Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podnela hrvatska državljanka gđa Ivana Jureša (podnositeljka predstavke) dana 23.03.2011.godine. Podnositeljka predstavke je posebno tvrdila da je bila lišena pristupa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Krajem oktobra 2014.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnositeljka predstavke je rođena 1977.godine i živi u Osijeku. Početkom novembra 2000.godine odlukom Opštinskog suda u Zaboku u ostavinskom postupku povodom smrti bake podnositeljke zahteva srodnik podnositeljke M.J. i otac podnositeljke oglašeni su naslednicima kuće koja nije upisana u zemljišne knjige. U oktobru 2007.godine M.J. je podneo tužbu protiv podnositeljke predstavke pred Opštinskim sudom u Zaboku tražeći da sud utvrdi da je vlasnik jedne polovine nasleđene imovine i da naloži podnositeljki da mu omogući upis njegovog prava vlasništva u zemljišne knjige. Naznačio je vrednost predmeta spora u iznosu od 110.000,00 hrvatskih kuna. Ona je osporila vrednost predmeta spora i podnela predlog da se ona označi u iznosu od 300.000kn, a zatim je na raspravi povukla svoj predlog i prihvatila naznačenu vrednost predmeta spora. U aprilu 2008.godine prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev koju je u septembru 2009.godine potvrdio Županjski sud u Zlataru kao drugostepeni sud. Podnositeljka predstavke je uložila reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, ali ju je Vrhovni sud, krajem maja 2010.godine, proglasio nedopuštenom ratione valoris. Utvrdio je da je tužba sastavljena od dva odvojena zahteva koja se temelje na različitim činjeničnim i pravnim osnovama pa je vrednost predmeta spora podeli u dva dela i utvrdio da vrednost svakog pojedinog zahteva ne prelazi prag od 100.001,00 kn koji je potreban da bi revizija bila dopuštena. Podnositeljka predstavke je podnela ustavnu tužbu, ali ju je Ustavni sud odbacio u februaru 2011.godine.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravično suđenje.
Sud zaključuje da u ovom predmetu nije reč o različitim tumačenjima Vrhovnog suda koja bi mogla stvoriti pravnu nesigurnost nego o promeni sudske prakse. Dakle, nije došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.
Sud je presudio sa četiri glasa na prema tri.
ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA KARAKAS I TURKOVIĆ I SUDIJE VUČINIĆA
Smatraju da je sudska praksa Suda o uslovima u kojima se promena sudske prakse smatra povredom prava na pristup sudu i/ili zahteva povezanih sa poštenim suđenjem sadržanih u članu 6 stav 1 Konvencije i dalje nepotpuna i tek u svojim začecima. Većina u ovom predmetu je propustila da uzme u obzir tu ograničenu sudsku praksu. Time je predmet svela tek na izjavu da “kada to nije proizvoljno ili očigledno nerazumno domaći sudovi imaju diskreciono ovlašćenje koje im omogućava promenu sudske prakse, naročito u državama sa sistemom pisanog prava koje u teoriji nisu vezane presedanima.” Podnositeljka predstavke je stavljena u nesiguran položaj u kome nije mogla znati s razumnom sigurnošću koje je pravno sredstvo delotvorno – revizija ili ustavna tužba. Oni smatraju da je u ovom predmetu došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET JUREŠA PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 24079/11)

PRESUDA

STRASBOURG

22. svibnja 2018.

Ova presuda postaje pravomoćna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Jureša protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, predsjednica
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Georges Ravarani, sudije
and Stanley Naismith, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. travnja 2018. donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 24079/11) protiv Republike Hrvatske, koji je hrvatska državljanka gđa Ivana Jureša („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 23. ožujka 2011.
Podnositeljicu zahtjeva zastupao je D. Šuper, odvjetnik iz Osijeka. Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
Podnositeljica zahtjeva tvrdila je posebice da je bila lišena pristupa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
Dana 21. listopada 2014. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva rođena je i živi u Osijeku.
Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
Dana 6. studenoga 2000. odlukom Općinskog suda u Zaboku u ostavinskom postupku povodom smrti bake podnositeljice zahtjeva srodnik podnositeljice zahtjeva, M.J., i otac podnositeljice zahtjeva proglašeni su nasljednicima kuće koja nije upisana u zemljišnu knjigu.
Dana 18. listopada 2007. M.J. je podnio tužbu protiv podnositeljice zahtjeva pred Općinskim sudom u Zaboku u kojoj je tražio da sud utvrdi njegovo vlasništvo jedne polovice naslijeđene imovine i da naloži podnositeljici zahtjeva da mu omogući upis njegova prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Naznačio je vrijednost predmeta spora u iznosu od 110.000,00 hrvatskih kuna (HRK).
Dana 5. studenoga 2007. u prvostupanjskom je postupku podnositeljica zahtjeva osporila vrijednost predmeta spora i podnijela prijedlog da se ona naznači u iznosu od 300.000,00 kn.
Na raspravi održanoj 23. siječnja 2008. podnositeljica zahtjeva među ostalim je povukla svoj prigovor na vrijednost predmeta spora koju je naznačio tužitelj i izjavila da je suglasna s njime.
U svojoj presudi od 25. travnja 2008. Općinski sud u Zaboku usvojio je tužbeni zahtjev M.J.-a.
Podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu pred Županijskim sudom u Zlataru. Dana 16. rujna 2009. drugostupanjski je sud njezinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Dana 24. studenoga 2009. podnositeljica zahtjeva podnijela je reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske osporavajući presude nižestupanjskih sudova.
Dana 27. svibnja 2010. Vrhovni sud proglasio je reviziju podnositeljice zahtjeva nedopuštenom ratione valoris. Utvrdio je da je tužba M.J.-a sastavljena od dva odvojena zahtjeva koja se temelje na različitim činjeničnim i pravnim osnovama, pri čemu se prvi odnosi na utvrđivanje prava vlasništva, a drugi na izdavanje isprave kojom će se jamčiti mogućnost upisa vlasništva u zemljišnu knjigu (u daljnjem tekstu: „izdavanje tabularne isprave”). Vrhovni sud stoga je vrijednost predmeta spora podijelio na dva i utvrdio da vrijednost svakog pojedinog zahtjeva ne prelazi ratione valoris prag od 100.001,00 kn (otprilike 13.300,00 eura (EUR)) koji je potreban da bi revizija bila dopuštena. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

„Vrijednost predmeta spora tužitelj je naznačio u tužbi u iznosu od 110.000,00 kn.

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP [(Zakon o parničnom postupku)] ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

U konkretnom slučaju tužitelj je istaknuo dva nenovčana zahtjeva, od kojih je jedan stvarnopravni - na utvrđenje prava suvlasništva i drugi obveznopravni zahtjev - na izdavanje tabularne isprave za upis prava suvlasništva tužitelja u zemljišnu knjigu, pa se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. U takvom slučaju se vrijednost predmeta spora svakog od dvaju zahtjeva … određuje tako da se naznačena vrijednost predmeta spora podijeli s dva.

Kako je tužitelj naznačio [jedinstvenu] vrijednost predmeta spora u iznosu od 110.000,00 kn, koja se dijeli na [broj zahtjeva], vrijednost predmeta spora svakog pojedinog zahtjeva ne prelazi 100.000,00 kn i revizija tuženice nije dopuštena.”

Podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske tvrdeći da se tužbeni zahtjev M.J.-a sastoji od dva neodvojiva aspekta i da je rješenje Vrhovnog suda kojim se utvrđuje da se predmet odnosi na dva odvojena zahtjeva stoga bilo proizvoljno te da ono predstavlja povredu njezina prava na pošteno suđenje, posebice njezina prava na pristup Vrhovnom sudu, zajamčenog na temelju članka 29. Ustava.
Dana 17. veljače 2011. Ustavni sud odbacio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva. Utvrdio je da podnositeljica zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi „nije pokazala da Vrhovni sud nije poštovao odredbe Ustava povezanih s ljudskim pravima i temeljnim slobodama, odnosno da je primijenio mjerodavno pravo na proizvoljan način” te da stoga „ovaj predmet nije otvorio ustavnopravno pitanje”. Njegovo je rješenje zastupniku podnositeljice zahtjeva uručeno 3. ožujka 2011.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Zakon o parničnom postupku

Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008 i 123/2008), koje su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, glase:

Članak 35.

„(1) Kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda, prava na podnošenje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.”

Članak 37.

„(1) Ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

(2) Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.”

Članak 40.

“… (2) … kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.”

Članak 382.

„(1) Stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna…”

B. Sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske

Vlada se pozvala na predmet U-III-3020/2006 od 26.ožujka 2014, u kojem je Ustavni sud odbio kao neosnovanu ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnog suda o proglašenju revizije, koja je podnesena jer je sud utvrdio vrijednost predmeta dijeljenjem te vrijednosti brojem podnositelja, nedopuštenom ratione valoris. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

„3. Podnositelji [ustavne tužbe] smatraju da im je radi stajališta Vrhovnog suda prema kojem se u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora dijeli na svakog podnositelja ponaosob povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

...

4.1.8.... Ustavni sud primjećuje da je sudska praksa Vrhovnog suda u pitanju o kojem je riječ vrlo čvrsta, ustaljena i dosljedna. Da bi Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja došao do zaključka kako ona [sudska praksa] - kao takva - narušava samu bit prava podnositelja na pristup sudu potrebni su vrlo ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi koji bi bili sadržani u ustavnoj tužbi i koji bi mogli uvjeriti Ustavni sud da se od prava koje je Vrhovni sud stvorio u svojoj sudskoj praksi treba odstupiti u konkretnom slučaju.

4.1.9. Razmatrajući sadržaj ustavne tužbe, Ustavni sud utvrđuje da u njoj nisu navedeni [potrebni] ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi zbog kojih bi bio dužan utvrditi povredu prava na pristup sudu u konkretnom slučaju…”

C. Sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske

1. Rješenja u kojima je Vrhovni sud utvrdio da tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave predstavlja jedan zahtjev

U svojim rješenjima br. Rev-183/04-2 od 15 lipnja 2004., Rev- 913/2005-2 od 21. veljače 2006., Rev-477/06-2 od 6. lipnja 2006., Rev- 1121/06-2 od 7. veljače 2007., Rev-1070/07-2 od 14. studenoga 2007., Rev- 1026/07-2 od 20. veljače 2008., Rev-180/08-3 od 26. rujna 2008., Rev- 357/2008-2 od 21. siječnja 2009., Rev-430/08-2 od 28 siječnja 2009., Rev- 1360/07-2 od 30. siječnja 2009., Rev-271/07-4 od 10. ožujka 2009. i Rev- 339/08-2 od 29 travnja 2010. Vrhovni sud, pozivajući se na članak 37. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, utvrdio je da tužba za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave predstavlja jedan zahtjev. Primjerice:

Rev-183/04-2 od 15. lipnja 2004.

„U ovom predmetu je riječ o sporu radi utvrđenja prava suvlasništva i izdavanja tabularne isprave. U smislu čl. 37. ZPP kad više tužitelja jednom tužbom traži utvrđivanje njihova suvlasništva nekretnina na jednake dijelove i izdavanje tabularne isprave, te pritom naznače jedinstvenu vrijednost predmeta spora, za ocjenu dopuštenosti revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koja se dobije dijeljenjem naznačene [jedinstvene] vrijednosti brojem tužitelja.”

Rev-430/08-2 od 28. siječnja 2009.

„Prvostupanjskom presudom prihvaćena su dva zahtjeva istaknuta u jednoj tužbi tužiteljice i to prvi na utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji …, a drugi na utvrđenje prava suvlasništva … uz nalaganje … uknjižbe prava suvlasništva.

[Jedinstvena] vrijednost predmeta spora svakog od tih zahtjeva … određuje se u smislu čl. 37. st. 2. Zakona o parničnom postupku … tako da se podijeli s brojem dva.”

Rev-1360/07-2 od 30. siječnja 2009.

„U ovom predmetu je riječ o sporu radi [1] utvrđenja prava suvlasništva i izdavanja tabularne isprave te [2] brisanja fiducije… U predmetnoj tužbi je vrijednost predmeta spora označena sa iznosom 100.001,00 kn, a tužiteljica je istaknula dva tužbena zahtjeva protiv dvoje tuženika.

Imajući na umu sve izloženo, … vrijednost predmeta spora svakog pojedinog zahtjeva u odnosu na svakog tuženika … ne prelazi iznos od 100.000,00 kn…”

Rev-271/07-4 od 10. ožujka 2009.

„Tužiteljica je u ovom postupku postavila dva tužbena zahtjeva i to jedan na utvrđenje prava suvlasništva i izdavanje tabularne isprave, a drugi na utvrđenje ništavosti Ugovora o kreditu.

Slijedom toga, … dijeleći tako utvrđenu vrijednost predmeta spora sa dva, obzirom na dva postavljena tužbena zahtjeva…”

Rev-339/08-2 od 29. travnja 2010.

„Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja, preinačena prvostupanjska presuda i suđeno je:

‚Utvrđuje se da je tužitelj … vlasnik nekretnine … pa se nalaže I. tuženici … i II. tuženiku … da mu to pravo priznaju i da mu [podnositelju] izdaju tabularnu ispravu radi upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi…’

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili ako pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili ako su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, da se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Tužbeni zahtjev u ovom postupku istaknut je protiv dva tuženika, … pa se vrijednost predmeta spora dijeli na dva…”

2. Rješenja u kojima je Vrhovni sud utvrdio da tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava suvlasništva i izdavanje tabularne isprave predstavlja dva odvojena zahtjeva

U svojim rješenjima br. Rev-807/08-2 od 1. veljače 2010., Rev- 1021/08-2 od 10. svibnja 2010., Rev-425/09-2 od 27. svibnja 2010., Rev- 638/10-25 od 13. rujna 2010., Rev-34/10-2 od 24. rujna 2010., Rev-697/10-2 od 24.rujna 2010. i Rev-1417/10-2 od 25. siječnja 2011. Vrhovni sud utvrdio je da tužbe za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave predstavljaju dva zahtjeva koji se temelje na različitim osnovama. Primjerice:

Rev-807/08-2 od 1. veljače 2010.

„U konkretnom slučaju tužiteljica je postavila u tužbi stvarnopravni tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva nekretnina i obveznopravni zahtjev radi izdavanja tabularne isprave koji proizlaze iz različite činjenične i pravne osnove.

Vrijednost predmeta spora naznačena je sa iznosom od 102.000,00 kn, pa je slijedom citirane odredbe čl. 37. st. 2. ZPP vrijednost predmeta spora svakog zahtjeva 51.000,00 kn…

Kako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 100.000,00 kn, to je reviziju tužiteljice temeljem čl. 392. ZPP [(Zakon o parničnom postupku)] valjalo odbaciti kao nedopuštenu.”

Rev-1021/08-2 od 10. svibnja 2010.

„Tužitelj je … kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 101.000,00 kn.

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

U konkretnom predmetu tužitelj je u tužbi postavio dva tužbena zahtjeva koji proizlaze iz različitih osnova, i to stvarnopravni tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva i obveznopravni radi izdavanja tabularne isprave pa je na temelju odredbe čl. 37. st. 2. ZPP [(Zakon o parničnom postupku)] vrijednost predmeta spora svakog od zahtjeva 51.500,00 kn.

Kako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 100.000,00 kn, to je reviziju tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju čl. 392. st. 1. ZPP [(Zakon o parničnom postupku)].”

Rev-638/10-2 od 13. rujna 2010.

„Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora sa iznosom od 110.000,00 kn. Tužbu je podnio protiv dva tuženika, a tužba sadrži i dva tužbena zahtjeva, i to stvarnopravni radi utvrđenja prava vlasništva [zahtjev in rem] i obveznopravni radi izdavanja tabularne isprave [zahtjev in personam]. Svaki od ovih [dva] zahtjeva istaknut je protiv dva tuženika… Kako je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 110.000,00 kn, to se navedena vrijednost predmeta spora dijeli prema svakom postavljenom zahtjevu [(broju zahtjeva)] i u odnosu na svakog tuženika [(broju tuženika)] – te u odnosu na tužbene zahtjeve pojedinačno protiv svakog tuženika [vrijednost predmeta spora] ne prelazi iznos od 100.000,00 kn.”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je bila lišena pristupa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Pozvala se na članak 6. stavak 1. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da … sud pravično ... ispita njegov slučaj ...”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila sva dostupna domaća pravna sredstva jer je na raspravi održanoj 23. siječnja 2008. pred prvostupanjskim sudom povukla svoj prigovor na vrijednost predmeta Time se je podnositeljica zahtjeva svjesno izložila mogućnosti da se njezina revizija proglasi nedopuštenom na ratione valoris osnovi s obzirom na to da je znala da njezino pravo na reviziju ovisi o vrijednosti predmeta spora. Točnije, da je podnositeljica zahtjeva ustrajala u svom prigovoru, prvostupanjski sud trebao bi utvrditi vrijednost predmeta spora i tražiti informacije o tržišnoj cijeni sporne imovine od nadležnog ureda Porezne uprave. Nadalje, da je prvostupanjski sud ispitao pitanje vrijednosti predmeta spora i utvrdio iznos istovjetan naznačenoj vrijednosti, podnositeljica zahtjeva imala bi mogućnost osporavanja tog iznosa u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude.
Podnositeljica zahtjeva nije se očitovala o prethodno navedenome.

(b) Četvrtostupanjski karakter prigovora

Vlada je tvrdila da prigovor koji je podnositeljica zahtjeva podnijela pred ovim Sudom predstavlja četvrtostupanjski postupak s obzirom na to da podnositeljica zahtjeva od Suda traži da ispravi navodne činjenične i pravne pogreške domaćih sudova i da svojim mišljenjem zamijeni pravno shvaćanje Vrhovnog suda o dopuštenosti revizije, što je protivno načelu supsidijarnosti kao temeljnom načelu Suda. Vlada smatra da je način na koji je Vrhovni sud utvrdio vrijednost predmeta spora uređen odredbama Zakona o parničnom postupku kojima je utvrđeno da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva, domaći sud ocjenjuje temelje li se zahtjevi na istim ili različitim činjeničnim i pravnim osnovama („objektivna kumulacija zahtjeva”). Ako se zahtjevi temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi („kvalificirana objektivna kumulacija”), vrijednost predmeta spora sud određuje zbrojem svih spornih iznosa i utvrđivanjem jedinstvenog iznosa koji tada postaje ispravna vrijednost predmeta spora za potrebe dopuštenosti revizije na ratione valoris osnovi. Ako se zahtjevi temelje na različitim činjeničnim i pravnim osnovama („standardna objektivna kumulacija”), vrijednost predmeta spora utvrđuje se tako da se svakom zahtjevu dodijeli pripadajuća vrijednost u okviru spora, a dopuštenost revizije ocjenjuje se zasebno za svaki zahtjev. Stoga je u predmetu podnositeljice zahtjeva zadatak Vrhovnog suda bio da utvrdi odnosi li se predmetna tužba na standardnu ili kvalificiranu objektivnu kumulaciju zahtjeva, pa je Vrhovni sud u skladu s vrlo čvrstom i ustaljenom sudskom praksom utvrdio da se mora primijeniti članak 37. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Vlada je naglasila da zadatak Suda nije ni tumačenje ni primjena mjerodavnih odredbi postupovnog ili materijalnog domaćeg prava, odnosno djelovanje kao sud četvrtog stupnja.
Vlada je istaknula da prethodno opisan način utvrđivanja vrijednosti predmeta spora nije samo propisan odredbama Zakona o parničnom postupku, već i sukladan vrlo čvrstoj, ustaljenoj i višegodišnjoj sudskoj praksi Vrhovnog suda koja se primjenjuje od 1990. godine i čiju primjenu podržava većina vodećih hrvatskih pravnih stručnjaka.
Podnositeljica zahtjeva nije se očitovala o prethodno navedenome.

2. Ocjena Suda

(a) Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

Sud smatra da se tvrdnje Vlade u biti odnose na pitanje može li se prigovor tuženice na vrijednost predmeta spora koji je u tužbi naznačio tužitelj smatrati učinkovitim pravnim sredstvom u smislu prigovora podnositeljice zahtjeva na temelju članka 6.Konvencije.
Sud ističe da je načelo supsidijarnosti jedno od temeljnih načela na kojima počiva sustav Konvencije. To znači da je mehanizam za zaštitu temeljnih prava uspostavljen Konvencijom supsidijaran nacionalnim sustavima za zaštitu ljudskih prava (vidi Vučković i drugi protiv Srbije (preliminarni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih zahtjeva, stavak 69., 25.ožujka 2014., i Gherghina protiv Rumunjske [VV] (odl.), br. 42219/07, stavak 83., 9. srpnja 2015.). U skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije Sud predmet može razmotriti tek nakon što se iscrpe sva domaća pravna sredstva. Svrha je članka 35. državama potpisnicama dati priliku da spriječe ili isprave povrede prava za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi podnesu Sudu (vidi, primjerice, Gherghina, prethodno citirano, stavak 84., Hentrich protiv Francuske, 22. rujna 1994, stavak 33., Serija A br. 296-A, Remli protiv Francuske, 23. travnja 1996, stavak 33., Izvješća o presudama i odlukama 1996-II, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10, stavak 117., 20. ožujka 2018.). Stoga prigovor podnesen Sudu prvo treba podnijeti odgovarajućim nacionalnim sudovima, barem u biti, unskladu s formalnim pretpostavkama domaćeg prava i unutar propisanih rokova (vidi Vučković, prethodno citirano, stavak 72.). Presuditi drugačije ne bi bilo u skladu sa supsidijarnim karakterom sustava Konvencije (vidi Gavril Yosifov protiv Bugarske, br. 74012/01, stavak 42., 6. studenoga 2008.).
Unatoč tome, obveza iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava iziskuje da se podnositelj na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su učinkovita, dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore temeljem Konvencije (vidi Vučković, prethodno citirano, stavak 73., Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004., i John Sammut i Visa Investments Limited protiv Malte (odl.), br. 27023/03, 28.lipnja 2005.). Da bi bilo učinkovito, pravno sredstvo mora biti sposobno izravno riješiti predmet spora i mora pružiti razumne izglede za uspjeh (vidi Balogh, prethodno citirano, stavak 30., i Sejdovic protiv Italije [VV], 56581/00, stavak 46., 1. ožujka 2006.). Ako na nacionalnoj razini postoji pravno sredstvo koje domaćim sudovima omogućuje da, barem u biti, ispitaju tvrdnju o povredi danog prava iz Konvencije, to je pravno sredstvo koje bi trebalo iscrpiti. Nije dovoljno što je podnositelj zahtjeva neuspješno upotrijebio drugo pravno sredstvo koje je moglo izmijeniti osporenu mjeru na drugoj osnovi koja nema veze s prigovorom na povredu prava iz Konvencije. Prigovor prema Konvenciji jest taj koji se mora iznijeti na nacionalnoj razini da bi „učinkovita pravna sredstva” bila iscrpljena. Bilo bi suprotno supsidijarnom karakteru sustava Konvencije kada bi se podnositelj zahtjeva, zanemarujući moguću argumentaciju na temelju Konvencije, mogao pred nacionalnim tijelima osloniti na neku drugu osnovu za pobijanje osporene mjere, a zatim podnijeti zahtjev Sudu zasnivajući ga na argumentaciji na temelju Konvencije (vidi Van Oosterwijck protiv Belgije, br. 7654/76, stavci 33. – 34., 6. studenoga 1980.).
U ovom predmetu Sud prvo primjećuje da podnositeljica zahtjeva u svom zahtjevu Sudu nije prigovorila da je prvostupanjski sud utvrdio premalu vrijednost predmeta spora, već je prigovorila da je lišena pristupa Vrhovnom sudu zbog načina na koji je taj sud protumačio mjerodavnu odredbu postupovnog prava i zbog tog tumačenja vrijednost predmeta spora podijelio na dva i, slijedom toga, proglasio njezinu reviziju nedopuštenom ratione valoris. Sud nadalje primjećuje da je iznos koji je izvorno naznačio tužitelj već bio viši od praga (vidi prethodne stavke 8. i 17.), što znači da povlačenje prigovora nije ni na koji način utjecalo na utvrđivanje je li naznačena vrijednost viša od praga. Sud također primjećuje da je podnositeljica zahtjeva Ustavnom sudu podnijela ustavnu tužbu protiv rješenja Vrhovnog suda. Prigovorila je, među ostalim, na temelju članka 29. Ustava da se djelovanje tužitelja sastojalo od dva neodvojiva aspekta i da je rješenje Vrhovnog suda kojim se utvrđuje da se predmet odnosi na dva odvojena zahtjeva stoga bilo proizvoljno te da je njime lišena svog prava na pristup sudu. Nadalje, članak 29. Ustava istovjetan je članku 6. Konvencije koja je izravno primjenjiva u Hrvatskoj. Stoga se ne može reći da podnositeljica zahtjeva nije upotrijebila standardne načine iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava ni da nije pružila odgovarajuću priliku Ustavnom sudu da ispravi njezinu situaciju.
Sukladno tome Sud zaključuje da se u specifičnim okolnostima ovog predmeta prigovor Vlade mora odbaciti.

(b) Četvrtostupanjski karakter prigovora

Sud smatra da se ova tvrdnja odnosi na osnovanost prigovora, pa će je ispitati u tom kontekstu.

(c) Zaključak

Sud primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je bila lišena pristupa Vrhovnom sudu zbog načina na koji je taj sud protumačio mjerodavne odredbe postupovnog prava, što je bilo protivno sudskoj praksi Vrhovnog suda. Svoj je prigovor potkrijepila sljedećim tvrdnjama.
Podnositeljica zahtjeva istaknula je da je prema odredbama mjerodavnog domaćeg prava, točnije Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za stjecanje vlasništva imovine potrebno imati pravne osnove za stjecanje vlasništva, odnosno pravni temelj. Tužitelj je u svojoj tužbi tražio utvrđivanje svog dijela naslijeđene imovine koja nije upisana u zemljišne knjige, odnosno tvrdio je da je vlasništvo predmetne imovine stekao nasljeđivanjem. Podnositeljica zahtjeva naglasila je da su domaći sudovi u potpunosti zanemarili članak 128. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je utvrđeno da nasljednik stječe vlasništvo u času otvaranja nasljedstva ostavitelja, točnije u času njegove smrti. Nadalje je nasljednik ovlašten ishoditi upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. To znači da je presuda prvostupanjskog suda o stjecanju vlasništva nasljeđivanjem bila deklaratorna i da nije bilo potrebe da sud naloži podnositeljici zahtjeva da tužitelju izda tabularnu izjavu (dopuštenje upisa imovine). Nadalje, tužitelj nije tvrdio (niti je to prvostupanjski sud utvrdio u svojoj presudi) da podnositeljica zahtjeva ima obvezu to učiniti. Podnositeljica zahtjeva zatim je naglasila da na temelju Zakona o obveznim odnosima obveze nastaju na temelju pravnih poslova, u slučaju nanošenja štete, nepravog poslovodstva, poslovodstva bez naloga, javnog obećanja nagrade i izdavanja vrijednosnih papira. No obveze ne nastaju nasljeđivanjem. S obzirom na prethodno navedeno nije postojala ni činjenična ni pravna osnova na kojoj bi Vrhovni sud mogao temeljiti svoj zaključak da je tužba tužitelja sastavljena od dva zahtjeva – jednog koji se odnosi na prava vlasništva i drugog koji se temelji na obveznom pravu, odnosno da se predmetni zahtjevi temelje na različitim činjeničnim i pravnim osnovama. Stoga je način na koji je Vrhovni sud primijenio zakonske zahtjeve ratione valoris za podnošenje revizije bio očigledno nerazuman. Taj je način također bio u suprotnosti s praksom Vrhovnog suda.
Vlada tvrdi da je podnositeljica zahtjeva ograničila svoj zahtjev na pitanje pristupa Vrhovnom sudu, a da pritom nije uzela u obzir da Sud prilikom ispitivanja prigovora o povredi članka 6. stavka 1. Konvencije procjenjuje je li postupak u cjelini ispunio standarde iz članka 6. stavka 1. Konvencije. Vlada je naglasila da je osnovanost predmeta podnositeljice zahtjeva ispitana na dvije razine nadležnosti, prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu. Osim toga, predmetni postupak vodio se u skladu s postupovnim jamstvima iz članka 6. stavka 1. Konvencije. Nadalje, s obzirom na načelo po kojem pravo pristupa sudu nije apsolutno pravo podnositeljici zahtjeva nije se moglo jamčiti pravo na suđenje na tri razine nadležnosti.
Sukladno prethodno navedenome Vlada je naglasila da država ima široku slobodu procjene u pogledu ograničenja koja može nametnuti pojedincu koji podnosi reviziju. Stoga država može propisati bilo koji zahtjev u pogledu prava na izjavljivanje revizije, a samo neispunjenje zahtjeva od strane podnositeljice zahtjeva u danim pravnim uvjetima nije povreda njezina prava na pristup sudu. Točnije, ograničenja na podnošenje revizije utvrđena u Zakonu o parničnom postupku teže legitimnom cilju te postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji postići.
Vlada je nadalje tvrdila da je tužba u predmetu podnositeljice zahtjeva bila sastavljena od dva zahtjeva. Prvi (deklaratorni) zahtjev temeljio se na pitanju o tome tko je vlasnik i u kojem omjeru, dok se drugi zahtjev (kondemnatorni) odnosio na pitanje tabularne izjave. Pravni temelj prvog zahtjeva proizlazi iz pitanja o pravu vlasništva koje je uređeno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a pravni temelj drugog zahtjeva proizlazi iz ugovornog odnosa uređenog Zakonom o obveznim odnosima. Stoga je Vrhovni sud ispravno zaključio da je riječ o dva zahtjeva koji se temelje na različitim činjeničnim i pravnim osnovama te da bi se vrijednost predmeta spora trebala podijeliti u skladu s odredbama članka 37. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.
Vlada smatra da se rješenje Vrhovnog suda nije temeljilo samo na mjerodavnom domaćem pravu, već da je i sukladno višegodišnjoj domaćoj sudskoj praksi koju potvrđuju domaći pravni stručnjaci i Ustavni sud. Vlada je posebice istaknula da podnositeljica zahtjeva Sudu nije iznijela sudsku praksu kojom bi osporila tvrdnje iz očitovanja Vlade.
Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, Vlada smatra da prikaz činjenica koji je podnositeljica zahtjeva iznijela i opširna objašnjenja o tome kako se, prema njezinom mišljenju, trebalo protumačiti i primijeniti mjerodavno domaće pravo predstavlja „zahtjev četvrtog stupnja”.

2. Ocjena Suda

Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije svima osigurava pravo da sudu ili sudištu podnesu zahtjev u vezi sa svojim pravima i obvezama građanske naravi. Pravo na pristup, točnije pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim predmetima, jedan je od aspekata tog „prava na sud” (vidi posebice Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21.veljače 1975., stavci 28. – 36., Serija A br. 18, i Zubac protiv Hrvatske [VV], br. 40160/12, stavak 76., 5. travnja 2018.). No to pravo nije apsolutno, već ono može biti podvrgnuto ograničenjima. Ta se ograničenja dopuštaju implicitno s obzirom na to da pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. U tom pogledu države ugovornice imaju određenu slobodu procjene, no Sud je taj koji donosi konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Konvencije. Međutim, ta ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji pojedinac ima na raspolaganju na takav način ili u takvom opsegu koji umanjuje samu bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji postići (vidi, primjerice, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. svibnja 1985., stavak 57., Serija A br. 93, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22. listopada 1996., stavak 50., Izvješća 1996-IV, i Zubac, prethodno citirano, stavak 78.)
U ovom predmetu Sud prvo primjećuje da je tužitelj u prethodno navedenom parničnom postupku tražio utvrđivanje vlasništva svog dijela naslijeđene imovine i dopuštenje da upiše to vlasništvo u zemljišnu knjigu, odnosno izdavanje tabularne izjave. Vrijednost predmeta spora naznačio je u iznosu od 110.000,00 kn (vidi prethodne stavke 7. i 8.). Nakon što su prvostupanjski i drugostupanjski sud presudili u korist tužitelja, dana 21.studenoga 2009. podnositeljica zahtjeva podnijela je reviziju Vrhovnom sudu (vidi prethodni stavak 13.). Dana 27. svibnja 2010. Vrhovni sud proglasio je reviziju podnositeljice zahtjeva nedopuštenom ratione valoris. Utvrdio je da je tužba M.J.-a sastavljena od dva odvojena zahtjeva: jednog za utvrđivanje prava vlasništva i drugog za izdavanje isprave kojom će mu se omogućiti upis vlasništva u zemljišnu knjigu, odnosno izdavanje tabularne izjave (vidi prethodni stavak 14.). Vrhovni sud stoga je vrijednost predmeta spora podijelio na dva i utvrdio da vrijednost svakog pojedinog zahtjeva ne prelazi ratione valoris prag od 100.001,00 kn koji je potreban da bi revizija bila dopuštena, kao što je utvrđeno člankom 382. Zakona o parničnom postupku (vidi prethodni stavak 17.).
Nakon analize rješenja Vrhovnog suda citiranih u prethodnom stavku 19. Sud primjećuje da se ona razlikuju u primjeni prava, točnije članka 37. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. U tom pogledu Sud primjećuje da se Vrhovni sud, u razdoblju kada je podnositeljica zahtjeva podnijela svoju reviziju, u predmetima sličnima njezinom pozvao na članak 37. stavak 2. Zakona o parničnom postupku i na temelju njega razmatrao tužbe za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne izjave kao jedan zahtjev (vidjeti prethodni stavak 19.). No u određenom je trenutku, odnosno od 1. veljače 2010., Vrhovni sud počeo mijenjati svoje tumačenje članka 37. stavka 2. Zakona o parničnom postupku u predmetima sličnima predmetu podnositeljice zahtjeva te je razmatrao tužbene zahtjeve za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne izjave kao dva zahtjeva. To tumačenje nastavilo se primjenjivati u praksi i nakon 10.svibnja 2010. (vidjeti prethodni stavak ).
Stoga u ovom predmetu nije riječ o različitim tumačenjima Vrhovnog suda koja bi mogla stvoriti pravnu nesigurnost, nego o promjeni sudske prakse. Sud s tim u vezi ponavlja da je prvenstveno na domaćim sudovima da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidi Worm protiv Austrije, 29. kolovoza 1997., stavak 38., Izvješća 1997-V). Nadalje, kao što je utvrđeno u predmetu S.S. Balıklıçeşme Beldesi Tarım Kalkınma Kooperatifi i drugi protiv Turske (br. 3573/05, 3617/05, 9667/05, 9884/05, 9891/05, 10167/05, 10228/05, 17258/05, 17260/05, 17262/05, 17275/05, 17290/05 i 17293/05, 30. studenoga 2010.), kada to nije proizvoljno ili očigledno nerazumno, domaći sudovi imaju diskrecijske ovlasti koje im omogućuju promjenu sudske prakse, osobito u državama (kao što je Hrvatska) sa sustavom pisanog prava koje u teoriji nisu vezane presedanima (usp. s Borg protiv Malte, br. 37537/13, stavak 111., 12. siječnja 2016., i Petro-M SRL i Rinax-TVR SRL protiv Republike Moldavije (odl.), 44787/05, stavak 31., 23. ožujka 2017.).
Nakon ispitivanja okolnosti Sud presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1.

IZ TIH RAZLOGA SUD

Utvrđuje jednoglasno da je zahtjev dopušten;

Presuđuje, sa četiri glasa prema tri, da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 22. svibnja 2018. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Stanley Naismith Işıl Karakaş

Tajnik Predsjednica

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda ovoj se presudi dodaju sljedeća izdvojena mišljenja:

suglasno mišljenje suca Lemmensa;
zajedničko izdvojeno mišljenje sutkinja Karakaş i Turković i suca Vučinića.

A.I.K.

S.H.N.

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA LEMMENSA

Suglasan sam s većinom da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

No odlučio bih se za neznatno drugačije obrazloženje.

Podnositeljica zahtjeva prigovara na rješenje Vrhovnog suda kojim se njezina revizija proglašava nedopuštenom (vidi stavak 34. presude). Tvrdi da je način na koji je Vrhovni sud primijenio zakonski zahtjev ratione valoris za podnošenje revizije bio očigledno nerazuman i protivan praksi tog suda (vidi stavak 35. presude).

Riječ je o prigovoru usmjerenom na relativno ograničeno pitanje. Podnositeljica zahtjeva u osnovi tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno protumačio domaće pravo. Neprecizno upućuje na postojeću praksu Vrhovnog suda u drugom značenju, no ne iznosi nijedan konkretan primjer¹. Ne tvrdi da je u njezinom predmetu došlo do promjene sudske prakse, a još manje da ta promjena nije spojiva sa zahtjevima iz članka 6. stavka 1.

Stoga smatram da bi bilo dovoljno da se samo napomenulo da tumačenje i primjena domaćeg prava od strane Vrhovnog suda u predmetu podnositeljice zahtjeva nisu bili proizvoljni ni očigledno nerazumni (vidi stavak 44. presude). Jasno je da tumačenje po kojem se tužbe koje se temelje na različitim pravnim temeljima smatraju odvojenim zahtjevima za potrebe članka 37. Zakona o parničnom postupku nije ni u kojoj mjeri proizvoljno ni nerazumno. Nadalje, ta je ocjena sukladna s ocjenom Ustavnog suda u predmetu podnositeljice zahtjeva (vidi stavak 16. presude). Sama činjenica da bi mogla postojati rješenja u drugom značenju od onog u predmetu podnositeljice zahtjeva nije dovoljna kao dokaz proizvoljnosti ili nerazumnosti posljednje navedenog rješenja. Nema potrebe za razmatranjem šireg pitanja promjene postojeće sudske prakse (vidi stavke 43. i 44. presude te izdvojeno mišljenje manjine) s obzirom na to da podnositeljica zahtjeva nije na odgovarajući način iznijela to pitanje.

Ako želi detaljnije analizirati to pitanje, Sud bi mogao ispitati jesu li učinci tumačenja domaćeg prava od strane Vrhovnog suda spojivi s Konvencijom (vidi, među drugim izvorima, Waite i Kennedy protiv Njemačke [VV], br. 26083/94, stavak 54., ECHR 1999-I, Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV]. br. 37685/10 i 22768/12, stavak 149., ECHR 2018, i Zubac protiv Hrvatske [VV], br. 40160/12, stavak 81., 5. travnja 2018.). Učinak je proglašenje nedopuštenosti revizije podnositeljice zahtjeva.

Mjerodavna načela ponavljaju se u stavku 41. presude. Odnose se na spojivost ograničenja prava pristupa sudu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.

Smatram da je osporeni prag ratione valoris za revizije Vrhovnom sudu obuhvaćen općeprihvaćenim legitimnim ciljem čija je svrha osigurati da se Vrhovni sud, s obzirom na samu bit njegove uloge, bavi samo pitanjima od potrebnog značaja (vidi Zubac, prethodno citirano, stavak 105.). Nadalje, uzimajući u obzir da su o predmetu podnositeljice zahtjeva odlučivale dvije razine nacionalnih sudova (Općinski sud i Županijski sud) koji su imali punu nadležnost u tom predmetu, da u konkretnom predmetu nije došlo do vidljivog nedostatka poštenosti i da je uloga Vrhovnog suda bila ograničena na preispitivanje primjene mjerodavnog domaćeg prava od strane nižestupanjskih sudova, rješenje Vrhovnog suda nije predstavljalo nerazmjerno ograničenje prava pristupa sudu i nije narušilo samu bit prava podnositeljice zahtjeva na pristup sudu (usp. ibid., stavak 125.).

Na temelju prethodno navedenoga suglasan sam s većinom da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1.Konvencije.

1) Do domaće sudske prakse navedene u stavku 19. većinom se došlo istraživanjem ovog Smatram da istraživanje tog opsega nije bilo potrebno s obzirom na tvrdnje koje je iznijela podnositeljica zahtjeva.

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJA KARAKAŞ I TURKOVIĆ I SUCA VUČINIĆA

Nismo suglasni s mišljenjem većine da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u pogledu prava podnositeljice zahtjeva na pristup Vrhovnom sudu.
U ovom je predmetu Vrhovni sud, navodno protivno svojoj ustaljenoj praksi prema kojoj se tužba za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne izjave razmatra kao jedan zahtjev, razmatrao tužbu podnositeljice zahtjeva kao dva odvojena zahtjeva. Vrhovni sud stoga je vrijednost predmeta spora podijelio na dva i utvrdio na temelju tog izračuna da vrijednost predmeta spora u predmetu podnositeljice zahtjeva ne prelazi ratione valoris prag (100.000,00 kn) koji je potreban da bi revizija bila dopuštena (vidi stavak 42. presude). Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je takvim postupanjem Vrhovnog suda proizvoljno lišena pristupa tom sudu (vidi stavak presude) i da je njezina jedina motivacija bila želja za „učinkovitim” odnosno „jezgrovitim” rješavanjem predmeta (vidi zahtjev podnositeljice zahtjeva, str. 3., i njezino očitovanje, str. 2.). Tvrdila je i da je očigledno nerazumno tumačenje da se tužba za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne izjave sastoji od dva odvojena zahtjeva (vidi stavak 34. presude).
Većina je samo djelomično i površno razmotrila prigovor podnositeljice zahtjeva. Propustila je razmotriti drugo pitanje. Također je propustila utvrditi jesu li učinci tumačenja domaćeg prava od strane Vrhovnog suda spojivi s Konvencijom, odnosno je li u ovom predmetu rješenje Vrhovnog suda, kojim je revizija podnositeljice zahtjeva proglašena nedopuštenom, samo po sebi neopravdano ograničilo pravo podnositeljice zahtjeva na pristup sudu, što je srž prigovora podnositeljice zahtjeva (vidi, među ostalim, Zubac protiv Hrvatske [VV], br. 40160/12, stavak 81., 5. travnja 2018.). Višegodišnja je utvrđena praksa da, kada utvrdi da je došlo do povrede, Sud može odlučiti razmotriti samo određena pitanja koja iznese podnositelj zahtjeva. Druga pitanja može odbaciti s obrazloženjem da „nije potrebno ispitivati je li došlo do povrede …”. No to ne vrijedi za pitanje u pogledu kojeg Sud utvrdi da nije došlo do povrede. Ako utvrdi da nije došlo do povrede Konvencije u određenom predmetu, Sud ima obvezu razmotriti sva pitanja koja iznese podnositelj zahtjeva. Većina je to propustila učiniti u ovom predmetu.
Da bismo to stavili u odgovarajući kontekst, treba ponoviti da se u ovom predmetu ograničenje ratione valoris nametnuto podnositeljici zahtjeva temeljilo ne samo na zakonodavstvu, već i na sudskoj praksi koja je, prema tvrdnji Vlade, višegodišnja (vidi stavak 39. presude)¹. No do 1. veljače 2010. u predmetima sličnima predmetu podnositeljice zahtjeva Vrhovni sud pozivao se na članak 37. stavak 2. i na temelju njega razmatrao tužbe za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne izjave kao jedan zahtjev (vidi stavke 19. i 43. presude). U rješenju br. 807/08-2 od 1.veljače 2010. Vrhovni sud odstupio je po prvi put od svoje prethodne sudske prakse i razmatrao zahtjeve za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave kao dva odvojena zahtjeva (vidi stavak 20. presude). U rješenju br. 339/08-2 od 29. travnja 2010., manje od tri mjeseca kasnije, Vrhovni sud ponovno je razmatrao tužbene zahtjeve za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave kao jedan zahtjev (vidi stavak 19. presude). Zatim se 10. svibnja 2010. u rješenju Rev-1021/08-2 Vrhovni sud vratio na postupanje s tužbenim zahtjevima za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne izjave kao s dvama odvojenim zahtjevima (vidi stavak 20. presude). Sudeći po sudskoj praksi koju je priložila Vlada, nakon tog rješenja Vrhovni sud nastavio je primjenjivati taj pristup (vidi stavak 43. presude). No Vrhovni sud ni u jednoj od tih presuda nije najavio ni/ili potkrijepio i obrazložio razloge promjene svog pristupa.
Uzimajući u obzir promjene u domaćem pravosuđu, suglasni smo s većinom da je u ovom predmetu riječ o promjeni sudske prakse Vrhovnog suda (vidi stavak 44. presude). No ne smije se zanemariti činjenica da ta pravosudna promjena nije bila očigledna i da se odvijala određeno razdoblje (najmanje tri mjeseca i 15 dana) tijekom kojeg je predmet podnositeljice zahtjeva bio u tijeku pred Vrhovnim sudom. U tom su razdoblju donesena samo dva rješenja sukladna s ishodom predmeta podnositeljice zahtjeva, a između njih doneseno je i jedno proturječno rješenje. To ukazuje na nesustavan pristup Vrhovnog suda tumačenju zakonom utvrđenih zahtjeva za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora i, slijedom toga, dopuštenosti revizije. Stoga se ne može tvrditi, kao što to čini Vlada, da je sudska praksa primijenjena u ovom predmetu bila višegodišnja u predmetnom razdoblju (vidi stavak 39. presude). Također je očito da nije uvijek moguće utvrditi jasnu razliku između različitih pristupa sličnim pravnim i činjeničnim okolnostima te promjene sudske prakse.
Sud je razvio relativno opsežnu sudsku praksu u pogledu različitih pristupa istom pravnom pitanju otvorenom u sličnim činjeničnim okolnostima, odnosno proturječnih sudskih odluka, i stoga je imao priliku donijeti presudu o uvjetima u kojima su proturječne odluke domaćih sudova najvišeg stupnja – bilo istoga suda ili različitih sudova posljednjeg stupnja ili dvije različite vrste suda pred kojima se istodobno traži donošenje presude o istom pravnom pitanju – kršile zahtjeve povezane s poštenim suđenjem sadržane u članku 6. stavku 1. Konvencije (za detaljan pregled mjerodavne sudske prakse vidi Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske, br.13279/05, stavci 49. – 95., 20. listopada 2011.). No sudska praksa Suda o uvjetima u kojima se promjena sudske prakse smatra povredom prava na pristup sudu i/ili zahtjeva povezanih s poštenim suđenjem sadržanih u članku 6. stavku 1. i dalje je nepotpuna i tek u svojim začecima.
Većina je u ovom predmetu propustila uzeti u obzir i tu ograničenu sudsku praksu. Time je predmet svela tek na izjavu da „kada to nije proizvoljno ili očigledno nerazumno, domaći sudovi imaju diskrecijske ovlasti koje im omogućuju promjenu sudske prakse, osobito u državama (kao što je Hrvatska) sa sustavom pisanog prava koje u teoriji nisu vezane presedanima” (vidi stavak 44. presude) te na upućivanje na usporedbu s predmetima Borg protiv Malte (br. 37537/13, stavak 111., 12. siječnja 2016.) i Petro-M SRL i Rinax-TVR SRL protiv Republike Moldavije ((odl.), br. 44787/05, stavci 15 – 21., 28. ožujka 2017.). Većina je potpuno zanemarila da se ni u jednom od ta dva predmeta ne bavi mogućim narušavanjem načela pravne sigurnosti u kontekstu prava na učinkoviti pristup sudu. U predmetu Borg (prethodno citiran) bavi se promjenom tumačenja sudske prakse Europskog suda za ljudska prava od strane Vrhovnog suda za koju se u predmetu Dimech protiv Malte (br. 34373/13, stavak 68., travnja 2015.), pozivajući se na predmet Borg, utvrdilo da ta promjena sama po sebi ne može otvoriti pitanje pravne sigurnosti na domaćoj razini. U predmetu Petro-M SRL i Rinax-TVR SRL (prethodno citiran) bavi se pitanjem zakonitosti iz članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju pozivajući se na predmet Borg. No moldavski bi predmet trebalo usporediti s predmetima Brezovec protiv Hrvatske (br. 13488/07, stavci 59. – 68., 29. ožujka 2011.) i Saghinadze i drugi protiv Gruzije (br. 18768/05, stavci 116. – 118., 27. svibnja 2010.), u kojima je Sud primijenio drugačiji pristup sličnom pitanju i utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 zbog izostanka predvidljivosti. U njima je Sud utvrdio da su rješenja u kojima nije navedeno razumno obrazloženje odstupanja od postojeće sudske prakse nepredvidljiva i ukazuju na proizvoljnost te su samim time i nezakonita. Stoga je pravosudna vrijednost prethodnih dvaju predmeta, na koje se većina pozvala kao na dva izričita izvora za rješavanje ovog predmeta, u najmanju ruku upitna.
Većina je nadalje propustila potkrijepiti svoje zaključke te čak nije ni nastojala to učiniti, već je samo iznijela da „nakon ispitivanja okolnosti Sud presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije” (vidi stavak 45. presude). Naposljetku, većina je očito u teoriji zaključila da promjena sudske prakse za razliku od različitih pristupa, odnosno proturječnih odluka, ne može stvoriti pravnu nesigurnost (vidi stavak 44. presude) iako činjenice u ovom predmetu ukazuju na upravo suprotno.
Ovdje je važno ponoviti da sudovi mogu odstupiti od svoje dobro utvrđene sudske prakse pod uvjetom da pruže dobre i uvjerljive razloge za to (vidi Hoare protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), 16261/08, stavak 54., 12. travnja 2011.). Zapravo bi neodržavanje dinamičnog i prosudbenog pristupa moglo dovesti do otežavanja reformi ili poboljšanja, što bi bilo protivno pravilnom djelovanju pravosudnog sustava (vidi Atanasovski protiv bivše jugoslavenske republike Makedonije, br. 36815/03, stavak 38., 14. siječnja 2010.). Sud je istaknuo da ne postoji stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi Unédic protiv Francuske, br. 20153/04, stavak 74., 18. prosinca 2008.). No pri odstupanju od utvrđene sudske prakse radi poštivanja načela pravne sigurnosti u skladu s vladavinom prava (vidi Brumărescu protiv Rumunjske [VV], br. 28342/95, stavak 61., ECHR 1999-VII) sudovi moraju jasno obrazložiti svoje odluke u mjeri u kojoj će omogućiti budućim tužiteljima da razumno predvide kako bi nove pravne promjene mogle utjecati na njihov predmet (vidi Tripcovici protiv Crne Gore, br. 80104/13, stavak 42., 7. studenoga 2017., C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 20190/92, stavak 34., 22. studenoga 1995., Gorou protiv Grčke (br. 2) [VV], br. 12686/03, stavak 38., 20. ožujka 2009., i Atanasovski, prethodno citirano, stavak 38.). Time se, među ostalim, jamči određena stabilnost u pravnim situacijama i pridonosi se povjerenju javnosti u sudove (vidi mutatis mutandis, Ştefănică i drugi protiv Rumunjske, br. 38155/02, stavak 38., 2. studenoga 2011.).
Postojanje utvrđene sudske prakse trebalo bi se uzeti u obzir u ocjeni opsega obrazloženja koje se mora pružiti u određenom predmetu (vidi, mutatis mutandis, Gorou protiv Grčke (br. 2), prethodno citirano, stavak 38., i Atanasovski, prethodno citirano, stavak ). S time u vezi mora se napomenuti da Vrhovni sud ni u jednom rješenju navedenom u stavku 20. presude nije obrazložio temelj na kojem je donio zaključak da se tužbeni zahtjevi za utvrđivanje prava vlasništva i izdavanje tabularne izjave temelje na različitim odnosno istim pravnim i činjeničnim osnovama. Točnije, nije naveo razloge za odstupanje od svoje prethodne sudske prakse (usp. s predmetom Hoare, prethodno citirano, stavak 56., i Atanasovski, prethodno citirano, stavak 38.). Vrhovni sud čak je i propustio otvoreno navesti da odstupa od svoje utvrđene sudske prakse. U tom se smislu mora istaknuti razlika između ovog predmeta i predmetâ Hoare protiv Ujedinjenog Kraljevstva i C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva jer je u tim predmetima pravna promjena koja je utjecala na tužitelje „dosegla stupanj u kojem je priznavanje te promjene na sudovima već bilo razumno predvidljivo” (vidi Hoare, prethodno citirano, stavak 54.). Osim toga, ta predvidljivost proizlazi iz jasnog sudskog obrazloženja s obzirom na to da „sudovi mogu odstupiti od svoje dobro utvrđene sudske prakse pod uvjetom da pruže dobre i uvjerljive razloge za to” (ibid.). Izostanak obrazloženja u rješenju Vrhovnog suda narušio je načelo pravne sigurnosti u ovom predmetu. U takvim okolnostima nije se moglo očekivati da će podnositeljica zahtjeva ne samo predvidjeti promjenu sudske prakse, već i prepoznati da je već došlo do te promjene sudske prakse i tome prilagoditi svoje postupanje.
Osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, uloga Suda nije dovođenje u pitanje tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova (vidi, primjerice, Ādamsons protiv Latvije, br. 3669/03, stavak 118., 24.lipnja 2008.). No uloga Suda jest utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja spojivi s Konvencijom (vidi, primjerice, Zubac, prethodno citirano, stavak 81.). S obzirom na prethodno navedeno, kao što smo već naglasili, većina je propustila utvrditi je li u ovom predmetu rješenje Vrhovnog suda, kojim je revizija podnositeljice zahtjeva proglašena nedopuštenom i koja je samim time odlučujuća u pogledu prava podnositeljice zahtjeva na pristup Vrhovnom sudu, neopravdano ograničilo njezino pravo na pristup sudu (vidi prethodni stavak 3.).
Postojanje ograničenja ratione valoris na pristup žalbenom sudu nije samo po sebi nespojivo s Konvencijom. U ovom je predmetu Sud zapravo trebao utvrditi je li karakter predmetnog ograničenja i/ili način njegove primjene spojiv s Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, stavak 66., 1. travnja 2010.). To posebice znači da se Sud mora uvjeriti da bi primjenu takvog ograničenja podnositelj zahtjeva mogao smatrati predvidljivom imajući u vidu mjerodavno zakonodavstvo i sudsku praksu te specifične okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, br. 36534/97, stavak 35., 11. srpnja 2002., Vrbica, prethodno citirano, stavak 72., i Majski protiv Hrvatske (br. 2), br. 16924/08, stavak 69., 19.srpnja 2011.). U novijoj presudi Velikog vijeća Sud je naglasio da pridaje posebnu važnost pitanju može li se postupak koji treba primijeniti za reviziju smatrati predvidljivim sa stajališta stranke u parnici. Za ispunjavanje kriterija predvidljivosti u pogledu ograničenja pristupa višem sudu važne su dosljedna domaća sudska praksa i dosljedna primjena te prakse (vidi Zubac, prethodno citirano, stavci 85., 87. – 89.). Kao što smo pokazali u prethodnom stavku 5., primjena prava u predmetnom razdoblju nije bila takva da bi podnositeljici zahtjeva mogla osigurati predvidljivost. Nesustavan pristup Vrhovnog suda uz izostanak bilo kakvog prethodno opisanog razumnog obrazloženja oduzeo je podnositeljici zahtjeva mogućnost predviđanja je li ispunila zakonske zahtjeve za podnošenje revizije. Ograničenje prava podnositeljice zahtjeva na pristup Vrhovnom sudu stoga nije ispunilo zahtjeve koje je Veliko vijeće utvrdilo u svojoj novijoj sudskoj praksi.
Sud je već u više navrata smatrao da se pravo na pošteno suđenje zajamčeno u članku 6. stavku 1. Konvencije mora tumačiti u kontekstu vladavine prava čiji je jedan od temeljnih aspekata načelo pravne sigurnosti, prema kojem bi sve stranke u parnici trebale imati učinkovito pravno sredstvo koje im omogućuje ostvarivanje njihovih građanskih prava (vidi Běleš i drugi protiv Češke Republike, br. 47273/99, stavak 49., 12.veljače 2003.).
U ovom je predmetu podnositeljica zahtjeva stavljena u nesiguran položaj (vidi prethodne stavke 4. i 5.) u kojem nije mogla znati s razumnom sigurnošću koje je pravno sredstvo učinkovito – revizija ili ustavna tužba. Sud je dosljedno smatrao da se, prije podnošenja prigovora protiv Hrvatske, da bi poštivali načelo supsidijarnosti, u načelu od podnositelja zahtjeva traži da daju Ustavnom sudu Republike Hrvatske, kao najvišem sudu u Hrvatskoj, mogućnost ispravljanja njihove situacije (vidi Orlić, prethodno citirano, stavak 46., Čamovski protiv Hrvatske, br. 38280/10, stavak 27., 23. listopada 2012., Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, stavak 66., 13. studenoga 2012., Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, stavak 81., 11. prosinca 2012., Taburk protiv Hrvatske, br. 31360/10, stavak 29., 11. prosinca 2012., Damjanac protiv Hrvatske, br. 52943/10, stavak 70., 24. listopada 2013., i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, stavak 29., 30. travnja 2014.)
No ustavna tužba može se podnijeti tek nakon urednog iscrpljivanja svih prethodnih pravnih sredstava, uključujući reviziju Vrhovnom sudu u parničnom postupku, pod uvjetom da je takva revizija predviđena mjerodavnim odredbama o parničnom postupku. Stoga se podnositeljica zahtjeva našla u situaciji u kojoj je jedini način na koji je mogla osigurati ispunjenje odredbe o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava bilo istodobno podnošenje revizije Vrhovnom sudu i podnošenje ustavne tužbe. No takvo se postupanje ne može smatrati spojivim s načelom pravne sigurnosti (vidi, primjerice, Běleš i drugi, prethodno citirano, stavak ).
S obzirom na prethodno navedena razmatranja ne možemo se složiti s većinom. Jamstva koja proizlaze iz članka 6., a neodvojivo su povezana s poštovanjem vladavine prava, nameću domaćim sudovima obvezu provedbe pravnih promjena uz odgovarajuće obrazloženje, čime se omogućuje da tužitelji budu ukorak s promjenama. Stoga smatramo da rješenje Vrhovnog suda, u kojem se revizija podnositeljice zahtjeva proglašava nedopuštenom i u kojem nije istaknuto da je riječ o promjeni mjerodavne sudske prakse te koje stoga ne sadrži odgovarajuće obrazloženje, nije sukladno načelu pravne sigurnosti. Takva situacija narušila je samu bit prava podnositeljice zahtjeva na pristup sudu i/ili prava na pošteno suđenje zajamčenih u članku 6. stavku 1. Konvencije (usp. Petko Petkov protiv Bugarske, br. 2834/06, stavci 33. – 34., 19. veljače 2013., i District Union of Ilfov Cooperative Society protiv Rumunjske, br. 16554/06, stavci 49. i 50., 16. rujna 2014.). Sukladno tome, za razliku od većine mi smatramo da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 6. stavka 1.Konvencije.
U zaključku bismo htjeli naglasiti da je, u razdoblju u kojem se mnogi sudovi na nacionalnoj i međunarodnoj razini suočavaju s prevelikim brojem predmeta te su iznimno preopterećeni i stoga u iskušenju da ograniče pristup strogim tumačenjem zakonodavstva ili internim poslovnicima kojima se uređuje dopuštenost predmeta, iznimno važno da sve promjene sudske prakse koje izravno ili neizravno dovode do ograničavanja prava na pristup sudu provedu transparentno uz odgovarajuće obrazloženje kako bi se osigurala usklađenost s jamstvima iz članka 6. i kako bi se strankama u parnici omogućilo donošenje odluka o pokretanju sudskih postupaka uz dovoljnu razinu predvidljivosti i na temelju jasnih kriterija.\

__________________________________

1) Vlada je priložila niz presuda Vrhovnog suda koje potkrjepljuju njezinu tvrdnju. No sve te presude, osim jedne, donesene su nakon presude u predmetu podnositeljice zahtjeva.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

SECOND SECTION

CASE OF JUREŠA v. CROATIA

(Application no. 24079/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

22 May 2018

FINAL

08/10/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Jureša v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Georges Ravarani, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 April 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 24079/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Ivana Jureša (“the applicant”), on 23 March 2011.

2. The applicant was represented by Mr D. Šuper, a lawyer practising in Osijek. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that she had been deprived of access to the Supreme Court.

4. On 21 October 2014 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1977 and lives in Osijek.

6. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

7. On 6 November 2000, in inheritance proceedings following the applicant’s grandmother’s death, the applicant’s relative, M.J., and the applicant’s father were declared the beneficiaries in respect of a house, which was not registered in the land register, by a decision of the Zabok Municipal Court (Općinski sud u Zaboku).

8. On 18 October 2007 M.J. brought a civil action against the applicant in the Zabok Municipal Court (Općinski sud u Zaboku) asking that court to recognise his ownership of a share of half of an inherited piece of property and to order the applicant to allow him to register his ownership in the land register. He set the value of the dispute (vrijednost predmeta spora) at 110,000 Croatian kunas (HRK).

9. In the proceedings before the first-instance court, on 5 November 2007 the applicant contested the value of the dispute and suggested that it be set at HRK 300,000.

10. At the hearing held on 23 January 2008 the applicant, inter alia, withdrew her objection to the value of the dispute as indicated by the claimant, and stated that she agreed with it.

11. In its judgment of 25 April 2008 the Zabok Municipal Court accepted M.J.’s claim.

12. The applicant lodged an appeal with the Zlatar County Court (Županijski sud u Zlataru) and on 16 September 2009 the second-instance court dismissed her appeal as ill-founded, upholding the first-instance judgment.

13. On 24 November 2009 the applicant lodged an appeal on points of law with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), challenging the lower courts’ judgments.

14. On 27 May 2010 the Supreme Court declared the applicant’s appeal on points of law inadmissible ratione valoris. It interpreted M.J.’s civil action as being composed of two separate claims arising from different factual and legal bases - the first one for recognition of ownership, and the second for obtaining an order securing the registration of his ownership in the land register (hereinafter “the issuance of a clausula intabulandi”). The Supreme Court thus halved the value of the dispute and held that the value of each claim did not reach the necessary ratione valoris threshold of HRK 100,001 (approximately 13,300 euros (EUR)) for an appeal on points of law to be admissible. The relevant part of this decision reads as follows:

“The claimant in his civil action indicated the value of the dispute as HRK 110,000.

Pursuant to section 37(2) of the CPA [(Civil Procedure Act)], if the claims in the civil action arise from a variety of grounds, or different claimants put forward individual claims or individual claims are raised against several defendants, the value of the dispute must be established in accordance with the value of each individual claim.

In the instant case the claimant made two non-monetary claims, one concerning property rights - for recognition of ownership -, and a claim under the law on obligations - for the issuance of a clausula intabulandi , namely for obtaining an order securing registration of his ownership in the land register. Therefore, the value of the dispute has to be established in relation to the value of the dispute of each claim. Consequently, the value of the dispute of each claim ... has to be established by dividing the indicated unique value of the dispute by [these] two [claims].

Given that the claimant indicated the [unique] value of the dispute as HRK 110,000, and that this amount should be divided by [the number of the claims], the value of the dispute of each claim does not exceed the amount of 100,000. It follows that an appeal on points of law by the defendant is inadmissible.”

15. The applicant then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), arguing that M.J.’s action had two aspects which could not be separated, and that the Supreme Court’s decision finding that the case concerned two separate claims had therefore been arbitrary and had violated her right to a fair hearing, in particular her right of access to the Supreme Court, as guaranteed under Article 29 of the Constitution.

16. On 17 February 2011 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint. It held that the applicant in her constitutional complaint “did not demonstrate that the Supreme Court had failed to respect the provisions of the Constitution concerning human rights and fundamental freedoms, namely that it had applied relevant law in an arbitrary manner” and that therefore “the present case did not raise a constitutional issue.” Its decision was served on the applicant’s representative on 3 March 2011.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Civil Procedure Act

17. The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008 and 123/2008), as in force at the material time, provided:

Section 35

“(1) When the value of the subject matter of the dispute is relevant for determining subject matter jurisdiction, the composition of the court, the right to lodge an appeal on points of law and in other cases provided for in this Act, only the value of the principal claim shall be taken into account as the value of the dispute ...”

Section 37

“(1) When one action against the same defendant includes several claims arising from the same factual and legal basis, the value of the dispute shall be established in line with the sum of values of all the claims.

(2) When the claims from the action arise from a variety of grounds or different claimants put forward individual claims or individual claims are raised against several defendants, the value of the dispute shall be established in line with the value of each individual claim.”

Section 40

“...(2) ... when an action does not concern a sum of money, the relevant value shall be the value of the dispute indicated by the claimant in the statement of claim (u tužbi).”

Section 382

“(1) the parties may lodge an appeal on points of law against the second-instance judgment:

1. If the value of dispute of the contested part of the judgment exceeds HRK 100,000 ...”

B. The case-law of the Constitutional Court

18. The Government referred to case no. U-III-3020/2006 of 26 March 2014 in which the Constitutional Court dismissed as ill-founded a constitutional complaint against the decision of the Supreme Court declaring an appeal on points of law inadmissible ratione valoris because it established the value of the dispute by dividing it by the number of claimants. The relevant part of this decision reads as follows:

“3. The applicants [lodging the constitutional complaint] consider that the Supreme Court violated their right to a fair hearing, as guaranteed by Article 29(1) of the Constitution, when it established the value of the dispute by dividing it by [the number of] claimants.

...

4.1.8. ... The Constitutional Court notes that the case-law of the Supreme Court on this matter is unwavering, established and very consistent. In order for the Constitutional Court to reach, in the circumstances of the instant case, the conclusion that [the case-law], as such, impairs the very essence of the applicants’ right of access to a court, it requires serious, relevant and sufficient arguments to be presented in the constitutional complaint that could convince the Constitutional Court to deviate from the law created by the Supreme Court’s case-law.

4.1.9. Having examined the content of the constitutional complaint, the Constitutional Court found that it did not contain [the necessary] serious, relevant and sufficient reasons that would oblige the Constitutional Court to find a violation of the right of access to a court in the present case ...”

C. The case-law of the Supreme Court

1. Decisions in which the Supreme Court held that a claim for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi is one claim

19. In its decisions nos. Rev-183/04-2 of 15 June 2004, Rev-913/2005-2 of 21 February 2006, Rev-477/06-2 of 6 June 2006, Rev-1121/06-2 of 7 February 2007, Rev-1070/07-2 of 14 November 2007, Rev-1026/07-2 of 20 February 2008, Rev-180/08-3 of 26 September 2008, Rev-357/2008-2 of 21 January 2009, Rev-430/08-2 of 28 January 2009, Rev-1360/07-2 of 30 January 2009, Rev-271/07-4 of 10 March 2009 and Rev-339/08-2 of 29 April 2010 the Supreme Court, relying on section 37 (2) of the Civil Procedure Act, considered a civil action for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi as one claim. For example:

Rev-183/04-2 of 15 June 2004

“The case concerns the claimants’ property rights and issuance of a clausula intabulandi. With regard to section 37 of the Civil Procedure Act, when several claimants in a single action seek recognition of co-ownership of property in equal shares, and the issuance of a clausula intabulandi, and they indicate the unique value of the dispute, the admissibility of the appeal on points of law depends on the value of the dispute, which is established by dividing the [indicated unique] value of the dispute by the number of the claimants.”

Rev-430/08-2 of 28 January 2009

“The [first-instance court] awarded the two claims brought in one civil action – the first one for the declaration of the sale contract to be null and void ... and the second one for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi ...

... the [unique] value of the dispute, pursuant to section 37(2) of the Civil Procedure Act, has to be divided in half, as there are two claims ...”

Rev-1360/07-2 of 30 January 2009

“The civil proceedings at issue concern [1] the acquisition of the right of ownership and issuance of a clausula intabulandi and [2] erasing of fiduciary ...
The indicated value of the dispute is HRK 100,001 and the [civil action] contains two claims against the two defendants.

In the light of the foregoing considerations, the value of the dispute of each claim in relation to each defendant [vrijednost predmeta spora svakog pojedinog zahtjeva u odnosu na svakog tuženika] ... does not exceed [the threshold of] HRK 100,000 ...”

Rev-271/07-4 of 10 March 2009

“The claimant in the proceedings made two claims, one for the acquisition of ownership and ordering the defendants to allow her to register that ownership [the issuance of a clausula intabulandi] and the other one for the loan agreement to be declared null and void.

Consequently, the indicated value of the dispute has to be established by dividing that value by [these] two claims ... ”

Rev-339/08-2 of 29 April 2010

“The second-instance court accepted the appeal by the claimant and reversed the first-instance judgment as follows:

“It is established that the claimant ... is the owner of the property ... [and] the defendants shall recognise this right and issue [the claimant] with a clausula intabulandi for the registration of the property in the land register ...”

Pursuant to section 37(2) of the Civil Procedure Act, if the claims in the civil action arise from a variety of grounds, or different claimants put forward individual claims or individual claims are raised against several defendants, the value of the dispute shall be established in accordance with the value of each individual claim.

Given that the civil action was lodged against two defendants ... the value of dispute has to be divided in half ... “

2. Decisions in which the Supreme Court held that a claim for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi are two separate claims

20. In its decisions nos. Rev-807/08-2 of 1 February 2010, Rev‑1021/08‑2 of 10 May 2010, Rev-425/09-2 of 27 May 2010, Rev‑638/10-25 of 13 September 2010, Rev-34/10-2 of 24 September 2010, Rev-697/10-2 of 24 September 2010 and Rev-1417/10-2 of 25 January 2011, the Supreme Court held that civil actions for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi were two claims arising from a variety of grounds. For example:

Rev 807/08-2 of 1 February 2010

“In the instant case the claimant in her civil action brought a claim concerning property rights for recognition of ownership, and a claim under the law on obligations for the issuance of a clausula intabulandi ...

The indicated value of the dispute is HRK 102,000. Pursuant to section 37(2) of the Civil Procedure Act, the value of the dispute of each claim is HRK 51,000 ...

Given that the value of the claim does not exceed HRK 100,000, pursuant to section 392 of the CPA [(Civil Procedure Act)], an appeal on points of law by the claimant is inadmissible.”

Rev 1021/08-2 of 10 May 2010

“The claimant ... indicated the value of the dispute as HRK 101,000.

Pursuant to section 37(2) of the Civil Procedure Act, if the claims in the civil action arise from a variety of grounds, or different claimants put forward individual claims or individual claims are raised against several defendants, the value of the dispute must be established in accordance with the value of each individual claim.

In the instant case the claimant made two claims arising from a variety of grounds, namely a claim in rem for recognition of ownership, and a claim under the law on obligations for the issuance of a clausula intabulandi. Therefore, pursuant to section 37(2) of the CPA [(Civil Procedure Act)], the value of the dispute of each claim is HRK 51,500.

Given that the value of the claim does not exceed HRK 100,000, pursuant to section 392(1) of the CPA [(Civil Procedure Act)], an appeal on points of law by the claimant is inadmissible.”

Rev-638/10-2 of 13 September 2010

“In his civil action the claimant indicated the value of the dispute as HRK 110,000. The action was lodged against two defendants and contains two claims, namely a claim concerning property rights [claim in rem] and a claim under the law on obligations for the issuance of a clausula intabulandi [claim in personam]. Each of these [two] claims has been brought against two defendants ... Given that the claimant indicated the value of the dispute as HRK 110,000, this amount should be divided by the [number] of the claims and by the [number] of defendants. It follows that the [value of the dispute] of each claim against each defendant individually does not exceed the amount of 100,000.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

21. The applicant complained that she had been deprived of access to the Supreme Court. She relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

(a) Exhaustion of domestic remedies

22. The Government claimed that the applicant had failed to exhaust all available domestic remedies, since at the hearing on 23 January 2008 she had withdrawn her objection to the value of the dispute before the first‑instance court. By doing so, the applicant had consciously exposed herself to the possibility of her appeal on points of law being declared inadmissible on the ratione valoris ground, because she had known that her right to appeal on points of law depended on the value of the dispute. More specifically, if the applicant had pursued her objection the first-instance court would have engaged in establishing the value of the dispute and would have requested information on the market price of the disputed property from the competent tax administration office. Moreover, if the first-instance court had examined the question of the value of the dispute and established it at the same level, the applicant could have contested that amount in her appeal against the first-instance judgment.

23. The applicant made no comment in this regard.

(b) Fourth-instance nature of the complaint

24. The Government argued that the complaint the applicant had lodged before the Court was of a fourth-instance nature, since the applicant had asked the Court to correct errors of fact and law allegedly made by the domestic courts and to replace the legal opinion of the Supreme Court on the admissibility of the appeal on points of law with its own opinion, which was contrary to the principle of subsidiarity, the fundamental principle of the Court. According to the Government, the manner in which the Supreme Court had determined the value of the dispute was regulated under the rules of the Civil Procedure Act, which provided that if a civil action against the same defendant entailed several claims (“objective cumulation of claims”), the domestic court assessed whether the claims arose from the same or different facts and legal bases. If the claims arose from the same facts and legal basis (“qualified objective cumulation”), the value of the dispute was determined by the court adding up all the amounts in controversy and determining a unique amount that became the correct value of the dispute in respect of the admissibility of an appeal on points of law on ratione valoris grounds. If the claims arose from different facts and legal bases (“regular objective cumulation”), the value of the dispute was set so that each claim had its own value within the dispute and the admissibility of the appeal on points of law was assessed for each claim individually. Therefore, in the applicant’s case, the Supreme Court’s task had been to establish whether the civil action at issue represented a regular or qualified objective cumulation of claims and, in accordance with unwavering and established case-law, the Supreme Court had found that section 37 (2) of the Civil Procedure Act had to be applied. The Government stressed that it was not the Court’s task to interpret and apply the relevant rules of procedural or substantive domestic law, namely to act as a court of fourth instance.

25. The Government also pointed out that the above-mentioned manner of establishing the value of the dispute was not only provided by the rules of the Civil Procedure Act, but was also in accordance with the unwavering, established and long-term case-law of the Supreme Court that had been applied since 1990 and supported by the majority of leading legal experts in the State.

26. The applicant made no comment in this regard.

2. The Court’s assessment

(a) Exhaustion of domestic remedies

27. The Court considers that the arguments raised by the Government in essence concern the question whether the defendant’s objection to the value of the dispute indicated by the claimant in the civil action may be regarded as an effective remedy for the applicant’s complaint under Article 6 of the Convention.

28. The Court stresses that the principle of subsidiarity is one of the fundamental principles on which the Convention system is based. It means that the machinery for the protection of fundamental rights established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, § 69, 25 March 2014, and Gherghina v. Romania [GC] (dec.), no. 42219/07, § 83, 9 July 2015). In accordance with Article 35 § 1 of the Convention, the Court may only deal with a matter after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Gherghina, cited above, § 84; Hentrich v. France, 22 September 1994, § 33, Series A no. 296-A; Remli v. France, 23 April 1996, § 33, Reports of Judgments and Decisions 1996-II; and Radomilja and Others v. Croatia [GC], no. 37685/10, § 117, 20 March 2018). Thus, a complaint submitted to the Court should first have been made to the appropriate national courts, at least in substance, in accordance with the formal requirements of domestic law and within the prescribed time-limits (see Vučković, cited above, § 72). To hold otherwise would not be compatible with the subsidiary character of the Convention system (see Gavril Yosifov v. Bulgaria, no. 74012/01, § 42, 6 November 2008).

29. Nevertheless, the obligation to exhaust domestic remedies requires only that an applicant make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances (see Vučković, cited above, § 73; Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004; and John Sammut and Visa Investments Limited v. Malta (dec.), no. 27023/03, 28 June 2005). To be effective, a remedy must be capable of remedying directly the impugned state of affairs and must offer reasonable prospects of success (see Balogh, cited above, § 30, and Sejdovic v. Italy [GC], no.56581/00, § 46, 1 March 2006). If there exists at the national level a remedy enabling the domestic courts to address, at least in substance, the argument of a violation of a given Convention right, it is that remedy which should be used. It is not sufficient for the applicant to have unsuccessfully exercised another remedy which could have overturned the impugned measure on other grounds not connected with the complaint of a violation of a Convention right. It is the Convention complaint which must have been aired at the national level for there to have been exhaustion of “effective remedies”. It would be contrary to the subsidiary character of the Convention machinery if an applicant, ignoring a possible Convention argument, could rely on some other ground before the national authorities for challenging an impugned measure, but then lodge an application before the Court on the basis of the Convention argument (see Van Oosterwijck v. Belgium, no. 7654/76, §§ 33-34, 6 November 1980).

30. As to the present case, the Court first notes that the applicant in her application to the Court did not complain that the first-instance court had set the value of the dispute too low, but rather that she had been deprived of access to the Supreme Court because of the manner in which that court had interpreted the relevant provision of the procedural law and upon that interpretation divided up the value of the dispute and, consequently, declared her appeal on points of law inadmissible ratione valoris. Furthermore, the Court notes that even the amount initially indicated by the claimant was above the threshold (see paragraphs 8 and 17 above), so that the withdrawal of the objection did not have any effect on whether the stated value was above the threshold. The Court also observes that the applicant lodged a constitutional complaint against the Supreme Court’s decision with the Constitutional Court. She complained, inter alia, under Article 29 of the Constitution that the claimant’s civil action had two aspects which could not be separated from one another and that therefore the Supreme Court’s decision finding that the case concerned two separate claims had been manifestly unreasonable and had deprived her of access to court. Moreover, Article 29 of the Constitution corresponds to Article 6 of the Convention, which is directly applicable in Croatia. Therefore, it cannot be said that the applicant did not use normal means of exhaustion of domestic remedies and that she did not give an adequate opportunity to the Constitutional Court to remedy her situation.

31. Accordingly, the Court concludes that in the particular circumstances of the case the Government’s objection must be rejected.

(b) Fourth-instance nature complaint

32. The Court considers this relates to the merits of the complaint and will examine it in that context.

33. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

34. The applicant complained that she had been deprived of access to the Supreme Court because of the manner in which that court had interpreted the relevant provisions of the procedural law, which had been contrary to the Supreme Court’s practice. In support of her complaint she submitted the following arguments.

35. The applicant pointed out that under the rules of the relevant domestic law, namely the Ownership and other Rights in Rem Act, in order to acquire ownership of property it was necessary to have legal grounds for acquisition of ownership, namely titulus. In his civil action the claimant had sought recognition of his share in inherited unregistered property, namely that he had acquired ownership of the property at issue by way of inheritance. The applicant stressed that the domestic courts had completely disregarded section 128 of the Ownership and other Rights in Rem Act, which provided that an heir acquired ownership at the moment the testator’s inheritance came into effect, namely upon his death. Furthermore, the heir was authorised to obtain registration of his or her property in the land register. Consequently, the judgment of the first-instance court on acquiring ownership by inheritance had only been declaratory and there had been no need for the court to order the applicant to issue a clausula intabulandi (permission to register the property) to the defendant. Moreover, the claimant had not claimed (and neither had the first-instance court found in its judgment) that the applicant had been under any such obligation. The applicant further stressed that under the Civil Obligations Act obligations arose on the basis of legal transactions, upon causing damages, unjust enrichment, management of affairs without mandate, public promise of reward, and issuing securities. However, obligations did not arise from inheritance. That being so, there had been neither factual nor legal grounds for the Supreme Court to conclude that the claimant’s action had been composed of two claims – one concerning property rights and the other under the law on obligations, namely that the claims at issue had arisen from different factual and legal bases. Therefore, the manner in which the Supreme Court had applied the statutory ratione valoris requirements for lodging an appeal on points of law had been manifestly unreasonable. Moreover, such manner was in contravention of the Supreme Court’s practice.

36. The Government submitted that the applicant had limited her application to the issue of access to the Supreme Court, not taking into account that the Court, while examining if there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention, would assess whether the proceedings as a whole fulfilled the standards required under Article 6 § 1 of the Convention. The Government emphasised that the applicant’s case had been examined on the merits at two levels of jurisdiction – the first-instance and second‑instance courts. Furthermore, the proceedings at issue had been conducted in accordance with the procedural guarantees of Article 6 § 1 of the Convention. Moreover, in view of the principle that the right of access to court was not an absolute right, the applicant could not be guaranteed the right to a trial at all three levels of jurisdiction.

37. In accordance with the above, the Government stressed that the State enjoyed a wide margin of appreciation in respect of the limitations it could place on an individual putting forward an appeal on points of law. Thus, the State could prescribe any requirement on the right to put forward an appeal on points of law, and the fact that the applicant had failed to meet those requirements in the specific legal conditions had not amounted to a violation of her right of access to court. In particular, the limitations for lodging an appeal on points of law set out in the Civil Procedure Act pursued a legitimate aim, and there was reasonable proportionality between the means employed and the aim sought.

38. The Government further argued that the civil action in the applicant’s case had been composed of two claims. The first (declarative) claim had been based on the question of who was the owner and in what share, while the second (condemnation) claim had related to the obligation to issue a clausula intabulandi. The legal basis of the first claim arose from the question on the right of ownership regulated under the rules of the Ownership and other Rights in Rem Act, while the legal basis of the second claim arose from the contractual relations regulated under the Civil Obligations Act. Therefore, the Supreme Court had correctly concluded that there had been two claims that were based on different facts and legal bases and that the value of the dispute should have been divided as prescribed by section 37 (2) of the Civil Procedure Act.

39. According to the Government, the Supreme Court’s decision was not only based on the relevant domestic law, but was in accordance with long‑term domestic case-law confirmed by domestic legal experts and the Constitutional Court. In particular, the Government pointed out that the applicant had failed to furnish the Court with case-law which would have refuted the statements made in the Government’s observations.

40. Bearing in mind all the above, the Government was of the opinion that the applicant’s portrayal of the facts and extensive explanations of how in her view the relevant domestic law should have been interpreted and applied represented a “fourth-instance application”.

2. The Court’s assessment

41. The Court reiterates that Article 6 § 1 of the Convention secures to everyone the right to have any claim relating to his civil rights and obligations brought before a court or tribunal. The right of access, namely the right to institute proceedings before a court in civil matters, constitutes one aspect of this “right to court” (see, notably, Golder v. the United Kingdom, 21 February 1975, §§ 28-36, Series A no. 18; and Zubac v. Croatia [GC], no. 40160/12, § 76, 5 April 2018). However, this right is not absolute, but may be subject to limitations. These are permitted by implication, since the right of access by its very nature calls for regulation by the State. In this respect the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation, although the final decision as to the observance of the Convention’s requirements rests with the Court. However, these limitations must not restrict or reduce the access which remains to an individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought (see, for example, Ashingdane v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 57, Series A no. 93; Stubbings and Others v. the United Kingdom, 22 October 1996, § 50, Reports 1996‑IV; and Zubac, cited above, § 78).

42. Turning to the present case, the Court first observes that the claimant in the above-mentioned civil proceedings sought recognition of his ownership of his share of inherited property, and leave to record his ownership in the land register, namely to be issued with a clausula intabulandi. He indicated the value of the dispute as HRK 110,000 (see paragraphs 7 and 8 above). After the first and second-instance courts ruled in favour of the claimant, on 24 November 2009 the applicant lodged an appeal on points of law with the Supreme Court (see paragraph 13 above). On 27 May 2010 the Supreme Court declared the applicant’s appeal on points of law inadmissible ratione valoris. It interpreted M.J.’s civil action as two separate claims: one for the recognition of ownership, and the other for obtaining an order allowing him to record his ownership in the land register, namely the issuance of a clausula intabulandi (see paragraph 14 above). The Supreme Court thus divided the value of the dispute in half, and held that the amounts thus did not reach the necessary ratione valoris threshold of HRK 100,001 for an appeal on points of law to be admissible, as provided for under section 382 of the Civil Procedure Act (see paragraph 17 above).

43. Having analysed the Supreme Court’s decisions cited in paragraph 19 above, the Court observes that the difference resides in the application of the law, namely section 37(2) of the Civil Procedure Act. In this connection, the Court notes that at the time the applicant lodged her appeal on points of law, the Supreme Court in cases similar to that of the applicant, relying on section 37(2) of the Civil Procedure Act, considered civil actions for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi as one claim (see paragraph 19 above). However, at some point, notably from 1 February 2010 onwards, the Supreme Court started to change its interpretation of section 37(2) of the Civil Procedure Act in cases similar to that of the applicant, considering claims for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi as two claims. This interpretation appears to have remained the practice after 10 May 2010 (see paragraph 19 above).

44. Thus, the present case concerns not divergent approaches by the Supreme Court which could create jurisprudential uncertainty, but rather a reversal of case-law. In this connection, the Court reiterates that it is primarily for the domestic courts to interpret and apply domestic legislation (see Worm v. Austria, 29 August 1997, § 38, Reports 1997‑V). Moreover, as held in S.S. Balıklıçeşme Beldesi Tarım Kalkınma Kooperatifi and Others v. Turkey (nos. 3573/05, 3617/05, 9667/05, 9884/05, 9891/05, 10167/05, 10228/05, 17258/05, 17260/05, 17262/05, 17275/05, 17290/05 and 17293/05, 30 November 2010), in the absence of arbitrariness and where not manifestly unreasonable, a reversal of case-law falls within the discretionary powers of the domestic courts, notably in countries which have a system of written law (as in Croatia) and which are not, in theory, bound by precedent (compare with Borg v. Malta, no. 37537/13, § 111, 12 January 2016; and Petro-M SRL and Rinax-TVR SRL v. the Republic of Moldova (dec.), no. 44787/05, § 31, 23 March 2017).

45. Having examined the circumstances, the Court finds there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares, unanimously, the application admissible;

2. Holds, by four votes to three, that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 22 May 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley NaismithIşıl Karakaş
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) concurring opinion of Judge Lemmens;

(b) joint dissenting opinion of Judges Karakaş, Vučinić and Turković.

A.I.K.
S.H.N.

CONCURRING OPINION OF JUDGE LEMMENS

1. I agree with the majority that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

I would, however, have preferred a somewhat different reasoning.

2. The applicant complains about the decision of the Supreme Court declaring her appeal on points of law inadmissible (see paragraph 34 of the judgment). She argues that the manner in which the Supreme Court applied the statutory ratione valoris requirement for lodging an appeal on points of law was manifestly unreasonable and in contravention of its own practice (see paragraph 35 of the judgment).

This is a complaint with a relatively narrow scope. The applicant essentially argues that the Supreme Court misinterpreted domestic law. She vaguely refers to an existing practice of the Supreme Court in another sense, but without giving any concrete example[1]. She does not argue that there has been a reversal of the case-law in her case, still less that such a reversal was incompatible with the requirements of Article 6 § 1.

In my opinion, therefore, it would be sufficient to note that the interpretation and application of domestic law by the Supreme Court in the applicant’s case was not arbitrary or manifestly unreasonable (see paragraph 44 of the judgment). Indeed, there is nothing arbitrary or unreasonable in holding that where claims are based on different legal grounds, they are to be regarded as different claims for the purposes of section 37 of the Civil Procedure Act. Moreover, this assessment is in line with that of the Constitutional Court in the applicant’s case (see paragraph 16 of the judgment).

The mere fact that there may have been decisions in another sense than that of the applicant’s case is not sufficient to demonstrate the arbitrariness or unreasonableness of the latter decision. There is no need to go into the broader issue of reversal of existing case-law (see paragraphs 43 and 44 of the judgment, as well as the dissenting opinion of the minority), since this issue has not even been properly raised by the applicant.

3. Should the Court want to go further in its analysis, it could examine whether the effects of the Supreme Court’s interpretation of domestic law are compatible with the Convention (see, among other authorities, Waite and Kennedy v. Germany [GC], no. 26083/94, § 54, ECHR 1999‑I; Radomilja and Others v. Croatia [GC], nos. 37685/10 and 22768/12, § 149, ECHR 2018; and Zubac v. Croatia [GC], no. 40160/12, § 81, 5 April 2018). The effect is that the applicant’s appeal on points of law was declared inadmissible.

The relevant principles are recapitulated in paragraph 41 of the judgment. They concern the compatibility of limitations on the right of access to a court with Article 6 § 1 of the Convention.

In my opinion, the impugned ratione valoris threshold for appeals to the Supreme Court falls within the generally recognised legitimate aim of ensuring that the Supreme Court, in view of the very essence of its role, only deals with matters of the requisite significance (see Zubac, cited above, § 105). Moreover, considering that the applicant’s case was heard by two national courts at different instances (the Municipal Court and the County Court) exercising full jurisdiction in the matter, that no discernible issue of a lack of fairness arose in the case, and that the Supreme Court’s role was limited to reviewing the application of the relevant domestic law by the lower courts, the Supreme Court’s decision did not amount to a disproportionate restriction of the right of access to that court and did not impair the very essence of the applicant’s right of access to a court (compare ibid., § 125).

4. It is on the basis of the foregoing that I concur with the majority that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES

KARAKAŞ, VUČINIĆ AND TURKOVIĆ

1. We do not share the view of the majority that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention as regards the applicant’s access to the Supreme Court.

2. In the present case the Supreme Court, allegedly contrary to its own established practice according to which a civil action for recognition of ownership and the issuance of clausula intabulandi was considered as one single claim, treated the applicant’s civil action as two separate claims. For that reason, the Supreme Court divided the declared value of the dispute in half and held that, on the basis of such a calculation, the amount of the dispute in the applicant’s case did not reach the necessary rationae valoris threshold (100,000 kunas) for an appeal on points of law to be admissible (see paragraph 42 of the judgment). The applicant complained that by acting in this way the Supreme Court had deprived her of access to its jurisdiction in an arbitrary manner (see paragraph 34 of the judgment), and had been motivated solely by a desire for an ‘efficient’, that is, ‘laconic’ disposal of cases (see the applicant’s application, page 3, and her observations, page 2). She also argued that it was manifestly unreasonable to treat a civil action for recognition of ownership and the issuance of clausula intabulandi as consisting of two separate claims (see paragraph 34 of the judgment).

3. The majority addressed the applicant’s complaint only in part and in a cursory way. It failed to address the second issue. It also failed to ascertain whether the effects of the Supreme Court’s interpretation of domestic law were compatible with the Convention, that is, whether the Supreme Court’s decision in the present case, declaring the applicant’s appeal on points of law inadmissible, in itself unduly restricted the applicant’s right of access to a court, which was actually the core of the applicant’s complaint (see, inter alia, Zubac v. Croatia [GC], no. 40160/12, § 81, 5 April 2018). It is long‑established practice that, when finding a violation, the Court may choose to address only some of the issues raised by the applicant. It may dismiss other issues under the formula that “it is not necessary to examine whether there has been a violation of ...”. However, the same is not true when the Court does not find a violation in respect of a particular issue. In holding that there has been no violation of the Convention in a particular case the Court is then obliged to address all the issues raised by the applicant. The majority failed to do so in the present case.

4. To put things in perspective, it must be recalled that in the present case the rationae valoris restriction imposed on the applicant was based not only on legislation, but also on case-law which, in the Government’s claim, was long-standing (see paragraph 39 of the judgment)[2]. However, until 1 February 2010 the Supreme Court, in cases similar to that of the applicant, relying on section 37(2) of the Civil Procedure Act, considered civil actions for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi as a single claim (see paragraphs 19 and 43 of the judgment). In decision no. 807/08-2 of 1 February 2010, the Supreme Court departed – apparently for the first time – from its previous case-law, considering claims for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi as two separate claims (see paragraph 20 of the judgment). Less than three months later, in decision no. 339/08-2 of 29 April 2010, the Supreme Court again considered claims for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi as one claim (see paragraph 19 of the judgment). Then, on 10 May 2010, in decision no. Rev-1021/08-2, the Supreme Court reverted to holding that claims for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi were to be dealt with as two separate claims (see paragraph 20 of the judgment). After that decision, according to the case-law submitted by the Government, the Supreme Court continued to follow this approach (see paragraph 43 of the judgment). However, in none of these judgments did the Supreme Court announce and/or substantiate and provide reasons for the changes in its approach.

5. Taking the above development in the domestic jurisprudence into consideration, we agree with the majority that the situation in the present case involves a reversal by the Supreme Court of its case-law (see paragraph 44 of the judgment). However, it must not be overlooked that this jurisprudential development was not clear-cut and took place over a certain period (at least three and a half months), during which time the applicant’s case was pending before the Supreme Court. During that time, only two decisions in line with the outcome of the applicant’s case were apparently taken, and between them a conflicting decision had also been adopted. This reveals a chaotic approach by the Supreme Court in interpreting the requirements, laid down by law, for establishing the value of a dispute and, accordingly, the admissibility of an appeal on points of law. Consequently, it is not possible to suggest, as Government have, that the case-law applied in the present case was long-established at the relevant time (see paragraph 39 of the judgment). It is also evident that it is not always feasible to make a clear distinction between divergent approaches to similar legal and factual circumstances and a reversal of case-law.

6. The Court has developed a relatively extensive case-law concerning divergent approaches in respect of the same legal issue raised by similar factual circumstances, that is, conflicting court decisions, and has thus had an opportunity to pronounce judgment on the conditions in which conflicting decisions of highest domestic courts - either within a single court, or by different courts ruling at last instance or by two types of court which are called upon to give judgment, in parallel, on the same legal issue - were in breach of the fair-trial requirements enshrined in Article 6 § 1 of the Convention (for a detailed overview of the relevant case-law, see Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey, no.13279/05, §§ 49-95, 20 October 2011). However, the Court’s case-law on the conditions in which a reversal of case-law amounts to a breach of access to a court and/or the fair-trial requirements enshrined in Article 6 § 1 is still rudimentary and in statu nascendi.

7. The majority in the present case failed to address even this limited case-law. It has reduced the case to a mere statement that “in the absence of arbitrariness and where not manifestly unreasonable, a reversal of case-law falls within the discretionary powers of the domestic courts, notably in countries which have a system of written law (as in Croatia) and which are not, in theory, bound by precedent” (see paragraph 44 of the judgment), referring by way of comparison to Borg v. Malta (no. 37537/13, § 111, 12 January 2016) and Petro-M SRL and Rinax-TVR SRL v. Moldova ((dec.), no. 44787/05, §§ 15- 21, 28 February 2017). The majority completely disregarded the fact that neither of these two cases dealt with possible undermining of the principle of legal certainty in the context of the right of effective access to a court. Borg (cited above) dealt with the Constitutional Court’s reversal of its interpretation of the European Court of Human Rights’ case-law, which, according to Dimech v. Malta (no. 34373/13, § 68, 3 April 2015), relied upon by Borg, cannot by itself raise an issue of legal certainty at the domestic level. Petro-M SRL and Rinax-TVR SRL (cited above) dealt with the issue of lawfulness under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, relying on Borg. However, the Moldovan case should be contrasted with Brezovec v. Croatia (no. 13488/07, §§ 59-68, 29 March 2011) and Saghinadze and Others v. Georgia (no. 18768/05, §§ 116-118, 27 May 2010), in which the Court took a different approach to a similar issue, finding a violation of Article 1 of Protocol No. 1 on the grounds of a lack of foreseeability. There, the Court found that rulings in which no reasonable explanation is given for the divergence from the existing case‑law are unforeseeable and smack of arbitrariness, and are accordingly unlawful. Thus, the jurisprudential value of the above two cases, relied upon by the majority as two exclusive authorities for resolution of the present case, is, as a minimum, doubtful.

8. Furthermore, the majority failed to substantiate its finding, and did not even attempt to do so, except for stating that “having examined the circumstances, the Court finds there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention” (see paragraph 45 of the judgment). Lastly, the majority apparently considered in the abstract that a reversal of case-law, as opposed to divergent approaches, that is, conflicting decisions, cannot create jurisprudential uncertainty (see paragraph 44 of the judgment), although quite the opposite transpires from the facts of the present case itself.

9. At this point it is important to reiterate that courts may depart from their well-established case-law, provided they give good and cogent reasons for doing so (see Hoare v. the United Kingdom (dec.), no. 16261/08, § 54, 12 April 2011). In fact, a failure to maintain a dynamic and evaluative approach would risk hindering reform or improvement which would be contrary to the proper administration of justice (see Atanasovski v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, no. 36815/03, § 38, 14 January 2010). The Court has pointed out that there is no acquired right to consistency of case-law (see Unédic v. France, no. 20153/04, § 74, 18 December 2008). However, when departing from established case-law, in order to respect the principle of legal certainty as required by the rule of law (see Brumărescu v. Romania [GC], no. 28342/95, § 61, ECHR 1999‑VII), courts must clearly reason their decisions to the extent to allow future claimants to reasonably foresee how the new legal developments may affect their case (see Tripcovici v. Montenegro, no. 80104/13, § 42, 7 November 2017; C.R. v. the United Kingdom, no. 20190/92, § 34, 22 November 1995; Gorou v. Greece (no. 2) [GC], no. 12686/03, § 38, 20 March 2009; and Atanasovski, cited above, § 38). This, inter alia, guarantees a certain stability in legal situations and contributes to public confidence in the courts (see, mutatis mutandis, Ştefănică and Others v. Romania, no. 38155/02, § 38, 2 November 2011).

10. The existence of an established judicial practice should be taken into account in assessing the extent of the reasoning to be given in a case (see, mutatis mutandis, Gorou v. Greece (no. 2), cited above, § 38, and Atanasovski, cited above, § 38). In this connection, one must note that in none of the decisions listed in paragraph 20 of the judgment did the Supreme Court give any explanation of the basis on which it had reached the conclusion that claims for recognition of ownership and the issuance of a clausula intabulandi stemmed from either different or identical legal and factual grounds. More specifically, it did not provide reasons for the departure from its earlier case-law (compare with Hoare, cited above, § 56, and Atanasovski, cited above, § 38). The Supreme Court even failed to declare openly that it was departing from its established case-law. In this sense, the present case must be differentiated from the Hoare v. the United Kingdom and C.R. v. the United Kingdom, specifically because in those cases the legal development which affected the claimants “had reached a stage where judicial recognition of that development was reasonably foreseeable” (see Hoare, cited above, § 54). Additionally, such foreseeability stemmed from clear judicial reasoning, since “... courts may depart from their well-established case-law provided they give good and cogent reasons for doing so” (ibid.). The lack of reasoning in the Supreme Court’s decision impaired the principle of legal certainty in the present case. In such circumstances, the applicant could not reasonably have been expected not only to predict the change in case-law, but actually to recognise that a reversal of case-law had already taken place and to adjust her behaviour accordingly.

11. Save in the event of evident arbitrariness, it is not the Court’s role to question the interpretation of the domestic law by the national courts (see, for example, Ādamsons v. Latvia, no. 3669/03, § 118, 24 June 2008). However, the role of the Court is to verify whether the effects of such interpretation are compatible with the Convention (see, for example, Zubac, cited above, § 81). That being so, as we have already emphasised, the majority failed to ascertain whether the Supreme Court’s decision in the present case – declaring the applicant’s appeal on points of law inadmissible and thus in itself decisive in terms of the applicant’s right of access to the Supreme Court – unduly restricted her right of access to a court (see § 3 above).

12. The existence of a limitation ratione valoris on access to a cassation court is not incompatible per se with the Convention. What the Court needed to ascertain in the present case was whether the nature of the limitation in question and/or the manner in which it had been applied were compatible with the Convention (see, mutatis mutandis, Vrbica v. Croatia, no. 32540/05, § 66, 1 April 2010). This means, in particular, that the Court had to satisfy itself that the application of such a limitation could be regarded as foreseeable for the applicant, having regard to the relevant legislation and case-law and the particular circumstances of the case (see Osu v. Italy, no. 36534/97, § 35, 11 July 2002; Vrbica, cited above, § 72; and Majski v. Croatia (no. 2), no. 16924/08, § 69, 19 July 2011). In a recent Grand Chamber judgment, the Court emphasised that it attaches particular weight to whether the procedure to be followed for an appeal on points of law could be regarded as foreseeable from the point of view of the litigant. In order to satisfy foreseeability criterion with regard to a restriction on access to a superior court, a coherent domestic judicial practice and consistent application of that practice are important (see Zubac, cited above, §§ 85, 87-89). As we have demonstrated in § 5 above, the law was not being applied at the material time in a manner that could ensure foreseeability for the applicant. The chaotic approach taken by the Supreme Court, without any reasonable explanation as described above, prevented the applicant from foreseeing whether or not she fulfilled the statutory requirements for lodging an appeal on points of law. The restriction on the applicant’s right of access to the Supreme Court thus fell short of the requirements set out by the Grand Chamber in its recent case-law.

13. The Court has already held on a number of occasions that the right to a fair trial, as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention, must be construed in the light of the rule of law, one of the fundamental aspects of which is the principle of legal certainty, which requires that all litigants should have an effective judicial remedy enabling them to assert their civil rights (see Běleš and Others v. the Czech Republic, no. 47273/99, § 49, 12 February 2003).

14. In the present case the applicant was placed in an ambiguous position (see §§ 4 and 5 above), in which she could not know with reasonable certainty which legal remedy was an effective one – an appeal on points of law or a constitutional complaint. The Court has consistently held that, before lodging complaints in respect of Croatia, in order to comply with the principle of subsidiarity applicants are in principle required to afford the Croatian Constitutional Court, as the highest court in Croatia, the opportunity to remedy their situation (see Orlić, cited above, § 46; Čamovski v. Croatia, no. 38280/10, § 27, 23 October 2012; Bajić v. Croatia, no. 41108/10, § 66, 13 November 2012; Remetin v. Croatia, no. 29525/10, § 81, 11 December 2012; Tarbuk v. Croatia, no. 31360/10, § 29, 11 December 2012; Damjanac v. Croatia, no. 52943/10, § 70, 24 October 2013; and Šimecki v. Croatia, no. 15253/10, § 29, 30 April 2014).

15. However, a constitutional complaint may be lodged only when all previous remedies have been properly exhausted, including in civil proceedings an appeal on points of law to the Supreme Court, where such an appeal is provided for under the relevant rules on civil procedure. Therefore, the applicant was faced with a situation where the only course of action which would ensure that she complied with the rule of exhaustion of domestic remedies was to lodge, at the same time, an appeal on points of law with the Supreme Court and a constitutional complaint. However, such a course of action cannot be regarded as compatible with the principle of legal certainty (see, for example, Běleš and Others, cited above, § 64).

16. In the light of the above considerations, we are unable to agree with the majority. The guarantees emanating from Article 6, which are intrinsically connected with respect for the rule of law, require domestic courts to carry out legal developments in a manner which is well-reasoned, allowing claimants to keep up with changes. Therefore, we believe that the Supreme Court’s decision declaring the applicant’s appeal on points of law inadmissible, which failed to indicate a reversal of the relevant case-law and thus lacked proper reasoning, did not comply with the principle of legal certainty. Such a situation impaired the very essence of the applicant’s right of access to a court and/or the right to a fair trial as secured by Article 6 § 1 of the Convention (compare with Petko Petkov v. Bulgaria, no. 2834/06, §§ 33-34, 19 February 2013, and District Union of Ilfov Cooperative Society v. Romania, no. 16554/06, §§ 49 and 50, 16 September 2014). Accordingly, unlike the majority, we believe that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in this case.

17. By way of conclusion, we should like to emphasise that at a time when many courts at national and international level are facing case overload and are heavily overburdened and thus tempted to close their gates further through a restrictive interpretation of legislation or their internal rules governing the admissibility of cases, it is of the utmost importance that any reversal of case-law which directly or indirectly results in limiting the right of access to a court should be carried out in a transparent manner and be duly reasoned, in order to ensure conformity with Article-6 guarantees and to enable litigants to make decisions on taking legal action with a sufficient degree of foreseeability and on the basis of clear criteria.

[1]. The domestic case-law mentioned in paragraph 19 of the judgment is largely the result of research undertaken by our Court. In my opinion, in the light of the arguments invoked by the applicant, the case did not call for such research.

[2]. The Government submitted a number of Supreme Court judgments in support of their argument. However, all but one of these judgments were delivered after the judgment in the applicant’s case. Thus, in order to verify the parties’ claims the Court itself examined the Supreme Court’s practice, available on its official web page.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije