Orlović i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
16332/18
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
01.10.2019
Članovi
41
46
46-2
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Materijalna šteta
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Pojedinačne mere
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1) Pozitivne obaveze
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
oduzimanje imovine
pravo na imovinu
tužba za naknadu imovinske štete
izvršni postupak
postupak izvršenja
VS deskriptori
1.6.4.5 Izvršenje sudskih odluka
1.15.2 Povraćaj imovine
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
1.16.2.2 Zabrana lišenja imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke koju je Sudu protiv Bosne i Hercegovine podnelo 14 državljana BiH. Žalili su se da im je onemogućeno stvarno uživanje njihove imovine, budući da sa njihove zemlje nije uklonjena nezakonito izgrađena crkva.

Crkva je izgrađena 1998. godine, bez bilo kakve relevantne tehničke dokumentacije. Pre toga, izvršena je eksproprijacija dela zemljišta podnosilacca, i dodeljena je crkvenoj opštini u svrhu izgradnje crkve. U rešenju je navedeno da će naknada ranijim vlasnicima biti utvrđena u posebnom postupku. U decembru 2004. godine crkvena opština je dobila urbanističku saglasnost za crkvu. Dana 14. Novembra 2001. godine, nakon zahteva prve podnositeljke predstavke, naređeno je da se zemljište odmah vrati u posed, što je kasnije, neutvrđenog datuma i učinjeno, i podnositeljka je tražila da se crkva ukloni sa njene imovine. Dana 20. aprila2004. godine aplikanti su uputili dopis crkvenoj opštini zatraživši prijateljsko rješenje spora, predlažući da se crkva premesti. Dana 20.01.2005. godine načelnik opštine Bratunac ponudio je podnosiocima predstavke naknadu u neodređenom iznosu, ili dodelu druge imovine umesto vraćanja u posed dela zemljišta gde je crkva, što su oni odbili. Dana 29.oktobra 2002. godine prva podnositeljka predstavke je pokrenula parnični postupak pred prvostepenim sudom u Srebrenici protiv Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, a prvostepeni sud je odlučio da nema stvarnu nadležnost za odlučivanje u predmetu, i odbacio zahtev, nakon čega se podnositeljka predstavke žalila Okružnom sudu u Bijeljini, koji je vratio predmet na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom ostalih trinaest podnosilaca predstavke pridružilo se tužbi prve podnositeljke. Ročišta su nekoliko puta odlagana. Dana 21. maja 2010. godine prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev podnosilaca predstavke. Tu presudu je dana 17. septembra 2010. godine potvrdio Okružni sud. Nakon revizije, na zahtev podnosilaca predstavke Vrhovni sud Republike Srpske vratio je predmet na ponovni postupak, 01. februara 2012. godine. Nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, Okružni sud naložio je prvostepenom sudu da ispita činjenice koje se odnose na postojanje vansudske nagodbe. Zahtev podnosilaca predstavke je odbijen, i naređeno je da plate troškove postupka. Nakon žalbe podnosilaca, Okružni sud preinačio je presudu u pogledu troškova postupka, i iznos je smanjen. Nakon što je Vrhovni sud odbio reviziju podnosilaca predstavke 6. avgusta 2014. godine, oni su 17. oktobra 2014. godine podneli ustavnu apelaciju pozivajući se na član 6. Konvencije i član 1. Protokola br. 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je sa pet glasova prema četiri, odbio apelaciju kao neosnovanu, 28. septembra 2017. godine.

Evropski sud za ljudska prava proglasio je jednoglasno predstavku dopuštenom, utvrdivši da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju kao i da nema potrebe da razmatra pritužbu prema članu 6. Konvencije. Sa šest glasova prema jednom, utvrđeno je da tužena država mora osigurati izvršenje odluke CRPC-a i odluke Ministarstva za izbeglice, naročito uklanjanje crkve sa zemljišta podnosilaca predstavke u roku od tri meseca. Jednoglasno je odlučeno da u roku od tri meseca podnosiocima treba isplatiti određeni novčani iznos podnosiocima predstavke na ime materijalne štete, kao i bilo koji porez koji može biti zaračunat na taj iznos. Nakon isteka pomenutog roka na utvrđene novčane iznose obračunavaće se obična kamata do izmirenja. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen. U presudi je priloženo delimično izdvojeno mišljenje sudije Kjølbro.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ĈETVRTI ODJEL

PREDMET ORLOVIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br. 16332/18)

PRESUDA

STRASBOURG

1.oktobar 2019. godine

Ova presuda postat će konačna u skladu s odredbom člana 44. stav 2. Konvencije. U presudi su moguće uredničke izmjene.

U predmetu Orlović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Ĉetvrti odjel), zasijedajući kao vijeće u slijedećem sastavu:

Jon Fridrik Kjølbro, predsjednik
Faris Vehabović,
Paul Lemmens,
Iulia Antoanella Motoc,
Carlo Ranzoni,
Jolien Schukking,
Péter Paczolay, sudije,
i Andrea Tamietti, zamjenik registrara Odjela,

nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost dana 02.07. i 09.07.2019. godine, donio je slijedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije protiv Bosne i Hercegovine (br. 16332/18) koju je prema ĉlanu 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) Sudu podnijelo ĉetrnaest državljana Bosne i Hercegovine („aplikanti“), gdja Fata Orlović, gosp. Šaban Orlović, gdja Fatima Ahmetović, gosp. Hasan Orlović, gdja Zlatka Bašić, gdja Senija Orlović, gosp. Ejub Orlović, gosp. Abdurahman Orlović, gdja Muška Mehmedović, gdja Mirsada Ehlić, gdja Melka Mehmedović, gdja Rahima Dahalić, gdja Fatima Orlović i gdja Murtija Hodžić, dana 30.03.2018. godine.
  2. Aplikante je zastupao gosp. F. Karkin, advokat iz Sarajeva. Vladu Bosne i Hercegovine („vlada“) zastupala je njena zastupnica, gdja B. Skalonjić.
  3. Aplikanti su se žalili da im je onemogućeno stvarno uživanje njihove imovine, budući da s njihove zemlje nije uklonjena nezakonito izgradjena crkva. Aplikanti su takodjer tvrdili da su odluke domaćih sudova, koje se odnose na njihov gradjanskopravni zahtjev, bile suprotne ĉlanu 6. Konvencije.
  4. Dana 24.05.2018. godine o aplikaciji je obaviještena Vlada.

ĈINJENICE

I OKOLNOSTI SLUĈAJA 

  1. Aplikanti su rodjeni 1942, 1966, 1969, 1972, 1976, 1974, 1980, 1968, 1970, 1973, 1975, 1978, 1980, odnosno 1982. godine. Prva aplikantica živi u Konjević Polju, Bosna i Hercegovina. Prema informacijama koje su dostavili ostali aplikanti, oni žive u Srebreniku, Bosna i Hercegovina. 

A.     Relevantna pozadina sluĉaja 

  1. Aplikanti su nasljednici muža prve aplikantice, Š.O., i njegovog brata M.O. Muž aplikantice, kao i više od dvadeset njenih drugih srodnika ubijeno je u Srebreniĉkom genocidu 1995. godine.
  2. Aplikanti, gosp. Šaban Orlović, gdja Fatima Ahmetović, gosp. Hasan Orlović, gdja Zlatka Bašić, gdja Senija Orlović i gosp. Ejub Orlović su djeca prve aplikantice i njenog preminulog muža. Gosp. Abdurahman Orlović, gdja Muška Mehmedović, gdja Mirsada Ehlić, gdja Melka Mehmedović, gdja Rahima Dahalić, gdja Fatima Orlović i gdja Murtija Hodžić su djeca M.O.
  3. Aplikanti su živjeli u Konjević Polju, općina Bratunac, u podruĉju koje je sada u Republici Srpskoj (jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine), na imovini koja je pripadala Š.O. i M.O. Imovina se sastojala od nekoliko individualnih i poljoprivredih zgrada, njiva i livada.
  4. Za vrijeme rata koji je vodjen u periodu 1992.-95. godine aplikanti su bili prisiljeni da pobjegnu iz svoje kuće i postanu interno raseljene osobe. 

B.     Izgradnja crkve na zemlji aplikanata 

  1. Dana 11.09.1997. godine, nakon zahtjeva koji je podnijela Srpska pravoslavna opština Drinjaĉa („crkvena opština“), općina Bratunac je izvršila eksproprijaciju dijela zemljišta aplikanata – njive ukupne površine od 11.765 metara kvadratnih, oznaĉene kao katastarska ĉestica br. 996/1 – i dodijelila je crkvenoj opštini u svrhu izgradnje crkve. U rješenju je zemljište o kojem je rijeĉ oznaĉeno kao neizgradjeno gradjevinsko zemljište i navedeno je da će naknada ranijim vlasnicima biti utvrdjena u posebnom postupku. Aplikanti nikada nisu obaviješteni o postupku eksproprijacije.
  2. Crkva je izgradjena 1998. godine na ĉestici br. 996/1, na udaljenosti od 20,5 m od postojeće kuće u kojoj je prva aplikantica živjela sa svojom porodicom prije rata. Crkva je izgradjena bez bilo kakve relevantne tehniĉke dokumentacije.
  3. Dana 21.10.2003. godine crkvena opština je podnijela zahtjev opštinskoj upravi Bratunac - Odjeljenje za prostorno uredjenje i stambeno-komunalne poslove u kojem je zatražila urbanistiĉku saglasnost za izgradjeni objekat crkve.
  4. Dana 14.04.2004. godine, u postupku nadzora nad radom SPHU, gradjevinska inspekcija Ministarstva za prostorno uredjenje, gradjevinarstvo i ekologiju Republike Srpske („inspekcija“) donijela je odluku kojom je naredila gradjevinskoj inspekciji općine Bratunac („općinska inspekcija“) da zabrani korištenje crkve u Konjević Polju u roku od tri dana od donošenja te odluke, u skladu sa ĉlanom 138. Zakona o uredjenju prostora iz 2002. godine (vidi taĉku 43. ove presude). Inspekcija je smatrala da općinska inspekcija nije postupila u skladu s važećim zakonom jer nije zaustavila izgradnju, niti je kasnije sprijeĉila korištenje crkve, iako je ona izgradjena bez urbanistiĉke dozvole i druge tehniĉke dokumentacije. Takodjer, crkvena opština nikad nije dobila upotrebnu dozvolu.
  5. Dana 27.08.2004. godine općinska inspekcija je obavijestila Ministarstvo za prostorno uredjenje, gradjevinarstvo i ekologiju da je zamjenik naĉelnika Bratunca „izriĉito zahtijevao“ da se ne obustavi korištenje crkve za svoju namjenu. Dalje je navedeno da po mišljenju zamjenika naĉelnika to pitanje treba riješiti na višem politiĉkom nivou u koju svrhu je organiziran sastanak izmedju predstavnika općine, Ministarstva za prostorno uredjenje, gradjevinarstvo i ekologiju i vladike Zvorniĉko- tuzlanske eparhije. Nakon sastanka Srpska pravoslavna crkva je pokrenula postupak za legalizaciju crkve. Općinska inspekcija je zakljuĉila da, s obzirom na takav razvoj dogadjaja, odustaje od postupanja u skladu sa ĉlanom 138. Zakona o uredjenju prostora iz 2002.
  6. U decembru 2004. godine crkvena opština je dobila urbanistiĉku saglasnost za crkvu (vidi taĉku 12. ove presude). 

C.     Postupak vraćanja imovine 

  1. Dana 28.10.1999. godine, nakon što je drugi aplikant, gosp. Šaban Orlović, podnio zahtjev, Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica („CRPC“), osnovana prema Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma (vidi taĉku 44. ove presude), utvrdila je da je preminuli muž prve aplikantice, Š.O., bio vlasnik zemlje u Konjević Polju i poništila sve prisilne prenose ili ograniĉenja vlasništva do kojih je došlo nakon 01.04.1992. godine. Odlukom je dalje utvrdjeno da nasljednici Š.O. imaju pravo da se vrate u posjed predmetnog zemljišta šezdeset dana nakon podnošenja zahtjeva za izvršenje te odluke.
  2. Dana 14.11.2001. godine, nakon zahtjeva koji je podnijela prva aplikantica, gdja Fata Orlović, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, odsjek u Bratuncu („Ministarstvo za izbjeglice“), takodjer je utvrdilo da je Š.O. bio vlasnik predmetnog zemljišta, te posebno, suvlasnik ĉestice 996/1, zajedno s njegovim bratom M.O. Naredjeno je da se zemljište odmah vrati u posjed.
  3. Dana 17.04.2002. godine prva aplikantica je Ministarstvu za izbjeglice podnijela zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a od 28.10.1999. godine (vidi taĉku 16. ove presude).
  4. Neutvrdjenog dana nakon toga aplikanti su se vratili u posjed svoga zemljišta, osim ĉestice br. 996/1 na kojoj je ostala crkva (vidi taĉku 11. ove presude). Prva aplikantica se vratila u kuću u kojoj je živjela s porodicom prije rata.
  5. Dana 03.04.2003. godine prva aplikantica se obratila Ministarstvu za izbjeglice sa zahtjevom da se odluka ovog Ministarstva od 14.11.2001. godine izvrši u potpunosti (vidi taĉku 17. ove presude). Ona je takodjer zatražila da se crkvenoj opštini naredi da ukloni crkvu s njene imovine kako bi se omogućilo da se imovina u potpunosti vrati u posjed, te vraćanje zemljišta u predjašnje stanje.
  6. Dana 20.04.2004. godine aplikanti su uputili dopis crkvenoj opštini zatraživši prijateljsko rješenje spora. Aplikanti su predložili premještanje crkve kao najbolje rješenje, tvrdeći da je ona izgradjena nezakonito na njihovoj zemlji. U tom smislu su se pozvali na odluku inspekcije od 14.04.2004. godine (vidi taĉku 13. ove presude).
  7. Dana 20.01.2005. godine naĉelnik opštine Bratunac ponudio je aplikantima naknadu u neodredjenom iznosu, ili dodjelu druge imovine umjesto vraćanja u posjed ĉestice br. 966/1. Aplikanti su to odbili i ostali kod svog zahtjeva za potpuno vraćanje u posjed svoje imovine.
  8. Dana 19.09.2005. godine aplikanti su uputili dopis ministarstvu za izbjeglice, crkvenoj opštini, Ministarstvu za prostorno uredjenje, gradjevinarstvo i ekologiju i naĉelniku Bratunca zahtijevajući od njih da omoguće potpuno izvršenje odluke CRPC-a. 

D.     Parniĉni postupak 

  1. Dana 29.10.2002. godine prva aplikantica je pokrenula parniĉni postupak pred prvostepenim sudom u Srebrenici („prvostepeni sud“) protiv Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini tražeći povrat u posjed ĉestice br. 996/1. Ona je zatražila da se crkva ukloni s njene zemlje, te vraćanje zemljišta u predjašnje stanje.
  2. Dana 04.03.2003. godine prvostepeni sud je odluĉio da nema stvarnu nadležnost za odluĉivanje u predmetu i odbacio je tužbeni zahtjev prve aplikantice.
  3. Dana 25.08.2006. godine, postupajući po žalbi prve aplikantice, Okružni sud u Bijeljini („okružni sud“) ukinuo je presudu od 04.03.2002. godine i vratio predmet na ponovno odluĉivanje.
  4. U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom, ostalih trinaest aplikanata pridružilo se tužbi prve aplikantice. Na zahtjev suda aplikanti su kao tužene oznaĉili: Zvorniĉko-tuzlansku eparhiju Srpske pravoslavne crkve, Crkvenu opštinu Bratunac i Crkvenu opštinu Konjević Polje. Aplikanti su precizirali tužbeni zahtjev da sud donese naredbu o uklanjanju crkve izgradjene na zemljištu o kojem je rijeĉ, te o ustupanju posjeda zemljišta aplikantima u roku od trideset dana od dana presude, dok bi u protivnom aplikanti imali pravo da uklone crkvu o trošku tuženih.
  5. Pripremna roĉišta pred prvostepenim sudom odgadjana su nekoliko puta na prijedlog parniĉnih stranaka. Naroĉito, roĉište zakazano za 27.12.2007. godine odgodjeno je na zahtjev punomoćnika aplikanata koji je obavijestio sud da je razgovarao sa premijerom Republike Srpske, te da postoji mogućnost da će doći do sporazumnog rješenja spora tijekom 2008. godine.
  6. Na roĉištu održanom 20.04.2010. godine aplikanti su izmijenili svoj tužbeni zahtjev tako da su od suda zatražili da prizna valjanost vansudske nagodbe zakljuĉene 11.01.2008. godine izmedju njihovog punomoćnika i tuženih koje je zastupao premijer Republike Srpske, njegov savjetnik, M.D., i vladika Zvorniĉko-tuzlanske eparhije, u slijedećoj formulaciji:

„tuženi su dužni ukloniti crkvu koja je izgradjena na k.ĉ. 996 ...u roku od petnaest dana od dana kada tuženi obezbijede novi prostor za izgradnju crkve u Konjević Polju, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.”

  1. Dana 21.05.2010. godine prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev aplikanata. Tu presudu je dana 17.09.2010. godine potvrdio Okružni sud (kopije tih odluka ne nalaze se u spisu predmeta).
  2. Dana 01.02.2012. godine, nakon revizije koju su podnijeli aplikanti, Vrhovni sud Republike Srpske („Vrhovni sud“) je ukinuo presudu okružnog suda od 17.09.2010. godine i predmet vratio na ponovni postupak (kopija odluke Vrhovnog suda ne nalazi se u spisu predmeta).
  3. Nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, dana 24.09.2012. godine Okružni sud je ukinuo presudu prvostepenog suda od 21.05.2010. godine i vratio predmet tome sudu na ponovni postupak (kopija te odluke ne nalazi se u spisu predmeta). Okružni sud je naložio prvostepenom sudu da ispita ĉinjenice koje se odnose na postojanje vansudske nagodbe, njen sadržaj i postojanje odgovarajućeg ovlaštenja za zakljuĉivanje nagodbe.
  4. Dana 03.06.2013. godine prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev aplikanata. S jedne strane, sud je smatrao da aplikanti nisu dokazali da su premijer i njegov savjetnik bili ovlašteni da zakljuĉe nagodbu u ime tuženih. Oni nisu bili za to ovlašteni ni po zakonu, zbog naĉela odvojenosti države i crkve. S druge strane, dok se vladika Zvorniĉko-tuzlanske eparhije mogao smatrati pravnim zastupnikom tuženih, nije dokazano da je nagodba zaista zakljuĉena s njim. U svojoj izjavi, svjedok M.D. je potvrdio da je kontaktirao sa vladikom putem telefona kako bi razgovarao o mogućnosti prijateljskog rješenja, ali da nije postignut nikakav sporazum. Aplikantima je naredjeno da plate troškove postupka u iznosu od 11.243,70 konvertibilnih maraka (KM, približno 5.760 eura).
  5. Dana 23.10.2013. godine, nakon žalbe aplikanata, Okružni sud je preinaĉio presudu prvostepenog suda u dijelu o troškovima postupka na naĉin da je iznos smanjen na 1.029,60 KM, dok je presuda potvrdjena u preostalom dijelu.
  6. Dana 06.08.2014. godine Vrhovni sud je odbio reviziju aplikanata. Sud je posebno istaknuo da su se pregovori vodjeni 2008. godine izmedju punomoćnika aplikanata i premijera Republike Srpske i njegovog savjetnika odnosili na finansijsku pomoć vlade Zvorniĉko-tuzlanskoj eparhiji u svrhu premiještanja crkve sa zemljišta aplikanata na drugu lokaciju. Sudovi nižeg stepena su pravilno zakljuĉili iz ĉinjeniĉnog stanja da nije postignut sporazum izmedju stranaka u postupku, odnosno aplikanata i Srpske pravoslavne crkve.
  7. Dana 17.10.2014. godine aplikanti su podnijeli ustavnu apelaciju pozivajući se na ĉlan 6. Konvencije i ĉlan 1. Protokola br. 1. Oni su naroĉito ponovili da je povrijedjeno njihovo pravo na mirno uživanje imovine jer je na njihovoj zemlji nezakonito izgradjena crkva. Oni su takodjer tvrdili da je vladika u telefonskom razgovoru sa M.D. dao svoj pristanak za vansudsku nagodbu.
  8. Dana 28.09.2017. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine („Ustavni sud“) je, sa pet glasova prema ĉetiri, odbio apelaciju kao neosnovanu. U odnosu na ĉlan 6. stav 1. Konvencije, on je smatrao da su sudovi nižeg stepena dali jasne i uvjerljive razloge za svoje odluke, te da ti razlozi nisu proizvoljni. Prilikom razmatranja pritužbe aplikanata prema ĉlanu 1. Protokola br. 1, sud se u biti pozvao na svoj zakljuĉak u odnosu na ĉlan 6. stav 1. Konvencije. Ta odluka je dostavljena aplikantima dana 02.11.2017.

E.     Ostale relevantne informacije 

  1. Dana 10.09.2008. godine prvu aplikanticu je fiziĉki napao jedan od policajaca koji su nadzirali ĉišćenje prostora oko crkve u pripremi za službu koja se trebala održati slijedećeg dana.
  2. Istoga dana Ured visokog predstavnika izdao je slijedeće saopćenje:

„Mora biti proveden sporazum o crkvi u Konjević Polju

OHR osudjuje incident koji se jutros dogodio na posjedu Fate Orlović u Konjević Polju.

Vlada Republike Srpske je prošle godine odluĉila da obezbijedi sredstva za izmještanje bespravno izgradjene crkve sa privatnog posjeda Fate Orlović u Konjević Polju.

OHR je pozdravio sporazum kao znak da će pravo na privatnu imovinu Fate Orlović biti ispoštovano.

Bezbjednosni forum Opštine Bratunac, kojim je predsjedavao naĉelnik Bratunca Nedeljko Mladjenović, i kojem su prisustvovali svi relevantni akteri, 30. avgusta prošle godine je saopštio da će obilježavanje krsne slave crkve biti posljednji put održano u postojećoj crkvi u Konjević Polju 11. septembra 2007. godine.

OHR potvrdjuje da se sporazum od prošle godine mora ispoštovati.

Ured visokog predstavnika poziva sve ukljuĉene strane da ostanu pri ranije dogovorenim stavovima, da pokažu suzdržanost te da odustanu od svih radnji koje bi mogle pogoršati situaciju.“

  1. Dana 12.09.2010. godine prvu aplikanticu je opet na njenom imanju napao policajac.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A.     Zakon o povratu imovine iz 1998. godine 

  1. Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ „SG RS“, br. 16/10), koji uredjuje vraćanje imovine u privatnom vlasništvu koja je napuštena nakon 30.04.1991. godine zamijenjen je Zakon o korištenju napuštene imovine iz 1996. godine, („SG RS“, br. 3/96 i 21/96), i poništeni svi akti koji su regulirali status napuštene imovine, a koji su doneseni u periodu izmedju 30.04.1991. i 19.12.1998.
  2. U skladu sa ĉlanom 5. toga zakona, vlasnik ima pravo na povrat nekretnine sa svim pravima koja je imao do 30.04.1991. godine, odnosno do momenta kada je izgubio posjed. Pravo na podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed ne zastarijeva (ĉlan 9). Zahtjev se može podnijeti u svako vrijeme nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice u općini u kojoj se nalazi nekretnina o kojoj je rijeĉ i/ili CRPC-u (ĉlanovi 10.(1.) i 16.(1.)). Odluke CRPC-a su konaĉne i odmah izvršne od strane relevantnih organa vlasti Republike Srpske (ĉlan 16.(3.) i (5.)). Vlasnik može odmah stupiti u posjed svoje nekretnine koja je iseljena (od strane privremenog korisnika) (ĉlan 14.(5.)). 

B.     Zakon o uredjenju prostora iz 2002. godine 

  1. Prema ĉlanu 138. Zakona o uredjenju prostora iz 2002. godine („SG RS“, br. 84/02) koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, gradjevinski inspektor je bio ovlašten, izmedju ostalog, da u nedostatku odgovarajućeg odobrenja za upotrebu zabrani korištenje objekta ili dijela objekta.

III RELEVANTNI MEĐUNARODNI MATERIJALI 

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini („Dejtonski mirovni sporazum“)

  1. Dejtonski mirovni sporazum je parafiran u vojnoj bazi u blizini Dejtona u Sjedinjenim Državama, dana 11.1995. godine. Stupio je na snagu 14.12.1995. godine kada je potpisan u Parizu, u Francuskoj. Njime je okonĉan rat koji se vodio u periodu 1992-95. u Bosni i Hercegovini.

Relevantni dio Aneksa 4 (Ustava Bosne i Hercegovine) glasi:

Ĉlan II taĉka 5

„Sve izbeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju naknadu za svaku imovinu koja im se može vratiti. Svako preuzimanje obaveze ili izjave u vezi s takvom imovinom koje su date pod prisilom su ništave.“

Relevantni dio Aneksa 7 (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama) propisuje:

Ĉlan I: Prava izbjeglica i raseljenih osoba

„Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na povrat imovine koje su lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu za imovinu koja im se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrdjuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihovu teritoriju, ukljuĉujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja.

Strane će osigurati da se izbjeglicama i raseljenim osobama omogući siguran povratak, bez rizika od uznemiravanja, zastrašivanja, proganjanja ili diskriminacije, naroĉito zbog njihovog etniĉkoga porijekla, vjeroispovijesti ili politiĉkog mišljenja.

Strane će poduzeti sve potrebne korake za spreĉavanje aktivnosti unutar svoje teritorije kojima bi se ugrozio ili sprijeĉio siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica i raseljenih osoba. Da bi pokazale svoje opredjeljenje za osiguravanje punog poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda svim osobama pod svojom nadležnošću, te za stvaranje, bez odgadjanja, pogodnih uvjeta za povratak izbjeglica i raseljenih osoba, strane moraju odmah poduzeti sljedeće mjere za izgradnju povjerenja:

a. ukinuti sve domaće pravne propise i administrativne prakse sa diskriminirajućom namjerom ili uĉinkom;

b. sprijeĉiti i hitno suzbiti bilo kakvo pismeno ili usmeno poticanje, putem medija ili na drugi naĉin, na etniĉku ili vjersku netrpeljivost ili mržnju; ...“

Ĉlan VII: Osnivanje Komisije

„Strane ovime osnivaju neovisnu komisiju za raseljene osobe i izbjeglice ('Komisija')...“

Ĉlan VIII: Suradnja

„Strane će suradjivati s Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke brzo i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim medjunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih osoba.“

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA   ĈLANA  1  PROTOKOLA   BR. 1    UZ KONVENCIJU 

  1. Aplikanti su se žalili da im je onemogućeno stvarno uživanje imovine budući da nezakonito izgradjena crkva još nije uklonjena s njihove zemlje. Oni se pozivaju na ĉlan 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju koji glasi:

„Svaka fiziĉka i pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen imovine osim kada je to u javnom interesu i u skladu s uvjetima propisanim zakonom i općim naĉelima medjunarodnog prava..

Prethodne odredbe, medjutim, ni na koji naĉin ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnim kako bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom ili kako bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A.     Dopuštenost 

  1. Sud primjećuje da ova pritužba nije oĉigledno neosnovana u smislu ĉlana 35. stav 3. (a) Konvencije. Sud dalje primjećuje da ona nije nedopuštena niti po bilo kojem drugom osnovu. Prema tome, ona se mora proglasiti dopuštenom.

B.     Meritum

1. Podnesci strana

  1. Aplikanti su ostali kod svog zahtjeva za potpuni povrat njihove imovine i uklanjanje crkve. Oni su takodjer istaknuli da je općina Bratunac, u odluci od 11.09.1997. godine (vidi taĉku 10. ove presude), pogrešno kategorizirala zemlju o kojoj je rijeĉ kao neizgradjeno gradjevinsko zemljište koje je pogodno za eksproprijaciju. U stvarnosti, rijeĉ je o njivi, kako je opisano u zemljišnoj knjizi. Aplikanti su dalje naveli da im rješenje o eksproprijaciji od 11.09.1997. godine nikada nije dostavljeno. Takodjer, crkva o kojoj je rijeĉ bila je u upotrebi samo jednom godišnje, na dan njene slave, budući da u Konjević Polju nema srpskepopulacije.
  2. Vlada je prihvatila da je odluka od 11.09.1997. godine o izuzimanju zemljišta aplikanata i njegovoj dodjeli crkvenoj opštini za izgradnju crkve predstavljala miješanje u imovinska prava aplikanata. Vlada je dalje istaknula da je miješanje u predmetnom sluĉaju predstavljalo lišavanje imovine, osim ukoliko Sud utvrdi da složenost pravne i ĉinjeniĉne situacije spreĉava njegovu klasifikaciju u odredjenu kategoriju. Kada je rijeĉ o zakonitosti, vlada tvrdi da je odluka od 11.09.1997. godine donesena u skladu sa Zakonom o gradjevinskom zemljištu iz 1986. godine. U odnosu na proporcionalnost miješanja, vlada je istakla da je Sud ranije utvrdio da prinudni prijenos imovine s jedne osobe na drugu, ovisno o okolnostima, može biti zakonito sredstvo za promoviranje javnog interesa. U predmetnom sluĉaju imovina aplikanata je izuzeta na zahtjev crkvene opštine u svrhu izgradnje crkve u kojoj bi Srbi iz okolnih sela mogli prakticirati svoju vjeru.
  3. Vlada je takodjer istaknula da je Republika Srpska bila svjesna obaveza koje je preuzela prema Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma u vezi sa slobodnim povratkom izbjeglica u svoje domove i vraćanjem njihove imovine (vidi taĉku 44. ove presude). U cilju implementacije Aneksa 7, Republika Srpska je donijela Zakon o vraćanju imovine iz 1998. godine (vidi taĉku 41. ove presude). Povratak raseljenih osoba i izbjeglica predstavlja važan cilj za sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini, i vlasti nemaju namjeru da ovaj sluĉaj bude generator budućih podjela i sukoba.

 1) Srbi su etniĉka grupa ĉiji pripadnici mogu biti porijeklom iz Srbije ili iz drugih bivših sastavnih republika SFRJ, ukljuĉujući i Bosnu i Hercegovinu. Naziv „Srbin“ (na engleskom jeziku „Serb“, i kao imenica i kao pridjev- prim.prev.) obiĉno se koristi kada se misli na pripadnike etniĉke grupe, bez obzira na njihovo državljanstvo; treba ga razlikovati od naziva „Srbijanac“ koji obiĉno oznaĉava državljane Srbije.

2. Ocjena Suda

  1. Sud prvo primjećuje da u predmetnom sluĉaju nije osporeno da su aplikanti vlasnici imovine o kojoj je rijeĉ i da imaju pravo da im se zemlja vrati.
  2. Kao što je Sud istaknuo u više navrata, ĉlan 1. Protokola br. 1 sadrži tri posebna pravila: prvo pravilo, utvrdjeno u prvoj reĉenici prvog stava, opće je prirode i izražava naĉelo mirnog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj reĉenici prvog stava, odnosi se na lišenje imovine i podvrgava ga odredjenim uvjetima; treće pravilo, navedeno u drugom stavu, priznaje da države potpisnice imaju pravo, izmedju ostalog, vršiti kontrolu korištenja imovine u skladu sa općim interesom i osigurati naplatu kazni. Medjutim, ta tri pravila nisu „odvojena“ u smislu da su nepovezana. Drugo i treće pravilo odnose se na odredjene sluĉajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i stoga ih treba tumaĉiti u svjetlu općeg naĉela utvrdjenog u prvom pravilu (vidi, medju ostalim izvorima, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21.02.1986., taĉka 37., Serija A br. 98, i Iatridis protiv Grčke [VV], br. 31107/96, taĉka 55., ESLJP 1999-II).
  3. Suštinski cilj ĉlana 1. Protokola br. 1 je zaštita osobe od neopravdanog miješanja države u mirno uživanje imovine. Medjutim, temeljem ĉlana 1. Konvencije, svaka država potpisnica „će osigurati svakome ko se nalazi u njenoj nadležnosti, prava i slobode utvrdjene u Konvenciji“. Vršenje ove opće dužnosti može povlaĉiti pozitivne obaveze koje su tijesno povezane sa osiguravanjem efektivnog ostvarivanja prava koja garantira Konvencije. U kontekstu ĉlana 1. Protokola br. 1, te pozitivne obaveze mogu zahtijevati da država poduzme mjere potrebne da bi se zaštitilo pravo na imovinu (vidi Broniowski protiv Poljske [VV], br. 31443/96, taĉka 143., ESLJP 2004-V; Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije [VV], br. 60642/08, taĉka 100., ESLJP 2014; i Sargsyan protiv Azerbejdžana [VV], br. 40167/06, taĉka 219., ESLJP 2015), naroĉito kada postoji neposedna veza izmedju mjera koje aplikant može legitimno oĉekivati od vlasti i stvarnog uživanja imovine (vidi Öneryıldız protiv Turske [VV], br. 48939/99, taĉka 134., ESLJP 2004-XII). Ĉak i u odnosima izmedju privatnih osoba ili entiteta može postojati pozitivna obaveza države (vidi Kotov protiv Rusije [VV, br. 54522/00, taĉka 109., 3.04.2012.).
  4. U cilju utvrdjivanja da li je odgovorna država ispunila svoju obavezu iz ĉlana 1. Protokola br. 1, Sud mora ispitati da li je uspostavljena praviĉna ravnoteža izmedju zahtjeva javnog interesa i temeljnog prava aplikanta na imovinu (vidi Broniowski, citiran gore, taĉka 144.; Kotov, citiran gore, taĉka 110.; Ališić i drugi, citiran gore, taĉka 101.; i Sargsyan, citiran gore, taĉka 220).
  5. Vraćajući se predmetnom sluĉaju Sud napominje da su prema Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma aplikanti, interno raseljene osobe, imali pravo povratka u svoje domove (vidi taĉku 44. ove presude). Kao što je istaknula vlada, povratak raseljenih osoba i izbjeglica je važan cilj vlasti Bosne i Hercegovine na svim nivoima (vidi taĉku 49. ove presude).
  6. Sud dalje napominje da je pravo aplikanata na potpuni povrat imovine uspostavljeno odlukama CRPC i Ministarstva za izbjeglice, od 28.10.1999., odnosno 14.11.2001. godine (vidi taĉke 16. i 17. ove presude). Obje odluke su utvrdile pravo aplikanata da se odmah vrate u posjed (vidi takodjer ĉlan 14.(5) zakona iz 1998. godine, u taĉki 42. ove presude) i obje su bile konaĉne i izvršne. Sud posebno istiĉe da su prema Zakonu o povratu imovine iz 1998. godine i ĉlanu VIII Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, relevantni organi vlasti Republike Srpske morali implementirati odluke CRPC-a (vidi taĉke 42. i 44. ove presude). Sud smatra da se pritužba aplikanata u biti odnosi na nepostupanje javnih vlasti, suprotno pozitivnoj obavezi tih vlasti da u potpunosti vrate njihova imovinska prava.
  7. Sud takodjer napominje da je zemlja kasnije vraćena aplikantima, osim ĉestice br. 996/1, na kojoj je ostala crkva. Aplikanti su opetovano tražili potpuni povrat u posjed, ali bez uspjeha (vidi taĉke 18., 20. i 23. ove presude).
  8. Sud će stoga utvrditi da li je šteta koju su aplikanti pretrpjeli, a koja je nastala kao rezultat nedjelovanja organa vlasti bila opravdana u svjetlu relevantnih naĉela. Ocjena proporcionalnosti zahtijeva sveukupno ispitivanje razliĉitih interesa o kojima je rijeĉ, vodeći raĉuna o tome da je cilj Konvencije da štiti prava koja su „praktiĉna i efektivna”. Nadalje, u svakom sluĉaju koji ukljuĉuje navodnu povredu ĉlana 1. Protokola br. 1, Sud mora utvrditi da li je zbog postupanja ili nepostupanja države osoba o kojoj je rijeĉ morala snositi nesrazmjeran teret (vidi Szkórits protiv Mađarske, br. 58171/09, taĉke 39. i 40., 16.09.2014.).
  9. Sud smatra da je obaveza države da aplikantima osigura efektivno uživanje njihovih imovinskih prava, kako to garantira ĉlan 1. Protokola br. 1, zahtijevala da domaći organi poduzmu praktiĉne korake kako bi osigurali da odluke od 28.10.1999. i 14.11.2001. godine budu izvršene. Umjesto toga, vlasti su u poĉetku ĉak postupile suprotno tako što su u stvarnosti odobrile da crkva ostane na zemlji aplikanata (vidi taĉke 14. i 15. ove presude).
  10. Sud takodjer zapaža da su aplikanti pokrenuli parniĉni postupak tražeći povrat u posjed svoje zemlje tijekom kojega su navodno zakljuĉili vansudsku nagodbu, te kasnije izmijenili svoj zahtjev (vidi taĉku 29. ove presude). Zahtjev aplikanata je konaĉno odbijen što su potvrdili Vrhovni sud i Ustavni sud (vidi stavove 35. i 37. ove presude).
  11. Unatoĉ tome što postoje dvije konaĉne odluke kojima se naredjuje da im se u potpunosti vrati u posjed njihova zemlja, aplikanti su, sedamnaest godina nakon ratifikacije Konvencije i njenih protokola od strane tužene države, još uvijek onemogućeni u njenom mirnom uživanju.
  12. Iako kašnjenje u izvršenju presude može biti opravdano u odredjenim okolnostima (vidi Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, taĉka 35., ESLJP 2002-III), Sud primjećuje da vlada nije ponudila bilo kakvo opravdanje za nedjelovanje vlasti u predmetnom sluĉaju. Sud smatra da veoma dugo kašnjenje u predmetnom sluĉaju predstavlja jasno odbijanje vlasti da izvrše odluke od 28.10.1999. i 14.11.2001. godine, ostavljajući aplikante u stanju neizvjesnosti u pogledu realizacije njihovih imovinskih prava. Tako su, zbog propusta organa vlasti da izvrše konaĉne i obavezujuće odluke, aplikanti pretrpjeli tešku povredu svojih imovinskih prava (vidi, mutatis mutandis, Szkórits, citiran gore, taĉka 45).
  13. S obzirom na sve navedeno, Sud zakljuĉuje da su aplikanti morali nositi nesrazmjeran i prekomjeran teret. Prema tome, došlo je do kršenja ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

II NAVODNA POVREDA ĈLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE 

  1. Aplikanti su se žalili da su odluke domaćih sudova o njihovom tužbenom zahtjevu bile suprotne ĉlanu 6. stav 1. Konvencije.
  2. Vlada je osporila tu tvrdnju.
  3. Sud primjećuje da je ta pritužba povezana sa pritužbom koja je ispitana gore u tekstu, te se i ona mora proglasiti dopuštenom.
  4. S obzirom na zakljuĉak koji se odnosi na ĉlan 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi taĉku 62. ove presude), Sud smatra da nije potrebno ispitivati da li je u ovom predmetu došlo i do povrede ĉlana 6. stav 1.

III PRIMJENA ĈLANA 46. KONVENCIJE 

  1. Ĉlan 46. Konvencije u relevantnom dijelu glasi:

„1. Visoke ugovorne stranke preuzimaju obavezu da se povinuju konaĉnoj presudi Suda u svakom predmetu u kojem su stranke.

2. Konaĉna odluka Suda dostavlja se Komitetu ministara koji vrši nadzor nad njenim izvršenjem.“

  1. Sud ponavlja da su ĉlanom 46. Konvencije države potpisnice preuzele obavezu da se povinuju konaĉnim presudama Suda u svakom predmetu u kojem su stranke, dok nadzor nad izvršenjem vrši Komitet ministara. Slijedi, izmedju ostaloga, da presuda u kojoj Sud utvrdi povredu Konvencije ili njenih protokola nameće pravnu obavezu tuženoj državi ne samo da osobama o kojima je rijeĉ isplati dosudjene iznose praviĉne naknade, već i da odabere, pod nadzorom Komiteta ministara, opće i/ili, po potrebi, individualne mjere koje je potrebno usvojiti u njenom domaćem pravnom poretku kako bi se okonĉala povreda koju je utvrdio Sud, te u mjeri u kojoj je to moguće, otklonile njene posljedice (vidi Scozzari i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98 i 41963/98, taĉka 249., ESLJP 2000-VIII). Sud dalje napominje da je prvenstveno na državi o kojoj je rijeĉ, pod nadzorom Komiteta ministara, da odabre sredstva koja će primijeniti u svom pravnom poretku kako bi ispunila obavezu iz ĉlana 46. Konvencije (vidi Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, taĉka 210, ESLJP 2005-IV).
  2. Medjutim, izuzetno, u cilju pružanja pomoći tuženoj državi u ispunjenju njenih obaveza iz ĉlana 46., Sud može ukazati na vrstu individualnih i/ili generalnih mjera koje se mogu poduzeti kako bi se otklonila utvrdjena povreda Konvencije (vidi Broniowski, citiran gore, taĉka 194, i Scoppola protiv Italije (br. 2) [VV], br. 10249/03, taĉka 148., 17.09.2009. godine).
  3. Sud smatra da povreda utvrdjena u ovom sluĉaju ne ostavlja bilo kakav stvarni izbor u pogledu mjera potrebnih za njeno otklanjanje.
  4. U takvim uvjetima, imajući u vidu konkretne okolnosti ovog sluĉaja, Sud smatra da tužena država mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurala potpuno izvršenje odluke CRPC-a od 28.10.1999. godine (vidi taĉku 16. ove presude) i odluke Ministarstva za izbjeglice od 14.11.2001. godine (vidi taĉku 17. ove presude), ukljuĉujući posebno uklanjanje crkve sa zemlje aplikanata, bez daljeg odgadjanja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna, u skladu sa ĉlanom 44. stav 2. Konvencije.

IV PRIMJENA ĈLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Ĉlan 41. Konvencije glasi: 

„Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je rijeĉ omogućuje samo djelomiĉno obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti praviĉnu naknadu oštećenoj strani.“

A.     Odšteta

  1. Aplikanti potražuju po 10.000 eura (EUR) na ime nastale materijalne štete jer su bili sprijeĉeni da zemlju na kojoj je izgradjena crkva koriste u poljoprivredne svrhe. Nisu podnijeli zahtjev za nematerijalnu štetu.
  2. Vlada je istaknula da je moguće da su aplikanti pretrpjeli odredjenu materijalnu štetu i pozvala Sud da dosudi naknadu na praviĉnoj osnovi i u skladu sa svojom utvrdjenom praksom.
  3. Sud nije mogao izvršiti precizan obraĉun u pogledu štete pretrpljene zbog nemogućnosti korištenja zemlje za poljoprivredu s obzirom na nedostatak dokaza o profitu koji su aplikanti mogli steći da su koristili tu zemlju. Medjutim, on smatra da su aplikanti nužno morali pretrpjeti materijalni gubitak budući da su bili sprijeĉeni u korištenju dijela njihove zemlje, iako je naredjeno da im se ona odmah vrati još 1999. i 2001. godine (vidi taĉke 16. i 17. ove presude; vidi takodjer, mutatis mutandis, Assanidze protiv Gruzije [VV], br. 71503/01, taĉka 200., ESLJP 2004-II). Sud dalje smatra da je najznaĉajnija materijalna šteta nastala za prvu aplikanticu jer je ona jedina koja se vratila na svoju imovinu u Konjević Polju (vidi taĉku 19. ove presude). Stoga, odluĉujući na praviĉnoj osnovi i u skladu sa kriterijima utvrdjenim u svojoj praksi, Sud po ovom osnovu dosudjuje 5.000 eura prvoj aplikantici i po 2.000 eura svakom od preostalih aplikanata.

B.     Troškovi i izdaci

  1. Aplikanti su takodjer potraživali 13.000 eura na ime troškova i izdataka pred domaćim sudovima i pred Sudom.
  2. Vlada je istaknula da bi domaće troškove i izdatke trebalo cijeniti u skladu sa važećom advokatskom tarifom. U pogledu troškova i izdataka pred Sudom, vlada je navela da aplikanti imaju pravo na naknadu nužnih i stvarnih troškova.
  3. Prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je pokazano da su oni stvarno nastali, da su bili nužni, te da je njihov iznos realan (vidi, na primjer, Iatridis protiv Grčke (praviĉna naknada) [VV], br. 31107/96, taĉka 54., ESLJP 2000-XI). U predmetnom sluĉaju, Sud primjećuje da aplikanti nisu dostavili bilo kakve dokaze (raĉune ili fakture) o troškovima i izdacima koje su imali. Stoga se njihov zahtjev odbija jer nije potkrijepljen dokazima.

C.     Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je primjereno da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD

  1. Proglašava, jednoglasno, aplikaciju dopuštenom; 
  1. Utvrđuje, jednoglasno, da je došlo do povrede ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju; 
  1. Utvđuje, jednoglasno, da nema potrebe da razmatra pritužbu prema ĉlanu 6. Konvencije; 
  1. Utvrđuje,

a) sa šest glasova prema jednom, da tužena država mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurala potpuno izvršenje odluke CRPC-a od 28.10.1999. godine i odluke Ministarstva za izbjeglice od 14.11.2001. godine ukljuĉujući, naroĉito, uklanjanje crkve sa zemlje aplikanata u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna, u skladu sa ĉlanom 44. taĉka 2. Konvencije;

b) jednoglasno, da tužena država ima isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna, u skladu sa ĉlanom 44. taĉka 2. Konvencije, 000 EUR (pet hiljada eura) kao i svaki porez koji se može zaraĉunati, prvoj aplikantici, i po 2.000 EUR (dvije hiljade eura kao i svaki porez koji se može zaraĉunati svakom od preostalih aplikanata, na ime materijalne štete, koji iznosi će biti pretvoreni u valutu tužene države po teĉaju na dan izmirenja;

c) jednoglasno, da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedene iznose obraĉunavati obiĉna kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

  1. Odbija, jednoglasno, ostatak zahtjeva aplikanata za praviĉnu naknadu.

 

Saĉinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 1.10.2019. godine, u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

Andrea Tamietti                                                                Jon Fridrik Kjølbro

zamjenik registrara                                                                   predsjednik

 

U skladu sa ĉlanom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, izdvojeno mišljenje sudije Jona Fridrik Kjølbro priloženo je uz ovu presudu.

 

DJELIMIĈNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE KJØLBRO

  1. Saglasan sam sa presudom osim u jednoj taĉki gdje se moje vidjenje razlikuje od stava većine. Stoga sam glasao protiv taĉke 4(a) izreke koja odražava obrazloženje većine iz taĉke 71. presude, u kojoj je Sud ukazao da tužna država, kao individualnu mjeru, mora osigurati „uklanjanje crkve sa zemlje aplikanta u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna.“
  2. Po mome vidjenju, a iz razloga koji su obrazloženi u tekstu dolje, smatram da je navedena individualna mjera problematiĉna, budući da ne uzima u dovoljnoj mjeri u obzir ĉinjenicu da se predmetni sluĉaj ne tiĉe samo spora izmedju aplikanata i tužene države, već takodjer, i posebno, spora izmedju aplikanata i privatne treće strane, Srpske pravoslavne opštine Drinjaĉa („crkvena opština“) koja nije stranka u postupku pred Sudom.
  3. Kako to većina ispravno istiĉe (vidi taĉke 68.-69. presude), Sud će prema ĉlanu 46. samo u izuzetnim situacijama ukazati na individualne mjere koje tužena država treba usvojiti, i u pravilu, Sud će to uĉiniti samo kada utvrdjenje o povredi „ne ostavlja bilo kakav stvarni izbor u pogledu mjera potrebnih za njeno otklanjanje” (vidi, na primjer, Öcalan protiv Turske [VV, br. 46221/99, taĉka 210., ESLJP 2005-IV).
  4. U predmetnom sluĉaju, Sud je u svom obrazloženju, kao i u izreci presude, ukazao da tužena država mora osigurati „uklanjanje crkve sa zemlje aplikanta, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna“. Predmetni sluĉaj se, medjutim, ne tiĉe samo spora izmedju aplikanata (koji traže povrat preostalog dijela zemlje i uklanjanje crkve izgradjene na njoj) i tužene države, već takodjer, i spora izmedju aplikanata i crkvene opštine (vlasnika crkve izgradjene na spornoj zemlji).
  5. Naredjujući da se crkva ukloni, Sud, de facto, rješava i odluĉuje u sporu izmedju dvije privatne stranke na štetu jedne od stranaka, crkvene opštine, koja nije strana u postupku pred Sudom i nije imala priliku izraziti svoje pravne stavove i braniti svoje interese, ĉak ni kao treća strana koja intervenira u postupku pred Sudom.
  6. Izdvajajući svoje mišljenje u ovoj taĉki, ja ne izražavam svoj stav o tome kako bi trebalo odluĉiti u sporu izmedju aplikanata i crkvene opštine. To je, po mome mišljenju, pitanje koje trebaju riješiti domaći organi vlasti u domaćem postupku, u kojem se mogu pružiti neophodne procesne garancije i izvršiti potrebno uskladjivanje interesa; to nije pitanje o kojem treba odluĉivati Sud.
  7. U tom kontekstu, skrenuo sam pažnju na slijedeće ĉinjenice: zemljište o kojem je rijeĉ izuzeto je 1997. godine i dodijeljeno trećoj strani (vidi taĉku 8. presude). Godine 1998., crkvena opština je izgradila predmetnu crkvu (vidi taĉku 11. presude). Crkva postoji i crkvena opština je koristi više od 21 godinu. Osim toga, 2004. godine, izdana je urbanistiĉka saglasnost (vidi taĉku presude). Bez izražavanja bilo kakvog stava o mjerama koje su donijele domaće vlasti kada su zemlju dodijelile crkvenoj opštini i izdale urbanistiĉku saglasnost, ne mogu a da ne primijetim da se crkvena opština, kao privatna stranka, može pozvati na prava utvrdjena u Konvenciji, ukljuĉujući pravo na poštovanje imovine koje garantira ĉlan 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Kako bi trebalo riješiti spor izmedju aplikanata i crkvene opštine, to je na domaćim sudovima da odluĉe, uz mogućnost naknadnog podnošenja individualne aplikacije Sudu u skladu sa ĉlanom 34. Konvencije.
  8. U predmetnom sluĉaju, aplikant je pokrenuo parniĉni postupak protiv crkvene opštine. U poĉetku, aplikanti su tražili uklanjanje crkve i vraćanje predmetnog zemljišta u posjed (vidi taĉku 24. presude). Medjutim, kasnije, a u kontekstu parniĉnog postupka, aplikanti su izmijenili svoj zahtjev i zatražili da domaći sudovi priznaju valjanost vansudske nagodbe koja je navodno zakljuĉena izmedju stranaka (vidi taĉku 29. presude), a koji zahtjev je na kraju odbijen budući da nije zakljuĉen nikakav sprazum, kako su naveli aplikanti (vidi taĉku 35. presude).
  9. Drugim rijeĉima, u kontekstu parniĉnog postupka domaći sudovi nisu imali priliku odluĉivati o meritumu spora izmedju stranaka, odnosno o pitanju uklanjanja crkve i vraćanja predmetne zemlje, a to je direktna posljedica izbora aplikanata u kontekstu domaćeg postupka.
  10. Da predmetni sluĉaj nije ukljuĉivao interese privatne treće strane, crkvene opštine, ne bih imao nikakav problem s tim što je Sud naredio ili ukazao da se zemljište vrati, ali u ovom sluĉaju postoji spor u osnovi izmedju privatnih stranaka sa suprotstavljenim zahtjevima i interesima, a Sud odluĉuje u sporu na štetu jedne od stranaka koja, kao što sam pomenuo, nije predstavljena pred Sudom. To zaista smatram veoma problematiĉnim.
  11. Da su domaći sudovi postupili na naĉin sliĉan pristupu koji je usvojila većina u predmetnom sluĉaju, odnosno da su naredili uklanjanje zgrade i povrat zemlje u postupku u kojem vlasnik ili osoba sa imovinskim pravima nije bila stranka i nije mogla prezentirati svoje vidjenje i braniti svoje interese, Sud bi utvrdio jasnu povredu ĉlana 6. Konvencije (vidi, na primjer, Gankin i drugi protiv Rusije, br. 2430/06 i 3 druga, taĉke 33.-39., 31.05.2016., u odnosu na pravo na obavijest o postupku i mogućnost prisustva na roĉištima i odbrane prava), kao i ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi, na primjer, I.E.M. S.R.L. i drugi protiv Italije [VV], br. 1828/06 i 2 druga, taĉka 303., 28.06.2018., u odnosu na procesna prava iz ĉlana 1. Protokola br. 1).
  12. Iako je Sud u mnogo sluĉajeva naredio ili ukazao na potrebu povrata imovine aplikantu, on je uvijek imao na umu da mogu postojati situacije u kojima je povrat imovine nemoguć de facto ili de jure, izmedju ostalog, zbog prava i interesa trećih strana. Zbog toga je Sud u takvim sluĉajevima ukazivao na povrat imovine o kojoj je rijeĉ ili, alternativno, plaćanje naknade koja je jednaka stvarnoj vrijednosti te imovine (vidi, na primjer, Zwierzyński protiv Poljske (praviĉna naknada), 34049/96, taĉke 13.-16., 2.07.2002.; Hodoş i drugi protiv Rumunije, br. 29968/96, taĉke 72.-73., 21.05.2002.; Scordino protiv Italije (br. 3) (praviĉna naknada), br. 43662/98, taĉke 37.-38., 6.03. 2007; Budescu i Petrescu protiv Rumunije, br. 33912/96, taĉke 53.-54., 2.07.2002.; Cretu protiv Rumunije, br. 32925/96, taĉke 59.-60., 9.07.2002.; i Bălănescu protiv Rumunije, br. 35831/97, taĉke 36.-37., 9.07.2002.).
  13. Po mome mišljenju, to je ono što je Sud mogao i trebao uĉiniti u predmetnom sluĉaju: ukazati da je potrebno izvršiti uklanjanje crkve i povrat imovine o kojoj je rijeĉ, ili alternativno, isplatiti naknadu koja je jednaka stvarnoj vrijednosti zemlje o kojoj je rijeĉ.
  14. To bi omogućilo odgovornoj državi da, pod nadzorom Komiteta ministara, odluĉi o sporu u postupku u kojem bi obje strane imale priliku iznijeti svoje pravne argumente, procesna prava iz ĉlana 6. Konvencije bi mogla biti poštovana i moglo se izvršiti uskladjivanje interesa koje zahtijeva ĉlan 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Većina je, medjutim, odluĉila da se umiješa u prava privatne treće strane, crkvene opštine, koja nije strana u postupku pred Sudom i nije imala priliku iznijeti bilo koje argumente pred Sudom, ĉak ni kao treća strana.
  15. Ipak, želio bih dodati još jedno konaĉno zapažanje u vezi sa pristupom Suda u predmetnom sluĉaju: pitam se da li bi mjeru koja je predmet pritužbe trebalo cijeniti prema pozitivnoj ili negativnoj obavezi države iz ĉlana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  16. Iz razloga navedenih u taĉkama 54.-57. presude, Sud polazi od toga da se predmet odnosi na pozitivne obaveze države. Medjutim, praksa Suda nije uvijek dosljedna po tom pitanju. U nekim sluĉajevima koji se tiĉu propusta države da se povinuje konaĉnoj i obavezujućoj domaćoj odluci o imovinskim pravima Sud je nedjelovanje države cijenio kao miješanje u imovinska prava aplikanta prema ĉlanu 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi, na primjer, Iatridis protiv Grčke [VV], br. 31107/96, taĉka 55., ESLJP 1999-II; Antonetto protiv Italije, br. 15918/89, taĉka 34., 20.07.2000; Frascino protiv Italije, 35227/97, taĉka 32., 11.12.2003.; i Paudicio protiv Italije, br. 77606/01, taĉka 42., 24.05.2007.), Păduraru protiv Rumunije, br. 63252/00, taĉka 92., ESLJP 2005-XII (izvaci), Viaşu protiv Rumunije, br. 75951/01, taĉka 59., 9.12.2008. Medjutim, kako je Sud naveo u mnogo sluĉajeva, naĉela koja je potrebno primijeniti su ista (vidi, na primjer, Broniowski protiv Poljske [VV], br. 31443/96, taĉka 144, ESLJP 2004-V) i, prema tome, da je Sud odluĉio cijeniti sluĉaj kao pitanje miješanja, ili negativne obaveze, obrazloženje je moglo biti drugaĉije, ali bi ishod sluĉaja bio isti.


___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF ORLOVIĆ AND OTHERS v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 16332/18)

JUDGMENT

STRASBOURG

1 October 2019

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Orlović and Others v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as Chamber composed of:

Jon Fridrik Kjølbro, President,
Faris Vehabović,
Paul Lemmens,
Iulia Antoanella Motoc,
Carlo Ranzoni,
Jolien Schukking,
Péter Paczolay, judges,
and Andrea TamiettiDeputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 2 July and 9 July 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on the latter date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 16332/18) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by fourteen citizens of Bosnia and Herzegovina (“the applicants”), Ms Fata Orlović, Mr Šaban Orlović, Ms Fatima Ahmetović, Mr Hasan Orlović, Ms Zlatka Bašić, Ms Senija Orlović, Mr Ejub Orlović, Mr Abdurahman Orlović, Ms Muška Mehmedović, Ms Mirsada Ehlić, Ms Melka Mehmedović, Ms Rahima Dahalić, Ms Fatima Orlović and Ms Murtija Hodžić, on 30 March 2018.

2.  The applicants were represented by Mr F. Karkin, a lawyer practising in Sarajevo. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Agent, Ms B. Skalonjić.

3.  The applicants alleged, in particular, that they were prevented from effectively enjoying their possession because an unlawfully built church has not been removed from their land. The applicants also alleged that the domestic courts decisions concerning their civil claim had been contrary to Article 6 of the Convention.

4.  On 24 May 2018 notice of the application was given to the Government.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicants were born in 1942, 1966, 1969, 1972, 1976, 1974, 1980, 1968, 1970, 1973, 1975, 1978, 1980 and 1982, respectively. The first applicant lives in Konjević Polje, Bosnia and Herzegovina. According to the information provided by the remaining applicants, they live in Srebrenik, Bosnia and Herzegovina.

A.  Relevant background

6.  The applicants are heirs to the first applicants husband, Š.O., and his brother M.O. The first applicants husband and more than twenty other relatives were killed in the Srebrenica genocide in 1995.

7.  The applicants Mr Šaban Orlović, Ms Fatima Ahmetović, Mr Hasan Orlović, Ms Zlatka Bašić, Ms Senija Orlović and Mr Ejub Orlović are the first applicants and her late husbands children. Mr Abdurahman Orlović, Ms Muška Mehmedović, Ms Mirsada Ehlić, Ms Melka Mehmedović, Ms Rahima Dahalić, Ms Fatima Orlović and Ms Murtija Hodžić are M.O.s children.

8.  The applicants lived in Konjević Polje, Bratunac Municipality in what is now the Republika Srpska (one of the two constituent entities of Bosnia and Herzegovina), on a property belonging to Š.O. and M.O. The property consisted of several individual and agricultural buildings, fields and meadows.

9.  During the 1992-95 war the applicants were forced to flee their home and became internally displaced persons.

B.  Building of a church on the applicants land

10.  On 11 September 1997, following a request submitted by the Drinjača Serbian Orthodox Parish (“the Parish”), Bratunac Municipality expropriated a part of the applicants land – a field with a total area of 11,765 sq. m, designated as cadastral parcel no. 996/1 – and allocated it to the Parish for the purpose of building a church. The decision referred to the land in question as undeveloped construction land and stipulated that compensation to the previous owners would be determined in separate proceedings. The applicants were never informed of the expropriation proceedings.

11.  In 1998 a church was built on plot no. 996/1, 20.5 m away from the existing house in which the first applicant had lived with her family before the war. The church was built without any relevant technical documentation.

12.  On 21 October 2003 the Parish submitted a request to the Spatial Planning and Housing Unit of Bratunac Municipality (“the SPHU”), asking for planning permission for the church.

13.  On 14 April 2004, in the supervision proceedings of the work of the SPHU, the Construction Inspectorate of the Ministry of Spatial Planning, Construction and Ecology of the Republika Srpska (“the Inspectorate”) issued a decision by which it ordered the Construction Inspectorate of Bratunac Municipality (“the Municipal Inspectorate”) to ban the use of the church in Konjević Polje within three days of the delivery of that decision, in accordance with section 138 of the Spatial Development Act 2002 (see paragraph 43 below). The Inspectorate considered that the Municipal Inspectorate had not acted in accordance with the relevant law because it had failed to stop the construction work and later prevent the use of the church, although it had been built without planning permission and other technical documentation. Moreover, the Parish had never obtained a use permit.

14.  On 27 August 2004 the Municipal Inspectorate informed the Ministry of Spatial Planning, Construction and Ecology that the deputy mayor of Bratunac had “expressly demanded” that the use of the church for that function not be stopped. It was further stated that in the deputy mayors opinion the issue should be resolved at a higher political level, for which purpose a meeting had been organised between the municipal representatives, the Ministry of Spatial Planning, Construction and Ecology and the bishop of the Zvornik-Tuzla Eparchy. After the meeting, the Serbian Orthodox Church had initiated the proceedings for the legalisation of the church. The Municipal Inspectorate concluded by stating that in view of those developments it had desisted from acting in accordance with section 138 of the Spatial Development Act 2002.

15.  In December 2004 the Parish obtained planning permission for the church (see paragraph 12 above).

C.  Restitution proceedings

16.  On 28 October 1999, following a request submitted by the second applicant, Mr Šaban Orlović, the Commission for Real Property Claims of Displaced Persons and Refugees (“the CRPC”), set up by Annex 7 to the Dayton Peace Agreement (see paragraph 44 below), established that the first applicants late husband, Š.O., had been the owner of the land in Konjević Polje and annulled any involuntary transfer or restriction of ownership after 1 April 1992. The decision further established that Š.O.s heirs were entitled to repossess the land in question sixty days after submitting a request for the enforcement of that decision.

17.  On 14 November 2001, following a request submitted by the first applicant, Ms Fata Orlović, the Ministry for Refugees and Displaced Persons of the Republika Srpska, Bratunac Unit (“the Ministry for Refugees”), also established that Š.O. was the owner of the land in question, and in particular, the co-owner of plot no. 996/1 together with his brother M.O. Immediate repossession of the land was ordered.

18.  On 17 April 2002 the first applicant submitted a request for the enforcement of the CRPC decision of 28 October 1999 to the Ministry for Refugees (see paragraph 16 above).

19.  On an unspecified date after that the applicants regained possession of their land, except for plot no. 996/1, on which the church remained (see paragraph 11 above). The first applicant returned to the house in which she had lived with her family before the war.

20.  On 3 April 2003 the first applicant submitted a request to the Ministry for Refugees asking for the full enforcement of its decision of 14 November 2001 (see paragraph 17 above). She also asked it to order the Parish to remove the church from her property in order to enable full repossession and to return the land in its original condition.

21.  On 20 April 2004 the applicants wrote to the Parish asking for an amicable solution of the dispute. The applicants proposed relocation of the church as the best solution, as they argued that it had been illegally built on their land. In that regard they referred to the Inspectorates decision of 14 April 2004 (see paragraph 13 above).

22.  On 20 January 2005 the mayor of Bratunac offered the applicants compensation, in an unspecified amount, or allocation of another property in lieu of the restitution of plot no. 966/1. The applicants refused and maintained their request for the full restitution of their property.

23.  On 19 September 2005 the applicants wrote to the Ministry for Refugees, the Parish, the Ministry of Spatial Planning, Construction and Ecology and the mayor of Bratunac urging them to enable the full enforcement of the CRPC decision.

D.  Civil proceedings

24.  On 29 October 2002 the first applicant brought a civil action in the Srebrenica Court of First Instance (“the Court of First Instance”) against the Serbian Orthodox Church in Bosnia and Herzegovina seeking to recover possession of plot no. 996/1. She asked for the church to be removed from her land and for restitution of the land in its original condition.

25.  On 4 March 2003 the Court of First Instance decided that it lacked subject-matter jurisdiction to decide the case and rejected the first applicants civil action.

26.  On 25 August 2006, following an appeal by the first applicant, the Bijeljina District Court (“the District Court”) quashed the judgment of 4 March 2002 and remitted the case for re-examination.

27.  In the course of the re-examination proceedings before the Court of First Instance, the other thirteen applicants joined the first applicants civil action. At the courts request the applicants specified the respondents as follows: the Zvornik-Tuzla Eparchy of the Serbian Orthodox Church, the Bratunac Parish and the Konjević Polje Parish. The applicants specified that they sought a court order to remove the church built on the land in question and to cede possession of the land to the applicants within thirty days of the date of the judgment, in default of which the applicants would be authorised to remove the church themselves at the respondents expense.

28.  The preparatory hearings before the Court of First Instance were adjourned several times at the request of the parties. In particular, a hearing scheduled for 27 December 2007 was adjourned at the request of the applicants representative who informed the court that he had talked to the Prime Minister of the Republika Srpska and that there was a possibility that the case could be settled in the course of 2008.

29.  At a hearing of 20 April 2010 the applicants changed their claim in that they asked the court to recognise the validity of an out-of-court settlement concluded on 11 January 2008 between their representative and the respondents, who were represented by the Prime Minister of the Republika Srpska, his adviser, M.D., and the bishop of the Zvornik-Tuzla Eparchy, which was worded as follows:

“The respondents must remove the church built on plot no. 996 ... within fifteen days of the date on which they will have provided other land for the purpose of building a church in Konjević Polje, in default of which [the settlement will be] compulsorily enforced.”

30.  On 21 May 2010 the Court of First Instance dismissed the applicants claim. That judgment was upheld by the District Court on 17 September 2010 (copies of those decisions are not in the case file).

31.  On 1 February 2012, following an appeal on points of law lodged by the applicants, the Supreme Court of the Republika Srpska (“the Supreme Court”) quashed the District Courts judgment of 17 September 2010 and remitted the case for re-examination (a copy of the Supreme Courts decision is not in the case file).

32.  Following remittal, on 24 September 2012 the District Court quashed the Court of First Instances judgment of 21 May 2010 and remitted the case to that court for re-examination (a copy of that decision is not in the case file). The District Court instructed the Court of First Instance to examine the facts concerning the existence of the out-of-court settlement, its content and the existence of the proper authorisation to conclude the settlement.

33.  On 3 June 2013 the Court of First Instance rejected the applicants claim. On the one hand, the court held that the applicants had failed to demonstrate that the Prime Minister and his adviser had been authorised to conclude the settlement on behalf of the respondents. They had not been authorised to do so by the law either because of the principle of the separation of church and state. On the other hand, while the bishop of the Zvornik-Tuzla Eparchy could be considered as the respondents legal representative, it had not been proved that the settlement had indeed been concluded with him. In his witness statement M.D. had confirmed that he had contacted the bishop by phone to discuss the possibility of an amicable solution, but that no agreement had been reached. The applicants were ordered to pay 11,243.70 convertible marks (BAM – approximately 5,760 euros) in legal costs.

34.  On 23 October 2013, following an appeal by the applicants, the District Court overturned the Court of First Instances judgment in the part concerning legal costs, decreasing the award to BAM 1,029.60, and upheld the remainder of the judgment.

35.  On 6 August 2014 the Supreme Court rejected the applicants appeal on points of law. The court noted in particular that negotiations which had taken place in 2008 between the applicants representative and the Republika Srpskas Prime Minister and his adviser had concerned the governments financial aid to the Zvornik-Tuzla Eparchy with the purpose of relocation of the church from the applicants land. The lower courts had correctly concluded from the facts that no agreement had been concluded between the parties to the proceedings, namely the applicants and the Serbian Orthodox Church.

36.  On 17 October 2014 the applicants lodged a constitutional appeal, relying on Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1. They reiterated, in particular, that their right to the peaceful enjoyment of possessions had been violated because the church had been illegally built on their land. They also argued that the bishop during the telephone conversation with M.D. had given his consent to the out-of-court agreement.

37.  On 28 September 2017 the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“the Constitutional Court”) dismissed the appeal as ill-founded, by five votes to four. Under Article 6 § 1 of the Convention, it held that the lower courts had given clear and convincing reasons for their rulings, and that these reasons were not arbitrary. In examining the applicants complaint under Article 1 of Protocol No. 1, the court essentially referred to its conclusion under Article 6 § 1 of the Convention. That decision was delivered to the applicants on 2 November 2017.

E.  Other relevant information

38.  On 10 September 2008 the first applicant was physically attacked by one of the police officers who were supervising the cleaning up of the area around the church in preparation for a service which was to be held the following day.

39.  On the same day the Office of the High Representative issued the following statement:

“Agreement On Konjević Polje Church Must Be Implemented

The OHR condemns the incident that took place on Fata Orlovićs property in Konjević Polje this morning.

Last year the Government of Republika Srpska decided to provide funding for the relocation of the illegally constructed church from the private property of Fata Orlović in Konjević-Polje.

OHR welcomed the agreement as a sign that Fata Orlovićs right to private property would be respected.

On 30 August of last year, the Bratunac Security Forum, chaired by Bratunac Mayor Nedeljko Mlađenović, and attended by all the relevant actors, announced that the annual church feast of 11 September would be held for the last time in the existing church in Konjević Polje on 11 September 2007.

OHR maintains that last years agreement must be respected.

The Office of the High Representative calls for all those involved to stick to previously agreed positions, to show restraint and to refrain from any action that might enflame the situation.”

40.  On 12 September 2010 the first applicant was again attacked on her property by a police officer.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  Restitution of Property Act 1998

41.  The Restitution of Property Act 1998 (Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, Official Gazette of the Republika Srpska “OG RS”, no. 16/10), which regulates the restitution of privately-owned real property abandoned after 30 April 1991, replaced the Abandoned Property Act 1996 (Zakon o korištenju napuštene imovine, OG RS, nos. 3/96 and 21/96) and annulled all the acts regulating the status of abandoned property issued in the period between 30 April 1991 and 19 December 1998.

42.  In accordance with section 5 of this Act, an owner has the right to repossession of property and to recognition of all the rights he or she had over that property until 30 April 1991 or until the date of the loss of possession. The right to claim repossession is not subject to the statute of limitations (section 9). A request can be submitted at any time to the competent unit of the Ministry for Refugees in the municipality in which the property in question is located and/or to the CRPC (sections 10(1) and 16(1)). The decisions of the CRPC are final and immediately enforceable by the relevant authorities of the Republika Srpska (section 16(3) and (5)). Property which has been vacated (by a temporary occupant) can be repossessed immediately (section 14(5)).

B.  Spatial Development Act 2002

43.  Under section 138 of the Spatial Development Act 2002 (Zakon o uređenju prostora, OG RS, no. 84/02), which was in force at the material time, a building inspector was authorised, inter alia, to ban the use of an object or a part thereof, in the absence of a valid authorisation to use it.

III.  RELEVANT INTERNATIONAL MATERIALS

General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina (“the Dayton Peace Agreement”)

44.  The Dayton Peace Agreement was initialled at a military base near Dayton, the United States, on 21 November 1995. It entered into force on 14 December 1995 when it was signed in Paris, France. It put an end to the 1992-95 war in Bosnia and Herzegovina.

The relevant part of Annex 4 (the Constitution of Bosnia and Herzegovina) reads as follows:

Article II § 5

“All refugees and displaced persons have the right freely to return to their homes of origin. They have the right, in accordance with Annex 7 to the General Framework Agreement, to have restored to them property of which they were deprived in the course of hostilities since 1991 and to be compensated for any such property that cannot be restored to them. Any commitments or statements relating to such property made under duress are null and void.”

The relevant part of Annex 7 (the Agreement on Refugees and Displaced Persons) provides:

Article I: Rights of Refugees and Displaced Persons

“All refugees and displaced persons have the right freely to return to their homes of origin. They shall have the right to have restored to them property of which they were deprived in the course of hostilities since 1991 and to be compensated for any property that cannot be restored to them. The early return of refugees and displaced persons is an important objective of the settlement of the conflict in Bosnia and Herzegovina. The Parties confirm that they will accept the return of such persons who have left their territory, including those who have been accorded temporary protection by third countries.

The Parties shall ensure that refugees and displaced persons are permitted to return in safety, without risk of harassment, intimidation, persecution, or discrimination, particularly on account of their ethnic origin, religious belief, or political opinion.

The Parties shall take all necessary steps to prevent activities within their territories which would hinder or impede the safe and voluntary return of refugees and displaced persons. To demonstrate their commitment to securing full respect for the human rights and fundamental freedoms of all persons within their jurisdiction and creating without delay conditions suitable for return of refugees and displaced persons, the Parties shall take immediately the following confidence building measures:

a. the repeal of domestic legislation and administrative practices with discriminatory intent or effect;

b. the prevention and prompt suppression of any written or verbal incitement, through media or otherwise, of ethnic or religious hostility or hatred; ...”

Article VII: Establishment of the Commission

“The Parties hereby establish an independent Commission for Displaced Persons and Refugees (the Commission) ...”

Article VIII: Cooperation

“The Parties shall cooperate with the work of the Commission, and shall respect and implement its decisions expeditiously and in good faith, in cooperation with relevant international and nongovernmental organizations having responsibility for the return and reintegration of refugees and displaced persons.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

45.  The applicants complained that they had been prevented from effectively enjoying their possession because the unlawfully built church had not yet been removed from their land. They relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A.  Admissibility

46.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

47.  The applicants maintained their request for the full restitution of their property and removal of the church. They also submitted that in the decision of 11 September 1997 Bratunac Municipality (see paragraph 10 above) had wrongly categorised the land in question as undeveloped construction land fit for expropriation. In reality it was a field, as described in the land register. The applicants furthermore submitted that the expropriation decision of 11 September 1997 had never been served on them. Moreover, the church in question had been used only once per year, on the day of its patron saint, because there was no Serb[1] population in Konjević Polje.

48.  The Government conceded that the decision of 11 September 1997 to expropriate the applicants land and allocate it to the Parish for the construction of a church had constituted interference with the applicants property rights. They further submitted that the interference in the present case had amounted to deprivation of possession, unless the Court found that the complexity of the legal and factual situation prevented its being classified in a precise category. As regards the lawfulness, the Government argued that the decision of 11 September 1997 had been given in accordance with the Development Land Act 1986. As to the proportionality of the interference the Government submitted that the Court had held before that the compulsory transfer of property from one individual to another, may, depending upon circumstances, constitute a legitimate means for promoting public interest. In the present case the applicants property was expropriated at the request of the Parish for the purpose of building a church in which Serbs from the surrounding villages could practise their religion.

49.  The Government furthermore submitted that the Republika Srpska had been aware of the obligations it undertook under Annex 7 to the Dayton Peace Agreement concerning free return of refugees to their homes of origins and restitution of their property (see paragraph 44 above). In order to implement Annex 7, the Republika Srpska had enacted the Restitution of Property Act 1998 (see paragraph 41 above). The return of displaced persons and refugees was an important objective for all the authorities in Bosnia and Herzegovina and the authorities had not intended for this case to be a generator of further division and conflicts.

2.  The Courts assessment

50.  The Court notes firstly that it is not disputed in the present case that the applicants are the owners of the property in question and that they were entitled to have the land restored to them.

51.  As the Court has stated on a number of occasions, Article 1 of Protocol No. 1 comprises three distinct rules: the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest and to secure the payment of penalties. The three rules are not, however, “distinct” in the sense of being unconnected. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule (see, among other authorities, James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 37, Series A no. 98, and Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 55, ECHR 1999-II).

52.  The essential object of Article 1 of Protocol No. 1 is to protect a person against unjustified interference by the State with the peaceful enjoyment of his or her possessions. However, by virtue of Article 1 of the Convention, each Contracting Party “shall secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”. The discharge of this general duty may entail positive obligations inherent in ensuring the effective exercise of the rights guaranteed by the Convention. In the context of Article 1 of Protocol No. 1, those positive obligations may require the State to take the measures necessary to protect the right of property (see Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 143, ECHR 2004V; Ališić and Others v. Bosnia and Herzegovina, Croatia, Serbia, Slovenia and the former Yugoslav Republic of Macedonia [GC], no. 60642/08, § 100, ECHR 2014; and Sargsyan v. Azerbaijan [GC], no. 40167/06, § 219, ECHR 2015), particularly where there is a direct link between the measures an applicant may legitimately expect from the authorities and his effective enjoyment of his possessions (see Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 134, ECHR 2004XII). Even in relations between private individuals or entities there may be positive obligation for the State (see Kotov v. Russia [GC], no. 54522/00, § 109, 3 April 2012).

53.  With a view to establishing whether the respondent State has complied with its positive obligations under Article 1 of Protocol No. 1, the Court must examine whether a fair balance has been struck between the demands of the public interest involved and the applicants fundamental right of property (see Broniowski, cited above, § 144; Kotov, cited above, § 110; Ališić and Others, cited above, § 101; and Sargsyan, cited above, § 220).

54.  Turning to the present case the Court notes that under Annex 7 to the Dayton Peace Agreement the applicants, internally displaced persons, had the right to return to their homes of origin (see paragraph 44 above). As submitted by the Government, the return of displaced persons and refugees was an important objective for all the authorities in Bosnia and Herzegovina (see paragraph 49 above).

55.  The Court further notes that the applicants right to full restitution had been established by the decisions of the CRPC and the Ministry for Refugees, of 28 October 1999 and 14 November 2001, respectively (see paragraphs 16 and 17 above). Both decision conferred the right to immediate repossession (see also section 14(5) of the 1998 Act in paragraph 42 above) and both were final and enforceable. The Court notes in particular that under the Restitution of Property Act 1998 and Article VIII of Annex 7 to the Dayton Peace Agreement, the relevant authorities of the Republika Srpska had to implement the CRPCs decisions (see paragraphs 42 and 44 above). The Court considers that the applicants complaint is essentially one about inaction of the public authorities, contrary to the latters positive obligation to fully restore their property rights.

56.  The Court notes furthermore that land was subsequently returned to the applicants, except for plot no. 996/1, on which the church remained. The applicants had repeatedly sought full repossession to no avail (see paragraphs 18, 20 and 23 above).

57.  The Court will, therefore, determine if the prejudice sustained as result of the authorities inaction by the applicants was justifiable in the light of the relevant principles. The assessment of proportionality requires an overall examination of the various interests in issue, bearing in mind that the Convention is intended to safeguard rights that are “practical and effective”. Furthermore, in each case involving an alleged violation of Article 1 of Protocol No. 1, the Court must ascertain whether by reason of the States action or inaction the person concerned had to bear a disproportionate burden (see Szkórits v. Hungary, no. 58171/09, §§ 39 and 40, 16 September 2014).

58.  The Court considers that the States obligation to secure to the applicants the effective enjoyment of their right of property, as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1, required the national authorities to take practical steps to ensure that the decisions of 28 October 1999 and 14 November 2001 were enforced. Instead, the authorities initially even did the opposite by effectively authorising the church to remain on the applicants land (see paragraphs 14 and 15 above).

59.  The Court also observes that the applicants had initiated civil proceedings seeking to recover possession of their land in the course of which they allegedly concluded an out-of-court settlement and subsequently changed their claim (see paragraph 29 above). The applicants claim was ultimately dismissed, which was confirmed by the Supreme Court and the Constitutional Court, respectively (see paragraphs 35 and 37 above).

60.  Despite having two final decisions ordering full repossession of their land, the applicants are still prevented, seventeen years after the ratification of the Convention and its protocols by the respondent State, from the peaceful enjoyment thereof.

61.  Although a delay in the execution of a judgment may be justified in particular circumstances (see Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 35, ECHR 2002III), the Court notes that the Government did not offer any justification for the authorities inaction in the present case. The Court considers that the very long delay in the present case amounts to a clear refusal of the authorities to enforce the decisions of 28 October 1999 and 14 November 2001, leaving the applicants in a state of uncertainty with regard to the realisation of their property rights. Thus, as a result of the authorities failure to comply with the final and binding decisions, the applicants suffered serious frustration of their property rights (see, mutatis mutandisSzkórits, cited above, § 45).

62.  Having regard to all the above, the Court concludes that the applicants had to bear a disproportionate and excessive burden. There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

63.  The applicants complained that the domestic courts decisions concerning their civil claim had been contrary to Article 6 § 1 of the Convention.

64.  The Government contested that argument.

65.  The Court notes that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.

66.  Having regard to the finding relating to Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see paragraph 62 above), the Court considers that it is not necessary to examine whether, in this case, there has also been a violation of Article 6 § 1.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

67.  Article 46 of the Convention, in so far as relevant, provides:

“1.  The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2.  The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.”

68.  The Court reiterates that by Article 46 of the Convention the Contracting Parties have undertaken to abide by the final judgments of the Court in any case to which they are parties, execution being supervised by the Committee of Ministers. It follows, inter alia, that a judgment in which the Court finds a breach of the Convention or the Protocols thereto imposes on the respondent State a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction, but also to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in their domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress as far as possible the effects (see Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000VIII). The Court further notes that it is primarily for the State concerned to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the means to be used in its domestic legal order to discharge its obligation under Article 46 of the Convention (see Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 210, ECHR 2005-IV).

69.  However, exceptionally, with a view to helping the respondent State to fulfil its obligations under Article 46, the Court may seek to indicate the type of individual and/or general measures that might be taken in order to put an end to the Convention shortcoming it has found to exist (see Broniowski, cited above, § 194, and Scoppola v. Italy (no. 2) [GC], no. 10249/03, § 148, 17 September 2009).

70.  The Court considers that the violation found in the instant case does not leave any real choice as to the measures required to remedy it.

71.  In these conditions, having regard to the particular circumstances of the casethe Court considers that the respondent State must take all necessary measures in order to secure full enforcement of the CRPCs decision of 28 October 1999 (see paragraph 16 above) and the decision of the Ministry for Refugees of 14 November 2001 (see paragraph 17 above), including in particular the removal of the church from the applicants land, without further delay and at the latest within three months from the date on which the judgment becomes final, in accordance with Article 44 § 2 of the Convention.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

72.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

73.  In respect of pecuniary damage the applicants claimed 10,000 euros (EUR) each in respect of the loss sustained because they had been prevented from using the land, on which the church had been built, for agricultural purposes. They made no claim in respect of non-pecuniary damage.

74.  The Government submitted that the applicants might have suffered some pecuniary damage and invited the Court to make its award on equitable basis and in accordance with its established case-law.

75.  The Court has been unable to make a precise calculation regarding the loss sustained owing to the inability to use the land for agricultural purpose in view of the lack of evidence of the profit the applicants could have actually made had they been able to use that land. However, it considers that the applicants must necessarily have sustained pecuniary loss as they have been prevented from using a part of their land, although its immediate restitution had been ordered already in 1999 and 2001 (see paragraphs 16 and 17 above; see also, mutatis mutandisAssanidze v. Georgia [GC], no. 71503/01, § 200, ECHR 2004II). The Court further considers that the pecuniary loss was most significant for the first applicant because she is the one who had returned to the property in Konjević Polje (see paragraph 19 above). Consequently, ruling on an equitable basis and in accordance with the criteria set out in its case-law, the Court awards EUR 5,000 to the first applicant and EUR 2,000 to each of the remaining applicants under this head.

B.  Costs and expenses

76.  The applicants also claimed EUR 13,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court.

77.  The Government submitted that the domestic cost and expenses should be assessed in accordance with the applicable lawyers tariffs. As regards the costs and expenses before the Court, the Government argued that the applicants were entitled to reimbursement of necessary and actual costs.

78.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000XI). In the present case, the Court notes that the applicants have not submitted any evidence (bills or invoices) about the costs and expenses incurred. Therefore, their claim is rejected for lack of substantiation.

C.  Default interest

79.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Declares, unanimously, the application admissible;

2.  Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3.  Holds, unanimously, that there is no need to examine the complaint under Article 6 of the Convention;

4.  Holds,

(a)  by six votes to one, that the respondent State must take all necessary measures in order to secure full enforcement of the CRPCs decision of 28 October 1999 and the decision of the Ministry for Refugees of 14 November 2001, including in particular the removal of the church from the applicants land, within three months from the date on which the judgment becomes final, in accordance with Article 44 § 2 of the Convention;

(b)  unanimously, that the respondent State is to pay, within three months from the date on which the judgment becomes final, in accordance with Article 44 § 2 of the ConventionEUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, to the first applicant and EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable, to each of the remaining applicants, in respect of pecuniary damage, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(c)  unanimously, that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses, unanimously, the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 1 October 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Andrea Tamietti                               Jon Fridrik Kjølbro
Deputy Registrar                             President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Jon Fridrik Kjølbro is annexed to this judgment.

JFK
ANT

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE KJØLBRO

1.  I am in agreement with the judgment with the exception of one point where my view differs from that of the majority. Consequently, I voted against point 4 (a) of the operative provisions that reflects the majoritys reasoning in paragraph 71 of the judgment, where the Court has indicated as an individual measure that the respondent State has to ensure “the removal of the church from the applicants land, within three months from the date on which the judgment becomes final”.

2.  In my view, and for the reasons explained below, I find the individual measure indicated problematic as it does not take sufficient account of the fact that the present case concerns not only a dispute between the applicants and the respondent State, but also and in particular a dispute between the applicants and a private third party, the Drinjača Serbian Orthodox Parish (“the Parish”), which is not a party to the proceedings before the Court.

3.  As rightly pointed out by the majority (see paragraphs 68-69 of the judgment), it is only in exceptional situations that the Court under Article 46 will indicate individual measures to be adopted by a respondent State, and, in general, the Court will only do so when the finding of a violation “does not leave any real choice as to the measures required to remedy it” (see, for example, Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 210, ECHR 2005IV).

4.  In the present case, the Court has, in its reasoning as well as the operative provisions, indicated that the respondent State has to ensure ”the removal of the church from the applicants land, within three months from the date on which the judgment becomes final”. The present case, however, does not only concern a dispute between the applicants (seeking the return of the remaining part of the land and the removal of the church built on it) and the respondent State, but also a dispute between the applicants and the Parish (the owner of the church built on the disputed land).

5.  By ordering the removal of the church, the Court is, de facto, ruling on and deciding a dispute between two private parties, to the detriment of one the parties, the Parish, which is not a party to the proceedings before the Court and has not had a chance to express its legal views and defend its interests, not even as an intervening third party to the proceedings before the Court.

6.  By dissenting on this point, I am not expressing a view on how the dispute between the applicants and the Parish is to be decided. That is, in my view, an issue to be decided by domestic authorities in domestic proceedings, where the necessary procedural guarantees and the required balancing of interests can take place; it is not an issue to be decided by the Court.

7.  In this context, I draw attention to the following facts: The land in question was expropriated in 1997 and allocated to the third party (see paragraph 10 of the judgment). In 1998, the Parish built the church in question (see paragraph 11 of the judgment). The church has been in place and has been used by the Parish for more than 21 years now. In addition, in 2004, a planning permit was issued (see paragraph 15 of the judgment). Without expressing any view on the measures adopted by the domestic authorities when allocating the land to the Parish and issuing the planning permit, I cannot but notice that the Parish may, as a private party, rely on and invoke the rights set out in the Convention, including the right to respect for property as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. How the dispute between the applicants and the Parish is to be decided is for the domestic courts to decide with the possibility of subsequently lodging an individual application with the Court under Article 34 of the Convention.

8.  In the present case, the applicant had instituted civil proceedings against the Parish. Initially, the applicants had demanded the removal of the church and the restoration of the land in question (see paragraph 24 of the judgment). However, subsequently, and in the context of the civil proceedings, the applicants had amended their claim and asked the domestic courts to recognise the validity of an out-of-court settlement allegedly concluded between the parties (see paragraph 29 of the judgment), a claim that was ultimately dismissed since no agreement had been concluded as alleged by the applicants (see paragraph 35 of the judgment).

9.  In other words, in the context of the civil proceedings the domestic courts did not have a chance to rule on the merits of the dispute between the parties, that is the question of the removal of the church and the return of the land in question, and this is a direct consequence of the applicants choice in the context of the domestic proceedings.

10.  If the present case had not involved the interests of a private third party, the Parish, I would have had no problem with the Court ordering or indicating the return of the land, but in the present case there is an underlying dispute between private parties with conflicting claims and interests, and the Court is deciding the dispute to the detriment of one of the parties, which, as mentioned, is not represented before the Court. That I do find very problematic.

11.  If the domestic courts had acted in a manner similar to the approach adopted by the majority in the present case, ordering the removal of a building and the return of land in proceedings to which the owner or a person with property rights was not a party and was unable to present its view and defend its interests, the Court would have found a clear violation of Article 6 of the Convention (see, for example, Gankin and Others v. Russia, nos. 2430/06 and 3 others, §§ 33-39, 31 May 2016, concerning the right to be informed of proceedings and be able to attend hearings and defend rights), as well as Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see, for example, G.I.E.M. S.R.L. and Others v. Italy [GC], nos. 1828/06 and 2 others, § 303, 28 June 2018, concerning procedural rights under Article 1 of Protocol No. 1).

12.  Although the Court has in many cases ordered or indicated the return of property to an applicant, it has nonetheless always borne in mind that there may be situations where the return of property is impossible de facto or de jureinter alia on account of the rights and interests of third parties. That is why in such cases the Court has indicated the return of the property in question or, in the alternative, the payment of compensation equal to the actual value of the property in question (see, for example, Zwierzyński v. Poland (just satisfaction), no. 34049/96, §§ 13-16, 2 July 2002; Hodoş and Others v. Romania, no. 29968/96, §§ 72-73, 21 May 2002; Scordino v. Italy (no. 3) (just satisfaction), no. 43662/98, §§ 37-38, 6 March 2007; Budescu and Petrescu v. Romania, no. 33912/96, § 53-54, 2 July 2002; Cretu v. Romania, no. 32925/96, §§ 59-60, 9 July 2002; and Bălănescu v. Romania, no. 35831/97, §§ 36-37, 9 July 2002).

13.  In my view, that is what the Court could and should have done in the present case: indicate the removal of the church and return of the property in question or, in the alternative, the payment of compensation equal to the actual value of the land in question.

14.  That would have enabled the respondent State, under the supervision of the Committee of Ministers, to have the dispute decided in proceedings in which both parties would have a chance to put forward their legal arguments, the procedural rights set out in Article 6 of the Convention could have been respected and the balancing of interests required by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention could have taken place. The majority has, however, decided to interfere with the rights of a private third party, the Parish, which is not a party to the proceedings before the Court and has not had a chance to put forward any arguments, not even as a intervening third party before the Court.

15.  That having been said, I would like to add one final observation concerning the approach adopted by the Court in the present case: I wonder whether the measure complained of should be assessed under the States positive or negative obligations under Article 1 of Protocol No. 1 of the Convention.

16.  For the reasons stated in paragraphs 54 to 57 of the judgment, the Court proceeds on the basis that the case concerns the States positive obligations. However, the Courts case-law is not always consistent on this point. In some cases concerning a States failure to comply with a final and binding domestic decision concerning property rights, the Court has assessed the States inaction as an interference with the applicants property under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see, for example, Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 55, ECHR 1999II; Antonetto v. Italy, no. 15918/89, § 34, 20 July 2000; Frascino v. Italy, no. 35227/97, § 32, 11 December 2003; and Paudicio v. Italy, no. 77606/01, § 42, 24 May 2007), Păduraru v. Romania, no. 63252/00, § 92, ECHR 2005XII (extracts), Viaşu v. Romania, no. 75951/01, § 59, 9 December 2008. However, as the Court has stated in many cases, the principles to be applied are the same (see, for example, Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 144, ECHR 2004V) and, therefore, had the Court decided to assess the case as a question of interference or negative obligations, the reasoning might have been different but the outcome of the case would have been the same.


[1].  Serbs are an ethnic group whose members may be natives of Serbia or of any other State of the former Yugoslavia. The term “Serb” is normally used to refer to members of the ethnic group, regardless of their nationality; it is not to be confused with the term “Serbian” which normally refers to nationals of Serbia.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude