Bikić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
50101/12
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
29.05.2018
Članovi
P1-1
P1-1-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
P1-1
P1-1-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Htvatske koju je Sudu podnela hrvatska državljanka gđa Ivanka Bikić (podnositeljka predstavke), dana 24.jula 2012.godine. Podnositelka predstavke je tvrdila da odbijanje njenog zahteva za kupovinu stana u kojem je živela predstavlja kršenje njenog prava na neometano uživanje imovine. Vlada je obaveštena o predstavci početkom marta 2013.godine.
Podnositeljka predstavke je rođena 1954.godine i živi u Zagrebu. Ona je bila zaposlena u društvenom preduzeću S. Svi zaposleni su uplaćivali doprinose u stambeni fond u iznosu od 3% mesečne plate. Krajem oktobra 1988.godine preduzeće S. je podnositeljki predstavke dodelilo stanarsko pravo nad određenim stanom, koje pravo je obuhvatalo i njenog supruga i dve kćerke. Ona se uselila u stan i od tada živi u njemu. Tri druga zaposlena su osporila odluku o dodeli stanarskog prava podnositeljki predstavke za predmetni stan, a Osnovni sud udruženog rada u Zagrebu je ukinuo predmetnu odluku. Krajem novembra 1995.godine ona je od Grada Zagreba, kao vlasnika stana, zatražila sklapanje ugovora o prodaji stana u svojstvu kupca. Grad Zagreb nije doneo nikakvu odluku u propisanom roku od šezdeset dana. Godine 2005. podnositeljka predstavke je ponovo podnela Gradu Zagrebu zahtev za kupovinu stana u kojem je živela. Njen zahtev je odbijen jer joj u odnosu na taj stan nije dodeljeno stanarsko pravo. U septembru iste godine ona je podnela tužbu protiv Grada Zagreba. Opštinski sud u Zagrebu je odbio tužbeni zahtev u junu 2007.godine. Županjski sud u Zagrebu je potvrdio prvostepenu odluku u avgustu 2008.godine. Podnositeljka predstavke je podnela ustavnu tužbu. U maju 2012.godine Ustavni sud je odbio njenu ustavnu tužbu, prihvatajući obrazloženje sudova prve i druge instance da lista prvenstva nije predstavljala odluku o dodeli stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima.
NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR.1 UZ KONVENCIJU
- Pravo na neometano uživanje svog vlasništva.
Sud utvrđuje da u okolnostima ovog predmeta nije došlo do povrede člana 1 Protokola br.1.
Sud presuđuje sa pet glasova za i dva protiv da nije došlo do povrede člana 1 Protokola br.1 uz Konvenciju.
ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA TURKOVIĆ I MOUROU-VIKSTROM
- oni se ne slažu sa mišljenjem većine da nije došlo do povrede člana 1 Protokola br.1 uz Konvenciju.
Oni smatraju da se u ovakvim okolnostima ne treba usredsrediti na primenljivost člana 1 Protokola br.1 Konvencije, nego na zakonitost, legitimni cilj i test ravnoteže. Neispunjenje dopuštenog zakonskog uslova, ako je ispunjenje bilo moguće, ali je sprečeno od samih vlasti, ne bi trebalo uticati na primenu ovog člana. Smatraju bitnim što je podnositeljka predstavke bila uvrštena na prvo mesto na listi koja ima karakter konačnog pravnog akta za dodelu stanarskog prava. Podnositeljka predstavke nije ni na koji način doprinela situaciji u kojoj se našla. Grad Zagreb je bez ikakvog objašnjenja propustio da donese odluku kojom bi se stan dodelio podnositeljki, mada je ona, prema merodavnom zakonu, ispunila sve uslove za dodelu stana.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

DRUGI ODJEL

PREDMET BIKIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 50101/12)

PRESUDA

STRASBOURG

29. svibnja 2018. 

Ova će presuda postati pravomoćna sukladno članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Bikić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel Suda), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, Predsjednik,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, suci,
i Stanley Naismith, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. travnja 2018. donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 50101/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Ivanka Bikić (podnositeljica zahtjeva) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija) dana 24. srpnja 2012.
  2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je D. Margaretić, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Konkretno, podnositeljica zahtjeva je tvrdila da odbijanje njezina zahtjeva za kupnju stana u kojem je živjela predstavlja kršenje njezinog prava na mirno uživanje vlasništva.
  4. Dana 4. ožujka 2013. Vlada je obaviještena o prigovoru u vezi s pravom podnositeljice na mirno uživanje vlasništva.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je i živi u Zagrebu. 

A.   Pozadina predmeta

  1. U socijalističkom režimu bivše Jugoslavije svi su zaposlenici uplaćivali doprinose u stambene Ti su se fondovi koristili, među ostalim, za izgradnju stambenih blokova. Stanovi su se dodjeljivali zaposlenicima koji su u odnosu na njih i ostale postojeće društvene stanove stjecali stanarsko pravo. Svako poduzeće u javnom vlasništvu sastavljalo je popis osoba kojima je dodijeljeno posebno stanarsko pravo. Kada bi se nekoj osobi na takvom popisu dodijelilo posebno stanarsko pravo, smatralo se da su stambene potrebe te osobe ispunjene i njezino bi se ime uklonilo s popisa. 

B.  Postupak dodjele stanarskog prava podnositeljici zahtjeva 

  1. Podnositeljica zahtjeva bila je zaposlena u društvenom poduzeću S. Svi zaposlenici društva S. uplaćivali su doprinose u stambeni fond u iznosu od 3 % mjesečne plaće.
  2. Dana 31. listopada 1988. poduzeće S. podnositeljici zahtjeva dodijelilo je stanarsko pravo nad stanom veličine 65,08 kvadratnih metara u predgrađu Zagreba, pri čemu je to pravo obuhvaćalo i njezinog supruga i dvije kćeri. Međutim, budući da odluka još nije bila pravomoćna, dana 7. prosinca 1988. poduzeće S. s podnositeljicom je sklopilo ugovor kojim joj je dodijelilo pravo da se s obitelji useli u stan i čuva ga. Podnositeljica zahtjeva uselila se u stan i od tada u njemu živi.
  3. Odluku o dodjeli stanarskog prava podnositeljici zahtjeva osporila su tri druga zaposlenika, a Osnovni sud udruženog rada u Zagrebu ju je poništio.
  4. Dana 27. ožujka 1990. godine stambeni odbor poduzeća S. izradio je listu reda prvenstva za raspodjelu stanova. Podnositeljica zahtjeva bila je prva na Dana 23. travnja 1990. radničko vijeće poduzeća odobrilo je listu reda prvenstva. Na temelju te liste imala je pravo na donošenje odluke o dodjeli stana. Dana 27. travnja 1992. stanovi poduzeća S. prebačeni su pod upravu Općine Zagreb.
  5. Dana 9. i 15. svibnja 1990. druga dva zaposlenika poduzeća S. podnijela su tužbu nadležnom sudu kojom su zahtijevala da se lista reda prvenstva proglasi ništavnom. Nadležnost u tom predmetu naknadno je prenesena Općinskom sudu u Zagrebu, koji je veljače 1999. odbio tužbu kao neosnovanu s obzirom na to da prema odgovarajućem zakonu uopće nije bilo moguće podnijeti takvu tužbu. Bilo je moguće podnijeti tužbu kojom bi se osporila odluka o dodjeli stana, ali ne i lista reda prvenstva.
  6. Dana 23. lipnja 2004. Županijski sud u Zagrebu izmijenio je presudu od 3. veljače 1999. godine i tužbu proglasio nedopuštenom po istoj osnovi, odnosno jer se lista reda prvenstvanije mogla osporiti na sudu.
  7. U međuvremenu je dana 3. lipnja 1991. Sabor donio Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojim su stanarska prava ukinuta i kojim je uređena prodaja društvenih stanova koji su se prethodno dojeljivali prema stanarskom pravu. 

C.  Zahtjev podnositeljice za kupnju stana u kojem živi

  1. Dana 29. studenoga 1995. podnositeljica je od Grada Zagreba kao vlasnika stana zatražila sklapanje ugovora o prodaji stana u kojem bi ona bila kupac. Grad Zagreb nije donio nikakvu odluku u propisanom roku od šezdeset dana.
  2. Na neodređeni datum u 2005. godini podnositeljica zahtjeva ponovno je podnijela Gradu Zagrebu zahtjev za kupnju stana u kojemu je živjela. Zahtjev je odbijen 6. srpnja 2005. jer joj u odnosu na taj stan nije dodijeljeno stanarsko pravo.
  3. Dana 26. rujna 2005. podnositeljica je podnijela tužbu protiv Grada Zagreba, koji je u međuvremenu postao vlasnik stana u kojem živi, radi sklapanja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana.
  4. Općinski sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev 18. lipnja 2007. na osnovi toga što podnositeljica nije stekla stanarsko pravo nad predmetnim stanom, s obzirom na to da lista prvenstva nije predstavljala odluku o dodjeli stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima.
  5. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je presudu 8. travnja 2008. Sud je utvrdio da nema pravomoćne odluke o dodjeli stana podnositeljici zahtjeva.
  6. U kasnijoj ustavnoj tužbi podnositeljice zahtjeva, ona je prigovorila da joj je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, pravo na žalbu, kao i pravo na pošteno suđenje. Tvrdila je kako je bila prva na listi reda prvenstva za dodjelu stanova koji je sastavilo poduzeće S. Jedini razlozi iz kojih joj stanarsko pravo nad stanom u kojem je živjela nije službeno dodijeljeno bili su taj što su listu reda prvenstva osporili njezini kolege i kašnjenje parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu. Međutim, nakon završetka tih postupaka ostvareni su svi uvjeti za priznavanje njezina stanarskog prava nad tim stanom. Jednogodišnja valjanost liste reda prvenstva trebala se računati od datuma njezinog potvrđivanja, što se u predmetu podnositeljice zahtjeva dogodilo kada su nacionalni sudovi odbili sve prigovore vezane uz tu Time što nisu priznale njezino stanarsko pravo nacionalne su je vlasti lišile mogućnosti kupnje stana u kojem je živjela pod povoljnim uvjetima. Osim toga, pozvala se na neke druge odluke Ustavnog suda kojima je dodijeljena zaštita osobama koje su se  našle u situacijama sličnima njezinoj.
  7. Dana 11. svibnja 2012. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu podnositeljice na osnovi točnosti zaključaka nižih sudova prema kojima ona nije stekla stanarsko pravo nad predmetnim stanom. Osim toga, smatrao je da su se odluke na koje se podnositeljica pozvala odnosile na osobe koje su imale stanarsko pravo, ali su ga naknadno izgubile.

 

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

A.     Zakon o stambenim odnosima 

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine br. 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993) glase kako slijedi:

Članak 59.

„Stanarsko pravo stječe se danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako ovim zakonom nije drugačije određeno..”

B.     Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća

  1. Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine br. 19/1991, s kasnijim izmjenama i dopunama), koji je stupio na snagu 1. svibnja 1991., propisano je da se sva „društvena poduzeća” trebaju pretvoriti u trgovačka društva, posebice u društva s ograničenom odgovornošću ili dionička društva. Člankom 47. predviđeno je da društvenim stanovima kojima su upravljala društvena poduzeća upravljaju fondovi u stambenom i komunalnom gospodarstvu te da ti fondovi imaju sva prava davaoca stana na korištenje s tim da ih ne mogu otuđiti. 

C.   Zakon o hrvatskom fondu za privatizaciju

  1. Zakonom o   hrvatskom   fondu    za    privatizaciju,    donesenim  studenoga 1992. (Narodne novine br. 84/1992, 70/1993, 76/1993, 19/1994, 52/1994, 87/1996) uspostavljen je istoimeni fond za upravljanje i privatizaciju imovine koja je prema Zakonu o pretvorbi  društvenih poduzeća postala državna. 

D.   Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo

  1. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine br. 27/1991, 33/1992, 43/1992, 69/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994,  58/1995,  11/1996,  11/1997 i 68/1998) uređeni su uvjeti prodaje društvenih stanova koji su se prethodno izdavali prema stanarskom pravu. Općenito, tim se Zakonom nositelju stanarskog prava nad društvenim stanom daje pravo da ga kupi pod povoljnim uvjetima prodaje.

Mjerodavnim odredbama Zakona predviđeno je kako slijedi:

Članak 4.

“(1) Svaki nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana ... vlasniku (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

(2) Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnosi se do 31. prosinca 1995., a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora kupac zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.”

Članak 9.

„Prodavatelj je dužan sklopiti ugovor s kupcem najkasnije u roku 60 dana od dana podnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora.

Ako prodavatelj, nakon zahtjeva stanara, ne sklopi ugovor u roku iz prvog stavka ovog članka, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak kojim se traži presuda koja u cijelosti nadomješta ugovor o prodaji.” 

E.     Zakon o najmu stanova

  1. Zakonom  o   najmu   stanova   (Narodne   novine    91/1996 od 28. listopada 1996.) koji je stupio na snagu 5. studenoga 1996. ukinuto je stanarsko pravo kao takvo (članak 30., stavak 1.). Člankom 42. propisano je da osobe koje su stekle pravo na kupnju stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ali zbog propisanih razloga nisu mogle ostvariti to pravo u propisanom roku, zadržavaju to pravo i kao najmoprimci do rokova određenih tim Zakonom. Člankom 52., stavkom 1. određeno je da postupci pokrenuti prema Zakonu o stambenim odnosima trebaju biti dovršeni prema odredbama tog Zakona. 

F.     Zakon o privatizaciji

  1. Zakonom o privatizaciji, donesenim 1. ožujka 1996. (Narodne novine br. 21/1996, 65/1999 i 68/2001) regulirala se, među ostalim, prodaja dionica, udjela, imovine te prava i prijenos bez plaćanja dionica i udjela koje je prethodno kupio Hrvatski fond za privatizaciju na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Člankom 14. predviđeno je da se prije privatizacije pravnog subjekta u vlasništvu države mora procijeniti vrijednost kapitala. Vlada bi mogla odlučiti da u kapital neće uključiti vrijednost stanova u vlasništvu tih subjekata. Stanovi koji nisu bili prodani prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo trebali su biti prebačeni u državno vlasništvo, osim ako bi Vlada odlučila drugačije. 

G.     Vladina uredba 

  1. Dana 19. lipnja 1997. donesena je uredba o ukidanju stambenih fondova. Člankom određeno je da će nekretnine kojima su do tada upravljali stambeni fondovi preuzeti lokalne vlasti, kao što su općine, koje su u pogledu nekretnina imale jednaka prava i obveze kao i stambeni fondovi. 

H.     Zakon o sudovima 

  1. Mjerodavni dio Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013, 33/2015 i 82/2015) glasi kako slijedi:

Članak 20.

„Vrhovni sud Republike Hrvatske:

1. osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

...”

I.    Mjerodavna praksa Vrhovnog suda 

  1. U svojim odlukama br. Rev  1799/1997-2  od    veljače  2000., Rev 483/01-2 od 18. prosinca 2001. i Rev-x 513/11-2 od 13. srpnja 2011., Vrhovni sud utvrdio je kako slijedi:

„... osoba koja godinama koristi stambene prostorije uz znanje i odobrenje davatelja stambenog prostora [i koja] ispunjava sve obveze nositelja stanarskog prava i općenito postupa kao da je zaključila ugovor o korištenju tog stambenog prostora ili posjeduje drugi pisani naslov, smatra se nositeljem stanarskog prava bez obzira na činjenicu da možda nema pisani ugovor o korištenju prostora [u kojem  živi] ili drugi pisani naslov za stjecanje stanarskog prava ...”

J.     Mjerodavna praksa Ustavnog suda

  1. Odluka Ustavnog suda br. U-III-1925/2005 od 19. prosinca 2007., u mjeri u kojoj je relevantna, glasi kako slijedi:

„... svaki pojedinačni akt nadležnog tijela (tijela državne uprave, sudbenog tijela ili pravne osobe s javnim ovlastima) kojim se odlučuje o pravima i obvezama građana mora biti donesen u skladu s Ustavom i zakonskim odredbama, ali i u skladu sa svrhom zakona koji se na određeni slučaj primjenjuje, a koja svrha proizlazi iz  Ustava.

Svrha donošenja Zakona o prodaji stanova, u pogledu društvenih stanova na kojima su postojala stanarska prava, bila je omogućiti da na dotadašnjem društvenom vlasništvu bude jasno određen titular prava vlasništva i da to, u prvom redu, budu osobe koje su stanove i ranije zakonito koristile. Navedeni Zakon višekratno je mijenjan i dopunjavan na načine koji jasno ukazuju na njegov cilj da, uvažavajući objektivne društvene okolnosti i poteškoće pravne i činjenične prirode, ovlaštenicima prava iz tog Zakona olakša pravni položaj u procesu stjecanja vlasništva na  stanovima. ...” 

  1. Odluka Ustavnog suda br. U-III-2466/2005 od 9. siječnja 2008. odnosi se na predmet u kojemu uvjeti na temelju članka 59. Zakona o stambenim odnosima za stjecanje stanarskog prava nisu ispunjeni. Ta odluka, u mjeri u kojoj je mjerodavna, glasi kako slijedi:

„Ustavni sud ocjenjuje neprihvatljivom pravnu praksu koja dvoji oko pitanja koje su činjenice i okolnosti, i na koji način, odlučne za presuđenje u ovakvim pravnim stvarima, a u onim predmetima u kojima pravnom problemu pristupa s gledišta važenja Zakona o stambenim odnosima, zanemaruje svrhu i cilj novog zakonodavnog uređenja stambenih odnosa, postojanje prijelaznih zakonskih odredaba koje se odnose na nedovršene postupke dodjele stanova, kao i činjenicu postojanja »pendentnih« prava bivših stanara, napose imajući u vidu okolnost da oni nisu odgovorni za nastalu činjeničnu i pravnu situaciju.

...

Domet i učinci toga načela [jednakosti pred zakonom] u konkretnom predmetu ne određuju se pukom mehaničkom primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o stambenim odnosima, nego uvažavanjem i drugih najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske kao što su socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka i nepovredivost vlasništva. Te su vrednote temelj za tumačenje Ustava i pojedinih njegovih odredaba, te, kao takve, natkriljuju zakonske norme ...”

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU 

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da su joj povrijeđena prava vlasništva, suprotno jamstvima na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da  primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A.   Dopuštenost

1.   Spojivost ratione temporis

  1. Vlada je tvrdila da je prigovor na temelju članka 1. Protokola br. 1 nespojiv s odredbama Konvencije ratione temporis, jer su činjenice predmeta povezane s razdobljem prije 5. studenoga 1997. kada je Hrvatska ratificirala Konvenciju.
  2. Podnositeljica je odgovorila da je njezin zahtjev spojiv ratione temporis, s obzirom na to da je postupak pred nacionalnim sudovima u vezi s njezinim zahtjevom kojim je zatražila kupnju stana u kojem je živjela pokrenut nakon 5. studenoga 1997.
  3. Sud ističe da je podnositeljici zahtjeva presudama nacionalnih sudova uskraćeno pravo kupnje stana u kojem je živjela. Parnični postupak u tom pogledu započeo je godine i završen je 2012., te stoga jasno spada u vremensku nadležnost Suda.
  4. U tim okolnostima Sud smatra da se ovaj prigovor ne može proglasiti nedopuštenim zbog nespojivosti ratione temporis.

2.   Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

  1. Vlada je tvrdila da podnositeljica nije iscrpila domaća pravna sredstva jer u svojim podnescima pred nacionalnim sudovima nije prigovorila da je njezino pravo vlasništva povrijeđeno.
  2. Podnositeljica zahtjeva odgovorila je kako je točno da se pred nacionalnim sudovima nije pozvala na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, ali je ipak tvrdila je njezin zahtjev za kupnju predmetnog stana pogrešno odbijen.
  3. Svrha je pravila o iscrpljivanju državi ugovornici dodijeliti mogućnost rješavanja, sprečavanja ili ispravljanja navodnih povreda Konvencijekoje se protiv nje iznose . Što se tiče tvrdnje Vlade da se podnositeljica zahtjeva u svojim ustavnim tužbama nije pozvala na odredbu Ustava kojom se jamči pravo vlasništva ili na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, Sud ponavlja da, kako bi se udovoljilo zahtjevima članka 35. stavka 1. Konvencije nije nužno da se pitanje prava izrijekom postavi na domaćoj razini (Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavak 117., ESLJP 2018.). Sud je dosljedno smatrao da pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava na temelju članka 35., stavka 1. Konvencije zahtijeva da pritužbe, koje se kasnije namjeravaju podnijeti sudu, trebaju biti iznesene pred odgovarajućim domaćim tijelom, barem u suštini i u skladu s formalnim zahtjevima i rokovima utvrđenima u domaćem pravu i, nadalje, da bi trebalo upotrijebiti svako procesno sredstvo koje bi moglo spriječiti povredu Konvencije (vidi Vučković i drugi protiv Srbije (preliminarni prigovor) [VV], 17153/11 i 29 drugih, stavak 72., 25.ožujka 2014.; i Muršić protiv Hrvatske [VV], br. 7334/13, stavak 70., ESLJP 2016.)
  4. Što se tiče ovog predmeta, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva pred dotičnim nacionalnim sudovima iznijela zahtjev u pogledu svojeg prava na kupnju stana u kojem živi. Uskraćivanje tog prava od strane sudova predstavlja suštinu prigovora podnositeljice zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1 Konvencije, iznesenog u podnescima pred Sudom. Iako je istina da se u svojim podnescima pred Ustavnim sudom podnositeljica zahtjeva nije izričito pozvala na svoje pravo na mirno uživanje vlasništva, ona je prigovorila da nije mogla  kupiti stan u kojem živi. Iste je tvrdnje iznijela u zahtjevu podnesenom Sudu (vidi stavak 19. gore). Time je Ustavnom sudu pružila odgovarajuću priliku za ispravljanje situacije u vezi s kojom sada iznosi prigovor pred Sudom. Stoga,  Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva, koja je postavljajući ovo pitanje u svojoj ustavnoj tužbi, u biti, pred domaćim sudovima iznijela isti prigovor koji  je  podnijela  Sudu  (vidi,  suprotno  tome,  Mađer  protiv  Hrvatske,  br. 56185/07, stavak 137, 21. lipnja 2011., i Merot d.o.o. i Storitve Tir d.o.o. protiv Hrvatske (osl.), br. 29426/08 i 29737/08, stavci 35. i 36., 10. prosinca 2013.). Stoga je podnositeljica zahtjeva nacionalnim tijelima dala priliku koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije, da isprave povrede koje se protiv njih iznose (vidi Gäfgen protiv Njemačke [VV], br. 22978/05, stavci 144-46, ESLJP 2010; Karapanagiotou i   drugi   protiv   Grčke,   br. 1571/08,   stavak 29., 28.listopada 2010.; i Dragojević protiv Hrvatske, br. 68955/11, stavak 73., 15. siječnja 2015.).
  5. U takvim okolnostima Sud je uvjeren da je podnositeljica zahtjeva iscrpila domaća pravna sredstva u odnosu na svoj prigovor na temelju članka 1. Protokola br. 1. koji se odnosi na njezino pravo na mirno uživanje vlasništva (vidi, za usporedbu, Lelas protiv  Hrvatske,  br. 55555/08, stavak 51., 20. svibnja 2010., i Damjanac protiv Hrvatske, br. 52943/10, stavak 71., 24. listopada 2013.; i Muršić, citirano gore, stavak 72.). Stoga se prigovor ne može odbiti na temelju neiscrpljenih domaćih  pravnih sredstava. 

3.  Zaključak u pogledu dopuštenosti

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.   Osnovanost

1.   Tvrdnje stranaka

a) Tvrdnje podnositeljice

  1. Podnositeljica je naglasila kako je bila prva na listi reda prvenstva za dodjelu stanova koji je sastavilo poduzeće S. Tvrdila je da je jedini razlog iz kojeg joj stanarsko pravo nad stanom u kojem živi nije službeno dodijeljeno bio odgoda parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu. Tom situacijom lišena je mogućnosti kupnje stana u kojem je živjela pod povoljnim uvjetima. Jednogodišnja valjanost liste reda prvenstva trebala se računati od datuma njezinog potvrđivanja, što se u predmetu podnositeljici zahtjeva dogodilo kada su nacionalni sudovi odbili sve prigovore vezane uz tu listu.

b) Očitovanje Vlade

  1. Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije imala vlasništvo u smislu članka 1. Protokola br. 1 jer nikada nije stekla stanarsko pravo nad stanom u kojem živi i stoga nije pripala kategoriji osoba koje imaju pravo na kupnju stanova u kojima su živjeli pod povoljnim uvjetima. Osim toga, popis prioriteta na koji se podnositeljica zahtjeva pozvala bio je valjan samo godinu dana.

2.   Ocjena Suda 

a)  Opća načela o postojanju „vlasništva”

  1. Sud ponavlja da podnositelj može tvrditi da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 samo ako se pobijane odluke odnose na njegovo ili njezino „vlasništvo” u smislu te odredbe (vidi Kopecký protiv Slovačke [VV], br. 44912/98, stavak 35., ESLJP 2004-IX). „Vlasništvo” može predstavljati „postojeće vlasništvo” ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati „imovinom” (ibid.). Ako je vlasnički interes u prirodi zahtjeva, ono se može smatrati „imovinom” samo ako postoji dostatna osnova za taj interes u nacionalnom pravu (na primjer, kada postoji dosljedna sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuju), odnosno kada je zahtjev dovoljno utvrđen da bi bio izvršiv (ibid., stavak 49. i Radomilja, citirano gore, stavak ).
  2. Sud se također pozivao na tužbene zahtjeve za koje podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje" da će se ostvariti, odnosno da će dobiti učinkovito uživanje prava vlasništva. Međutim, legitimno očekivanje nema neovisno postojanje; mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna pravna osnova u nacionalnom pravu (vidi Kopecký, stavci 35. i –53.,  i  Radomilja,  stavak 143.; usporediti, suprotno tome Béláné Nagy protiv Mađarske [VV], br. 53080/13, stavci 74. i 79., ESLJP 2016.).

b) Primjena općih načela na ovaj predmet

  1. Sud primjećuje da je uvjet za dobivanje takvog prava bio da stanar društvenog stana treba imati stanarsko pravo. Prema Zakonu o stambenim odnosima stanarsko pravo stečeno je na dan kada se stanar uselio u stan, na temelju pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove (vidi članak 59. Zakona o stambenim odnosima).
  2. Što se tiče podnositeljice zahtjeva, Sud primjećuje da joj je njezin tadašnji poslodavac 31. listopada 1988. dodijelio stanarsko pravo u odnosu na predmetni stan. Međutim, budući da odluka nije bila pravomoćna, poslodavac podnositeljice, poduzeće S., donijelo je 7. prosinca 1988. odluku kojom je podnositeljici stan dan na „čuvanje“.
  3. Kasnije je odluka kojom je podnositeljici dodijeljeno stanarsko pravo ukinuta. U ponovljenom postupku ona je ponovno uvrštena na prvo mjesto na listi reda prvenstva za raspodjelu stanova. Međutim, nije donesena službena odluka kojom bi se potvrdilo njezino stanarsko pravo.
  4. Neki drugi radnici osporili su uvrštavanje podnositeljice na prvo mjesto liste prvenstva. Činjenica da je odbijanje osporavanja dugo trajalo ne može samo po sebi stvoriti legitimno očekivanje kod podnositeljice zahtjeva. Štoviše, nakon odbijanja tužbe kojom je osporena lista reda prvenstva nije donesena odluka kojom bi se podnositeljici dodijelilo stanarsko pravo u odnosu na predmetni stan, a kasnije su domaći sudovi odbacili tužbu podnositeljice na osnovi toga što nije stekla stanarsko pravo nad stanom.
  5. Dakle, podnositeljica zahtjeva nikada nije bila nositeljica stanarskog prava na stanu u kojem živi, te stoga nikad nije imala pravo kupiti stan pod povoljnim uvjetima, koje je priznato samo nositeljima stanarskog prava.
  6. Sud također smatra da se odluka Ustavnog suda, kojom se potvrđuju zaključci nižih sudova i u kojoj je utvrđeno da podnositeljica zahtjeva nije stekla stanarsko pravo s obzirom na to da odluka kojom joj je takvo pravo dodijeljeno nikada nije postala pravomoćna, ne može smatrati proizvoljnom ili očigledno nerazumnom. Osim toga, Sud prihvaća obrazloženje Ustavnoga suda da se položaj podnositeljice zahtjeva razlikuje od položaja osoba na koje se odnose prethodne odluke tog suda, s obzirom na to da su te osobe imale stanarsko pravo koje su naknadno izgubile, a podnositeljica zahtjeva nikad nije imala takvo pravo.
  7. Sud priznaje da pravo podnositeljice zahtjeva da stanuje u predmetnom stanu podrazumijeva određeno materijalno pravo (usporediti sa Saghinadze i ostali protiv Gruzije, br. 18768/05 stavak 108., 27. svibnja 2010.). Međutim, ovaj predmet ne tiče se pitanja je li podnositeljica imala pravo stanovanja u stanu u kojem je živjela mnogo godina, nego je li imala pravo kupiti stan pod povoljnim uvjetima prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Budući da nije ispunila ključni uvjet prema tom Zakonu, to da je nositeljica stanarskog prava u odnosu na predmetni stan, ne može se reći da je imala „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  8. U odnosu na gore navedeno, Sud utvrđuje da u okolnostima ovoga predmeta nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

II OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 

  1. Podnositeljica je prigovorila ishodu predmetnog parničnog postupka na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije te da u tom postupku nije imala na raspolaganju nijedno djelotvorno pravno sredstvo na temelju članka 13.
  2. U svjetlu cjelokupnog materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ona ne upućuju na postojanje povrede prava i sloboda definiranih Konvencijom ili njezinim Protokolima.
  3. Iz toga slijedi da su ti prigovori očigledno neosnovani i moraju se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD

  1. jednoglasno utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pravo podnositeljice na mirno uživanje vlasništva dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten:
  1. Presuđuje, uz pet glasova za i dva protiv, da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 29. svibnja 2018. u skladu s člankom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika

Stanley Naismith                                                              Işıl Karakaş

Tajnik                                                                            Predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i člankom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilažu sljedeća posebna mišljenja:

 

  • Zajedničko suglasno mišljenje sudaca Karakaş, Lemmens, Griţco, Kjølbro i Ravarani,

(a) Zajedničko suglasno mišljenje sudaca Lemmens i Ravarani;

(c) Zajedničko izdvojeno mišljenje sudaca Turković i Mourou-Vikström.

A.I.K.

S.H.N.

 

ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA KARAKAŞ, LEMMENS, GRIŢCO, KJØLBRO I RAVARANI

U potpunosti se slažemo sa zaključkom da nije  došlo  do  povrede članka 1. Protokola br. 1 iz razloga navedenih u presudi.

S obzirom na zaključak da se ne može reći da je podnositeljica zahtjeva imala „vlasništvo” u smislu te odredbe (vidi stavak 54. presude), možda bi bilo više u skladu s praksom Suda da prigovor proglasi nespojivom ratione materiae s odredbama Konvencije, te da je na toj osnovi proglasi nedopuštenom.

Međutim, u tom slučaju ishod našeg promišljanja bila bi odluka, a ne presuda. Tada manjina ne bi bila u stanju dodati posebno mišljenje uz odluku (vidi, suprotno, članak 45. stavak 2. Konvencije). Dogovorili smo se ispitati pitanje postojanja osnovanosti „vlasništva”, čime smo omogućili da taj ishod bude u obliku presude.

Međutim, to ne znači da se ne slažemo s općom praksom proglašavanja nedopuštenog prigovora na temelju članka 1. Protokola br. 1 ako postojanje „vlasništva” nije dokazano. Ovaj predmet smatramo iznimkom.

 

ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA LEMMENS I RAVARANI

U potpunosti se slažemo sa zaključkom da nije  došlo  do  povrede članka 1. Protokola br. 1 iz razloga navedenih u presudi.

Međutim, ne bismo odbacili mogućnost da je podnositeljica zahtjeva bila žrtva nepravde.

Razlog zašto domaći sudovi smatraju da podnositeljica zahtjeva nije imala pravo kupiti stan u kojem je živjela jest taj da nije ispunila zakonski uvjet. Ona doista nikada nije bila nositeljica stanarskog prava.

Istina je da je podnositeljica kritizirala vlasti jer nisu donijele odluku kojom bi joj službeno dodijelile stanarsko pravo, unatoč tome što je  uvrštena na prvo mjesto na odgovarajućoj listi reda prvenstva. Posebno je okrivila Općinski sud u Zagrebu zbog kašnjenja u postupku koji se odnosio na osporavanje liste prioriteta, zbog čega joj stanarsko pravo nije moglo biti dodijeljeno nakon prestanka tog postupka (vidi stavak 44. presude).

Smatramo relevantnim primijetiti da je sustav stanarskog prava ukinut Zakonom o najmu stanova iz 1996. godine (vidi stavak 25. presude). Nakon što je taj zakon stupio na snagu 5. studenoga 1996. podnositeljici se stanarsko pravo više nije moglo dodijeliti.

Ako su vlasti napravile propust time što podnositeljici nisu omogućile položaj u kojem bi mogla kupiti stan pod povoljnim uvjetima, taj bi se propust nužno morao dogoditi u razdoblju prije stupanja na snagu Zakona o najmu stanova. Slijedi da bi takav propust bio izvan nadležnosti ratione temporis Suda, budući da je Protokol br. 1 u Hrvatskoj stupio na snagu 5. studenog 1997. godine.

Dakle, naš se predmet tiče posljedica nesretne situacije koja je postala nepovratna čak i prije nego što je Protokol br. 1 stupio na snagu u odnosu na tuženu državu. Svaka mogućnost dobivanja odštete za posljedice te situacije morala bi se tražiti u domaćem pravu. Primjerice, jedna takva mogućnost mogla bi biti tužba za naknadu štete protiv nadležnih javnih tijela, temeljena na pravu naknade štete.

 

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDACA TURKOVIĆ I MOUROU-VIKSTRÖM 

  1. Žao nam je što ne možemo dijeliti mišljenje većine da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Prema našem mišljenju, ta je odredba primjenjiva te je u okolnostima ovog predmeta prekršena.
  2. Zahvalni smo što je većina donijela presudu o osnovanosti kako bismo imali priliku izraziti svoje stavove o predmetu u zajedničkom izdvojenom mišljenju, iako je, utvrdivši da podnositeljica zahtjeva nije imala „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1 (vidi stavak 55. presude), većina mogla odbaciti prigovor u skladu s člankom 35. stavkom 4. uz Konvenciju kao nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3.
  3. Na početku želimo istaknuti da u pravnom smislu ovaj predmet postavlja važno novo pitanje: može li legitimno očekivanje da će podnositelj zahtjeva dobiti učinkovito uživanje prava vlasništva dobiti zaštitu na temelju članka 1. Protokola br. 1 Konvencije, ako je uvjetni zahtjev odbijen zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta, pri čemu se takav propust isključivo može pripisati nadležnim tijelima, dok je podnositelj zahtjeva ispunio sve preduvjete potrebne za ispunjavanje zakonskog uvjeta. Prema našem stajalištu, većina nije obratila dostatnu i odgovarajuću pozornost tom pitanju u ovom predmetu.
  4. Pitanje je u ovome predmetu je li podnositeljica zahtjeva imala legitimno očekivanje da će pod povoljnim uvjetima kupiti stan u kojem je živjela od 1988. godine, ako je to pravo dodijeljeno nositeljima stanarskog prava za društvene stanove. Ponovit ćemo važne činjenice radi jednostavnijeg razumijevanja.

U postupku dodjele stanarskog prava za predmetni stan u poduzeću S., podnositeljica je uvrštena na prvo mjesto la listi prioriteta za dodjelu takvog stanarskog prava. Listu je odobrio radnički odbor poduzeća 23.travnja 1990., čime je ona po zakonu postala konačni pravni akt konstitutivne prirode za dobivanje stanarskog prava (vidi stavak 10. presude). U tom bi trenutku jedini mogući daljnji korak za poduzeće S. bio donošenje službene odluke kojom bi se podnositeljici dodijelilo stanarsko pravo. Međutim, poduzeće S. nije ispunilo svoju dužnost jer su neki njegovi zaposlenici osporili listu pred nacionalnim sudovima. Prema zakonu, takvo osporavanje zapravo nije dopušteno i stoga nije postojao razlog da poduzeće zaustavi postupak za dodjelu stanarskog prava podnositeljici zahtjeva. Tužba suradnika doista je proglašena nedopuštenom prema nacionalnom pravu, ali nakon razdoblja od četrnaest godina (vidi stavke 11. i 12. presude).

U međuvremenu, 1991. godine društvenim stanovima kojima su dotad upravljala društvena poduzeća počeli su upravljati fondovi stambenih i komunalnih gospodarstava (vidi stavak 20. presude), koji su imali jednaka prava i obveze u pogledu tih stanova kao i bivša društvena poduzeća. To je uključivalo dužnost dovršavanja postupaka za dodjelu stanarskog prava koji su tada bili u tijeku. Ta prava i obveze kasnije su prenesena na općine Vladinom uredbom od 19. lipnja 1997. (vidi stavak 25. gore). Dužnost tih tijela za dovršavanje postupaka za dodjelu stanarskog prava koji su u tijeku ojačana je Zakonom o najmu stanova. Kada je Zakon o najmu stanova stupio na snagu u studenom 1996., njime je predviđeno da postupci pokrenuti prema Zakonu o stambenim odnosima trebaju biti dovršeni prema odredbama tog Zakona (vidi stavak 25. presude). Ta odredba nije osporena te je i danas na snazi, a postupci povezani s dodjelom stanarskog prava koji su pokrenuti prema Zakonu o stambenim odnosima i dalje se moraju završiti prema tom Zakonu.

Predmetni postupak dodjele stanarskog prava nad stanom podnositeljici zahtjeva doista je pokrenut prema Zakonu o stambenim odnosima, a u skladu sa Zakonom o najmu stanova trebalo ga je dovršiti sukladno odredbama tog Zakona, čak i nakon njegova ukidanja 1996. godine. Stoga je Županijski sud u Zagrebu, u svojoj presudi 2004. godine, osam godina nakon ukidanja Zakona o stambenim odnosima primjenom članka 88. tog Zakona, proglasio tužbu kolega podnositeljice zahtjeva nedopuštenom zbog toga što se lista prioriteta nije mogla osporiti na sudu (vidi stavak 12. presude). Međutim, nakon što je žalba kolega podnositeljice odbačena na osnovi Zakona o stambenim odnosima i sve moguće sumnje u vezi s njihovim pravom osporavanja liste pred sudom otklonjene, Grad Zagreb, koji je u međuvremenu preuzeo odgovornost za upravljanje stanom, nije ispunio vlastitu dužnost prema Zakonu o stambenim odnosima i podnositeljici zahtjeva dodijelila stanarsko pravo (vidi stavak 52. u vezi sa stavkom 25. presude).

  1. Pozivajući se na načelo da se uvjetni tužbeni zahtjev koji prestaje važiti zbog neispunjenja relevantnih uvjeta ne može smatrati „vlasništvom” (vidi Kopecký    protiv    Slovačke     [VV],     br      44912/98,   stavak 45., 28. rujna 2004.), većina je u ovom predmetu usvojila stajalište da se, s obzirom na to da podnositeljica zahtjeva nije ispunila ključni uvjet prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno da je nositeljica stanarskog  za  predmetni  stan,  ne  može  reći  je   da  je   imala „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1  uz  Konvenciju  (vidi  stavak 55. presude).
  2. Uz dužno poštovanje, ne slažemo se s većinom u dva aspekta. Prvo, način na koji je većina pristupila općim načelima koji se odnose na zaštitu vlasništva na temelju članka 1. Protokola br. 1, koji su predstavljeni u dvama nedavnim predmetima Velikog vijeća, Radomilja protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 22768/12, 20. ožujka 2018., i Béláné Nagy protiv Mađarske [VV], 53080/13, 13. prosinca 2016. Prema našem stajalištu, ovaj predmet predstavlja novo pitanje (vidi stavak 2. gore) koje zahtijeva refleksivni pristup tumačenju postojećih općih načela. Ova se presuda oslanja na opća načela iz predmeta Radomilja koja nisu izravno relevantna za rješavanje složenog pitanja u ovom predmetu i jasno je da nisu dostatna za pažljivo razmatranje novog pitanja (vidi stavke 47. i 48. presude).
  3. Drugo, uz dužno poštovanje ne slažemo se s načinom na koji je većina primijenila opća načela uspostavljena sudskom praksom Suda, konkretno ona koja se odnose na legitimna očekivanja i pogreške vlasti u okolnostima ovog predmeta. Pri donošenju zaključka da se ne može reći da je podnositeljica  zahtjeva  imala  „vlasništvo”  u  smislu  članka 1. Protokola br. 1 (vidi stavak 5. gore), većina je potpuno zanemarila činjenicu da podnositeljica zahtjeva nije mogla ispuniti zakonski uvjet zbog toga što su joj nadležna tijela to onemogućila. Konkretno, iako je podnositeljica zahtjeva ispunila zakonske preduvjete za dobivanje stanarskog prava, a sa svoje je strane učinila sve što se od nje zahtijevalo u tom pogledu, nadležna tijela nisu joj dodijelila takvo pravo, čime su prekršila relevantne odredbe domaćeg prava bez obrazloženja (vidi stavke 19. i 25. presude i stavak 4. gore).
  4. Konačno, također se uz dužno poštovanje ne slažemo sa stajalištem koje su u zajedničkom suglasnom mišljenju zauzeli suci Lemmens i Ravarani, a prema kojem bi eventualni propust vlasti bio izvan nadležnosti ratione temporis.1 Njihovo tumačenje u smislu da se nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova 5. studenoga 1996. godine podnositeljici zahtjeva stanarsko pravo više nije moglo dodijeliti nije točno. Prilikom donošenja zaključka oni su zanemarili prijelaznu odredbu Zakona o najmu stanova prema kojoj se svi postupci pokrenuti prema Zakonu o stambenim odnosima moraju dovršiti prema odredbama tog Zakona čak i nakon njegovog ukidanja (vidi stavak 25. presude). Dakle, situacija u kojoj se podnositeljica našla nije nepovratna kako oni tvrde. Slijedom toga, zaključak koji su donijeli suci Lemmens i Ravarani, prema kojem je propust vlasti, ako postoji, nužno bio izvan nadležnosti ratione temporis Suda, s obzirom na to da je Protokol br. 1 stupio na snagu u Hrvatskoj 5. studenoga 1997., odnosno nakon ukidanja Zakona o stambenim odnosima, također se čini netočnim.
  5. Usredotočili bismo se na prvu točku našeg neslaganja s većinom. Sud pruža pregled pojma „legitmnog očekivanja” u predmetu Kopecký protiv Slovačke (citirano gore, stavci 45.–52.) i u predmetu Béláné Nagy (citirano gore, stavci 74.–79.). Pozivajući se na opća načela zaštite vlasništva na temelju članka 1. Protokola br. 1, većina je citirala dva stavka iz predmeta Radomilja Velikog vijeća (vidi stavke 47. i 48. presude, koje odgovaraju stavcima 142. i 143. predmeta Radomilja, koji se citiraju gore) i odbila se pozvati na opća načela koja su predstavljena u predmetu Béláné Nagy Velikog vijeća, osobito ona koja su izražena u stavcima 74. i 79., s obzirom na to da je te stavke smatrala suprotnima sudskoj praksi Suda koja je prethodila predmetu Béláné Nagy (vidi stavak 48. ove presude, u kojem je citirani tekst iz predmeta Radomilja uspoređen i suprotstavljen stavcima 74. i 79. iz presude Béláné Nagy Velikog vijeća). U stavku 74. presude Béláné Nagy samo je potvrđeno načelo prisutno u ranijem predmetu Velikog vijeća koji je uslijedio nakon predmeta Kopecký konkretno, Anheuser-Busch Inc. (vidi Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala [VV], br. 73049/01, stavak 65., ESLJP 2007-I). Smatramo da opća načela opisana u tim dvama predmetima Velikog vijeća (Anheuser-Busch Inc. i Béláné Nagy), za koja ne mislimo da su protivna općim načelima potvrđenima u predmetu Kopecký, predstavljaju rješenje ovog predmeta. Doista, „u određenim okolnostima ‘legitimno očekivanje’ stjecanja imovine također može uživati zaštitu članka 1. Protokola br. 1” (id.), a to je moguće čak i kada je zahtjev odbijen (npr. arbitrarno)2 ili kada u uvjetnom zahtjevu nisu ispunjeni zakonski uvjeti (primjerice kada su nametnuti uvjeti diskriminativne prirode).3 Naravno, to bi bilo moguće samo ako se materijalni vlasnički interes na drugi način dovoljno utvrdi prema nacionalnom pravu (vidi, primjerice, Kopecký, citirano gore, stavci 47. i 52.; Béláné Nagy, citirano gore, stavci 77.–79.; i Radomilja, citirano gore, stavak 143.).
  6. Prema našem mišljenju, sama činjenica da se u dvjema citiranim stavcima predmeta Radomilja Velikog vijeća ne spominje predmet Béláné Nagy Velikog vijeća ne znači da su opća načela zaštite vlasništva u ta dva predmeta Velikog vijeća međusobno suprotstavljena niti da je predmet Radomilja poništio opća načela koja se odnose na legitimna očekivanja predstavljena u predmetu Béláné Nagy. Jednostavnije rečeno, činjenice predmeta Radomilja bile su drugačije i nisu zahtijevale pozivanje  na  stavke 74. i 79. presude Béláné Nagy.4
  7. Spor o općim načelima koja se odnose na legitimna očekivanja između većine i manjine u predmetu Béláné Nagy Velikog vijeća, do kojeg je ponovo došlo u ovom predmetu, pokazuje da se postojeća sudska praksa Suda u pogledu legitimnih očekivanja može različito tumačiti. U pravnoj literaturi, pojam legitimnih očekivanja Suda, a osobito njihov odnos [legitimnih očekivanja] s pojmovima prava, zahtjeva i zakonski zaštićenog interesa podložan je kritici zbog nejasnoće.5. Različiti autori konkretno pokazuju da je sudska praksa Suda sporna u pogledu važnosti legitimnih očekivanja u konstituiranju „vlasništva” i točne prirode zahtjeva koji se kvalificiraju kao „imovina”6. Smatramo da u ovoj presudi općenita načela Suda relevantna za ovaj neobičan i složen predmet nisu dovoljno temeljito razrađena i raspravljena.
  8. Kao što smo već naglasili, ovim predmetom postavlja se pitanje koje do sada nije ispitivano u vezi s ispunjavanjem zakonskih uvjeta koje se nije moglo riješiti unutar parametara utvrđenih u presudi Kopecký Velikog vijeća (citirano gore), ne dovodeći u pitanje pravnu sigurnost, pravednost i u konačnici, vladavinu prava. Doista, u predmetu Kopecký protiv Slovačke (id., stavak 35.), Veliko vijeće potvrdilo je načelo prema kojem se uvjetni tužbeni zahtjev koji je prestao važiti kao rezultat neispunjavanja uvjeta ne može smatrati „vlasništvom” u smislu članka 1. Protokola br. 1. Međutim, kao što smo već pokazali, ovaj princip bez daljnjeg razrađivanja ne daje odgovarajuće smjernice u okolnostima ovog predmeta.
  9. Sud je već priznao da bi stroga primjena navedenog načela dovela do nepoštenih i nepravednih rezultata u određenim okolnostima, kao što je primjerice u predmetima u kojima je zakonski uvjet koji treba ispuniti diskriminativne prirode,7 ili u slučajevima u kojima podnositelj zahtjeva nije mogao predvidjeti postavljeni uvjet.8 Ne vidimo nikakav razlog da Sud usvoji drukčiji pristup u situacijama u kojima se vlasti upliću u zahtjev pendente conditione tako da same oduzimaju mogućnost ispunjavanja zakonskih uvjeta, iako samo slučajno ili iz nemara, kao što su to učinile u ovome predmetu time što su propustile podnositeljici zahtjeva dodijeliti stanarsko pravo, protivno važećem zakonu. Doista, iako postoji lista koja u skladu sa zakonom ima karakter konačnog, provedivog pravnog akta, što potvrđuje i presuda Županijskog suda u Zagrebu iz 2004. godine i na kojoj je podnositeljica zahtjeva navedena na prvom mjestu, nadležna tijela nisu donijela odluku kojom bi joj dodijelila stanarsko pravo, bez navođenja razloga za odbijanje (vidi stavak 4. gore, vidi Kopecký, citirano  gore,  stavak 45.).
  10. U takvim se okolnostima ne treba usredotočiti na primjenjivost članka 1. Protokola br. 1. Konvencije nego na zakonitost, legitimni cilj i test ravnoteže.9 Slijedom toga, neispunjenje dopuštenog zakonskog uvjeta, ako je ispunjenje moguće, ali spriječeno od strane samih vlasti, ne bi trebalo utjecati na primjenu članka 1. Protokola br. 1 zbog nedostatka legitimnih očekivanja, ali postojanje vlasništva treba pretpostaviti ako je materijalni vlasnički interes drugačije dovoljno utvrđen prema nacionalnom zakonu. U takvom scenariju legitimno očekivanje bi trebalo igrati ulogu u ispitivanju pravedne ravnoteže kao argument u korist podnositelja zahtjeva u usporedbi s drugim tvrdnjama. U suprotnom će se odgovornost za pogreške koje su počinile državne vlasti prebaciti na podnositelje zahtjeva, čak i ako oni uopće nisu doprinijeli pogreškama. Time bi se također moglo potaknuti arbitrarno ponašanje vlasti. Bilo bi apsurdno da doktrina legitimnih očekivanja, koja nastoji zaštititi pravnu sigurnost, utječe na ugrožavanje pravne sigurnosti. Ne smije se zaboraviti da je ključni cilj doktrine legitimnog očekivanja suprotstavljanje arbitrarnosti. Smatramo da je u ovom slučaju važno ispitati jesu li okolnosti predmeta, razmotrene u cjelini, dodijelile podnositeljici zahtjeva pravo na materijalni interes zaštićen člankom 1. Protokola br. 1 (vidi Bozcaada Kimisis Teodoku Rum Ortodoks Kilisesi Vakfi protiv Turske, br. 37639/03, 37655/03, 26736/04 i 42670/04, stavak 41., 3. ožujka 2009.; Depalle protiv Francuske [VV], br. 34044/02, stavak 62., ESLJP 2010, stavak 62.; Plalam S.P.A. protiv Italije (osnovanost), br. 16021/02, stavak 37., 18. svibnja 2010.; i Di Marco protiv Italije, br. 32521/05, stavak 50., 26 travnja 2011).
  11. Smatramo da gore navedena razmatranja pokazuju da je, u konkretnim okolnostima situacije podnositeljice zahtjeva u kojoj je ona bila uvrštena na prvo mjesto na listi koja ima karakter konačnog pravnog akta za dodjelu stanarskog prava, reguliranja predmeta u skladu s nacionalnim zakonom koji nije osporen, sudske prakse Ustavnog suda(vidi stavke 30. i 31 presude), tvrdnja podnositeljice zahtjeva da ima pravo kupiti stan imala dovoljnu osnovu u nacionalnom pravu, a pozivanje podnositeljice na nacionalno pravo bilo je razumno opravdano, tako da imala je legitimno očekivanje da će ostvariti učinkovito uživanje tog prava, koje je stoga predstavljalo „imovinu”, a time i „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1.
  12. Nakon provedenog sveobuhvatnog razmatranja različitih interesa (vidi Perdigão protiv Portugala [VV], br. 24768/06, stavak 68., 16. studenog 2010.), imajući u vidu da je Konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita” (vidi, na primjer, Chassagnou i ostali protiv Francuske [VV], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, stavak 100., ESLJP 1999-III); promatrajući dalje od privida i istražujući stvarnost situacije koja je predmet prigovora (vidi Broniowski, citirano gore, stavak 151.; Hutten-Czapska protiv Poljske [VV], br. 35014/97, stavak 168., ESLJP 2006-VIII; i Zammit i Attard Cassar protiv Malte, br. 1046/12, stavak 57., 30. srpnja 2015.) i ocjenjujući prirodu uplitanja, postupanje podnositeljice zahtjeva i državnih vlasti (vidi Perdigão, citirano gore, stavak 68.), prema našem mišljenju, situacija koju su stvorile nacionalne vlasti spriječila je legitimno očekivanje podnositeljice zahtjeva da će moći kupiti društveni stan u kojem je živjela trideset godina i postavila joj prekomjerno individualno opterećenje.
  13. Prvo, u ovome predmetu nema sukoba između različitih privatnih interesa, s obzirom na to da je stan u kojem je podnositeljica zahtjeva živjela bio u društvenom vlasništvu kada se on u njega uselila, a sada njime upravlja i očigledno je u vlasništvu Grada Zagreba (usporediti, suprotno tome, primjerice Pincová i Pinc protiv Češke Republike, br. 36548/97, ESLJP 2002-VIII, i Velikovi i ostali protiv Bugarske, br. 43278/98 et al., 15. ožujka 2007).
  14. Nadalje, podnositeljica zahtjeva nije ni na koji način doprinijela situaciji u kojoj se našla. Budući da je podnositeljica zahtjeva zatražila pravo na kupnju stana u zakonskom roku iz članka 4. stavka 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (vidi stavak 24. presude), slijedi da je ona poduzela sve potrebne korake za stjecanje prava na kupnju stana.
  15. Štoviše, Grad Zagreb je bez ikakvog objašnjenja propustio donijeti odluku kojom bi se stan dodijelio podnositeljici zahtjeva premda je, prema mjerodavnom zakonu, podnositeljica ispunila sve uvjete za dodjelu stana. Time ju je stavio u situaciju u kojoj postupak za dodjelu stanarskog prava nije nikada dovršen, što predstavlja kršenje domaćeg prava. Ova se pogreška može pripisati jedino nadležnom tijelu i mogla se izbjeći od samog početka (vidi Zubac protiv Hrvatske [VV], 40160/12, stavci 90.–95., 5. travnja 2018.). Istodobno je Gradu Zagrebu time omogućeno da postane vlasnik tog stana.
  16. S obzirom na povijesni kontekst stanarskog prava u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i činjenicu da je cilj uplaćivanja doprinosa u stambene fondove bio izgraditi društvene stanove i dodijeliti ih potrebitima, te da je sama podnositeljica zahtjeva doprinosila tom fondu, čini se da nema nikakvog opravdanja za trajni prijenos stanarskog prava na Grad Zagreb. To je posebice zato što je postupak za dodjelu stanarskog prava na predmetni stan podnositeljici zahtjeva već bio pokrenut i trebao je biti dovršen, kako je predviđeno člankom 52. Zakona o najmu stanova. S druge strane, upravo je iz tih razloga podnositeljičinooslanjanje na isti kontekst i zakonske odredbe, u očekivanju da će moći kupiti predmetni stan, bilo razumno opravdano.
  17. Ustavni sud je sam izrazio stajalište da je svrha Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo omogućiti onima koji zakonito koriste društvene stanove da postanu njihovi vlasnici (vidi stavak 30. presude). Također je naglasio da se pri rješavanju predmeta koji se odnose na prava stanara na kupnju stanova sudovi ne bi trebali pozivati na „puku mehaničku primjenu mjerodavnih odredbi Zakona o stambenim odnosima”, već bi trebali uzeti u obzir načelo socijalne pravde i poštovanja ljudskih prava (vidi stavak 31. presude). To se oštro suprotstavlja zaključku Ustavnog suda u ovome predmetu u kojem nije razmotrio razloge zbog kojih podnositeljica zahtjeva nije imala dokument kojim joj je dodijeljeno stanarsko pravo nad stanom u kojem živi trideset godina (vidi stavak 54. presude). Prema našem mišljenju, gotovo i nema razlike između predmeta u kojima su podnositelji zahtjeva imali posebno stanarsko pravo koje su kasnije izgubili, i ovog predmeta, u kojem podnositeljici zahtjeva nije izdan dokument kojim bi joj se dodijelilo stanarsko pravo, iako je ispunila sve odgovarajuće preduvjete.
  18. Međutim, ni domaći sudovi ni većina pri ocjeni ovog predmeta nisu uzeli u obzir gore navedena razmatranja. S obzirom na prethodna razmatranja u ovom predmetu moramo zaključiti da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

1)  Dakako, kao što naši glasovi jasno pokazuju, u potpunosti smo suglasni sa stajalištem izraženim u stavcima 35. i 36. presude da se prigovor ne može proglasiti nedopuštenim na osnovi nespojivosti ratione temporis iz razloga koji su ondje navedeni.

2) Vladavina prava implicira, među ostalim, da u domaćem pravu mora postojati mjera pravne zaštite od arbitrarnog uplitanja javnih vlasti u prava koja se štite Konvencijom (vidi, među drugim izvorima, Béláné Nagy, citirano gore, stavak 78.; Karáksony i drugi protiv Mađarske, [VV], br. 42461/13, stavak 156., 17. svibnja 2016., uključujući citirane reference).

3) Vidi stavak 14. u nastavku.

4) Središnje pitanje predmeta Radomilja bilo je postupovne prirode, radilo se o primjeni načela ultra petita i iura novit curia. Nakon što je osporeno razdoblje od do 1991. godine stavljeno izvan dosega predmeta zbog primjene načela ultra petita, nepostojanje bilo kojeg legitimnog očekivanja bilo je jasno i neosporno. Dakle, u predmetu Radomilja nije bilo pokušaja ponovnog rješavanja često osporavanog pitanja tumačenja legitimnog očekivanja između manjine i većine u predmetu Béláné Nagy Velikog vijeća.

5) Vidi, primjerice, kritičku ocjenu autora M. Sigrona, Legitimate Expectations under Article 1 of Protocol No. 1 to the European Convention on Human Rights, Cambridge- Antwerp-Portland: Intersentia 2014, str. 96–97.

6) Vidi T. Allen, Property and the Human Rights Act, 46 et seq., (2005); K. Reid, A Practitioner’s guide to the European Convention on Human Rights, 3. izdanje. 505 et seq. (2008); i White/Ovey, Jacobs, White and Ovey: Europska konvencija o ljudskim pravima, 485 et seq. (5. izdanje 2010)).

7) Sud je već u mnogim predmetima isključio postojanje vlasništva na temelju neispunjavanja diskriminativnih uvjeta, (u vezi s time vidi Steck i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 65731/01 65900/01, 12. travnja 2006.; Runkee i White protiv Ujedinjenog Kraljevstva,  42949/98,  10. svibnja 2007.;  Gaygusuz   protiv   Austrije, br. 17371/90, 16. rujna 1996.; i Luczak protiv Poljske, br. 77782/01, 27. studenoga 2007.).

8) Vidi, na primjer, Béláné Nagy, citirano gore.

9) Takav su nedostatak u sudskoj praksi Suda pravni stručnjaci već prepoznali. Vidi, na primjer, R. Ergec, La protection de la propriété à l'aide du concept d' «espérance légitime» dans la jurisprudence de la Cour Européenne des droits de l'Homme, u Andersen R. et al. (Comité organisateur), En hommage à Francis Delpérée, Itinéraires d'un constitutionnaliste, p. 520 et seq. (2007).

 

 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF BIKIĆ v. CROATIA

(Application no. 50101/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

29 May 2018 

FINAL

08/10/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Bikić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, judges,
and Stanley NaismithSection Registrar,

Having deliberated in private on 10 April 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 50101/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Ivanka Bikić (“the applicant”), on 24 July 2012.

2.  The applicant was represented by Mr D. Margaretić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms ŠStažnik.

3.  The applicant alleged, in particular, that the refusal of her request to purchase the flat she occupied amounted to a violation of her right to peaceful enjoyment of her possessions.

4.  On 4 March 2013 the complaint concerning the applicants right to peaceful enjoyment of her possessions was communicated to the Government.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1954 and lives in Zagreb.

A.  Background to the case

6.  In the former Yugoslav socialist regime all employees contributed to housing funds. The funds thus obtained were used, inter alia, to build blocks of flats. The flats were distributed to employees, who acquired protected tenancies in respect of them and other already existing socially owned flats. Each publicly owned company drew up a list of persons to be granted specially protected tenancies. When a person on such a list was granted a specially protected tenancy, his or her housing needs were considered to have been met and his or her name would be removed from the list.

B.  Proceedings on allocating the specially protected tenancy to the applicant

7.  The applicant was employed by socially owned company, S. All employees of S. paid contributions to a housing fund in the amount of 3% of their monthly salaries.

8.  On 31 October 1988 company S. granted the applicant a specially protected tenancy of a flat measuring 65.08 square metres in the Zagreb suburbs, with the right to occupy it together with her husband and two daughters. However, since that decision was not yet final, company S. entered into an agreement with the applicant on 7 December 1988 giving her the right to move into the flat with her family and to care for that flat. The applicant moved into the flat and has been living there ever since.

9.  The decision to grant the applicant a specially protected tenancy was challenged by three other employees and quashed by the Zagreb Basic Court of Associated Labour (Osnovni sud udruženog rada u Zagrebu).

10.  On 27 March 1990 the housing committee of company S. drew up a priority list for the distribution of flats. The applicant was the first on the list. On 23 April 1990 the companys workers council approved the priority list. On the basis of that list she was entitled to have a decision allocating a flat to her issued. On 27 April 1992 the flats of the company S. were transferred for management to the Zagreb Municipality.

11.  On 9 and 15 May 1990, respectively, two other employees of company S. brought an action before the competent court, seeking to have the priority list declared null and void. Competence in the matter was subsequently transferred to the Zagreb Municipal Court, which on 3 February 1999 dismissed the claims on the merits since there was no possibility under the relevant law to bring such an action at all. A civil action could be brought to challenge the decision on allocation of a flat but not to challenge a priority list.

12.  On 23 June 2004 the Zagreb County Court amended the judgment of 3 February 1999 so as to declare the actions inadmissible on the same grounds, namely that the priority list could not be challenged before a court of law.

13.  Meanwhile, on 3 June 1991 Parliament had enacted the Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), which abolished the specially protected tenancies and regulated the sale of socially owned flats previously let under a specially protected tenancy.

C.  The applicants request to purchase the flat she occupies

14.  On 29 November 1995 the applicant asked the Zagreb Municipality as the owner of the flat to conclude a contract for the sale of the flat with herself as the buyer. The Zagreb Municipality did not take any decision within the prescribed time-limit of sixty days.

15.  On an unspecified date in 2005 the applicant re-submitted to the Zagreb Municipality her request to purchase the flat she occupied. The request was refused on 6 July 2005 because she had not been granted a specially protected tenancy in respect of that flat.

16.  On 26 September 2005 the applicant brought a civil action against the City of Zagreb, which in the meantime had become the owner of the flat she occupied, seeking a judgment in lieu of the contract of sale of the flat in question.

17.  The claim was dismissed by the Zagreb Municipal Court on 18 June 2007 on the grounds that the applicant had not acquired protected tenancy of the flat in question, since the priority list did not constitute a decision on the granting of protected tenancies within the meaning of the Housing Act.

18.  The judgment was upheld by the Zagreb County Court on 8 April 2008. The court held that the applicant did not have a final decision on allocation of the flat to her.

19.  In a subsequent constitutional complaint lodged by the applicant, she complained that her right to equality before the law, her right to an appeal as well as her right to a fair trial had been violated. She argued that she had been the first on a priority list drawn up by company S. for the distribution of flats.  The only reasons she had not been formally granted a specially protected tenancy of the flat she had been occupying were the challenge of the priority list by her co-workers and the delay in the civil proceedings before the Zagreb Municipal Court. However, once those proceedings had ended, all of the conditions for recognition of her specially protected tenancy of the flat at issue had been met. The one-year validity of the priority list was to be counted from the date of its being confirmed, which in the applicants case had occurred when the national courts had dismissed all the objections concerning that list. By not recognising her right to a specially protected tenancy, the national authorities had deprived her of the possibility to purchase the flat she occupied under favourable conditions. She also relied on some other decisions of the Constitutional Court whereby it had granted protection to persons in situations comparable to her own.

20.  On 11 May 2012 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional complaint on the grounds that the findings of the lower courts that she had not acquired a specially protected tenancy of the flat at issue had been correct. It further held that the decisions the applicant had relied on concerned persons who had had specially protected tenancies which they had subsequently lost.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Housing Act

21.  The relevant part of the Housing Act (Zakon o stambenim odnosimaOfficial Gazette nos. 51/1985, 42/1986, 22/1992 and 70/1993) reads:

Section 59

“A specially protected tenancy is acquired on the date of moving into the flat on the basis of a final decision allocating the flat or on another valid legal basis, unless otherwise provided for by this Act.”

B.  Transformation of Socially Owned Companies Act

22.  The Transformation of Socially Owned Companies Act (Zakon o pretvorbi društvenih poduzećaOfficial Gazette nos. 19/1991, with subsequent amendments), which entered into force on 1 May 1991, provided that all “socially owned companies” had to transform into commercial companies, in particular into either limited liability companies or joint stock companies. Section 47 provided that socially owned flats which had been managed by socially owned companies were to be managed by housing and communal services fundsand that the funds had all the rights of the provider of the flats except the right to sell.

C.  Croatian Privatisation Fund Act

23.  The Croatian Privatisation Fund Act (Zakon o hrvatskom fondu za privatizacijuenacted on 4 November 1992, Official Gazette nos. 84/1992, 70/1993, 76/1993, 19/1994, 52/1994, 87/1996) established a fund of the same name to manage and privatise the assets which had become State property under the Transformation of Socially Owned Companies Act.

D.  Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act

24.  The Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravoOfficial Gazette nos. 27/1991, 33/1992, 43/1992, 69/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 11/1996, 11/1997 and 68/1998) regulates the conditions for the sale of flats let under specially protected tenancies. In general, the Act entitles the holder of a specially protected tenancy of a socially owned flat to purchase it under favourable conditions of sale.

The relevant provisions of the Act provide as follows:

Section 4

(1) Every holder of a specially protected tenancy (hereinafter the tenant) may submit a written application to purchase a flat to the ... owner (the seller) ... and the seller shall be obliged to sell the flat.

(2) The application under paragraph 1 of this section is to be submitted by 31 December 1995 and the tenant shall request that a contract of sale (hereinafter “the contract”) be concluded within six months of the date on which he or she submitted the application to purchase the flat.

Section 9

“The seller is obliged to conclude a contract with the tenant within sixty days of the date on which a request for concluding the contract was made.

If, following the request of the tenantthe seller does not conclude the contract within the time-limit under the first paragraph of this section, the buyer has the right to institute court proceedings asking that a judgment in lieu of the contract of sale be adopted.”

E.  Lease of Flats Act

25.  The Lease of Flats Act (Zakon o najmu stanova, Official Gazette no. 91/1996 of 28 October 1996), which entered into force on 5 November 1996, abolished the specially protected tenancy as such (section 30(1)). Section 42 provided that persons who had acquired the right to purchase a flat under the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act but who could not realise that right within the prescribed time-limit for reasons prescribed [by law], retained that right as lessees until the expiry of the time-limits fixed by the Lease of Flats Act. Section 52(1) provided that proceedings instituted under the Housing Act should be concluded under the provisions of that Act.

F.  Privatisation Act

26.   The Privatisation Act (Zakon o privatizaciji, enacted on 1 March 1996, Official Gazette nos. 21/1996, 65/1999 and 68/2001) regulatedinter aliathe sale of stocks, shares, assets and rights and the transfer without payment of stocks and shares previously acquired by the Croatian Privatisation Fund on the basis of the Transformation of Socially Owned Companies Act. Section 14 provided that prior to the privatisation of a legal entity owned by the State, the value of the capital stock had to be assessed. The Government could decide not to include the value of flats owned by such entities in the capital. Flats which had not been sold under the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act were to be transferred into State ownership unless otherwise decided by the Government.

G.  Government decree

27.  On 19 June 1997 a decree on the abolition of housing funds was passed. Section 3 provided that the real estate which had until then been managed by housing funds was to be taken over by local authorities, such as municipalities, which had the same rights and obligations over the real estate as the housing funds.

H.  Courts Act

28.  The relevant part of the Courts Act (Zakon o sudovima, Official Gazette nos. 28/2013, 33/2015 and 82/2015) reads as follows:

Section 20

“The Supreme Court of the Republic of Croatia:

1. ensures the uniform application of laws and the equality of all in the application [of laws].

...

I.  Relevant practice of the Supreme Court

29.  In its decisions nos. Rev 1799/1997-2 of 9 February 2000, Rev  483/01-2 of 18 December 2001 and Rev-x 513/11-2 of 13 July 2011, the Supreme Court held as follows:

... a person who has been using housing premises for a number of years with the knowledge and approval of the provider of the housing [and who] meets all the obligations of a holder of the specially protected tenancy and generally acts as though he or she has concluded a contract on the use of that housing or possesses another written title, is considered as the holder of specially protected tenancy irrespective of the fact that he or she may not have a written contract on the use of the premises [he or she occupies] or another written title for the acquisition of the specially protected tenancy ...

J.  Relevant practice of the Constitutional Court

30.  The decision of the Constitutional Court no. U-III-1925/2005 of 19 December 2007, insofar as relevant, reads as follows:

... each individual act of a competent body (bodies of State administration, courts or legal entities with public authority) which decides on the rights or obligations of citizens shall be adopted in accordance with the Constitution and statutory provisions, but also in accordance with the applicable purpose, which purpose follows from the Constitution.

The very purpose of the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act, as regards socially owned flats on which there were specially protected tenancies, is to clearly define persons with entitlement to former socially owned property and ensure that they are, in the first place, persons who have been using these flats lawfully. That Act has been amended several times in a manner which clearly indicates its purpose, namely that, taking into consideration objective social circumstances and difficulties of a legal and factual nature, it facilitates the legal position of those entitled to the rights under that Act in the process of acquiring ownership on flats. ...

31.  The decision of the Constitutional Court no. U-III-2466/2005 of 9 January 2008 concerns a case in which all requirements under section 59 of the Housing Act for acquiring a specially protected tenancy had not been fulfilled. That decision, insofar as relevant, reads as follows:

“The Constitutional Court considers unacceptable such legal practice which raises doubts as to which facts and circumstances and in which manner are decisive for adjudication of such legal issues in cases where that problem is addressed from the standpoint of the validity of the Housing Act whereas the purpose and aim of new regulation of housing matters, the existence of transitional provisions which concern the incomplete procedures for allocation of flats and the pending rights of former tenants, in particular given that they are not responsible for the actual factual and legal situation, are all neglected.

...

The scope and effects of the principle [of equality before the law] in a concrete case are not to be defined by mere mechanical application of the relevant provisions of the Housing Act, but by taking into consideration the utmost values of the constitutional order of the Republic of Croatia such as social justice, respect for human rights and inviolability of property. These values serve as the basis for the interpretation of the Constitution and its individual provisions and, as such, are above statutory provisions ....”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

32.  The applicant complained that her property rights had been violated, contrary to the guarantees under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A.  Admissibility

1.  Compatibility ratione temporis

33.  The Government argued that the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 was incompatible ratione temporis with the Convention, because the facts of the case related to period prior to 5 November 1997 when the Convention had been ratified by Croatia.

34.  The applicant replied that her application was compatible ratione temporis, since the proceedings before the national courts concerning her claim by which she had sought to purchase the flat she occupied had taken place after 5 November 1997.

35.  The Court points out that the applicant was denied the right to purchase the flat she occupied by the judgments of the national courts. The civil proceedings in that respect commenced in 2005 and were concluded in 2012, thus clearly falling within the Courts temporal jurisdiction.

36.  In these circumstances the Court considers that this complaint cannot be declared inadmissible as incompatible ratione temporis.

2.  Exhaustion of domestic remedies

37.  The Government argued that the applicant had failed to exhaust domestic remedies because in her submissions before the national courts she had not complained that her right to ownership had been violated.

38.  The applicant replied that it was true that she had not relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention as such before the national courts, but she had nevertheless argued that her request to purchase the flat at issue had been wrongly refused.

39.  The purpose of the exhaustion rule is to afford a Contracting State the opportunity of addressing, and thereby preventing or putting right, the particular Convention violation alleged against it. As regards the Governments argument that the applicant in her constitutional complaints had not relied on the provision of the Constitution guaranteeing the right of ownership or on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the Court reiterates that in order to comply with the requirements of Article 35 § 1 of the Convention it is not necessary for the Convention right to be explicitly raised at the domestic level (Radomilja and Others v. Croatia [GC]nos. 37685/10 and 22768/12§ 117, ECHR 2018). The Court has consistently held that the rule on exhaustion of domestic remedies under Article 35 § 1 of the Convention requires that the complaints intended to be made subsequently before it should have been made to the appropriate domestic body, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law and, further, that any procedural means that might prevent a breach of the Convention should have been used (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, § 72, 25 March 2014; and Muršić v. Croatia [GC], no. 7334/13, § 70, ECHR 2016)

40.  As to the present case, the Court notes that the claim the applicant brought before the national courts concerned her right to purchase the flat she occupied. The courts denial of that right forms the essence of the applicants complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, put forward in her submissions before the Court. Whereas it is true that in her submissions before the Constitutional Court the applicant did not expressly relied on her right to peaceful enjoyment of her possessions, she complained that she had been unable to purchase the flat she occupied. She submitted the same arguments as those in her application to the Court (see paragraph 19 above). She thus gave the Constitutional Court adequate opportunity to remedy the situation she is now complaining of before the Court. Thus, the Court considers that the applicant, having raised the issue in substance in his constitutional complaint, did raise before the domestic courts the complaint which she has submitted to the Court (see, by contrast, Mađer v. Croatia, no. 56185/07, § 137, 21 June 2011, and Merot d.o.o. and Storitve Tir d.o.o. v. Croatia (dec.), nos. 29426/08 and 29737/08, §§ 35 and 36, 10 December 2013). The applicant thereby provided the national authorities with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention, namely of putting right the violations alleged against them (see Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, §§ 144-46, ECHR 2010; Karapanagiotou and Others v.  Greece, no. 1571/08, § 29, 28 October 2010; and Dragojević v. Croatia, no. 68955/11, § 73, 15 January 2015).

41.  In those circumstances, the Court is satisfied that the applicant exhausted domestic remedies in respect of her complaint under Article 1 of Protocol No. 1 concerning her right to peaceful enjoyment of her possessions (see, by way of comparison, Lelas v. Croatia, no. 55555/08, § 51, 20 May 2010, and Damjanac v. Croatiano. 52943/10, § 71, 24 October 2013; and Muršićcited above, § 72). Accordingly, the complaint cannot be dismissed for failure to exhaust domestic remedies.

3.  Conclusion as to the admissibility

42.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

(a)  The applicants submissions

43.  The applicant stressed that she had been the first on a priority list drawn up by company S. for the distribution of flats. She argued that the only reason why she had not been formally granted a specially protected tenancy on the flat she occupied had been the delay in the civil proceedings before the Zagreb Municipal Court. That situation had deprived her of the possibility to purchase the flat she occupied under favourable conditions. The one-year validity of the priority list was to be counted from the date of its being confirmed, which in the applicants case had occurred when the national courts had dismissed all the objections concerning that list.

(b)  The Governments submissions

44.  The Government submitted that the applicant had not had a possession within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 because she had never acquired a specially protected tenancy of the flat she occupied and therefore had not belonged to the category of persons entitled to purchase the flats they occupied under favourable conditions. Furthermore, the priority list on which the applicant had relied had been valid for only one year.

2.  The Courts assessment

(a)  General principles on the existence of “possession”

45.  The Court reiterates that an applicant may allege a violation of Article 1 of Protocol No. 1 only in so far as the impugned decisions relate to his or her “possessions” within the meaning of that provision (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98,§ 35, ECHR 2004IX). “Possessions” can be “existing possessions” or claims that are sufficiently established to be regarded as “assets” (ibid.). Where a proprietary interest is in the nature of a claim, it may be regarded as an “asset” only if there is a sufficient basis for that interest in national law (for example, where there is settled case-law of the domestic courts confirming it), that is, when the claim is sufficiently established as to be enforceable (ibid., § 49, and Radomilja, cited above, § 142).

46.  The Court has also referred to claims in respect of which an applicant can argue that he has at least a “legitimate expectation” that they will be realised, that is, that he or she will obtain effective enjoyment of a property right. However, a legitimate expectation has no independent existence; it must be attached to a proprietary interest for which there is a sufficient legal basis in national law (see Kopecký, §§ 35 and 45-53; and Radomilja, § 143; compare and contrast Béláné Nagy v. Hungary [GC], no. 53080/13, §§ 74 and 79, ECHR 2016).

(b)  Application of these general principles to the present case

47.  The Court notes that the condition for being granted such right was that the occupier of a socially owned flat should have a specially protected tenancy. Under the Housing Act a specially protected tenancy was acquired on the date on which the tenant moved into the flat, on the basis of a final decision allocating the flat or on another valid legal basis (see section 59 of the Housing Act).

48.  As to the applicant, the Court notes that she was granted specially protected tenancy in respect of the flat by her then employer on 31 October 1988. However, since that decision was not final, a decision granting the applicant “care” of the flat was issued by the applicants employer, company S., on 7 December 1988.

49.  Subsequently, the decision granting the applicant the specially protected tenancy was quashed. In the renewed proceedings she was again the first on the priority list for the distribution of flats. However, no formal decision was taken confirming her entitlement to a specially protected tenancy.

50.  The applicants placement on the priority list was challenged by some other workers. The fact that it took a long time to dismiss that challenge could not in itself create a legitimate expectation on the applicants part. Moreover, no decision to grant the applicant a specially protected tenancy in respect of the flat at issue was taken after the dismissal of the action challenging the priority list and subsequently the domestic courts rejected the applicants civil action on the ground that she had not acquired a protected tenancy of the flat.

51.  Thus, the applicant has never been the holder of specially protected tenancy of the flat she occupies and has therefore never had the right to purchase the flat under favourable conditions, which is granted only to holders of specially protected tenancies.

52.  The Court also considers that the decision of the Constitutional Court, upholding the lower courts findings and holding that the applicant had not acquired a specially protected tenancy since a decision granting her such right had never become final, cannot be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable. The Court also accepts the Constitutional Courts explanation that the applicants position differed from that of persons concerned by previous decisions of that court, since the latter had had specially protected tenancies which they had subsequently lost, whereas the applicant had never had such a right.

53.  The Court acknowledges that the applicantright to dwell in the flat at issue entails a certain pecuniary right (compare to Saghinadze and Others v. Georgia, no. 18768/05, § 108, 27 May 2010). However, the present case does not concern the issue whether the applicant had the right to dwell in the flat she had been occupying for many years, but only whether she had the right to purchase that flat under favourable conditions under the Protected Tenancy (Sale to Occupier) Act. Since she did not fulfil the crucial condition under that Act, namely to be the holder of specially protected tenancy in respect of the flat at issue, it cannot be said that she had “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

54.  Against the above background, the Court finds that in the circumstances of the present case there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

II.  OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

55.  The applicant complained, under Article 6 § 1 of the Convention, about the outcome of the civil proceedings at issue and under Article 13 that she had no effective remedy in those proceedings.

56.  In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court finds that they do not disclose any appearance of a violation of the rights and freedoms set out in the Convention or its Protocols.

57.  It follows that these complaints are manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Declares, unanimously, the complaint concerning the applicants right to peaceful enjoyment of her possessions admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds, by five votes to twothat there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

Done in English, and notified in writing on 29 May 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith                        Işıl Karakaş
Registrar                                    President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

 

(a)  Joint concurring opinion of Judges KarakaşLemmensGriţcoKjølbro, and Ravarani;

(b) Joint concurring opinion of Judges Lemmens and Ravarani;

(c)  Joint dissenting opinion of Judges Turković and Mourou-Vikström.

A.I.K.
S.H.N.

 

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES KARAKAŞ, LEMMENS, GRIȚCO, KJØLBRO AND RAVARANI

We fully agree with the conclusion that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1, for the reasons given in the judgment.

Given the finding that the applicant cannot be said to have had a “possession” within the meaning of that provision (see paragraph 54 of the judgment), it would perhaps be more in conformity with the practice of the Court to declare the complaint incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention, and to declare it inadmissible on that ground.

However, in that case the outcome of our deliberation would have been a decision, not a judgment. The minority would then not have been in a position to append a separate opinion to the decision (see, contrario, Article 45 § 2 of the Convention). We have agreed to examine the issue of the existence of “possessions” on the merits, thus allowing that outcome to take the form of a judgment.

This does not mean, however, that we disagree with the general practice of declaring inadmissible a complaint based on Article 1 of Protocol No. 1 where the existence of a “possession” has not been demonstrated. We consider this case as an exception to the rule.

 

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES LEMMENS AND RAVARANI

We fully agree with the conclusion that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1, for the reasons given in the judgment.

We would not, however, dismiss the eventuality that the applicant has been the victim of an injustice.

The reason why the domestic courts held that the applicant did not have a right to purchase the flat which she occupied was that she did not fulfil the statutory condition. Indeed, she had never been the holder of a specially protected tenancy.

It is true that the applicant criticised the authorities for not having taken the decision to formally grant her a specially protected tenancy, in spite of the fact that she had been listed first on the relevant priority list. She blamed in particular the Zagreb Municipal Court for the delays in the proceedings concerning the challenge to the priority list, as a result of which she could no longer be granted a specially protected tenancy following the termination of those proceedings (see paragraph 44 of the judgment).

We find it relevant to note that the system of specially protected tenancy was abolished by the Lease of Flats Act of 1996 (see paragraph 25 of the judgment). After the entry into force of that Act, on 5 November 1996, the applicant could no longer be granted a specially protected tenancy.

If there had been a failure on the part of the authorities to put the applicant in a position which would have allowed her to purchase the flat under favourable conditions, that failure would necessarily have to be situated in the period before the entry into force of the Lease of Flats Act. It follows that such a failure would be outside the jurisdiction ratione temporis of the Court, given that Protocol No. 1 entered into force in Croatia on 5 November 1997.

Our case thus concerns the aftermath of an unfortunate situation that had become irreversible even before Protocol No. 1 entered into force in respect of the respondent State. Any possibility of obtaining reparation for the consequences of that situation would have to be sought in domestic law. One such possibility might, for example, be an action for compensation against the competent public authorities, based on tort law.

 

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES TURKOVIĆ AND MOUROU-VIKSTRÖM

 

1.  We regret that we cannot share the view of the majority that there has not been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. In our opinion, that provision is applicable and has been breached in the circumstances of the present case.

2.  We are grateful to the majority for making a judgment on the merits in order to give us an opportunity to express our views on the case in a joint dissenting opinion, although by finding that the applicant did not have a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 (see para. 55 of the judgment), the majority could have rejected the complaint in accordance with Article 35 § 4 to the Convention as being incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3.

3.  At the outset we would like to emphasise that legally, the present case raises an important new issue: whether a legitimate expectation that the applicant will obtain effective enjoyment of a property right can still attract protection under Article 1 Protocol No. 1 of the Convention, once the conditional claim has been denied for non-fulfilment of statutory conditions, where such failure is solely attributable to the relevant authorities while an applicant on his or her side has fulfilled all the prerequisites necessary to satisfy the statutory condition. In our view the majority has not been paid sufficient and adequate attention to that issue in the present case.

4.  The issue in the present case is whether the applicant had a legitimate expectation of purchasing under favourable conditions the flat which she had been occupying since 1988, which right was granted to holders of specially protected tenancies for socially owned flats. For an easier understanding, we will reiterate the important facts.

In the proceedings for allocating a specially protected tenancy within company S. on the flat at issue, the applicant was at the top of the priority list for allocation of such tenancy. The list was approved by the companys workers committee on 23 April 1990 and thereby according to law it became a final legal act of a constitutive nature for getting specially protected tenancy (see paragraph 10 of the judgment). At that point, the only possible further step for company S. according to law would have been to adopt a formal decision granting her a specially protected tenancy. However, the company S. did not comply with its duty because some of its other employees challenged the list before the national courts. According to the law, such challenge was actually not admissible and thus there was no reason for the company to halt the proceedings for granting the applicant the specially protected tenancy. Indeed, the co-workers action was declared inadmissible under national law, albeit after a fourteen-year period (see paragraphs 11 and 12 of the judgment).

In the meantime, in 1991, socially owned flats which had until then been managed by socially owned companies were from then on to be managed by housing and communal services funds (see paragraph 20 of the judgment), which had the same rights and obligations in respect of such flats as former socially owned companies. That included the duty to complete the proceedings that were underway for granting specially protected tenancies. Such rights and obligations were later transferred to the municipalities by Government decree of 19 June 1997 (see paragraph 25 above). The duty incumbent on those bodies to complete pending proceedings for granting specially protected tenancies was reinforced by the Lease of Flats Act. When the Lease of Flats Act entered into force in November 1996, it provided that proceedings instituted under the Housing Act were to be concluded under the provisions of that Act (see paragraph 25 of the judgment). This provision has not been contested and it is still in force today, and proceedings related to granting specially protected tenancies that have been initiated under the Housing Act still have to be concluded under that Act.

The proceedings for granting the applicant a specially protected tenancy on the flat at issue had indeed been instituted under the Housing Act and according to the Lease of Flats Act they should have been completed pursuant to the provisions of that Act, even after it was repealed in 1996. Thus, the Zagreb County Court in its 2004 judgment, eight years after the Housing Act was repealed, applying the Section 88 of that Act, declared the applicants co-workers action inadmissible on the grounds that the priority list could not be challenged before a court of law (see paragraph 12 of the judgment). However, once the appeal by the applicants co-workers had been rejected on the basis of the Housing Act and any possible doubts as to their right to challenge the list in front of the court had been dispelled, Zagreb Municipality, which had in the meantime taken responsibility for managing the flat, failed to comply with its own duty under the Housing Act to grant the applicant a specially protected tenancy (see paragraph 52 in conjunction with paragraph 25 of the judgment).

5.  Relying on the principle that a conditional claim which lapses as a result of non-fulfilment of the relevant conditions cannot be considered a “possession” (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, § 45, 28 September 2004), the majority adopted the position in the present case that since the applicant did not fulfil the crucial condition under the Protected Tenancy (Sale to Occupant) Act, namely being the holder of a specially protected tenancy in respect of the flat in question, it cannot be said that she had a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No.1 to the Convention (see paragraph 55 of the Judgment).

6.  We respectfully disagree with the majority on two points. First, the way in which majority has approached the general principles pertaining to the protection of possessions under Article 1 of Protocol No. 1 as presented in two recent Grand Chamber cases, namely Radomilja v. Croatia [GC], no. 37685/10 22768/12, 20 March 2018, and Béláné Nagy v. Hungary [GC], no. 53080/13, 13 December 2016. In our view, the present case presents a new issue (see paragraph 2 above) that requires a reflective approach to the interpretation of the existing general principles. The present judgment relies on general principles from the Radomilja case which are not directly relevant for resolving the complex issue in the present case and clearly fall short of giving careful consideration to that new issue (see paragraphs 47 and 48 of the judgment).

7.  Secondly, we respectfully disagree with the manner in which the majority has applied the general principles developed in the Courts case-law, in particular those relating to legitimate expectations and errors committed by the authorities, in the circumstances of the present case. In reaching the conclusion that it cannot be said that the applicant had a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No.1 (see paragraph 5 above), the majority completely disregarded the fact that the applicant was not able to fulfil the statutory condition because the competent authorities themselves made that impossible for her. Specifically, even though the applicant had fulfilled statutory prerequisites to be granted protected tenancy and on her part did everything that was required of her in this respect, the competent authorities failed to grant her such a tenancy in breach of the relevant provisions of domestic law without providing any reasoning (see paragraphs 19 and 25 of the judgment, and paragraph 4 above).

8.  Finally, we also respectfully disagree with the position taken in the joint concurring opinion by Judges Lemmens and Ravarani that any possible failure of the authorities would be outside the jurisdiction ratione temporis.[1] Their interpretation to the effect that after the entry into force of the Lease of Flats Act on 5 November 1996 the applicant could no longer be granted a specially protected tenancy is incorrect. In reaching their conclusion they disregarded the transitional provision of the Lease and Flats Act according to which all the proceedings instituted under the Housing Act should be completed under the provisions of that Act even after it was repealed (see paragraph 25 of the judgment). Thus, the situation of the applicant is not irreversible, as they claim. Consequently, the conclusion reached by Judges Lemmens and Ravarani that the failure of the authorities, if any, necessarily fell outside the jurisdiction ratione temporis of the Court, given that Protocol No. 1 entered into force in Croatia on 5 November 1997, that is after the Housing Act had been repealed, appears to be incorrect as well.

9.  We would like now to focus on the first point in our disagreement with the majority. The Court provides an overview of the notion of “legitimate expectation” in Kopecký v. Slovakia (cited above, §§ 45-52) and in Béláné Nagy (cited above, §§ 74-79). In referring to general principles pertaining to the protection of possessions under Article 1 of Protocol No. 1, the majority cited two paragraphs from Radomilja Grand Chamber case (see paragraphs 47 and 48 of the judgment, which correspond to paragraphs 142 and 143 of Radomilja case, cited above) and refused to rely on the general principles presented in the Béláné Nagy Grand Chamber case, in particular those expressed in paragraphs 74 and 79, finding these paragraphs to be contrary to the Courts established case-law predating the Béláné Nagy case (see paragraph 48 of the present judgment, where the text quoted from the Radomilja case is compared and contrasted to paragraphs 74 and 79 from the Béláné Nagy Grand Chamber judgment). In paragraph 74 the Béláné Nagy judgment merely reaffirmed the principle we find in an earlier Grand Chamber case which followed the Kopecký case, namely that of Anheuser-Busch Inc. (see Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 65, ECHR 2007-I). We consider that the general principles framed in those two Grand Chamber cases (Anheuser-Busch Inc. and Béláné Nagy), which we do not see as contradicting the general principles reaffirmed in Kopeckýset the scene for resolving the present case. Indeed, “in certain circumstances a legitimate expectation of obtaining an asset may also enjoy the protection of Article 1 Protocol No. 1” (id.), and it may so even when the claim is denied (e.g. arbitrarily)[2] or when the statutory conditions have not been fulfilled in the conditional claim (for example where the conditions imposed are discriminatory in nature).[3] Of course, this would be possible only if a substantive proprietary interest is otherwise sufficiently established under national law (see for example, Kopecký, cited above, §§ 47 and 52; Béláné Nagy, cited above, §§ 77-79; and Radomilja, cited above, § 143).

10.  In our opinion the mere fact that the two cited paragraphs of the Radomilja Grand Chamber case failed to mention the Béláné Nagy Grand Chamber case does not demonstrate that the general principles pertaining to the protection of possessions in these two Grand Chamber cases are in contradiction and that Radomilja overturned the general principles relating to legitimate expectations as presented in the Béláné Nagy case. Simply put, the facts in Radomilja case were different and did not require any reference to paragraphs 74 and 79 of the Béláné Nagy judgment.[4]

11.  The dispute on general principles relating to legitimate expectations between the majority and the minority in the Béláné Nagy Grand Chamber case, which resurfaced in the present case, demonstrates that the Courts existing case-law on legitimate expectations might be subject to different interpretations. In legal literature, the Courts notion of legitimate expectations, and in particular its relationship [of legitimate expectations] with the notions of right, claim and legally protected interest, is criticised as being unclear[5]. Different authors demonstrate in particular that the Courts case-law is controversial regarding both the relevance of legitimate expectations in constituting “possessions” and the exact nature of claims qualifying as “assets”[6]. We find that the present judgment does not address and discuss sufficiently thoroughly the Courts general principles relevant to this really rather unusual and complicated case.

12.  As we have already emphasised, the present case raises an unprecedented issue regarding the fulfilment of statutory conditions which could not be resolved within the parameters established in the Kopecký Grand Chamber judgment (cited above) without calling into question legal certainty, fairness and ultimately the rule of law. Indeed, in Kopecký v. Slovakia (id., § 35) the Grand Chamber confirmed the principle that a conditional claim which has lapsed as a result of the non-fulfilment of the condition cannot be considered a “possession” within the meaning of Article of Protocol No. 1. However, as we have demonstrated above, this principle, without further elaboration, does not provide adequate guidance in the circumstances of the present case.

13.  The Court has already acknowledged that strict application of the above principle would produce unfair and unjust results under certain circumstances, such as, for example, in cases in which the statutory condition required to be fulfilled is discriminatory in nature[7] or in cases where the condition introduced was not foreseeable for the applicant.[8] We do not see any reason for the Court to adopt a different approach to situations in which the authorities themselves interfere with a claim pendente conditione such that they themselves frustrate the possibility of fulfilling the statutory condition(s), albeit only accidentally or by negligence, as the authorities did in the present case by omitting to grant specially protected tenancy to the applicant, in breach of the applicable law. Indeed, although there is the list which according to the law has a character of a final, enforceable legal act, as also confirmed by the 2004 Zagreb County Courts judgment, and on which the applicant appeared in first position, the relevant authorities failed to issue a decision granting specially protected tenancy to her without giving reasons for their refusal (see paragraph 4 above, see Kopecký, cited above, § 45).

14.  In such circumstances the focus should shift from the applicability of Article 1 Protocol No. 1 of the Convention to the legality, legitimate aim and balancing test.[9] Consequently, non-fulfilment of the licit statutory condition, if fulfilment is possible but frustrated by the authorities themselves, should not affect the application of Article 1 of Protocol No. 1 for lack of legitimate expectations, but the existence of possession should be assumed if the substantive proprietary interest is otherwise sufficiently established under national law. In such a scenario the legitimate expectation should rather play a role in the fair balance test as an argument in the applicants favour on a par with other arguments. Otherwise, the responsibility for errors committed by State authorities would be shifted to the applicants even where the latter have at all not contributed to any error. It could also foster arbitrary behaviour on the part of the authorities. It would be absurd if the doctrine of legitimate expectations, which seeks to protect legal certainty, had the effect of compromising legal certainty itself. It should not be forgotten that the essential aim of the legitimate expectation doctrine is to counter arbitrariness. We believe therefore that it is important in the present case to examine whether the circumstances of the case, considered as a whole, conferred on the applicant title to a substantive interest protected by Article 1 of Protocol No. 1 (see Bozcaada Kimisis Teodoku Rum Ortodoks Kilisesi Vakfi v. Turkey, nos. 37639/0337655/0326736/04 and 42670/04, § 41, 3 March 2009; Depalle v. France [GC], no. 34044/02, § 62, ECHR 2010, § 62; Plalam S.P.A. v. Italy (merits), no. 16021/02, § 37, 18 May 2010; and Di Marco v. Italy, no. 32521/05, § 50, 26 April 2011).

15.  We believe that the above considerations show that in the specific circumstances of the applicants situation, where she figured first on the list having the character of a final legal act for granting protected tenancies, the regulation of the matter under the national law which is not disputed, the case-law of the Constitutional Court (see paragraph 30 and 31 of the judgment), the applicants claim that she had a right to purchase the flat had a sufficient basis in national law, and the applicants reliance on national law were reasonably justified, so that she had a legitimate expectation of obtaining effective enjoyment of that right, which consequently constituted an “asset” and therefore a “possession” for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1.

16.  After carrying out an overall examination of the various interests in issue (see Perdigão v. Portugal [GC], no. 24768/06, § 68, 16 November 2010), bearing in mind that the Convention is intended to safeguard rights that are “practical and effective” (see, for example, Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/9428331/95 and 28443/95, § 100, ECHR 1999III); looking behind appearances and investigating the realities of the situation complained of (see Broniowski, cited above, § 151; HuttenCzapska v. Poland [GC], no. 35014/97, § 168, ECHR 2006VIII; and Zammit and Attard Cassar v. Malta, no. 1046/12, § 57, 30 July 2015) and assessing the nature of the interference, the conduct of the applicant and that of the State authorities (see Perdigão, cited above, § 68) in our view the situation created by the national authorities frustrated the applicants legitimate expectation of being able to purchase the socially owned apartment in which she had been living for thirty years, and placed an excessive individual burden on her.

17.  Firstly, in the present case there is no conflict between the various private interests, since the flat which the applicant occupies was socially owned when she moved into it, and is now managed and apparently owned by the Zagreb Municipality (compare and contrast, for example, Pincová and Pinc v. the Czech Republic, no. 36548/97, ECHR 2002-VIII, and Velikovi and Others v. Bulgaria, nos. 43278/98 et al., 15 March 2007).

18.  Furthermore, the applicant did not at all contribute to the situation in which she found herself. Given that the applicant had applied for the right to purchase the flat within the statutory time-limit set forth in section 4 (2) of the Protected Tenancies (Sale of Occupier) Act (see paragraph 24 of the judgment), it follows that she took all the necessary steps for acquiring the right to purchase the flat.

19.  Moreover, the Zagreb Municipality failed without providing any explanation, to issue a decision allocating the flat to the applicant even though under the applicable law she satisfied all the relevant requirements. It thereby placed her in a situation where the proceedings for granting her a specially protected tenancy were never completed, in breach of domestic law. This error is solely attributable to the relevant authority and could have been avoided from the outset (cf. Zubac v. Croatia [GC], no. 40160/12§§ 90-95, 5 April 2018). At the same time, this enabled the Zagreb Municipality to become the owner of the apartment.

20.  Given the historical context of specially protected tenancies in the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia and the fact that the aim of contributing to the housing funds was to build socially owned flats and allocate them to those in need, and that the applicant herself contributed to that fund, there appears to be no justification for transferring ownership of the flat at issue permanently to the Zagreb Municipality. This is especially so since proceedings for allocating a specially protected tenancy in respect of that flat to the applicant had already been instituted and should have been completed, as provided for under section 52 of the Lease of Flats Act. On the contrary, for the very same reasons the applicants reliance on the same context and provisions in expecting to be able to buy the apartment in issue was reasonably justified.

21.  The Constitutional Court itself expressed the view that the purpose of the Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act was to enable those who were lawfully using socially owned flats to become their owners (see paragraph 30 of the judgment). It also stressed that the courts, when adjudicating cases concerning the rights of tenants to purchase the flats, should not rely on “mere mechanical application of the relevant provisions of the Housing Act” but should take into consideration the principle of social justice and respect for human rights (see paragraph 31 of the judgment). This sharply contrasts with the conclusion of the Constitutional Court in the present case, where it failed to consider the reasons behind the fact that the applicant had no document granting her the protected tenancy over the apartment in which she has now been living for thirty years (see paragraph 54 of the judgment). In our view there is hardly any difference between cases in which the applicants had a specially protected tenancy which they had subsequently lost, and the present case, in which the applicant was not issued with the document granting her protected tenancy even though she fulfilled all the relevant preconditions.

22.  None of the foregoing considerations, however, were taken into account either by the domestic courts or by the majority in their assessment of the present case. In view of the above discussion we cannot but conclude that there was accordingly a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in the present case.

 


[1].  Of course, as our vote clearly shows, we are in full agreement with the position expressed in paragraphs 35 and 36 of the judgment that the complaint cannot be declared inadmissible as incompatible ratione temporis for the reasons given there.

[2].  The rule of law implies, inter alia, that there must be a measure of legal protection in domestic law against arbitrary interferences by public authorities with the rights safeguarded by the Convention (see, among other authorities, Béláné Nagy, cited above, § 78; Karáksony and Others v. Hungary, [GC], no. 42461/13§ 156, 17 May 2016, with the references cited therein).

[3].  See paragraph 14 below.

[4].  The central issue in Radomilja case was of a procedural nature, namely the application of the ultra petita and iura novit curia principles. Once the disputed period of time from 1941 to 1991 was removed from the scope of the case owing to the application of the ultra petita principle, the non-existence of any legitimate expectation was clear and non-controversial. Thus, the Radomilja case was not attempting to re-address the highly contested issue of the understanding of legitimate expectation between the minority and the majority in the Béláné Nagy Grand Chamber case.

[5].  See, for instance, the critical assessment of M. Sigron, Legitimate Expectations under Article 1 of Protocol No. 1 to the European Convention on Human Rights, Cambridge-Antwerp-Portland: Intersentia 2014, pp. 96-97.

[6].   See T. Allen, Property and the Human Rights Act, 46 et seq., (2005); K. Reid, A Practitioner’s guide to the European Convention on Human Rights, 3rd ed. 505 et seq. (2008); and White/Ovey, Jacobs, White and Ovey: The European Convention on Human Rights, 485 et seq. (5th ed. 2010)).

[7].   Already in a number of cases the Court has not excluded the existence of possession on the bases of non-fulfilment of the discriminatory condition(s) (cf. in this connection Steck and Others v. U.K. [GC], no. 65731/01 65900/01, 12 April 2006; Runkee and White v. U.K., no. 42949/98, 10 May 2007; Gaygusuz v. Austria, no. 17371/90, 16 September 1996; and Luczak v. Poland, no. 77782/01, 27 November 2007).

[8].  See for example Béláné Nagy, cited above.

[9].  Such a shortcoming in the Court’s case-law was already identified by legal scholars some time ago. See for example, R. ErgecLa protection de la propriété à l'aide du concept d' «espérance légitime» dans la jurisprudence de la Cour Européenne des droits de l'Homme, in Andersen R. et al. (Comité organisateur), En hommage à Francis Delpérée, Itinéraires d'un constitutionnaliste, p. 520 et seq(2007).

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.