Postupak u ovom predmetu je pokrenut na osnovu osam predstavki protiv Republike Hrvatske koje je Sudu podnelo osam hrvatskih državljana (podnosioca) različitih datuma. Podnosioci su naveli da im je povređeno pravo na poštovanje doma, protivno članu 8 Konvencije. Vlada je o predstavkama obaveštena početkom marta 2013.godine.
Neodređenih datuma tokom 1970-ih godina podnosioci su se uselili u stanove u Mlinima, kao radnici preduzeća Hoteli Mlini, koje je bilo u društvenom vlasništvu. Početkom juna 1991.godine Hrvatski sabor je doneo Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je dao pravo nosiocima stanarskog prava da otkupe te stanove pod povoljnim uslovima. Zatim je Hotel Mlini privatizovan. Podnosioci predstavki su tražili od Hotela Mlini da im proda njihove stanove, ali su njihovi zahtevi odbijeni. Različitih datuma tokom 2000.godine Hoteli Mlini su protiv svakog podnosioca zasebno podneli zasebne građanske tužbe pred Opštinskim sudom u Dubrovniku, tražeći njihovo iseljenje zbog nedostatka pravnog osnova za boravak u stanovima. Prvostepeni sud je usvojio tužbene zahteve. Prvostepene presude su potvrđene od strane Županjskog suda u Dubrovniku. Svi podnosioci su podneli ustavne tužbe, osporavajući presude nižih sudova kojima im je naloženo iseljenje. U novembru 2010.godine svi podnosioci su bili prisilno iseljeni iz stanova koji su bili u vlasništvu Hotela Mlini.
Sve predstavke su spojene obzirom na njihovu sličnost.
NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na poštovanje svog doma.
Sud smatra da su nalozi za iseljenje izdati protiv podnosioca predstavki kojima je naloženo iseljenje iz stanova predstavljali mešanje u njihovo pravo na dom. Predmetno mešanje je imalo legitiman cilj zaštite prava vlasnika stana, ali domaći sudovi nisu podnosiocima pružili odgovarajuće procesne garancije. Postupak donošenja sudske odluke nije bio pošten i nije omogućio dužno poštovanje interesa podnosioca garantovanih članom 8. Dakle, došlo je do povrede člana 8 Konvencije.
NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA br.1 KONVENCIJE
Podosioci su dalje prigovarali kako nisu mogli da kupe stanove u kojima su stanovali. Sud smatra da ovaj prigovor nije spreman za razmatranje u ovoj fazi postupka, pa ga treba odbaciti.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud presuđuje da je tužena država dužna da plati podnosiocima određene iznose na ime nematerijalne štete. Sud primećuje da prema Zakonu o parničnom postupku svaki podnosilac predstavke može da podnese zahtev za ponavljanje građanskog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete, stoga ovaj zahtev odbija.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET LEMO i dr. protiv HRVATSKE

(zahtjevi br. 3925/10, 3955/10, 3974/10, 4009/10, 4954/10, 4128/10, 4132/10 i 4133/10)

PRESUDA

STRASBOURG

10. srpnja 2014

Ova presuda je konačna ali može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Lemo i drugi protiv Hrvatske, Europski Sud za ljudska prava (Prvi Odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

gđa. Mirjana Lazarova Trajkovska, Predsjednica,
g.Lino-Alexandre Sicilianos,
gđa. Ksenija Turković, suci,
i g. Andre Wampach, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 17 lipnja 2014, donosi sljedeću presudu, koja je bila usvojena na ovaj isti datum:

POSTUPAK

Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju osam zahtjeva (brojevi 3925/10, 3955/10, 3974/10, 4009/10, 4054, 4128/10, 4132/19 i 4133/10) protiv Republike Hrvatske koje je podnijelo osam hrvatskih državljana („podnositelja“) temeljem članka 34. Konvencije za ljudskih zaštitu prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) datuma navedenih u Prilogu I ove presude.
Podnositelje je zastupala gđa. D. Košta, odvjetnica iz Splita. Hrvatsku Vladu („Vlada“) je zastupala njezina zastupnica, gđa. Š. Stažnik.
Podnositelji su u bitnome naveli da im je povrijeđeno pravo na poštovanje njihova doma, protivno članku 8. Konvencije.
Dana 4. ožujka 2013.god. o zahtjevima je obaviještena Vlada.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Osobni podaci podnositelja navedeni su u Aneksu I ove presude.

1. Pozadina predmeta

Neodređenih datuma tijekom 1970-ih godina podnositelji su uselili u stanove u Mlinima, kao radnici poduzeća Hoteli Mlini, koje je bilo u društvenom vlasništvu.
Dana 03. lipnja 1991. godine Hrvatski sabor je donio Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je regulirao prodaju stanova u društvenom vlasništvu na kojima je postojalo stanarsko pravo, dajući pravo nositeljima stanarskog prava na takvim stanovima da otkupe te stanove pod povoljnim uvjetima.
U neko doba nakon 1991. godine Hoteli Mlini su privatizirani.
Raznih neodređenih datuma tijekom 1990-ih godina podnositelji su tražili od Hotela Mlini da im proda njihove stanove. Njihovi zahtjevi bili su odbijeni.

2. Građanski postupci

Različitih datuma tijekom 2000.g. Hoteli Mlini podnijeli su protiv svakog od podnositelja zasebne građanske tužbe pred Općinskim sudom u Dubrovniku, tražeći njihovo iseljenje zbog nedostatka pravne osnove za boravak u stanovima.
Podnositelji su podnijeli protutužbe tražeći priznanje njihovih stanarskih prava na stanovima u kojima su stanovali, kao i presudu koja će zamijeniti ugovor o kupoprodaji stana. Oni su tvrdili da u tim stanovima stanuju dugo vremensko razdoblje, da plaćaju stanarinu i režije i imaju pravo trajnog stanovanja u tim stanovima.
Različitih datuma Općinski sud u Dubrovniku odlučio je o predmetima podnositelja. Prihvatio je tužbene zahtjeve tužitelja i odbio zahtjeve podnositelja stoga što sporne prostorije nisu bile stanovi u smislu članka 6. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima jer nisu činile jednu građevinsku cjelinu. Nadalje, utvrdio je da su se te prostorije nalazile u tužiteljevoj zgradi projektiranoj za privremeni smještaj njegovih radnika na kojima podnositelji nisu mogli ostvariti stanarska prava.
Podnositelji su se žalili tvrdeći da su u tim stanovima živjeli dugo vremensko razdoblje, da nemaju gdje drugdje živjeti i da su im ti stanovi dani na trajno korištenje. Prvostupanjske presude su potvrđene od Županijskog suda u Dubrovniku.
Svi podnositelji zahtjeva podnijeli su ustavne tužbe kojima su osporavali presude nižih sudova kojima im je naloženo
Svi podnositelji su dne. 19. studenoga 2010. godine prisilno iseljeni iz stanova koji su bili u vlasništvu Hotela Mlini.

II MJERODAVNI DOMAĆE PRAVO

Mjerodavne odredbe Zakona o stambenim odnosima, Narodne Novine, brojevi 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993) glase kako slijedi:

Članak 8

„Stanarsko pravo ne može se steći na:

1. Stanovima namijenjenima za privremeni smještaj…“

Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne Novine br. 27/1991 s daljnjim izmjenama i dopunama- „Zakon“), propisuje uvjete prodaje stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Mjerodavne odredbe Zakona navode sljedeće:

Članak 4

„Svaki nositelj stanarskog prava (nadalje-„stanar“) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku …. vlasniku („prodavatelju“)…. a prodavatelj ga je dužan prodati.“

Članak 161 stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne Novine br. 91/1996) glasi kako slijedi::

„Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.“

Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, brojevi 4/1977, 36/1977 (ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, te Narodne Novine Republike Hrvatske brojevi 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008) navodi sljedeće:

Ponavljanje postupaka na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu kada je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode

Članak 428a

„(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ili dodatnih protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od 30 dana od dana konačnosti presude Europskog suda podnijeti zahtjev sudu Republike Hrvatske koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz članka 1. ovog stavka provode se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupaka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.“

PRAVO

I SPAJANJE ZAHTJEVA

S obzirom na sličnost zahtjeva navedenih u Aneksu I ove presude, Sud smatra prikladnim spojiti ih.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositelji zahtjeva prigovaraju da su nacionalni sudovi povrijedili njihovo pravo na poštovanje njihovog doma. Pozivaju se pritom na članak 8. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga….doma….

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje toga prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu iscrpili domaća pravna sredstva. Navela je da podnositelji nisu pred domaćim sudovima iznijeli bilo kakav prigovor vezan uz njihovo pravo na poštovanje njihovog doma.
Podnositelji zahtjeva su odgovorili da su iskoristili sva dostupna pravna sredstva pred domaćim sudovima.

2. Ocjena Suda

Sud ponavlja kako pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava u pravilu zahtijeva da prigovori koji se namjeravaju uložiti na međunarodnoj razini moraju biti podneseni pred domaće sudove u skladu s formalnim zahtjevima i rokovima utvrđenim u domaćem pravu. Svrha pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava je omogućiti nacionalnim vlastima (ponajprije sudskim) da navode o povredi konvencijskog prava razmotre, i gdje je to prikladno, da omoguće ispravljanje navodne povrede Konvencije prije negoli su ti navodi podneseni Sudu. Sve dok na nacionalnoj razini postoji pravno sredstvo koje domaćim sudovima omogućuje da razmotre barem u biti, bilo koju tvrdnju o navodnoj povredi određenog konvencijskog prava, to pravno sredstvo treba biti upotrijebljeno. (vidi Azinas protiv Cipra, br. 56679/00, stavak 38., ECHR 2004/III).
Vraćajući se na okolnosti ovog konkretnog predmeta, Sud primjećuje da su podnositelji u svojim podnescima domaćim sudovima, u biti, prigovarali iseljenju iz prostorija u kojima su prebivali dugo vremensko razdoblje. U tim okolnostima Sud smatra da su podnositelji zahtjeva iscrpili domaća pravna sredstva u odnosu na svoj prigovor temeljem članka 8. Konvencije, a glede njihovog prava na poštovanje doma (vidi Paulić protiv Hrvatske, br. 3572/06, stavak 25. i 26., 22. listopada 2009., Orlić protiv Hrvatske, br. 48833/07, stavak 40. i 41., 21. lipnja 2011. i Brezec protiv Hrvatske , br. 7177/10, stavak 27., 18. lipnja 2013.). Sukladno navedenom, ovaj zahtjev se ne može odbaciti zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35., stavak 3.(a) Konvencije. Nadalje, primjećuje da nije nedopušten niti po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga ga proglašava dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelji su tvrdili kako su stanovi o kojima je riječ bili stanovi u društvenom vlasništvu koji su im bili dodijeljeni u okviru sustava stanarskih prava u bivšoj Jugoslaviji. Oni su plaćali najamninu državi i smatralo se da je su taj način njihove stambene potrebe riješene. Međutim, domaći sudovi jednostavno su presudili da oni nemaju pravo stanovati u tim stanovima, te naredili njihovo iseljenje.
Vlada je prihvatila da su predmetni stanovi predstavljali dom podnositelja zahtjeva i da je izdavanjem naloga za njihovo iseljenje došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njihovog doma. Međutim, s obzirom da podnositelji nisu pred domaćim sudovima iznijeli prigovore koji se tiču prava na poštivanje njihovog doma, domaći sudovi nisu bili obvezni provesti test razmjernosti.

2. Ocjena Suda

a) Radi li se o pravu zaštićenom člankom 8

Prvo pitanje koje se postavlja pred Sud je - mogu li podnositelji zahtjeva nedvojbeno tvrditi da su imali pravo zaštićeno člankom 8., i posebice u ovom predmetu- mogu li se predmetni stanovi smatrati domom podnositelja.
Sudska praksa tijela Konvencije jasna je u stavu kako pojam „dom“ u smislu članka 8. nije ograničen na prostore koji su zakonito nastanjeni odnosno zaposjedanje kojih je utemeljeno na zakonu. „Dom“ je autonomni koncept koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Sačinjavaju li određene prostorije „dom“ koji uživa zaštitu članka 8. stavka 1. ovisi o činjeničnim okolnostima, točnije, o postojanju dostatne i trajne veze s određenim mjestom (vidi Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., Izvješća 1996-IV, stavak 52-54 i Izvješće Komisije od dana 11. siječnja 1995., stavak 63; Gillow protiv ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenog 1986., stavak 46., Serija A br. 109; Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7456/76, i Prokopovich protiv Rusije, br.58255/00. stavak 36., ECHR 2004- XI (izvaci)). Stoga je pitanje hoće li se neke prostorije smatrati „domom“ činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda temeljem domaćeg prava (vidi McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 19009/04, stavak 46., 13. svibanj 2008.g).
U konkretnom predmetu, nesporno je da su podnositelji živjeli u stanovima o kojima je riječ dugo razdoblje prije njihova iseljenja. S obzirom na to, Sud smatra da su podnositelji imali dovoljne i trajne veze s predmetnim stanovima da bi se isti mogli smatrali njihovim „domom“ u smislu članka 8. Konvencije.

b) Je li došlo do miješanja u prava podnositelja na poštivanje njihovog doma

Sud je dosada donio nekoliko presuda u kojima je ocjenjivao miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njihovog doma u okolnostima kad je bio izdan nalog za iseljenje. U predmetu Stankova protiv Slovačke (br. 7205/02, 9. listopada 2007.g.) Sud je presudio kako slijedi:

„57. Sud je utvrdio, a to nije bilo sporno među strankama, da je obveza podnositeljice da napusti stan predstavljala miješanje u njeno pravo na poštovanje njenoga doma koja se temeljila na relevantnim odredbama Građanskog zakona i naloga o izvršenju iz 1995…“

Nakon toga Sud je u naprijed citiranom predmetu McCann presudio:

„47. Nadalje se tvrdilo da je učinak otkaza koji je podnositeljeva supruga uručila lokalnim vlastima, zajedno s postupkom za povrat posjeda koje su pokrenule lokalne vlasti, predstavljalo miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovoga doma.“

Nadalje, Sud je u predmetu Čosić protiv Hrvatske (br. 28261/06, 15. siječnja 2009.g.) presudio:

„18. Sud smatra da obveza podnositeljice da iseli iz stana predstavlja miješanje u njeno pravo na poštovanje njenog doma, bez obzira na činjenicu da presuda kojom je naloženo podnositeljičino iseljenje još nije ovršena.“

Sud ne vidi razloga za odstupanje od tog pristupa u ovom predmetu. Primjećuje da su nalozi za iseljenje podnositelja izdani te da su postali pravomoćni kad je Županijski sud u Dubrovniku potvrdio presudu prvostupanjskog suda. Sud smatra da su nalozi za iseljenje izdani protiv podnositelja zahtjeva kojima je naloženo iseljenje iz stanova predstavljali miješanje u njihovo pravo na dom.

c) Je li miješanje bilo propisano zakonom i imalo legitiman cilj

Domaći sudovi su temeljem hrvatskih zakona koji uređuju pravo vlasništva naložili podnositeljima iseljenje iz predmetnih stanova. Ti zakoni dopuštaju vlasniku zahtijevati povrat stvari kada posjednik nema nikakvu pravnu osnovu za posjed (vidi mjerodavnu odredbu Zakona o vlasništvu u stavku 20. ove presude).
S tim u svezi Sud prvo ponavlja da je tumačenje i primjena domaćeg prava u prvom redu na nacionalnim tijelima, osobito sudovima, čak i područjima u kojima Konvencija „uključuje“ pravila toga prava s obzirom da su nacionalna tijela, po prirodi stvari, posebno kvalificirana rješavati pitanja u vezi s time (vidi, mutatis mutandis, predmet Winterwerp protiv Nizozemske, 24.listopada 1979., stavak 46., Serija A br.33.). Sud neće tumačenje koje su dale nacionalne vlasti zamijeniti svojim tumačenjem, osim u slučaju arbitrarnosti (vidi npr. predmet Tejedor Garcia protiv Španjolske, 16.prosinca 1997., stavak 31, Izvješća o presudama i odlukama 1997-VIII).
Predmetni nalozi za iseljenje i povrat posjeda bili su izdani od strane domaćih sudova temeljem hrvatskih zakona koji uređuju vlasništvo, a koji dozvoljavaju vlasniku zahtijevati povrat posjeda stvari kada posjednik nema nikakvu pravnu osnovu za posjed. Domaći sudovi su se pozvali na članak 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kad su naložili iseljenje podnositelja. Sud, imajući na umu da je njegova ovlast za preispitivanje sukladnosti domaćeg prava ograničena (vidi među ostalim izvorima, Allan Jacobsson protiv Švedske (br.1), 25. listopada 1989., Serija A br. 163. str. 17, stavak 57.) stoga smatra zadovoljavajućim što su odluke domaćih sudova kojima je naloženo iseljenje podnositelja bile u skladu s domaćim pravom (vidi naprijed citirani predmet Čosić, stavak 19.). Stoga je predmetno miješanje imalo legitiman cilj zaštite prava vlasnika stana (vidi naprijed citirani predmet Orlić, stavak 62.)

d) Je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu “

Središnje pitanje u ovom predmetu jest stoga, je li miješanje bilo razmjerno cilju kojem se težilo i „nužno u demokratskom društvu“. Sud ponavlja da iako članak 8. ne sadrži nikakva izričita procesna jamstva, proces donošenja odluka koji uključuje mjere miješanja mora biti pošten i kao takav omogućiti poštivanje interesa zaštićenih člankom 8. Konvencije (vidi Giacomelli protiv Italije, 59909/00, stavak 82., ECHR 2006-XII; Maumosseau i Washington protiv Francuske, br. 39388/05, stavak 62., 6. prosinca 2007.; V.C. protiv Slovačke, br. 18968/07, stavak 141. ECHR 2011 (izvaci); i Hardy i Maile protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 31965/07, stavak 219.) S tim u vezi Sud je u predmetu Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 66746/01, stavci 81.-84., 27.svibanj 2004.) koji se odnosio na skraćeni postupak radi povrata posjeda smatrao kako slijedi:

„83. Procesna jamstva dostupna pojedincu posebno su bitna pri utvrđivanju je li tužena država, kada je određivala regulatorni okvir, ostala unutar granica svoje slobode procjene. Sud posebice mora razmotriti je li postupak donošenja odluka koji je doveo do mjera miješanja bio pošten i omogućio dužno poštovanje interesa zajamčenih pojedincu člankom 8….“

U vezi s tim, Sud ponavlja kako svakoj osobi izloženoj opasnosti od miješanja u njezino pravo na dom, načelno treba omogućiti da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere miješanja u svjetlu mjerodavnih načela sadržanih u članku 8. Konvencije, neovisno o tome ima li ta osoba ili nema pravo na posjed predmetne nekretnine temeljem domaćeg prava (vidi, mutatis mutandis naprijed citirane predmete McCann, stavak 50. i Orlić, stavak 65.).
Međutim, Sud naglašava da se ovo pitanje ne nameće automatski u svakom predmetu koji se odnosi na spor o iseljenju. Ukoliko se podnositelj poziva na članak 8. kako bi spriječio iseljenje, to je njegovo pravo, a na sudu je da njegov zahtjev ili prihvati ili odbije.
Sud primjećuje da su podnositelji u ovom predmetu pred domaćim sudovima iznijeli argumente vezane uz razmjernost njihovog iseljenja, poput činjenice da su im predmetni stanovi bili dodijeljeni od strane tadašnjeg vlasnika; da im nisu bili dodijeljeni samo privremeno; te da su u time stanovima živjeli u dugom razdoblju prije iseljenja.
Sud također primjećuje da su predmetni stanovi bili podnositeljima dodijeljeni u posebnim okolnostima koje su postojale u bivšoj Jugoslaviji, kad su zaposlenici uplaćivali obvezatne mjesečne doprinose u stambene fondove i kad su velikom broju zaposlenih osoba dodjeljivani stanovi u društvenom vlasništvu. Treba primijeti i to da kada su podnositeljima predmetni stanovi bili dodijeljeni, ti stanovi su bili u društvenom vlasništvu. Dok tužena država svakako ima široku slobodu procjene u kreiranju svojih socijalnih i stambenih politika, Sud je utvrdio da su postupci iseljenja podnositelja započeli tek u 2000.-ima, dok su Hoteli Mlini kupili zgradu u kojima su se predmetni stanovi nalazili još u 1990-ima. Stoga, osim što primjećuje činjenicu da su podnositelji dugi niz godina živjeli u tim stanovima i za njih plaćali stanarinu, Sud također uočava da novi vlasnik nije u samom početku zauzeo čvrsto stajalište glede podnositeljevih prava na stanovanje u time stanovima.
Međutim, kad se radi o odlukama domaćih tijela u ovom predmetu, njihova utvrđenja su bila ograničena na zaključak kako podnositelji prema tada primjenjivim domaćim zakonima nisu više imali pravo stanovati u tim stanovima. Domaći sudovi tako su se ograničili samo na utvrđenje da su podnositelji stanovali u tim prostorijama bez pravne osnove, ali nisu dalje analizirali razmjernost mjere koja je trebala biti primijenjena protiv podnositelja, točnije razmjernost mjere iseljenja podnositelja iz stanova u kojemu su stanovali u dugom vremenskom razdoblju.
Propustivši ispitati gore navedene argumente, domaći sudovi nisu podnositeljima pružili odgovarajuća procesna jamstva. Postupak donošenja sudske odluke koji je doveo do mjere miješanja u okolnostima ovog predmeta nije bio pošten i nije omogućio dužno poštovanje zaštite interesa podnositelja zajamčenih člankom 8. (vidi, za usporedbu, naprijed citirane predmete Čosić; Paulić; Orlić i Brezec).
Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije u ovom predmetu.

III NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA br. 1 KONVENCIJE

Podnositelji su nadalje prigovarali kako nisu mogli kupiti stanove u kojima su stanovali. Pozvali su se pritom na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Vlada se usprotivila ovim prigovorima.
Imajući na umu svoja utvrđenja glede članka 8. Konvencije, Sud primjećuje da podnositelji sada mogu podnijeti zahtjev za ponavljanjem građanskih postupaka u skladu s domaćim mjerodavnim pravom, što će omogućiti novo preispitivanje njihovih prigovora. U tim okolnostima Sud smatra da ovaj prigovor nije spreman za razmatranje u ovoj fazi postupka, te treba biti odbačen u skladu s člankom 35., stavkom 3. i 4. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Biondić protiv Hrvatske, 38355/05, stavak 31., 8. studenog 2007.g,; i Jačimović protiv Hrvatske, br. 22688/09, stavak 55., 31. listopada 2013g.).

IV OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnositelji su se pozvali i na članke 6. i 17. Konvencije.
U svjetlu svih materijala koje posjeduju te u mjeri u kojoj su prigovori podnositelja u njegovoj nadležnosti, ovaj Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi stoga da je nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. (a) kao očigledno neosnovan, i da biti odbačen na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

V PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućuje samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.“

Druga podnositeljica, gđa. Matana nije dostavila zahtjev za troškove ili pravičnu naknadu. Sukladno tome, Sud smatra da joj nije potrebno dodijeliti bilo koji iznos po tom pitanju.

A. Očitovanja stranaka

1. Šteta

Podnositelji zahtjeva potraživali su materijalnu odštetu vezanu za njihova ulaganja u te stanove, stanarinu koju su plaćali nakon iseljenja te troškove iseljenja. Također su svi potraživali nematerijalnu odštetu. Prvi podnositelj zahtjeva, g. Lemo, potraživao je 161,000 kuna na ime materijalne te 60,000 kuna na ime nematerijalne štete. Druga podnositeljica zahtjeva, gđa. Marija Matana je potraživala 15.000 eura (EUR) na ime nematerijalne odštete. Treća podnositeljica, gđa. Rabrenović, potraživala je 56,500 kuna na ime materijalne te 45,000 kuna na ime nematerijalne štete. Četvrti podnositelj g. Čučak potraživao je 121,500 kuna na ime materijalne te 55,000 kuna na ime nematerijalne štete. Peta podnositeljica, gđa. Jazvin, potraživala je 87,000 kuna na ime materijalne te 45,000 kuna na ime nematerijalne štete. Šesti podnositelj, g. Tomović, potraživao je 33,000 kuna materijalne te 75,000 kuna nematerijalne štete. Sedma podnositeljica gđa. Blašković, potraživala je 48,000 kuna na ime materijalne te 50,000 kuna na ime nematerijalne štete. Osmi podnositelj, g. Mioč. potraživao je 154,200 kuna na ime materijalne te 40,000 kuna na ime nematerijalne odštete.
Vlada je osporila ova potraživanja.

2. Troškovi i izdaci

Prvi podnositelj zahtjeva potraživao je 19,644,66 kuna na ime troškova i izdataka nastalih u domaćim postupcima; treća podnositeljica je potraživala 4,000 kuna, četvrti podnositelj 7,930 kuna, peta podnositeljica 8,246,21 kuna, šesti podnositelj 9,000 kuna te sedma podnositeljica 3,514,58 kuna.
Prvi kao i svaki od četvrtog do osmog podnositelja zahtjeva, potraživali su 10,000 kuna na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom. Druga podnositeljica je potraživala 1,500 eura na isto ime.
Vlada je tvrdila da troškovi i izdaci koji su se odnosili na domaće postupke nisu povezani s ovim postupkom pred Sudom, te bi stoga trebali biti odbijeni. Glede troškova i izdataka traženih u vezi postupaka pred Sudom, da su isti prekomjerni.

B. Procjena suda

1. Opća načela

Sud ponavlja kako presuda u kojoj je utvrdio povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati povredu i ispraviti njene posljedice. Ako domaće pravo ne dozvoljava - ili dozvoljava samo djelomično - ispravljanje, članak 41. daje ovlast Sudu dosuditi oštećenoj strani odgovarajuću pravičnu naknadu (vidi Iatridis protiv Grčke (pravična naknada), br. 31107/96, stavci 32.-33.).
Mora postojati jasna uzročna veza između naknada traženih od strane podnositelja i povrede Konvencije, te kad je prikladno, to može uključivati i naknadu na ime izgubljene zarade. Nadalje, Sud smatra da se izgubljena zarada primjenjuje i na blisku rodbinu nestalih osoba, uključujući supružnike, starije roditelje i maloljetnu djecu (vidi Imakayeva protiv Rusije, br. 7615/02, stavak 213.).
Kada Sud utvrdi povredu Konvencije, on može prihvatiti da su podnositelji zahtjeva pretrpjeli nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđivanjem povrede i dosudom novčane naknade.
Što se tiče troškova i izdataka, Sud mora prvo utvrditi jesu li troškovi i izdaci navedeni od strane podnositeljevih opunomoćenika zaista nastali, te drugo, jesu li bili neophodni (vidi McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 27. rujna 1995., stavak 220. i Fadeyeva protiv Rusije, br. 55723/00, stavak 147.).

2. Primjena na ovaj predmet

Sud primjećuje da prema članku 428(a) Zakona o parničnom postupku svaki podnositelj zahtjeva može podnijeti zahtjev za ponavljanje građanskog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije.
U odnosu na potraživanu materijalnu štetu, Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete, stoga ovaj zahtjev odbija.
Sud primjećuje povrede članka 8. Konvencije te prihvaća da su podnositelji pretrpjeli nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Sud stoga dodjeljuje podnositeljima iznose navedene u Aneksu II ove presude, uvećane za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.
Što se tiče zahtjeva za naknadu troškova, Sud djelomično prihvaća zahtjeve podnositelja za troškove i izdatke nastale pred njim. Glede troškova nastalih pred domaćim sudovima, Sud smatra da slijedom povrede utvrđene od strane Suda, podnositelji mogu tražiti ponavljanje postupaka, a u tim novim postupcima odrediti će se troškovi cjelokupnih domaćih postupaka. Sud stoga odbija zahtjeve podnositelja za troškove nastale pred domaćim sudovima (vidi Škrtić protiv Hrvatske, br. 64982/12, stavak 45., 5. proinca 2013.god.). Što se tiče troškova nastalih pred njim Sud dodjeljuje podnositeljima zajedno iznos od 3000 eura, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje Banke, uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RALOGA SUD JEDNOGLASNO

Odlučuje spojiti zahtjeve navedene u Aneksu I;
Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na prava podnositelja na poštivanje njihovog doma dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;
Presuđuje

a) da je tužena država dužna podnositeljima isplatiti, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose, preračunate u kune po tečaju važećem na dan isplate:

i) iznose navedene u Aneksu II, uvećane za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na ime nematerijalne štete;

ii) iznos od 3,000 eura (tri tisuće eura) zajedno prvom, trećem, i četvrtom do osmom podnositelju uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;

b) da nakon proteka naprijed navedenog roka od tri mjeseca, pa sve do namirenja, dužna isplatiti kamatu na naprijed navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja kašnjenja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija ostatak zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 10. srpnja 2014, u skladu s Pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Andre Wampach Mirjana Lazarevska Trajkovska

zamjenik tajnika predsjednica

Aneks I

Detalji zahtjeva

Br.	Zahtjev br.	Podneseno dana	Podnositeljev datum rođenja i mjesto prebivališta	Zastupnik
1.	3925/10	22/12/2009	Ante LEMO 29/09/1954 Mlini	Doris KOŠTA
2.	3955/10	22/12/2009	Marija MATANA 30/11/1957 Mlini	Doris KOŠTA
3.	3974/10	22/12/2009	Vera RABRENOVIĆ 01/01/1964 Mlini	Doris KOŠTA
4.	4009/10	23/12/2009	Mile ČUČAK 09/10/1949 Mlini	Doris KOŠTA
5.	4054/10	22/12/2009	Cmiljka JAZVIN 07/07/1950 Mlini	Doris KOŠTA
6.	4128/10	22/12/2009	Dušan TOMOVIĆ 27/02/1941 Mlini	Doris KOŠTA
7.	4132/10	22/12/2009	Marija BLAŠKOVIĆ 20/01/1950 Mlini	Doris KOŠTA
8	4133/10	22/12/2009	Martin MIOČ 19/07/1951 Mlini	Doris KOŠTA

Aneks II

Iznosi dodijeljeni od strane Suda temeljem članka 41.

BROJ ZAHTJEVA I IME	PODNOSITELJI	NEMATERIJALNA ŠTETA
3825/ Lemo	Ante Lemo	7,500 eura
3955/10 Matana	Marija Matana	7,500 eura
3794/10 Rabrenović	Vera Rabrenović	6,200 eura
4009/10 Čučak	Mile Čučak	7,500 eura
4054/10 Jazvin	Cmiljka Jazvin	6,200 eura
4128/10 Tomović	Dušan Tomović	7,500 eura
4132/10 Blašković	Marija Blašković	6,850 eura
4133/10 Mioč	Martin Mioč	5,500 eura

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF LEMO AND OTHERS v. CROATIA

(Applications nos. 3925/10, 3955/10, 3974/10, 4009/10, 4054/10, 4128/10, 4132/10 and 4133/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

10 July 2014

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Lemo and Others v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Mirjana Lazarova Trajkovska, President,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Ksenija Turković, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 June 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in eight applications (nos. 3925/10, 3955/10, 3974/10, 4009/10, 4054, 4128/10, 4132/10 and 4133/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by eight Croatian nationals, (“the applicants”), on the dates listed in Annex I to this judgment.

2. The applicants were represented by Ms D. Košta, a lawyer practising in Split. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažik.

3. The applicants alleged, in particular, that their right to respect for their home was violated, contrary to Article 8 of the Convention.

4. On 4 March 2013 the applications were communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants’ personal details are listed in Annex I to this judgment.

A. Background to the case

6. On various unspecified dates during the 1970-ties the applicants moved into flats in Mlini, Dubrovnik, as employees of the publicly-owned enterprise Mlini Hotels.

7. On 3 June 1991 Parliament enacted the Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), which regulated the sale of publicly-owned flats previously let under protected tenancies, giving the right to holders of such tenancies of publicly-owned flats to purchase them from the provider of the flat under favourable conditions.

8. Sometime after 1991 the Mlini Hotels were privatised.

9. On various unspecified dates during the 1990-ies the applicants sought to purchase their flats from Mlini Hotels. Their requests were refused.

B. Civil proceedings

10. On various dates during the 2000-ies Mlini Hotels brought separate civil actions in the Dubrovnik Municipal Court against each of the applicants, seeking their eviction on the ground that they had no legal basis to occupy the flats.

11. The applicants lodged their counterclaims, seeking recognition of their protected tenancy on the flats they occupied as well as judgments in lieu of the contracts of sale. They argued that they had been occupying the flats at issue for lengthy periods and paid the rent and all utility bills and had the right to permanently occupy those flats.

12. On various dates the Dubrovnik Municipal Court reached decisions in the applicants’ cases. It accepted the plaintiff’s claims and dismissed the applicants’ counterclaims on the ground that the premises in dispute were not flats within the meaning of section 6 § 1(1) of the Housing Act because they did not concern a single construction unit. Furthermore, it held that the premises in question were situated in the plaintiff’s personal building designed for temporary accommodation for the plaintiff’s employees on which the applicants could not acquire protected tenancies.

13. The applicants lodged their appeals arguing that they had been living in the flats at issue for lengthy periods, that they had no other place to live and that the flats had been allocated to them for permanent occupation. The first-instance judgments were all upheld by the Dubrovnik County Court.

14. The applicants all lodged their constitutional complaints whereby they challenged the lower courts’ judgments ordering their eviction.

15. The applicants were all forcefully evicted from the flats owned by the Mlini Hotels on 19 November 2010.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

16. The relevant provisions of the Housing Act (Zakon o stambenim odnosima, Official Gazette nos. 51/1985, 42/1986, 22/1992 and 70/1993) read as follows:

Section 8

“A protected tenancy cannot be acquired in respect of:

1. Flats designated for temporary or provisional accommodation...”

17. The Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act (Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Official Gazette no. 27/1991 with further amendments - “the Act”) regulates the conditions of sale of flats let under protected tenancies.

The relevant provision of the Act provides as follows:

Section 4

“Every holder of a specially protected tenancy (hereinafter ‘the tenant’) may submit a written application to purchase a flat to the ... owner (‘the seller’) ... and the seller shall be obliged to sell the flat.”

18. Section 161 paragraph 1 of the Property Act (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Official Gazette no 91/1996) reads as follows:

“An owner has the right to seek repossession of his or her property from a person in whose possession it is.”

19. The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and the Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 and 123/2008) provides as follows:

Reopening of proceedings following a final judgment of the European Court of Human Rights in Strasbourg finding a violation of a fundamental human right or freedom

Section 428a

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or the additional protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

I. JOINDER OF THE APPLICATIONS

20. In view of the similarity of the applications set out in the Appendix in terms of the principal legal issues raised, the Court finds it appropriate to join them.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

21. The applicants complained that the national courts had violated their right to respect for their home. They relied on Article 8 of the Convention, the relevant part of which provides:

“1. Everyone has the right to respect for ... his home ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

22. The Government argued that the applicants had failed to exhaust domestic remedies. They contended that they had not presented before the national courts any complaint concerning their right to respect for their home.

23. The applicants replied that they had exhausted all available remedies before the national courts.

2. The Court’s assessment

24. The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies normally requires that the complaints intended to be made subsequently at the international level should have been raised before the domestic courts, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law. The object of the rule on exhaustion of domestic remedies is to allow the national authorities (primarily the judicial authorities) to address an allegation that a Convention right has been violated and, where appropriate, to afford redress before that allegation is submitted to the Court. In so far as there exists at national level a remedy enabling the national courts to address, at least in substance, any argument as to an alleged violation of a Convention right, it is that remedy which should be used (see Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004‑III).

25. Turning to the circumstances of the present case the Court notes that the applicants in their submissions before the national courts, in substance, complained about their eviction from the place where they had resided for lengthy periods. In these circumstances, the Court is satisfied that the applicants exhausted domestic remedies in respect of their complaint under Article 8 of the Convention concerning their right to respect for their home (see, by way of comparison, Paulić v. Croatia, no. 3572/06, §§ 25 and 26, 22 October 2009; Orlić v. Croatia, no. 48833/07, §§ 40 and 41, 21 June 2011; and Brežec v. Croatia, no. 7177/10, § 27, 18 July 2013). Accordingly, the complaint cannot be dismissed for failure to exhaust domestic remedies.

26. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

27. The applicants argued that the flats at issue had been socially-owned flats which had been given to them within the system of specially protected tenancies in the former Yugoslavia. They paid rent to the State and were considered to have their housing needs met. However, the national courts had simply found that they had no right to occupy those flats and had ordered their eviction.

28. The Government accepted that the flats at issue were the applicants’ home and that ordering their eviction amounted to an interference with their right to respect for their home. However, since the applicants had not brought any arguments before the national courts concerning their right to respect for their home, the national courts had not been obliged to carry out the proportionality test.

2. The Court’s assessment

(a) Whether a right protected by Article 8 is in issue

29. The first question the Court has to address is whether the applicants may arguably claim that they had a right protected by Article 8 and – more specifically in the present case – whether the flats in question may be considered as the applicants’ home.

30. The Convention organs’ case-law is clear on the point that the concept of “home” within the meaning of Article 8 is not limited to those premises which are lawfully occupied or which have been lawfully established. “Home” is an autonomous concept which does not depend on classification under domestic law. Whether or not a particular premise constitutes a “home” which attracts the protection of Article 8 § 1 will depend on the factual circumstances, namely, the existence of sufficient and continuous links with a specific place (see Buckley v. the United Kingdom, 25 September 1996, Reports 1996-IV, §§ 52-54, and Commission’s report of 11 January 1995, § 63; Gillow v. the United Kingdom, 24 November 1986, § 46, Series A no. 109; Wiggins v. the United Kingdom, no. 7456/76, Commission decision of 8 February 1978, DR 13, p. 40; and Prokopovich v. Russia, no. 58255/00, § 36, ECHR 2004‑XI (extracts)). Thus, whether a property is to be classified as a “home” is a question of fact and does not depend on the lawfulness of the occupation under domestic law (see McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 46, 13 May 2008).

31. As to the present case, it is undisputed that the applicants had lived in the flat in question for lengthy periods before their eviction. Having regard to this, the Court finds that the applicants had sufficient and continuous links with the flats at issue for them to be considered their “home” for the purposes of Article 8 of the Convention.

(b) Whether there has been an interference with the applicant’s right to respect for her home

32. The Court has so far adopted several judgments where it assessed the issue of an interference with an applicant’s right to respect for his or her home in the circumstances where an eviction order had been issued. In the case of Stanková v. Slovakia (no. 7205/02, 9 October 2007) the Court held as follows:

“57. The Court notes, and it has not been disputed between the parties, that the obligation on the applicant to leave the flat amounted to an interference with her right to respect for her home which was based on the relevant provisions of the Civil Code and the Executions Order 1995 ...”

33. Subsequently the Court held in McCann, cited above:

“47. It was further agreed that the effect of the notice to quit which was served by the applicant’s wife on the local authority, together with the possession proceedings which the local authority brought, was to interfere with the applicant’s right to respect for his home.”

34. Further, the Court has held in Ćosić v. Croatia (no. 28261/06, 15 January 2009):

“18. The Court considers that the obligation on the applicant to vacate the flat amounted to an interference with her right to respect for her home, notwithstanding the fact that the judgment ordering the applicant’s eviction has not yet been executed.”

35. The Court sees no reason to depart from this approach in the present case. It notes that eviction orders were issued against the applicants and they became final when the Dubrovnik County Court upheld the first instance judgments. The Court considers that the eviction orders issued against the applicants to leave the flats amounted to an interference with their right to respect for their home.

36. The applicants were ordered to vacate the flats in question by the national courts under Croatian laws regulating ownership, which allow an owner to seek repossession of his or her property when the possessor has no legal grounds for possession (see the relevant provision of the Property Act in paragraph 20 above).

37. In this connection the Court first reiterates that it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply the domestic law, even in those fields where the Convention “incorporates” the rules of that law since the national authorities are, in the nature of things, particularly qualified to settle the issues arising in this connection (see, mutatis mutandis, Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 46, Series A no. 33). The Court will not substitute its own interpretation for theirs in the absence of arbitrariness (see, for example, Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31, Reports of Judgments and Decisions 1997‑VIII).

38. The possession orders in question were issued by the national courts under Croatian laws regulating ownership which allow an owner to seek repossession of his or her property when the possessor has no legal grounds for the possession. The national courts relied on section 161 of the Property Act when ordering the applicants’ eviction. The Court, noting that its power to review compliance with domestic law is limited (see, among other authorities, Allan Jacobsson v. Sweden (no. 1), 25 October 1989, Series A no. 163, p. 17, § 57), is thus satisfied that the national courts’ decisions ordering the applicants’ eviction were in accordance with domestic law (see Ćosić, cited above, § 19). The interference in question therefore pursued the legitimate aim of the protection of the rights of the owner of the flat (see Orlić, cited above, § 62).

(d) Whether the interference was “necessary in a democratic society”

39. The central question in this case is, therefore, whether the interference was proportionate to the aim pursued and “necessary in a democratic society”. The Court reiterates that whilst Article 8 contains no explicit procedural requirements, the decision-making process involved in measures of interference must be fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded by Article 8 (see Giacomelli v. Italy, no. 59909/00, § 82, ECHR 2006‑XII; Maumousseau and Washington v. France, no. 39388/05, § 62, 6 December 2007; V.C. v. Slovakia, no. 18968/07, § 141, ECHR 2011 (extracts); and Hardy and Maile v. the United Kingdom, no. 31965/07, § 219, 14 February 2012). In that respect, the Court held as follows in the case of Connors v. the United Kingdom (no. 66746/01, §§ 81–84, 27 May 2004), which concerned summary possession proceedings:

“83. The procedural safeguards available to the individual will be especially material in determining whether the respondent State has, when fixing the regulatory framework, remained within its margin of appreciation. In particular, the Court must examine whether the decision-making process leading to measures of interference was fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded to the individual by Article 8 ...”

40. In this connection the Court reiterates that any person at risk of an interference with his or her right to a home should in principle be able to have the proportionality and reasonableness of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, he or she has no right to occupy the property concerned (see, mutatis mutandis, McCann, cited above, § 50, and Orlić, cited above, § 65).

41. The Court, however, emphasises that such an issue does not arise automatically in every case concerning an eviction dispute. If an applicant wishes to mount an Article 8 defence to prevent eviction, it is for him or her to do so and for a court to uphold or dismiss the claim.

42. The Court notes that in the present case the applicants before the national courts presented arguments linked to the proportionality of their eviction, such as the fact that the flats at issue had been allocated to them by the-then owner; that they had not been allocated the flat on a merely temporary basis; and that they had been living in the flat for lengthy periods before their eviction.

43. The Court also notes that the flats at issue were allocated to the applicants in the specific circumstances which existed in the former Yugoslavia, where employees paid obligatory monthly contributions to housing funds and where a large proportion of employed persons were allocated socially-owned flats. It is to be noted that when the applicants were allocated the flats at issue, they were socially-owned. While the respondent State certainly enjoys a wide margin of appreciation in drawing up its social and housing policies, the Court notes that the proceedings for the applicants’ eviction started only in the 2000-ies, while Mlini Hotels had purchased the building where the flats were situated in the 1990-ies. Thus, in addition to noting the applicants’ longstanding occupancy of the flats and the fact that they paid the rent for them, the Court also observes that the new owner did not initially take a firm standpoint as regards the applicants’ title to occupy the flats.

44. However, when it comes to the decisions of the domestic authorities in the present case, their findings were restricted to the conclusion that under applicable national laws the applicants had no legal entitlement to occupy the flats. The national courts thus confined themselves to finding that occupation by the applicants was without legal basis, but made no further analysis as to the proportionality of the measure to be applied against the applicants, namely their eviction from the flats they had occupied for lengthy periods.

45. By failing to examine the above-mentioned arguments, the national courts did not afford the applicants adequate procedural safeguards. The decision-making process leading to the measure of interference in those circumstances was not fair and did not afford due respect to the interests safeguarded to the applicants by Article 8 (see, by way of comparison, the above-cited cases of Ćosić; Paulić; Orlić and Brežec).

46. There has, therefore, been a violation of Article 8 of the Convention in the instant case.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

47. The applicants complained that they had not been able to purchase the flats they occupied. They relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

48. The Government contested that argument.

49. Having regard to its findings concerning Article 8 of the Convention, the Court notes that the applicants now have an opportunity to request the reopening of the proceedings in accordance with the relevant domestic law, which would allow for a fresh examination of their claims. In these circumstances the Court finds that this complaint is not ready for consideration at this stage and should be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention (see, mutatis mutandis, Biondić v. Croatia, no. 38355/05, § 31, 8 November 2007; and Jaćimović v. Croatia, no. 22688/09, § 55, 31 October 2013).

IV. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

50. The applicants further invoked Articles 6 and 17 of the Convention.

51. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3(a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

V. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

52. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

53. The second applicant, Ms Matana did not submit a claim for costs or just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award her any sum on that account

A. The parties’ submissions

1. Damage

54. The applicants claimed pecuniary damage in concerning their investments in the flats, the rent they had paid after eviction and costs of eviction. They all also claimed non-pecuniary damages. The first applicant, Mr Lemo claimed 161,000 Croatian kuna (HRK) in respect of pecuniary damage and 60,000 in respect of non-pecuniary damage. The second applicant Ms Marija Matana claimed 15,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage. The third applicant, Ms Rabrenović, claimed HRK 56,500 in respect of pecuniary damage and HRK 45,000 in respect of non-pecuniary damage. The fourth applicant claimed, Mr Čučak, claimed HRK 121,500 in respect of pecuniary damage and HRK 55,000 in respect of non-pecuniary damage. The fifth applicant, Ms Jazvin, claimed HRK 87,000 in respect of pecuniary damage and HRK 45,000 in respect of non-pecuniary damage. The sixth applicant Mr Tomović, claimed HRK 33,000 in respect of pecuniary damage and HRK 75,000 in respect of non-pecuniary damage. The seventh applicant, Ms Blašković, claimed HRK 48,000 in respect of pecuniary damage and HRK 50,000 in respect of non-pecuniary damage. The eight applicant, Mr Mioč, claimed HRK 154,200 in respect of pecuniary and HRK 40,000 in respect of non-pecuniary damage.

55. The Government contested those claims.

2. Costs and expenses

56. The first applicant claimed HRK 19,644.66 for the costs and expenses incurred in the domestic proceedings; the third applicant claimed in that respect HRK 4,000; the fourth applicant HRK 7,930; the fifth applicant HRK 8,246.21; the sixth applicant HRK 9,000; and the seventh applicant HRK 3,514.58.

57. The first as well as fourth to eight applicants each claimed HRK 10,000 in respect of the costs and expenses incurred before the Court. The second applicant claimed EUR 1,500 in that respect.

58. The Government submitted that the costs and expenses which concerned the domestic proceedings had no connection with the proceedings before the Court, and should therefore be rejected. The costs and expenses claimed in respect of the proceedings before the Court were excessive.

B. The Court’s assessment

1. General principles

59. The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and to make reparation for its consequences. If the national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI).

60. There must be a clear causal connection between the damages claimed by the applicants and the violation of the Convention, and that this may, in an appropriate case, include compensation in respect of loss of earnings. The Court further finds that the loss of earnings applies to close relatives of the disappeared persons, including spouses, elderly parents and minor children (see, among other authorities, Imakayeva v. Russia, no. 7615/02, § 213, ECHR 2006‑XIII (extracts)).

61. Wherever the Court finds a violation of the Convention, it may accept that the applicants have suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the findings of violations and make a financial award.

62. As to the costs and expenses, the Court has to establish first whether the costs and expenses indicated by the applicant’s representatives were actually incurred and, second, whether they were necessary (see McCann and Others v. the United Kingdom, 27 September 1995, § 220, Series A no. 324, and Fadeyeva v. Russia, no. 55723/00, § 147, ECHR 2005‑IV).

2. Application in the present cases

63. The Court notes that under section 428(a) of the Civil Procedure Act an applicants may file a petition for reopening of the civil proceedings in respect of which the Court has found a violation of the Convention.

64. As regards the pecuniary damage claimed, the Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim.

65. It also notes the violations found as regards Article 8 of the Convention and accepts that the applicants have suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. The Court awards to the applicants the amounts detailed in Annex II, plus any tax that may be chargeable to the applicants on these amounts.

66. As regards the claims for costs, the Court partly accepts the applicants’ claims for the costs and expenses incurred before it. As regards the costs incurred before the national courts the Court notes that, following a violation found by it, the applicants may seek the reopening of the proceedings and that in the fresh proceedings the costs of the overall proceedings will be assessed. The Court therefore rejects the claims for the costs incurred before the national courts (see Škrtić v. Croatia, no. 64982/12, § 45, 5 December 2013). As regards the costs incurred before it, the Court awards to the applicants jointly EUR 3,000, plus any tax that may be chargeable to the applicants on these amounts.

C. Default interest

67. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Decides to join the applications set out in the Appendix;

2. Declares the complaint concerning the applicants’ right to respect for their home admissible and the remainder of the applications inadmissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months, the following amounts, to be converted into Croatian kuna at the rate applicable at the date of settlement:

(i) the amounts as indicated in Annex II, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,000 (three thousand euros) to the first, second and fourth to eighth applicants jointly, plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 10 July 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach Mirjana Lazarova Trajkovska
Deputy Registrar President

ANNEX I

Details of the applications

No	Application No	Lodged on	Applicant Date of birth Place of residence	Represented by
	3925/10	22/12/2009	Ante LEMO 29/09/1954 Mlini	Doris KOŠTA
	3955/10	22/12/2009	Marija MATANA 30/11/1957 Mlini	Doris KOŠTA
	3974/10	22/12/2009	Vera RABRENOVIĆ 01/01/1964 Mlini	Doris KOŠTA
	4009/10	23/12/2009	Mile ČUČAK 09/10/1949 Mlini	Doris KOŠTA
	4054/10	22/12/2009	Cmiljka JAZVIN 07/07/1950 Mlini	Doris KOŠTA
	4128/10	22/12/2009	Dušan TOMOVIĆ 27/02/1941 Mlini	Doris KOŠTA
	4132/10	22/12/2009	Marija BLAŠKOVIĆ 20/01/1950 Mlini	Doris KOŠTA
	4133/10	22/12/2009	Martin MIOČ 19/07/1951 Mlini	Doris KOŠTA

ANNEX II

Awards made by the Court under Article 41

Application number and name	Applicants	Non-pecuniary damage
3925/10 Lemo	Ante Lemo	EUR 7,500
3955/10 Matana	Marija Matana	EUR 7,500
3974/10 Rabrenović	Vera Rabrenović	EUR 6,200
4009/10 Čučak	Mile Čučak	EUR 7,500
4054/10 Jazvin	Cmiljka Jazvin	EUR 6,200
4128/10 Tomović	Dušan Tomović	EUR 7,500
4132/10 Blašković	Marija Blašković	EUR 6,850
4133/10 Mioč	Martin Mioč	EUR 5,500

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije