa Konvencijom budu ispitani u razumnom roku, i da zaštiti vlasti i druga lica da budu držani u stanju nesigurnosti na duži vremenski period (vidite Mocanu i drugi protiv Rumunije [VV], br. 10865/09, 45886/07 i 32431/08, stav 258, ECHR 2014. (izvodi)). Ovo pravilo takodje obezbjedjuje potencijalnom podnosiocu predstavke dovoljno vremena da razmotri da li da podnese predstavku i, ukoliko to uradi, da odluĉi o posebnim žalbama i argumentima koje će podnijeti (vidite Sabri Gunes protiv Turske [VV], br. 27396/06, stav 39, 29. jun 2012. godine).
  4. Period od šest mjeseci poĉinje da teĉe sledećeg dana od dana pismenog ili usmenog izricanja konaĉne presude ili od kada je podnosilac predstavke ili njegov zastupnik sa njom upoznat, a istiĉe šest kalendarskih mjeseci kasnije, bez obzira na trajanje kalendarskog mjeseca (vidite Otto protiv Njemačke (odluka) br. 214526/06, 10. novembar 2009. godine). Na državi je koja se oslanja na neispunjavanje roka od šest mjeseci da utvrdi datum kada je podnosilac predstavke postao svjestan konaĉne domaće odluke (vidite Sahmo protiv Turske (odluka) br. 37415/97, 1. april 2003. godine).
  5. Što se tiĉe konkretnog predmeta, Sud je mišljenja da ustavna žalba u Crnoj Gori može u principu da se smatra djelotvornim pravnim lijekom od 20. marta 2015. godine (vidite Siništaj i drugi protiv Crne Gore, 1451/10, 7260/10 i 7382/10 stav 123, 24. novembar 2015 godine). Podnosilac predstavke u predmetnom sluĉaju, je, ipak, iskoristio ovaj pravni lijek ĉak i prije ovog datuma i Ustavni sud je zaista usvojio njegovu prvu ustavnu žalbu i ukinuo spornu odluku Apelacionog suda (vidite gornji stav 15). U tom smislu, Sud smatra da je podnosilac predstavke mogao razumno vjerovati da je njegova druga ustavna žalba imala izgleda za uspjeh i da je sa tog razloga vremenski rok od šest mjeseci trebao da poĉne da teĉe od dana kada je podnosiocu predstavke dostavljena odluka Ustavnog suda 20. aprila 2012. godine (vidite mutatis mutandis, Siništaj i drugi, gore navedeno, stav 130).
  6. Sud dalje primjećuje da je konaĉno rješenje koje je donio Ustavni sud dostavljeno ZIKS-u 23. maja 2013. godine. Strane su u tome saglasne. Podnosilac predstavke, ipak, i dalje tvrdi da je dobio rješenje dva dana kasnije. Vlada nije dostavila povratnicu ili bilo koji dokaz kojim bi se dokazalo suprotno, već tvrdi da, s obzirom da se podnosilac predstavke nalazi u pritvoru u ZIKS-u i da u tom trenutku nije imao pravnog zastupnika, datum kada je rješenje dostavljeno ZIKS-u treba da bude smatran kao datum kada ga je podnosilac predstavke primio. Drugim rijeĉima, vremensko ograniĉenje od šest mjeseci treba da se raĉuna od dana kada je odluka dostavljena ZIKS-u.
  7. Sud ponavlja u ovom smislu, kao što je gore navedeno, da se vremenski okvir od šest mjeseci raĉuna od dana kada je relevantna odluka dostavljena podnosiocu predstavke ili njegovom punomoćniku (vidite gornji ĉlan 43). Kada bi bilo drugaĉije, stvorile bi se velike mogućnosti za zloupotrebu, npr. dozvoljavanjem razliĉitim institucijama, u konkretnom sluĉaju ZIKS-u, da zadržavaju predmetno rješenje duže, ĉak i na neograniĉen vremenski period, i time onemoguće podnosiocu predstavke da iskoristi dostupne pravne ljekove ili da se obrati medjunarodnim sudovima, ili da to uradi prekasno. S obzirom da Vlada nije ponudila dokaz za suprotno, Sud je prihvatio kao vjerodostojan navod podnosioca predstavke da je rješenje primio 25. maja 2012. godine. Period od šest mjeseci koji je propisan ĉlanom 35 stav 1 Konvencije shodno tome poĉinje da teĉe od 26. maja 2012.godine i istekao je 25. novembra 2012. godine (vidite Otto protiv Njemačke (odluka) gore navedena), a podnosilac predstavke je predstavku podnio 24. novembra 2012. godine, što jeste u okviru vremenskog roka od šest mjeseci. Vladin prigovor u ovom smislu s toga se mora odbiti.
  8. Sud konstatuje da predstavka nije oĉigledno neosnovana u smislu znaĉenja ĉlana 35 stav 3 (a) Konvencije. Dalje konstatuje da nije neprihvatljiva ni po kom drugom osnovu. S toga se mora proglasiti prihvatljivom. 

B.   Osnovanost 

1. Član 5 stav 1 (c) 

a.   Podnesci stranaka

  1. Podnosilac predstavke navodi da su domaći organi odluĉivali van zakonskih rokova. Naroĉito, potvrdio je svoju žalbu da je njegovo držanje u pritvoru u periodu od 18. do 22. septembra 2011. godine bilo nezakonito, jer je rješenje o produženju pritvora izdato nakon zakonom predvidjenog roka od dva mjeseca. Znaĉajno je da je rješenje o odredjivanju pritvora donijeto 18. jula 2011.godine, i da je pritvor istekao 18. septembra 2011. godine, a rješenje o produženju pritvora je donijeto 22. septembra 2011.godine. Kako nije bilo relevantnog rješenja o produženju pritvora za taj period, njegovo dalje držanje u pritvoru u periodu od 18. do 22. septembra 2011.godine je bilo nezakonito. Apelacioni sud je takodje propustio da odluĉi o njegovoj žalbi u zakonom predvidjenom roku.
  2. Vlada je osporila žalbu podnosioca predstavke. Naroĉito, Vlada tvrdi da kriviĉno zakonodavstvo ograniĉava vrijeme trajanja pritvora do tri godine od dana kada optužnica stupi na snagu do dana donošenja odluke prvostepenog suda, i da nema drugih ograniĉenja za trajanje pritvora. Sudovi zaista imaju obavezu da preispitaju postojanje razloga za dalje trajanje pritvora svakih dva mjeseca, i na osnovu toga da ga produže ili ukinu. U sluĉaju produženja pritvora nijesu u obavezi da navedu dužinu trajanja pritvora, već samo imaju obavezu da preispitaju razloge za dalje trajanje pritvora svaka dva mjeseca. Ipak, ovaj rok od dva mjeseca nije bio obavezan, pa s toga kontrola pritvora koja je uslijedila nakon dva mjeseca i 4 dana nije predstavljala povredu Konvencije, naroĉito s obzirom na ĉinjenicu da podnosilac predstavke nije osporavao osnov pritvora.

b.   Relevantni principi 

  1. Sud ponavlja da izrazi „zakonski“ i „u skladu sa procedurom propisanom zakonom“ u ĉlanu 5 stav 1, naroĉito se odnosi na nacionalne zakone i obavezu države da postupa u skladu sa materijalnim i proceduralnim pravilima (vidite Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, stav 72, 9. jul 2009. godine). Dok je normalno prvenstveno na vlastima, a naroĉito na sudovima, da tumaĉe i primjenjuju domaće zakone, drugaĉije je sa predmetima gdje, na osnovu ĉlana 5 stav 1, nepostupanje u skladu sa tim zakonom predstavlja kršenje Konvencije. U takvim predmetima, Sud može i treba da upotrijebi odredjenu moć da razmotri da li je nacionalni zakon sproveden (vidite, izmedju ostalog, Mooren protiv Njemačke [VV], gore naveden, 73;  Douiyeb  protiv  Holandije  [VV],    31464/96,  stav  44-45,  4.  avgust 1999. godine i Benhman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10. jun 1996. godine, stav 41, Izvještaj o presudama i Odlukama 1996-III).
  2. Ipak, „zakonitost“ zadržavanja u pritvoru na osnovu domaćih zakona je primarni ali ne uvijek i presudni element. Sud dodatno mora biti zadovoljen da je trajanje pritvora tokom perioda koji se razmatra bilo u skladu sa svrhom ĉlana 5 stav 1, a to je da se osoba zaštiti lišavanja slobode na proizvoljan naĉin. Sud štaviše mora utvrditi da li su domaći zakoni sami po sebi u skladu sa Konvencijom, ukljuĉujući opšte principe koji su u njemu izraženi ili se podrazumijevaju (vidite, npr, X protiv Finske, br. 34806/04, stav 148 ECHR 2012 (izvodi); Bik protiv Rusije, br. 26321/03 stav 30, 22. april 2010. godine; i Winterwerp protiv Holandije, 24. oktobar 1979. godine, stav 45, Serija A, br 33).

c.  Zaključak Suda 

  1. Sud na poĉetku naglašava da je pritvor podnosioca predstavke bio odredjen od strane nadležnog suda 21. februara, a nakon toga produžavan od strane istog suda 16. marta, 17. maja i 18. jula 2011.godine. Dok se prilikom prvog odredjivanja pritvora mora odrediti dužina trajanja pritvora, kod kasnijih produžavanja pritvora se ne mora utvrditi ništa u ovom smislu, kao što se navodi u objašnjenju Ustavnog suda (vidite gornji stav 18). Zaista, u rješenju od 17. maja 2011.godine se navodi da će pritvor podnosioca predstavke trajati do donošenja sledeće odluke suda, a rješenjem 18. jula 2011. godine sud nije ništa precizirao (vidite gornje stavove 7 i 32-34).
  2. Dalje se primjećuje da zakonodavstvo, sa svoje strane, eksplicitno odredjuje obavezu sudova da svakih dva mjeseca ispitaju da li još postoje razlozi za pritvor ili ne, i, zavisno od toga, da produže ili ukinu pritvor. Iz spisa predmeta je jasno, a Vlada Crne Gore to ne osporava, da je rok od dva mjeseca za preispitivanje pritvora podnosioca predstavke prekoraĉen za 4 dana. Prilikom odluĉivanja o ustavnoj žalbi podnosioca predstavke, Ustavni sud je smatrao da predvidjeni zakonski rok nije obavezujući i da njegovo prekoraĉenje nije kršenje prava podnosioca predstavke. Dok je prvenstveno na državnim vlastima, naroĉito na sudovima, da tumaĉe i primjenjuju domaće zakone (vidite Benham, gore navedeno, stav 41), Sud opaža da godinu dana ranije, isti Ustavni sud, u sliĉnoj situaciji (Už III br. 348/11 od 20. juna 2011.godine) nalazi da neusaglašavanje sa državnim zakonodavstvom i vremenskim ograniĉenjima koja ono sadrži, vodi do povrede ĉlana 5 Konvencije (vidite gornji stav 36). Dodatno, kada je odluĉivao o  ustavnoj žalbi podnosioca predstavke, Ustavni sud nije dao bilo kakvo objašnjenje za odstupanje od ranijeg obrazloženja.
  3. Sud smatra da je uskladjenost sa zakonskim rokovima koji su propisani za preispitivanje razloga za pritvor od najvišeg znaĉaja, naroĉito kada domaći sudovi nijesu u obavezi da odrede taĉnu dužinu trajanja pritvora (vidite gornji stav 52).
  4. Takodje je ponovljeno da je, gdje je u pitanju lišavanje slobode, naroĉito važno da budu zadovoljeni opšti principi pravne sigurnosti, ukljuĉujući i to da zakon u svojoj primjeni bude predvidljiv, tako da ispunjava zahtjeve „zakonitosti“ postavljene Konvencijom. S toga je kljuĉno da uslovi za lišavanje slobode na osnovu domaćih zakona budu predvidljivi u svojoj primjeni, tako da se ispunjavaju standardi „zakonitosti“ utvrdjeni Konvencijom, standard koji zahtijeva da svi zakoni budu dovoljno precizni da omoguće osobi – ukoliko je potrebno, uz odgovarajući savjet, da predvidi, do stepena koji je razuman u datim okolnostima, posljedice koje odredjena radnja može izazvati. (vidite Steel i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. septembar 1998. godine, stav 54, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VII).
  5. Sud smatra da su, u predmetnom sluĉaju, zakoni dovoljno jasno formulisani. Ipak, manjak preciznosti u rješenjima o pritvoru u smislu trajanja i produženja pritvora te nedostatak doslednosti o tome da li su zakonski rokovi za preispitivanje osnovanosti pritvora obavezujući ili ne, ĉine ih nepredvidivim u njihovoj primjeni.
  6. U smislu gore navedenog, Sud smatra da pritvor u kojem se nalazio podnosilac predstavke u periodu od 18. do 22. septembra 2011. godine nije bio „zakonit“ u smislu ĉlana 5 stav 1 Konvencije. Shodno tome, došlo je do povrede te odredbe.

2. Član 6 stav 1 

  1. Podnosilac predstavke se žalio na nedovoljno obrazloženje odluke Ustavnog suda u odnosu na žalbene navode da mu je odluka od 22. septembra 2011. godine, kojim se produžava njegov pritvor, dostavljena bez peĉata i potpisa.
  2. Vlada je samo navela da je Ustavni sud odbio ustavnu žalbu podnosioca predstavke.
  3. Sud ponavlja da ĉlan 6 obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje odluke, ali se to ne može tumaĉiti kao zahtijevanje detaljnog odgovora na svaki argument (vidite Van de Hurk protiv Holandije, 19. april 1994. godine, stav 61, serija A, br. 288). Obim primjene obaveze davanja obrazloženja može varirati na osnovu prirode odluke. Šta više, neophodno je uzeti u obzir, inter alia, raznovrsnost navoda koje stranka može iznijeti pred sudovima i razliĉitosti koje postoje kod Država  potpisnica u smislu  zakonskih odredbi, obiĉajnih  pravila, pravnog mišljenja i predstavljanja i izrade odluka. Zbog toga se pitanje da li je sud propustio da ispuni obavezu navodjenja razloga, koja proistiĉu iz ĉlana 6, može samo provjeriti u svijetlu okolnosti sluĉaja. Ako bi, ipak, navod, ukoliko bi bio prihvaćen, bio odluĉujući za ishod predmeta, može se zahtijevati konkretan i brz odgovor suda u toj presudi (vidite Hiro Balani protiv Španije, 9. decembar 1994. godine, stav 27-28, Serija A, br. 303-B i Ruiz Torija protiv Španije, 9. decembar 1994. godine, stav 29-30, Serija A, br. 303-A).
  4. Vraćajući se na predmetni sluĉaj, Sud naglašava da je 23. septembra 2011. godine podnosilac predstavke primio rješenje o produženju pritvora od 22. septembra 2011. godine poslato faksom, koje nije bilo peĉatirano ni potpisano. Ipak, tri dana kasnije, podnosilac predstavke je dobio istovjetno rješenje, ali ovog puta peĉatirano i potpisano. U ovom pogledu, Sud smatra da je prvobitni nedostatak peĉata i potpisa bila samo administrativna greška koja je brzo ispravljena i to najkasnije do 26. septembra, a vjerovatno i ranije, jer pošta zatvorenicima, kako i sam podnosilac predstavke navodi, redovno kasni (vidite gornji stav 41).
  5. Dodatno, ovo pitanje je pokrenuto pred Apelacionim sudom koji je ispitao predmet i našao da zbog toga rješenje o pritvoru nije bilo nezakonito.
  6. U smislu gore navedenog, i to: da je nedostatak bio više formalne nego suštinske prirode, da je ubrzo bio ispravljen od strane nadležnog suda i da ga je Apelacioni sud ispitao i nije smatrao da je produženje pritvora zbog toga bilo nezakonito, Sud smatra da ovaj navod nije bio suštinske prirode i da kao takav nije zahtijevao konkretan i brz odgovor Ustavnog suda.
  7. Na osnovu toga, nije bilo povrede ĉlana 6 stav 1 Konvencije.

3. Član 6 § 2 

  1. Podnosilac predstavke se žalio na kršenje pretpostavke nevinosti gdje ga Viši sud, svojim rješenjem od 22. septembra 2011. godine, prilikom produžavanja pritvora, oglašava krivim.
  2. Vlada je tvrdila da Viši sud i Apelacioni sud ne navode da je optuženi kriv, već da je bio optužen za navedeno kriviĉno djelo. S toga nije bilo kršenja po ovom osnovu.
  3. Sud ponavlja da će pretpostavka nevinosti iz ĉlana 6 § 2 biti povrijedjena ukoliko sudska odluka, ili izjava javnog funkcionera koja se tiĉe osobe optužene za kriviĉno djelo, odražava mišljenje da je kriv prije nego što njegova krivica bude dokazana na osnovu Dovoljno je, u nedostatku službenih nalaza, da postoji obrazloženje u kojem se navodi da sud ili funkcioner nalazi da je optuženi kriv, dok će prijevremeno davanje takvog mišljenja od strane suda neminovno doći u sukob sa pomenutom pretpostavkom (vidite, izmedju ostalog, Garycki protiv Poljske, br. 14348/02, stav 66, 6. februar 2007. godine; Perica Oreb protiv Hrvatske, br. 20824/09, stav140, 31. oktobar 2013. godine; i Karaman protiv Njemačke, br 17103/10, stav 63, 27. februar 2014. godine).
  4. Vraćajući se na predmetni sluĉaj, Sud primjećuje da je prvostepena presuda u odnosu na podnosioca predstavke donijeta 22. marta 2013. godine. U spisima predmeta nema podataka da li je podnosilac predstavke tada oglašen krivim ili ne (vidite gornji stav 20). Ipak, iako se pretpostavlja da je oglašen krivim, dug je vremenski period od 22. septembra 2011. godine do donošenja prvostepene presude kada je Viši sud produžio pritvor optuženom. Takvim postupkom, suprotno stanovištu Ustavnog suda u ovom smislu i identiĉnim navodima Vlade, Viši sud naroĉito navodi da podnosilac predstavke „na neprimjeren naĉin i zarad materijalne dobiti, je lišio života X [...] tako što ga je upucao [...]“ (vidite gornji stav 10). S toga, podnosilac predstavke je oglašen krivim i prije nego što je njegova krivica dokazana na osnovu zakona. Štaviše, ni sledeći sudovi nijesu napravili ispravku po žalbi, ukljuĉujući i sam Ustavni sud (vidite Matijašević protiv Srbije, br. 23037/04, stav 47-51, ECHR 2006-X).
  5. U pogledu gore navedenog, Sud smatra da je bilo kršenja ĉlana 6 stav 2 Konvencije u predmetnom sluĉaju.

II DRUGA NAVODNA KRŠENJA KONVENCIJE 

  1. Dana 22. aprila 2015. godine, u svojim podnescima, podnosilac predstavke se žalio po prvi put, na ĉlan 5 i 6, odnosno na zakonitost ukupnog zadržavanja u pritvoru nakon 18. septembra 2011.godine, dužinu trajanja pritvora i ĉinjenicu da nije prisustvovao postupcima pred Apelacionim sudom i Ustavnim sudom.
  2. Sud primjećuje da ove žalbe nijesu ukljuĉene u inicijalnu predstavku, ali su ukljuĉene u primjedbe podnosioca predstavke iz aprila 2015. godine. Sud smatra, s toga, da nije prikladno ove stvari razmatrati u kontekstu predstavke (vidite Nuray Sen protiv Turske (br. 2), br. 25354/94, stav 200, 30. mart 2004. godine; Skubenko protiv Ukrajine (odluka), br. 41152/98,
  3. april 2004; Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, stav 61-63, 28. mart 2006. godine).

 

III PRIMJENA ĈLANA 41 KONVENCIJE 

  1. Ĉlan 41 Konvencije propisuje: „Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke Strane Ugovornice u pitanju omogućava samo djelimiĉnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti praviĉno zadovoljenje oštećenoj strani.“

A.   Šteta 

  1. Podnosilac predstavke smatra da pitanje praviĉnog zadovoljenja nije bilo spremno za donošenje odluke, obzirom da je on još uvijek bio u pritvoru, i trebalo je da saĉeka njegovo puštanje. U zamjenu, tražio je 172.000,00 €, kao nadoknadu nematerijalne štete.
  2. Vlada nalazi da je zahtjev podnosioca predstavke neosnovan, prekomjeran i u suprotnosti sa praksom Suda.
  3. Sud prihvata da je podnosilac predstavke pretrpio nematerijalnu štetu koja je bila rezultat kršenja ĉlana 5 stav 1 i ĉlana 6 stav 2 koja se ne može dovoljno nadoknaditi samim utvrdjivanjem postojanja povrede. Praveći procjenu na praviĉnoj osnovi Sud je dodijelio podnosiocu predstavke 5.850,00 €.

B.  Troškovi i izdaci 

  1. Podnosilac predstavke je takodje tražio 3.266,40 € na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada je osporila zahtjev podnosioca predstavke.
  3. U skladu sa praksom Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj je dokazano da su oni nužno i stvarno nastali, te da su s obzirom na visinu razumni (vidite Iatridis protiv Grčke (praviĉno zadovoljenje) [VV], br. 31107/96, stav 54. ECHR 2000-XI). U predmetnom sluĉaju, na osnovu dostavljene dokumentacije i gore navedenih kriterijuma, Sud smatra razumnim da mu dosudi sumu od 1.300,00 € na ime nadoknade troškova pred Sudom.

C.   Zatezna kamata 

  1. Sud smatra prikladnim da zatezna kamata treba da bude bazirana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske Centralne Banke, na koju treba dodati tri posto.

 

SA OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO, 

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom; 
  1. Utvrdjuje da je došlo do povrede ĉlana 5 stav 1 Konvencije; 
  1. Utvrdjuje da nije bilo povrede ĉlana 6 stav 1 Konvencije; 
  1. Utvrdjuje da je bilo povrede ĉlana 6 stav 2 Konvencije; 
  1. Utvrdjuje
    • da tužena država treba da isplati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane pravosnažna u skladu sa ĉlanom 44 stav 2 Konvencije, sledeće iznose:
      • 5.850,00 € (pet hiljada osam stotina pedeset eura) plus sve poreze koji mogu biti naplaćeni, na ime nematerijalne štete;
      • 1.300,00 € (hiljadu i tri stotine eura), plus svi porezi koji mogu biti naplaćeni podnosiocu predstavke, na ime troškova i izdataka;
    • da po isteku gore navedena tri mjeseca do isplate, treba isplatiti obiĉnu kamatu na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske Centralne Banke tokom zakonskog perioda uz dodatak od tri procentna poena; 
  2. Odbacuje ostatak žalbe podnosioca predstavke za praviĉnim

Saĉinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi na dan 21. jun 2016. godine, na osnovu pravila 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

 

Stanley Naismith                                                                                              Isil Karakas

Sekretar                                                                                                          Predsjednik

 

 

____________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MUGOŠA v. MONTENEGRO

(Application no. 76522/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

21 June 2016 

FINAL

21/09/2016

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Mugoša v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 31 May 2016,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 76522/12) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Montenegrin national, Mr Nebojša Mugoša (“the applicant”), on 24 November 2012.

2. The applicant was represented by Mr G. Rodić, a lawyer practising in Podgorica. The Montenegrin Government (“the Government”) were at first represented by Mr Z. Pažin, their Agent at the time, and later by Mrs V. Pavličić, the newly-appointed Agent.

3. The applicant alleged, in particular, that: (a) he had been unlawfully detained between 18 and 22 September 2011, (b) the Constitutional Court’s decision lacked reasoning, and (c) the presumption of innocence had been breached.

4. On 6 November 2014 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1962 and lives in Podgorica, but is currently detained at the Institute for Execution of Criminal Sanctions (Zavod za izvršenje krivičnih sankcija; “IECS” hereinafter) in Spuž.

6. On 19 February 2011 the applicant was detained on suspicion that he had committed a murder.

7. On 21 February 2011 the High Court (Viši sud) in Podgorica issued a detention order against the applicant. It is clear from the case file that the applicant’s detention was extended on 16 March 2011, 17 May 2011 and 18 July 2011. The decisions of 17 May and 18 July 2011 are in the case file. The decision of 17 May 2011 specified that the detention would last “until a further decision of the court” (ima trajati do dalje odluke suda). The decision of 18 July 2011 specified nothing in this regard.

8. On 16 May 2011 the applicant was indicted for murder.

9. On 23 September 2011 the applicant approached the prison authorities requesting that he be released in the absence of any decision extending his detention after 18 September 2011.

10. The same day the applicant was served with a copy of a decision of 22 September 2011, sent by fax. The copy was neither signed nor stamped. The decision, in its reasoning part, specified as follows:

“On 16 May 2011 the High State Prosecutor in Podgorica lodged an indictment Kt.br. 29/11 against [the applicant] for the criminal offence of aggravated murder under Article 144 § 1 (1) and (4) of the Criminal Code.

[The applicant] was detained pursuant to decision Kri.br. 151/11 issued by the investigating judge of this court on 21 February 2011, which detention was extended by decisions of this court’s panel, Kv. Br. 268/11 of 16 March 2011 and Kv. Br. 472/11 of 17 May 2011.

The three-judge panel (krivično vijeće) has, on its own motion, within the meaning of Article 179 § 2 of the Criminal Procedure Code, examined further detention of [the applicant] and found as follows:

- the detention [of the applicant] should be extended pursuant to Article 175 § 1 (1) and (4) of the Criminal Procedure Code.

Notably, given that [the applicant] is indicted for an aggravated murder pursuant to Article 144 § 1 (a) and (4) of the Criminal Code, and in view of the seriousness of the criminal offence for which he could be sentenced to between 10 and 40 years of imprisonment, and especially in view of the fact that the accused committed the said criminal offence on 17 February 2011 at around 21.30, after which he fled the crime scene, and that the authorised police officers of the Police Directorate – Podgorica Unit deprived him of liberty on 19 February 2011 at 13.00, these are the reasons, in view of the panel, justifying the extension of detention pursuant to Article 175 § 1 (1) of the Criminal Procedure Code.

In the opinion of this panel [the applicant’s] detention should be extended also pursuant to the detention basis as provided in Article 175 § 1 (4) of the Criminal Procedure Code, given that [the applicant] is charged with aggravated murder under Article 144 § 1 (1) and (4) of the Criminal Code, and having in mind that the provided sentence is between 10 and 40 years of imprisonment, the first condition for the extension of detention under Article 175 § 1 (4) of the Criminal Procedure Code is fulfilled, that is that the provided sentence for the criminal offence is 10 years or more. Furthermore, in this particular case there are particularly qualifying circumstances of the criminal offence at issue due to the manner in which it was committed or its consequences, which are reflected in the fact that [the applicant], as it transpires from the case-file, [...] in an insidious manner and for material gain, deprived X of his life [...] by shooting him at close range in the chest and in the back with an automatic gun several times, inflicting on him numerous injuries and causing his immediate death, after which he fled, and according to this panel the aforementioned established facts and circumstances, in their entirety, represent extraordinary circumstances indicating that the [applicant’s] release would threaten public order and peace, which reasons justify the extension of detention.”

11. On 26 September 2011 the applicant appealed, complaining about the manner in which the decision had been served on him and claiming that his detention had ended on 17 September 2011, that is two months as of the last extension of detention. The same day the applicant was served with the stamped and signed decision of 22 September 2011.

12. On 29 September the applicant filed another appeal.

13. On 4 October 2011 the Court of Appeals (Apelacioni sud) in Podgorica dismissed both appeals. It established that the decision delivered by fax was identical to the original which was signed and stamped. It further considered that the applicant had been served with a decision bearing no signature or stamp by an obvious mistake, which did not make the decision unlawful or cause a violation of his human rights guaranteed by the Constitution and the Convention. One of the judges involved in the ruling was S.V.

14. By 4 November 2011 the applicant filed a constitutional appeal, submitting a number of complaints, one of them being that S.V. should have been excluded from the bench given that she was related to the representative of the injured party.

15. On 12 January 2012 the Constitutional Court (Ustavni sud) in Podgorica quashed the decision of the Court of Appeals and ordered that the case be re-examined. The Constitutional Court quashed the said decision on the ground that S.V. had indeed to be excluded from ruling on the applicant’s appeals as she was the sister of the injured party’s representative. In view of this, the court did not consider it necessary to examine the other complaints.

16. On 25 January 2012 the Court of Appeals, upon the remittal by the Constitutional Court, dismissed the applicant’s appeals. This decision was not submitted to the case-file. From the subsequent decision of the Constitutional Court (see paragraph 18 below), however, it transpires that the Court of Appeals held, in particular, that: (a) the applicant’s detention had not ended on 17 September 2011, as the previous detention order had not specified how long the detention would last and the statutory time-limit of two months was not mandatory (see paragraphs 33 and 34 below); and (b) the absence of the stamp and signature on the detention order did not make it unlawful.

17. On 22 March 2012 the applicant filed a constitutional appeal complaining that his detention had not been extended within the statutory time-limit of two months, that the copy of the relevant decision had not been signed and stamped, and that the presumption of innocence had been violated by the High Court’s decision. He relied, inter alia, on Articles 5 and 6 of the Convention.

18. On 20 April 2012 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional appeal. It considered in particular that the relevant legislation limited the duration of the detention to three years after the indictment, and that there was no other limitation in that regard. The courts had a duty to examine every two months if reasons for detention persisted and, depending on the circumstances, extend it or revoke it. There was no obligation on the courts to specify how long the detention would last, given their obligation to control the duration of the detention every two months. However, these statutory time-limits were not mandatory and the fact that the decision had been issued after two months and four days could not therefore be decisive for concluding that the applicant’s right to liberty was violated. The court also held that the High Court and the Court of Appeals had not stated that the applicant was guilty but that it transpired from the case-file and the disputed decisions that the applicant had been charged with the relevant criminal offence. The court did not address the complaint about the lack of a stamp and signature on the copy of the decision extending the detention on 22 September 2011.

19. It is clear from the case-file that the above decision of the Constitutional Court was not dispatched before 18 May 2012.

20. On 22 March 2013, as submitted by the Government, the High Court issued a first-instance decision on the charges against the applicant. They did not provide a copy thereof. There is also no information in the case-file as to whether the criminal proceedings against the applicant have ended in the meantime and if so what the outcome was.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - no. 01/07)

21. Article 30 contains details as regards detention. Paragraph 4, in particular, provides that the duration of detention must be as short as possible (mora biti svedeno na najkraće moguće vrijeme).

22. Article 32 provides for the right to a fair trial.

23. Article 35 provides that everybody shall be presumed innocent until proved guilty by means of a final court decision.

24. Article 149 provides that the Constitutional Court shall rule on a constitutional appeal lodged in respect of an alleged violation of a human right or freedom guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies have been exhausted.

25. The Constitution entered into force on 22 October 2007.

B. Montenegro Constitutional Court Act (Zakon o Ustavnom sudu Crne Gore, published in the OGM no. 64/08)

26. Section 48 provided that a constitutional appeal may be lodged against an individual decision of a State body, an administrative body, a local self-government body or a legal person exercising public authority, for violations of human rights and freedoms guaranteed by the Constitution, after all other effective legal remedies had been exhausted.

27. Sections 49-59 provided additional details as regards the processing of constitutional appeals. In particular, section 56 provided that when the Constitutional Court found a violation of a human right or freedom, it would quash the impugned decision, entirely or partially, and order that the case be re-examined by the same body which had rendered the quashed decision.

28. This Act entered into force in November 2008.

C. The Criminal Procedure Code 2003 (Zakonik o krivičnom postupku; published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro nos. 71/0307/04, and 47/06)

29. Article 16 provided, inter alia, for an obligation of the courts to conduct the proceedings without delay, and to keep the duration of detention to the shortest time needed.

30. Article 147 § 2 provided for a duty of all the bodies involved in criminal proceedings to act with particular urgency if the accused was in detention.

31. Article 148 § 1 provided that detention could be ordered if there was a reasonable suspicion that an individual committed a crime:

(1) if that person was hiding, or his identity could not be established or there were other circumstances indicating that he might flee;

[...]

(4) for which he could be sentenced to ten years’ imprisonment or more, if it was justified by especially aggravating circumstances of the crime in question.

32. Article 149 § 2 provided that a detention order must contain, inter alia, a period of detention, as well as an official stamp and the signature of the judge ordering detention.

33. Article 152 set out details as regards the length of detention after an indictment was issued. In particular, Article 152 § 2 provided that once an indictment entered into force a panel of judges, upon a proposal of the parties or of its own motion, “had a duty” (je dužno) to examine every two months (svaka dva mjeseca) if the reasons for detention persisted, and to issue a decision extending detention or revoking it. Article 152 § 3 further provided that the detention could last three years at most after the indictment had been issued.

D. The Criminal Procedure Code 2009 (Zakonik o krivičnom postupku; published in the OGM nos. 57/09 and 49/10)

34. Articles 15, 174 § 2, 175 § 1 (1), 176 § 2 and 179 of this Code correspond to Articles 16, 147 § 2, 148 § 1 (1), 149 § 2 and 152, respectively, of the previous Code. Article 175 § 1 (4) provides that detention can be ordered when there is a reasonable suspicion that a person committed a crime for which he or she could be sentenced to ten years’ imprisonment or more, and which was particularly serious due to the manner in which it was committed or its consequences, and there are special circumstances indicating that the release of that person would seriously jeopardise maintaining of public order and peace.

35. This Code entered into force on 1 September 2011.

E. The Constitutional Court’s case-law (published in the OGM no. 30/11)

36. On 20 June 2011 the Constitutional Court accepted a constitutional appeal submitted by R.K. and D.M. It found, inter alia, that the High Court had not extended their detention within the statutory time-limit and that the Court of Appeals had not ruled within the statutory time-limit on their appeal against the decision extending their detention, and that non‑compliance with the national legislation led to a violation of Article 5 of the Convention. In so doing, the court relied on Van der Leer v. the Netherlands (21 February 1990, § 22, Series A no. 170‑A). This decision was published in the Official Gazette on 22 June 2011.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 5 § 1 AND 6 §§ 1 AND 2 OF THE CONVENTION

37. The applicant complained under various Articles that: (a) his detention between 18 and 22 September 2011 had been unlawful; (b) the Constitutional Court’s decision lacked reasoning with regard to his complaint that the decision of 22 September 2011 contained no signature or stamp; and (c) the presumption of innocence had been breached by the High Court’s decision of 22 September 2011.

38. The Court considers that these complaints should be examined under Article 5 § 1 (c) and Article 6 §§ 1 and 2 of the Convention, the Court being the master of the characterisation to be given in law to the facts of any case before it (see Tarakhel v. Switzerland [GC], no. 29217/12, § 55, ECHR 2014 (extracts)).

39. The relevant Articles read as follows:

Article 5

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;”

Article 6

“1. “In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by the law. [...]

2. Everyone charged with a criminal offence shall be presumed innocent until proved guilty according to law.”

A. Admissibility

40. The Government submitted that the application had been lodged outside of the six-month time limit. In particular, the relevant decision was served on the IECS on 23 May 2012, “as could be seen from the delivery slip”. Given that the applicant was detained and had no representative at the time that date should also be taken as the date when the decision was served on the applicant. The Government did not submit any delivery slip.

41. The applicant did not dispute that the final decision had been served on the IECS management on 23 May 2012, but submitted that he had received it only two days later, that is on 25 May 2012. He maintained that it was standard prison procedure that all the post be first forwarded to the presiding judge in charge of the case at issue “for checking”, and only later to the inmate concerned. He averred that the Government had failed to submit any delivery slip.

42. The Court recalls that by virtue of Article 35 § 1 of the Convention it may deal only with applications lodged with it within six months from the date on which the final domestic decision was taken. The primary purpose of the six-month rule is to maintain legal certainty by ensuring that cases raising issues under the Convention are examined within a reasonable time, and to prevent the authorities and other persons concerned from being kept in a state of uncertainty for a long period of time (see Mocanu and Others v. Romania [GC], nos. 10865/0945886/07 and 32431/08, § 258, ECHR 2014 (extracts)). This rule also provides the prospective applicant with sufficient time to consider whether to lodge an application and, if so, to decide on the specific complaints and arguments to be raised (see Sabri Güneş v. Turkey [GC], no. 27396/06, § 39, 29 June 2012).

43. The six-month period starts running on the date following the date on which the final decision has been pronounced orally in public or on which the applicant or his representative was informed of it, and expires six calendar months later, regardless of the actual duration of those calendar months (see Otto v. Germany (dec.), no. 21425/06, 10 November 2009). It is for the State which relies on the failure to comply with the six-month time-limit to establish the date when the applicant became aware of the final domestic decision (see Şahmo v. Turkey (dec.), no. 37415/97, 1 April 2003).

44. Turning to the present case, the Court notes that a constitutional appeal can be considered, in principle, an effective domestic remedy as of 20 March 2015 (see Siništaj and Others v. Montenegro, nos. 1451/107260/10 and 7382/10, § 123, 24 November 2015). The applicant in the present case, however, had availed himself of this remedy even before that date and the Constitutional Court had indeed accepted his first constitutional appeal and had quashed the impugned decision of the Court of Appeals (see paragraph 15 above). In view of that, the Court considers that the applicant could reasonably believe that his second constitutional appeal also had prospects of success and that for that reason the six-month time-limit should start running as of the day when the applicant was served with the decision of the Constitutional Court of 20 April 2012 (see, mutatis mutandisSiništaj and Others, cited above, § 130).

45. The Court further notes that the final decision issued by the Constitutional Court was delivered at the IECS on 23 May 2013. The parties agree on this. The applicant, however, maintained that he had received the decision two days later. The Government submitted no delivery slip or any other proof to the contrary, but rather argued that since the applicant had been detained at IECS and had had no representative at the time, the date when the decision was served on IECS should also be considered as the date when the applicant received it. In order words, the six month time-limit should be calculated from the day when the decision was served on the IECS.

46. The Court reiterates in this regard, as noted above, that the six month time-limit is counted as of the day when the relevant decision is served on the applicant or his representative (see paragraph 43 above). If it were otherwise, it would create ample opportunity for abuse, for instance by allowing various institutions, in the present case the IECS, to keep the relevant decision for a longer, even an unlimited period of time, and thus prevent the applicant from making use of available remedies or turning to international tribunals, or make him do so belatedly. As the Government offered no evidence whatsoever to the contrary, the Court is disposed to accept as plausible the applicant’s submission that he received the decision on 25 May 2012. The six-month period provided for in Article 35 § 1 of the Convention therefore started to run on 26 May 2012 and expired on 25 November 2012 (see Otto v. Germany (dec.), cited above) and the applicant lodged his application on 24 November 2012, that is within the six-month time limit. The Government’s objection in this regard must therefore be dismissed.

47. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Article 5 § 1 (c)

a. The parties’ submissions

48. The applicant submitted that the domestic bodies had ruled outside the statutory time-limits. In particular, he reaffirmed his complaint that his detention between 18 and 22 September 2011 was unlawful given that the order extending his detention had been issued after the expiration of the statutory time limit of two months. Notably, the detention order issued on 18 July 2011 had expired on 18 September 2011 and the succeeding renewal order had been issued only on 22 September 2011. As there was no relevant detention order for that period, his detention between 18 and 22 September 2011 had been unlawful. The Court of Appeals also failed to rule on his appeal within the statutory time-limit.

49. The Government contested the applicant’s complaint. In particular, they maintained that the criminal legislation limited the duration of detention to three years between the moment when the indictment entered into force and the moment when the first-instance decision was issued, and that there were no other limitations of detention. The courts indeed had a duty to re-examine every two months if the reasons for detention persisted, and accordingly to extend it or revoke it. In case of an extension they were not obliged to specify its duration, in view of their duty to examine the reasons thereof every two months. However, this two-month deadline was not mandatory and therefore the review which took place after two months and four days did not represent a violation of the Convention, especially given that the applicant did not dispute the grounds for detention.

b. The relevant principles

50. The Court reiterates that the expressions “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” in Article 5 § 1 essentially refer back to national law and state the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof (see Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, § 72, 9 July 2009). While it is normally in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law, it is otherwise in relation to cases where, as under Article 5 § 1, failure to comply with that law entails a breach of the Convention. In such cases the Court can and should exercise a certain power to review whether national law has been observed (see, among other authorities, Mooren v. Germany [GC], cited above, 73; Douiyeb v. the Netherlands [GC], no. 31464/96, §§ 44-45, 4 August 1999, and Benham v. the United Kingdom, 10 June 1996, § 41, Reports of Judgments and Decisions 1996‑III).

51. However, the “lawfulness” of detention under domestic law is the primary but not always a decisive element. The Court must in addition be satisfied that detention during the period under consideration was compatible with the purpose of Article 5 § 1, which is to prevent persons from being deprived of their liberty in an arbitrary fashion. The Court must moreover ascertain whether domestic law itself is in conformity with the Convention, including the general principles expressed or implied therein (see, for example, X v. Finland, no. 34806/04, § 148, ECHR 2012 (extracts); Bik v. Russia, no. 26321/03, § 30, 22 April 2010; and Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 45, Series A no. 33).

c. The Court’s conclusion

52. The Court notes at the outset that the applicant’s detention was ordered by the competent court on 21 February and afterwards extended by the same court on 16 March, 17 May, and 18 July 2011. While the first detention order must specify the length of detention, the subsequent ones, extending detention, do not have to specify anything in this regard, as explained by the Constitutional Court (see paragraph 18 above). Indeed, the order of 17 May 2011 stated that the applicant’s detention would last until further decision of the court and the 18 July 2011 order did not specify anything (see paragraphs 7 and 32-34 above).

53. It is further noted that the legislation, for its part, explicitly provided for the obligation of the courts to examine every two months whether the reasons for detention persisted or not and, depending on that, to extend it or revoke it. It is clear from the case-file, and the Government do not contest, that the two-month time-limit for the re-examination of the applicant’s detention was exceeded by four days. When ruling on the applicant’s constitutional appeal, the Constitutional Court considered that the statutory time-limit was not mandatory and that exceeding it was not in breach of the applicant’s rights. While it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see Benham, cited above, § 41) the Court observes that a year earlier the same Constitutional Court, in a similar situation, had found that non-compliance with the national legislation and the time-limits contained therein led to a violation of Article 5 of the Convention (see paragraph 36 above). In addition, when ruling on the applicant’s constitutional appeal, the Constitutional Court provided no explanation whatsoever for this departure from its earlier reasoning.

54. The Court considers that compliance with statutory time-limits provided for re-examination of the grounds for detention is of utmost importance, particularly when the domestic courts are not obliged to specify the exact duration of the detention (see paragraph 52 above).

55. It is also reiterated that where deprivation of liberty is concerned it is particularly important that the general principle of legal certainty be satisfied, including that the law itself be foreseeable in its application, so that it meets the standard of “lawfulness” set by the Convention. It is therefore essential that the conditions for deprivation of liberty under domestic law be clearly defined and that the law itself be foreseeable in its application, so that it meets the standard of “lawfulness” set by the Convention, a standard which requires that all law be sufficiently precise to allow the person – if need be, with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (see Steel and Others v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 54, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VII).

56. The Court considers that, in the present case, the relevant legislation itself seems to be sufficiently clearly formulated. However, the lack of precision in detention orders in respect of the duration of detention extension and the lack of consistency on whether the statutory time-limits for re-examination of detention grounds are mandatory or not, make it unforeseeable in its application.

57. In view of the above, the Court considers that the applicant’s detention between 18 and 22 September 2011 was not “lawful” within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention. Consequently, there has been a breach of that provision.

2. Article 6 § 1

58. The applicant complained about a lack of reasoning of the Constitutional Court’s decision in relation to his submission that the decision of 22 September 2011, extending his detention, had been delivered to him bearing no signature or stamp.

59. The Government merely submitted that the Constitutional Court had dismissed the applicant’s constitutional appeal.

60. The Court reiterates that Article 6 obliges the courts to give reasons for their judgments, but cannot be understood as requiring a detailed answer to every argument (see Van de Hurk v. the Netherlands, 19 April 1994, § 61, Series A no. 288). The extent to which this duty to give reasons applies may vary according to the nature of the decision. It is moreover necessary to take into account, inter alia, the diversity of the submissions that a litigant may bring before the courts and the differences existing in the Contracting States with regard to statutory provisions, customary rules, legal opinion and the presentation and drafting of judgments. That is why the question whether a court has failed to fulfil the obligation to state reasons, deriving from Article 6, can only be determined in the light of the circumstances of the case. If, however, a submission would, if accepted, be decisive for the outcome of the case, it may require a specific and express reply by the court in its judgment (see Hiro Balani v. Spain, 9 December 1994, §§ 27-28, Series A no. 303‑B and Ruiz Torija v. Spain, 9 December 1994, §§ 29-30, Series A no. 303‑A).

61. Turning to the present case, the Court notes that on 23 September 2011 the applicant received the decision of 22 September 2011 by fax, bearing no signature or stamp. Three days later, however, the applicant was served the identical decision, but this time bearing both the signature and the stamp. In view of this the Court considers that the initial absence of the signature and stamp was just an administrative error, which was clearly amended and rapidly so, that is by 26 September at the latest, and probably even earlier given that the delivery of post to detainees, as submitted by the applicant himself, gets delayed on a regular basis (see paragraph 41 above).

62. In addition, the issue was raised before the Court of Appeals, which examined it and considered that this did not make the detention order unlawful.

63. In view of the above, that is that the flaw at issue was rather of a formal than substantive nature, that it was rectified rapidly by the competent court, and that the Court of Appeals examined it and did not consider that it made the detention order unlawful, the Court considers that this submission was not of a fundamental nature and as such did not require a specific and express reply by the Constitutional Court.

64. There has accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

3. Article 6 § 2

65. The applicant complained about a breach of the presumption of innocence in that the High Court, in its decision of 22 September 2011, when extending his detention, also pronounced itself on his guilt.

66. The Government submitted that the High Court and the Court of Appeals had not stated that the applicant had been guilty but that he had been indicted for the said criminal offence. There was therefore no violation in this regard.

67. The Court reiterates that the presumption of innocence under Article 6 § 2 will be violated if a judicial decision or, indeed, a statement by a public official concerning a person charged with a criminal offence reflects an opinion that he is guilty before his guilt has been proved according to law. It suffices, in the absence of a formal finding, that there is some reasoning suggesting that the court or the official in question regards the accused as guilty, while a premature expression of such an opinion by the tribunal itself will inevitably fall foul of the said presumption (see, among other authorities, Garycki v. Poland, no. 14348/02, § 66, 6 February 2007; Perica Oreb v. Croatia, no. 20824/09, § 140, 31 October 2013; and Karaman v. Germany, no. 17103/10, § 63, 27 February 2014).

68. Turning to the present case, the Court notes that the first-instance judgment in respect of the applicant was issued on 22 March 2013. There is no information in the case file as to whether the applicant was found guilty thereby or not (see paragraph 20 above). However, even assuming that he was found guilty thereby, on 22 September 2011, that is long before the first-instance judgment was rendered, the High Court had extended the applicant’s detention. In doing so, contrary to the Constitutional Court’s findings in this regard and the Government’s identical submission, the High Court had expressly stated that the applicant “in an insidious manner and for material gain, deprived X of his life [...] by shooting him [...]” (see paragraph 10 above). Thereby, it had pronounced the applicant’s guilt before it was proved according to law. Moreover, subsequent courts failed to rectify this on appeal, including the Constitutional Court itself (see Matijašević v. Serbia, no. 23037/04, §§ 47-51, ECHR 2006‑X).

69. In view of the above, the Court considers that there has been a violation of Article 6 § 2 of the Convention in the present case.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

70. On 22 April 2015, in his observations, the applicant complained for the first time, under Articles 5 and 6, about the lawfulness of his entire detention after 18 September 2011, the length of detention, and the fact that he had not attended the proceedings before the Court of Appeals and the Constitutional Court.

71. The Court observes that these complaints were not included in the initial application, but were raised in the applicant’s observations of April 2015. The Court considers, therefore, that it is not appropriate to take these matters up in the context of this application (see Nuray Şen v. Turkey (no. 2), no. 25354/94, § 200, 30 March 2004; Skubenko v. Ukraine (dec.), no. 41152/98, 6 April 2004; Melnik v. Ukraine, no. 72286/01, §§ 61-63, 28 March 2006).

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

72. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

73. The applicant considered that the issue of just satisfaction was not ready for decision given that he was still in detention, and should be reserved until he was released. Alternatively, he claimed EUR 172,000 in respect of non-pecuniary damage.

74. The Government contested the applicant’s claim as unfounded, exaggerated and contrary to the Court’s case-law.

75. The Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage resulting from the violations of Article 5 § 1 and 6 § 2 which cannot be sufficiently compensated by the finding of a violation alone. Making its assessment on an equitable basis the Court awards the applicant EUR 5,850 under this head.

B. Costs and expenses

76. The applicant also claimed EUR 3,266.40 for the costs and expenses incurred before the Court.

77. The Government contested the applicant’s claim.

78. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000‑XI). In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,300 for the proceedings before the Court.

C. Default interest

79. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3. Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention;

4. Holds that there has been a violation of Article 6 § 2 of the Convention;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 5,850 (five thousand eight hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,300 (one thousand three hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

6. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 21 June 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Stanley Naismith                                  Işıl Karakaş
    Registrar                                            President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude