Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju su Sudu podnela tri hrvatska državljana (podnosioci predstavke), dana 11.11.2011.godine. Oni su naveli da procesne obaveze tužene Vlade na osnovu člana 2 i 14 Konvencije nisu bile ispunjene te da nisu imali delotvorno pravno sredstvo u tom pogledu, na način propisan članom 13 Konvencije. Vlada je krajem oktobra 2012.godine obaveštena o predstavci.
Podnosioci predstavke su rođeni 1960., 1979. i 1987.godine i žive u Petrinji. Početkom avgusta 1991.godine sisačka policija je podnela krivičnu prijavu Županjskom državnom tužilaštvu u Sisku protiv nepoznate osobe ili osoba navodeći da je oko 23:00 sata, dana 4.avgusta 1991.godine, V.B.-a koji je vozio autobus zaustavila ulična patrola. On navodno nije poslušao dobijene naredbe pa je pretučen. Prevezen je u bolnicu u Sisku gde je ubrzo preminuo. V.B. je bio suprug odnosno otac podnosioca predstavke. Preme rečima Vl.P. te večeri je bio u baru u Odri kada su V.H. i M.S., obojica odeveni u uniforme hrvatske vojske i naoružani automatskim oružjem zatražili od njega da odveze autobus u Sisak. Kada se nakon toga vratio u Odru V.B. više nije bio tamo. V.H. je preminuo 1997.godine.
Dokumenti koje su stranke dostavile ne ukazuju na to da su u razdoblju od avgusta 1991.godine do oktobra 2002.godine preduzimane bilo kakve radnje vezano za smrt V.B.. U periodu između oktobra 2002.godine i marta 2003.godine sisačka policija je obavila informativne razgovore sa deset bivših pripadnika hrvatske vojske koji su bili stacionirani na području Siska. D.K. sa kojim je obavljen informativni razgovor krajem februara 2003.godine je rekao da zna ko je pretukao V.B. i da je sve rekao inspektoru u relevantno vreme, te nije hteo da otkrije policiji identitet učinioca. Nekoliko vojnika sa kojima je obavljen informativni razgovor je identifikovalo M.B.-a kao zapovednika jedinice koja je bila stacionirana u Društvenom domu Odra. Obavljen je i razgovor sa M.S. koji je porekao bilo kakvu povezanost sa otmicom i ubistvom V.B.-a.
U oktobru 2010.godine Županjsko državno tužilaštvo u Osijeku je zatražilo od Policijske uprave Sisačko-moslovačke da prikupi relevantne informacije o raznim slučajevima vezanim za ratne zločine učinjene od strane nepoznatih učinilaca. Krajem decembra 2010.godine Policijska uprava Sisačko-moslavačka je dostavila izveštaj Županjskom državnom tužilaštvu u Osijeku.
U junu 2011.godine Policijska uprava Sisačka je podnela krivičnu prijavu protiv Đ.B., V.M. i D.B. zbog optužbi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Prijava je uključivala i ubistvo srodnika podnosioca zahteva. U decembru 2011.godine Županjsko državno tužilaštvo u Osijeku je podiglo optužnicu protiv V.M. i D.B., pošto je Đ.B. u međuvremenu preminuo, pred Županjskim sudom u Osijeku navodeći da su oni bili na čelu jedinice čiji su nepoznati članovi počinili više zločina protiv civilnog stanovništva, uključujući srodnika podnosioca predstavke. Optuženi su za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Početkom decembra 2013.godine doneta je prvostepena presuda kojom je V.M. oglašen krivim. U junu 2014.godine Vrhovni sud je potvrdio osuđujuću presudu.
Sredinom februara 2005.godine podnosioci zahteva su podneli tužbu protiv države pred Opštinskim sudom u Petrinji tražeći naknadu štete zbog smrti njihovog bliskog srodnika. Tužbeni zahtev je odbijen u aprilu 2005.godine, a odluku su potvrdili Županjski sud u Sisku, u septembru 2008.g. i Vrhovni sud u maju 2010.godine. U obrazloženju stoji da je tužbeni zahtev podnet nakon isteka zakonskog roka zastarevanja. Ustavna tužba je odbačena u maju 2011.godine. Nakon osude V.M. u krivičnom postupku, podnosioci predstavke su tražili ponavljanje postupka pred Opštinskim sudom u Petrinji. O njihovom zahtevu se odlučuje.
NAVODNE POVREDE ČLANA 2 KONVENCIJE
Sud primećuje da policija nije bila nepristrasna jer je istraga bila poverena sisačkoj policiji za čije se načelnike sumnjalo da su učestvovali u događajima povezanim sa ubistvom V.B.. Dakle, došlo je do povrede procesne obaveze člana 2 Konvencije.
NAVODNA POVREDA ČLANA 14 KONVENCIJE U VEZI SA PROCESNIM ASPEKTOM ČLANA 2 KONVENCIJE
Sud smatra da s obzirom na utvrđene povrede procesnog aspekta člana 2 Konvencije nije potrebno detaljno ispitivati ovaj prigovor.
NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
Sud smatra da s obzirom na utvrđene povrede procesnog aspekta člana 2 Konvencije nije potrebno detaljno ispitivati ovaj prigovor.
NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE
Sud odbacuje ovaj prigovor, jer smatra da se ne može utvrditi da je patnja podnositelja predstavke dosegla razmere različite od emocionalne uznemirenosti koja je neizbežna za srodnike osobe koja je bila žrtva teške povrede ljudskih prava.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
Sud utvrđuje da tužena država ima da plati podnosiocima određeni iznos na ime nematerijalne štete, kao i troškova i izdataka, a odbija ostatak zahteva za pravičnim zadovoljenjem.
ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA MOSE I TURKOVIĆ
Smatraju da ne može da se zaključi da je policijska istraga bila pristrasna. Smatraju da je Sud već presudio da se procesna obaveza iz člana 2 Konvencije mora tumačiti na način koji ne nameće nemoguć ili nesrazmeran teret nadležnim organima, i da nije došlo do povrede ovog člana.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET B. I DRUGI PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 71593/11)

PRESUDA

STRASBOURG

18. lipnja 2015.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu B. i drugi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro, predsjednica,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos, Erik Møse,
Ksenija Turković, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. svibnja 2015. Godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 71593/11) protiv Republike Hrvatske koji su tri hrvatska državljana ("podnositelji zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 11. studenog 2011. godine.
Podnositelje zahtjeva zastupao je g. L. Šušak, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelji zahtjeva naveli su da postupovne obveze tužene Vlade na temelju članku 2. i 14. Konvencije nisu bile ispunjene te da nisu imali učinkovito pravno sredstvo u tom pogledu, na način propisan člankom 13. Konvencije.
Dana 30. listopada 2012. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelji zahtjeva rođeni su 1960., 1979. i 1987. godine i žive u Petrinji.

A. Ubojstvo V.B.-a i istraga

Dokumenti koje su dostavile strane otkrivaju sljedeće činjenice.
Dana 9. kolovoza 1991. sisačka je policija podnijela kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku protiv nepoznate osobe ili osoba, navodeći da je oko 23:00 sata, dana 4. kolovoza 1991. godine, V.B.- a, koji je vozio autobus, zaustavila cestovna patrola; navodno nije poslušao dobivene naredbe te je pretučen. Prevezen je u bolnicu u Sisku gdje je ubrzo preminuo. Obdukcija je izvršena 5. kolovoza 1991. godine. V.B. je bio suprug odnosno otac podnositelja zahtjeva.
Dana 9. kolovoza 1991. sisačka je policija obavila obavijesni razgovor s Vl.P., koji im je rekao da je 4. kolovoza 1991. godine bio u baru u Odri kada su V.H. i M.S., obojica odjeveni u odore Hrvatske vojske i naoružani automatskim oružjem, od njega zatražili da odveze autobus u Sisak. Vozača V.B. su zadržali. Vl.P. je poslušao njihovu naredbu, a druga dva hrvatska vojnika, I.C. i M.B., pridružila su mu se u autobusu dok ih je Mi.T., također hrvatski vojnik, pratio u vozilu. U autobusu je bilo desetak putnika. Kada se nakon toga vratio u Odru, V.B. više nije bio ondje.
Godine 1996. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uspostavilo je Prijelaznu upravu Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem ("UNTAES"). Dana 15. siječnja 1998. istekao je mandat UNTAES-a i započeo je prijenos vlasti na hrvatska tijela.
V.H. je preminuo 1997. godine.
Dokumenti koje su dostavile stranke ne ukazuju na to da su u razdoblju od 9. kolovoza 1991. godine do 22. listopada 2002. godine poduzimane bilo kakve radnje.
M.B. (vidi stavke 13., 15., 22., 25. i 26. u nastavku) je preminuo 25. lipnja 2002. godine.
U razdoblju između 22. listopada 2002. godine i 4. ožujka 2003. godine sisačka policija obavila je obavijesne razgovore s deset bivših pripadnika Hrvatske vojske koji su bili stacionirani na području Siska. D.M., s kojim je obavijesni razgovor obavljen 19. veljače 2003. godine, rekao je da je 1991. godine radio u sisačkoj policiji. Jedne noći, hrvatski su vojnici naredili njemu i dvojici kolega, H. i K., da pođu u Društveni dom u Odri, gdje je jedna osoba uhićena. Kada su stigli, H., vojnik kojeg je D.M. osobno poznavao, rekao mu je da uhićena osoba ne može hodati. Tamo je bilo dvadesetak muškaraca u maskirnim uniformama. Prepoznao je M.B.-a, koji je bio zapovjednik jedinice. Uhićeni čovjek, imena [V.]B., smješten je na stražnje sjedalo vozila. Bio je prekriven krvlju, u nesvijesti i jedva je disao. Odvezli su [V.]B.-a u policijsku postaju u Sisku te potom u bolnicu.
K., s kojim je obavijesni razgovor obavljen 20. veljače 2003. godine, rekao je da zna tko je pretukao V.B.-a i da je sve rekao inspektoru u relevantno vrijeme, te nije htio otkriti identitet počinitelja policiji. Detaljno je opisao događaje od 4. kolovoza 1991. godine u vezi s ubojstvom V.B.-a i rekao je da se to dogodilo u Društvenom domu Odra, gdje je jedinica Hrvatske vojske bila stacionirana. Bio je na katu i čuo je buku u prizemlju. Spustio se dolje kako bi vidio što se događa i ugledao je V.B.-a kako leži u krvi okružen vojnicima.
Nekoliko vojnika s kojima je obavljen obavijesni razgovor identificiralo je M.B.-a kao zapovjednika jedinice koja je bila stacionirana u Društvenom domu Odra.
Dana 20. veljače 2003. sisačka policija je obavila obavijesni razgovor i s M.S., koji je zanijekao bilo kakvu povezanost s otmicom i ubojstvom V.B.-a.
Dana 26. veljače 2003. sisačka je policija ponovno obavila obavijesni razgovor s Vl.P. Izjavio je da se pridružio Hrvatskoj vojsci tijekom ljeta 1991. godine, vjerojatno u lipnju, te da je bio s jedinicom stacioniranom u Društvenom domu Zapovjednik te jedinice bio je D.K. One noći kada je V.B. bio zaustavljen na kontrolnom punktu u Odri, Vl.P. je bio u baru na raskrižju. U baru je bilo mnogo ljudi, ali nije se mogao sjetiti nikoga. U jednom trenutku netko mu je prišao i rekao mu da mora odvesti autobus natrag u Sisak jer je vozač uhićen. Kada je izišao iz bara, ugledao je autobus parkiran na ulici i V.B.-a kako stoji pored njega. Nije vidio da je V.B. bio fizički zlostavljan. Nije se sjećao tko je bio ondje.
Dana 01. listopada 2003. sisačka je policija sastavila izvješće o istrazi ubojstva V.B.-a u kojem su navedeni i opisani dokumenti iz spisa predmeta.
Dana 29. srpnja 2005. Državno odvjetništvo izdalo je dokument koji se odnosi na izvide ubojstava civila u razdoblju između 1991. i 1995. godine. Dokument je upućen županijskim državnim odvjetništvima, od kojih se tražilo da pregledaju sve informacije prikupljene do tog datuma o ubojstvima civila tijekom spomenutog razdoblja te da usmjere svoje aktivnosti na identifikaciju počinitelja i prikupljanje relevantnih dokaza kako bi se pokrenuli kazneni postupci.
Dana 09. listopada 2008. Državno odvjetništvo izdalo je naputak županijskim državnim odvjetništvima za provedbu Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku u kojemu navodi da je inspekcija njihovog rada ukazala na dva glavna problema: moguću pristranost osoba uključenih u postupke koji se vode s obzirom na etničku pripadnost žrtava ili počinitelja; te problem suđenja u odsutnosti. Naputkom se favoriziraju nepristrane istrage ratnih zločina, bez obzira na etničku pripadnost uključenih strana, bilo žrtava, bilo počinitelja, te su naglašene dužnosti zaposlenika Državnog odvjetništva u tom pogledu.
U siječnju 2009. godine sisačka policija obavila je obavijesne razgovore sa šest bivših policajaca odnosno pripadnika Hrvatske vojske koji su bili stacionirani na području Siska tijekom 1991. godine. S.Š., s kojim je obavijesni razgovor obavljen 28. siječnja 2009. godine, rekao je da je bio pripadnik jedinice Hrvatske vojske stacionirane u Društvenom domu Odra 1991. godine kada je V.B. ubijen. Nije osobno svjedočio tom događaju, ali je kasnije čuo da su M.S. i V.H. izveli V.B.-a iz autobusa i pretukli ga, te da je J.B. (koji je preminuo 2002. godine) također bio prisutan.
Prilikom obavijesnog razgovora sa sisačkom policijom 29. siječnja 2009. godine D.M. (vidi stavak 12. gore) je ponovio da je bio pripadnik policije u razdoblju od 1981. do 1998. godine, kada je umirovljen. Glede ubojstva V.B.-a, jedne noći u kolovozu 1991. godine dobio je naredbu da pođe u Odru zajedno s druga dva službenika, H. i K. Parkirali su policijsko vozilo ispred Društvenog doma Odra. D.M. jeostao u vozilu, dok su H. i K. ušli u zgradu. N.H. mu je prišao i razgovarali su nekoliko minuta. Čuo je buku iz Društvenog doma Odra. Pripadnik specijalne policije, M.B., prišao mu je i rekao mu da parkira policijsko vozilo kod ulaza u Društveni dom Odra. H. i K. su ušli u vozilo, govoreći da "ovi ljudi nisu normalni". Jedna osoba ugurana je u stražnji dio policijskog vozila. Nije vidio tko je to učinio, ali pretpostavio je da su to bili pripadnici specijalne policije čiji je zapovjednik bio M.B. Kada su stigli u Sisak, policijski službenici otvorili su vozilo i D.M. je vidio da je V.B. prekriven krvlju i da ima poteškoća s disanjem. Nakon toga su ga odvezli na hitnu pomoć.
Vl.P. je preminuo 8. veljače 2009. godine.
N.H. je preminuo 13. rujna 2009. godine.
Dana 13. listopada 2010. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku zatražilo je od Policijske uprave Sisačko-moslavačke da prikupi relevantne informacije o raznim slučajevima vezanim za ratne zločine počinjene od strane nepoznatih počinitelja. U svezi ubojstva V.B.-a zatražili su od policije da obavi obavijesni razgovor s D.B., koji je bio dežurni službenik sisačke policije u vremenu od 22:00 sata 04. kolovoza 1991. godine do 6:00 sati 05. kolovoza 1991. godine, te koji je navodno obavijestio svoje nadređene o uhićenju V.B.-a. Trebali su ga konkretno pitati koga je točno od svojih nadređenih o tome obavijestio, što su mu nadređeni naredili, koji je operativni službenik bio na dužnosti te zašto s M.B. i osobom po imenu D.[V.H.] – koje je svjedok D.K. identificirao kao moguće izravne počinitelje – nisu obavljeni obavijesni razgovori.
Dana 28. prosinca 2010. Policijska uprava Sisačko-moslavačka dostavila je izviješće Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku. Relevantni dio u vezi s ubojstvom V.B.-a glasi:

"... izvješće o obavijesnom razgovoru s D.B., koji je bio dežurni službenik sisačke policije u vremenu od 22:00 sata 4. kolovoza 1991. godine do 6:00 sati 5. kolovoza 1991. godine nalazi se u prilogu. U registru operativne službe navedeno je da su toga dana policijski službenici M., K., H., S. i Nj. bili zaduženi za izvide u slučaju V.B. Policijska službenica R.Š. podnijela je kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Policijski službenik Z.S., koji je provodio obavijesne razgovore vezane za slučaj B, s njom je obavio obavijesni razgovor 5. kolovoza 1991. godine. Nije utvrđeno zašto s M.B. i osobom po imenu D.[V.H.] nisu obavljeni obavijesni razgovori."

B. Postupak po optužnici

Dana 20. lipnja 2011. policijska uprava Sisačka podnijela je kaznenu prijavu protiv Đ.B., M. i D.B. zbog optužbi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Prijava je uključivala i ubojstvo srodnika podnositelja zahtjeva. Istog dana uhićeni su Đ.B., načelnik policijske uprave u Sisku tijekom 1991. i 1992. godine, V.M., policijski zapovjednik na graničnom području Siska i Banovine tijekom 1991. i 1992. godine i zamjenik načelnika policijske uprave u Sisku, te D.B., pripadnik jedinice Hrvatske vojske "Vukovi".
Točno neutvrđenog datuma otvorena je istraga, a 13. srpnja 2011. godine Đ.B. je preminuo
Dana 16. prosinca 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu protiv V.M. i D.B. pred Županijskim sudom u Osijeku, navodeći da su oni bili na čelu jedinice čiji su nepoznati članovi počinili više zločina protiv civilnog stanovništva u razdoblju od srpnja 1991. godine do lipnja 1992. godine, uključujući ubojstvo srodnika podnositelja zahtjeva. Optuženi su za ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
Dana 9. prosinca 2013. donesena je prvostupanjska presuda. V.M. je proglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva jer je, u svojstvu "zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine" i "zamjenika načelnika sisačke policije", dopustio ubojstva osoba srpskog etničkog podrijetla te nije poduzeo potrebne mjere kako bi spriječio ta ubojstva. Relevantni dio presude koji se odnosi na srodnika podnositelja zahtjeva:

"dana 4. kolovoza 1991. godine u Odri sisačka [policija] nezakonito je uhitila i odvela vozača V.B. iz autobusa 'Slavijatransa', a on je potom brutalno pretučen od strane nekoliko neidentificiranih članova pričuvnih snaga policije, stacionirane u Odri, pod zapovjedništvom M.B.-a, te je od zadobivenih ozljeda preminuo iste večeri u bolnici u Sisku."

V.M. je osuđen na osmogodišnju kaznu zatvora. D.B. je oslobođen svih optužbi.

Dana 10. lipnja 2014. Vrhovni sud potvrdio je okrivljujuću presudu V.M-u i povećao mu kaznu na deset godina zatvora.

B. Građanski postupak

Dana 15. veljače 2005. podnositelji zahtjeva podnijeli su tužbu protiv države pred Općinskim sudom u Petrinji, tražeći naknadu štete zbog smrti njihovog bliskog srodnika. Tužbeni je zahtjev odbijen 06. travnja 2005. godine, a tu su odluku potvrdili Županijski sud u Sisku 11. rujna 2008. godine te Vrhovni sud 19. svibnja 2010. godine. Domaći su sudovi utvrdili da je tužbeni zahtjev podnesen nakon isteka zakonskog zastarnog roka.
Naknadna ustavna tužba koju su podnositelji zahtjeva podnijeli odbačena je 18. svibnja 2011. godine.
Nakon osude V.M.-a u kaznenom postupku, podnositelji zahtjeva tražili su ponavljanje postupka pred Općinskim sudom u Petrinji. O njihovom se zahtjevu odlučuje.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I IZVJEŠTAJI

Članak 21. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000 i 28/2001) glasi kako slijedi:

"Svako ljudsko biće ima pravo na život.

..."

Članak 34. Krivičnog zakona („Narodne novine“ br. 25/1977, 50/1978, 25/1984, 52/1987, 43/1989, 8/1990, 8/1991, te 53/1991) propisuje kaznu zatvora u trajanju od najmanje pet godina za ubojstvo. Kvalificirano ubojstvo kažnjava se kaznom zatvora u trajanju do najviše 20 godina.
Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002) propisuju:

Članak 174. stavak 2.

" Ako državni odvjetnik … ne … može odlučiti hoće li zahtijevati provođenje istrage … državni će odvjetnik … zahtijevati od redarstvenih vlasti da prikupe potrebne obavijesti i poduzmu druge mjere radi otkrivanja kaznenog djela i počinitelja "

Članak 177.

"Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, redarstvene vlasti dužne su poduzeti potrebne mjere da se pronađe počinitelj kaznenog djela ... te da se prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog postupka ..."

Članak 185.

Hitne dokazne radnje

„Kad je počinitelj kaznenog djela nepoznat, državni odvjetnik može zatražiti da redarstvene vlasti poduzmu pojedine istražne radnje ako bi, s obzirom na okolnosti slučaja, bilo svrhovito da se i prije pokretanja istrage poduzmu takve radnje. Ako državni odvjetnik smatra da pojedine istražne radnje treba poduzeti istražni sudac ... predložit će istražnom sucu da poduzme te radnje. ..."

Članak 187.

(1) Istraga se pokreće protiv određene osobe kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo.

(2) U istrazi će se prikupiti dokazi i podaci koji su potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak ..."

Članak 243.

"(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba biti ispitan, može se naložiti da se prisilno dovede, a može se i kazniti novčano do 20.000,00 kuna.

(2) Ako svjedok dođe, pa nakon što je upozoren na posljedice neće bez zakonskog razloga svjedočiti, može se kazniti novčano do 20.000,00 kuna, a ako i nakon toga odbije svjedočiti, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo ispitivanje ne postane nepotrebno, ili dok se kazneni postupak ne završi, ali najdulje do mjesec dana.

..."

U izvješću o radu državnih odvjetništava u 2012. godini, podnesenom Saboru u rujnu 2013. godine, navedeno je da je u razdoblju između 1991. godine i 31. prosinca 2012. godine evidentirano 13.749 žrtava rata u Hrvatskoj, od kojih je 5.979 ubijeno. Do sada su hrvatske vlasti pokrenule istragu protiv 3.436 navodnih počinitelja kaznenih djela. Podignuto je 557 optužnica za kaznena djela povezana s ratom.

III MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO

Statut Međunarodnog kaznenog suda (članak 25.), Statut Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (članak 6.) i Statut Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju upućuju na individualnu kaznenu odgovornost. Članak 7. potonjeg glasi:

Individualna kaznena odgovornost

"1. Osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od kaznenih djela navedenih u člancima 2. do 5. ovog Statuta snosi individualnu odgovornost za to kazneno djelo.

2. Nijedna optužena osoba, bilo da se radi o šefu države ili vlade ili o odgovornom državnom dužnosniku, ne može biti oslobođena kaznene . odgovornosti niti joj se može ublažiti kazna na osnovu njezinog službenog položaja.

3. Ukoliko je neko od djela navedenih u člancima 2. do 5.ovog Statuta počinio podređeni, njegov nadređeni ne može biti oslobođen kaznene 3. odgovornosti ako je znao ili je bilo razloga da zna da se podređeni sprema počiniti takva djela ili da ih je već počinio, a on nije poduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počinitelje.

4. Optužena osoba koja je postupala prema naređenju Vlade ili nadređenog ne može biti oslobođena kaznene odgovornosti, ali joj se to može uzeti u obzir kao osnova za ublažavanje kazne ako Međunarodni sud utvrdi da je to u interesu "

PRAVO

I NAVODNE POVREDE ČLANKA 2. KONVENCIJE

Podnositelji zahtjeva prigovorili su zbog ubojstva V.B.-a te zbog nedostataka u istrazi tog ubojstva. Pozvali su se na materijalne i postupovne aspekte članka 2. Konvencije, čiji mjerodavni dio propisuje:

"1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom.

..."

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili sva raspoloživa domaća pravna sredstva. Navela je da su podnositelji zahtjeva mogli podnijeti pritužbu protiv pojedinih policijskih službenika ili djelatnika državnog odvjetništva koji su bili zaduženi za istragu smrti njihovog srodnika. Takva je pritužba mogla dovesti do pokretanja stegovnih postupaka. U pogledu zaštite od nezakonitog postupanja domaćih tijela, Vlada je istaknula da su podnositelji zahtjeva mogli zatražiti naknadu štete od države u skladu sa Zakonom o sustavu državne uprave. Vlada je tvrdila kako je u predmetu J. protiv Hrvatske (br. 42418/10, 24. srpnja 2012.)utvrđeno da je takva kombinacija pravnih sredstava učinkovita.
U svom odgovoru, podnositelji zahtjeva ustvrdili su da su nadležne vlasti bile upoznate s ubojstvom njihovog srodnika već 1991. godine i da su bile dužne provesti službenu istragu. Pravna sredstva na koja se pozvala Vlada nisu relevantna.

2. Ocjena Suda

Prije nego što se pozabavo pitanjima stranaka koja se odnose na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava, Sud će prvo riješiti pitanje svoje vremenske nadležnosti.

(a) Spojivost ratione temporis

Sud je već rješavao pitanje svoje vremenske nadležnosti s obzirom na materijalni i postupovni aspekt članka 2. Konvencije u sličnim okolnostima i utvrdio je da nema vremensku nadležnost u odnosu na navodnu materijalnu povredu tog članka, ali da ima vremensku nadležnost u odnosu na navodnu postupovnu povredu u odnosu na činjenice koje su se dogodile nakon 05. studenog 1997. godine, kada je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju (vidi Jelić protiv Hrvatske, br. 57856/11, §§ 47-56, 12. lipnja 2014.) Sud ne vidi razlog za odstupanje od takvih zaključaka u ovome predmetu.
Iz toga slijedi da je prigovor na temelju materijalnog aspekta članka 2. nespojiv ratione temporis s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. točke (a), te mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4.

(b) Iscrpljenost domaćih pravnih sredstava

Sud se već bavio pitanjem prigovora iscrpljenosti domaćih pravnih sredstava u drugim predmetima protiv Hrvatske te ih je odbio (vidi Jelić, prethodno citirano, §§ 59.-67.). Sud ne vidi razlog za odstupanje od takvog zaključka u ovome predmetu.
Iz toga proizlazi da prigovor Vlade treba odbiti.

(c) Zaključak o dopuštenosti

Sud napominje da prigovor na temelju postupovnog aspekta članka 2. Konvencije nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da u ovom predmetu ne postoji povreda postupovnog aspekta iz članka 2. Dalje je navela da je ovaj predmet bio izrazito složen i osjetljiv i da se optužnica koja je podignuta protiv V. M. i D.B. odnosila na trideset i četiri žrtve. Glavni osumnjičeni u predmetu, Đ.B. i V.M., bili su na najvišim službenim položajima sve do 1999. godine, što je otežalo istragu. Pored toga, jedna od specifičnih značajki istraga ratnih zločina bio je nedostatak materijalnih dokaza te je optužba u velikoj mjeri ovisila o iskazu svjedoka. Međutim, svjedoci često nisu bili voljni davati iskaze zbog straha od osvete.
Nakon što je Hrvatska postala nezavisna država, državni se aparat sastojao od brojnih mladih i neiskusnih službenika koji nisu znali kako rješavati ove ozbiljne probleme. U tim su teškim okolnostima tijela vlasti učinila sve što je bilo u njihovoj moći da se pronađu počinitelji i da ih se privede pravdi. Oni koji su naređivali ubojstva optuženi su, a jedan od optuženih proglašen je krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.
Glede ubojstva V.B.-a, policija je istražila sve moguće tragove i sa svim su dostupnim svjedocima obavljeni obavijesni razgovori. Pojedinačne istrage ubojstava više osoba u gradu Sisku i na njegovom području tijekom 1991. i godine nisu – zbog nedostatka uvjerljivih dokaza – dovele do identifikacije izravnih počinitelja. Izjave svjedoka svele su se na puke tračeve i glasine. Tijela progona stoga su spojila ove pojedinačne istrage i usmjerila svoje napore na identifikaciju odgovornih osoba na višoj razini zapovijedanja unutar policije. To je dovelo do optužnice protiv triju osoba, Đ.B., bivšeg načelnika sisačke policije, V.M., zamjenika načelnika, te D.B.
U vrijeme ubojstva V.B.-a, Đ.B. je bio načelnik sisačke policije i osobno je ometao istragu.
Podnositelji zahtjeva naveli su da je istraga smrti njihovog supruga i oca do sada pružila vrlo malo rezultata. Nijedan izravni počinitelj nije bio optužen, iako su ih neki od svjedoka identificirali. Mnogo svjedoka bilo je prisutno kada je V.B. bio pretučen, ali nadležna tijela nisu bila istinski voljna identificirati izravne počinitelje i privesti ih pravdi.
Optužnica na koju se pozvala Vlada tiče se samo onih koji su izdavali naredbe. Rat je završio osamnaest godina ranije pa se obrazloženje Vlade da su službenici bili mladi i neiskusni ne može prihvatiti.
Policijski izvidi nisu bili neovisni.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da se članak 2. smatra jednom od temeljnih odredaba Konvencije. U sebi sadrži jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta zaštite pojedinaca traže da se članak 2. tumači i primjenjuje tako da njegova jamstva budu praktična i učinkovita (vidi, između mnogih drugih izvora, predmet Anguelova protiv Bugarske, br. 38361/97, § 109., ECHR 2002-IV).
Obveza zaštite prava na život iz članka 2. Konvencije, u vezi s općom obvezom države iz članka 1. Konvencije da "osigura svakoj osobi pod [svojom] jurisdikcijom prava i slobode određene Konvencijom", također podrazumijeva da treba postojati neki oblik djelotvorne službene istrage kada su pojedinci ubijeni primjenom sile (vidi, mutatis mutandis, predmet McCann i drugi, 27. rujna 1995., § 161., Serija A br. 324 i predmet Kaya protiv Turske, 19. veljače 1998., § 86., Izvješća 1998-I). Bitna svrha takve istrage jest osigurati djelotvornu primjenu domaćih zakona kojima je zaštićeno pravo na život i, u predmetima koji se tiču državnih službenika ili tijela, osigurati njihovu odgovornost za smrti do kojih dođe pod njihovom odgovornošću. Takva istraga mora biti temeljita, neovisna, dostupna obitelji žrtve, provedena uz razumnu ažurnost i brzinu, djelotvorna u smislu da može dovesti do utvrđivanja je li sila koja je korištena u tim slučajevima u danim okolnostima bila opravdana ili ne ili je na drugi način bila nezakonita i treba omogućiti dovoljan element javnog nadzora nad istragom ili njezinim rezultatima (vidi predmet Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, §§ 105-09., ECHR 2001-III (izvadci); predmet Douglas-Williams protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), 56413/00, 8. siječnja 2002.; predmet Esmukhambetov i drugi protiv Rusije, br. 23445/03, §§ 115.-18., 29. ožujka 2011.; i predmet Umarova i drugi protiv Rusije, br. 25654/08, §§ 84.-88., 31. srpnja 2012).
Članak 2. nameće obvezu državi da osigura pravo na život donošenjem djelotvornih odredaba kaznenog prava radi odvraćanja od počinjenja kaznenih djela protiv osoba, koje moraju biti podržane sustavom za provedbu zakona s ciljem prevencije, suzbijanja i kažnjavanja kršenja takvih odredaba (vidi predmet Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, § 115., 28. listopada 1998., Izvješća 1998-VIII; predmet Mastromatteo protiv Italije [VV], br. 37703/97, §§ 67. i 89., ECHR 2002-VIII; i predmet Menson protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), br. 47916/99, ECHR 2003-V).
Pridržavanje postupovnih obveza države iz članka 2. traži od domaćeg pravnog sustava da dokaže svoju sposobnost primjene kaznenog prava protiv onih koji su nezakonito oduzeli život drugome (vidi predmet Nachova i drugi, prethodno citirano, § 160).
Također se podrazumijeva i zahtjev promptnosti i razumne ekspeditivnosti istrage (vidi predmet Yaşa, prethodno citirano, §§ 102.-04., i predmet Mahmut Kaya protiv Turske, br. 22535/93, §§ 106.-07., ECHR 2000-III). Sud ne podcjenjuje neporecivu složenost okolnosti ovog predmeta. Međutim, iako mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprječavaju napredak istrage u nekoj konkretnoj situaciji, odgovarajući odgovor vlasti kod istrage navoda o teškim povredama ljudskih prava, što je slučaj u ovom predmetu, općenito se može smatrati bitnim za osiguranje povjerenja javnosti u njihovo pridržavanje vladavine prava i sprječavanje privida da postoje neki tajni dogovori ili tolerancija prema nezakonitim radnjama (vidi predmet El Masri protiv "Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije" [VV], br. 39630/09, § 192., ECHR 2012). Djelotvorna istraga koju zahtijeva članak 2. također služi za osiguranje učinkovite provedbe domaćih zakona koji štite pravo na život i, u onim predmetima u kojima sudjeluju državni agenti ili tijela, osiguranje njihove odgovornosti za smrti koje su se dogodile pod njihovom odgovornošću (vidi, između brojnih drugih izvora, predmet McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28883/95, §§ 111. i 114., ECHR 2001-III; i predmet Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 46477/99, §§ 69. i 72., ECHR 2002-II).
Zahtjevi iz članka 2. nadilaze fazu službene istrage u slučajevima kada je ona dovela do pokretanja postupaka pred nacionalnim sudovima: postupak u cijelosti, uključujući raspravnu fazu, mora zadovoljavati zahtjeve pozitivne obveze zaštite života putem zakona. Iako ne postoji apsolutna obveza da svi kazneni progoni završe osudom ili određenom kaznom, nacionalni sudovi ni u kojem slučaju ne smiju biti spremni dopustiti da kaznena djela koja se odnose na nasilne smrti prođu nekažnjeno (vidi, između ostalog, predmet Öneryıldız protiv Turske [VV], br. 48939/99, § 96., ECHR 2004-XII; predmet Okkalı protiv Turske, br. 52067/99, § 65., ECHR 2006-XII (izvadci); i predmet Türkmen protiv Turske br. 43124/98, § 51., od 19. prosinca 2006.).

b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Sud prije svega prima na znanje tvrdnju Vlade da je predmet bio vrlo složen i da se odnosio na trideset četiri žrtve te da se hrvatski državni aparat na početku njezine nezavisnosti većinom sastojao od neiskusnih i mladih službenika koji se nisu znali nositi s tako teškom situacijom. Sud prihvaća da je predmet doista složen i da postoje elementi koji upućuju na to da se odnosio na ciljana ubojstva srpskih civila od strane pripadnika hrvatske policije i vojske na sisačkom području kroz dulje vremensko razdoblje tijekom 1991. i 1992. godine (vidi Jelić, prethodno citirano, § 78). Sud je svjestan da je ova situacija bila osjetljiva za državu koja je bila u ratu i također prihvaća da su tijekom rata i na početku državne neovisnosti državne vlasti bile suočene s teškom situacijom, koja je bila dodatno otežana činjenicom da su, kako se čini, počinitelji kaznenih djela koja su predmet ovog zahtjeva bile iste one osobe kojima je povjerena dužnost zaštite građana od takvih kaznenih djela, provođenje primarnih izvida i početno utvrđivanje činjenica, i to određeni visoko rangirani službenici sisačke policije. Činjenice predmeta doista upućuju na to da je sam načelnik te policijske uprave zajedno sa svojim zamjenicima poticao počinjena zlodjela (vidi stavke 26.-30. ove presude).
S tim u vezi, Sud napominje da je Hrvatska proglasila neovisnost 08. listopada 1991. godine, te da su sve vojne akcije završene u kolovozu 1995. godine. U siječnju 1998. godine završio je mandat UNTAES-a i započeo je mirni prijenos vlasti na hrvatska tijela (vidi stavak 9. ove presude). Sud prihvaća da se određenakašnjenja istrage ubojstava srpskih civila tijekom rata i poslijeratnog oporavka mogu pripisati ukupnoj situaciji u Hrvatskoj, poslijeratnoj državi koja je tek nedavno postala neovisna i kojoj je trebalo određeno vrijeme da organizira svoj državni aparat, te da njezini službenici steknu iskustvo. Sud također napominje da grad Sisak nikada nije bio okupiran i da je od hrvatske neovisnosti bio pod kontrolom hrvatskih vlasti.
Sud priznaje napore Državnog odvjetništva koje je u srpnju 2005. godine zatražilo od županijskih državnih odvjetništava da svoje aktivnosti usmjere na pronalaženje počinitelja i prikupljanje relevantnih informacija (vidi stavak 19. ove presude). Daljnja cjelovita mjera Državnog odvjetništva uslijedila je 2008. godine, kada je izdalo naputak županijskim državnim odvjetništvima da provode nepristranu istragu svih ratnih zločina, neovisno o etničkoj pripadnosti uključenih (vidi stavak 20. ove presude). Sud također potvrđuje da su tijela kaznenog progona do 31. prosinca 2012. godine pokrenula istragu protiv ukupno 3.436 navodnih počinitelja i da je doneseno 557 osuđujućih presuda (vidi stavak 38. ove presude).
Glede ubojstva supruga i oca podnositelja zahtjeva, Sud napominje da se ono dogodilo tijekom rata, dana kolovoza 1991. godine u Odri pokraj Siska. Dana 09. kolovoza 1991. policija je podnijela kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku protiv nepoznate osobe ili nepoznatih osoba. Prema tome istraga je bila pokrenuta. S tim u vezi, Sud na početku napominje da nema vremensku nadležnost za ispitivanje činjenica koje su se dogodile prije 05. studenoga 1997. godine, kada je Hrvatska ratificirala Konvenciju. Stoga će on ispitati samo onaj dio istrage koji je proveden nakon toga datuma (usporedi s predmetom Jelić, prethodno citirano, § 81.). Nadalje, Sud primjećuje da su nakon hrvatske ratifikacije Konvencije prve radnje bile poduzete 22. listopada 2002. godine. Sud će stoga ispitati učinkovitost istrage počevši od tog datuma.
Što se tiče postupovnog aspekta članka 2. Konvencije, Sud primjećuje da je jednu osobu, V.M.-a, prvostupanjski sud osudio za ratne zločine protiv civilnog stanovništva u njegovom svojstvu zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine te svojstvu zamjenika načelnika sisačke policije jer je dopustio ubojstva osoba srpskog etničkog podrijetla te nije poduzeo potrebne mjere za sprječavanje tih ubojstava. Međutim, nije utvrđeno tko su izravni počinitelji. S tim u vezi, Sud ponavlja da u kontekstu ratnih zločina treba razlikovati odgovornost nadređenih (zapovjednika) od odgovornosti njihovih podređenih. Kažnjavanje nadređenih jer nisu poduzeli potrebne i razumne mjere za sprječavanje ili kažnjavanje ratnih zločina koje su počinili njihovi podređeni ne može osloboditi potonje od vlastite kaznene odgovornosti (vidi Jelić, prethodno citirano, § 88; te stavak 39. ove presude).
Glede ubojstva V.B.-a, Sud primjećuje da je Vl.P. 1991. godine rekao policiji da su hrvatski vojnici koji su odveli V.B.-a bili V.H. i M.S. (vidi stavak 8. ove presude). Prilikom obavijesnog razgovora 2003. godine Vl.P. nije mogao imenovati niti jednu od osoba koje su bile prisutne u Odri u vrijeme kada je V.B. ubijen (vidi stavak 17. ove presude). Hrvatski vojnik D.M. s kojim je policija obavila obavijesni razgovor 19. veljače 2003. godine, rekao je da je 1991. godine vidio V.B.-a – kojeg su uhitili hrvatski vojnici – prekrivenog krvlju u prisutnosti V.H.-a (vidi stavak 13. ove presude). Još jedan hrvatski vojnik, S.Š., s kojim je obavijesni razgovor obavljen 28. siječnja 2009. godine, rekao je da je bio jedan od pripadnika jedinice Hrvatske vojske stacionirane u Društvenom domu Odra 1991. godine kada je V.B. ubijen. Nije osobno posvjedočio tom događaju, ali je kasnije čuo od nekih pripadnika svoje jedinice da su M.S. i V.H. izveli V.B.-a iz autobusa i pretukli ga (vidi stavak 21. ove presude).
Gore navedene izjave ukazuju na to da su V.H. i M.S. mogući izravni počinitelji koji su uhitili i pretukli V.B.-a. V.H. je umro 1997. godine, a M.S. je, prilikom obavijesnog razgovora s policijom 20. veljače 2003. godine, zanijekao bilo kakvu povezanost s ubojstvom V.B.-a. Međutim, to poricanje ne može se smatrati uvjerljivim glede M.S.-ove stvarne uključenosti u ubojstvo V.B.-a. Nadalje, nema nikakvih naznaka da su tijela kaznenog progona pokušala identificirati članove Š.-ove jedinice koji su mu kazali o navodnoj umiješanosti M.S.-a i V.H.-a u ubojstvo V.B.- a (vidi stavke 21. i 66. ove presude). S obzirom na to da je S.Š. bio pripadnik hrvatske vojske čija vjerodostojnost nije bila dovedena u pitanje, bilo je za očekivati od vlasti da pobliže poprate trag koji im je on dao (vidi, a contrario, predmet Mujkanović i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 47063/08, 47067/08, 47091/08, 47094/08, 47096/08 i 47099/08, §39, 3. lipnja 2014.; Fazlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 66758/09, 66762/09, 7965/10, 9149/10 i 12451/10, § 37, 3. lipnja 2014.; Šeremet protiv Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije (odluka), br. 29620/05, §35, od 8. srpnja 2014.; te Žerajić i Gojković protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 16503/08 i 67588/09; §30, od 13. studenog 2014., gdje su jedini dostupni dokazi bile glasine i tračevi).
Sud također primjećuje da je D.K., s kojim je obavijesni razgovor također obavljen 20. veljače 2003. godine, rekao da zna tko je pretukao V.B.-a, ali da neće otkriti identitet počinitelja policiji. Detaljno je opisao događaje od 4. kolovoza 1991. godine vezane uz ubojstvo V.B.-a te je rekao da se to dogodilo u Društvenom domu Odra gdje je jedinica Hrvatske vojske bila stacionirana. Bio je svjedok očevidac ubojstva V.B.-a.
Sud primjećuje da činjenice predmeta, a posebice gore opisani obavijesni razgovori s policijom, snažno ukazuju na to da su hrvatski vojnici stacionirani u Društvenom domu Odra i prisutni u noći kad je V.B. ubijen imali relevantne informacije o okolnostima tog ubojstva. D.K. posebice, koji je bio očevidac ubojstva V.B.-a, otvoreno je rekao da zna tko je ubio V.B.-a, ali da neće otkriti imena počinitelja. Sud također primjećuje da činjenice predmeta ukazuju da je velik broj hrvatskih vojnika bio prisutan na mjestu zločina.
S obzirom na velik broj izravnih svjedoka premlaćivanja V.B.-a, Sud smatra da vlasti nisu učinile sve što je bilo u njihovoj moći kako bi se identificirali izravni počinitelji. S tim u vezi, Sud primjećuje da je ispitivanje okolnosti ubojstva V.B.-a koje su provele nacionalne vlasti ostalo na razini policijskih izvida. Međutim, Zakon o kaznenom postupku dopušta hitnu istragu protiv nepoznatih počinitelja (vidi članak 185. Zakona o kaznenom postupku naveden u stavku 37. ove presude). Razlika između policijskog izvida i istrage je u tome što izjave dane policiji tijekom izvida predstavljaju samo neslužbene izjave i ne mogu se koristiti kao dokaz u kaznenom postupku. Istragu pak provodi istražni sudac i izjave dane pred njim predstavljaju valjani dokaz. Istražni sudac može, štoviše, kazniti svjedoka koji odbije dati izjavu ili odbije reći sve što zna o relevantnim činjenicama (vidi članak 243. Zakona o kaznenom postupku naveden u stavku 37. ove presude).
Sud je također smatrao da glavna svrha izricanja kaznenih sankcija uključuje odmazdu kao oblik pravde za žrtve i generalnu prevenciju u cilju sprječavanja novih povreda i poštivanja vladavine prava. Međutim, niti jedan od tih ciljeva ne može se ostvariti bez privođenja navodnih počinitelja pravdi. Propust vlasti da nastave progon mogućih izravnih počinitelja potkopava učinkovitost kaznenopravnog mehanizma usmjerenog na sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje nezakonitih ubojstava. Poštivanje postupovnih obveza države iz članka 2. zahtijeva od domaćeg pravnog sustava da pokaže svoju sposobnost i spremnost da primijeni kazneni zakon protiv onih koji su drugome nezakonito oduzeli život (vidi Nachova i drugi, ranije citirano, § 160.; Ghimp i drugi protiv Republike Moldavije, br. 32520/09, § 43., 30. listopada 2012., i Jelić, prethodno citirano, § 90.).
Sud primjećuje da policijski izvidi glede okolnosti V.B.-ove smrti nisu bili neovisni. Konkretno, istraga je povjerena sisačkoj policiji, istim onim snagama za čije se načelnike sumnjalo da su sudjelovali u događajima povezanim s ubojstvom V.B.-a. Zamjenik načelnika policije osuđen je za organizaciju i toleriranje djela koja uključuju ubojstvo V.B.-a. Prema mišljenju Suda, ti čimbenici predstavljali su očiti sukob interesa i nedostatak neovisnosti istražnih tijela (vidi, mutatis mutandis, Gharibashvili protiv Gruzije, br. 11830/03, § 68., 29. srpnja 2008.). Sukob interesa potkrjepljuje stajalište o nedostatku istinske volje policije da identificira izravne počinitelje (vidi stavke 70. i 71. ove presude).
Uzimajući u obzir gore navedeno, Sud smatra da su gore opisani nedostaci dovoljni kako bi se zaključilo da nacionalne vlasti nisu provele odgovarajuću, neovisnu i učinkovitu istragu okolnosti ubojstva srodnika podnositelja zahtjeva. Prema tome došlo je do povrede postupovne obveze članka 2. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE U VEZI S POSTUPOVNIM ASPEKTOM ČLANKA 2. KONVENCIJE

Podnositelji zahtjeva prigovorili su da je njihov suprug i otac bio uhićen i ubijen samo zbog svog srpskog etničkog podrijetla te da nacionalne vlasti nisu istražile taj čimbenik, protivnočlanku 14. Konvencije, koji glasi:

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."

Sud smatra da je taj prigovor usko povezan s prigovorom glede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije te iz tog razloga treba biti proglašen dopuštenim. Međutim, Sud je već ispitao isti prigovor u predmetu Jelić i zaključio da, s obzirom na utvrđenje povrede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije, nije potrebno daljnje ispitivanje prigovora na temelju članka 14. Konvencije (vidi Jelić, prethodno citirano, §§ 101. i 102.). Sud ne vidi razlog za odstupanje od takvog zaključka u ovom predmetu.

III NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

Podnositelji zahtjeva prigovorili su da nisu imali učinkovito pravno sredstvo na raspolaganju u odnosu na navodnu povredu članka 2. Konvencije. Pozvali su se na članak 13. Konvencije koji propisuje:

"Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."

Sud smatra da je taj prigovor usko povezan s prigovorom glede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije te iz tog razloga treba biti proglašen dopuštenim. Međutim, Sud je već ispitao isti prigovor u predmetu Jelić i zaključio da, s obzirom na utvrđenje povrede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije, nije potrebno daljnje ispitivanje prigovora na temelju članka 13. Konvencije (vidi Jelić, prethodno citirano, §§ 107.-109.). Sud ne vidi razlog za odstupanje od takvog zaključka u ovom predmetu.

IV NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

Podnositelji zahtjeva također su prigovorili da im je smrt njihova supruga odnosno oca uzrokovala patnju. Pozvali su se na članak 3. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni."

Sud je već ispitao isti prigovor u predmetu Jelić u usporedivim okolnostima i zaključio sljedeće:

"112. ...Sud nije uvjeren da je u ovom predmetu, unatoč njegovim strašnim okolnostima, podnositeljica zahtjeva pretrpjela neizvjesnost, bol i uznemirenost koji su karakteristični za specifični fenomen nestanaka (vidi, suprotno tome, predmet Luluyev i drugi protiv Rusije, br. 69480/01, § 115., ECHR 2006-XIII (izvadci)).

113. U takvim okolnostima Sud smatra kako se ne može utvrditi da je patnja podnositeljice zahtjeva dosegla dimenziju i karakter različit od emocionalne uznemirenosti koja se može smatrati neizbježnom za srodnike osobe koja je bila žrtva teške povrede ljudskih prava."

Sud ne vidi razlog za odstupanje od takvog zaključka u ovom predmetu.
Iz toga slijedi da ovaj prigovor mora biti odbačen u skladu s člankom 35 stavcima 3. (a) i 4.

V DRUGE NAVODNE POVREDE

Podnositelji zahtjeva prigovorili su na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije da su im nacionalni sudovi, pogrešno zaključivši da je njihov zahtjev za naknadu štete podnesen nakon isteka zastarnog roka, uskratili pravo na pristup sudu jer nisu ispitali osnovu njihovog tužbenog zahtjeva. Pozvali su se i na članak 5. Konvencije vezano uz odvođenje njihovog supruga i oca od strane uniformiranih osoba u kolovozu 1991. godine.
Glede prigovora na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, Sud primjećuje da je isto pitanje riješeno u predmetu Bogdanović u kojem je za isti prigovor utvrđeno da je očigledno neosnovan (vidi Bogdanović protiv Hrvatske (odluka), br. 72254/11, 18. ožujka 2014.; i Orić protiv Hrvatske (odluka), br. 50203/12, 13. svibnja 2014.). Sud ne vidi razlog za odstupanje od takvog pristupa u ovom predmetu. Iz toga slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. (a), te se stoga mora odbaciti na temelju članka 35. stavka 4.
Glede prigovora na temelju članka 5. Konvencije, Sud primjećuje da je on povezan s događajima iz 1991. godine, a Konvencija je stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku 05. studenog 1997. godine. Iz toga slijedi da je taj prigovor nespojiv ratione temporis s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. (a) te mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.

VI PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije navodi:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Naknada štete

Podnositelji zahtjeva traže iznos od 3.000 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete nastale podizanjem nadgrobnog spomenika na grobu njihovog srodnika; i iznos od 30.000 EUR na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada smatra da su ovi iznosi pretjerani, neosnovani i nedokazani.
Sud ponavlja da mora postojati jasna uzročna veza između naknade štete koju podnositelji traže i povrede Konvencije, te da to može, kada je to prikladno, uključivati naknadu zbog gubitka zarade. Međutim, u ovom predmetu Sud je utvrdio samo povredu postupovnog aspekta članka 2. Prema tome, Sud smatra da ne postoji uzročna veza između zahtjeva za naknadu materijalne štete i utvrđene povrede, te odbija zahtjev za naknadu materijalne štete.
S druge strane, imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da su podnositelji zahtjeva pretrpjeli nematerijalnu štetu koja se ne može naknaditi pukim utvrđivanjem povrede. Temeljeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, Sud dodjeljuje podnositeljima zahtjeva solidarno ukupni iznos od 20.000 EUR na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi im mogli biti obračunati.

B. Troškovi i izdatci

Podnositelji zahtjeva potražuju i 1.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom i 12.300 EUR na ime troškova nastalih u parničnom postupku za naknadu štete u vezi sa smrću njihovog supruga odnosno oca.
Vlada je navela da se potraživani troškovi i izdaci odnose na domaći postupak koji nije imao nikakve veze s postupkom pred Sudom, te stoga zahtjev treba odbiti.
Što se tiče troškova i izdataka, Sud najprije mora utvrditi jesu li troškovi i izdaci navedeni od strane zastupnika podnositelja doista nastali, a zatim jesu li oni bili neophodni (vidi McCann i drugi, prethodno citirano, § 220., i Fadeyeva protiv Rusije, br. 55723/00, § 147., ECHR 2005-IV). )
Što se tiče zahtjeva za naknadu troškova, Sud prihvaća zahtjev podnositelja u odnosu na troškove i izdatke nastale pred njim i u tom pogledu im dodjeljuje 1.000 EUR. Međutim, što se tiče troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima tijekom parničnog postupka za naknadu štete, Sud primjećuje da u pogledu tih postupaka nije utvrđena nikakva povreda, te sukladno tome odbija zahtjev za naknadu troškova koji su nastali u tim postupcima.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD,

Utvrđuje da su prigovori vezani uz postupovni aspekt članaka 2. i 14., kao i prigovor na temelju članka 13. Konvencije dopušteni, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje, s pet glasova prema dva, da je došlo do povrede članka 2. Konvencije u njezinu postupovnom aspektu;

Jednoglasno presuđuje kako nema potrebe ispitati prigovor na temelju članka 14. Konvencije;

Jednoglasno presuđuje kako nema potrebe ispitati prigovor na temelju članka 13. Konvencije;

Presuđuje, s pet glasova prema dva,
- da tužena država podnositeljima zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44 stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno pretvoriti u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:
  - 20.000 EUR (dvadeset tisuća eura) na ime nematerijalne štete uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;
  - 1.000 EUR (tisuću eura), na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se podnositeljima zahtjeva mogli zaračunati;
- da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca pa do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Jednoglasno odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za naknadu troškova i izdataka.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 18. lipnja 2015. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Isabelle Berro

Tajnik Predsjednica

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojena mišljenja sudaca Møse i Turković dodaju se ovoj presudi.

I.B.L.

S.N

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDACA MØSE I TURKOVIĆ

Ne slažemo se s našim kolegama u utvrđenju povrede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije (vidi stavke 62. do 74. ove presude).
Ovaj predmet, sličan predmetu Jelić protiv Hrvatske (br. 57856/11, od 12. lipnja 2014.), tiče se ubojstva osobe srpskog etničkog podrijetla na širem području Siska 1991. godine. Istraga ubojstava u ova dva predmeta, kao i ostala trideset i dva ubojstva na tom području, dovela je do podizanja optužnice protiv triju osoba, od kojih je jedna preminula, jedna je oslobođena optužbi, a jedna (V.M.) je osuđena (vidi stavak presude). V.M. je proglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva jer je, u svojstvu "zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine" i "zamjenika načelnika sisačke policije", dopustio ubojstva osoba srpskog etničkog podrijetla te nije poduzeo ogovarajuće mjere kako bi spriječio ta ubojstva (vidi stavak 30. ove presude). U ovom predmetu, kao i u predmetu Jelić, izravni počinitelji još nisu privedeni pravdi.
Svakako se slažemo s većinom da u kontekstu ratnih zločina odgovornost nadređenih (zapovjednika) treba razlikovati od odgovornosti podređenih, te da kažnjavanje nadređenih zbog nepoduzimanja potrebnih i razumnih mjera za sprječavanje ili kažnjavanje ratnih zločina koje su počinili njihovi podređeni ne oslobađa potonje njihove kaznene odgovornosti (vidi stavak 66. presude oslanjajući se na presudu Jelić, prethodno citiranu, § 88.). Međutim, okolnosti ovog predmeta po pitanju kaznenog progona mogućih izravnih počinitelja koji su još živi vrlo su različite od onih u predmetu Jelić.
U predmetu Jelić svjedoci su tijekom kriminalističke istrage izjavili da je A.H. osobno ustrijelio i ubio Vasu Jelića. Neki od njih bili su očevici. Vijeće je jednoglasno utvrdilo da vlasti nisu poduzele odgovarajuće radnje za privođenje odgovornih osoba pravdi (vidi Jelić, prethodno citirano, §§ 89.-95.). U ovom je predmetu, međutim, policija pratila brojne tragove, ažurirajući izjave svjedoka, tražeći svjedoke i otkrivajući, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, imena potencijalnih osumnjičenika koje su svjedoci spominjali. S obzirom da je proteklo više od dvadeset godina od ovih događaja, neizbježno su neki od svjedoka i dva od tri potencijalna osumnjičenika u međuvremenu preminuli (usporedi predmet Gürtekin i drugi protiv Cipra (odluka), br. 60441/13 i dr., § 25., 11. ožujka 2014).
Što se tiče izjava danih policiji koje su mogle ukazati na moguće izravne počinitelje, potrebno je naglasiti da je u kolovozu 1991. godine Vl.P., od kojeg su vojnici zatražili da odveze autobus u Sisak, rekao da su hrvatski vojnici V.H. i M.S. uhitili žrtvu V.B.-a (vidi stavak 8. presude). U veljači godine D.M., također hrvatski vojnik, potvrdio je prisutnost V.H. na mjestu zločina i također je identificirao M.B.-a kao zapovjednika jedinice Hrvatske vojske čiji su pripadnici bili uključeni u premlaćivanje V.B.-a (vidi stavak 13. presude). Još nekoliko hrvatskih vojnika potvrdilo je da je M.B. uistinu bio zapovjednik (vidi stavak 15. presude). U siječnju 2009. godine hrvatski vojnik S.Š. rekao je policiji da je čuo da su V.H. i M.S. pretukli V.B.-a (vidi stavak 21. presude).
Ove izjave daju određene naznake da su hrvatski vojnici H., M.B. i M.S. mogli biti umiješani u premlaćivanje V.B.-a koje je ubrzo dovelo do njegove smrti. S tim u vezi, važno je imati na umu da je V.H. preminuo 1997. godine, a M.B. 2002. godine (vidi stavke 10. i 12. presude). Obojica su preminula prije listopada 2002. godine.
Što se tiče M.S.-a, jedinog živog od tri potencijalna osumnjičenika, važno je napomenuti da je na njegovu umiješanost ukazao Vl.P. u obavijesnom razgovoru s policijom 1991. godine. Međutim, kada je policija ponovno obavila obavijesni razgovor s njim 2003. godine, Vl.P. nije mogao imenovati niti jednu osobu koja je bila prisutna na mjestu zločina u kritično vrijeme (vidi stavak 17. presude). Vl.P. je preminuo 2009. godine (vidi stavak 23. presude), dok S.Š., jedini drugi svjedok koji je u obavijesnom razgovoru s policijom 2009. godine ukazao na ulogu M.S.-a, nije imao izravnih saznanja o premlaćivanju V.B.-a nego je samo kasnije čuo da su ga M.S. i V.H. pretukli (vidi stavak 21. presude). Prilikom ispitivanja u veljači 2003. godine, M.S. je zanijekao bilo kakvu umiješanost u ubojstvo V.B.-a (vidi stavak 16. presude).
Prema tome, nakon provođenja brojnih obavijesnih razgovora, policija nije imala nikakvih čvrstih dokaza, osim dokaza po čuvenju dobivenih od S.Š.-a o izravnoj uključenosti M.S.-a u premlaćivanje V.B.-a (vidi, u vezi s ovime, Gürtekin i drugi, prethodno citirano, § 20). To nas dovodi do zaključka da ovaj predmet nije usporediv s predmetom Jelić, već s cijelim nizom predmeta u kojima je istaknuto da se članak 2. ne može tumačiti na način da nameće obvezu vlastima da pokrenu kazneni progon bez obzira na dostupne dokaze. Imajući na umu pretpostavku o nevinosti, kod tako teških optužbi kao što je uključenost u ratne zločine u kazneni se progon ne bi smjelo krenuti olako i bez obzira na standard potrebnih dokaza. Posljedice za optuženika koji na taj način ulazi u kaznenopravni sustav su značajne, jer je on izložen javnom pogovoru , sa svim popratnim posljedicama na njegov ugled te privatni, obiteljski i profesionalni život. Referiramo se na predmet Palić protiv Bosne i Hercegovine (br. 4704/04, § 65., 15. veljače 2011.), u kojem je Sud presudio da je istraga bila učinkovita, unatoč činjenici da nije bilo osude (vidi Gürtekin i drugi, prethodno citirano, § 27.; Mujkanović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, (odluka), br. 47063/08 i dr.., § 39., 03. lipnja 2014.; Fazlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 66758/09 et al., § 37., 03. lipnja 2014.; Šeremet protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 29620/05, § 35., 08. srpnja 2014.; Muratspahić protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 31865/06, § 31., 02. rujna 2014.; Demirović protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 35732/09, 32., 02. rujna 2014.; Zuban i Hamidović protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 7175/06 i 8710/06, § 32., 02. rujna 2014.; i Žerajić i Gojković protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br. 16503/08 i dr., § 30., 13. studenog 2014.).
Štoviše, kao što je Sud u više navrata presudio (vidi predmet Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, § 107., ECHR 2001- III, i predmet Palić, prethodno citirano, § 65.), postupovna obveza iz članka 2 nije obveza postizanja rezultata već obveza korištenja sredstava. Ono što je važno jest da su domaća tijela učinila sve što je bilo razumno za očekivati od njih u okolnostima ovoga
Većina s pravom ističe složenost i osjetljivost predmeta s obzirom na trideset i četiri žrtve (vidi stavak 62. ove presude); cjelokupnu situaciju u Hrvatskoj, poslijeratnoj državi koja je tek nedavno postala neovisna i kojoj je trebalo određeno vrijeme da organizira svoj državni aparat i da njezini službenici steknu iskustvo (vidi stavak 63. ove presude, usporedi predmet Palić, prethodno citirano); te napore Državnog odvjetništva u kaznenim progonima za ratne zločine (vidi stavak 64. ove presude). Međutim, prema našem mišljenju, većina nije pridala dovoljnu težinu tim okolnostima u konkretnoj ocjeni ovog predmeta.
Također je potrebno istaknuti da su domaće vlasti provodile strategiju istraživanja i kaznenog progona za ratne zločine počinjene u razdoblju od 1991. do 1995. godine (vidi dokument dostupan na web stranici Državnog odvjetništva pod naslovom "Postupanje u predmetima ratnih zločina"¹). Ovaj javni dokument, koji Vlada nije dostavila Sudu, opisuje sustavni pristup rješavanju problema velikog broja neriješenih predmeta ratnih zločina. Red prvenstva dodijeljen je svakom predmetu na nacionalnoj i regionalnoj razini uzimajući u obzir težinu počinjenog djela, broj žrtava i stupanj osjetljivosti, s ciljem sustavnog istraživanja zločina u kojima počinitelji nisu bili identificirani. Predmetima protiv osoba koje su bile na zapovjednim položajima na području Siska dodijeljen je nacionalni prioritet, te je V.M. posljedično osuđen. U međuvremenu su nastavljene istrage svih ratnih zločina.
Što se tiče pozivanja podnositelja na nedostatak brzine, slažemo se s većinom da je Sud trebao uzeti u obzir samo istragu koja se odvijala nakon 22. listopada 2002. godine (vidi stavak 65. ove presude). Potrebno je ponoviti, u vezi s time, da je standard brzine u takvim povijesnim predmetima vrlo različit od standarda primjenjivog na nedavne slučajeve, gdje je vrijeme često ključno u očuvanju bitnih dokaza na mjestu zločina i ispitivanja svjedoka dok su im sjećanja još svježa i detaljna (vidi predmet Varnava i drugi protiv Turske [VV], br. 16064/90 i dr., §§ 191.-92., 18. rujna 2009.; Gürtekin i drugi, prethodno citirano, §§ 21.-22.; Mujkanović i drugi, prethodno citirano, § 41.; Fazlić i drugi, prethodno citirano, § 39., Šeremet, prethodno citirano, 37.; Muratspahić, prethodno citirano, § 33.; Demirović i drugi, prethodno citirano, § 34.; Zuban i Hamidović, prethodno citirano, § 34.; te Žerajić i Gojković, prethodno citirano, § 32.). Ipak, mnogi ratni zločinci privedeni su pravdi u Hrvatskoj. Do 31. prosinca 2012. godine hrvatska su tijela kaznenog progona pokrenula istragu protiv 3.436 navodnih počinitelja kaznenih djela i doneseno je 557 osuđujućih presuda (vidi stavke 38. i 64. ove presude).
Prema našem mišljenju, ovaj predmet ne otkriva nikakav značajan period neaktivnosti domaćih vlasti nakon 2002. godine (vidi stavke 13.-31. ove presude), posebno kada se uzme u obzir provođenje istovremenih istraga u odnosu na trideset i tri druge žrtve. Tijekom tog razdoblja, domaće su vlasti ispitale više od 100 osoba, podignule optužnice protiv tri i pravomoćnom presudom osudile jednu osobu. S obzirom na navedeno, može se smatrati da je istraga provedena s razumnom ažurnošću i brzinom (usporedi, primjerice, predmet Mujkanović, prethodno citirano).
Što se tiče navoda podnositelja zahtjeva da sisačka policija nije zadovoljila zahtjev neovisnosti, napominjemo da su neki od počinitelja zločina koji je predmet ovoga zahtjeva bili visoko rangirani dužnosnici sisačke policije tijekom rata i na početku državne neovisnosti. Međutim, ne smatramo da je ovaj čimbenik sam po sebi dovoljan da se zaključi da domaća kaznena istraga nije bila neovisna u relevantno vrijeme. Činjenica da su napori te iste policije rezultirali optužnicom protiv njihovog bivšeg zamjenika načelnika, koji je kasnije osuđen na temelju dokaza prikupljenih od strane tih istih snaga (vidi stavak 2. ove presude) snažno ukazuje na to da je sisačka policija djelovala neovisno od svojih bivših šefova, barem od 2002. godine (razdoblje koje se razmatra u ovoj presudi).
Sud je već presudio da se postupovna obveza iz članka 2. mora tumačiti na način koji ne nameće nemoguć ili nerazmjeran teret nadležnim tijelima (vidi predmet Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 28. listopada 1998., § 116., Izvješća 1998-VIII; Palić, prethodno citirano, § 70.; te Žerajić i Gojković, prethodno citirano, § 31.). Prema tome, s obzirom na činjenice predmeta, sudsku praksu Suda (vidi stavak 8. ove presude), posebne okolnosti koje su prevladavale u Hrvatskoj u poslijeratnom razdoblju, velik broj predmeta ratnih zločina u tijeku pred lokalnim sudovima i velik broj žrtava (vidi stavke 62.-64. ove presude), ne nalazimo nikakav razlog da u ovom predmetu dođemo do zaključka drugačijeg od zaključaka u predmetima u kojima su se postavljala slična pitanja, a u kojima je Sud utvrdio da se nije pokazalo kako je istraga povrijedila minimalne standarde propisane člankom 2. (vidi stavke 8. i 12. ove presude).
Stoga nije došlo do povrede članka 2. Konvencije na temelju njegovog postupovnog aspekta.

1 http://www.dorh.hr/fgs.axd?id=1342 (engleska verzija)

_______________________

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF B. AND OTHERS v. CROATIA

(Application no. 71593/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

18 June 2015

FINAL

19/10/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of B. and Others v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 26 May 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 71593/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three Croatian nationals (“the applicants”), on 11 November 2011.

2. The applicants were represented by Mr L. Šušak, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicants alleged, in particular, that the procedural obligations incumbent on the respondent Government under Articles 2 and 14 of the Convention had not been met and that they had no effective remedy in that respect, as required under Article 13 of the Convention.

4. On 30 October 2012 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1960, 1979 and 1987 respectively and live in Petrinja.

A. Killing of V.B. and investigation

6. The documents submitted by the parties reveal the following facts.

7. On 9 August 1991 the Sisak Police lodged a criminal complaint with the Sisak County State Attorney’s Office against a person or persons unknown, alleging that at about 11 p.m. on 4 August 1991 V.B., who was driving a coach, had been stopped by a road patrol; he had allegedly not complied with the orders given and had been beaten up. He had been taken to the Sisak Hospital where he died soon afterwards. The autopsy was carried out on 5 August 1991. V.B. was the applicants’ respective husband and father.

8. On 9 August 1991 the Sisak Police interviewed Vl.P., who told them that on 4 August 1991 he had been in a bar in Odra when V.H. and M.S., both dressed in Croatian Army uniforms and armed with automatic guns, asked him to drive a coach to Sisak. They had kept the driver, V.B., with them. Vl.P. had complied with the order and two other Croatian soldiers, I.C. and M.B., had accompanied him in the coach while Mi.T., another Croatian soldier, followed them in a vehicle. There had been about ten passengers on the coach. When he subsequently returned to Odra, V.B. was no longer there.

9. In 1996 the United Nations Security Council established the United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (the “UNTAES”). On 15 January 1998 the UNTAES mandate ceased and the transfer of power to the Croatian authorities began.

10. V.H. died in 1997.

11. The documents submitted by the parties do not indicate that any steps were taken between 9 August 1991 and 22 October 2002.

12. M.B. (see paragraphs 13, 15, 22, 25 and 26 below) died on 25 June 2002.

13. Between 22 October 2002 and 4 March 2003 the Sisak Police interviewed ten former Croatian soldiers who had been stationed in the Sisak area. D.M., interviewed on 19 February 2003, said that in 1991 he had worked in the Sisak Police. One night he and two of his colleagues, H. and K., had been instructed by Croatian soldiers to go to the Odra Community Centre (Društveni dom Odra), where they had arrested one person. On their arrival, V.H., one of the soldiers who was personally known to D.M., told him that the arrested person could not walk. There had been about twenty men in camouflage uniforms. He had recognised M.B., who was commander of the unit. The arrested man, named [V.]B., had been put into the back of the vehicle. He had been covered in blood, was unconscious and could hardly breathe. They had taken [V.]B. to the police station in Sisak and then to a hospital.

14. D.K., interviewed on 20 February 2003, said that he knew who had beaten up V.B. and that he had told an inspector everything at the material time, and would not reveal the identity of the perpetrators to the police. He described in detail the events of 4 August 1991 with regard to the killing of V.B. and said that it had occurred in the Odra Community Centre where a Croatian Army unit had been stationed. He had been upstairs and heard some noise downstairs. He had gone down to see what was happening, and had seen V.B. lying in blood and surrounded by some soldiers.

15. Several of the soldiers interviewed identified M.B. as the commander of the unit which was stationed in the Odra Community Centre.

16. On 20 February 2003 the Sisak Police also interviewed M.S., who denied any involvement in the abduction and killing of V.B.

17. On 26 February 2003 the Sisak Police again interviewed Vl.P. He stated that he had joined the Croatian Army during the summer of 1991, probably in June, and had been with a unit that was stationed in the Odra Community Centre. The commander of that unit was D.K. On the night when V.B. had been stopped at the checkpoint in Odra, Vl.P. had been in a bar at a crossroads. There had been a lot of people in the bar, but he could not remember any of them. At one point someone had approached him and told him that he must drive a coach back to Sisak because the driver had been apprehended. When he exited the bar he had seen a coach parked on the street and V.B. standing next to it. He had not seen that V.B. had been physically ill-treated. He did not remember who had been there.

18. On 1 October 2003 the Sisak Police compiled a report on the investigation into the killing of V.B. in which the documents from the case-file were listed and described.

19. On 29 July 2005 the State Attorney’s Office issued a document concerning enquiries into the killings of civilians between 1991 and 1995. The document was addressed to the County State Attorney’s Offices, which were required to examine all of the information collected to date on the killings of civilians during that period and to concentrate their activities on identifying the perpetrators and gathering the relevant evidence in order to initiate criminal proceedings.

20. On 9 October 2008 the State Attorney’s Office issued an instruction for implementation of the Criminal Code and the Code of Criminal Procedure to the County State Attorney’s Offices, in which they stated that an inspection of their work had indicated two main problems: possible partiality of the persons involved in the pending proceedings as regards the ethnicity of the victims or the perpetrators; and the problem of trials in absentia. The instructions favoured impartial investigations of all war crimes, irrespective of the ethnicity of those involved, whether victims or perpetrators, and stressed the duties of those working for the State Attorney in that respect.

21. In January 2009 the Sisak Police interviewed six former policemen or Croatian soldiers who had been stationed in the Sisak area in 1991. S.Š., interviewed on 28 January 2009, said that he had been one of the soldiers in the Croatian Army unit stationed in the Odra Community Centre in 1991 when V.B. had been killed. He had not personally witnessed the event, but had later heard that M.S. and V.H. had taken V.B. from a coach and beaten him, and that J.B. (who died in 2002) had also been present.

22. When interviewed by the Sisak Police on 29 January 2009, D.M. (see paragraph 12 above) reiterated that he had been a policeman between 1981 and 1998, when he had retired. As regards the killing of V.B., one night in August 1991 he had been ordered to go to Odra together with two other officers, H. and K. They had parked a police wagon in front of the Odra Community Centre and he, D.M., had stayed in the vehicle, while H. and K. had entered the building. A certain N.H. had approached him and they had spoken for few moments. He had heard some noise from inside the Odra Community Centre. A member of the special police, M.B., had approached him and told him to park the police wagon at the entrance of the Odra Community Centre. H. and K. had got into the vehicle, saying that “these people are not normal”. A person had been pushed into the back of the police wagon. He had not seen who had done it, but supposed that they had been the members of the special police whose commander had been M.B. When they had arrived in Sisak, the police officers had opened the wagon and D.M. had seen V.B. covered in blood and breathing with difficulty. They had then driven him to the emergency ward.

23. Vl.P. died on 8 February 2009.

24. N.H. died on 13 September 2009.

25. On 13 December 2010 the Osijek County State Attorney’s Office asked the Sisačko-moslavača Police Department to collect the relevant information regarding various cases concerning war crimes committed by unknown perpetrators. With regard to the killing of V.B., they asked the police to interview D.B., who had been the duty officer of the Sisak Police between 10 p.m. on 4 August 1991 and 6 a.m. on 5 August 1991, and who had allegedly informed his superiors about the arrest of V.B. He was to be asked in particular which of his superiors he had informed, what had been ordered by the superiors, which operative officer had been in charge and why M.B. and the person called D.[V.H.] – who had been identified by witness D.K. as possible direct perpetrators – had not been interviewed.

26. On 28 December 2010 the Sisačko-moslavača Police Department submitted a report to the Osijek County State Attorney’s Office. The relevant part concerning the killing of V.B. reads:

“... a report on the interview with D.B., who was the duty officer of the Sisak Police between 10 p.m. on 4 August 1991 and 6 a.m. on 5 August 1991 is enclosed. In the register of operative duty it is stated that on that day police officers M., K., H., S. and Nj. were in charge of the inquiry into the case of V.B. A criminal complaint against an unknown perpetrator was lodged by officer R.Š. She was interviewed on 5 August 1991 by officer Z.S. who carried out interviews in connection with the B. case. It has not been established why M.B. and the person called D.[V.H.] have not been interviewed.”

B. Proceedings on indictment

27. On 20 June 2011 the Sisak County Police lodged a criminal complaint against Đ.B., V.M and D.B. on charges of war crimes against the civilian population. This included the killing of the applicants’ relative. On the same day Đ.B., Head of the Sisak Police Department in 1991 and 1992, V.M., police commander at the border territory of Sisak and Banovina in 1991 and 1992 and Deputy of Sisak Police Department, and D.B., a member of the “Wolves” Unit of the Croatian Army, were arrested.

28. On an unspecified date the investigation was opened and on 13 July 2011 Đ.B. died.

29. On 16 December 2011 the Osijek County State Attorney’s Office lodged an indictment against V.M. and D.B. at the Osijek County Court, alleging that they had been in command of the unit whose unknown members committed a number of crimes against the civilian population between July 1991 and June 1992, including the killings of the applicants’ relative. They were charged with war crimes against the civilian population.

30. On 9 December 2013 a first-instance judgment was delivered. V.M. was found guilty of war crimes against the civilian population in that he, in his capacity as “the commander of police forces in the broader area of Sisak and Banovina” and “Deputy Head of the Sisak Police”, had allowed the killings of persons of Serbian origin and had failed to undertake adequate measures to prevent such killings. The relevant part of the judgment concerning the applicants’ close relative:

“on 4 August 1991 in Odra Sisačka [the police] unlawfully arrested and took from a ‘Slavijatrans’ coach its driver, V.B., who was then brutally beaten by several unidentified members of the reserve police, stationed in Odra, under the command of M.B., and who died of the injuries thus sustained the same evening in the Sisak Hospital.”

V.M. was sentenced to eight years’ imprisonment. D.B. was acquitted of all charges.

31. On 10 June 2014 the Supreme Court upheld the conviction of V.M. and increased his sentence to ten years’ imprisonment.

C. Civil proceedings

32. On 15 February 2005 the applicants brought a civil action against the State in the Petrinja Municipal Court, seeking compensation in connection with the death of their close relative. The claim was dismissed on 6 April 2005 and was upheld on appeal by the Sisak County Court and the Supreme Court on 11 September 2008 and 19 May 2010 respectively. The national courts found that the claim had been submitted after the statutory limitation period had expired.

33. A subsequent constitutional complaint lodged by the applicants was dismissed on 18 May 2011.

34. Following the criminal conviction of V.M., the applicants sought the reopening of these proceedings in the Petrinja Municipal Court. Their request is now pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND REPORTS

35. Article 21 of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000 and 28/2001) reads as follows:

“Every human being has the right to life.

...”

36. Article 34 of the Criminal Code (Krivični zakon, Official Gazette nos. 25/1977, 50/1978, 25/1984, 52/1987, 43/1989, 8/1990, 8/1991, and 53/1991) prescribes imprisonment of at least five years for murder. Qualified murder was punishable by up to twenty years’ imprisonment.

37. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002) provide:

Article 174(2)

“In order to ... decide whether to request an investigation ... the State Attorney shall order the police to collect the necessary information and take other measures concerning the crime [at issue] with a view to identifying the perpetrator ...”

Article 177

“Where there is a suspicion that a criminal offence liable to public prosecution has been committed, the police shall take the necessary measures with a view to identifying the perpetrator ... and collect all information of possible relevance for the conduct of the criminal proceedings...”

Article 185

Urgent Investigative Steps

“When the perpetrator of a criminal offence is unknown, a state attorney may ask the police to carry out certain investigative steps where, given the circumstances of the case, it would be useful to carry out such steps before instituting an investigation. If the State Attorney considers that certain investigative steps should be carried out by an investigating judge ... he or she will invite an investigating judge to carry out these steps. ...”

Article 187

“(1) An investigation shall be opened in respect of a particular individual where there is a suspicion that he or she has committed a criminal offence.

(2) During the investigation evidence and information necessary for deciding whether an indictment is to be brought or the proceedings are to be discontinued shall be collected ...”

Article 243

“(1) If a properly summoned witness does not appear and does not offer a good reason for his or her absence, or if he or she leaves the place where he or she is to give his or her evidence without approval or a good reason, an order may be issued that he or she be brought using force, or he or she may be fined up to 20,000 Croatian kuna.

(2) If a witness appears and, after having been warned about the consequences of the refusal to give his or her evidence without a good reason prescribed by law, refuses to give his or her evidence, he or she may be fined up to 20,000 Croatian kuna. If the witness still refuses to give his or her evidence, he or she may be imprisoned. The imprisonment shall last as long as the witness refuses to give his or her evidence or until his or her evidence becomes irrelevant, or until the conclusion of the criminal proceedings, but no longer than one month.

...”

38. The report on the work of the State Attorney’s Office for the year 2012, submitted to Parliament in September 2013, states that between 1991 and 31 December 2012 there were 13,749 reported victims of war in Croatia, of whom 5,979 had been killed. Thus far, the Croatian authorities had opened investigations in respect of 3,436 alleged perpetrators. There had been 557 convictions for war-related crimes.

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW

39. The Statute of the International Criminal Court (Article 25), the Statute of the International Criminal Tribunal for Rwanda (Article 6) and the Statute of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia refer to individual criminal responsibility. Article 7 of the latter reads:

Individual criminal responsibility

“1. Anyone planning, instigating, ordering, committing or otherwise aiding and abetting the planning, preparation or execution of a crime referred to in Articles 2 to 5 of the present Statute shall be individually responsible for the crime.

2. The official position of any accused person, whether as Head of State or Government or as a responsible Government official, shall not relieve such person of criminal responsibility nor mitigate punishment.

3. The fact that any of the acts referred to in Articles 2 to 5 of the present Statute was committed by a subordinate does not relieve his superior of criminal responsibility if he knew or had reason to know that the subordinate was about to commit such acts or had done so and the superior failed to take the necessary and reasonable measures to prevent such acts or to punish the perpetrators thereof.

4. The fact that an accused person acted pursuant to an order of a Government or of a superior shall not relieve him of criminal responsibility, but may be considered in mitigation of punishment if the International Tribunal determines that justice so requires.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

40. The applicants complained about the killing of V.B. and insufficiencies in the investigation in that respect. They relied on the substantive and the procedural aspects of Article 2 of the Convention, the relevant part of which provides:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.

...”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

41. The Government argued that the applicants had failed to exhaust all available domestic remedies. They contended that the applicants could have lodged a complaint against the individual police officers or employees in the State Attorney’s Office who were in charge of the investigation into the death of their relative. Such a complaint could have led to the institution of disciplinary proceedings. As regards protection against alleged unlawfulness in the conduct of the domestic authorities, the Government pointed out that the applicants could have sought damages from the State pursuant to the State Administration Act (Zakon o sustavu državne uprave). They argued that such a combination of remedies had been found effective by the Court in the case of D.J. v. Croatia (no. 42418/10, 24 July 2012).

42. In reply, the applicants submitted that the relevant authorities had been made aware of the killing of their relative as early as 1991 and that they had a duty to conduct an official State-assisted investigation. The remedies relied on by the Government were not relevant.

2. The Court’s assessment

43. Before turning to the points raised by the parties in respect of the exhaustion of domestic remedies, the Court will first address the issue of its temporal jurisdiction.

(a) Compatibility ratione temporis

44. The Court has already addressed its temporal jurisdiction as regards both the substantive and the procedural aspect of Article 2 in similar circumstances and found that it had no temporal jurisdiction in respect of the alleged substantive violation of that Article, but had such jurisdiction in respect of the alleged procedural violation in respect of the facts that occurred after 5 November 1997, the date of the ratification of the Convention by Croatia (see of Jelić v. Croatia, no. 57856/11, §§ 47-56, 12 June 2014). The Courts sees no reason to depart from such conclusions in the present case.

45. It follows that the complaint under the substantive aspect of Article 2 of the Convention is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3(a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

(b) Exhaustion of domestic remedies

46. The Court has already addressed the same objections as regards the exhaustion of domestic remedies in other cases against Croatia and rejected them (see Jelić, cited above, §§ 59-67). The Court sees no reason to depart from that view in the present case.

47. It follows that the Government’s objection must be dismissed.

48. The Court notes that the complaint under the procedural aspect of Article 2 of the Convention is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

49. The Government argued that there had been no violation of the procedural aspect of Article 2 in the present case. They maintained that the case at issue was very complex and sensitive and that the indictment brought against V.M. and D.B. concerned thirty-four victims. The main suspects in the case, Đ.B. and V.M, had held senior official positions until 1999, and this had impeded the investigation. Furthermore, one of the specific features of investigations into war crimes was a lack of material evidence and the prosecution was highly dependent on witness evidence. However, witnesses had often been reluctant to give evidence for fear of reprisals.

50. After Croatia became independent, the State apparatus comprised many young and inexperienced officials, who had not known how to address those serious problems. In these difficult circumstances the authorities had done everything they could to identify the perpetrators and bring them to justice. Those who had given orders for the killings had been indicted, and one of the accused had been found guilty of war crimes against the civilian population and sentenced to ten years’ imprisonment.

51. As regards the killing of V.B., all possible leads had been followed up and all available witnesses interviewed by the police. Individual investigations into the killing of a number of persons in the town of Sisak and its area in 1991 and 1992 had – for lack of conclusive evidence – failed to lead to the identification of the direct perpetrators. The witness statements had amounted to mere gossip and rumours. The law-enforcement authorities had therefore joined these individual investigations and concentrated their efforts on identifying those responsible at a higher level of command in the police. That had led to the indictment of three persons, Đ.B., a former Head of the Sisak Police, V.M., his Deputy as well as D.B.

52. At the time when V.B. had been killed, Đ.B. had been the Head of the Sisak Police and he had personally obstructed the investigation

53. The applicants argued that the investigation into the death of their respective husband and father had so far yielded little result. None of the direct perpetrators had been indicted, although some of the witnesses had identified them. There had been many witnesses present when V.B. had been beaten but the authorities had not been genuinely willing to identify the direct perpetrators and bring them to justice.

54. The indictment relied on by the Government concerned only those who had given orders. The war had ended some eighteen years previously, and the Government’s justification that the officials were young and inexperienced could not be accepted.

55. The inquiry by the police had not been independent.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

56. The Court reiterates that Article 2 ranks as one of the most fundamental provisions in the Convention. It enshrines one of the basic values of the democratic societies making up the Council of Europe. The object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings require that Article 2 be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective (see, among many other authorities, Anguelova v. Bulgaria, no. 38361/97, § 109, ECHR 2002‑IV).

57. The obligation to protect the right to life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, also requires by implication that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force (see, mutatis mutandis, McCann and Others, 27 September 1995, § 161, Series A no. 324, and Kaya v. Turkey, 19 February 1998, § 86, Reports 1998-I). The essential purpose of such an investigation is to secure the effective implementation of the domestic laws which protect the right to life and, in those cases involving State agents or bodies, to ensure their accountability for deaths occurring under their responsibility. This investigation should be thorough, independent, accessible to the victim’s family, carried out with reasonable promptness and expedition, effective in the sense that it is capable of leading to a determination of whether the force used in such cases was or was not justified in the circumstances or otherwise unlawful, and afford a sufficient element of public scrutiny of the investigation or its results (see Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, §§ 105-09, ECHR 2001‑III (extracts); Douglas-Williams v. the United Kingdom (dec.), no. 56413/00, 8 January 2002; Esmukhambetov and Others v. Russia, no. 23445/03, §§ 115-18, 29 March 2011; and Umarova and Others v. Russia, no. 25654/08, §§ 84-88, 31 July 2012).

58. Article 2 imposes a duty on the State to secure the right to life by putting in place effective criminal‑law provisions to deter the commission of offences against the person, backed up by law‑enforcement machinery for the prevention, suppression and punishment of breaches of such provisions (see Osman v. the United Kingdom, § 115, 28 October 1998, Reports 1998‑VIII; Mastromatteo v. Italy [GC], no. 37703/97, §§ 67 and 89, ECHR 2002‑VIII; and Menson v. the United Kingdom (dec.), no. 47916/99, ECHR 2003‑V).

59. Compliance with the State’s procedural obligations under Article 2 requires the domestic legal system to demonstrate its capacity to enforce criminal law against those who have unlawfully taken the life of another (see Nachova and Others, cited above, § 160).

60. There must also be an implicit requirement of promptness and reasonable expedition (see Yaşa, cited above, §§ 102-04, and Mahmut Kaya v. Turkey, no. 22535/93, §§ 106-07, ECHR 2000‑III). The Court does not underestimate the undeniable complexity of the circumstances surrounding the present case. However, while there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation, an adequate response by the authorities in investigating allegations of serious human rights violations, as in the present case, may generally be regarded as essential in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts (see El Masri v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia” [GC], no. 39630/09, § 192, ECHR 2012). The effective investigation required under Article 2 also serves to secure the effective implementation of the domestic laws which protect the right to life and, in the cases involving State agents or bodies, to ensure their accountability for deaths occurring under their responsibility (see, among many other authorities, McKerr v. the United Kingdom, no. 28883/95, §§ 111 and 114, ECHR 2001‑III; and Paul and Audrey Edwards v. the United Kingdom, no. 46477/99, §§ 69 and 72, ECHR 2002‑II).

61. The requirements of Article 2 go beyond the stage of the official investigation, where this has led to the institution of proceedings in the national courts: the proceedings as a whole, including the trial stage, must satisfy the requirements of the positive obligation to protect lives through the law. While there is no absolute obligation for all prosecutions to result in conviction or in a particular sentence, the national courts should not under any circumstances be prepared to allow offences concerning violent deaths to go unpunished (see, mutatis mutandis, Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 96, ECHR 2004‑XII; Okkalı v. Turkey, no. 52067/99, § 65, ECHR 2006‑XII (extracts); and Türkmen v. Turkey, no. 43124/98, § 51, 19 December 2006).

(b) Application of these principles to the present case

62. The Court first notes the Government’s argument that the case was very complex and concerned thirty-four victims and that the Croatian State apparatus at the beginning of the country’s independence had been mainly comprised of inexperienced and young officials who had not known how to deal with such a difficult situation. The Court accepts that the case indeed is a complex one and that there are elements indicating that it concerned targeted killing of Serbian civilians by members of the Croatian police and army in the Sisak area in a prolonged period during 1991 and 1992 (see Jelić, cited above, § 78). The Court is aware that this situation was sensitive for a country that was in war and also accepts that during the war and at the beginning of the county’s independence the State authorities were faced with a difficult situation which was aggravated by the fact that the perpetrators of the crimes subject to the present application appear to have been those same persons who were entrusted with the duty to protect citizens from such crimes, to conduct preliminary enquiries and carry out the initial fact findings, namely some highly-ranked officials of the Sisak police. The facts of the case indeed suggest that the very Head of that police and his deputies were the instigators of the atrocities committed (see paragraphs 26-30 above).

63. In this connection the Court notes that Croatia declared its independence on 8 October 1991 and all military operations ended in August 1995. In January 1998 the UNTAES mandate ceased and the peaceful transfer of power to the Croatian authorities began (see paragraph 9 above). The Court accepts that certain delays in the investigation into the killing of Serbian civilians during the war and post-war recovery were attributable to the overall situation in Croatia, a newly-independent and post-war State which needed certain time to organize its apparatus and for its officials to gain experience. The Court also notes that the town of Sisak was never occupied and has since the independence of Croatia been under the control of the Croatian authorities.

64. The Court acknowledges the efforts of the State Attorney’s office which, in July 2005, required the County State Attorney’s Offices to concentrate their activities on identifying the perpetrators and gathering the relevant information (see paragraph 19 above). A further global measure by the State Attorney’s Office occurred in October 2008 when it instructed the County State Attorney’s Offices to favour impartial investigation of all war crimes, irrespective of the ethnicity of those involved (see paragraph 20 above). The Court also acknowledges that the prosecuting authorities by 31 December 2012 opened investigations in respect of altogether 3,436 alleged perpetrators and that there had been 557 convictions (see paragraph 38 above).

65. As regards the killing of the applicants’ respective husband and father, the Court notes that it occurred during the war, on 4 August 1991 in in Odra, near Sisak. On 9 August 1991 the police lodged a criminal complaint with the Sisak County State Attorney’s Office against a person or persons unknown. Thus the investigation was instigated. In this connection, the Court notes at the outset that it has no temporal jurisdiction to examine the facts that occurred before 5 November 1997, the date on which Croatia ratified the Convention. Therefore, it will examine only the part of the inquiry which has taken place since that date (compare to Jelić, cited above, § 81). Further to this, the Court notes that after the date of ratification of the Convention by Croatia, the first steps were taken on 22 October 2002. The Court will therefore examine the effectiveness of the investigation since that date.

66. When it comes to the procedural aspect of Article 2 of the Convention, the Court notes that one person, V.M., was convicted by the first- instance court of war crimes against the civilian population in his capacity as the Commander of the Police Forces in the broader area of Sisak and Banovina and the Deputy Head of Sisak Police in that he had allowed the killings of persons of Serbian origin and had failed to undertake adequate measures to prevent such killings. However, it had not been established who were the direct perpetrators. In this connection the Court reiterates that in the context of war crimes the superior (command) responsibility is to be distinguished from the responsibility of their subordinates. The punishment of superiors for the failure to take necessary and reasonable measures to prevent or punish war crimes committed by their subordinates cannot exonerate the latter from their own criminal responsibility (see Jelić, cited above, § 88; and paragraph 39 above).

67. As regards the killing of V.B., the Court notes that Vl.P. had told the police in 1991 that the Croatian soldiers who took V.B. had been V.H. and M.S. (see paragraph 8 above). When interviewed in 2003, Vl.P. could not name any of the persons who had been present in Odra at the time when V.B. was killed (see paragraph 17 above). A Croatian soldier, D.M., interviewed on 19 February 2003 by the police, said that in 1991 he had seen V.B. – who had been arrested by the Croatian soldiers – covered in blood in the presence of V.H. (see paragraph 13 above). Another Croatian soldier, S.Š., interviewed on 28 January 2009 by the police, said that he had been one of the soldiers in the Croatian Army unit stationed in Odra in 1991 when V.B. had been killed. He had not personally witnessed the event, but had later heard from some members of his unit that M.S. and V.H. had taken V.B. off a coach and had beaten him (see paragraph 21 above).

68. The above-cited statements indicate that V.H. and M.S. were possible direct perpetrators who had arrested and beaten V.B. V.H. died in 1997 and M.S., when interviewed by the police on 20 February 2003, denied any involvement in the killing of V.B. However, that denial cannot be seen as conclusive as regards M.S.’s true involvement into the killing of V.B. Furthermore, there is no indication that the prosecuting authorities made an attempt to identify the members of S.Š.’s unit who had told him about the alleged involvement of M.S. and V.H. into the killing of V.B. (see paragraphs 21 and 66 above). Given that S.Š. was a member of Croatian army whose credibility was not called into question, it would have been expected from the authorities to closely follow the lead provided by him (see, a contrario, Mujkanović and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 47063/08, 47067/08, 47091/08, 47094/08, 47096/08 and 47099/08, §39, 3 June 2014; Fazlić and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 66758/09, 66762/09, 7965/10, 9149/10 and 12451/10, § 37, 3 June 2014; Šeremet v. Bosnia and Herzegovina, Montenegro and Serbia (dec.), no. 29620/05, §35, 8 July 2014; and Žerajić and Gojković v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 16503/08 and 67588/09; §30, 13 November 2014, where the only available evidence were rumour and gossip).

69. The Court also notes that D.K., likewise interviewed on 20 February 2003, said that he knew who had beaten up V.B. but would not reveal the identity of the perpetrators to the police. He described in detail the events of 4 August 1991 with regard to the killing of V.B. and stated that it had occurred in the Odra Community Centre, where a Croatian Army unit had been stationed. He was a direct eyewitness of V.B.’s killing.

70. The Court notes that the facts of the case, and in particular the above-described interviews with the police, strongly suggest that the Croatian soldiers stationed in the Odra Community Centre and present there on the night when V.B. was killed had relevant information about the circumstances of this killing. D.K. in particular, who had been a direct eyewitness of V.B.’s killing, explicitly said that he knew who had killed V.B. but would not reveal the names of the perpetrators. The court also notes that the facts of the case show that a large number of Croatian soldiers were present at the crime scene.

71. Given the large number of direct witnesses of the beating of V.B., the Court considers that the authorities did not do their utmost to identify the direct perpetrators. In this connection the Court notes that the examination of the circumstances surrounding the killing of the V.B. by the national authorities remained at the level of a police inquiry. However, the Code of Criminal Procedure allows for an urgent investigation against unknown perpetrators (see Article 185 of the Code of Criminal Procedure cited in paragraph 37 above). The difference between a police enquiry and an investigation is that in the former, statements given to the police amount only to informal statements and cannot be used as evidence in criminal proceedings. An investigation, however, is conducted by an investigating judge and statements given before him or her amount to valid evidence. An investigating judge may, moreover, punish a witness who refuses to give his or her statement or refuses to tell all he or she knows about the relevant facts (see Article 243 of the Code of Criminal Procedure cited in paragraph 37 above).

72. The Court has also held that among the main purposes of imposing criminal sanctions are retribution as a form of justice for victims and general deterrence aimed at prevention of new violations and upholding the rule of law. However, neither of these aims can be obtained without alleged perpetrators being brought to justice. Failure by the authorities to pursue the prosecution of the possible direct perpetrators undermines the effectiveness of the criminal‑law mechanism aimed at prevention, suppression and punishment of unlawful killings. Compliance with the State’s procedural obligations under Article 2 requires the domestic legal system to demonstrate its capacity and willingness to enforce criminal law against those who have unlawfully taken the life of another (see Nachova and Others, cited above, § 160; Ghimp and Others v. the Republic of Moldova, no. 32520/09, § 43, 30 October 2012; and Jelić, cited above, § 90).

73. The Court notes that the police inquiry into the circumstances of V.B.’s death was not independent. In particular, the inquiry was entrusted to the Sisak Police, the same force the heads of which were suspected to have been implicated in the events surrounding the killing of V.B. The Deputy of it had been convicted of organising and tolerating acts that included the killing of V.B. In the Court’s view, those factors constituted an obvious conflict of interests and a lack of independence on the part of the investigating authorities (see, mutatis mutandis, Gharibashvili v. Georgia, no. 11830/03, § 68, 29 July 2008). This conflict of interests supports the view of a lack of genuine willingness on the part of the police to identify the direct perpetrators (see paragraphs 70 and 71 above).

74. Having regard to the above, the Court considers that the deficiencies described above are sufficient to conclude that the national authorities failed to carry out an adequate, independent and effective investigation into the circumstances surrounding the killing of the applicants’ relative. There has accordingly been a violation of the procedural obligation of Article 2 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION IN CONJUNCTION WITH THE PROCEDURAL ASPECT OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

75. The applicants complained that their respective husband and father had been arrested and killed purely because of his Serbian ethnic origin and that the national authorities had failed to investigate that factor, contrary to Article 14 of the Convention, which reads:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

76. The Court considers that this complaint is closely linked to the one concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible. However, the Court has already examined the same complaint in the Jelić case and concluded that, in view of the finding of a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention, it was not necessary to examine any further complaint under Article 14 of the Convention (see Jelić, cited above, §§ 101 and 102). The Court does not see any reason to depart from that view in the present case.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

77. The applicants complained that they had no effective remedy at their disposal in respect of the alleged violation of Article 2 of the Convention. They relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

78. The Court considers that this complaint is closely linked to the one concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible. However, the Court has already examined the same complaint in the Jelić case and concluded that, in view of the finding of a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention, it was not necessary to examine any further complaint under Article 13 of the Convention (see Jelić, cited above, §§ 107-109). The Court does not see any reason to depart from that view in the present case.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

79. The applicants also complained that the death of their respective husband and father caused them suffering. They relied on Article 3 of the Convention which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

80. The Court has already examined the same complaint in the Jelić case in circumstances comparable to those in the present case and concluded that:

“112. ...the Court is not persuaded that in the present case, despite its gruesome circumstances, the applicant sustained uncertainty, anguish and distress characteristic of the specific phenomenon of disappearances (see, by contrast, Luluyev and Others v. Russia, no. 69480/01, § 115, ECHR 2006‑XIII (extracts)).

113. In such circumstances, the Court considers that it cannot be held that the applicant’s suffering reached a dimension and character distinct from the emotional distress which may be regarded as inevitably caused to relatives of a victim of a serious human-rights violation.”

81. The Court does not see any reason to depart from that view in the present case.

82. It follows that this complaint must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

V. OTHER ALLEGED VIOLATIONS

83. The applicants complained under Article 6 § 1 of the Convention that the national courts by wrongly finding that their claim for damages had been lodged after the statutory limitation period had expired, deprived them of the right of access to court because they had not examined their claim on the merits. They also invoked Article 5 of the Convention in relation to the taking of their respective husband and father by uniformed persons in August 1991.

84. As regards the complaint under Article 6 § 1 of the Convention, the Court notes that the same issue was resolved in the Bogdanović case where the same complaint was found to be manifestly ill-founded (see Bogdanović. Croatia (dec.), no. 72254/11, 18 March 2014; and Orić v. Croatia (dec.), no. 50203/12, 13 May 2014). The Court sees no reason to depart from that approach in the present case. It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3(a) and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

85. As regards the complaint under Article 5 of the Convention, the Court notes that it relates to the events that took place in 1991 whereas the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997. It follows that this complaint is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

86. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

87. The applicants claimed 3,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage as regards the expenses incurred for the stone erected on the grave of their relative; and EUR 30,000 in respect of non-pecuniary damage.

88. The Government deemed the sums claimed excessive, unfounded and unsubstantiated.

89. The Court reiterates that there must be a clear causal connection between the damages claimed by the applicants and the violation of the Convention, and that this may, in an appropriate case, include compensation in respect of loss of earnings. However, in the present case the Court has found a violation of the procedural aspect of Article 2 only. Therefore, the Court finds that there is no causal link between the pecuniary damage claimed and the violation found and dismisses the claim for pecuniary damage.

90. On the other hand, having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicants suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicants jointly EUR 20,000 in compensation for non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to them.

B. Costs and expenses

91. The applicants also claimed EUR 1,000 for the costs and expenses incurred before the Court and EUR 12,300 for those incurred in the civil proceedings whereby she claimed damages in connection with the death of their respective husband and father.

92. The Government submitted that the costs and expenses claimed concerned the domestic proceedings, which had no connection with the proceedings before the Court, and should therefore be rejected.

93. As to the costs and expenses, the Court has to establish first whether the costs and expenses indicated by the applicants’ representative were actually incurred and, second, whether they were necessary (see McCann and Others, cited above, § 220, and Fadeyeva v. Russia, no. 55723/00, § 147, ECHR 2005‑IV).

94. As regards the claims of costs, the Court accepts the applicants’ claim for the costs and expenses incurred before it and awards them EUR 1,000 in that respect. However, as regards the costs and expenses incurred before the national courts in the civil proceedings for damages, the Court notes that no violation has been found as regards these proceedings and accordingly rejects the claim for costs incurred in them.

C. Default interest

95. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

1. Declares unanimously the complaints concerning the procedural aspect of Articles 2 and 14 as well as the complaint under Article 13 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds, by five votes to two, that there has been a violation of Article 2 of the Convention under its procedural aspect;

3. Holds unanimously that there is no need to examine the complaint under Article 14 of the Convention;

4. Holds unanimously that there is no need to examine the complaint under Article 13 of the Convention;

5. Holds, by five votes to two,

(a) that the respondent State is to pay the applicants jointly, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 20,000 (twenty thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,000 (one thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses, unanimously, the remainder of the applicants’ claim for costs and expenses.

Done in English, and notified in writing on 18 June 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Isabelle Berro
Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Møse and Turković is annexed to this judgment.

I.B.L.
S.N

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES MØSE AND TURKOVIĆ

1. We do not agree with our colleagues in finding that there has been a violation of Article 2 of the Convention in its procedural aspect (see paragraphs 62 to 74 of the present judgment).

2. The present case, which is similar to that of Jelić v. Croatia (no. 57856/11, 12 June 2014), concerns the killing of a person of Serbian ethnic origin in the broader Sisak area in 1991. The investigation into the killings in these two cases, as well as thirty-two other killings in the area, led to the indictment of three individuals, of whom one died, one was acquitted and one (V.M.) was convicted (see paragraph 31 of the judgment). V.M. was thus found guilty of war crimes against the civilian population in his capacity as Commander of the Police Forces in the broader area of Sisak and Banovina and as Deputy Head of the Sisak Police, in that he had allowed the killings of persons of Serbian origin and had failed to take adequate measures to prevent such killings (see paragraph 30 of the judgment). In the present case, as in Jelić, the direct perpetrators have not yet been brought to justice.

3. We certainly agree with the majority that in the context of war crimes the superior (command) responsibility is to be distinguished from the responsibility of subordinates, and that the punishment of superiors for failure to take necessary and reasonable measures to prevent or punish war crimes committed by their subordinates cannot exonerate the latter from their own criminal responsibility (see paragraph 66 of the judgment relying on Jelić, cited above, § 88). However, the circumstances of the present case are very different from those of the Jelić case when it comes to the prosecution of possible direct perpetrators who are still alive.

4. In Jelić three witnesses had stated during the criminal investigation that A.H. had personally shot and killed Vaso Jelić. Some of them were direct eyewitnesses. A unanimous Chamber found that the authorities had failed to take appropriate steps in order to bring those responsible to justice (see Jelić, cited above, §§ 89-95). In the present case, however, the police have followed numerous leads, updating witness statements, looking for witnesses and tracking down as far as possible the names of potential suspects which have been mentioned by witnesses. Inevitably, given that more than twenty years have elapsed since the events, some of the witnesses and two out of three potential suspects have died in the meantime (compare Gürtekin and Others v. Cyprus (dec.), nos. 60441/13 et al., § 25, 11 March 2014).

5. As regards the statements given to the police which could indicate the possible direct perpetrators, it should be emphasised that in August 1991 Vl.P., who was asked by soldiers to drive a coach to Sisak, said that Croatian soldiers V.H. and M.S. had apprehended the victim V.B. (see paragraph 8 of the judgment). In February 2003 D.M., another Croatian soldier, confirmed the presence of V.H. at the crime scene and also identified M.B. as the commander of the unit of the Croatian army whose members had been involved in the beating of V.B. (see paragraph 13 of the judgment). Several other Croatian soldiers confirmed that M.B. had indeed been in command (see paragraph 15 of the judgment). In January 2009 a Croatian soldier, S.Š., told the police that he had heard that V.H. and M.S. had beaten V.B. (see paragraph 21 of the judgment).

6. These statements gave a certain indication that Croatian soldiers V.H., M.B. and M.S. could have been implicated in the beating of V.B. which soon led to his death. In this connection it is important to bear in mind that V.H. died in 1997 and M.B. died in 2002 (see paragraphs 10 and 12 of the judgment). Both passed away before October 2002.

7. As regards M.S., the only survivor of the three potential suspects, it is important to note that his implication was indicated by Vl.P. when he was interviewed by the police in 1991. However, when interviewed again by the police in 2003 Vl.P. could not name any of the persons present at the crime scene at the critical time (see paragraph 17 of the judgment). Vl.P. died in 2009 (see paragraph 23 of the judgment), while S.Š., the only other witness implicating M.S. during his interview in 2009, had no direct knowledge about the beating of V.B. but had only later heard that M.S. and V.H. had beaten him (see paragraph 21 of the judgment). When interviewed in February 2003 M.S. denied any involvement in the killing of V.B. (see paragraph 16 of the judgment).

8. Thus, the police, after conducting a number of interviews, did not have any firm evidence, beyond the hearsay evidence of S.Š., about the direct involvement of M.S. in the beating of V.B. (see, in this regard, Gürtekin and Others, cited above, § 20). This leads us to conclude that the present case is not comparable to Jelić, but rather to the whole line of cases emphasising that Article 2 cannot be interpreted such as to impose a requirement on the authorities to initiate a prosecution irrespective of the evidence which is available. Bearing in mind the presumption of innocence, a prosecution on such a serious charge as involvement in war crimes should never be embarked upon lightly and irrespective of the standard of evidence required. The impact on a defendant who thus comes under the weight of the criminal justice system is considerable, as he or she is held up to public obloquy, with all the attendant repercussions on his or her reputation and private, family and professional life. Reference is made to Palić v. Bosnia and Herzegovina (no. 4704/04, § 65, 15 February 2011), where the Court held that the investigation had been effective, despite the fact that there had not been any convictions (see also Gürtekin and Others, cited above, § 27; Mujkanović and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 47063/08 et al., § 39, 3 June 2014; Fazlić and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 66758/09 et al., § 37, 3 June 2014; Šeremet v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 29620/05, § 35, 8 July 2014; Muratspahić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 31865/06, § 31, 2 September 2014; Demirović and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 35732/09, § 32, 2 September 2014; Zuban and Hamidović v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 7175/06 and 8710/06, § 32, 2 September 2014; and Žerajić and Gojković v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 16503/08 et al., § 30, 13 November 2014).

9. Indeed, as the Court has held on many occasions (see Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, § 107, ECHR 2001-III, and Palić, cited above, § 65), the procedural obligation under Article 2 is not an obligation of result, but one of means. What is relevant is that the domestic authorities have done all that could be reasonably expected of them in the circumstances of this particular case.

10. The majority rightly point out the complexity and sensitivity of the case concerning thirty-four victims (see paragraph 62 of the judgment); the overall situation in Croatia, a newly independent and post-war State which needed time to organise its apparatus and for its officials to gain experience (see paragraph 63 of the judgment, compare Palić, cited above); and the efforts of the State Attorney’s office in prosecuting war crimes (see paragraph 64 of the judgment). However, in our view they have not given sufficient weight to these circumstances in the concrete assessment of the present case.

11. It should also be pointed out that the domestic authorities have pursued a strategy of investigation and prosecution of war crimes committed in the period from 1991 to 1995 (see the document available on the website of the State Attorney’s Office entitled “Actions in Prosecution of War Crimes”[1]). This public document, which the Government did not supply to the Court, sets out a systematic approach to solving the problem of the large number of pending war-crime cases. An order of priority was assigned to each case at national and regional levels, taking into consideration the seriousness of the offence, the number of victims and the degree of sensitivity, with the aim of systematically investigating the crimes in which the perpetrators had not been identified. Cases against those in command in the Sisak area were assigned national priority, and as a consequence V.M. was convicted. Meanwhile investigations into all war crimes have been continuing.

12. In so far as the applicants make reference to a lack of expedition, we agree with the majority that the Court should take into consideration only the inquiry which took place after 22 October 2002 (see paragraph 65 of the judgment). It should be reiterated, in this connection, that the standard of expedition in such historical cases is very different from the standard applicable in respect of recent incidents, where time is often of the essence in preserving vital evidence at a scene and questioning witnesses while their memories are fresh and detailed (see Varnava and Others v. Turkey, [GC], nos. 16064/90 et al., §§ 191‑92, 18 September 2009; Gürtekin and Others, cited above, §§ 21-22; Mujkanović and Others, cited above, § 41; Fazlić and Others, cited above, § 39; Šeremet, cited above, § 37; Muratspahić, cited above, § 33; Demirović and Others, cited above, § 34; Zuban and Hamidović, cited above, § 34; and Žerajić and Gojković, cited above, § 32). Nevertheless, many war criminals have already been brought to justice in Croatia. The prosecuting authorities, by 31 December 2012, had opened investigations in respect of a total of 3,436 alleged perpetrators and there had been 557 convictions (see paragraphs 38 and 64 of the judgment).

13. In our view the present case does not reveal any substantial period of inaction after 2002 on the part of the domestic authorities (see paragraphs 13-31 of the judgment), particularly in the light of the concurrent investigations conducted in relation to thirty-three other victims. During that period, the domestic authorities questioned more than 100 persons, issued indictments against three and finally convicted one of them. That being the case, the criminal investigation can be considered to have been conducted with reasonable promptness and expedition (compare for example Mujkanović, cited above).

14. As to the applicants’ allegation that the Sisak Police did not satisfy the requirement of independence, we note that some of the perpetrators of the crimes at issue in the present application appear to have been highly ranked officials of the Sisak police force during the war and at the beginning of the country’s independence. However, we do not consider this factor sufficient in itself to conclude that the domestic criminal investigation was not independent at the material time. The fact that the efforts of that same police force resulted in the indictment of its former Deputy, who was subsequently convicted on the basis of the evidence collected by that same force (see paragraph 2 above), strongly indicates that the Sisak police had acted independently of its former heads, at least since 2002 (the time under consideration in this judgment).

15. The Court has already held that the procedural obligation under Article 2 must be interpreted in a way which does not impose an impossible or disproportionate burden on the authorities (see Osman v. the United Kingdom, 28 October 1998, § 116, Reports 1998‑VIII; Palić, cited above, § 70; and Žerajić and Gojković, cited above, § 31). Consequently, having regard to the facts of the case, the Court’s case law (see paragraph 8 above), the special circumstances prevailing in Croatia in the post-war period, the large number of war-crimes cases pending before the local courts and the large number of victims (see paragraphs 62-64 of the judgment), we do not find any reason in the present case to reach a different conclusion from that reached in cases raising similar issues, where the Court has found that the investigation had not been shown to have infringed the minimum standard required under Article 2 (see paragraphs 8 and 12 above).

16. There has accordingly been no violation of Article 2 of the Convention under its procedural limb.

[1] http://www.dorh.hr/fgs.axd?id=1342 (English version)

Nema povezane prakse za ovu presudu.