Europapress holding d.o.o protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25333/06
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
22.10.2009
Članovi
10
10-1
10-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
Tematske ključne reči
kleveta
sloboda javnog informisanja
VS deskriptori
1.10 Član 10. - sloboda izražavanja
1.10.3 Saopštavanje informacija i ideja
1.10.4 Ograničavanje prava
1.10.4.3 Neophodno u demokratskom društvu
1.10.6 Politički govor
1.10.7 Vršioci javnih funkcija i advokati
1.10.9 Štampani i elektronski mediji
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane firme Europapress holding doo, društva sa ograničenom odgovornošću, sa sedištem u Zagrebu.

Firma podnositeljka, osnovana je u Zagrebu 1990. godine i najveći je izdavač novina i časopisa u Hrvatskoj, sa prosečnim godišnjim tiražom od 177 miliona primeraka. Najistaknutiji nedeljnik, časopis Globus, objavio je članak pod nazivom "Ministar Š uperio pištolj u novinarku E.V.!", u kojem je izvestio o navodnom incidentu, koji se dogodio u zgradi Vlade, 26. januara 1996. godine, a ticao se tadašnjeg ministra finansija, B.Š., potpredsednika Vlade i novinarke E.V.

U članku piše da su B.Š. i E.V., razgovarali na stepenicama zgrade Vlade i da je B.Š. nezadovoljan poslednjim člankom E.V. rekao da je treba ubiti, nakon čega je odveo u novinarsku sobu, gde je navodno uzeo pištolj od pripadnika obezbedjenja i uperio ga u novinarku, govoreći da će je ubiti, nakon čega se glasno smejao sopstvenoj šali. Članak je objavljen u časopisu Globus, koji je imao tiraž od oko 185.000 primeraka. Nekoliko dana nakon indicenta, novinarka E.V. podnela je krivičnu prijavu protiv B.Š., koja je odbačena, zbog nedostatka dokaza.

Dana 10. maja 1996. godine, B.Š je podneo tužbu zbog klevete, protiv firme podnositeljke, Općinskom sudu u Zagrebu, tražeći iznos od 500.000 HRK, na ime nematerijalne štete. Nakon sprovedenog postupka, izvodjenja dokaza i saslušanja svih svedoka, Općinski sud je, dana 22. februara 1998. godine, doneo presudu, kojom delimično usvaja tužbeni zahtev tužioca i obavezuje tuženu da isplati iznos od 100.000 HRK. Postupajući po žalbi, Županijski sud u Zagrebu, potvrdjuje presudu Općinskog suda, ali smanjuje visinu iznosa naknade štete, na 60.000 HRK. Firma podnositeljka, podnela je reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koju je Vrhovni sud odbio, dana 19. decembra 2002. godine. Konačno, dana 23. novembra 2005. godine, Ustavni sud, odbio je Ustavnu žalbu podnositeljke predstavke, utvrdivši da nije došlo do povrede prava na slobodu izražavanja.

Evropski Sud za ljudska prava, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, kao i svu sudsku praksu, utvrdjuje da nije došlo do povrede Čl. 10 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

PRVI ODJEL

EUROPAPRESS HOLDING D.O.O. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 25333/06)

PRESUDA

STRASBOURG

22. listopada 2009.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u čl. 44. st. 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Dean Spielmann,
g. Sverre Erik Jebens,
g. Giorgio Malinverni,
g. George Nicolaou, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. listopada 2009. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 25333/06) protiv Republike Hrvatske, koji je na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) Sudu podnijela tvrtka Europapress holding d.o.o. („podnositeljica”), društvo s ograničenom odgovornošću osnovano temeljem zakona Republike Hrvatske dana 22. svibnja 2006. godine.

2. Tvrtku podnositeljicu je zastupala odvjetnica V. Alaburić iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.

3. Tvrtka podnositeljica je navela da je došlo do kršenja njena prava na slobodu izražavanja.

4. Dana 20. rujna 2007. predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o zahtjevu. Također je odlučeno da se uz ispitivanje osnovanosti zahtjeva istovremeno ispita i njegova dopuštenost (čl. 29. st. 3.).

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Tvrtka podnositeljica, Europapress holding d.o.o., društvo je s ograničenom odgovornošću osnovano temeljem zakona Republike Hrvatske, s registriranim sjedištem u Zagrebu.

A. Pozadina predmeta

6. Tvrtka podnositeljice osnovana je 1990. godine i najveći je izdavač novina i časopisa u Hrvatskoj, objavljuje pet dnevnih novina i više od trideset časopisa s prosječnom godišnjom nakladom od 177 milijuna primjeraka. Njegov najistaknutiji tjednik, časopis Globus, objavio je 2. veljače 1996. članak pod naslovom „Ministar Š. uperio pištolj u novinarku E.V.!“, u kojem je izvijestio o incidentu koji se navodno dogodio u zgradi Vlade 26. siječnja 1996. te uključivao gospodina B.Š., tadašnjeg ministra financija i potpredsjednika Vlade, i novinarku dnevnih novina Novi list, E.V. Članak navodi da su B.Š i E.V. razgovarali na stepenicama zgrade Vlade i da je B.Š., nezadovoljan posljednjim člankom E.V., rekao da bi je trebalo ubiti. Također se navodi da je B.Š. nakon toga slijedio E.V. u novinarsku sobu, gdje je navodno uzeo pištolj od pripadnika osiguranja i uperio ga u E.V., govoreći da će je ubiti, nakon čega se glasno nasmijao vlastitoj šali. Članak je objavljen u časopisu Globus u kolumni „Politički terminator“. U to je vrijeme Globus imao nakladu od oko 185.000 primjeraka.

7. Tekst predmetnog članka glasi:

Ministar Š. uperio je pištolj u novinarku E.V.!

„Sudeći po nesvakidašnjoj sceni što ju je, prošloga tjedna, u novinarskoj sobi u zgradi Vlade priredio B.Š., novinari bi se mogli suočiti s kvalitativno različitim očitovanjem negodovanja zbog tekstova koji potpredsjedniku Vlade nisu po volji.

Naime, svoju prvu sljedeću pojavu na sjednici Vlade, a pošto je objavila kritički tekst o novom proračunu pod naslovom »B.Š.-ove fenomenalne brojke«, komentatorica »Novog lista« E.V., dugo će nositi u sjećanju.

Još na stubištu zgrade na Markovu trgu dočekao ju je B.Š. i, ipak nastojeći svome tonu dati koliko - toliko opušten ton, stao tvrditi kako to nije bilo u redu, da sve podsjeća na osobna razračunavanja i slično, a u jednom mu je trenutku izletjelo, navodno, nešto poput: »Treba te ubiti!«.

Očito iznerviran nazočnošću E.V., došao je za njom u novinarsku sobu, u kojoj se, uz nekolicinu novinara, zatekao i jedan od ljudi iz osiguranja.

I B.Š. mu tada mrtav - hladan, poseže za pojas, uzima pištolj i uperi cijev u zabezeknutu novinarku uz riječi: »Sad ću te ubiti!«

Zatim se grohotom počeo smijati vlastitoj »šali«, uz kisele osmijehe novinara. E.V., međutim, to nije bilo nimalo smiješno.”

8. 3. i 12. veljače 1996. godine Novi list je objavio istu informaciju, a 14. veljače 1996. objavile su je još jedne dnevne novine, Glas Slavonije.

9. Nekoliko dana nakon incidenta, E.V. je podnijela kaznenu prijavu i zahtjev za naknadu štete protiv B.Š. I kaznena prijava i zahtjev za naknadu štete koje je podnijela odbijeni su jer nije uspjela dokazati da je postojala opasnost za njezinu vlastitu sigurnost uslijed ozbiljne prijetnje smrću.

B. Građanski postupak zbog klevete

10. Dana 10. svibnja 1996. B.Š. podnio je građansku tužbu zbog klevete protiv tvrtke podnositeljice zahtjeva Općinskom sudu u Zagrebu, tražeći 500.000 kuna naknade za nematerijalnu štetu. Tvrdio je da su objavljene informacije neistinite te da su naštetile njegovu ugledu javne i političke osobe, s obzirom da je članak objavljen u visokotiražnom tjedniku u kojem je B.Š. prikazan kao neodgovorna i nerazborita osoba sklona lošim i krajnje neumjesnim šalama. Predmet je naknadno spojen s dvije druge tužbe koje je B.Š. istoga dana podnio protiv Novoga lista i Glasa Slavonije.

11. Tvrtka podnositeljica je ustrajala u tvrdnji da su objavljene informacije istinite ili utemeljene na činjenicama za čiju istinitost postoje osnovani razlozi. Nadalje, incident je izazvao javni interes te je javnost stoga imala pravo znati za njega, dok je novinarka E.V. bila ozbiljan i pouzdan izvor informacija. Unatoč opetovanim pokušajima, novinarka Globusa nije uspjela dobiti komentar od kabineta B.Š. samo nekoliko dana nakon incidenta. Naposljetku, podnositelj je tvrdio da je objavljeni članak predstavljen na takav način kako bi pokazao da se radilo o šali, a ne o ozbiljnoj prijetnji.

12. Tijekom postupka sud je saslušao svjedoke, i to pripadnika osiguranja D.P., novinarku E.V., novinarku Glasa Slavonije, H.P., i novinarku državne novinske agencije HINA-e, S.Š., koji su svi bili prisutni u novinarskoj sobi tijekom navodnog incidenta. Sud je također saslušao tužitelja, autora članka, N.T., i glavnog urednika Globusa, D.B. Na zahtjev tvrtke podnositeljice, sud je također saslušao novinarku Novog lista, J.V., koja je tada bila predsjednica Hrvatskog novinarskog društva, te je primio pisanu izjavu R.I., novinarke tjednika Arena (iako je odbio pozvati je kao svjedoka).

13. Na ročištu održanom 2. travnja 1997. sud je saslušao pripadnika osiguranja D.P. Relevantni dio njegova iskaza glasi:

„Sjećam se da se kritične zgode održavala sjednica Vlade, a kojom prilikom sam bio u osiguranju. Nakon sjednice šefica ... kabineta rekla mi je da pozovem g. B.Š., time da mi je rekla da se nalazi u sobi za novinare. Ja sam došao tamo i zatekao g. B.Š. u toj sobi. Osim njega tamo su bile nazočne neke druge osobe, gospođa E.V. i H.P. ... G. B.Š. je razgovarao sa ženskom osobom meni nepoznatom. Ne mogu se sjetiti o kojoj se osobi radi točno. Ja sam se obratio g. B.Š. i obavijestio ga da ga treba premijer, na što je on u šali odgovorio da li sam ga došao privesti. Ja sam primijetio da je u sobi bila atmosfera opuštena i da su se nešto šalili.

Ja sam ostao stajati kod ulaza, a g. B.Š. je krenuo prema van pokraj mene. Pod lijevom rukom je imao materijale, a desnom rukom je okrznuo po mom desnom boku gdje mi je bio službeni pištolj.

 

Rekao je nešto kada je dodirnuo, „To su argumenti”, nešto u tom smislu.

Ja sam samoinicijativno na to izvadio pištolj, ispraznio šaržer, odnosno okvir pištolja izvadio van. Nakon toga ja sam pištolj pljoštimice stavio na lijevu ruku, nakon toga je gospođa E.V., koja je ... stajala s moje lijeve strane i pisala, prokomentirala je da se ne igramo sa oružjem. Ja sam odgovorio da se nema čega bojati, da sam oružje ispraznio i municiju spremio u džep. Nakon toga tužitelj je prokomentirao „Molim Vas spremite pištolj, jer će pisati da sam novinarki prijetio”.

Nakon toga, gđa E.V. je prokomentirala izjavu tužitelja i rekla „Pa ja ću to i objaviti”. U trenutku kada je tužitelj izjavio da ja spremim pištolj ..., ušla je novinarka S.Š. i rekla: „Nemojte E.V., ona je dobra cura”.

Nakon toga g. B.Š. je napustio prostoriju, gđa E.V. je nastavila pisati tekst. Jedina osoba koja je imala moj pištolj u rukama, bila je novinarka S.Š., jer smo mi otišli u drugi kraj prostorije gdje nikome nismo smetali, time da je novinarku zanimalo oružje, obzirom da je sama posjedovala oružje. Ona ima muzejski primjerak oružja i o tome smo pričali.

Osim što je tužitelj meni rekao da spremim pištolj jer će biti objavljeno u novinama da prijeti novinarki da će ju ubiti, ja nisam za vrijeme dok sam bio nazočan primijetio da bi tužitelj i novinarka E.V. međusobno razgovarali, a moj pištolj osim novinarke S.Š. nitko nije imao u rukama, kao što sam već rekao. Nije istina što je pisalo u novinama da je meni tužitelj oteo pištolj.”

14. Na ročištu održanom 21. svibnja 1997. sud je saslušao novinarku E.V. Relevantni dio njezina iskaza glasi:

E.V.: „Dana 26.1. [1996.] bila je zakazana redovna sjednica Vlade. Za petak za popodnevni termin. Ja sam inače kreditirani novinar i pratim rad Vlade, a idući prema sobi u kojoj pratim sjednice na monitoru sa svojim kolegama srela sam tužitelja i G.S. Tužitelj je reagirao vrlo oštro, izjavivši da je nezadovoljan člankom koga sam ja objavila u „Novom listu” tijekom siječnja u kojem sam pisala o proračunu i Vladinoj politici. Tužitelj je ... izjavio da je taj članak doživio kao osobni napad na sebe, a kada sam zatražila da to argumentira, on to nije učinio, jer da je to obračun sa njim. Ja sam odgovorila da je to vjerojatno njegov dojam zbog činjenice da je njegovo ime bilo istaknuto u naslovu, a članak popraćen njegovom fotografijom. Tom prilikom tužitelj mi je rekao da sam „ubojica s dječjim licem” i treba me ubiti. ...

Nakon što sam došla u sobu za novinare ... sjela sam za stol kako bi proučila materijale koji su nam neposredno prije sjednice bili dostavljeni. ... Osim mene u sobi su bili H.P., koja je pratila nešto na kompjutoru... Ja sam bila usredotočena na materijale koje sam čitala, u jednom trenutku sam registrirala da su u sobi nazočni tužitelj i jedan pripadnik osiguranja koga sam znala po viđenju.

Na njihov razgovor nisam obraćala pažnju sve dok u jednom trenutku nisam čula da tužitelj spominje novinare, nakon čega sam podigla pogled i vidjela tužitelja, dok pripadnika osiguranja koji je stajao s druge strane stola kod mene, a tužitelj je na dlanu držao pištolj.

Nato je u sobu za novinare ušla novinarka HINE S.Š. i izjavila, „Nemojte Editu, ona je dobra”, uzela pištolj u ruke, govoreći da ima nekoga u obitelji tko ima takav pištolj, pa da želi pištolj razgledati.”

Predsjednik vijeća: „Kome se obraćao tužitelj u trenutku kada je izgovorio „ubojica s dječjim licem”?”

E.V.: „Tužitelj je bio okrenut prema meni, a nalazili smo se u malom prostoru u blizini stepeništa u ulaz u jedan veliki foaje.”

Predsjednik vijeća: „Od koga je novinarka S.Š. uzela pištolj?”

E.V.: „Ja to ne mogu sa sigurnošću iskazati, jer se to desilo relativno brzo, a ja sam bila šokirana iz razloga, što sam povezala događaj koji se zbio prije ulaska u novinarsku sobu i prijetnje koje je izrekao tužitelj sa činjenicom da sam u njegovoj ruci vidjela pištolj, doživjela sam kao prijetnju meni osobno.

Nakon toga tužitelj je izašao iz prostorije ostali su pripadnik osiguranja i S.Š., koji su razgledali pištolj nakon toga je počela sjednica koju smo pratili.”

Predsjednik vijeća: „Da li je bilo tko od nazočnih u sobi na bilo koji način izreagirao da vas zaštiti, obzirom da ste shvatili prijetnju osobno?”

E.V.: „Ja se sjećam da je novinarka H.P. nešto rekla ... ne mogu se sjetiti što je tom prilikom izjavila... ”

Punomoćnik tužitelja: „Jeste li vi i tužitelj u novinarskoj sobi razgovarali?”

E.V.: „Prije nego što je pištolj bio izvađen, nas dvoje nismo razgovarali. Nakon toga, ja sam koliko se sjećam rekla da ću to i objaviti.”

Punomoćnik tužitelja: „Da li vam se tužitelj u novinarskoj sobi obratio bilo kakvim riječima?”

E.V.: „Ne. Naime, ja dok sam čitala materijale za sjednicu nisam kako sam izjavila obraćala pažnju što su pripadnik osiguranja i tužitelj razgovarali, da li se tužitelj obraćao meni, ja to ne znam, ja sam izreagirala na riječi novinari, tada sam digla glavu i vidjela pištolj u ruci.”

Punomoćnik tužitelja: „Da li je bilo tužitelj ili netko drugi uperio pištolj u vas?”

E.V.: „Ja to nisam vidjela.”

Punomoćnik tužitelja: „Da li ste o tome bilo što objavili?”

E.V.: „Ja sam dala svoj komentar tek nakon što je o tome bilo postavljeno zastupničko pitanje, odnosno nakon što je tužitelj u sredstvima javnog informiranja dao svoje viđenje o događajima.”

Punomoćnik tužitelja: „Zbog čega niste odmah reagirali i objavili podatke o tome?”

E.V.: „To je bilo u petak ... i nisam željela reagirati dok se ne smirim, a nakon toga po proteku vikenda odlučila sam da o cijelom događaju obavijestim urednika „Novog lista” i predsjedništvo Hrvatskog novinarskog društva.”

Punomoćnik tužitelja: „Da li ste o tome obavijestili novinare „Globusa”?”

E.V.: „Ja sam o tom događaju razgovarala sa kolegama novinarima u Press centru Parlamenta, gdje su bili nazočni novinari koji su pratili rad Parlamenta.”

Tužitelj: „U kojoj sam ruci držao pištolj?” E.V.: „U desnoj ruci.”

Tužitelj: „Da li se sjećate što sam imao u lijevoj ruci?”

E.V.: „Nisam sigurna da ste u tom trenutku u lijevoj ruci bilo što držali.”

Tužitelj: „Da li sam pištolj u kojem trenutku u nekoga uperio?”

E.V.: „Već sam navela da to nisam vidjela.”

Tužitelj: „Da li sam u tom trenutku u novinarskoj sobi rekao „Sada ću te ubiti!”?”

E.V.: „Ne sjećam se da ste mi se tada obratili.”

Tužitelj: „Možete li točno citirati riječi koje sam izgovorio na hodniku?”

E.V.: „Vi ste mi rekli: „Ti si ubojica s dječjim licem i tebe treba ubiti”.”

Punomoćnik tuženika: „Da li ste razgovarali sa novinarom „Globusa” o navedenom događaju?”

E.V.: „Novinar „Globusa” bio je prisutan kada sam o tome razgovarala sa kolegicom iz moje redakcije.”

Punomoćnik tuženika: „Da li ste doživjeli pištolj u ruci tužitelja kao osobnu prijetnju?”

E.V.: „Jesam.”

Punomoćnik tuženika: „Jeste li imali bilo kakav motiv da cijeli incident izmislite, kako biste nanijeli štetu tužitelju?”

E.V.: „Nisam imala nikakav motiv kako bi taj incident izmislila. Ja sebe doživljavam kao ozbiljnu i odgovornu osobu, i do sada nisam imala nikakve ekscese takvog karaktera. Što se tiče mog pisanja o radu Vlade, ja sam o tome puno pisala, a nikada nije bilo nikakvih demantija niti tvrdnji da sam nešto u napisima netočno isticala.”

Punomoćnik tuženika: „Jeste li o tom događaju razgovarali sa S.Š.?”

E.V.: „Ja s njom o tome nisam razgovarala. Moram dodati da sam sa S.Š. razgovarala tek što je o cijelom događaju pisano u Feralu, jer je spominjano njezino ime, te nakon što je kolegica S.Š. razgovarala sa J.V., predsj. društva, nakon toga ja i kolegica S.Š. smo se našle tom prilikom je ona praktično potvrdila moj iskaz a tada i rekla da se sjeća da je vidjela da je pištolj bio uperen prema meni.”

Punomoćnik tuženika: „Da li je tom prilikom kolegica S.Š. izjavila da se pištolj nalazio u ruci tužitelja?”

E.V.: „Da.”

15. Na ročištu održanom 16. lipnja 1997. sud je saslušao novinarku S.Š. Relevantni dio njezina iskaza glasi:

S.Š.: „Ja sam bila nazočna događaju ... u novinarskoj sobi. ... [K]ada sam ušla u novinarsku sobu vidjela sam da tužitelj i E.V. razgovaraju, time da sam iz razgovora shvatila da je tema razgovora članak koji je E.V. napisala ... Prema onome što sam čula ... nisam ocijenila da se radi o razgovoru sa povišenim tonovima, dapače ja sam u šali tom prilikom tužitelju rekla „Dok je vas političara i nas novinara, uvijek će biti takvih situacija da nećete biti zadovoljni sa našim pisanjem”, pored toga ja sam rekla nešto otprilike „Edita je dobra cura”. To sam izgovorila prije nego što je predstavnik osiguranja izvadio pištolj. Nakon toga kako se približavao trenutak sjednice, došla je osoba iz osiguranja i pozvala je tužitelja, na što je on odgovorio u šali „Da li ste me došli privesti, vi ste vlast”, a pri izlasku iz prostorije, time da se radi o uskom prostoru okrznuo je tog čovjeka iz osiguranja i pitao gdje mu je oružje. Predstavnik osiguranja je izvadio pištolj, položio ga na dlan, na što sam ja rekla da su me učili da se uvijek okreće od ljudi oružje. On je na to rekao da se ne trebam bojati, jer da su metci izvađeni. Koliko se sjećam, tužitelj je napustio novinarsku sobu, ja sam ostala sa predstavnikom osiguranja i raspitivala se o pištolju ... Ja sam sigurna da su, kada sam ušla u novinarsku sobu, tužitelj i E.V. razgovarali. Dapače ja sam ih pitala o čemu se radi, iz prvih rečenica koje sam čula nisam mogla shvatiti o čemu se radi. Ni jedan ni drugi mi nije odgovorio na to pitanje ali sam ja shvatila o čemu se razgovara, članak koji je napisala E.V.

Dok sam ja bila nazočna nisam čula da bi tužitelj bilo kakvu prijetnju izgovorio E.V. Tužitelj ni u kom trenutku nije izvukao pištolj od predstavnika osiguranja.”

Punomoćnik tužitelja: „Da li je tužitelj u bilo kom trenutku za E.V. upotrijebio izraz „ubojica s dječjim licem”?”

S.Š.: „Ne.”

16. Na ročištu održanom 10. rujna 1997. sud je saslušao novinarku H.P. Relevantni dio njezina iskaza glasi:

H.P.: „Ja redovno pratim sjednice vlade kao novinar Glasa Slavonije. Toga dana sam na vrhu stepenica gdje se održava sjednica vlade, vidjela tužitelja u društvu sa mojim kolegicama.... Ja sam se sa njima zaustavila; počeli smo razgovarati o kompjuterima, a nakon toga tužitelj je počeo razgovarati o tekstu koji je E.V. objavila u Novom listu. Tužitelj je bio ljut zbog tog teksta i ... rekao da E.V. treba ubiti i da je ona ubojica dječjeg lica. Ja sam nakon toga otišla u sobu novinara.

Nakon što sam ušla u sobu... Sjela sam za kompjuter i nakon toga ušla je E.V.; pozdravile smo se i ja sam nastavila raditi. Primijetila sam kada je tužitelj ušao u sobu, ali nisam primijetila kada je ušao u sobu čovjek iz osiguranja. Čula sam povi- šene tonove, a ja sam bila postrance okrenuta u odnosu na tužitelja i E.V. E.V. je sjedila za stolom, čula sam neko šuškanje pa sam se ponovo okrenula prema njima i vidjela da tužitelj pretražuje čovjeka iz osiguranja. Nastavila sam raditi, opet su mi skrenuli pažnju povišeni tonovi, ne mogu sa sigurnošću reći čiji su to glasovi bili. Koliko mogu iskazati; mislim da su razgovarali tužitelj i E.V. Kada sam pogledala prema njima vidjela sam da tužitelj stoji ispred E.V. i u desnoj ruci drži pištolj, i desna ruka mu je bila naslonjena na dlan lijeve ruke... rekao [je] da će novinari moći pisati da je pokušao ubiti E.V. Tada je ušla S.Š. i rekla: „Nemojte E.V., ona je dobra.” Ja sam se prestrašila, jer se bojim oružja; okrenula sam se i kada sam ponovo pogledala pištolj je bio u rukama S.Š.

Nakon toga primijetila sam da S.Š. razgovara sa čovjekom iz osiguranja o pištolju, a nisam primijetila kada je tužitelj napustio prostoriju. Nakon toga S.Š. napustila je sobu novinara i otišla pratiti sjednicu vlade.

Sjećam se da je S.Š. rekla predstavniku osiguranja da njezin djed ima takav pištolj.

Nakon toga počeli smo sa ostalim novinarima pratiti sjednicu.

Ja sam pitala E.V. da li će se to objaviti u novinama, ona je rekla da se to neće objavljivati u novinama.....”

Tužitelj: „Da li je E.V. bila nazočna kada sam izjavio da je ona ubojica dječjeg lica?”

H.P.: „E.V. tada nije bila nazočna.”

Tužitelj: „Što sam točno rekao?”

H.P.: „Vi ste rekli za E.V. da ju treba ubiti, ona je ubojica s dječjim licem.” Tužitelj: „Jeste li i kada prenijeli te riječi ... E.V.?”

H.P.: „Ja sam to ispričala E.V. nakon što je završila sjednica vlade.”

Tužitelj: „Zbog čega o tome niste izvijestili E.V. prije početka održavanja sjednice?”

H.P.: „Nisam željela o tome govoriti E.V., a mislila sam da ćete joj vi sami nešto reći. Kada sam vidjela pištolj shvatila sam da je situacija ozbiljna i nakon sjednice sam E.V. ispričala razgovor.”

Punomoćnik tužitelja: „Možete li podrobno opisati kako je tužitelj pretražio radnika osiguranja?”

H.P.: „Pretraživao ga je po gornjem dijelu tijela, do pojasa. Nakon toga sam se okrenula i radila na kompjuteru.”

Punomoćnik tužitelja: „Da li je tužitelj predstavniku osiguranja oduzeo pištolj?”

H.P.: „Ne znam.”

Punomoćnik tužitelja: „Da li je tužitelj uperio pištolj u E.V.?”

H.P.: „Nije uperio pištolj u E.V. Ja sam vidjela da je tužitelju bila svijena desna ruka u kojoj je držao pištolj, da li je imao prste na obaraču nisam vidjela.”

Tužitelj: „S koliko ruku sam pretraživao predstavnika osiguranja? Da li sam nešto držao u rukama?”

H.P.: „Sa dvije ruke. Niste ništa držali u rukama.”

Punomoćnik tužitelja: „Jeste li vidjeli kuda je otišao pištolj iz tužiteljevih ruku?”

H.P.: „Nisam vidjela, ali sam okrenula glavu i rekla: „Maknite taj pištolj.””

Punomoćnik tužitelja: „Zbog čega niste objavili taj događaj, s obzirom da ste novinar?”

H.P.: „Pitala sam E.V., ona nije željela da se to objavi, a ja iz novinarske solidarnosti to nisam mogla objaviti.”

17. Na istom ročištu sud je saslušao i glavnog urednika Globusa, D.B. Relevantni dio njegova iskaza glasi:

D.B.: „Ja sam o cijelom događaju saznao od ... kolege koji prati sjednice vlade, koji nam o tom izvješćuje. Urednik Terminatora [rubrike u Globusu] je vršio provjere kod ljudi iz vlade kako smo od njih dobili slične informacije ..., to smo odlučili objaviti tekst koji je objavljen u rubrici Terminator u Globusu.

Ja neposredno nisam ništa provjeravao, jer su pojedini urednici određeni za pojedine rubrike u listu.”

Punomoćnik tužitelja: „Od kojih ljudi bliskih vladi je provjeravana informacija koja je objavljena u Globusu?”

D.B.: „Nije uputno o tome govoriti, ukoliko to sada otkrijem, takav izvor više neću imati.”

Punomoćnik tužitelja: „Da li je netko o tome razgovarao sa tužiteljem?”

D.B.: „Nije mi poznato, morao bih pitati urednika [rubrike Terminator].”

Punomoćnik tužitelja: „Što se mislilo dijelom teksta u kome je naznačeno da je pištolj bio uperen u zabezeknutu novinarku?”

D.B.: „To je figurativno, ne mislim da je tužitelj doslovce uperio pištolj na E.V.”

...

Tužitelj: „Zbog čega niste smatrali potrebnim da mi se osobno obratite kako biste provjerili istinitost navoda o pištolju?”

D.B.: „Jer za pojedine rubrike snose odgovornost pojedini urednici rubrika.”

18. Sud je zatim saslušao B.Š. kao tužitelja. Relevantni dio njegova iskaza glasi:

B.Š.: „Toga dana idući hodnikom prema svojoj sobi, susreo sam novinarke D.K. i H.P., jer su one inače pratile sjednice vlade. Tom prilikom me D.K. pitala što će biti tema slijedeće presice, na što sam ja izjavio: „Kakvog smisla ima, obmanjivati javnost?”. D.K. mi je rekla da ja to mislim na članak E.V. Odgovorio sam ga me povrijedio članak E.V., iz kojeg proizlazi da obmanjujem javnost... nakon toga je došla E.V., i razgovarali smo o njezinom članku u njezinoj nazočnosti i rekao sam: „Mogu shvatiti da me ne volite, a ne mogu shvatiti da pišete takve stvari.” Smatrao sam je vrlo korektnim novinarem, jer je objavila jedan razgovor sa mnom koji je po mojoj ocjeni bio izuzetno korektan.

Na to sam primijetio da nailazi ministar M. koji je dolazio na sjednicu vlade... Izjavio sam: „Evo vam ubojice s dječjim licem”, misleći na ministra M.

Nakon toga uputio sam se prema svom uredu da uzmem materijale za sjednicu vlade.

...
B.Š. je zatim opisao incident u novinarskoj sobi:

„... nedugo nakon toga u sobu je ušao čovjek osiguranja, koga sam inače poznavao D.P. ... D.P. je rekao da ima zaduženje da me odvede premijeru, ja sam rekao: „Da li si me došao dovesti ili privesti”, na što mi je odgovorio da mu je svejedno, jer mora izvršiti svoj zadatak. U tom trenutku potapšao sam ga po sakou desne strane znao sam i vidjelo se da ima u unutrašnjem džepu pištolj i rekao sam: „Vlast je vlast.” D.P. je ... izvadio pištolj i rekao „Tu su argumenti.” U tom trenutku sjećam se da sam čuo ženski glas – nisam siguran da je to bio glas H.P.: „Nemojte se igrati oružjem!”, na što sam ja rekao: „Bolje je to spremiti, da ne bi pisalo u novinama o tome.”

To sam rekao iz razloga, jer smo se nalazili u tom trenutku samo među novinarima.

Nisam niti u jednom trenutku imao u rukama pištolj, osim što sam imao materijale za sjednicu, a u desnoj sam imao cigaretu. Ja te materijale nisam niti u jednom trenutku odlagao. Nije točno da sam pretraživao pripadnika osiguranja sa dvije ruke.

Tada se, nakon što sam to rekao predstavniku osiguranja, pojavila E.V. i rekla: „Da znate da ću to objaviti.” Ja na to nisam odgovorio ... nisam bio siguran da li ona to govori ozbiljno ili se šali i napustio sam tu prostoriju.

Ja sam bio prisutan kada je naišla S.Š. i komentirala pištolj koji je imao predstavnik osiguranja rekavši, otprilike: „Moj djeda ima bolji pištolj.”

...

Tek u srijedu dobio sam informaciju da je u Globusu objavljen natpis u kome se spominje da sam prijetio novinarki E.V. Ja naprosto iz svoje naivnosti sam propustio reagirati na to, jer sam očekivao da će netko od prisutnih novinara napisati... kako se to stvarno zbilo i da nije onako kako je to pisano u Globusu.

...
Niti jedan autor tekstova koji su predmetom ovog postupka, nije me nazvao u vezi događaja da sa mnom razgovara, odnosno da od mene traži izjavu.”

Predsjednik vijeća: „Da li ste za vrijeme boravka u sobi novinara kontaktirali sa E.V .?”

B.Š.: „Ja se njoj nisam obraćao. Ona se prvi puta obratila meni kao što sam rekao, da će ona to objaviti. Nije točno da sam izjavio da je E.V. ubojica s dječjim licem i da ju treba ubiti.”

...

Punomoćnik tuženika: „Koji je bio razlog da ste ušli u novinarsku sobu?”

B.Š.: „Ne mogu sa sigurnošću tvrditi koji je bio razlog, pretpostavljam da otresem cigaretu, ili zbog toga što sam pričao sa nekim.”

...

Punomoćnik tuženika: „Je li vam bilo normalno da predstavnik osiguranja vadi pištolj?”

B.Š.: „Nelagodno sam se osjećao, a pogotovo ne u sobi gdje su bili i novinari.”

...

Punomoćnik tuženika: „Da li se sjećate što je ulaskom u sobu izjavila S.Š.?”

B.Š.: „Sjećam se. ... Prve riječi koje sam čuo da je S.Š. izgovorila bile su: „Nemojte E.V., ona je dobra.”

Punomoćnik tuženika: „Da li ste shvatili da su te riječi bile upućene vama?”

B.Š.: „U tom trenutku nisam gledao u S.Š. Obzirom na formulaciju „E.V. je dobra”, te su se riječi mogle odnositi na bilo koga tko se nalazio u novinarskoj sobi.”

19. Na ročištu održanom 10. prosinca 1997. sud je saslušao autora članka, Globusova novinara N.T. Relevantni dio njegova iskaza glasi:

N.T.: „Ja sam informaciju o kojima je pisao Globus saznao od E.V. slijedećeg dana nakon spornog događaja – odnosno, nisam siguran da je to bilo slijedećeg dana – u kafiću u Saboru. E.V. je sjedila sa kolegicom i zatekao sam ih kako pričaju. Bila je uzbuđena. Upitao sam je o čemu se radi, ona mi je ispričala događaj koji se zbio u Saboru kada joj je na stubištu obraćajući joj se povodom članka kojeg je napisala tužitelj zaprijetio da će je ubiti, tako je iskazala. Verbalno ju je napadao, nastavio ju je slijediti do novinarske sobe i nastavio sa verbalnim napadima, mada je kako mi je iskazala E.V., nastojao to ispričati u šaljivom tonu, time da je tužitelj među novinarima poznat po svom specifičnom smislu za humor.

Kada govorim o spec. smislu za humor tužitelja, smatram da je tužitelj nesklon prihvatiti kritiku novinara, i burno reagira natpisima koji se njime bave, uglavnom je to popratio [tekst E.V.] da se to radi o šali. Nakon toga je E.V. meni rekla da je u tim verbalnim napadima tužitelj od predstavnika osiguranja zatražio pištolj, rekavši „Daj mi pištolj!” isti uperio E.V. i rekao: „Što da sada radim? Da je ubijem?”

Ja sam pokušao tu informaciju provjeriti, time da sam se obratio kabinetu tužitelja. Radilo se o utorku, dan kada se zatvaraju novine, isticali su rokovi, u više navrata sam pokušao doći do tužitelja, to nisam uspio, uz obrazloženje tajnice da je on spriječen.”

 

Predsjednik vijeća: „Kome ste proslijedili informaciju?”

N.T.: „Toga se ne mogu sjetiti sa sigurnošću, ali čini mi se g. G., urednik rubrike Terminator.”

Predsjednik vijeća: „Jeste li zaista povjerovali na temelju iskaza E.V., da je tužitelj prijetio i da bi je pokušao ubiti?”

N.T.: „Ja naravno to nisam povjerovao, niti je to tako E.V. rekla. Ona je to prikazala kao neslanu šalu, tako sam i shvatio, obzirom da se radi o kolegici koju poznajem puno godina, ja sam bez dvojbi prihvatio njezin iskaz kao istinit. Zbog toga što se i radilo o šali, tako je tekst objavljen u Terminatoru - rubrici, inače bi bio objavljen na prvim stranicama lista.”

Predsjednik vijeća: „Jeste li povjerovali informaciji samo zato što ste je dobili od E.V .?”

N.T.: „Meni je teško na to pitanje odgovoriti, radilo se o osobi koju dobro poznajem, koja mi je gotovo prijatelj i zbog toga sam informaciju prihvatio.”

...

20. Na istom ročištu sud je saslušao i novinarku Novog lista J.V. koja je u to vrijeme bila predsjednica Hrvatskog novinarskog društva. Relevantni dio njezina iskaza glasi:

J.V.: „Informaciju ... ja sam saznala od E.V., iz razgovora sa H.P. i S.Š.

...

Što se tiče E.V., ispričala mi je da se toga dana srela na stepeništu u Saboru sa tužiteljem ... [pa je] tužitelj dosta burno reagirao na tekst kojeg je napisala...koji se bavio proračunom ... [tom prilikom je] revoltirano kazao da je ona ubojica sa dječjim licem i da ju treba ubiti. Nakon toga je došao u novinarsku sobu gdje se nalazila ... od predstavnika osiguranja uzeo pištolj i uperio ga u E.V. Iz razgovora sa S.Š. saznala sam da je S.Š. naišla u novinarsku sobu u trenutku kada je tužitelj držao pištolj u ruci, po ocjeni S.Š., radilo se o napetoj i nelagodnoj situaciji, pa je ona da bi smirila situaciju uzela pištolj iz ruke tužitelja i rekla da je taj pištolj već vidjela. ... Prilikom uzimanja pištolja S.Š. je rekla: „Nemojte E.V., ona je dobra.””

...

Punomoćnik tužitelja: „Kada ste razgovarali sa E.V. i saznali [o događaju]?”

J.V.: „Negdje 7 dana, odnosno 5 dana nakon događaja kada se zbio, dan uoči objavljivanja ... [informacije] u Globusu.”

21. U svojoj pisanoj izjavi novinarka R.I. navela je da je čula da je pripadnik osiguranja koji je sudjelovao u incidentu otpušten jer je dopustio neovlaštenoj osobi da uzme njegov službeni pištolj. Budući da nije mogla dobiti ni potvrdu ni demantij te informacije od Sabora ili Vlade, odlučila je nazvati S.Š., koja je svjedočila incidentu. Relevantni dio izjave R.I. glasi:

„Nazvala sam kolegicu S.Š. i objasnila joj što me zanima. Nije mi mogla potvrditi istinitost moje informacije, štoviše, tvrdila je da ona nije točna, pa mi je u desetminutnom telefonskom razgovoru između ostalog ispričala sljedeće:

„Nevjerojatno! Svi su se raspisali o incidentu između B.Š. i E.V. i to tonom kao da su upravo oni i prisustvovali tom događaju. Hoću vam reći da ste vi prva novinarka koja je nazvala mene za informacije i to zato jer sam ja uistinu kompetentna osoba pošto sam vidjela što se događalo. Stajala sam u blizini B.Š. i E.V. kada su oni polemizirali oko njenog nedavno objavljenog teksta o potpredsjedniku [tj. B.Š.]. Nisam imala dojam da se prepiru. U jednom je trenutku potpredsjednik B.Š. uzeo u ruke pištolj dečka iz osiguranja i poprilično šaljivim tonom rekao: „Što da joj radim? Da je ubijem?” to je bilo sve. Nitko od nas prisutnih nije to shvatio kao prijetnju niti sam ja pomislila da se ... E.V nešto moglo dogoditi. Iznenadilo me što je to uopće objavila u Novom listu”

22. Dana 27. veljače 1998. Općinski sud u Zagrebu donio je presudu, djelomično usvajajući zahtjev tužitelja. Odredio je tvrtki podnositeljici zahtjeva da isplati B.Š. 100.000 hrvatskih kuna (HRK) kao naknadu za nematerijalnu štetu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od datuma donošenja presude do datuma plaćanja, kao i 14.640 HRK troškova.

23. U obrazloženju sud je naveo da je objavljena informacija bila neistinita i da tvrtka podnositeljica zahtjeva nije valjano provjerila njezinu točnost. Konkretno, utvrdio je da B.Š. nije imao pištolj u rukama tijekom opisanog incidenta, budući da je to potvrđeno iskazima dvaju svjedoka, D.P. i S.Š., te samog B.Š. Iako su ostale dvije svjedokinje, E.V. i H.P., izjavile da je pištolj doista bio u rukama B.Š., sud njihove iskaze nije našao uvjerljivima budući da su se razlikovali. Relevantni dio presude glasi:

„Na... okolnost da li je tužitelj ... u novinarskoj sobi od predstavnika osiguranja ... uzeo službeni pištolj i njime prijetio E.V., sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja ... te su saslušani svjedoci E.V., D.P., H.P. i S.Š.

Tužitelj i svjedoci D.P. i S.Š. u svom su iskazu naveli da tužitelj nije imao u rukama službeni pištolj D.P. Svjedok E.V. je iskazala da je čitajući materijale za predstojeću sjednicu u jednom trenutku podigla pogled i ugledala tužitelja koji je držao pištolj na dlanu ruke, nakon čega je naišla novinarka S.Š. te uz riječi „Nemojte E.V., ona je dobra” uzela pištolj. Na upit, od koga je [S.Š.] uzela pištolj, da li od tužitelja ili od D.P., svjedok E.V.nije mogla odgovoriti sa sigurnošću, obrazlažući da se sve desilo relativno brzo, da je bila šokirana ugledavši pištolj u tužiteljevim rukama, jer je to doživjela kao osobnu prijetnju.

Svjedok H.P. također je u svom iskazu navela da je... vidjela kako tužitelj pretražuje predstavnika osiguranja D.P., nakon čega je tužitelj na dlanu desne ruke držao pištolj, a da je dlan desne ruke držao na dlanu lijeve ruke. Prema iskazu istog svjedoka, tužitelj je u tom trenutku razgovarao sa E.V. i to povišenim tonom.

 

Iskaze E.V. i H.P. sud nije prihvatio, jer isti nisu uvjerljivi. E.V. je izričito navela da u novinarskoj sobi sa tužiteljem nije razgovarala niti da joj se tužitelj obraćao, dok je svjedokinja H.P. ustvrdila da su tužitelj i E.V. razgovarali povišenim tonom.

Svjedok E.V. je rekla da je tužitelj imao pištolj na dlanu desne ruke, dok je H.P. iskazala da je tužitelj držao pištolj s obje ruke, odnosno da je imao dlan na dlanu. E.V. nije mogla iskazati od koga je S.Š. uzela pištolj, dok je H.P. ustvrdila da ga je uzela iz ruku tužitelja.

S druge strane iskazi S.Š., D.P. i tužitelja... su suglasni ... iz iskaza tužitelja i D.P. proizlazi da je tužitelj u trenutku kada se nalazio u novinarskoj sobi imao ispod lijeve ruke materijale za predstojeću sjednicu Vlade, pa dakle, nije moguće da je tom prilikom držao u ruci pištolj kako je to iskazala svjedokinja H.P.

Pisanu izjavu ... R.I. kao i iskaz svjedoka J.V. ... sud nije prihvatio, iz razloga, što one nisu bile nazočne događaju, te o istome nemaju neposrednog saznanja. Što se pak tiče pismenog iskaza R.I. te izjave J.V. date u svojstvu svjedoka, a koji se odnosi na iskazivanja S.Š., valja napomenuti da su ti iskazi posve suprotni i različiti zbog čega sud te izjave, odnosno iskaz kao neuvjerljive nije prihvatio.

...

Kako je tužitelj u Krivičnom postupku pravomoćnom presudom oslobođen optužbe da bi dana 26.1.96.g. ... rekao E.V. „Tebe treba ubiti”, a nakon toga od pripadnika osiguranja D.P. uzeo pištolj, te ga držao u ruci, te obzirom na iskaze svjedoka S.Š., D.P. te iskaze samog tužitelja..., pa i same E.V., sud je utvrdio da kritične zgode tužitelj nije prijetio oružjem E.V., niti je iste zgode rekao da... ju treba ubiti. Slijedom toga nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 23. st. 1. toč. 3. Zakona [o javnom priopćavanju] za oslobađanje tuženika od odgovornosti za naknadu štete, jer se informacije kojima je šteta učinjena ne temelje na istinitim činjenicama. Sud je ocijenio da nisu ispunjene niti pretpostavke za ekskulpaciju nakladnika kojim je propisano da se nakladnik oslobađa odgovornosti, ako se informacija kojom je šteta učinjena temelji na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su istinite i poduzeo je sve potrebite mjere za provjeru njihove istinitosti.

Na tu okolnost sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka ... D.B. i N.T. ...

D.B. je naveo da on nije vršio nikakve provjere istinitosti objavljene informacije, a N.T., kao autor članka, ... naveo je da informaciju koju je pisao dobio od E.V. Svjedok [N.T.] je iskazao da se obratio kabinetu tužitelja radi provjere informacije, no sa tužiteljem nije uspio kontaktirati zbog tužiteljeve prezauzetosti, a obzirom na izvor informacije, informaciju ocjenjuje istinitom.

...

Na taj način sud je utvrdio da tuženi nisu, a kako je propisano odredbom čl. 23. st. l. toč. 3. Zakona [o javnom priopćavanju], poduzeli sve potrebite mjere za provjeru istinitosti informacija ... zbog čega nema niti uvjeta za njihovu ekskulpaciju u konkretnom slučaju.

...

Sud je ocijenio da su tuženi napisima koji su predmet ovoga spora povrijedili dostojanstvo, čast i ugled tužitelja te da postoji osnov propisan zakonom za naknadu nematerijalne štete koju tužitelj potražuje.

Prema podacima u spisu utvrđeno je da je naklada lista Globus 185.000 primjeraka. ...

Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva i naknadi koja će se tužitelju dosuditi za duševne boli koje trpi, sud je vodio računa o nakladi [Globusa], ... o načinu na koji je pisano u pojedinom članku ...te da je kao javna ličnost [tužitelj] dužan prihvatiti činjenicu da mu nije sva javnost sklona, pa njegove reakcije na negativne ocjene moraju biti drugačije od prosječne osobe. ... [S] obzirom ... da je Globus prvi pisao o zbivanjima ... dana 26.1.96. na način da je tim člankom po ocjeni suda povrijedio dostojanstvo, ugled i čast tužitelja, sud je tužitelju kao pravičnu naknadu za štetu koju trpi dosudio iznos od 100.000 [hrvatskih] kn sa zakon. zateznom kamatom od presuđenja do plateža.. U preostalom dijelu zahtjeva, u iznosu od 400.000 [hrvatskih] kn sud je zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio.”

24. Povodom žalbe, dana 1. prosinca 1998. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je prvostupanjsku presudu, ali je smanjio visinu iznosa naknade štete koju je potrebno platiti B.Š. na 60.000 HRK i troškove na 8.784 HRK.

25. Tvrtka podnositeljica zahtjeva zatim je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude. Dana 19. prosinca 2002. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je reviziju tvtrke podnositeljice potvrđujući razloge koje su naveli niži sudovi u svojim presudama.

26. Konačno, 23. studenog 2005. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je naknadnu ustavnu tužbu tvrtke podnositeljice, utvrdivši da nije došlo do povrede njena ustavnog prava na slobodu izražavanja. Mjerodavni dio odluke glasi:

Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnositelju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava.

Ustavom zajamčena sloboda izražavanja misli, koja u sebi sadrži i slobodu tiska, nema značenje apsolutne slobode, već je podložna ograničenjima propisanim Ustavom i zakonom.

Ta ograničenja za javna glasila, primjerice, proizlaze iz ... ZJP ...

S obzirom na utvrđenja [nižih] sudova da je podnositelj ustavne tužbe objavom neistinitih informacija tužitelju povrijedio dostojanstvo, ugled i čast pa je osporenim presudama obvezan naknaditi tužitelju time prouzročenu štetu, neosnovano podnositelj ističe povredu odredbi članka 38. stavaka 1. i 2. Ustava.

U odnosu na odredbe članka 10. Konvencije, prema kojima ostvarivanje slobode izražavanja obuhvaća dužnosti i odgovornosti, koje može biti podvrgnuto ograničenjima, Ustavni sud navodi sljedeće:

Sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja svakog demokratskog društva. Njena zaštita je od posebne važnosti kad se radi o tisku jer je zadaća tiska, pored ostaloga, objava informacija od javnog značenja. Međutim, sloboda objavljivanja informacija u tisku ograničena je zaštitom ugleda i prava drugih osoba. Stoga je važno utvrditi okolnosti u kojima državna tijela poduzimaju mjere koje bi mogle utjecati na djelovanje tiska u slučajevima koji su od legitimnog javnog interesa.

Sloboda izražavanja misli ne odnosi se samo na izražavanje i objavljivanje podataka i ideja koje imaju pozitivan stav, već i na objavljivanje informacija koje bi mogle imati negativan odjek u javnosti. Međutim, sloboda izražavanja nije apsolutna, već podliježe određenim ograničenjima, čak i u odnosu na napise u tisku, koji se tiču informacija od javnog interesa. Ustavno jamstvo slobodnog izražavanja sadrži obveze i odgovornosti, koje se odnose i na tisak. Te obveze i odgovornosti dolaze do izražaja i kad, kao u ovom predmetu, dođe do povređivanja ugleda državnog dužnosnika. Upravo radi postojanja tih obveza i odgovornosti od strane onih koji se koriste svojim pravom na slobodu izražavanja, tisak je prilikom iznošenja informacija od javnog interesa dužan postupati u dobroj vjeri kako bi pružio vjerodostojne informacije u skladu s novinarskom etikom.

Pri ocjeni je li došlo do povrede slobode izražavanja potrebno je sagledati svaki pojedini slučaj u svjetlu svih okolnosti, uključujući sadržaj spornih navoda, kao i kontekst u kojemu su ti navodi izrečeni. Osobito je potrebno utvrditi jesu li mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja razmjerne legitimnom cilju koji se tim ograničenjem želi postići. Zaštita državnih dužnosnika od uznemiravanja, međutim, mora uvažavati pravo i interes tiska na slobodno izvještavanje te mu omogućiti slobodno iznošenje informacija od javnog interesa.

Članak, radi kojeg je prednik podnositelja ustavne tužbe sudskom odlukom obvezan oštećenoj osobi platiti naknadu štete, po svom je sadržaju takve naravi da je predstavljao napad na oštećenika, kao javnu osobu, osobito na njegov ugled te je zasigurno utjecao na povjerenje javnosti u njega, s obzirom na njegovu funkciju tadašnjeg potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, a na temelju utvrđenja [nižih] sudova, utvrđuje da je sporni članak sadržavao navode o ponašanju druge osobe (javne osobe), koji su naštetili ugledu te osobe...

Treba navesti da su se sporni navodi temeljili na izjavi jedne osobe te nisu bili u cijelosti proizvoljne naravi. Naime, iako se radilo o javnoj osobi, podnositelju je bila dužnost provjeriti istinitost informacija prije njihove objave. Poglavito, stoga, što su se sporni navodi odnosili na konkretni događaj. Sudovi su utvrdili da prednik podnositelja ustavne tužbe, objavljujući podatke koji su mogli naštetiti ugledu, časti i dostojanstvu druge osobe, nije poduzeo sve potrebno radi utvrđivanja istinitosti takvih podataka.

Budući da prednik podnositelja ustavne tužbe, u konkretnom slučaju, nije udovoljio svojoj obvezi provjere informacija prije njihovog objavljivanja, što je ... bio dužan učiniti, a radilo se o informacijama koje su naštetile ugledu i časti druge osobe, Ustavni sud smatra da su mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja prednika podnositelja ustavne tužbe bile potrebne i opravdane.

U odnosu na dosuđenu naknadu neimovinske štete za povredu ugleda druge osobe, Ustavni sud ističe da sudovi imaju diskrecijsko pravo pri odlučivanju o visini te naknade za pretrpljene duševne boli oštećene osobe, imajući pritom u vidu okolnosti svakog slučaja. Međutim, i odlukom suda o visini te naknade može se narušiti načelo razmjernosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode želi postići.

Ustavni sud je utvrdio da je mjera poduzeta radi zaštite ugleda druge osobe, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, razmjerna težini povrede ugleda te osobe, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja, koje je tom mjerom učinjeno. S obzirom da se podnositelj u svom djelovanju, kao novinska kuća, nije pridržavao odredbi koje propisuje ZJP, prema mišljenju Ustavnog suda, radilo se o napisu koji je narušio ugled druge osobe te umanjio povjerenje javnosti u tu osobu, kao nositelja funkcija državne vlasti.

Stoga je utvrđeno da je mjera, poduzeta u konkretnom slučaju, radi ograničenja slobode tiska, u svojoj cjelokupnosti razmjerna postizanju opravdanog cilja - zaštiti ugleda druge osobe te da osporenim sudskim odlukama nije došlo do ograničenja slobode ili prava podnositelja, protivno odredbama članka 15. Ustava.

Odluka Ustavnog suda dostavljena je punomoćniku tvrtke podnositeljice 8. prosinca 2005.

 

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav

27. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (ispravak)) propisuje kako slijedi:

Članak 16.

„(1) Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i

prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

(2) Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.“

Članak 38.

„(1) Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

(2) Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

(3) Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

(4) Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo.“

B. Zakon o obveznim odnosima

28. Članci 199. i 200. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/1978, 39/1985 i 57/1989 i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991 s naknadnim izmjenama i dopunama – „Zakon o obveznim odnosima iz 1978.“) propisuju, između ostalog, da svatko tko je pretrpio duševne bolove zbog povrede časti ili ugleda može, ovisno o njihovom trajanju i jačini, tražiti naknadu štete pred građanskim sudovima i, osim toga, zahtijevati što drugo „čime se može ostvariti svrha“ dodjeljivanja prikladne nematerijalne naknade.

C. Zakon o javnom priopćavanju

29. Mjerodavni dio Zakona o javnom priopćavanju (Narodne novine br. 83/96, 143/98 (ispravak), 96/01 (izmjene i dopune) i 69/03 (pročišćeni tekst)), na snazi u relevantno vrijeme, propisuje:

Članak 22.

„(1) Nakladnik koji informacijom objavljenom u javnome glasilu prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi. ...

(4) Nematerijalna šteta naknađuje se ispravljanjem netočne informacije, objavljivanjem ispravka informacije i isprikom te isplatom pravične novčane naknade za pretrpljene bolove i strah, ako jakost i trajanje bolova i straha to opravdavaju, sukladno općim propisima obveznoga prava.

(5) Nematerijalnu štetu dužan je naknaditi nakladnik koji informacijom o osobnom ili obiteljskom životu, ili nekom drugom informacijom objavljenom u javnome glasilu povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zaštićeno pravo osobe.“

Članak 23. stavak 1.

„Nakladnik se oslobađa odgovornosti za naknadu štete: ...

3. ako se informacija kojom je šteta učinjena temelji na:

- istinitim činjenicama, ili

- činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su istinite i poduzeo je sve potrebite mjere za provjeru njihove istinitosti a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri,

 ...

D. Kodeks časti hrvatskih novinara

30. Mjerodavni dio Kodeksa časti hrvatskih novinara od 27. veljače 1993. koji se primjenjivao u relevantno vrijeme glasi kako slijedi:

„Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju. On navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu. Ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost.“

 

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

31. Tvrtka podnositeljica zahtjeva prigovorila je da su odluke domaćih sudova povrijedile njeno pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. Konvencije, koji predviđa kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“

32. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

33. Sud primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu čl. 35. st. 3. Konvencije. Sud nadalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

34. Vlada je ustvrdila da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bilo propisano zakonom, posebice člankom 22. Zakona o javnom priopćavanju i težilo ostvarenju legitimnog cilja zaštite prava i ugleda drugih osoba.

35. Vlada je smatrala bitnim pažljivo ispitati sve okolnosti predmeta kako bi se utvrdilo je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

36. Kao prvo, rasprava o incidentu u kojem je sudjelovao B.Š. (koji je bio tadašnji ministar financija i potpredsjednik Vlade), opisanom u spornom članku, dugo je bila predmet javne rasprave. Sporna informacija objavljena je u najuglednijem političkom tjednom časopisu u Hrvatskoj čija je naklada preko 180.000 primjeraka. Objavljeni članak nije sadržavao vrijednosne sudove, već činjeničnu informaciju. Ova je informacija pobudila veliki javni interes. Objavljeno je mnogo članaka kojima se komentirao incident. Navodno ponašanje B.Š., kako je opisano u članku, bilo je predmet saborske rasprave, a navodne prijetnje pištoljem B.Š. spomenute su u međunarodnim izvješćima o situaciji vezanoj uz ljudska prava u Hrvatskoj.

37. Kao drugo, miješanje zbog kojeg je prigovorila tvrtka podnositeljica zahtjeva dogodilo se u kontekstu građanskog postupka za naknadu štete pokrenutog protiv nakladnika, što je, prema mišljenju Vlade, predstavljalo najblaži oblik miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Novinarka nije kazneno gonjena niti je poduzeta bilo kakva radnja u namjeri da se zabrani tjednik u kojem je objavljena informacija. Nadalje, miješanje - u obliku naloga suda da se isplati naknada štete - nije bilo usmjereno protiv novinarke koja je napisala članak, ni protiv urednika tjednika.

