Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo g.Zenel Krasniqi (podnosilac predstavke) dana 21.decembra 2009.godine. Podnosilac posebno prigovara da je njegov pritvor nakon odluke kojom je osuđen bio nezakonit i da nacionalni sudovi nisu ispitali to pitanje. Pozvao se na član 5 stav 1 i 4 Konvencije. Vlada je obaveštena o predstavci početkom juna 2011.godine.
Podosilac je rođen 1959.godine i živi u Sisku, Hrvatska. Krajem decembra 1991.godine policijska stanica u Novskoj je podnela krivičnu prijavu protiv podnosioca Županjskom državnom tužilaštvu u Sisku, navodeći da je učinio četiri ubistva. Uhvaćen je početkom januara 1992.godine i smešten u privor. Nakon višegodišeg suđenja, prvo pred Vojnim sudom u Zagrebu, a zatim pred Županjskim sudom u Sisku, pravnosnažno je osuđen sredinom januara 2003.godine, kada je Vrhovni sud potvrdio osuđujuću presudu, u odsustvu podnosioca.
Za podnosiocem je raspisana međunarodna poternica, pa je uhvaćen u Nemačkoj početkom aprila 2006.godine, izručen Hrvatskoj početkom februara 2007.godine i smešten u pritvor u Hrvatskoj. Pritvor podnosioca predstavke je redovno produžavan sa pozivom na zakonski osnov. Prvostepeni sud je potvrdio svoju presudu, u maju 2008.godine, i produžio pritvor. Presuda je postala pravnosnažna početkom decembra 2008.godine. Krajem marta 2009.godine podnosilac je Županjskom sudu u Sisku podneo zahtev za ukidanje pritvora. Tvrdio je da je najduži zakonski rok pritvora u slučaju donošenja presude po žalbi, a protiv koje je dopuštena žalba, tri meseca. Taj rok je istekao 3.marta 2009.godine, pa je zatražio svoje puštanje na slobodu. Njegov zahtev je odbijen. Podneo je ustavnu tužbu, ali je ona proglašena nedopuštenom. Ova odluka mu je dostavljena 23.juna 2009.godine.
NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na lični sigurnost. Niko ne može biti lišen slobode osim u postupku propisanim zakonom.
Sud smatra da su sve odluke bile u skladu sa domaćim pravom, kako je ono objašnjeno u smernicama Vrhovnog suda od 23.marta 2006.godine i njegovoj naknadno ustaljenoj sudskoj praksi. Sud nije našao ništa što bi ukazalo da je tumačenje domaćeg prava koje je dao Vrhovni sud na bilo koji način proizvoljno. Dakle, nije došlo do povrede člana 5 stav 1 Konvencije.
NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 4 KONVENCIJE
- Pravo na pokretanje sudskog postupka u kome će se brzo odlučiti o zakonitosti pritvaranja ili puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
Sud zaključuje da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da ga treba proglasiti nedopuštenim..

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KRASNIQI protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 4137/10)

PRESUDA

STRASBOURG

10. srpanj 2012. godine

Ova presuda će postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Krasniqi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g.Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g.Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
g.Khanlar Hajiyev,
g.Linos-Alexandre Sicilianos,
g.Erik Møse, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 19. lipnja 2012. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 4137/10) protiv Republike Hrvatske što ga je prosinca 2009. godine g. Zenel Krasniqi ("podnositelj") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
Podnositelja je zastupao N. Klaić, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
Podnositelj posebno prigovara da je njegov pritvor nakon odluke kojom je osuđen bio nezakonit i da nacionalni sudovi nisu ispitali to pitanje. Pozvao se na članak 5. stavke 1. i 4.Konvencije.
Dana 8. lipnja 2011. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada. Također, odlučeno je i istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti prigovora (članak 29. stavak 1).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj je rođen 1959. godine i živi u Sisku, Hrvatska.
Dana 30. prosinca 1991. godine policijska postaja u Novskoj podnijela je kaznenu prijavu protiv podnositelja Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku, navodeći da je počinio četiri ubojstva. Podnositelj zahtjeva je uhićen 6. siječnja 1992. godine, te je smješten u pritvor.
Presudom od 5. listopada 1992. godine Vojni sud u Zagrebu je oslobodio podnositelja optužbe, te je pušten na slobodu. Međutim, 7. srpnja 1993. godine Vrhovni sud je ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje.
Dana 2. travnja 1998. godine Županijsko državno odvjetništvo u Sisku je pred Županijskim sudom u Sisku podignulo optužnicu protiv podnositelja za četiri kaznena djela ubojstva. Podnositelju je suđeno u odsutnosti jer vlastima nije bilo poznato gdje se nalazi. Dana 25. ožujka 1999. godine proglašen je krivim po sve četiri točke optužnice i osuđen je na dvadeset godina zatvora. Ovu presudu je Vrhovni sud potvrdio 14. siječnja 2003. godine, također u odsutnosti podnositelja.
Za podnositeljem je raspisana međunarodna tjeralica. Uhićen je u Njemačkoj 8. travnja 2006. godine, izručen je Hrvatskoj 1. veljače 2007. godine, te je tog datuma smješten u pritvor u Hrvatskoj.
Dana 21. veljače 2007. godine dopuštena je obnova kaznenog postupka protiv podnositelja.
Dana 1. ožujka 2007. godine Županijski sud u Sisku je odredio podnositelju pritvor na osnovi članka 102. stavka 1. točaka 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku. Pritvor podnositelja zahtjeva redovno je produživan po istoj osnovi.
Dana 7. svibnja 2008. godine Županijski sud u Sisku je potvrdio svoju prethodnu presudu, osuđujući podnositelja na dvadeset godina zatvora. Istoga dana je produljio pritvor podnositelju do 1. lipnja 2009. godine ili do pravomoćnosti presude.
Podnositelj je uložio žalbu protiv odluke kojom mu je produljen pritvor. Vrhovni sud ju je odbio 25. kolovoza 2008.godine.
Vrhovni sud, kao žalbeni sud, potvrdio je prvostupanjsku presudu 3. prosinca 2008. godine. Dana 17. ožujka 2009. godine podnositelj je dostavio daljnju žalbu Vrhovnom sudu, kao trećestupanjskom sudu.
Dana 20. ožujka 2009. godine podnositelj je Županijskom sudu u Sisku podnio zahtjev za ukidanje pritvora. Tvrdio je da je najduži zakonski rok pritvora u slučaju donošenja presude po žalbi, a protiv koje je dopuštena žalba, tri mjeseca. Taj rok je istekao 3. ožujka 2009. godine. Stoga je zatražio svoje puštanje na slobodu. Dana 27. ožujka 2009. godine Županijski sud u Sisku odbio je ovaj prigovor bez da se osvrnuo na tvrdnje podnositelja iznesene u zahtjevu.
Dana 26. svibnja 2009. godine naknadno podnesena ustavna tužba podnositelja od 27. travnja 2009. godine, proglašena je nedopuštenom zbog toga što pobijano rješenje ne predstavlja akt u smislu članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Ova odluka je dostavljena podnositelju dana 23. lipnja 2009.godine.
U međuvremenu, 1. lipnja 2009. godine Županijski sud u Sisku je produljio podnositelju pritvor temeljem članka 109. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku za daljnjih devet mjeseci, tj. do 1. ožujka 2010. godine. Dana 12. lipnja 2009. godine podnositelj je uložio žalbu, tvrdeći da je istekao najdulji rok do kojeg je mogao biti u pritvoru. Vrhovni sud je odbio tu žalbu 22. srpnja 2009. godine. Mjerodavni dio te odluke glasi:

"Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za produljenje ukupnog trajanja pritvora protiv opt. Zenela Krasniqia temeljem odredbe čl. 109. st. 2 ZKP, te je stoga ukupno trajanje pritvora osnovano produljio za daljnjih devet mjeseci.

...nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Sisku od 7.svibnja 2008. godine...opt. Zenel Krasniqi… osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Ova presuda...potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. prosinca 2008. godine… a na koju je optuženik...podnio žalbu.Prema odredbi čl. 102. st. 4. protiv optuženika je, a s obzirom na visinu izrečene kazne, obligatorno određivanje (odnosno produljenje) pritvora.

Optuženik se nalazio u pritvoru od 06. siječnja 1992. godine do 05. listopada 1992. godine, dakle devet mjeseci, te od 01. ožujka 2007. godine pa nadalje, tako da mu je maksimalni rok trajanja pritvora, koji je sukladno odredbi čl. 109 st. 1.toč. 5 ZKP tri godine, isticao dana 01. lipnja 2009. godine. Obzirom da je u ovom kaznenom predmetu optuženik, nepravomoćnom presudom, između ostalog, osuđen i zbog kaznenog djela teškog ubojstva ...za koje se može izreći kazna zatvora do dvadeset godina, to, prema odredbi čl. 109. st. 2. ZKP, sud može ukupno trajanje pritvora produljiti za jednu četvrtinu, dakle za daljnjih devet mjeseci.

Stoga je po ocijeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud zakonito i osnovano protiv optuženika produljio ukupno trajanje pritvora za devet mjeseci...

...

Neosnovani su i žalbeni navodi kojima se optuženik poziva na odredbu čl.109 st. 4. ZKP, smatrajući da je pritvor protiv njega trebalo ukinuti zbog činjenice da je od donošenja drugostupanjske presude protiv koje je dopuštena žalba proteklo više od tri mjeseca. No, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ukoliko su prvostupanjska presuda i drugostupanjska presuda protiv koje je dopuštena žalba donesene unutar trajanja roka trajanja pritvora iz čl. 109. st.1. ZKP, o čemu se u konkretnom slučaju i radi, ukupno trajanje pritvora može se produljiti sukladno odredbi čl. 109. st. 2. ZKP, a nakon isteka tog roka, pritvor se može produljiti po čl. 109. st. 4. ZKP.“

Podnositelj je tada podnio ustavnu tužbu u kojoj je ponovio tvrdnje iz svoje žalbe u odnosu na pitanje zakonitosti svog pritvora. Dana 16. rujna 2009. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu, prihvativši obrazloženje Vrhovnog suda.
Dana 22. listopada 2009. godine Vrhovni sud je kao sud trećeg stupnja, potvrdio odluku kojom je podnositelj osuđen. Odluka je tako postala pravomoćna i ovršna.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) propisuju kako slijedi:

Članak 109.

„(1) Do donošenje presude suda prvoga stupnja pritvor može trajati najdulje:

1) šest mjeseci ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do tri godine,

2) godinu dana ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do pet godina,

3) godinu i šest mjeseci ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do osam godina,

4) dvije godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora preko osam godina,

5) tri godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

(2) U predmetima u kojima je donesena nepravomoćna presuda, ukupno trajanje pritvora do njezine pravomoćnosti može se produljiti za jednu šestinu u slučajevima iz točke 1. do 3. stavka 1. ovoga članka, odnosno za jednu četvrtinu u slučajevima iz točke i 5. stavka 1. ovoga članka.

(3) Vrhovni sud Republike Hrvatske može, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika, u slučaju kada je prvostupanjska presuda ukinuta, u postupku za kaznena djela iz točke 1. do 3. stavka 1. ovoga članka, trajanje pritvora produljiti najviše do šest mjeseci, a za kaznena djela iz točke 4. i 5. stavka 1. ovoga članka, najviše za jednu godinu.

(4) Od dana donošenja drugostupanjske presude protiv koje je dopuštena žalba, pritvor može trajati do pravomoćnosti presude ali najdulje tri mjeseca.

(5) Okrivljenik koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravomoćna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne.“

Mjerodavni dio smjernica donesenih na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnog suda dana 23. ožujka 2006. godine i koje je Vrhovni sud objavio, glasi:

“...

I Produljenje ukupnog trajanja pritvora po čl. 109. st. i st. 3. ZKP-a

Ukoliko su prvostupanjska presuda i drugostupanjska odluka kojom je ukinuta prvostupanjska presuda donesene unutar trajanja roka pritvora iz čl. 109. st. 1. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti po čl. 109. st. 2. ZKP, a nakon isteka ovog roka i po čl. 109. st. 3. ZKP.

Pri tome se ukupno trajanje pritvora po čl. 109. st. 3. ZKP produljuje tek protekom roka iz čl. 109. st. 2. ZKP, bez obzira da li je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud donio novu prvostupanjsku presudu.

Maksimalno trajanje roka pritvora, u situaciji kada je donesena nepravomoćna presuda, određuje se prema kaznenom djelu za koje je optuženik presuđen, i to bez obzira da li je i iz kojih razloga državni odvjetnik podnio žalbu.

II Računanje rokova trajanja pritvora u III Kž predmetima

Ukoliko su prvostupanjska presuda i drugostupanjska presuda protiv koje je dopuštena žalba, donesene unutar trajanja roka pritvora iz čl. 109. st. 1. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti sukladno odredbi čl. 109. st. 2. ZKP. Nakon isteka roka pritvora iz čl. 109. st. 2. ZKP, pritvor se može produljiti po čl. 109. st. 4. ZKP.

Ukoliko su prvostupanjska presuda i drugostupanjska presuda protiv koje je dopuštena žalba, donesene unutar trajanja roka pritvora iz čl. 109. st. 2. ZKP, ukupno trajanje pritvora, može se produljiti sukladno odredbi čl. 109. st. 2. ZKP. Nakon što protekne rok određen tim člankom, ukupno trajanje pritvora, može se produljiti po odredbi čl. 109. st. 4. ZKP, nakon proteka roka iz čl.109. st. 2. ZKP.

Ukoliko je drugostupanjska odluka protiv koje je dopuštena žalba donesena unutar trajanja roka iz čl. 109. st. 3. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti po odredbi čl. 109. st. 4. ZKP, nakon proteka roka iz čl. 109. st. 3. ZKP.

Ukoliko je drugostupanjska odluka protiv koje je dopuštena žalba ukinuta unutar trajanja roka iz čl. 109. st. 1. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti po odredbi čl. 109. st. 2., a po isteku tog roka i po odredbi čl. 109. st. 3. ZKP.

Ukoliko je drugostupanjska odluka protiv koje je dopuštena žalba ukinuta unutar trajanja roka iz čl. 109. st. 2. ZKP, ukupno trajanje pritvora može se produljiti po odredbi čl. 109. st. 3. ZKP.

...”

Praksa Vrhovnog suda koja se odnosi na tumačenje članka 109. Zakona o kaznenom postupku može se pronaći u njegovoj sudskoj praksi.

Njegova odluka br. II 5 Kr 5/04-2 od 28. travnja 2004. godine u svom mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

"Uvidom u spis predmeta ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da se opt. M. M. nalazio u pritvoru od 03. listopada 2003. god. iz osnove čl. 102. st.1. toč. 3. ZKP, te da mu je maksimalan rok trajanja pritvora temeljen na čl. 109. st. 1. toč. 1. ZKP, istekao dana 03. travnja 2004. god., pa kako je drugostupanjsko ukidno rješenje uslijedilo dana 23.travnja 2004. god., to je u odnosu na datum donošenja prvostupanjske presude 26. ožujka 2004. god., kroz to vrijeme žalbenog postupka pritvor temeljen na rokovima trajanja pritvora po čl. 109. st. 2. ZKP.

Stoga su u ovoj fazi kaznenog postupka, ispunjene sve zakonske pretpostavke za produljenje trajanja pritvora za daljnjih šest mjeseci temeljem čl. 109. st. 3. ZKP..."

Mjerodavni dio odluke br. II 5 Kr 8/07-2 od 23. studenog 2007. godine glasi:

"Optuženi V.D. nalazi se u pritvoru od 27.veljače 2004. godine, te mu sukladno odredbi čl. 109.st. 1 toč. 1. i st.2. Zakona o kaznenom postupku, maksimalan rok trajanja pritvora ističe 27. studenog 2007. godine.

Naime, ovaj postupak je sada u fazi trećestupanjskog odlučivanja nakon što je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Vukovaru bila jednom ukinuta od strane ovog suda, te je nakon toga ponovo donesena prvostupanjska presuda koja je potom potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. rujna 2007. godine... a kojom je optuženik osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina zbog dva kaznena djela teškog ubojstva... Budući da su predmet ovog postupka dva djela iz čl. 91. Kaznenog zakona, za koje kazneno djelo je propisana kazna dugotrajnog zatvora, prema odredbama čl. 109. st.1. toč. 1. i st. 2. Zakona o kaznenom postupku pritvor može trajati najdulje tri godine i devet mjeseci, a taj rok ističe 27. studenog 2007. godine, pri čemu postupak u kojem je prvostupanjska presuda jednom ukinuta, još nije dovršen, potrebno je produljiti trajanje pritvora za još godinu dana."

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj prigovara da je najdulji zakonski rok tijekom kojega je on mogao biti pritvoren nakon odluke kojom je osuđen istekao 3. ožujka 2009. godine, te da je stoga njegov pritvor nakon toga bio nezakonit. Poziva se na članak 5. stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

“1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;..."

A. Dopuštenost

Vlada je tvrdila da podnositelj nije iscrpio sva dostupna domaća pravna sredstva i da je trebao podnijeti tužbu za naknadu štete protiv države.
Podnositelj je odgovorio da je iscrpio sva dostupna domaća pravna sredstva.
Sud ističe kako je svrha članka 35. da se državama ugovornicama da prilika spriječiti ili ispraviti povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi podnesu institucijama Konvencije. Dakle, države su oslobođene obveze da za svoje postupke odgovaraju pred međunarodnim tijelom prije nego što su imale priliku u okviru svojeg domaćeg pravnog sustava riješiti o navodno učinjenoj povredi pojedincu. Pravilo iscrpljenja domaćih pravnih sredstava iz članka 35. Konvencije nalaže da podnositelj treba imati redovni put samo do onih pravnih sredstava koja se odnose na navodne povrede i koja su istovremeno dostupna i dovoljna. (vidi Selmouni protiv Francuske [VV], br. 25803/94, stavak 74., ECHR 1999--V).
Što se tiče ovoga predmeta, Sud primjećuje da je podnositelj iskoristio sva dostupna domaća pravna sredstva u odnosu na odluke o produljenju njegovog pritvora, kao što su žalbe Vrhovnom sudu i ustavna tužba. Pitanje zakonitosti pritvora neke osobe treba u pravilu ispitivati u odlukama kojima se određuje taj pritvor i kroz pravne lijekove korištene u odnosu na te odluke. Podnositelj je već u svom zahtjevu od 20. ožujka 2009. godine tvrdio da je njegov pritvor postao nezakonit. Kad je Županijski sud u Sisku odbio taj zahtjev podnositelj je uložio žalbu Vrhovnom sudu, a kasnije je podnio i ustavnu tužbu, koje su obje bile neuspješne. Iskoristio je i sva dostupna pravna sredstva protiv odluke Županijskog suda u Sisku od 1. lipnja 2009. godine. Stoga je na redovan način iskoristio dostupna pravna sredstva i nacionalnim sudovima dao priliku da ih ispitaju. Nadalje, Sud ne smatra da bi u takvim okolnostima građanska tužba za naknadu štete bila djelotvorno pravno sredstvo u smislu članka 35. Konvencije. Stoga Sud odbija Vladin prigovor.
Sud smatra da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35 stavka 3(a) Konvencije. Primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj tvrdi da temeljem članka 109. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku, nakon donošenja presude po žalbi, pritvor do pravomoćne osuđujuće odluke ili puštanja na slobodu, ne može biti dulji od tri mjeseca. Budući da je u ovome predmetu presuda po žalbi donesena 3. prosinca 2008. godine, zakonski rok do kojeg je on najdulje mogao biti u pritvoru istekao je 3. ožujka 2009. godine, te je daljnji pritvor do donošenja pravomoćne i ovršne osuđujuće presude, bio nezakonit.
Vlada tvrdi da se iz sudske prakse Vrhovnog suda jasno vidi da se članak 109. Zakona o kaznenom postupku treba tumačiti u svojoj ukupnosti i da nakon tri mjeseca pritvora temeljem stavka 4. toga članka, pritvor nakon donošenja presude po žalbi može još uvijek biti produljen temeljem stavaka 2. i 3. iste odredbe.

2. Ocjena Suda

(a) Osnove za lišenje slobode

Sud prvo primjećuje da od dana kad je odlučeno o optužbi, čak i ako je to samo od strane prvostupanjskog suda, osoba je u pritvoru "nakon osuđujuće odluke nadležnog suda" u smislu članka stavka 1. (a) (vidi Solmaz protiv Turske, br. 27561/02, stavci 24. do 26., 16. siječnja 2007.; protiv Austrije, 28. ožujka 1990., stavci 36.-39., Serija A br. 175. i Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stavak 104, 2009).
Glede ovoga predmeta, sud bilježi da je 7. svibnja 2008. godine u obnovljenom postupku protiv podnositelja Županijski sud u Sisku donio presudu kojom ga je proglasio krivim za četiri ubojstva i izrekao mu kaznu zatvora. Stoga je od toga datuma osnova za podnositeljev pritvor odluka kojom je osuđen. Slijedi da se ovaj predmet može ispitati temeljem podstavka (a) članka 5. stavka 1., budući da se razdoblje pritvora kojemu podnositelj prigovara tiče njegovog pritvora nakon 7. svibnja 2008. godine, nakon što je osuđen u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega.

(b) "Zakonit" pritvor "u skladu sa zakonom propisanim postupkom"

(i) Opća načela

Dobro je utvrđena praksa Suda temeljem podstavaka članka 5. stavka 1. da svako lišenje slobode, uz to što spada unutar jedne od iznimaka navedenih u podstavcima (a)- (f), mora biti "zakonito" (vidi Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13229/03, stavak 67., ECHR 2008 i protiv Njemačke, br. 19359/04, stavak 90., ECHR 2009). Kad se radi o „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje je li bio poštovan „zakonom propisani postupak“, Konvencija u biti upućuje na nacionalno pravo i postavlja obvezu da pritvor bude u skladu s materijalnim i procesnim pravilima tog prava (vidi, između mnogo drugih izvora, predmete Erkalo protiv Nizozemske, 2. rujna 1998., stavak 52., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VI; naprijed citirani predmet Saadi, stavak 67., ECHR 2008, Kafkaris protiv Cipra [VV], br. 21906/04, stavak 116., ECHR 2008 i Schönbrod protiv Njemačke, br. 48038/06, stavak 81., 24. studenog 2011.).
Ovime se prvenstveno traži da svako uhićenje ima pravnu osnovu u domaćem pravu, ali se to odnosi i na kvalitetu prava, tražeći da bude spojivo s vladavinom prava, pojmom sadržanim u svim člancima Konvencije (vidi Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, [VV], br. 46295/99, stavak 63., ECHR 2002-IV i naprijed citirani predmet Kafkaris, stavak 116.). „Kvaliteta prava“ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalno pravo dozvoljava lišenje slobode, ono mora biti dovoljno pristupačno, precizno i predvidljivo u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao svaki rizik arbitrarnosti (vidi predmete Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., stavak 50., Izvješća 1996 -III; Nasrulloyev protiv Rusije, br. 656/06, stavak 71., 11. listopada 2007. i Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, stavak 76., 9. srpnja 2009.). Standard "zakonitosti" koji je postavila Konvencija tako traži da cijelo pravo bude dovoljno precizno kako bi omogućilo nekoj osobi - u slučaju potrebe i dajući joj ujedno i odgovarajući savjet - da predvidi, u mjeri koja je u danim okolnostima razumna, posljedice koje neko djelovanje može povući za sobom (vidi predmete Steel i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. rujna 1998., stavak 54, Izvješća 1998-VII, i Baranowski protiv Poljske, 28358/95, stavak 52., ECHR 2000-III).
Poštovanje nacionalnog prava nije, međutim, dostatno: člankom 5. stavkom 1. dodatno se traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od arbitrarnosti (vidi, između mnogo drugih izvora, predmete Winterwerp protiv Nizozemske, 24. listopada 1979., stavak 37., Serija A br. 33; naprijed citirani predmet Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stavak 67. i naprijed citirani predmet Mooren, stavak ).

(ii) Primjena tih načela na ovaj predmet

Sud bilježi da članak 109. Zakona o kaznenom postupku propisuje najdulje trajanje pritvora koje je dozvoljeno prije nego što osuđujuća odluka postane pravomoćna i ovršna. Tako stavci 1. i 2. propisuju opća pravila za izračun najduljeg trajanja pritvora, dok stavak 4. govori o pitanju najduljeg trajanja pritvora nakon donošenja presude po žalbi protiv koje je dopuštena daljnja žalba.
Sud prihvaća da je izričaj članka 109. o načinu izračuna najduljeg dopuštenog razdoblja pritvora kad je donesena presuda po žalbi, dvojben. Uistinu, izričaj stavka 4. mogao bi se shvatiti kao da navodi na zaključak, kao što to tvrdi podnositelj, da najdulje trajanje pritvora nakon što je donesena presuda po žalbi ne može premašiti tri mjeseca.
Međutim, svaki mogući nedostatak jasnoće glede najduljeg razdoblja pritvora ispravljen je podrobnim smjernicama donesenim na sastanku Kaznenog odjela Vrhovnog suda 23. ožujka 2006.godine.
Glede dostupnosti tih smjernica, Sud primjećuje da ih je Vrhovni sud objavio. Odluke koje je Vrhovni sud donio prije donošenja navedenih smjernica pokazuju da su smjernice od 23. ožujka 2006. godine samo potvrdile postojeću praksu. Nadalje, isti je pristup potvrđen naknadnim odlukama Vrhovnog suda (vidi stavak 22. ove presude). Podnositelj je imao odvjetnika tijekom cijelog kaznenog postupka koji se vodio protiv njega, a od odvjetnika se treba očekivati da poznaje mjerodavnu sudsku praksu Vrhovnog suda. Sud stoga zaključuje da je praksa Vrhovnog suda koja je pojasnila način primjene članka 109. Zakona o kaznenom postupku bila dostupna podnositelju i da je ona primjenu te odredbe učinila dovoljno predvidljivom.
Sve odluke koje podnositelj pobija donesene su dosta nakon što su donesene dotične smjernice, i to 2009.godine.
Odluke su bile u skladu s domaćim pravom, kako je ono objašnjeno u smjernicama Vrhovnog suda od 23. ožujka 2006. godine i njegovoj naknadno ustaljenoj sudskoj praksi. Sud nije našao ništa što bi ukazalo da je tumačenje domaćeg prava koje je dao Vrhovni sud na bilo koji način proizvoljno.
Stoga nije došlo do povrede članka 5. stavka 1.Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 4. KONVENCIJE

Podnositelj također prigovora da nacionalni sudovi nisu ispitali pitanje zakonitosti njegovog pritvora nakon 3. ožujka 2009. godine. Poziva se na članak 5. stavak 4. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.“

Vlada je osporila tu tvrdnju.

Dopuštenost

Sud ponavlja da kad odluku kojom se osoba lišava slobode donese sud na završetku sudskog postupka, nadzor koji se traži člankom 5. stavkom 4. ugrađen je u tu odluku. To je tako, na primjer, kad se izrekne kazna zatvora nakon "osuđujuće odluke nadležnog suda" u smislu članka 5. stavka 1. (a) Konvencije (vidi De Wilde,Oomsand Versyp protiv Belgije, 18. lipnja 1971., stavak 76., Serija A br. 12). U ovome predmetu Sud bilježi da je nadležni sud osudio podnositelja 7. svibnja 2008. godine. Nadalje, njegove prigovore glede zakonitosti naknadnog pritvora ispitali su Županijski sud, Vrhovni sud i Ustavni sud, kako je to naprijed navedeno. U ovome se predmetu ne vidi nikakav razlog za vjerovati da ispitivanje koje su izvršili domaći sudovi ne ispunjava zahtjeve članka 5. stavka 4.Konvencije.
Slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35. stavaka 3. (a) i 4.Konvencije.

III OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Na kraju, podnositelj prigovara temeljem članka 6. da mu u postupku koji se tiče njegovog pritvora, kao osobi čiji je materinji jezik albanski, nije bio osiguran tumač. Također, prigovara na temelju članka 2. Protokola br. 7. da nije imao pravo na žalbu.
U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je nedopušten na temelju članka stavka 3. (a) kao očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

Iz tih razloga, Sud jednoglasno

Utvrđuje da je prigovor temeljem članka 5. stavka 1. Konvencije koji se tiče zakonitosti pritvora podnositelja nakon odluke kojom je osuđen dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da nije došlo do povrede članka 5. stavka 1.Konvencije.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 10. srpnja 2012. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

SørenNielsen AnatolyKovler

tajnik predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF KRASNIQI v. CROATIA

(Application no. 4137/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

10 July 2012

FINAL

10/10/2012

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Krasniqi v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 19 June 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 4137/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Mr Zenel Krasniqi (“the applicant”), on 21 December 2009.

2. The applicant was represented by Mr N. Klaić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant complained in particular that his detention following his conviction was unlawful and that the national courts had failed to examine this issue. He relied on Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention.

4. On 8 June 2011 the application was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1959 and lives in Sisak, Croatia.

6. The Novska Police authority lodged a criminal complaint against the applicant with the Sisak County State Attorney’s Office on 30 December 1991, alleging that he had committed four murders. The applicant was arrested on 6 January 1992 and placed in pre-trial detention.

7. By a judgment of 5 October 1992 the Zagreb Military Court acquitted the applicant and he was released. On 7 July 1993, however, the Supreme Court quashed the first-instance judgment and ordered a retrial.

8. On 2 April 1998 the Sisak County State Attorney’s Office indicted the applicant in the Sisak County Court on four counts of murder. The applicant was tried in his absence because his whereabouts were unknown to the authorities. On 25 March 1999 he was found guilty of all four counts of murder and sentenced to twenty years’ imprisonment. This judgment was upheld by the Supreme Court on 14 January 2003, likewise in the absence of the applicant.

9. An international arrest warrant was issued in respect of the applicant. He was arrested in Germany on 8 April 2006, extradited to Croatia on 1 February 2007 and was placed in pre-trial detention in Croatia on that date.

10. On 21 February 2007 the criminal proceedings against the applicant were reopened.

11. On 1 March 2007 the Sisak County Court ordered the applicant’s pre-trial detention under Article 102 § 1(1) and (4) of the Code of Criminal Procedure. The applicant’s pre-trial detention was regularly extended on the same grounds.

12. The Sisak County Court confirmed its previous verdict on 7 May 2008, sentencing the applicant to twenty years’ imprisonment. On the same date it extended the applicant’s detention until 1 June 2009 or until the judgment entered into force.

13. The applicant lodged an appeal against the decision extending his detention. It was dismissed by the Supreme Court on 25 August 2008.

14. The first-instance judgment was upheld by the Supreme Court on 3 December 2008 in its capacity as an appeal court. On 17 March 2009 the applicant lodged a further appeal with the Supreme Court, in its capacity as a court of third instance.

15. On 20 March 2009 the applicant lodged with the Sisak County Court an application for the detention order against him to be lifted. He argued that the maximum statutory detention period where an appellate judgment had been adopted and against which an appeal was allowed was three months. That period had expired on 3 March 2009. He therefore asked for his release. On 27 March 2009 the Sisak County Court dismissed the complaint without addressing the issue raised by the applicant.

16. The applicant’s subsequent constitutional complaint of 27 April 2009 was declared inadmissible on 26 May 2009 on the grounds that the impugned decision was not an act within the meaning of section 62 of the Constitutional Court Act. This decision was served on the applicant on 23 June 2009.

17. In the meantime, on 1 June 2009 the Sisak County Court extended the applicant’s detention under Article 109 § 3 of the Code of Criminal Procedure for a further nine months, i.e. until 1 March 2010. On 12 June 2009 the applicant lodged an appeal, arguing that the maximum period for which he could be detained had expired. This appeal was dismissed by the Supreme Court on 22 July 2009. The relevant part of that decision reads:

“The Supreme Court, as the court of second instance, considers that the first-instance court correctly established that in the present case the conditions for the extension of the overall detention of the accused, Zenel Krasniqi, under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure had been satisfied, and thus extended his overall detention for a further nine months.

In a non-final judgment of the Sisak County Court of 7 May 2008 ... the accused Zenel Krasniqi was found guilty ... and sentenced to twenty years’ imprisonment. That judgment ... was upheld by a judgment of the Supreme Court on 3 December 2008 ... against which the accused lodged an appeal. In view of the sentence given, the detention of the accused is obligatory under Article 102 § 4 of the Code of Criminal Procedure.

The accused was in detention between 6 January and 5 October 1992 (nine months) and also since 1 March 2007, so that the maximum period of detention [applicable to him], being three years under Article 109 § 1(5) of the Code of Criminal Procedure, was set to expire on 1 June 2009. Since the accused was, inter alia, convicted of the criminal offence of aggravated murder ... [which is] punishable by twenty years’ imprisonment, a court may, under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure, extend his overall detention for one quarter [of the term referred to in subparagraphs 4 and 5 of paragraph 1 of Article 109 of the Code of Criminal Procedure], that is to say for a further nine months.

Therefore, the Supreme Court finds that the extension of the accused’s detention for a further nine months by the first-instance court was well founded and lawful ...

...

The accused’s submissions based on Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure in which he argued that his detention had to be lifted because more than three months had passed since the second-instance judgment was adopted are also unfounded. The Supreme Court considers that where, as in the present case, a first-instance judgment and a second-instance judgment against which an appeal is allowed have been adopted within the time-limit for detention under Article 109 § 1 of the Code of Criminal Procedure, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the Code of Criminal Procedure, and after that time-limit expires, it may still be extended under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure.”

18. The applicant then lodged a constitutional complaint, whereby he reiterated the arguments from his appeal as regards the issue of the lawfulness of his detention. On 16 September 2009 the Constitutional Court dismissed the complaint, endorsing the reasoning of the Supreme Court.

19. On 22 October 2009 the Supreme Court in its capacity as a court of third instance upheld the applicant’s conviction. Thus it became final and enforceable.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

20. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provide as follows:

Article 109

“(1) Until the adoption of a first-instance judgment, pre-trial detention may last for a maximum of:

1. six months for offences carrying a statutory maximum sentence of three years’ imprisonment;

2. one year for offences carrying a statutory maximum sentence of five years’ imprisonment;

3. eighteen months for offences carrying a statutory maximum sentence of eight years’ imprisonment;

4. two years for offences carrying a sentence of more than eight years’ imprisonment;

5. three years for offences carrying a sentence of long-term imprisonment.

(2) In cases where a judgment has been adopted but has not yet entered into force, the maximum term of pre-trial detention may be extended for one sixth of the term referred to in subparagraphs 1 to 3 of paragraph 1 of this provision until the judgment becomes final, and for one quarter of the term referred to in subparagraphs 4 and 5 of paragraph 1 of this provision.

(3) Where a first-instance judgment has been quashed on appeal, following an application by the State Attorney and where important reasons exist, the Supreme Court may extend the term of detention referred to in subparagraphs 1 to 3 of paragraph 1 of this provision for another six months and the term referred to in subparagraphs 4 and 5 of paragraph 1 of this provision for another year.

(4) Following the adoption of an appellate judgment against which an appeal is allowed, detention may last until the judgment becomes final, for a maximum period of three months.

(5) A defendant placed in detention and sentenced to a prison term by a final judgment shall stay in detention until he is committed to prison, but for no longer than the duration of his prison term.”

21. The relevant part of the guidelines adopted at a meeting of the Criminal Division of the Supreme Court on 23 March 2006 and published by the Supreme Court, reads:

“...

I. Extending the duration of overall detention under Article 109 §§ 2 and 3 of the CPP.

Where a first-instance judgment and a second-instance decision quashing the first-instance judgment were adopted within the time prescribed for detention under Article 109 § 1 of the CPP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the CPP and after the expiry of that period also under Article 109 § 3 of the CPP.

The overall duration of detention under Article 109 § 3 of the CPP is to be extended only after the time-limit prescribed in Article 109 § 2 of the CPP has expired, irrespective of whether the first-instance court has adopted a fresh judgment in the retrial proceedings.

The maximum period of detention where a judgment has been adopted but has not yet become enforceable is to be fixed according to the criminal offence the accused was found guilty of, even where the State Attorney has filed an appeal on any grounds.

II. Calculation of time-limits for the duration of detention

Where a first-instance judgment or a second-instance judgment against which an appeal is allowed have been adopted within the time-limits set by Article 109 § 1 of the CPP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the CPP. After the time-limit set by that Article expires, detention may be extended under Article 109 § 4 of the CPP.

Where a first-instance judgment or a second-instance judgment against which an appeal is allowed have been adopted within the time-limits set by Article 109 § 2 of the CPP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the CPP. After the time-limit set by that Article expires, detention may be extended under Article 109 § 4 of the CPP, after the expiration of the time-limit under Article 109 § 2 of the CPP.

Where a second-instance decision against which an appeal is allowed has been adopted within the time-limit set by Article 109 § 3 of the CPP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 4 of the CPP, after the expiration of the time-limit set by Article 109 § 3 of the CPP.

Where a second-instance decision against which an appeal is allowed has been quashed within the time-limit set by Article 109 § 1 of the CPP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 2 of the CPP, after the expiration of the time-limit set by Article 109 § 3 of the CPP.

Where a second-instance decision against which an appeal is allowed has been quashed within the time-limit set by Article 109 § 2 of the CPP, the overall duration of detention may be extended under Article 109 § 3 of the CPP.

...”

22. The Supreme Court’s practice as regards the interpretation of Article 109 of the Code of Criminal Procedure may be found in its case-law.

It’s decision no. II 5 Kr 5/04-2 of 28 April 2004 reads in its relevant part as follows:

“... the Supreme Court has established that the accused, M.M., has been detained since 3 October 2003 on the basis of Article 102 § 1(3) of the Code of Criminal procedure (“CPP”) and that the maximum period of detention under Article 109 § 1(1) of the CPP expired on 3 April 2004. Since the appeal decision quashing [the first-instance judgment] was adopted on 23 April 2004, the detention during the appeal proceedings from the adoption of the first-instance judgment on 26 March 2004 was based on the time-limits set by Article 109 § 2 of the CPP.

Therefore, the statutory requirements for extending the accused’s detention for a further six months under Article 109 § 3 of the CPP have been satisfied ...”

The relevant part of decision no. II 5 Kr 8/07-2 of 23 November 2007 reads:

“The accused, V.D., has been detained since 27 February 2004 and the maximum period of detention under Article 109 § 1(1) and § 2 of the Code of Criminal Procedure (“CPP”) expires on 27 November 2007.

The criminal proceedings are currently pending at third instance. The first-instance judgment of the Vukovar County Court was quashed by this court. After that, a fresh first-instance judgment was adopted, which was upheld by a judgment of the Supreme Court of 27 September 2007 ... by which the accused was sentenced to long-term imprisonment for forty years on account of two criminal offences of aggravated murder ... Under Article 109 § 1(1) and § 2 of the CPP, the maximum period of detention is three years and nine months, as the criminal offence in issue is punishable with long-term imprisonment. That period expires on 27 November 2007. Since the proceedings in which the first-instance judgment has been quashed are still pending, the accused’s detention may be extended for one more year.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

23. The applicant complained that the statutory maximum period for which he could be detained following his conviction had expired on 3 March 2009 and that his subsequent detention had been unlawful. He relied on Article 5 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a) the lawful detention of a person after conviction by a competent court; ...”

A. Admissibility

24. The Government argued that the applicant had not exhausted all available domestic remedies and that he should have lodged a civil action for damages against the State.

25. The applicant replied that he had exhausted all available domestic remedies.

26. The Court points out that the purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Convention institutions. Consequently, States are dispensed from answering for their acts before an international body before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 of the Convention requires that normal recourse should be had by an applicant only to remedies that relate to the breaches alleged and which, at the same time, are available and sufficient (see Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 74, ECHR 1999‑V).

27. As to the present case, the Court notes that the applicant used all available domestic remedies as regards the decisions extending his detention, such as appeals to the Supreme Court and a constitutional complaint. The issue of the lawfulness of a person’s detention should normally be examined in the decisions ordering that detention and through the remedies used in respect of such decisions. Already in his request of 20 March 2009 the applicant argued that his detention had become unlawful. When that request was dismissed by the Sisak County Court, the applicant lodged an appeal with the Supreme Court and later on also a constitutional complaint, both of which were unsuccessful. He also used all available remedies against the Sisak County Court decision of 1 June 2009. He thus made normal use of available remedies and provided the national courts with an opportunity to examine them. Furthermore, the Court does not consider that in such circumstances a civil action for damages would be an effective remedy within the meaning of Article 35 of the Convention. Thus, the Court rejects the Government’s objection.

28. The Court considers further that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

29. The applicant submitted that, under Article 109 § 4 of the Code of Criminal Procedure, after an appeal judgment had been adopted detention pending final conviction or release could not exceed three months. Since in his case the appeal judgment had been adopted on 3 December 2008, the statutory maximum period for which he could be detained had expired on 3 March 2009 and any further detention before his conviction had become final and enforceable had been unlawful.

30. The Government argued that the Supreme Court’s practice clearly showed that Article 109 of the Code of Criminal Procedure was to be interpreted in its entirety and that, after three months of detention under paragraph 4 of that Article, detention after the adoption of an appeal judgment could still been extended under paragraphs 2 and 3 of the same provision.

2. The Court’s assessment

(a) Grounds for deprivation of liberty

31. The Court firstly observes that as from the day when the charge is determined, even if only by a court of first instance, the person is detained “after conviction by a competent court” within the meaning of Article 5 § 1 (a) (see Solmaz v. Turkey, no. 27561/02, §§ 24 to 26, 16 January 2007; B. v. Austria, 28 March 1990, §§ 36-39, Series A no. 175; and Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 104, 2009).

32. As to the present case the Court notes that on 7 May 2008 in the renewed proceedings against the applicant the Sisak County Court adopted a judgment convicting him for four murders and sentenced him to a prison term. Therefore, from that date on the ground for the applicant’s detention was his conviction. It follows that the present case falls to be examined under sub-paragraph (a) of Article 5 § 1, since the period of detention the applicant is complaining about concerns his detention after 7 May 2008, after he had been convicted in the criminal proceedings against him.

(b) “Lawful” detention “in accordance with a procedure prescribed by law”

(i) General principles

33. It is well established in the Court’s case-law under the sub-paragraphs of Article 5 § 1 that any deprivation of liberty must, in addition to falling within one of the exceptions set out in sub-paragraphs (a)-(f), be “lawful” (see Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 67, ECHR 2008; and M. v. Germany, no. 19359/04, § 90, ECHR 2009). Where the “lawfulness” of detention is in issue, including the question whether “a procedure prescribed by law” has been followed, the Convention refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof (see, among many other authorities, Erkalo v. the Netherlands, 2 September 1998, § 52, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VI; Saadi, cited above, § 67, ECHR 2008; Kafkaris v. Cyprus [GC], no. 21906/04, § 116, ECHR 2008; and Schönbrod v. Germany, no. 48038/06, § 81, 24 November 2011).

34. This primarily requires any detention to have a legal basis in domestic law but also relates to the quality of the law, requiring it to be compatible with the rule of law, a concept inherent in all the Articles of the Convention (see Stafford v. the United Kingdom [GC], no. 46295/99, § 63, ECHR 2002‑IV and Kafkaris, cited above, § 116). “Quality of the law” in this sense implies that where a national law authorises deprivation of liberty it must be sufficiently accessible, precise and foreseeable in its application, in order to avoid all risk of arbitrariness (see Amuur v. France, 25 June 1996, § 50, Reports 1996‑III; Nasrulloyev v. Russia, no. 656/06, § 71, 11 October 2007; and Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, § 76, 9 July 2009). The standard of “lawfulness” set by the Convention thus requires that all law be sufficiently precise to allow the person – if need be, with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (see Steel and Others v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 54, Reports 1998‑VII, and Baranowski v. Poland, no. 28358/95, § 52, ECHR 2000‑III).

35. Compliance with national law is not, however, sufficient: Article 5 § 1 requires in addition that any deprivation of liberty should be in keeping with the purpose of protecting the individual from arbitrariness (see, among many other authorities, Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 37, Series A no. 33; Saadi v. the United Kingdom, cited above, § 67; and Mooren, cited above, § 72).

(ii) Application of these principles to the present case

36. The Court notes that Article 109 of the Code of Criminal Procedure prescribes the maximum duration of detention allowed before a conviction becomes final and enforceable. Thus, paragraphs 1 and 2 prescribe general rules on calculating the maximum duration of detention while paragraph 4 addresses the issue of the maximum period of detention following the adoption of an appellate judgment against which a further appeal is allowed.

37. The Court accepts that the wording of Article 109 leaves some doubt as to the manner of calculation of the maximum permissible period of detention where an appeal judgment has been adopted. Indeed, the wording of paragraph 4 might be understood to suggest, as the applicant argues, that the maximum duration of detention after an appeal judgment has been adopted cannot exceed three months.

38. However, any possible lack of clarity as regards the maximum period of detention was remedied by the detailed guidelines adopted at a meeting of the Criminal Division of the Supreme Court on 23 March 2006.

39. As to the accessibility of these guidelines, the Court notes that they were published by the Supreme Court. The decisions adopted by the Supreme Court before the adoption of the said guidelines show that the guidelines of 23 March 2006 only confirmed existing practice. Furthermore, the same approach was confirmed in the subsequent decisions of the Supreme Court (see paragraph 22 above). The applicant was legally represented throughout the criminal proceedings against him and it should be expected of a lawyer that he or she be aware of the relevant case-law of the Supreme Court. The Court therefore concludes that the practice of the Supreme Court which clarified the manner of application of Article 109 of the Code of Criminal Procedure was accessible to the applicant and that it made the application of that provision sufficiently foreseeable.

40. The decisions the applicant is contesting were all taken well after the guidelines in question were adopted, namely in 2009.

41. The decisions were in conformity with domestic law as clarified in the guidelines of the Supreme Court of 23 March 2006 and its subsequent settled practice. The Court has found nothing to indicate that the Supreme Court’s interpretation of domestic law was in any way arbitrary.

42. There has accordingly been no violation of Article 5 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

43. The applicant also complained that the national courts had failed to examine the issue of the lawfulness of his detention after 3 March 2009. He relied on Article 5 § 4 of the Convention, which reads as follows:

“4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

44. The Government contested that argument.

Admissibility

45. The Court reiterates that when the decision depriving a person of his or her liberty is made by a court at the close of judicial proceedings, the supervision required by Article 5 § 4 is incorporated in the decision; this is so, for example, where a sentence of imprisonment is pronounced after “conviction by a competent court” within the meaning of Article 5 § 1 (a) of the Convention (see De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18 June 1971, § 76, Series A no. 12). In the present case the Court notes that the applicant was convicted by a competent court on 7 May 2008. Furthermore, his challenges to the lawfulness of his subsequent detention were examined by the County Court, the Supreme Court and the Constitutional Court as described above. The case does not disclose any reason to believe that the examination by the domestic courts fell short of the requirement of Article 5 § 4 of the Convention.

46. It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

III. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

47. Lastly, the applicant complained under Article 6 that in the proceedings concerning his detention he, as a person whose mother tongue was Albanian, had not been provided with an interpreter. He also complained under Article 2 of Protocol No. 7 that he had had no right to an appeal.

48. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 (a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint under Article 5 § 1 of the Convention concerning the lawfulness of the applicant’s detention after his conviction admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 10 July 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Anatoly Kovler

Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.