38. Kao treće, Vlada je ponovila da je tvrtki podnositeljici zahtjeva naloženo da isplati naknadu štete budući da objavljena informacija nije bila istinita i budući da istinitost te informacije nije u dovoljnoj mjeri provjerena od strane novinarke i urednika koji ju je objavio. Nakon razmatranja izjava brojnih svjedoka i ostalih dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio da B.Š. nije novinarki prijetio pištoljem. Osim toga, prvostupanjski sud je na temelju iskaza novinarke i urednika tijekom postupka utvrdio da nisu u dovoljnoj mjeri provjerili istinitost informacije koju su objavili. Imajući na umu da je građanski postupak koji je prethodio miješanju proveden vodeći računa o svim jamstvima poštenog suđenja i načinu utvrđivanja činjenica, Vlada je ustvrdila da su se ova utvrđenja domaćih sudova temeljila na „prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica“, kako je propisano člankom 10. Konvencije.

39. Kao četvrto, Vlada je nadalje tvrdila da je kod dosuđene naknade štete postojao razuman odnos razmjernosti između prava na medijsku slobodu i prava na zaštitu ugleda druge osobe. Sud je na kraju naložio podnositelju zahtjeva da B.Š. plati 60.000 HRK, odnosno nešto više od 8.000 eura. Taj iznos nije bio ni nepredvidljiv ni velik. Iz sudske prakse Vrhovnog suda vidljivo je da je sud u sličnim predmetima dosuđivao naknadu štete u iznosu između 60.000 i 200.000 HRK. Prema tome, iznos naknade štete dosuđene B.Š. bio je među nižim iznosima dosuđivanima od strane hrvatskih sudova. Sama naknada štete ne može se smatrati visokom, niti može utjecati na medijske slobode izazivajući strah kod novinara (eng. chilling effect) ako se u obzir uzme činjenica da je podnositelj zahtjeva nakladnik najprodavanijih dnevnih tjednih novina u Hrvatskoj.

40. Uzimajući u obzir sve navedene elemente, Vlada je smatrala da je miješanje u ovom predmetu bilo „nužno u demokratskom društvu“ i stoga nije bilo u suprotnosti s člankom 10. Konvencije.

(b) Tvrtka podnositeljica zahtjeva

41. Tvrtka podnositeljica zahtjeva nije osporavala da miješanje na koje je podnesen prigovor nije propisano zakonom i da nije težilo ostvarenju legitimnog cilja zaštite ugleda i prava drugih osoba, u skladu s čl. 10. st. 2. Konvencije.

42. Međutim, tvrtka podnositeljica zahtjeva je tvrdila da su njena prava zajamčena člankom 10. bila povrijeđena time što miješanje u njeno pravo na slobodu izražavanja i slobodu tiska nije bilo „nužno u demokratskom društvu“ ni razmjerno, niti je odgovaralo prijekoj društvenoj potrebi.

43. Kao prvo, tvrtka podnositeljica zahtjeva je osporila ocjenu dokaza i standard dokazivanja koje su koristili domaći sudovi, tvrdeći da se njihove odluke nisu temeljile na „prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica“. Posebice, tvrdila je da je opis incidenta objavljenog u Globusu bio istinit, ili barem istinit u biti. U vezi s tim, tvrtka podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je dvoje od petero svjedoka (E.V. i H.P.) jasno potvrdilo, u bitnom i relevantnom dijelu, verziju incidenta koja je objavljena u Globusu, naime, da se u određenom trenutku pištolj našao u rukama B.Š. S druge strane, B.Š. i pripadnik osiguranja (dvojica pojedinaca najodgovornijih za incident) i novinarka S.Š. negirali su tu tvrdnju. Pouzdajući se u njihove izjave, prvostupanjski sud je utvrdio da je objavljena informacija lažna, to jest, da tvrtka podnositeljica zahtjeva nije dokazala njezinu istinitost. Pritom je prvostupanjski sud smatrao iskaz S.Š. posebno značajnim. Međutim, u odnosu na njezin iskaz, tvrtka podnositeljica zahtjeva je istaknula da su novinarka J.V., u svojem iskazu pred sudom, i novinarka R.I., u svojoj pisanoj izjavi, izjavile da im je S.Š. odmah nakon incidenta rekla da je pištolj bio u rukama B.Š.

44. S obzirom na naprijed navedeno, podnositelj zahtjeva je smatrao da su domaći sudovi nametnuli standard dokazivanja koji je bilo potpuno nemoguće zadovoljiti: dokazati potpunu istinitost svakog detalja objavljene informacije. U nedostatku vrpce iz nadzorne kamere na kojoj bi se zabilježio incident i s obzirom na ograničeni broj svjedoka, taj teret dokaza mogao je biti zadovoljen jedino da su i B.Š. i pripadnik osiguranja priznali da je pištolj bio u rukama tužitelja, što bi bilo nerazumno očekivati u okolnostima predmeta. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, takav teret dokaza ozbiljno je ugrozio najvažniju ulogu i funkciju tiska u demokratskom društvu.

45. Kao drugo, tvrtka podnositeljica zahtjeva je tvrdila da su u posebnim okolnostima ovog predmeta novinari Globusa poduzeli sve razumne korake kako bi potvrdili informaciju prije objavljivanja. Njihov prvi izvor bila je novinarka E.V, koju su smatrali vjerodostojnim i pouzdanim izvorom informacija. E.V. je bila ugledna novinarka Novog lista koja je imala ovlaštenje izvještavati o radu Vlade i objavila brojne takve članke. Uz njezino ime nikad se nije povezivao ni najmanji medijski skandal i nitko nikad nije posumnjao u njezin moralni habitus. Osim toga, novinari Globusa su prije objavljivanja dobili potvrdu informacije iz Vladinih krugova.

46. Usprkos tome, autor članka pokušao je provjeriti informaciju kod B.Š. stupajući u izravnu vezu s njegovim kabinetom, ali bez uspjeha jer je potonji bio nedostupan. Osim toga, iako je incident od 26. siječnja 1996. istog trena privukao pažnju domaće i međunarodne javnosti te se o njemu raspravljalo u Saboru, sam B.Š. nije smatrao nužnim niti prikladnim javno se očitovati o toj temi do 13. veljače 1996. Dakle, B.Š. je prije objavljivanja pošteno omogućeno da javno iskaže svoje stajalište, no on to nije učinio.

47. U tom kontekstu, tvrtka podnositeljica zahtjeva je smatrala da su domaći sudovi trebali naznačiti, osobito u posebnim okolnostima predmeta, dodatne mjere koje su novinari Globusa trebali poduzeti kako bi se dotične sudove uvjerilo da su poduzete sve potrebne mjere u cilju potvrđivanja informacije. Budući da sudovi tako nisu postupili, njihove odluke, prema mišljenju tvrtke podnositeljice zahtjeva, zapravo podrazumijevaju da se dotična informacija uopće nije smjela objaviti prije nego što B.Š. da izjavu o incidentu. Međutim, to je u suprotnosti s temeljnim načelima novinarstva i ulogom medija u demokratskom društvu.

48. Kao treće, tvrtka podnositeljica zahtjeva je smatrala da su u ovom slučaju novinari Globusa postupali u dobroj vjeri i u skladu s pravilima svoje struke, konkretno: (a) odnosna informacija je nedvojbeno bila od javnog interesa; (b) imali su potpuno pravo vjerovati svojoj kolegici E.V. kao svom prvom izvoru, s obzirom na sve što o njoj znaju; (c) B.Š. je pošteno omogućeno da iskaže svoje mišljenje, no on se odlučio suzdržati od komentara; (d) članak nije objavljen u senzacionalističkom stilu (na primjer, stavljanjem na naslovnicu) već unutar novina, u kolumni „Politički terminator“ u kojoj su se navodile sažete informacije o raznim „osebujnostima“ iz političkog života; (e) članak je bio vrlo kratak, sastojao se od samo sedam rečenica, i; (f) sadržaj članka, njegov stil i ton, kao i način, oblik i položaj njegova prikaza u novinama jasno su ukazivali na to da su novinari Globusa ponašanje B.Š. shvatili kao vrlo neumjesnu šalu, a ne kao ozbiljnu prijetnju životu E.V.

49. Kao četvrto, što se tiče dosuđene naknade štete, tvrtka podnositeljica zahtjeva je osporila tvrdnju Vlade da je dosuđivanje naknade štete predstavljalo najblaži oblik miješanja u slobodu izražavanja i da se naknada štete u iznosu malo višem od 8.000 EUR ne može smatrati visokom niti utjecati na medijske slobode izazivajući strah kod novinara. U hrvatskom zakonodavstvu postoji mnogo blažih mjera dostupnih osobama čiji ugled je bio narušen objavljivanjem informacija, na primjer: (a) objavljivanje ispravka i/ili odgovora; (b) objavljivanje isprike; (c) sudska izjava o neistinitosti objavljene informacije; (d) sudski nalog kojim se zabranjuje ponavljanje ili širenje određenih informacija, itd. U biti, dosuđivanje naknade štete za klevetu propisano je Zakonom o javnom priopćavanju kao krajnja mjera koja se koristi samo u slučajevima u kojima je to opravdano zbog trajanja i jačine pretrpljene boli i tjeskobe uzrokovane objavljenim informacijama. Stoga je u slučajevima koji uključuju novinske nakladnike dosuđivanje naknade štete u Hrvatskoj najozbiljniji oblik miješanja u pravo tih nakladnika na slobodu izražavanja i slobodu medija.

50. Nadalje, naknada štete u iznosu od 60.000 HRK dosuđena B.Š. 1998. ni u kom slučaju se ne može smatrati niskom, budući da je taj iznos u to vrijeme bio jednak iznosu 22 prosječne mjesečne plaće u zemlji. Prema tome, tvrtka podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je dosuđena naknada štete, bez obzira na druge okolnosti predmeta, povrijedila načelo razmjernosti, budući da se iznos naknade štete ne može smatrati razmjernim legitimnom cilju zaštite ugleda i prava drugih osoba u demokratskom društvu.

51. Iz svih naprijed navedenih razloga tvrtka podnositeljica zahtjeva je smatrala da u ovom predmetu domaći sudovi nisu djelovali u skladu s načelima sadržanima u članku 10. Konvencije i da su temeljili svoje odluke na neprihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica, na taj način kršeći prava zajamčena tim člankom Konvencije.

2. Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja

52. Stranke nisu osporavale da je presuda Općinskog suda u Zagrebu od 27. veljače 1998. godine, izmijenjena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 1. prosinca 1998. godine, kojom se tvrtki podnositelju zahtjeva nalaže da isplati B.Š. 60.000 kuna naknade za počinjenu nematerijalnu štetu te 8.784 kuna za troškove, predstavljala miješanje u njeno pravo na slobodu izražavanja zajamčeno čl. 10. st. 1. Konvencije (vidi naprijed navedene st. 34. i 41.).

(b) Je li miješanje bilo opravdano

(i) Zakonitost i legitimni cilj

53. Stranke su se također složile da je miješanje „propisano zakonom“, i to čl. 22. st. 1. i st. 5. Zakona o javnom priopćavanju. Nadalje, zajedničko je stajalište bilo da miješanje slijedi legitimni cilj zaštite ugleda i prava drugih, u smislu čl. 10. st. 2. Konvencije (vidi naprijed navedene st. 34. i 41.). Sud ne vidi razlog da se s time ne složi. Prema tome, Sud jedino mora odlučiti o pitanju je li miješanje u slobodu izražavanja podnositelja bilo „nužno u demokratskom društvu“.

(ii) „Nužno u demokratskom društvu“

54. U tom smislu, iz prakse Suda proizlaze sljedeća opća načela (vidi, na primjer, Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], br. 49017/99, §§ 68- 70 i 76, ECHR 2004-XI):

(a) Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva od Suda da utvrdi je li miješanje kojemu se prigovara bilo u skladu s neodgodivom društvenom potrebom. Države potpisnice imaju određenu slobodu procjene postojanja takve potrebe, no to dolazi zajedno s europskim nadzorom koji obuhvaća i zakonodavstvo i odluke donesene u skladu s njim, uključujući i odluke neovisnih sudova. Sud je stoga ovlašten donijeti konačnu odluku o tome je li „ograničenje“ sukladno sa slobodom izražavanja koja je zaštićena člankom 10. (vidi, primjerice, Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], br. 49017/99, § 68, ECHR 2004-XI).

(b) Zadatak Suda pri ostvarivanju svoje nadzorne funkcije nije zauzeti mjesto nadležnih domaćih sudova već radije na temelju članka 10. ocijeniti odluke koje su sudovi donijeli temeljem svoje slobodne ocjene. To ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje je li tužena država svoje diskrecijske ovlasti koristila razumno, pažljivo ili u dobroj vjeri; ono što Sud mora učiniti je razmotriti miješanje kojemu se prigovara u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj primjedbi protiv podnositelja i kontekst u kojem su te primjedbe iznijete (Id., § 69).

(c) Posebice, Sud mora utvrditi jesu li razlozi koje su navela državna tijela kako bi opravdala miješanje relevantni i dovoljni te je li poduzeta mjera bila razmjerna legitimnim ciljevima. Pritom, Sud se mora uvjeriti da su državna tijela, temeljem prihvatljive procjene relevantnih činjenica, primijenila standarde koji su bili u skladu s načelima sadržanima u članku 10. (Id., § 70).

(d) Prilikom ocjenjivanja razmjernosti miješanja, treba stvoriti razliku između izjava o činjenicama i vrijednosnih prosudbi. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih prosudbi nije dokaziva iako mora postojati dostatna činjenična osnova koja ih podržava, u suprotnom će se smatrati pretjeranima (Id., § 76). Stoga, razlika između činjenica i vrijednosnih prosudbi leži u količini činjeničnih dokaza koje je potrebno utvrditi (vidi, primjerice, Scharsach and News Verlagsgesellschaft v. Austria, br. 39394/98, § 40, ECHR 2003-XI). Drugim riječima, dok je zahtjev za dokazivanje istinitosti vrijednosne prosudbe gotovo nemoguće ispuniti te time dolazi do kršenja članka 10. (vidi, primjerice, Lingens v. Austria, 8. srpnja 1986. godine, § 46, Serija A br. 103, i Oberschlick v. Austria (br. 1), 23. svibnja 1991. godine, § 63, Serija A br. 204), zahtjev da se u skladu s razumnim standardom dokazivanja dokaže da je izjava o činjenicama substancijalno istinita nije u suprotnosti s člankom 10. Konvencije (vidi, na primjer, McVicar v. the United Kingdom, br. 46311/99, § 87, ECHR 2002-III; Rumyana Ivanova v. Bulgaria, br. 36207/03, § 39, 14. veljače 2008; i Alithia Publishing Company Ltd and Constantinides v. Cyprus, br. 17550/03, § 70, 22. svibnja 2008).

(e) Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja razmjernosti miješanja na temelju članka 10. Konvencije (vidi, na primjer, Keller v. Hungary (dec.), br. 33352/02, 4. travnja 2006; i Kwiecień v. Poland, br. 51744/99, § 56, ECHR 2007-I). Temeljem Konvencije, dosuđivanje naknade štete zbog klevete mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, 13. srpnja 1995, § 49, Serija A br. 316-B; i Kwiecień, loc. cit.).

55. Sud primjećuje da je u ovom predmetu podnositelju, novinskom izdavačkom poduzeću, određena naknada štete za objavljivanje članka kojim je oklevetan političar. Predmet se stoga konkretno tiče slobode tiska. Sud je više puta naglasio ključnu ulogu tiskanih medija u demokratskom društvu. Istaknuo je da, iako tiskani mediji ne smiju prekoračiti određene granice, posebice s obzirom na ugled i prava drugih, njihova je dužnost priopćiti – na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima – informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa te ne samo da tiskani mediji imaju zadatak priopćavati takve informacije i ideje, već i javnost također ima pravo da ih dobije. Sloboda procjene državnih tijela stoga je ograničena interesom demokratskog društva da omogući tiskanim medijima njihovu ključnu ulogu „čuvara javnog interesa“ (vidi Radio France and Others v. France, br. 53984/00, § 33, ECHR 2004-II, s dodatnim referencijama).

56. Sud također primjećuje da je predmetni članak izvijestio o incidentu koji je uključivao poznatog političara, budući da je B.Š. tada bio ministar financija i potpredsjednik Vlade. Nema sumnje da je u pitanju bio znatan javni interes i da je objavljivanje informacija o tom događaju bilo sastavni dio zadaće medija u demokratskom društvu (ibid., § 34).

57. Također valja napomenuti da se, kao političar, ministar financija i potpredsjednik Vlade, B.Š., neminovno i svjesno izložio javnom mnijenju (vidi Lingens, naprijed citirano, § 42; i Oberschlick 125, naprijed citirano, § 59), posebice kada je riječ o njegovome ponašanju prema novinarima.

58. Članak 10. Konvencije, međutim, ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja čak i kada je riječ o izvještavanju o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u politici. Prema uvjetima iz stavka 2. toga članka, ova sloboda nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“, koje vrijede i za tiskane medije. Te „dužnosti i odgovornosti“ poprimaju na važnosti kada se, kao u ovome predmetu, napada ugled imenovanih pojedinaca i potkopavaju „prava drugih“. Zbog „dužnosti i odgovornosti“ inherentnih slobodi izražavanja, zaštita koja se temeljem članka 10. pruža novinarima s obzirom na izvještavanje o pitanjima od općeg interesa podložna je uvjetu da se njihovo djelovanje odvija u dobroj vjeri kako bi pružili točne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], br. 21980/93, § 65, ECHR 1999-III). U takvim slučajevima, Sud mora utvrditi jesu li domaće vlasti postigle pravičnu ravnotežu između zaštite slobode izražavanja kako je jamči članak 10. s jedne strane, i zaštite ugleda onih o kojima se pišu navodi u medijima s druge strane, a to pravo, kao aspekt privatnog života, štiti članak 8. Konvencije (vidi, na primjer, Cumpǎnǎ and Mazǎre v. Romania [GC], br. 33348/96, § 91, ECHR 2004. XI).

59. Sud u tom pogledu primjećuje da je predmetni članak sugerirao da se B.Š. neprikladno našalio tako što je uperio pištolj prema novinarki E.V. govoreći joj „sad ću te ubiti“. Sadržavao je, prema tome, svojstvene činjenične navode u vezi s imenovanim pojedincem, koje je kao takve moguće provjeriti (vidi, na primjer, McVicar, naprijed citirano, § 83; i Steel and Morris v. the United Kingdom, br. 68416/01, §§ 90 in fine 94, ECHR 2005-II). Tvrtka podnositeljica zahtjeva – koji ni u domaćem postupku ni u postupku pred ovim Sudom nije tvrdio da su ti navodi vrijednosne prosudbe – stoga je mogao očekivati da će se od njega tražiti da dokaže njihovu istinitost.

60. Novinski je članak bio pisan na način da čitatelj nije mogao sumnjati u istinitost objavljene informacije te nije upućivao na svoj izvor. Stoga se ne može reći da je Globusov novinar koji je pisao članak tek izvijestio o nečemu što su drugi naveli i jednostavno propustio ograditi se (vidi, mutatis mutandis, Radio France and Others, naprijed citirano, § 38; Thoma v. Luxembourg, br. 38432/97, §§ 63 i 64, ECHR 2001-III; i Pedersen and Baadsgaard, naprijed citirano, § 77). Umjesto toga, novinar je usvojio uvredljive navode kao da su njegovi vlastiti, a tvrtka podnositeljica koja je objavila te navode bila je odgovorna za njihovu istinitost (vidi, mutatis mutandis, Rumyana Ivanova, naprijed citirano, § 62).

(α) Ocjena dokaza i standard dokazivanja

61. Sud napominje da je u naprijed navedenom parničnom postupku, pokrenutom zbog klevete, tvrtka podnositeljica imala priliku dokazati istinitost objavljenih podataka. Protivno tvrdnji tvrtke podnositeljice u vezi s ocjenom dokaza i standardom dokazivanja korištenim od strane domaćih sudova u postupcima, Sud smatra kako ovaj zadatak nije bio nerazuman ili nemoguć u predmetnim okolnostima. Drugim riječima, Sud je uvjeren da su se odluke domaćih sudova temeljile na zadovoljavajućoj ocjeni relevantnih činjenica te se stoga ne može složiti s podnositeljem da je bilo nemoguće zadovoljiti standard dokazivanja koji su ti sudovi koristili.

62. U vezi s tim, Sud prije svega primjećuje kako je već naglasio da je svjestan supsidijarne naravi svoje uloge te da mora biti oprezan kada je riječ o preuzimanju uloge prvostupanjskog suda poput razmatranja činjenica, kada je to neizbježno zbog okolnosti posebnog slučaja. Zadatak Suda nije da činjeničnu ocjenu domaćih sudova zamjeni vlastitom i opće je pravilo da je na tim sudovima da ocijene dokaze. Iako Sud nije vezan saznanjima domaćih sudova, u normalnim bi okolnostima bili potrebni uvjerljivi elementi da Sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi. Sud smatra da ovakav zaključak vrijedi i u kontekstu članka 10. i u okolnostima koje prevladavaju u ovom predmetu (vidi, na primjer, Harlanova v. Latvia (dec.), br. 57313/00, 3. travnja 2003; i Hellum v.Norway (dec.), br. 36437/97, 5. rujna 2000.).

63. Sud nadalje ponavlja da u načelu nije protivno članku 10. u postupku vezanom za klevetu prebaciti na tuženika teret dokazivanja da su klevetničke izjave bile substancijalno istinite, u skladu s razumnim standardom dokazivanja u građanskim parnicama (to jest, do stupnja vjerojatnosti), (vidi McVicar, naprijed citirano, § 87; i Steel and Morris, naprijed citirano, § 93).

64. Što se tiče činjenica ovog predmeta, Sud prije svega napominje da su i pripadnik osiguranja D.P. i novinarka S.Š. oboje iskazali da B.Š. ni u jednom trenutku nije doista držao pištolj u svojim rukama, a kamoli ga usmjerio prema E.V. (vidi naprijed navedene stavke 13. i 15.). Sud nadalje napominje da je novinarka E.V. iskazala kako nije vidjela da je pištolj bio uperen prema njoj, nego samo kako ga B.Š. drži u ruci, te da nije znala je li joj se obratio u novinarskoj sobi u kojoj se navodni incident dogodio (vidi naprijed navedeni stavak 14.). Sud također napominje da je novinarka H.P. iskazala da je B.Š. stajao ispred E.V. s pištoljem u desnoj ruci, ali da ga nije usmjerio prema njoj (vidi naprijed navedeni stavak 16.). Nadalje, D.B., glavni urednik Globusa, izjavio je pred prvostupanjskim sudom da je dio članka koji govori da je pištolj bio uperen prema E.V. bio figurativan te da on nije vjerovao da je B.Š. doslovno uperio pištolj prema njoj (vidi naprijed navedeni stavak 17.). Iako su i J.V. u svojem iskazu i R.I. u svojoj pisanoj izjavi obje navele da im je S.Š. rekla da je pištolj doista bio u rukama B.Š, one nisu tvrdile da im je rekla da je bio uperen prema E.V. (vidi naprijed navedene stavke 20. i 21.).

65. Kao odgovor na argument tvrtke podnositeljice da je opis incidenta u Globusu bio istinit ili istinit u svojoj biti, Sud smatra da je, kada se izvještava o činjenicama, jedno navesti da se B.Š. neprikladno našalio usmjeravanjem pištolja prema E.V. govoreći da će je ubiti, a posve drugo izjaviti samo da je u „određenom trenutku pištolj bio u rukama B.Š.“ (vidi naprijed navedeni stavak 43.). Stoga, nema elemenata koji bi Sud naveli da odstupi od odluke domaćih sudova da nije dokazano da su podaci objavljeni u Globusu bili istiniti. Stoga se to objavljivanje smatra širenjem netočnih podataka.

(β) Je li tvrtka podnositeljica primjereno provjerila objavljene podatke

66. Sud mora nadalje razmotriti je li istraživanje koje je tvrtka podnositeljica provela prije objavljivanja netočnih tvrdnji bilo provedeno u dobroj vjeri i je li bilo u skladu s uobičajenom novinarskom obvezom provjeravanja činjeničnih navoda. Prema praksi Suda, jasno je da, što je navod ozbiljniji, utoliko i činjenična osnova treba biti čvršća (vidi Pedersen and Baadsgaard, naprijed citirano, § 78 in fine).

67. Navodi tvrtke podnositeljice djeluju prilično ozbiljno. B.Š. je bio optužen da se našalio na vrlo neprikladan način uperivši pištolj prema novinarki E.V. govoreći da će je ubiti, što predstavlja ponašanje nedolično političara ili višeg Vladinog dužnosnika vrijedno osude. Stoga su ti navodi zahtijevali ozbiljan postupak provjere, posebno s obzirom na to da su bili objavljeni u visokotiražnom tjednom časopisu (vidi naprijed navedeni stavak 6.). Sud primjećuje da tvrtka podnositeljica zahtjeva nije, ni u postupcima pred domaćim sudovima ni u postupku pred ovim Sudom, predočila dokaze za to da su novinari Globusa pokušali kontaktirati kabinet B.Š. Nadalje, jasno je da Globusovi novinari nisu pokušali kontaktirati ni tri novinarke ni pripadnika osiguranja D.P. koji su svjedočili incidentu. Podnositelj čak nije niti tvrdio da su novinari Globusa pokušali takvo što, premda bi to, prema mišljenju Suda, bilo logično u predmetnim okolnostima. Umjesto toga, tvrtka podnositeljica je tvrdila da je provjerila podatke kod svojega izvora u Vladi, koji ih je navodno potvrdio, ali koji očito nije mogao svjedočiti predmetnom incidentu te čiji je identitet tvrtka podnositeljica odbila razotkriti pred domaćim sudovima pozivajući se na zaštitu novinarskih izvora. U ovim okolnostima, Sud ne može, ne složiti s odlukom domaćih sudova da tvrtka podnositeljica nije dostatno provjerila podatke prije njihova objavljivanja.

68. S obzirom na navedeno, Sud također mora razmotriti jesu li u ovom predmetu postojali neki posebni temelji za oslobađanje časopisa Globus od njegove uobičajene obveze da provjeri činjenične izjave kojima se kleveće privatna osoba. Odgovor na pitanje postoje li takvi temelji prije svega ovisi o naravi i stupnju klevete te mjeri do koje mediji mogu razumno smatrati svoje izvore pouzdanima, i to u vrijeme nastanka činjenica, a ne s vremenskim odmakom (vidi, na primjer, McVicar, § 84; i Pedersen and Baadsgaard, § 78, naprijed citirano). Kako je već navedeno (vidi stavak 67.), navodi iz objavljenog članka vrlo su ozbiljni. Globusovi novinari su se oslonili na novinarku E.V. kao svoj glavni izvor informacija. Sud primjećuje, međutim, da je ona bila osobno umiješana u incident i općenito doživljavala ponašanje B.Š. kao neprijateljsko. U vezi s tim, Sud ponavlja da je potreban poseban oprez kada posebno ozbiljne navode i optužbe iznese jedna strana u sporu. U takvim situacijama novinari bi, umjesto da automatski vjeruju takvim navodima, trebali utvrditi jesu li oni istiniti tako da potraže dodatne informacije i, ako je potrebno, da saslušaju verziju činjenica suprotne strane (vidi, mutatis mutandis, Harlanova, naprijed citirano). Stoga, ne dovodeći u pitanje profesionalni i moralni karakter E.V., Sud ne smatra da je ona bila toliko pouzdan izvor informacija u vezi s incidentom da nije bila potrebna daljnja provjera. Ovaj zaključak ostao bi isti sve i da se situacija odvila onako kako se Globusovoj novinarki ukazala u trenutku nastanka činjenica, a ne s vremenskim odmakom (vidi Bladet Tromsø and Stensaas, naprijed citirano, §§ 66 in fine i 72). Sud stoga smatra da tvrtka podnositeljica nije bila oslobođena dužnosti odgovarajuće provjere objavljenih informacija.

69. Sud je, međutim, svjestan da je uloga novinara upravo obavijestiti i upozoriti javnost o društvenim pojavama čim dobiju odgovarajuće podatke (vidi Cumpǎnǎ and Mazǎre, naprijed citirano, § 96). Također je svjestan da su vijesti prolazna roba te da ih se odgađanjem njihova objavljivanja, čak i za kratko razdoblje, može lako lišiti njihove vrijednosti i zanimljivosti (vidi Observer and Guardian v. the United Kingdom, 26. studenog 1991., § 60, br. Serija A 216; i Sunday Times v. the United Kingdom (br. 2), 26. studenog 1991., § 51, Serija A 217). Međutim, ako je urednik Globusa, koristeći svoju uredničku slobodu odlučivanja, s obzirom na vremenska ograničenja i sredstva raspoloživa za provjeru podataka, odlučio objaviti predmetnu informaciju bez da je na odgovarajući način provjerio njezinu istinitost, trebao je odabrati oprezniji pristup. U tom slučaju, trebalo je jasno dati do znanja da je riječ o informaciji čiji je izvor novinarka E.V. i ta informacija nije trebala biti predstavljena kao neprijeporna činjenica. Kako je već napomenuto (vidi stavak 60.), svaki je neobaviješteni čitatelj mogao izvesti zaključak da je neprikladno ponašanje B.Š. čvrsto utemeljeno u činjenicama i da nije predmet rasprave te ne bi mogao razabrati da informacija zapravo dolazi od E.V.

70. Pri ocjenjivanju nužnosti miješanja, također je važno razmotriti način na koji su domaći sudovi rješavali slučaj, a posebice jesu li primijenili standarde koji su u skladu s načelima članka 10. Konvencije (vidi naprijed navedeni stavak 54.). Presude domaćih sudova pokazuju da su oni u potpunosti prepoznali da ovaj predmet uključuje sukob između prava na priopćavanje informacija i prava na zaštitu ugleda ili prava drugih, a taj su sukob rješavali vaganjem relevantnih čimbenika.

71. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, Sud je uvjeren da su obrazloženja koja su domaći sudovi dali pri izricanju naloga tvrtki podnositeljici da nadoknadi štetu B.Š., „relevantna i dostatna“ u smislu njegove sudske prakse.

(γ) Jesu li naknada štete i njezin iznos bili nerazmjerni u predmetnim okolnostima

72. Sud ne može slijediti argument podnositelja da je naknada štete u ovom predmetu nerazmjerna legitimnom cilju koji se htio postići stoga što postoje brojne druge manje stroge mjere raspoložive osobama čiji je ugled okaljan objavljenom informacijom. Uzimajući u obzir slobodu procjene prepuštenu državama ugovornicama u takvim pitanjima, Sud smatra da su u okolnostima ovoga predmeta domaći sudovi bili u pravu kada su smatrali da je potrebno ograničiti pravo na slobodu izražavanja podnositelja te da dosuđivanje naknade štete ispunjava „neodgodivu društvenu potrebu“. Ta se mjera kao reakcija na klevetu ne može, kao takva, smatrati nerazmjernom s ciljem (vidi, a fortiori, Rumyana Ivanova, naprijed citirano, § 62). Jedino što još treba ocijeniti jest je li predmetno miješanje bilo razmjerno u smislu visine dosuđene naknade štete.

73. Sud mora utvrditi je li visina naknade štete poremetila ravnotežu slobode izražavanja podnositelja i potrebe za zaštitom ugleda B.Š. (vidi Cumpǎnǎ and Mazǎre, naprijed citirano, § 111). Sud smatra da nalog da se B.Š. nadoknadi šteta u iznosu od 60.000 kuna nije, u svojstvenim okolnostima predmeta, pretjeran. Sud pridaje posebnu važnost činjenici da je naknada štete određena tvrtki, najvećem novinskom izdavaču u zemlji (vidi naprijed navedeni stavak 6.), a ne uredniku Globusa ili novinaru pojedincu. Također napominje da su domaći sudovi dosudili naknadu štete manju od jedne petine iznosa koji je tražio B.Š. Njihove su odluke stoga u skladu s praksom Suda da iznos naknade štete zbog klevete bude razmjeran povredi ugleda (vidi naprijed navedeni stavak 54.). Činjenica da je tvrtki podnositeljici zahtjeva također naloženo da plati troškove B.Š, koji nisu nerazumno visoki, također nije nerazmjerna (vidi McVicar, naprijed citirano, § 81).

(δ) Zaključak

74. S obzirom na naprijed navedeno, Sud smatra kako su obrazloženja koja su domaći sudovi dali za svoje odluke bila „relevantna i dostatna“ te da naknada štete koju je tvrtka podnositeljica zahtjeva morala platiti nije bila nerazmjerna legitimnom cilju koji se htio postići. Stoga je miješanje u slobodu izražavanja podnositelja bilo „nužno u demokratskom društvu“. Prema tome, nije došlo do povrede prava iz članka 10. Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Proglašava zahtjev dopuštenim;

2. Presuđuje da nije došlo do povrede prava iz članka 10. Konvencije;

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. listopada 2009, u skladu s pravilom 77. §§ 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen tajnik               Christos Rozakis  predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

FIRST SECTION 

CASE OF EUROPAPRESS HOLDING D.O.O. v. CROATIA

(Application no. 25333/06)

JUDGMENT

STRASBOURG 

22 October 2009

FINAL

22/01/2010

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Europapress Holding d.o.o. v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,

Nina Vajić,

Khanlar Hajiyev,

Dean Spielmann,

Sverre Erik Jebens,

Giorgio Malinverni,

George Nicolaou, judges,

and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 1 October 2009,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 25333/06) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Europapress holding d.o.o. (“the applicant company”), a company incorporated under Croatian law, on 22 May 2006.

2. The applicant company was represented by Mrs V. Alaburić, an advocate practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. The applicant company alleged that there had been a violation of its right to freedom of expression.

4. On 20 September 2007 the President of the First Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant company, Europapress holding d.o.o., is a limited liability company incorporated under Croatian law, which has its registered office in Zagreb.

A. Background to the case

6. The applicant company was founded in 1990 and is the biggest newspaper and magazine publishing company in Croatia, which publishes five daily newspapers and more than thirty magazines with an average annual circulation of 177 million copies. Its most prominent weekly publication, the news magazine Globus, on 2 February 1996 published an article headlined “Minister Š. pointed a handgun at journalist E.V.!”, in which it reported on an incident that had allegedly occurred in the Government building on 26 January 1996 and had involved Mr B.Š., the then Minister of Finance and a deputy Prime Minister, and a journalist from the daily newspaper Novi list, Mrs E.V. The article suggested that B.Š and E.V. had had a conversation on the staircase of the building and that B.Š., displeased with a recent article by E.V., had told her that she should be killed. It also reported that B.Š. had subsequently followed E.V. to the press room, where he had allegedly taken a handgun from a security officer and pointed its barrel at E.V., saying that he would kill her, after which he had laughed loudly at his own joke. The article was published inside the magazine in the column “Political Terminator”. The circulation of Globus at the time was some 185,000 copies.

7. The article in question reads as follows:

Minister Š. pointed a handgun at journalist E.V.!

“Judging by the unusual scene made by B.Š. last week in the press room of the Government's headquarters, journalists may be facing a qualitatively different expression of disapproval of texts which are not to the Deputy Prime Minister's liking.

Having published a critical text concerning the new budget entitled 'B.Š.'s phenomenal numbers', E.V., commentator at Novi List, will remember her subsequent Government session for a very long time.

B.Š. was waiting for her on the stairs of the building in St. Mark's Square and, still trying to give his voice a somewhat relaxed tone, started claiming that it had not been all right, that it all reminded him of settling personal scores and the like, and at some point he allegedly blurted something like: 'You should be killed!'

Obviously irritated by E.V.'s presence, he followed her to the press room, where, in addition to several other journalists, he found one of the security officers.

And then B.Š., cool as a cucumber ['mrtav-hladan'], reaches for his [the security officer's] belt, takes out the handgun and points its barrel at the dumbfounded journalist, saying: 'I will kill you now!'

He then started laughing uproariously at his own 'joke', whereas the [other] journalists forced a smile.

E.V., however, did not find it funny at all.”

8. On 3 and 12 February 1996 Novi list published the same information, as did another daily newspaper, Glas Slavonije, on 14 February 1996.

9. Several days after the incident E.V. lodged a criminal complaint and brought an action in damages against B.Š. Both her criminal complaint and her action were dismissed on the ground that she was unable to prove that there had been a risk to her personal safety from a serious threat to her life.

B. Civil proceedings for defamation

10. On 10 May 1996 B.Š. brought a civil action for defamation against the applicant company in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu), seeking 500,000 Croatian kunas (HRK) as compensation for non-pecuniary damage. He argued that the published information had been untrue and that it had harmed his reputation as a public and political figure, in that the article had been published in a high-circulation weekly magazine, in which he had been depicted as an irresponsible and foolish person who was prone to bad and highly inappropriate jokes. The case was subsequently joined with two other actions brought by B.Š. on the same day against Novi list and Glas Slavonije.

11. The applicant company maintained that the information published was true or based on facts which it had had valid reasons to believe were true. Furthermore, the incident was of public interest and the public was therefore entitled to know about it, while the journalist E.V. was a serious and trustworthy source of information. Despite several attempts, the Globus journalists had been unable to obtain any comment from B.Š.'s office just a few days following the incident. Lastly, the applicant company claimed that the published article had been presented in such a way as to show that it had involved a joke rather than a serious threat.

12. During the proceedings the court heard evidence from the eyewitnesses, namely the security officer D.P., the journalist E.V., a journalist from Glas Slavonije, H.P., and a journalist from the State news agency HINA, S.Š., who were all present in the press room when the alleged incident took place. The court also heard evidence from the plaintiff, the author of the article, N.T., and the chief editor of Globus, D.B. At the applicant company's request, the court also heard evidence from the Novi list journalist J.V., who had been President of the Croatian Journalists Association at the time, and admitted a written statement from R.I, a journalist at the weekly magazine Arena (although it refused to call her as a witness).

13. At the hearing on 2 April 1997 the court heard evidence from security officer D.P. The relevant part of his testimony reads as follows:

“I remember that at [the time of] the incident there was a meeting of the Government, on which occasion I was in the security team. After the meeting the chief of ... the cabinet told me to invite Mr B.Š., indicating that he was in the press room. I went there and found [him]. As well as B.Š, there were some other persons present, Mrs E.V. and H.P.... Mr. B.Š. was talking with a woman whom I did not know. I cannot remember who that person was exactly. I addressed Mr B.Š. and informed him that the Prime Minister was looking for him, to which he jokingly replied, asking whether I had come to apprehend him. I noticed that the atmosphere in the room was relaxed and that they were joking about something.

I remained standing next to the exit, and on his way out Mr B.Š. passed next to me. Under his left arm he was holding documents, and with his right arm he [inadvertently] touched my right side, where my official handgun was [kept].

He said something when he touched it, something like 'these are the arguments'.

On that, I took out the handgun of my own initiative, emptied the magazine ... and took out the frame of the handgun. I then placed the handgun horizontally on my left hand. At that, Mrs E.V., who was [sitting]... on my left side and was writing, commented that we should not play with weapons. I replied that she had nothing to fear, that I had emptied the weapon and put the ammunition in my pocket. The plaintiff then commented: 'Please, put that away, because they will write that I have threatened a journalist'.

After that, Mrs. E.V. commented on the plaintiff's statement and said 'I will publish that'. Just as the plaintiff told me to put the handgun away..., the journalist S.Š. entered and said: 'Not E.V., she is a good girl'.

After that Mr. B.Š. left the room and Mrs E.V. continued to write her text. The only one who had my handgun in her hands was the journalist S.Š., with whom I went to the other corner of the room where we did not disturb anyone, because she was interested in weapons, given that she herself had a weapon. She has a museum piece and we talked about that.

Apart from telling me to put away the handgun because it would be published that he had threatened to kill the journalist, I did not notice that the plaintiff and journalist E.V. spoke to each other in my presence. As I said, apart from the journalist S.Š., no one held my handgun in his or her hands. The newspaper reports that the plaintiff took the handgun from me are not true.”

14. At the hearing on 21 May 1997 the court heard evidence from journalist E.V. The relevant part of her testimony reads as follows:

E.V.: “On 26 January [1996] a regular meeting of the Government was scheduled for Friday afternoon. I am an accredited journalist and follow the work of the Government. While going to the room from which I follow the meetings on a monitor with my colleagues, I met the plaintiff and G.S. The plaintiff reacted brusquely, stating that he was dissatisfied with the article which I had published in Novi list in January, in which I had written about the budget and the Government's policy. The plaintiff stated ... that he had seen the article as a personal attack on him. When I asked him to give reasons, he did not do so, saying that the article had amounted to settling scores with him. I replied that this was probably his impression because his name had appeared in the headline and the article had been accompanied by his photo. At that the plaintiff told me that I was 'a killer with a baby face' and that I should be killed. ...

After I arrived at the press room ... I sat at a table to study the documents which were given to us before the [Government] meeting. ... As well as me, in the room there was H.P., who was following something on the computer... I was concentrating on the documents I was reading, and at some point I noticed that the plaintiff and a member of the security staff, whom I had seen before, were present in the room.

I did not pay attention to their conversation until I heard, at some point, that the plaintiff was mentioning journalists, after which I looked up and saw the plaintiff holding a handgun in the palm of his hand, while the security officer was standing on the other side of the table, next to me.

At this point, the HINA journalist S.Š., entered the room and said 'Not E.V., she is good'; she took the handgun in her hands, saying that she had someone in her family who had a handgun like that and that she wanted to see it.”

 The judge: “Who was the plaintiff addressing when he said 'a killer with a baby face'?

E.V.: “The plaintiff was facing me and we were in the small area near the staircase leading to the entry into the big foyer.”

The judge: “From whom did S.Š. take the handgun?”

E.V.: “I cannot say for certain, because it all happened relatively fast and I was shocked, since I saw it as a personal threat to me because I connected the incident which had taken place before I entered the press room and the threats made by the plaintiff with the fact of seeing the handgun in his hand.

The plaintiff then left the room and the security officer and S.Š., who was checking the handgun, remained. After that the Government meeting that we were to follow started.”

The judge: “Did anyone in the room react to protect you, given that you took [the incident] as a personal threat?”

E.V.: “I remember that the journalist H.P. said something... I cannot remember what she said ... ”

The plaintiff's representative: “Did you and the plaintiff talk to each other in the press room?”

E.V.: “Before the handgun was taken out we did not talk. After that, as far as I remember, I said that I would publish that.”

The plaintiff's representative: “Did the plaintiff address you in the press room in any way?”

E.V.: “No. While I was reading the documents for the meeting I was not, as I stated, paying attention to what the security officer and the plaintiff were talking about. I do not know whether the plaintiff was addressing me because I was reacting to the word 'journalists' when I looked up and saw the handgun in his hand.”

The plaintiff's representative: “Did the plaintiff or anyone else point the handgun at you?”

E.V.: “I did not see that.”

The plaintiff's representative: “Did you publish anything concerning the incident?”

E.V.: “I gave my comment after MPs asked a question about the incident and after the plaintiff gave his own account in the media of the events.”

The plaintiff's representative: “Why did not you react and report on the incident immediately?”

 E.V.: “It happened on Friday and I ... did not want to react until I had calmed down. After the weekend I decided to inform the editor of Novi list and the presidency of the Croatian Journalists Association of the incident.”

The plaintiff's representative: “Did you inform the Globus journalists of the incident?”

E.V.: “I talked about the incident with my journalist colleagues in the Parliament Press Centre, where the journalists who followed the work of the Parliament were [based].”

The plaintiff: “In which hand was I holding the handgun?”

 E.V.: “In your right hand.”

The plaintiff: “Do you remember what was I holding in my left hand?”

E.V.: “I am not certain whether you were holding anything in your left hand.”

The plaintiff: “Was I pointing the handgun at someone?”

E.V.: “I already said that I did not see that.”

The plaintiff: “At that moment in the press room did I say: 'I will kill you now!'?”

E.V.: “I do not remember that you addressed me at that moment.”

The plaintiff: “Could you quote exactly what I said to you in the corridor?”

E.V.: “You told me: 'You are a killer with a baby face and you should be killed'.”

The respondent's representative: “Did you talk to the Globus journalist about the incident?”

E.V.: “The Globus journalist was present when I discussed it with [a] colleague ... from my editorial board.”

The respondent's representative: “Did you consider the handgun in the plaintiff's hand as a personal threat?”

E.V.: “Yes.”

The respondent's representative: “Did you have any motive to invent the whole incident in order to harm the plaintiff?”

E.V.: “No. I consider myself a serious and responsible person and so far I have not had any incidents of this sort. As regards my reporting on the work of the Government, I have written a lot and there have never been any denials or claims that I wrote something that was not true.”

The respondent's representative: “Did you talk about the incident with S.Š.?”

E.V.: “No. I have to add that I talked to S.Š. only after the whole incident had been reported in Feral [Tribune], because her name had been mentioned, and after [she] had talked to J.V., the president of the [journalists] association. After that ... S.Š. and I met and on that occasion she practically confirmed my statement and said that she remembered seeing the handgun being pointed at me.”

The respondent's representative: “Did S.Š. state on that occasion that the handgun had been in the plaintiff's hand?”

E.V.: “Yes.”

15. At the hearing on 16 June 1997 the court heard evidence from the journalist S.Š. The relevant part of her testimony reads as follows:

S.Š.: “I was present during the incident ... in the press room. ... [W]hen I entered the press room I saw that the plaintiff and E.V. were talking. I understood from the conversation that that the topic was the article E.V. had written ... From what I heard ... I did not consider that they were talking with raised voices. To the contrary, on that occasion I said to the plaintiff jokingly something like 'As long as you politicians and us journalists exist, there will always be situations where you will not be satisfied with what we write' after which I said something like 'E.V. is a good girl'. I had said that before the security officer took out the handgun. Then, as the Government meeting was approaching, the security officer came to look for the plaintiff, to which he jokingly replied: 'Did you come to apprehend me? You have the power.' When he was leaving the room he [inadvertently] touched the security officer and asked where his weapon was. The security officer took out the handgun and placed it on his palm, after which I told him that I had been taught that a weapon should always be pointed away from people. At that he said that I should not be afraid, because he had taken out the bullets. As far as I remember, the plaintiff [then] left the room, whereas I stayed with the security officer and asked about the handgun... I am certain that when I entered the press room the plaintiff and E.V. were talking. I even asked them what was going on because from the first [few] sentences I could not understand what the conversation was about. Neither of them replied to my question but I understood what the conversation was about, namely the article that E.V. had written.

While in the room, I did not hear the plaintiff saying anything that could sound like a threat to E.V. The plaintiff did not take the handgun from the security officer at any moment.

The plaintiff's representative: “Did the plaintiff at any moment call E.V. 'the killer with a baby face'?”

S.Š.: “No.”

16. At the hearing on 10 September 1997 the court heard evidence from the journalist H.P. The relevant part of her testimony reads as follows:

H.P.: “I regularly follow Government meetings as a journalist for Glas Slavonije. On that day, at the top of the staircase [of the building] where the Government meeting was held, I saw the plaintiff in the company of my colleagues .... I stopped and we started talking about computers, after which the plaintiff started talking about the article E.V. had published in Novi list. The plaintiff was angry on account of the article and ... said that E.V. should be killed and that she was a killer with a baby face. After that I went to the press room.

After I entered the room ... I sat in front of the computer and E.V. subsequently entered; we greeted each other, and I continued working. I noticed when the plaintiff entered the room but I did not notice when the security officer entered .... I heard raised voices. I was to the side of the plaintiff and E.V., who was sitting at the table. I heard some rustling, so I turned toward them and saw that the plaintiff was searching the security officer. I continued working but again raised voices drew my attention. I cannot say for certain whose voices these were. As far as I can say, I think the plaintiff and E.V. were talking. When I looked toward them I saw that the plaintiff was standing in front of E.V. and was holding a handgun in his right hand, and his right hand was leaning on the palm of his left hand... He said that journalists would be able to write that he had tried to kill E.V. Then S.Š. entered and said: 'Not E.V., she is good.' I got scared because I am afraid of weapons; I turned away and when I looked again the handgun was in the hands of S.Š.

Then I noticed that S.Š. was talking to the security officer about the handgun, but I did not notice when the plaintiff left the room. S.Š. then left the room and went to follow the Government meeting.

I remember that S.Š. told the security guard that her grandfather had a handgun like that.

After that we started following the meeting with other journalists.

I asked E.V. whether she would publish [the incident] in the newspapers and she said that she would not ....”

The plaintiff: “Was E.V. present when I said that she was a killer with a baby face?”

 H.P.: “E.V. was not present at the time.”

The plaintiff: “What were my exact words?”

H.P.: “You said that, as for E.V., she should be killed, that she was a killer with a baby face.”

The plaintiff: “Did you ever convey those words ... to E.V.?”

 H.P.: “I told [her] after the Government meeting was over.”

The plaintiff: “Why did not you do so before the meeting?”

H.P.: “I did not wish to talk about it with [her], and I thought that you would say something to her yourself. When I saw the handgun I realised that the situation was serious and after the meeting I retold the conversation to [her]”

The plaintiff's representative: “Could you describe exactly how the plaintiff searched the security officer?”

H.P.: “He was searching him on the upper part of his body, until the belt. After that I turned away and was working on the computer.”

The plaintiff's representative: “Did the plaintiff take the handgun from the security officer?”

H.P.: “I do not know.”

The plaintiff's representative: “Did the plaintiff point the handgun at E.V.?”

H.P.: “He did not point the handgun at E.V. I saw that the plaintiff's right hand, in which he was holding the handgun, was bent, but I did not see whether he was holding his fingers on the trigger.”

The plaintiff: “With how many hands was I searching the security guard? Was I holding something in my hands?”

H.P.: “You were using both hands. You were not holding anything in your hands.

The plaintiff's representative: “Did you see where the handgun went from the plaintiff's hands?”

H.P.: “I did not see. But I turned my head away and said: 'Put that away.'”

The plaintiff's representative: “Why did not you publish anything about the incident, given that you are a journalist?”

H.P.: “I asked E.V., who did not wish it to be published. Out of journalistic solidarity I could not publish it.”

17. At the same hearing the court also heard evidence from the chief editor of Globus, D.B. The relevant part of his testimony reads as follows:

D.B.: “I found out about the incident ... from the colleague who follows the Government meetings and reports on them. The editor of the Terminator [column in Globus] checked with the people from the Government. As we received similar information from them ..., we decided to go ahead with the text that was published in the Terminator column in Globus.

I did not personally verify anything, because that was the responsibility of the editors of specific columns in the newspaper.”

The plaintiff's representative: “Who were the people close to the Government with whom you checked the information published in Globus?”

D.B.: “It is not appropriate to discuss that, because if I reveal it now I will no longer have that source.”

The plaintiff's representative: “Did someone talk to the plaintiff about this matter?”

D.B.: “I do not know. I would have to ask the editor [of the Terminator column].”

The respondent's representative: “What was meant by the part of the text in which it was indicated that the handgun was pointed at the dumbfounded journalist?”

D.B.: “It was figurative; I do not think that the plaintiff literally pointed the handgun at E.V.”

...

The plaintiff: “Why did not you consider it necessary to address me personally in order to verify the accuracy of the allegations concerning the handgun?”

D.B.: “Because the editors of specific columns bear the responsibility for those columns.”

18. The court then heard evidence from B.Š. as the plaintiff. The relevant part of his statement reads as follows:

B.Š.: “On that day, while walking down the corridor to my room, I met the journalists D.K. and H.P., who usually followed Government meetings. On that occasion D.K. asked me when the next Government press conference would take place, to which I replied: 'What is the point in deceiving the public?'. D.K. asked if I had in mind E.V.'s article. I replied that I had been hurt by E.V.'s article, which implied that I was deceiving the public... After that E.V. came, and we discussed her article in her presence. I said: “I can understand that you do not like me but I cannot understand that you are writing such things.” I considered her a very responsible journalist, because she had previously published an interview with me, which was, in my opinion, very fair.

At that point I saw minister M. who was coming to the Government meeting... I said 'Here is the killer with a baby face', referring to minister M.

After that I went to my office to pick up the documents for the Government meeting.

...

B.Š. then described the incident in the press room:

“... Shortly afterwards, security officer D.P., whom I knew, entered the room. ... [He] said that he had an order to take me to the Prime Minister, to which I replied asking if he had come to take me or apprehend me, whereupon he said that he did not mind, so long as he complied with his order. At that moment I patted him on his jacket on the right side and, since it was visible that he had a handgun in the inside pocket, I said: 'You have the power.' D.P. ... took out the handgun, saying 'Here are the arguments.' At that point I heard a female voice – I am not certain whether it was H.P.'s voice – saying: “Do not play with weapons!”, at which I said: 'You should put that away, otherwise the newspapers will write about it.'

I said that because we were among journalists. I never held the handgun in my hands. I had the documents for the meeting and in my right hand I had a cigarette. I had never put those documents away. It is not true that I was searching the security officer with both hands.

After I said that to the security officer, E.V. showed up and said: 'Just so that you know, I will publish that.' I did not reply ... because I was not certain whether she was serious or was joking, and left the room.

I was present when S.Š. came and commented on the security officer's handgun, saying something like: 'My grandfather has a better handgun.'

...

It was not until Wednesday that I was informed that Globus had published a text mentioning that I had threatened the journalist E.V. I simply failed to react ... out of naivety, because I expected that one of the journalists [who had been] present would write ... what had actually happened and state that the incident had not been the way it was described in Globus.

...

None of the authors of the texts that are the subject of these proceedings called me concerning the incident, in order to talk to me or get a statement from me.”

The judge: “Did you address E.V. in the press room?”

B.Š.: “I did not address her. As I said, she addressed me first when she said that she would publish that. It is not true that I said that E.V. was a killer with a baby face and that she should be killed.“

...

The respondent's representative: “Why did you enter the press room?”

B.Š.: “I cannot say for certain. I assume that I entered to tap [the ashes] off my cigarette or because I was talking to someone.“

...

The respondent's representative: “Did you see it as normal for the security officer to take out his handgun?”

B.Š.: “I felt uneasy. Especially with the journalists in the room.”

...

The respondent's representative: “Do you remember what S.Š. said when she entered the room?”

B.Š.: “I do remember. ... The first words she said were: 'Not E.V., she is good.'

The respondent's representative: “Did you understand that these words were addressed to you?”

B.Š.: “At that moment I was not looking at S.Š. Given the phrase 'E.V. is good', those words could have been addressed to anyone in the press room.”

19. At the hearing on 10 December 1997 the court heard evidence from the author of the article, the Globus journalist N.T. The relevant part of his testimony reads as follows:

N.T.: “I had obtained the information I wrote about in Globus from E.V. on the day after the incident – actually, I am not certain that it was the next day – in the café at the Parliament. E.V. was sitting with a colleague and I found them talking. She was excited. I asked her what was going on, after which she told me about the incident that had occurred in the Parliament, when the plaintiff had addressed her on the staircase about the article she had written and had threatened to kill her. This is what she said. He had been verbally attacking her. He had continued to follow her to the press room and had continued with verbal attacks, even though, as E.V. told me, he had been trying to do so jokingly. Among journalists the plaintiff is known for his specific sense of humour.

When I speak of the plaintiff's specific sense of humour, I mean that he is not willing to accept journalists' criticism, and reacts vehemently to texts concerning him. For the most part, he reacted [to E.V.'s text] jokingly. E.V. then told me that during these verbal attacks the plaintiff had asked for a handgun from the security officer, saying 'Give me the handgun!' and pointed it at E.V. while saying: 'What should I do now? Should I kill her?'

I tried to check this information by contacting the plaintiff's office. It was Tuesday, the day on which the edition closes, and the deadlines were running out. I tried to reach the plaintiff a few times but did not succeed because, as his secretary told me, he was unavailable.”

...

The judge: “To whom did you pass the information?”

N.T.: “I cannot remember with certainty but I think to Mr G., the editor of the Terminator column.”

The judge: “Did you really believe, on the basis of E.V.'s statement, that the plaintiff had threatened her or tried to kill her?”

N.T.: “Of course I did not, nor did E.V. say that. She described it as an inappropriate joke, and I understood it that way. Since she is a colleague whom I have known for many years I accepted her statement as being true. The text was published in Terminator column precisely because it was a joke, otherwise it would have been published on the front page.”

The judge: “Did you believe that the information was true because you got it from E.V.?”

N.T.: “It is difficult for me to reply to that question. She is a person that I know well, who is almost my friend, and that is why I accepted the information.”

...

20. At the same hearing the court also heard evidence from the Novi list journalist J.V., who was the President of the Croatian Journalists Association at the time. The relevant part of her testimony reads as follows:

J.V.: “I got the information ... from E.V., and from [my] conversation with H.P. and S.Š.

...

As regards E.V., she told me that on that day she had met the plaintiff on the staircase of the Parliament... The plaintiff had reacted vehemently to the article she had written on the budget, and had said ... angrily that she was a killer with a baby face and should be killed. After that he had followed her to the press room ..., had taken a handgun from the security officer, and had pointed it at [her]. From the conversation with S.Š. I found out that [she] had entered the press room when the plaintiff was holding the handgun in his hand. According to S.Š., it was a tense and uneasy situation so she took the handgun from the plaintiff's hands in order to calm the situation and said that she had already seen such a handgun. ... When taking the handgun S.Š. said: 'Not E.V., she is good.'”

...

The plaintiff's representative: “When did you talk to E.V. and find out [about the incident]?”

J.V.: “About seven or five days after the incident, the day before [the information] was published in Globus.”

21. In her written statement the journalist R.I. stated that she had heard that the security officer involved in the incident had been dismissed for allowing a third person to take his official handgun. Since she was unable to obtain either confirmation or denial of that information from the Parliament or the Government, she decided to call S.Š., who had witnessed the incident. The relevant part of R.I.'s statement reads as follows:

“I called my colleague S.Š. and told her what I wanted to know. She was unable to confirm the veracity of my information. On the contrary, she claimed that it was not correct and, in a ten-minute telephone conversation, told me the following:

'Unbelievable! Everybody is writing about the incident between B.Š. and E.V. as if they were personally present. I wanted to tell you that you are the first journalist who has called me for information... I was really the right person, since I saw what happened. I was standing next to B.Š. and E.V. when they were discussing her recently published article on the Deputy Prime Minister [i.e. B.Š.]. I did not have the impression that they were arguing. At one point the Deputy Prime Minister B.Š. took the handgun from the security officer in his hands and said rather jokingly: 'What should I do to her? Should I kill her?' And that was all. None of us present understood it as a threat, nor did I think that something could happen to... E.V. I was surprised that she published it at all in Novi list.'

22. On 27 February 1998 the Zagreb Municipal Court gave judgment, partially granting the plaintiff's claim. It ordered the applicant company to pay B.Š. 100,000 Croatian kunas (HRK) as compensation for non-pecuniary damage, together with the statutory default interest running from the adoption of the judgment until payment, and HRK 14,640 in costs.

23. In its reasoning, the court held that the published information had been untrue and that the applicant had not properly verified its accuracy. In particular, it found that B.Š. had not held the handgun in his hands during the described incident, since this had been confirmed by the testimonies of two eyewitnesses, D.P. and S.Š., and by B.Š. himself. Although the two remaining eyewitnesses, E.V. and H.P., testified that the handgun had indeed been in B.Š.'s hands, the court did not find their testimonies convincing, on the ground that they differed. The relevant part of the judgment reads as follows:

“As to ... whether the plaintiff ... took the official handgun from the security officer in the press room and threatened E.V. with it, the court ... heard evidence from the plaintiff ... and witnesses E.V., D.P., H.P. and S.Š.

The plaintiff and witnesses D.P. and S.Š. stated in their testimonies that the plaintiff had not had D.P.'s official handgun in his hands. Witness E.V. testified that, while reading the documents for the forthcoming session, she had at some point looked up and seen the plaintiff ... holding the handgun in the palm of his hand, after which the journalist S.Š. had come in and had taken the handgun, saying 'Not E.V., she is good'. In reply to the question from whom [S.Š.] had taken the handgun, the plaintiff or D.P., witness E.V. could not reply with certainty, explaining that it had all happened relatively quickly and that she had been shocked to see the handgun in the plaintiff's hands, since she had seen this as a personal threat.

Witness H.P. in her testimony also stated that ... she had seen the plaintiff searching the security officer D.P., after which the plaintiff had held the handgun in the palm of his right hand, which he had been holding ... on the palm of his left hand. According to [her] testimony, the plaintiff was at that moment talking to E.V. with a raised voice.

The court does not accept the testimonies of E.V. and H.P., because they are not convincing. E.V. expressly stated that in the press room she had neither talked to the plaintiff nor had [he] addressed her, whereas witness H.P. stated that the plaintiff and E.V. had talked with raised voices.

Witness E.V. said that the plaintiff had had the handgun on the palm of his right hand, whereas H.P. testified that he had been holding [it] with both hands, that is, that one palm had been resting on the other. E.V. was unable to say from whom S.Š. had taken the handgun, whereas H.P. stated that she had taken it from the plaintiff's hands.

On the other hand, the testimonies of S.Š., D.P. and the plaintiff ... are in concordance ... From the testimony of the plaintiff and D.P. it follows that while in the press room the plaintiff was holding the documents for the forthcoming session under his left arm, so it was not possible that he was holding the handgun in his hand [at the same time], as ... H.P. testified.

This court does not accept the written statement ... by R.I. or the testimony of J.V., because they were not present during the incident and have no direct knowledge of it. It is to be noted that R.I.'s written statement and the testimony of J.V. concerning S.Š.'s testimony... are completely contradictory and different, for which reason the court does not accept them as convincing.

...

Given that the plaintiff was acquitted by a final judgment in criminal proceedings on a charge of ... having told E.V. on 26 January 1996 'you should be killed', and of having taken the handgun afterwards from the security officer D.P. and held it in his hand, and having regard to the testimonies of witnesses S.Š., D.P. and the plaintiff himself..., and even E.V. herself, this court finds that on the critical [date] the plaintiff did not threaten E.V., nor did he say on the same occasion that ... she should be killed. For that reason the conditions set forth in section 23(1)3 of the [Public Information] Act for exonerating the [respondent] from liability to pay damages are not met, in that the information causing the damage is not based on true facts. The court also establishes that the conditions for exculpation of the publisher – according to which the publisher is to be exonerated from liability if the information causing damage is based on facts which the author had reasonable grounds to believe were true and with regard to which it took all necessary measures to verify their accuracy – were not met either.

In this respect the court ... heard evidence from witnesses ... D.B. and N.T. ...

D.B. stated that he had not checked the accuracy of the published information, whereas N.T., as the author of the article, ... stated that he had obtained the information from E.V. [N.T.] testified that he had contacted the plaintiff's office in order to verify the information, but had been unable to reach the plaintiff, who was very busy, and that, given the source of the information, he had considered [it] accurate.

...

The court therefore finds that the [respondent] did not, as provided by section 23(1)3 of the [Public Information] Act, take all necessary measures to verify the accuracy of the information..., for which reason the conditions for [its] exculpation [were not met] in the present case.

...

The court finds that by [publishing] the disputed text the [respondent] harmed the dignity, honour and reputation of the plaintiff, and that therefore there is a legal basis for [awarding the] compensation for non-pecuniary damage sought by the plaintiff.

According to the information in the case file, it is established that the circulation of Globus is 185,000 copies ...

In deciding on the amount claimed by the plaintiff and the damages to be awarded ... for his mental pain, the court took into account the circulation of [Globus], ... the way in which the article was worded, and ... the fact that the plaintiff is a public figure who must as such accept the fact that not all members of the public are favourable towards him, [for which reason] his reactions to negative reviews must be different from that of an ordinary person. ... [G]iven that Globus first wrote on the incident ... of 26 January 1996 in a manner which, in the view of this court, harmed the plaintiff's dignity, reputation and honour, the court awards [him] 100,000 [Croatian] kunas together with the statutory default interest from the adoption of the judgment until payment, as just satisfaction for the damage sustained... The remainder of the plaintiff's claim, in the amount of 400,000 [Croatian] kunas, is dismissed as unfounded.”

24. On appeal, on 1 December 1998 the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) upheld the first-instance judgment but reduced the amount of damages payable to B.Š. to HRK 60,000 and the costs to HRK 8,784.

25. The applicant company then lodged an appeal on points of law (revizija) against the second-instance judgment. On 19 December 2002 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant company's appeal on points of law, endorsing the reasons given by the lower courts in their judgments.

26. Finally, on 23 November 2005 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant company's subsequent constitutional complaint, finding no violation of its constitutional right to freedom of expression. The relevant part of the decision reads as follows:

The Constitutional Court found that the complainants' constitutional rights guaranteed by Article 38(1) and (2) of the Constitution had not been breached by the impugned judgments.

Constitutionally guaranteed freedom of expression of thoughts, which includes the freedom of the press, is not absolute but is subject to restrictions prescribed by Constitution or statute.

Those restrictions stem, in respect of the media, from the ... Public Information Act ...

Having regard to the findings of the [lower] courts that the complainant harmed the plaintiff's dignity, reputation and honour by publishing incorrect information and that he is ordered by the impugned judgments to compensate the plaintiff for the damage caused thereby, the complainant's reliance on Article 38(1) and (2) is unfounded.

As regards the provisions of Article 10 of the Convention, according to which the exercise of freedom of expression carries with it duties and responsibilities and may be subject to restrictions, the Constitutional Court notes the following:

Freedom of expression represents one of the important foundations of every democratic society. Its protection is of special significance where the press is concerned because the latter's task is, inter alia, to publish information of public importance. However, the freedom to publish information in the press is circumscribed by the protection of the dignity and reputation of other persons. It is therefore important to determine the conditions under which the State authorities may take measures which could impinge on the activity of the press in cases of legitimate public interest.

Freedom of expression of thoughts concerns not only the publication and expression of information with positive connotations, but also the publication of information which may resonate negatively in the public. However, freedom of the press is not absolute, but is subject to certain restrictions, even in respect of press articles which concern information of public interest. These duties and responsibilities come into play also when, as in the present case, the reputation of a State official is harmed. It is precisely because of these duties and responsibilities of those who exercise their right to freedom of expression that the press, when imparting information of public interest, is bound to act in good faith in order to provide trustworthy information in accordance with the ethics of journalism.

In assessing whether freedom of expression has been breached it is necessary to view each individual case in the light of all the circumstances, including the content of the impugned statements, as well as the context in which they were made. In particular, it is necessary to establish whether the measures taken in order to restrict freedom of expression are proportionate to the legitimate aim pursued by that restriction. The protection of a State official from harassment must however respect the right and the interest of the press to free reporting and allow it to impart freely information of public interest.

The article for which the [complainant] was ordered to pay damages to the victim is, by its content, of such a nature that it constituted an attack on the victim as a public figure, in particular on his reputation, and it certainly influenced public confidence in him, given his function as Deputy Prime Minister of the Government of the Republic of Croatia at the time. The Constitutional Court, in this particular case, and on the basis of the findings of the [lower] courts, finds that the impugned article contained allegations on the behaviour of another individual (public figure), which harmed [his] reputation...

It has to be noted that the impugned allegations were based on the statement of one individual and were not completely arbitrary in nature. Namely, even if a public figure was involved, the complainant was required to verify the accuracy of the information before its publication. This is especially so because the impugned allegations related to a specific incident. The [lower] courts found that the [complainant], in publishing information which could have harmed the dignity, honour and reputation of another person, had not taken all necessary measures in order to verify its accuracy.

Given that the [complainant] in this case did not satisfy its duty to verify the information before publication, as ... it was required to do, and given that the information harmed the reputation and honour of another person, the Constitutional Court considers that the measures restricting the [complainant's] freedom of expression were necessary and justified.

As regards the compensation for non-pecuniary damage awarded for harming the reputation of another person, the Constitutional Court emphasizes that the courts have discretion in assessing the amount of compensation for mental pain sustained by the victim, having regard to the circumstances of each case. However, a judicial decision on the amount of such compensation may also breach the principle of proportionality between the intensity of the interference by the courts with freedom of expression and the importance of the interest pursued by the restriction of that freedom.

The Constitutional Court finds that the measure taken to protect the reputation of another person, that is, the award of damages in the above-mentioned amount, is proportional to the intensity of the breach of that person's reputation, and to the intensity of the interference by the courts with the freedom of expression caused by that measure. Given that the complainant as a publishing house did not comply in its activities with the provisions of the [Public Information Act], the Constitutional Court considers that the article tarnished the reputation of another person and undermined the public confidence in that person as a State official.

Therefore, it is established that the measure taken in this case to restrict the freedom of the press is, taken as a whole, proportional to achieving the legitimate aim – the protection of the reputation of another person, and that the impugned judicial decisions did not lead to a restriction of the complainant's rights or freedoms, contrary to Article 16 of the Constitution.

The Constitutional Court's decision was served on the applicant company's representative on 8 December 2005.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitution

27. The relevant part of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum)) provides as follows:

Article 16

“(1) Rights and freedoms may be restricted only by law in order to protect the rights and freedoms of others, the legal order, public morals or health.

(2) Every restriction of the rights and freedoms should be proportional to the nature of the necessity for the restriction in each individual case.

Article 38

“(1) Freedom of thought and expression shall be guaranteed.

(2) Freedom of expression shall include in particular the freedom of the press and other media, freedom of speech and public expression, and free establishment of all media institutions.

(3) Censorship shall be forbidden. Journalists shall have the right to freedom of reporting and access to information.

(4) The right to correction shall be guaranteed to anyone whose rights guaranteed by the Constitution or a statute were breached by public information.”

B. The Obligations Act

28. Sections 199 and 200 of the Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/1978, 39/1985 and 57/1989, and Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/1991 with subsequent amendments – “the 1978 Obligations Act”) provided, inter alia, that anyone who has suffered mental anguish as a consequence of an injury to his or her honour or reputation may, depending on its duration and intensity, sue for damages before the civil courts and, in addition, request other forms of redress “which may be capable” of affording adequate non-pecuniary satisfaction.

C. The Public Information Act

29. The relevant part of the Public Information Act (Zakon o javnom priopćavanju, Official Gazette nos. 83/96, 143/98 (corrigendum), 96/01 (amendments) and 69/03 (consolidated text)), as in force at the material time, provided:

Section 22

“(1) A publisher who causes damage to another person by publishing certain information in the media shall be obliged to compensate it.

...

(4) Non-pecuniary damage shall be compensated by correcting false information, by publishing a correction of the information and an apology, and by payment of just satisfaction for sustained pain and anguish, if their duration and intensity so justify, in accordance with the general provisions of civil law.

(5) Non-pecuniary damage shall be compensated by a publisher who, through information about personal or family life, or by any other information published in the media, violated another person's privacy, dignity, reputation, honour or any other constitutionally or statutorily protected right.”

Section 23 (1)

“The publisher shall not be liable in damages:

...

3. if the information causing the damage is based on:

  - true facts, or

- facts which the author had reasonable grounds to believe were true and undertook all necessary measures to verify their veracity, provided there existed a legitimate public interest in publishing such information and the author acted in good faith,

...”

D. The Code of Ethics of Croatian Journalists

30. The relevant part of the Code of Ethics of Croatian Journalists (Kodeks časti hrvatskih novinara, of 27 February 1993, applicable at the material time, reads as follows:

“A journalist is bound to publish true, balanced and verified information. He or she shall indicate persons or institutions from which he or she obtained data, information or statement. He or she has a right not to disclose the source of information, but for published information bears moral, material and criminal responsibility.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

31. The applicant company complained that the decisions of the domestic courts had violated its right to freedom of expression as guaranteed by Article 10 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

32. The Government contested that argument.

A. Admissibility

33. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties' arguments

(a) The Government

34. The Government argued that the interference with the applicant company's freedom of expression had been prescribed by law, in particular section 22 of the Public Information Act, and had pursued the legitimate aim of protecting the rights and reputation of others.

35. To determine whether the interference had been “necessary in a democratic society”, the Government considered it essential to carefully examine all the circumstances of the case.

36. Firstly, the discussion on the incident involving B.Š. (who had been the Minister of Finance and Deputy Prime Minister at the time) as described in the disputed article, was the subject of public debate for a long period of time. The disputed information had been published in the most respected political weekly magazine in Croatia, with a circulation of more than 180,000 copies. The published article had not contained value judgments, but factual information. This information had stirred up great public interest. Many articles had been published commenting on the incident. B.Š.'s alleged conduct, as presented in the article, had been the subject of a parliamentary debate, and B.Š.'s alleged handgun threats had been mentioned in international reports on the human-rights situation in Croatia.

37. Secondly, the interference complained of by the applicant occurred in the context of the civil proceedings for damages brought against the publisher, which was, in the Government's opinion, the mildest form of interference with freedom of expression. The journalist had not been criminally prosecuted, nor had any action been taken with a view to banning the weekly newspaper in which the information had been published. Moreover, the interference - in the form of the court order to pay damages - was directed neither against the journalist who had written the information nor against the editor of the weekly.

38. Thirdly, the Government reiterated that the applicant had been ordered to pay damages because the published information had not been true, and because its veracity had not been appropriately checked by the journalist and the editor who had published it. Having analysed the statements of numerous witnesses and other evidence, the first-instance court had established that B.Š. had not threatened the journalist with a handgun. In addition, on the basis of the testimonies given by the journalist and the editor during the proceedings, the first-instance court established that they had not adequately checked the veracity of the information they had published. Bearing in mind that the civil proceedings which led to the interference had been conducted with due regard for all the guarantees of a fair hearing and the manner in which the facts were established, the Government argued that these findings by the domestic courts had been based on “an acceptable assessment of the relevant facts”, as required by Article 10 of the Convention.

39. Fourthly, the Government further argued that the damages awarded bore a reasonable relationship of proportionality between the right to media freedom and the right to protection of another person's reputation. The applicant company had eventually been ordered to pay B.Š. HRK 60,000, or a little more than 8,000 euros, which had been neither an unpredictable nor a large amount. The case-law of the Supreme Court showed that that court had been awarding damages of between HRK 60,000 and 200,000 in similar cases. Accordingly, the damages awarded to B.Š. had been in the lower range of those normally awarded by the Croatian courts. The amount of damages itself could not be deemed high, nor could it have a “chilling effect” on media freedom, if account was taken of the fact that the applicant company was the publisher of the best-selling daily and weekly newspapers in Croatia.

40. Taking into account all of these elements, the Government considered that the interference in the present case had been “necessary in a democratic society” and therefore had not contravened Article 10 of the Convention.

(b) The applicant company

41. The applicant company did not dispute that the interference complained of had been prescribed by law and pursued the legitimate aim of protecting the reputation and the rights of others, as provided in Article 10 § 2 of the Convention.

42. The applicant company argued, however, that its rights as guaranteed under Article 10 had been violated in that the interference with its freedom of expression and freedom of the press had been neither “necessary in a democratic society” nor proportionate, nor had it corresponded to a pressing social need.

43. Firstly, the applicant company challenged the assessment of evidence and the standard of proof used by the domestic courts, claiming that their decisions had not been based on “an acceptable assessment of the relevant facts”. In particular, it argued that the description of the incident published in Globus had been true, or at least true in substance. In this connection, the applicant company asserted that two out of five eyewitnesses (E.V. and H.P.) had explicitly confirmed, in its essential and relevant part, the version of the incident published in Globus, namely, that at a certain moment the handgun had been in the hands of B.Š. On the other hand, B.Š. and the security officer (the two individuals most responsible for the incident) and the journalist S.Š. had denied that assertion. Placing its confidence in their statements, the first-instance court had found that the published information was false, that is, that the applicant company had not proved its veracity. In doing so, the first-instance court attached special importance to the testimony of S.Š. However, in respect of her testimony, the applicant company pointed out that the journalist J.V., in her testimony before the court, as well as the journalist R.I., in her written statement, testified that immediately after the incident S.Š. had told them that the handgun had been in the hands of B.Š.

44. In the light of all of the above, the applicant company considered that the domestic courts had imposed a standard of proof that was absolutely impossible to meet: to prove beyond a shadow of doubt the veracity of the published information in every detail. In the absence of a surveillance video-tape of the incident, and considering the limited number of eyewitnesses, that burden of proof could only be satisfied if both B.Š. and the security officer had admitted that the handgun had been in the hands of the plaintiff, which it would have been unreasonable to expect in the circumstances. In the applicant company's view, such a burden of proof seriously jeopardized the pre-eminent role and function of the press in a democratic society.

45. Secondly, the applicant company submitted that in the specific circumstances of the case the Globus journalists had taken all reasonable steps to verify the information before publication. Their primary source was the journalist E.V., whom they had considered as a credible and reliable source of information. She had been a prominent journalist at Novi list, accredited to report on the work of the Government, and had published numerous articles in that connection. There had not been the slightest media scandal linked to her name and her professional and moral habitus had never been questioned by anyone. In addition, the Globus journalists had received confirmation of the information from Government circles prior to publication.

46. Nonetheless, the author of the article had tried to check the information with B.Š. by contacting his office directly, but without success, because the latter had been unavailable. In addition, although the incident, which occurred on 26 January 1996, had instantly drawn the attention of the domestic and international public and had been discussed in Parliament, B.Š. himself had not found it necessary or appropriate to express himself publicly on the matter until 13 February 1996. Accordingly, B.Š. had been offered, prior to publication, a fair opportunity to express his point of view publicly, but he had not done so.

47. Against this background, the applicant company considered that the domestic courts should have indicated, especially in the particular circumstances of the case, what additional steps the Globus journalists should have taken so that these courts would be satisfied that they had taken all necessary measures to verify the information. Since the courts had not done so, their decisions, in the applicant company's view, actually implied that the information in question should not have been published at all before B.Š. gave a statement concerning the incident. However, this was contrary to the basic principles of journalism and the role of the media in a democratic society.

48. Thirdly, the applicant company deemed that in this particular case the Globus journalists acted in good faith and in accordance with the rules of their profession, in that: (a) there was no doubt that the information at issue had been of the interest to the public; (b) they were fully entitled to trust their colleague E.V. as their primary source, taking into account everything they knew about her; (c) B.Š. had been provided with a fair opportunity to state his position but had chosen to remain silent; (d) the article had not been published in a sensational manner (for example, by being advertised on the front page) but inside the newspaper, in the column “Political Terminator” which contained short information on various “peculiarities” from political life; (e) the article had been very short, seven sentences only, and; (f) from the content of the article, its style and tone, as well as from the manner, form and the position of its presentation in the newspapers, it had been obvious that the Globus journalists had considered B.Š.'s conduct as a highly inappropriate joke, and not as a serious threat to E.V.'s life.

49. Fourthly, as regards the damages awarded, the applicant company contested the Government's argument that awarding damages had constituted the mildest form of interference with freedom of expression, and that an award amounting to a little more than EUR 8,000 could not be considered high or have a “chilling effect” on the freedom of the media. Under Croatian legislation, there were a number of other less serious measures available to persons whose reputation had been damaged by published information, such as: (a) publishing a correction and/or a response; (b) publishing an apology; (c) a judicial declaration on the falsity of the published information; (d) a court order prohibiting repetition or dissemination of certain information, etc. In fact, awarding damages for defamation had been prescribed by the Public Information Act as a measure of last resort, to be used only in cases where the duration and intensity of the sustained pain and anguish caused by the published information justified it. Therefore, in cases involving newspaper publishing companies, an award of damages was in Croatia the most serious form of interference with their right to freedom of expression and freedom of the media.

50. In addition, the damages amounting to HRK 60,000 awarded to B.Š. in 1998 could by no means be considered low, as they equalled 22 average monthly net wages in the country at the time. Thus, the applicant company argued that the damages awarded, regardless of the other circumstances of the case, violated the principle of proportionality, as their amount could not be deemed proportionate in a democratic society to the legitimate aim of protecting the reputation and the rights of others.

51. For all the above reasons, the applicant company considered that in the present case the domestic courts had not acted in conformity with the principles embodied in Article 10 of the Convention, and that they had based their decisions on a unacceptable assessment of the relevant facts, thus breaching its rights as guaranteed by that Article.

2. The Court's assessment

(a) Whether there was interference

52. It was not disputed between the parties that the Zagreb Municipal Court's judgment of 27 February 1998, as modified by the Zagreb County Court's judgment of 1 December 1998, ordering the applicant company to pay B.Š. HRK 60,000 as compensation for non-pecuniary damage and HRK 8,784 in costs, constituted interference with its right to freedom of expression, as guaranteed by Article 10 § 1 of the Convention (see paragraphs 34 and 41 above).

(b) Whether the interference was justified

(i) Lawfulness and legitimate aim

53. The parties were also in agreement that the interference was “prescribed by law”, namely by section 22(1) and (5) of the Public Information Act. Furthermore, it was common ground that the interference pursued the legitimate aim of the protection of the reputation and rights of others, within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention (see paragraphs 34 and 41 above). The Court sees no reason to hold otherwise. Accordingly, the only question for the Court to determine is whether the interference with the applicant company's freedom of expression was “necessary in a democratic society”.

(ii) “Necessary in a democratic society”

54. In this respect, the following general principles emerge from the Court's case‑law (see, for example, Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], no. 49017/99, §§ 68-70 and 76, ECHR 2004‑XI):

(a) The test of necessity in a democratic society requires the Court to determine whether the interference complained of corresponded to a pressing social need. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by independent courts. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 (see, for example, Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], no. 49017/99, § 68, ECHR 2004‑XI).

(b) The Court's task in exercising its supervisory function is not to take the place of the competent domestic courts but rather to review under Article 10 the decisions they have taken in accordance with their margin of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully or in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole, including the content of the comments held against the applicants and the context in which they made them (Id., § 69).

(c) In particular, the Court must determine whether the reasons adduced by the national authorities to justify the interference were relevant and sufficient and whether the measure taken was proportionate to the legitimate aims pursued. In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities, basing themselves on an acceptable assessment of the relevant facts, applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 (Id., § 70).

(d) In assessing the proportionality of interference, a distinction needs to be made between statements of fact and value judgments. While the existence of facts can be demonstrated, the truth of value judgments is not susceptible of proof even though there must be a sufficient factual basis to support it, failing which it may be excessive (Id., § 76). Therefore, the difference between facts and value judgments lies in the degree of factual proof which has to be established (see, for example, Scharsach and News Verlagsgesellschaft v. Austria, no. 39394/98, § 40, ECHR 2003‑XI). In other words, while the requirement to prove the truth of a value judgment is generally impossible to fulfil and infringes Article 10 (see, for example, Lingens v. Austria, 8 July 1986, § 46, Series A no. 103, and Oberschlick v. Austria (no. 1), 23 May 1991, § 63, Series A no. 204), the requirement to prove to a reasonable standard of proof that a factual statement was substantially true does not contravene Article 10 of the Convention (see, for example, McVicar v. the United Kingdom, no. 46311/99, § 87, ECHR 2002‑III; Rumyana Ivanova v. Bulgaria, no. 36207/03, § 39, 14 February 2008; and Alithia Publishing Company Ltd and Constantinides v. Cyprus, no. 17550/03, § 70, 22 May 2008).

(e) The nature and severity of the sanction imposed are also factors to be taken into account when assessing the proportionality of the interference under Article 10 of the Convention (see, for example, Keller v. Hungary (dec.), no. 33352/02, 4 April 2006; and Kwiecień v. Poland, no. 51744/99, § 56, ECHR 2007‑I). Under the Convention, an award of damages for defamation must bear a reasonable relationship of proportionality to the injury to reputation suffered (Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, 13 July 1995, § 49, Series A no. 316‑B; and Kwiecień, loc. cit.).

55. The Court notes that in the instant case the applicant company, a newspaper publishing company, was ordered to pay damages for having published an article defamatory of a politician. The case therefore concerns in particular the freedom of the press. The Court has emphasised on numerous occasions the essential role played by the press in a democratic society. It has pointed out that, although the press must not overstep certain bounds, in particular in respect of the reputation and rights of others, its duty is to impart – in a manner consistent with its obligations and responsibilities – information and ideas on all matters of public interest, and that not only does the press have the task of imparting such information and ideas, the public also has a right to receive them. The national authorities' margin of appreciation is thus circumscribed by the interest of a democratic society in enabling the press to play its vital role of “public watchdog” (see Radio France and Others v. France, no. 53984/00, § 33, ECHR 2004‑II, with further references).

56. The Court also notes that the article in issue in the present case reported on an incident involving a well‑known politician, given that B.Š. was the Minister of Finance and deputy Prime Minister at the relevant time. There is no doubt that this was a question of considerable public interest and that publishing information about it formed an integral part of the task allotted to the media in a democratic society (ibid., § 34).

57. It should further be observed that, as a politician, Minister of Finance and Deputy Prime Minister, B.Š. had inevitably and knowingly laid himself open to public scrutiny (see Lingens, cited above, § 42; and Oberschlick, cited above, § 59), in particular as regards issues concerning his behaviour toward journalists.

58. Article 10 of the Convention does not, however, guarantee wholly unrestricted freedom of expression even with respect to press coverage of matters of serious public concern and of political figures. Under the terms of paragraph 2 of the Article the exercise of this freedom carries with it “duties and responsibilities”, which also apply to the press. These “duties and responsibilities” are liable to assume significance when, as in the present case, there is a question of attacking the reputation of named individuals and undermining the “rights of others”. By reason of the “duties and responsibilities” inherent in the exercise of freedom of expression, the safeguard afforded by Article 10 to journalists in relation to reporting on issues of general interest is subject to the proviso that they are acting in good faith in order to provide accurate and reliable information in accordance with the ethics of journalism (see, mutatis mutandis, Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], no. 21980/93, § 65, ECHR 1999‑III). In such cases, the Court must ascertain whether the domestic authorities struck a fair balance between, on the one hand, the protection of freedom of expression as enshrined in Article 10, and, on the other hand, the protection of the reputation of those against whom allegations have been made, a right which, as an aspect of private life, is protected by Article 8 of the Convention (see, for example, Cumpǎnǎ and Mazǎre v. Romania [GC], no. 33348/96, § 91, ECHR 2004‑XI).

59. The Court notes in this regard that the article in question suggested that B.Š. had made an inappropriate joke by pointing a handgun at the journalist E.V. and saying “I will kill you now”. It thus contained specific allegations of fact concerning a named individual, which were as such susceptible to proof (see, for example, McVicar, cited above, § 83; and Steel and Morris v. the United Kingdom, no. 68416/01, §§ 90 in fine and 94, ECHR 2005‑II). The applicant company – which neither in the domestic proceedings nor in the proceedings before the Court claimed that these allegations amounted to value judgments – could therefore have expected that it would be required to prove their veracity.

60. The article was written in a manner leaving the reader in no doubt as to the truthfulness of the published information and made no reference to its source. Therefore, it cannot be said that the Globus journalist who wrote it was merely reporting what others had said and had simply omitted to distance himself from the information (see, mutatis mutandis, Radio France and Others, cited above, § 38; Thoma v. Luxembourg, no. 38432/97, §§ 63 and 64, ECHR 2001‑III; and Pedersen and Baadsgaard, cited above, § 77). Rather, he adopted the offending allegations as his own, and the applicant company which published them was therefore liable for their veracity (see, mutatis mutandis, Rumyana Ivanova, cited above, § 62).

(α) As to the assessment of evidence and the standard of proof

61. The Court observes at the outset that in the above civil proceedings for defamation the applicant company was given an opportunity to prove the veracity of the published information. Contrary to the applicant company's claims concerning the assessment of evidence and the standard of proof used by the domestic courts in those proceedings, the Court considers that this task was not unreasonable or impossible in the circumstances. In other words, the Court is satisfied that the findings of the domestic courts were based on an acceptable assessment of the relevant facts and, consequently, cannot agree with the applicant company that the standard of proof used by those courts was impossible to meet.

62. In this connection the Court first notes that it has already emphasised that it is sensitive to the subsidiary nature of its role, and that it must be cautious in taking on the role of a first-instance tribunal of fact, where this is not rendered unavoidable by the circumstances of a particular case. It is not the Court's task to substitute its own assessment of the facts for that of the domestic courts and as a general rule it is for those courts to assess the evidence before them. Though the Court is not bound by the findings of domestic courts, in normal circumstances it requires cogent elements to lead it to depart from the findings of fact reached by those courts. It considers that this reasoning applies also in the context of Article 10 and in the circumstances such as those prevailing in the present case (see, for example, Harlanova v. Latvia (dec.), no. 57313/00, 3 April 2003; and Hellum v. Norway (dec.), no. 36437/97, 5 September 2000).

63. The Court further reiterates that in principle it is not incompatible with Article 10 to place on a respondent in defamation proceedings the onus of proving to a reasonable civil standard of proof (that is, on the balance of probabilities) that the defamatory statements were substantially true (see McVicar, cited above, § 87; and Steel and Morris, cited above, § 93).

64. Turning to the facts of the present case, the Court first notes that the security officer D.P. and journalist S.Š. both testified that B.Š. had never actually been holding the handgun in his hands, let alone pointing its barrel at E.V. (see paragraphs 13 and 15 above). It further notes that the journalist E.V. testified that she had not seen the handgun being pointed at her, but only saw B.Š. holding it in the palm of his hand, and that she had not known whether he had addressed her in the press room where the alleged incident took place (see paragraph 14 above). The Court also notes that the journalist H.P. testified that B.Š. had been standing in front of E.V. with the handgun in his right hand but had not pointed it at her (see paragraph 16 above). Furthermore, D.B., the chief editor of Globus, stated before the first-instance court that the part of the article indicating that the handgun had been pointed at E.V. was a figure of speech and that he did not believe that B.Š. was literally pointing the handgun at her (see paragraph 17 above). While it is true that, pursuant to J.V.'s testimony and R.I.'s written statement, S.Š. told them that the handgun had indeed been in the hands of B.Š., they did not claim that she had said that it was pointed at E.V. (see paragraphs 20 and 21 above).

65. In reply to the applicant company's argument that the description of the incident in Globus was true or true in substance, the Court considers that when reporting on facts it is one thing to allege that B.Š. had made an inappropriate joke by pointing the handgun at E.V. while saying that he would kill her, and quite another merely to say that “at a certain moment the handgun had been in the hands of B.Š.” (see paragraph 43 above). Therefore, there are no elements that would lead the Court to depart from the findings of the domestic courts to the effect that it was not demonstrated that the information as published in Globus had been true. It thus amounted to the dissemination of incorrect information.

(β) As to whether the applicant company properly verified the published information

66. The Court must further examine whether the research conducted by the applicant company before the publication of the untrue statement of fact was in good faith and complied with the ordinary journalistic obligation to verify factual allegations. The Court's case‑law is clear on the point that the more serious the allegation is, the more solid the factual basis should be (see Pedersen and Baadsgaard, cited above, § 78 in fine).

67. The applicant company's allegations appear quite serious. B.Š. was accused of having made a highly inappropriate joke by pointing a handgun at the journalist E.V. while saying that he would kill her, which is reprehensible conduct unbecoming of a politician or senior Government official. These allegations therefore required substantial justification, especially given that they were made in a high‑circulation weekly magazine (see paragraph 6 above). The Court notes on this point that neither in the domestic proceedings nor in the proceedings before the Court did the applicant company adduce any evidence in support of its claim that the Globus journalists attempted to contact B.Š.'s office. Furthermore, it is clear that no attempt was made to contact any of their three journalist colleagues or the security officer D.P. who had actually witnessed the incident. The applicant company did not even claim that the Globus journalists made any efforts in that connection, although, in the Court's view, that would have been a logical step in the circumstances. Instead, they claimed to have verified the information with their source in the Government, who allegedly confirmed it but who clearly could not have had witnessed the incident and whose identity they were unwilling to reveal before the domestic courts on account of the protection afforded to journalistic sources. In these circumstances, the Court cannot but agree with the domestic courts in their finding that the applicant company did not sufficiently verify the information prior to publication.

68. That being so, the Court must also examine whether there were any special grounds in the present case for dispensing the newspaper from its ordinary obligation to verify factual statements that were defamatory of private individuals. Whether such grounds exist depends in particular on the nature and degree of the defamation in question and the extent to which the media can reasonably regard their sources as reliable at the material time rather than with the benefit of hindsight (see, for example, McVicar, § 84; and Pedersen and Baadsgaard, § 78, both cited above). As already noted above (see paragraph 67), the accusation made in the article was a serious one. The Globus journalists relied on the journalist E.V. as their primary source of information. The Court notes, however, that she was personally involved in the incident and perceived B.Š.'s behaviour in general as hostile. In this connection, the Court reiterates that where particularly serious allegations have been made by one of the parties to a dispute, particular vigilance is called for. In such situations journalists, rather than automatically giving credence to such allegations, should ascertain whether they were true by obtaining further information and, if appropriate, by hearing the other side's version of the facts (see, mutatis mutandis, Harlanova, cited above). Therefore, without calling into question E.V.'s professional and moral character, the Court does not consider that she was a reliable source of information concerning the incident to a degree that no further verification was necessary. This conclusion does not change even if the situation is examined as it presented itself to the Globus journalists at the material time rather than with the benefit of hindsight (see Bladet Tromsø and Stensaas, cited above, §§ 66 in fine and 72). The Court therefore finds that the applicant company was not dispensed from its duty to verify the published information properly.

69. The Court is however mindful that the role of journalists is precisely to inform and alert the public about social phenomena as soon as the relevant information comes into their possession (see Cumpǎnǎ and Mazǎre, cited above, § 96). It is also aware that news is a perishable commodity and that to delay its publication, even for a short period, may well deprive it of all its value and interest (see Observer and Guardian v. the United Kingdom, 26 November 1991, § 60, Series A no. 216; and Sunday Times v. the United Kingdom (no. 2), 26 November 1991, § 51, Series A no. 217). Nevertheless, if the editor of Globus in the exercise of his editorial discretion, given the time-constraints and means available to verify the information, decided to publish it without adequately checking whether it was true or not, a more cautious approach was warranted. In that case, it should have been made clear that the information came from the journalist E.V. and it should not have been presented as uncontroversial fact. However, as already noted above (see paragraph 60), any uninformed reader could infer that B.Š.'s inappropriate behaviour was a firmly established fact, not open to controversy, and could not discern that the information actually came from E.V.

70. In assessing the necessity of the interference, it is also important to examine the way in which the domestic courts dealt with the case, and in particular whether they applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 of the Convention (see paragraph 54 above). The judgments of the domestic courts reveal that the domestic courts fully recognised that the present case involved a conflict between the right to impart information and protection of the reputation or rights of others, a conflict they resolved by weighing the relevant considerations.

71. Having regard to the foregoing, the Court is satisfied that the reasons adduced by the domestic courts for ordering the applicant company to pay damages to B.Š. were “relevant and sufficient” within the meaning of its case‑law.

(γ) As to whether the award of damages and their amount were disproportionate in the circumstances

72. The Court is unable to follow the applicant company's argument that awarding damages in the present case was disproportionate to the legitimate aim pursued because there were a number of other less strict measures available to persons whose reputation had been tarnished by published information. Having regard to the margin of appreciation left to the Contracting States in such matters, the Court finds in the circumstances of the present case that the domestic courts were entitled to consider it necessary to restrict the exercise of the applicant company's right to freedom of expression and that ordering it to pay damages met a “pressing social need”. Such a measure as a response to defamation cannot, as such, be considered disproportionate to the aim pursued (see, a fortiori, Rumyana Ivanova, cited above, § 62). What remains to be determined is whether the interference in question was proportionate, in view of the amount of damages awarded.

73. The Court must ascertain that the amount of damages did not upset the balance between the applicant company's freedom of expression and the need to protect B.Š.'s reputation (see Cumpǎnǎ and Mazǎre, cited above, § 111). It considers that an order to pay B.Š. damages amounting to HRK 60,000 does not, in the specific circumstances of the case, appear excessive. The Court attaches particular weight to the fact that the payment of damages was ordered against the applicant company, the biggest newspaper publisher in the country (see paragraph 6 above), and not the editor of Globus or an individual journalist. It also notes that the domestic courts awarded less than one fifth of the damages sought by B.Š. Their decisions are therefore in line with the Court's case‑law that an award of damages for defamation must bear a reasonable relationship of proportionality to the injury to reputation suffered (see paragraph 54 above). The fact that the applicant was also ordered to pay B.Š.'s costs, which were not unreasonably high, was not disproportionate either (see McVicar, cited above, § 81).

(δ) Conclusion

74. In the light of the foregoing, the Court considers that the reasons given by the domestic courts in support of their decisions were “relevant and sufficient” and that the damages the applicant was forced to pay were not disproportionate to the legitimate aim pursued. Therefore, the interference with the applicant company's freedom of expression was “necessary in a democratic society”. There has accordingly been no violation of Article 10 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 22 October 2009, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                               Christos Rozakis

Registrar                                         President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude