Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podnela hrvatska državljanka gđa Nada Nikolić (podnositeljka predstavke) dana 9.decembra 2011.godine. Podnositeljka je naročito tvrdila da, suprotno procesnoj obavezi iz člana 2. Konvencije, nadležni organi državne vlasti nisu odgovarajuće reagovala na ubistvo njenog supruga. U februaru 2012.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnositeljka je rođena 1964.godine i živi u Vukovaru. Predmetni događaji dogodili su se u Vukovaru, hrvatskom gradu u blizini srpske granice koji je u periodu od avgusta do novembra 1991.godine za vreme oružanog sukoba u Hrvatskoj bio pod snažnim napadom Jugoslovenske narodne armije i srpskih paravojnih redova, i koji je na kraju novembra 1991.godine od strane istih i zauzet. Između 1992. i 1996.godine Vukovar je bio područje pod zaštitom Ujedinjenih nacija.
Dana 2.oktobra 1991.godine između 16 i 17h, za vreme opšte uzbune, dvojica nepoznatih uniformisanih muškaraca naoružanih vatrenim oružjem lišila su slobode Lj.N.-a, supruga podnositeljke predstavke, u podrumu ili dvorištu zgrade i odvezli ga. Njegovo telo pronađeno je krajem novembra u reci Dunav kod Novog Sada u Srbiji. Obdukcijom je ustanovljeno da je uzrok smrti prostrelna rana naneta metkom iz ručnog vatrenog oružja. Podnositeljka je u vezi sa smrću svog supruga 2004.godine podnela tužbu za naknadu štete Opštinskom sudu u Vukovaru protiv države. Policija je tada prvi put saznala za smrt supruga podnositeljka i pokrenula istragu. Obavljen je informativni razgovor sa podnositeljkom i svedokom. Sredinom februara 2005.godine vukovarska policija je u vezi sa ubistvom supruga podnositeljka podnela krivičnu prijavu protiv nepoznatog učinioca, pri čemu je to krivično delo označila kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Istražni postupak nije dao rezultate.
Vezano za tužbu za naknadu štete domaći sudovi su utvrdili da je podneta nakon što je nastupio zakonski zastarni rok. Ustavna tužba koju je podnositeljka naknadno podnela odbačena je u julu 2011.godine.
NAVODNA POVREDA ČLANA 2. KONVENCIJE
- Pravo na život.
Sud smatra da istraga mora biti delotvorna u smislu da može da dovede do identifikacije i kažnjavanja odgovornih osoba. Sud ističe da su merodavne vlasti saznale za smrt supruga podnositeljke predstavke krajem 2004.godine kada je podnositeljka podnela tužbu za naknadu štete. Policija je odmah pokrenula istragu. Zbog proteka vremena značajno su se smanjili izgledi da se utvrdi istina. Sud primećuje da je policija istražila sve dostupne informacije. U ovakvim okolnostima Sud ne može da stavi na teret vlastima bilo kakvu skrivljenu nepažnju ili nedostatak volje. Dakle, nije došlo do povrede člana 2. Konvencije.
NAVODNA POVREDA ČLANA 13. KONVENCIJE
- Pravo na delotvoran pravni lek.
S obzirom na analizu Suda na osnovu člana 2. Konvencije, Sud smatra da u okolnostima ovog predmeta nema potrebe za daljim ispitivanjem prigovora na osnovu člana 13. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET NIKOLIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 5096/12)

PRESUDA

STRASBOURG

29. siječnja 2015.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Nikolić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Isabelle Berro, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 6. siječnja 2015., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 5096/12) protiv Republike Hrvatske što ga je dana 9. prosinca 2011. hrvatska državljanka gđa Nada Nikolić („podnositeljica”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
Podnositeljicu je zastupao g. T. Filaković, odvjetnik iz Osijeka. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositeljica je posebice tvrdila da, suprotno postupovnoj obvezi iz članka 2. Konvencije, nadležna tijela državne vlasti nisu odgovarajuće odgovorila na ubojstvo njezinog supruga.
Dana 12. veljače 2013. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica je rođena 1964. godine i živi u Vukovaru.

A. Pozadina predmeta

Predmetni događaji odvili su se u Vukovaru, hrvatskome gradu u blizini srpske granice koji je u razdoblju od kolovoza do studenog 1991. godine za vrijeme oružanog sukoba u Hrvatskoj bio pod snažnim napadom Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih postrojbi te koji je naposljetku krajem studenog 1991. godine od strane istih i zauzet. Između 1992. i 1996. godine Vukovar je bio područje pod zaštitom Ujedinjenih naroda (“United nations Protected Area - UNPA”).
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ustanovilo je 1996. godine Prijelaznu upravu UN-a za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem („United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium - UNTAES“) koja je uključivala i Vukovar. Dana 15. siječnja 1998. godine UNTAES-u je završio mandat te je započeo prijenos ovlasti hrvatskim vlastima.

B. Činjenice povezane sa smrću supruga podnositeljice

Dana 2. listopada 1991. godine između 16,00 i 17,00 sati, za vrijeme opće uzbune, dvojica nepoznatih uniformiranih muškaraca naoružanih vatrenim oružjem lišila su slobode supruga podnositeljice, Lj.N.-a, u podrumu ili dvorištu zgrade u Kudeljarskoj ulici u Vukovaru i odvezli ga.
Dana 24. studenoga 1991. godine tijelo Lj.N.-a pronađeno je u rijeci Dunav kod Novog Sada u Srbii.
Dana 25. studenoga 1991. godine, Institut za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Novom Sadu proveo je obdukciju tijela Lj.N.-a kojom je ustanovljeno da je uzrok smrti prostrjelna rana nanesena metkom iz ručnog vatrenog oružja.

C. Istraga smrti supruga podnositeljice

Podnositeljica je u vezi sa smrću svojeg supruga 2004. godine podnijela tužbu za naknadu štete Općinskom sudu u Vukovaru protiv države, koju je u postupku zastupalo Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru.
U vezi s gore navedenim postupkom, Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru od vukovarske je policije zatražilo da im dostavi sve podatke u vezi sa smrti supruga podnositeljice. Policija je tada prvi put doznala za smrt supruga podnositeljice te je o njoj pokrenula istragu.
Dana 24. siječnja 2005. godine policija je obavila obavijesni razgovor s podnositeljicom koja je navela da su 2. listopada 1991. godine dvojica hrvatskih vojnika otela njezina supruga iz podruma zgrade u Vukovaru i odvezla ga sa sobom. Imenovala je šest drugih osoba koje su bile prisutne u podrumu u tom trenutku, B.Š., K.Š., J.T., S.P., M.P. i J.M. Međutim, K.Š., S.P. i M.P. su u međuvremenu preminuli.
Istoga je dana policija obavila obavijesni razgovor s J.T. koja je izjavila da su supruga podnositeljice iz podruma zgrade u Vukovaru u listopadu 1991. godine odvela dvojica uniformiranih, naoružanih i maskiranih muškaraca.
Dana 3. veljače 2005. godine policija je obavila obavijesni razgovor s B.Š.-om koji je izjavio da se u kolovozu 1991. godine pridružio Hrvatskoj vojsci, a da se u podrumu našao samo u posjetu svojoj supruzi K.Š. i njihovoj djeci koji su se od granatiranja Vukovara sklonili u istom podrumu kao i podnositeljica i njezin suprug. Rekao je da nije bio prisutan kad je suprug podnositeljice odveden.
Dana 15. veljače 2005. godine vukovarska policija je u vezi s ubojstvom supruga podnositeljice podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, pri čemu je to kazneno djelo označila kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Dana 5. svibnja 2009. godine podnositeljica se obratila Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru i rekla im da je B.Š. bio prisutan kad je njezin suprug odveden. Također je izjavila da je, nakon što je K.Š. preminula oko 10. studenoga 1991. godine, jedan od muškaraca koji su odveli njezina supruga došao u podrum kako bi odveo J.M. Tom je prilikom B.Š. - koji je također bio prisutan - podnositeljici šapnuo: „To je muškarac koji je odveo Lj.[N.]-a.“ Podnositeljica je također navela da je B.Š. živio u Zagrebu.
Dana 9. srpnja 2009. godine, zagrebačka policija je obavila obavijesni razgovor s B.Š.-om. Rekao je da nije bio prisutan kad je odveden suprug podnositeljice te da ne poznaje osobe koje su ga odvele.
Dana 21. srpnja 2009. godine, vukovarska policija je obavila obavijesni razgovor s J.M. koja je izjavila da je bila prisutna u podrumu tog dana kad je Lj.N. odveden, no da nije vidjela muškarce koji su ga odveli.
Dana 24. ožujka 2011. godine, istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu ispitao je B.Š. koji je ponovio raniju izjavu.
Dana 3. svibnja 2011. godine, istražni sudac Županijskog suda u Vukovaru ispitao je podnositeljicu koja je ponovila raniju izjavu.
Dana 12. studenoga 2011. godine, vukovarska policija je obavijestila Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru da o predmetu nemaju nikakvih novih saznanja.

D. Parnični postupak

Kao što je gore navedeno (vidi stavak 11.), u studenom 2004. godine podnositeljica je podnijela tužbu protiv države Općinskom sudu u Vukovaru kojom je tražila naknadu štete nastale u vezi sa smrću njezina supruga. Tužba je odbijena 18. rujna 2008. godine, što je u žalbenom postupku potvrdio Županijski sud u Vukovaru 21. travnja 2009. godine te Vrhovni sud Republike Hrvatske 16. veljače 2011. godine. Domaći su sudovi utvrdili da je tužba podnesena nakon što je nastupio zakonski zastarni rok.
Ustavna tužba koju je podnositeljica naknadno podnijela odbačena je 12.srpnja 2011.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Članak 21. Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 56/90 s naknadnim izmjenama i dopunama) glasi kako slijedi:

„Svako ljudsko biće ima pravo na život. (...)“

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 110/97 s naknadnim izmjenama i dopunama) propisuju:

Članak 174. stavak 2.

„(...) da može odlučiti hoće li zahtijevati provođenje istrage (...) državni će odvjetnik (...) zahtijevati od redarstvenih vlasti da prikupe potrebne obavijesti i poduzmu druge mjere radi otkrivanja [predmetnog] kaznenog djela i počinitelja (...).“

Članak 177.

„Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, redarstvene vlasti dužne su poduzeti potrebne mjere da se pronađe počinitelj kaznenog djela (...) te da prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog postupka. (...)“

Članak 187.

„(1) Istraga se pokreće protiv određene osobe kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo.

(2) U istrazi će se prikupiti dokazi i podaci koji su potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak (...).“

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

Podnositeljica je prigovorila propustima u istrazi ubojstva njezina supruga. Pozvala se na postupovni aspekt članka 2. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi:

„1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom.

(...)“

A. Dopuštenost

1.Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da podnositeljica nije iscrpila sva dostupna domaća pravna sredstva. Tvrdili su da je podnositeljica mogla podnijeti prigovor protiv pojedinih policijskih službenika ili zaposlenika Državnog odvjetništva koji su bili zaduženi za istragu o smrti njezina supruga. Takav je prigovor mogao voditi k pokretanju stegovnog postupka. Što se tiče zaštite od navodnog nezakonitog rada državnih tijela, Vlada je istaknula da je podnositeljica mogla tražiti naknadu štete od države sukladno Zakonu o sustavu državne uprave. Tvrdili su da je takvu kombinaciju pravnih sredstava Sud smatrao djelotvornom u predmetu J. protiv Hrvatske (br. 42418/10, 24. srpnja 2012.).
Vlada je nadalje tvrdila da je zahtjev podnesen Sudu izvan šestomjesečnog roka jer se podnositeljica nije raspitivala o tijeku istrage te nije reagirala na zastoje u istrazi.
Podnositeljica je u odgovoru navela da je iscrpila sva dostupna pravna sredstva i poštivala pravilo o šest mjeseci.

2. Ocjena Suda

(a) Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

Sud se već osvrnuo na iste prigovore vezane uz iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava u drugim predmetima protiv Hrvatske te ih je odbio (vidi Jelić protiv Hrvatske, br. 57856/11, stavci 59.-67., 12. lipnja 2014.). Sud ne vidi razlog da u ovom predmetu odstupi od tog stajališta.
Slijedi da se Vladin prigovor mora odbiti.

(b) Poštivanje pravila o šest mjeseci

Sud primjećuje da je u nizu predmeta vezanih uz dugotrajne istrage o smrti rođaka podnositelja razmatrao u kojem trenutku podnositelj može ili treba početi sumnjati u djelotvornost pravnog sredstva te kako to utječe na šestomjesečni rok propisan člankom 35. stavkom 1. Konvencije (vidi Şükran Aydın i drugi protiv Turske (odluka), br. 46231/99, 26. svibnja 2005.; Elsanova protiv Rusije (odluka) br. 57952/00, 15. studenoga 2005.; i Narin protiv Turske, br. 18907/02, stavak 50., 15. prosinca 2009.). Utvrđivanje je li podnositelj u određenom predmetu poštivao kriterije dopuštenosti ovisit će o okolnostima predmeta i drugim čimbenicima poput pažnje i interesa koje je podnositelj pokazao, kao i o tome u kojoj mjeri je predmetna istraga odgovarajuća (vidi Narin, citirano gore, stavak 43.). Sud je utvrdio da će u predmetima vezanima uz slučajeve nasilne smrti neučinkovitost istrage biti općenito lakše prepoznati; nužnost žurnog postupanja može od podnositelja zahtijevati da takav predmet podnese Sudu u Strasbourgu u roku od nekoliko mjeseci ili najviše, ovisno o okolnostima, svega nekoliko godina nakon predmetnog događaja(vidi Varnava i drugi protiv Turske [VV], br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, stavak 158, ECHR 2009).
Kao što je vidljivo iz gore navedene sudske prakse, Sud se suzdržao od navođenja točno određenog vremenskog razdoblja nakon kojega istraga postaje neučinkovita, a u svrhu procjenjivanja datuma od kojega šestomjesečni rok počinje teći. Kako će Sud odrediti takvo razdoblje ovisi o okolnostima pojedinog predmeta i drugim čimbenicima kao što su pažnja i interes koje je pokazao podnositelj.
Što se tiče ovog predmeta, Sud primjećuje da je istraga o smrti supruga podnositeljice započela 2005. godine te je još uvijek u tijeku. Istražni sudac Županijskog suda u Vukovaru je 2011. godine još ispitivao svjedoke, uključujući i podnositeljicu. Stoga se ne može reći da je šestomjesečni rok istekao u bilo kojem trenutku između 2005. godine i datuma kad je ovaj zahtjev podnesen Sudu, dana 9. prosinca 2011. godine. Iz toga slijeda da je podnositeljica poštivala šestomjesečni rok.

(c) Zaključak o dopuštenosti

Sud primjećuje da prigovor na temelju postupovnog aspekta članka 2. Konvencije nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da su hrvatske vlasti poduzele sve odgovarajuće mjere, ispitale svakoga tko je mogao imati ikakve informacije o predmetnim događajima te istražile sve tragove čim su saznale za otmicu supruga podnositeljice 2004. godine. Stoga su ispunile svoju postupovnu obvezu iz članka 2. Konvencije.
Podnositeljica je ostala pri svom prigovoru.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud je već utvrdio da obveza zaštite prava na život iz članka 2. Konvencije, razmatrana u vezi s općom obvezom države na temelju članka 1. Konvencije da „svakoj osobi pod [svojom] jurisdikcijom osigura prava i slobode određene u Konvenciji“ zahtjeva postojanje nekog oblika učinkovite službene istrage u slučajevima ubojstva pojedinaca uslijed uporabe sile, bilo od strane državnih službenika ili privatnih osoba (vidi, primjerice Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske, br. 46598/06, stavak 62., 15. siječnja 2009.).
Istraga mora biti učinkovita u smislu da može dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih osoba (vidi Oğur protiv Turske [VV], br. 21594/93, stavak 88., ECHR 1999III). Vlasti posebice moraju poduzeti razumno dostupne mjere kako bi osigurali dokaze vezane uz događaj, uključujući, inter alia, svjedočanstva očevidaca, forenzičke dokaze i, kad je to prikladno, obdukciju koja omogućuje potpunu i točnu evidenciju ozljede i objektivnu analizu kliničkih nalaza, uključujući uzrok smrti (vidi, za primjer u vezi s obdukcijama, Salman protiv Turske [VV], br. 21986/93, stavak 106., ECHR 2000-VII; za primjer u vezi sa svjedocima, Tanrıkulu protiv Turske [VV], br. 23763/94, ECHR 1999-IV, stavak 109.; i za primjer u vezi s forenzičkim dokazima, Gül protiv Turske, br. 22676/93, stavak 89., 14. prosinca 2000.). Svaki nedostatak istrage koji umanjuje mogućnost utvrđivanja uzroka smrti ili odgovorne osobe riskira neispunjavanje tog standarda.
Mora postojati stupanj javne kontrole istrage ili njezinih rezultata koji je dostatan da osigura odgovornost kako u teoriji, tako i u praksi. Stupanj tog nadzora može se razlikovati se od predmeta do predmeta. Međutim, u svim predmetima najbliži rođak žrtve mora biti uključen u postupak u onoj mjeri u kojoj je to potrebno da bi se zaštitili njegovi ili njezini legitimni interesi (vidi Shanaghan protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 37715/97, stavci 91.-92., 4. svibnja 2001.).
Čak i kad su se događaji odvili u dalekoj prošlosti, moguće je da dođe do novog razvoja događaja koji dovodi do nove obveze za provođenjem istrage, primjerice kad se pojave novootkriveni dokazi (Brecknell protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 32457/04, stavci 73.75., 27. studenoga 2007.; Hackett protiv Ujedinjene Kraljevine,, br. 4698/04, (odluka) 10. svibnja 2005.; Gasyak i drugi protiv Turske, br. 27872/03, 13. listopada 2009.). Opseg nove obveze za provođenjem istrage razlikuje se ovisno o prirodi navodnih novih dokaza ili informacija. Obveza može biti ograničena na provjeravanje pouzdanosti novih dokaza. Vlasti mogu legitimno uzeti u obzir izglede pokretanja novog kaznenog postupka u tako kasnoj fazi. Moguće je da se zbog proteka vremena razina hitnosti smanjila; neodgodivost poduzimanja potrebnih istražnih radnji u razdoblju nakon događaja vjerojatno više neće postojati (npr. Brecknell, citirano gore, stavci 79.-81.). Standard žurnosti u takvim povijesnim predmetima uvelike se razlikuje od standarda koji se primjenjuje za nedavne događaje u kojima je vrijeme često od presudne važnosti za očuvanje ključnih dokaza na mjestu zločina i za ispitivanje svjedoka dok su njihova sjećanja još uvijek svježa i detaljna (vidi Palić protiv Bosne i Hercegovine, br. 4704/04, stavak 70., 15. veljače 2011. u vezi sa složenim situacijama nakon sukoba; Emin i drugi protiv Cipra, br. 59623/08 et al., (odluka) 3. travnja 2012.; i (odluka), br. 60441/13 et al., stavak 21., 11. ožujka 2014.).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Što se tiče ovog predmeta, Sud ističe da su mjerodavne vlasti saznale za smrt supruga podnositeljice u sumnjivim okolnostima krajem 2004. godine kad je podnositeljica podnijela tužbu za naknadu štete protiv države. Državu je u tom postupku zastupalo Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru koje je od vukovarske policije odmah zatražilo sve dostupne informacije u vezi sa smrću supruga podnositeljice. Policija nije imala nikakve informacije o tome, no odmah je pokrenula istragu. Policija je obavila obavijesni razgovor s podnositeljicom i svim osobama koje su navodno svjedočile odvođenju supruga podnositeljice od strane dvojice uniformiranih muškaraca.
Sud uzima u obzir činjenicu da su supruga podnositeljice navodno odveli uniformirani muškarci iz Vukovara 1991. godine te da podnositeljica to nije prijavila hrvatskim vlastima, koje s tim nisu bile upoznate do kraja 2004. godine. Zbog činjenice da je prošlo otprilike četrnaest godina, izgledi da će se utvrditi istina značajno su se smanjili. U međuvremenu su preminuli neki od navodnih svjedoka tog događaja. Oni koji su još uvijek živi nisu iznijeli bitne informacije o identitetu muškaraca koji su odveli supruga podnositeljice (usporedi s predmetom Gürtekin i drugi protiv Cipra (odluka), br. 60441/13, stavak 25., 11. ožujka 2014.).
U ovom trenutku Sud ponavlja da je opseg gore navedene obveze provođenja učinkovite istrage kvalificirao kao obvezu u pogledu sredstava, a ne rezultata (vidi, primjerice, presudu Shanaghan, citirano gore, stavak 90. i presude navedene u njoj). Što se tiče primjerenosti mjera koje su poduzele hrvatske vlasti u vezi sa smrću supruga podnositeljice, Sud nisu uvjerili podnositeljičini navodi da je došlo do značajnih previda ili propusta. Podnositeljica nije ukazala ni na koje druge konkretne tragove u istrazi koje bi policija mogla slijediti. Činjenice predmeta pokazuju da su ključni svjedoci do kojih se moglo doći ispitani i da su dostupni dokazi prikupljeni i pregledani. Sud primjećuje da je policija istražila sve dostupne informacije. Činjenica da istraga nije uspjela identificirati počinitelje sama po sebi istragu ne čini nužno neučinkovitom. U ovim okolnostima Sud ne može staviti na teret vlastima bilo kakvu skrivljenu nepažnju, jasnu lošu namjeru ili nedostatak volje (usporedi s predmetom Gürtekin i ostali, citirano gore, stavak 27.).
Prethodna su razmatranja dovoljna da bi Sudu omogućila zaključak da nije došlo do povrede članka 2. Konvencije u okolnostima ovog predmeta.

II NAVODNE POVREDE ČLANKA 13. KONVENCIJE

Podnositeljica je prigovorila da nije imala na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo u vezi s istragom o smrti njezina supruga. Pozvala se na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

A. Dopuštenost

Sud smatra da je ovaj prigovor usko vezan s onim u svezi s postupovnim aspektom članka 2. Konvencije te stoga također mora biti proglašen dopuštenim.

B. Osnovanost

Sud smatra da je glavno pitanje u ovom predmetu ono vezano uz učinkovitost istrage o smrti supruga podnositeljice. Prigovor na temelju članka 13. Konvencije ponavljanje je prigovora na temelju postupovnog aspekta članka 2. S obzirom na analizu Suda na temelju članka 2. Konvencije, Sud smatra da u okolnostima ovog predmeta nema potrebe za daljnjim ispitivanjem prigovora na temelju članka 13. Konvencije.

III OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnositeljica je prigovarala temeljem članka 6. Konvencije ishodu parničnog postupka koji je pokrenula protiv države.
U svijetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije (vidi Bogdanović protiv Hrvatske (odluka), br. 72254/11, stavci 47.-56., 18. ožujka ). Iz toga slijedi da je nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. točke (a) kao očigledno neosnovan te da ga treba odbaciti sukladno članku 35. stavku 4. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je prigovor u vezi s postupovnim aspektom članka 2. Konvencije kao i prigovor na temelju članka 13. Konvencije dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da nije došlo do povrede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije.

Presuđuje da nije potrebno razmotriti prigovor na temelju članka 13. Konvencije.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 29. siječnja 2015. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Søren Nielsen Isabelle Berro

Tajnik Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

FIRST SECTION

CASE OF NIKOLIĆ v. CROATIA

(Application no. 5096/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

29 January 2015

FINAL

01/06/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Nikolić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 6 January 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 5096/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Nada Nikolić (“the applicant”), on 9 December 2011.

2. The applicant was represented by Mr T. Filaković, a lawyer practising in Osijek. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged in particular that, contrary to the procedural requirement under Article 2 of the Convention, there has not been an adequate response by the national authorities to the killing of her husband.

4. On 12 February 2013 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1964 and lives in Vukovar.

A. Background to the case

6. The events at issue took place in Vukovar, a Croatian town near the Serbian border which was heavily attacked by the Yugoslav People’s Army and paramilitary Serbian armed forces during the armed conflict in Croatia from August to November 1991 and was finally occupied at the end of November 1991. Between 1992 and 1996 Vukovar was a part of the United Nations Protected Area (the “UNPA”).

7. In 1996 the United Nations Security Council established the United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (the “UNTAES”), which included Vukovar. On 15 January 1998 the UNTAES mandate ceased and the transfer of power to the Croatian authorities began.

B. Facts concerning the death of the applicant’s husband

8. Between 4 p.m. and 5 p.m. on 2 October 1991, during a general alert, two unknown uniformed men, armed with firearms, apprehended the applicant’s husband, Lj.N., in the basement or the courtyard of a building in Kudeljarska street in Vukovar, and drove him away.

9. On 24 November 1991, the body of Lj.N. was found in the River Danube at Novi Sad, Serbia.

10. On 25 November 1991 the Institute for Forensic Medicine of the Medical Faculty in Novi Sad carried out an autopsy on the body of Lj.N. which established that the cause of death was a gunshot wound caused by a bullet fired from a hand gun.

C. Investigation into the death of the applicant’s husband

11. In 2004 the applicant brought a civil action before the Vukovar Municipal Court against the State, represented by the Vukovar Municipality State Attorney’s Office, seeking damages in connection with the death of her husband.

12. In connection with the above civil proceedings, the Vukovar Municipality State Attorney’s Office asked the Vukovar police to submit all information concerning the death of the applicant’s husband. The police thereby learned about the death of the applicant’s husband for the first time and opened an enquiry into it.

13. On 24 January 2005 the police interviewed the applicant, who stated that on 2 October 1991 her husband had been abducted from the basement of a building in Vukovar by two Croatian soldiers and driven away. She named six other persons who had been present in the basement on that occasion, B.Š., K.Š., J.T., S.P., M.P. and J.M. However, K.Š., S.P. and M.P. had died in the meantime.

14. On the same day the police interviewed J.T., who stated that the applicant’s husband had been taken from the basement of a building in Vukovar in October 1991 by two uniformed and armed men wearing masks.

15. On 3 February 2005 the police interviewed B.Š., who stated that he had joined the Croatian Army in August 1991 and had only been visiting his wife K.Š. and their children, who had sought shelter from the shelling of Vukovar in the same basement as the applicant and her husband. He said he had not been present when the applicant’s husband had been taken.

16. On 15 February 2005 the Vukovar police lodged a criminal complaint with the Vukovar County State Attorney’s Office against an unknown perpetrator in connection with the killing of the applicant’s husband, classifying the offence as a war crime against the civilian population.

17. On 5 May 2009 the applicant approached the Vukovar County State Attorney’s Office and told them that B.Š. had been present when her husband was taken. She also stated that after K.Š. had died around 10 November 1991, one of the men who had taken her husband had come to the basement to take J.M. On that occasion B.Š. ‒ who had also been present ‒ whispered to the applicant: ‘This is the man who took Lj.[N.]’. The applicant also stated that B.Š. lived in Zagreb.

18. On 9 July 2009 the Zagreb police interviewed B.Š. He said that he had not been present when the applicant’s husband had been taken and did not know the identity of those who had taken him.

19. On 21 July 2009 the Vukovar police interviewed J.M., who said that she had been present in the basement on the day Lj.N. had been taken but had not seen the men who had taken him.

20. On 24 March 2011 an investigating judge of the Zagreb County Court heard evidence from B.Š., who repeated his prior statement.

21. On 3 May 2011 an investigating judge of the Vukovar County Court interviewed the applicant, who repeated her statement.

22. On 12 November 2011 the Vukovar police informed the Vukovar County State Attorney’s Office that they had not learned any new information.

D. Civil proceedings

23. As indicated above (see paragraph 11) in November 2004 the applicant brought a civil action against the State in the Vukovar Municipal Court, seeking compensation in connection with the death of her husband. The claim was dismissed on 18 September 2008 and was upheld on appeal by the Vukovar County Court and the Supreme Court on 21 April 2009 and 16 February 2011 respectively. The national courts found that the claim had been submitted after the statutory limitation period had expired.

24. A subsequent constitutional complaint lodged by the applicant was dismissed on 12 July 2011.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

25. Article 21 of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/90 with subsequent amendments) reads as follows:

“Every human being has the right to life.

...”

26. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 110/97 with subsequent amendments) provide:

Article 174(2)

“In order to ... decide whether to request an investigation ... the State Attorney shall order the police to collect the necessary information and take other measures concerning the crime [at issue] with a view to identifying the perpetrator ...”

Article 177

“Where there is a suspicion that a criminal offence liable to public prosecution has been committed, the police shall take the necessary measures with a view to identifying the perpetrator ... and collect all information of possible relevance for the conduct of the criminal proceedings...”

Article 187

“(1) An investigation shall be opened against a particular individual where there is a suspicion that he or she has committed a criminal offence.

(2) During the investigation, evidence and information necessary for deciding whether an indictment is to be brought or the proceedings are to be discontinued shall be collected ...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

27. The applicant complained about the deficiencies in the investigation into the killing of her husband. She relied on the procedural aspect of Article 2 of the Convention, the relevant part of which provides:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.

...”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

28. The Government argued that the applicant had failed to exhaust all available domestic remedies. They contended that the applicant could have lodged a complaint against the individual police officers or employees of the State Attorney’s Office who had been in charge of the investigation into the death of her husband. Such a complaint could have led to the institution of disciplinary proceedings. As regards protection against alleged unlawfulness in the conduct of the domestic authorities, the Government pointed out that the applicant could have sought damages from the State pursuant to the State Administration Act (Zakon o sustavu državne uprave). They argued that such a combination of remedies had been found effective by the Court in the case of D.J. v. Croatia (no. 42418/10, 24 July 2012).

29. The Government argued further that the application had been introduced before the Court outside the six-month time-limit because she had not enquired about the progress of investigation and had not reacted to delays in the investigation.

30. In reply, the applicant submitted that she had exhausted all available remedies and complied with the six-month rule.

2. The Court’s assessment

(a) Exhaustion of domestic remedies

31. The Court has already addressed the same objections as regards the exhaustion of domestic remedies in other cases against Croatia and has rejected them (see Jelić v. Croatia, no. 57856/11, §§ 59-67, 12 June 2014). The Court sees no reason to depart from that view in the present case.

32. It follows that the Government’s objection must be dismissed.

(b) Compliance with the six-month rule

33. The Court observes that in a number of cases concerning ongoing investigations into the deaths of applicants’ relatives it has examined the period of time from which the applicant could or should start doubting the effectiveness of a remedy and its bearing on the six-month time-limit provided for in Article 35 § 1 of the Convention (see Şükran Aydın and Others v. Turkey (dec.), no. 46231/99, 26 May 2005; Elsanova v. Russia (dec.) no. 57952/00, 15 November 2005; and Narin v. Turkey, no. 18907/02, § 50, 15 December 2009). The determination of whether the applicant in a given case has complied with the admissibility criteria will depend on the circumstances of the case and other factors such as the diligence and interest displayed by the applicants, as well as the adequacy of the investigation in question (see Narin, cited above, § 43). The Court has found that in cases concerning instances of violent death, the ineffectiveness of the investigation will generally be more readily apparent; the requirement of expedition may require an applicant to bring such a case to Strasbourg within a matter of months or at most, depending on the circumstances, just a few years after the events (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 and 16073/90, § 158, ECHR 2009).

34. As can be seen from the case-law referred to above, the Court has refrained from indicating a specific period for establishing when an investigation has become ineffective for the purposes of assessing the date from which the six-month period starts to run. The determination of such a period by the Court depends on the circumstances of each case and other factors such as the diligence and interest displayed by the applicants.

35. As to the case at issue, the Court notes that the investigation into the death of the applicant’s husband commenced in 2005 and is still pending. In 2011 an investigating judge of the Vukovar County Court was still hearing evidence from witnesses, including the applicant. It cannot therefore be said that the six-month time-limit expired at any time in the period between 2005 and the date when the present application was lodged with the Court, on 9 December 2011. It follows that the applicant has complied with the six-month time-limit.

36. The Court notes that the complaint under the procedural aspect of Article 2 of the Convention is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

37. The Government argued that the Croatian authorities had taken all the appropriate steps, interviewed everyone who could have had any information about the events at issue and had followed up all leads as soon as they had learned about the abduction of the applicant’s husband in 2004. They had thus satisfied their procedural obligation under Article 2 of the Convention.

38. The applicant maintained her complaint.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

39. The Court has already held that the obligation to protect life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, requires that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force, either by State officials or by private individuals (see, for example, Branko Tomašić and Others v. Croatia, no. 46598/06, § 62, 15 January 2009).

40. The investigation must be effective in the sense that it is capable of leading to the identification and punishment of those responsible (see Oğur v. Turkey [GC], no. 21594/93, § 88, ECHR 1999‑III). In particular, the authorities must take the steps reasonably available to them to secure evidence concerning the incident, including, inter alia, eyewitness testimony, forensic evidence and, where appropriate, an autopsy which provides a complete and accurate record of injury and an objective analysis of clinical findings, including the cause of death (see, for an example concerning autopsies, Salman v. Turkey [GC], no. 21986/93, § 106, ECHR 2000-VII; for an example concerning witnesses, Tanrıkulu v. Turkey [GC], no. 23763/94, ECHR 1999-IV, § 109; and for an example concerning forensic evidence, Gül v. Turkey, no. 22676/93, § 89, 14 December 2000). Any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the cause of death or the person responsible may risk falling foul of this standard.

41. There must be a degree of public scrutiny of the investigation or its results sufficient to secure accountability in practice as well as in theory. The degree of public scrutiny required may well vary from case to case. In all cases, however, the next of kin of the victim must be involved in the procedure to the extent necessary to safeguard his or her legitimate interests (see Shanaghan v. the United Kingdom, no. 37715/97, §§ 91-92, 4 May 2001).

42. Even where events took place far in the past, it is possible that new developments occur such that a fresh obligation to investigate arises, for example, newly-discovered evidence comes to light (Brecknell v. the United Kingdom, no. 32457/04, §§ 73‑75, 27 November 2007; Hackett v United Kingdom, no. 4698/04, (dec.) May 10, 2005; Gasyak and Others v. Turkey, no. 27872/03, 13 October 2009). The scope of the fresh obligation to investigate will vary according to the nature of the purported new evidence or information. It may be restricted to verifying the reliability of the new evidence. The authorities can legitimately take into account the prospects of launching a new prosecution at such a late stage. Due to the lapse of time, the level of urgency may have diminished; the immediacy of required investigative steps in the aftermath of an incident is likely to be absent (e.g. Brecknell, cited above, §§ 79-81. The standard of expedition in such historical cases is much different from the standard applicable in recent incidents where time is often of the essence in preserving vital evidence at a scene and questioning witnesses when their memories are fresh and detailed (see Palić v. Bosnia and Herzegovina, no. 4704/04, § 70, 15 February 2011 concerning complex post-conflict situations; Emin and Others v Cyprus, no. 59623/08 et al, (dec.) 3 April 2012; and (dec.), no. 60441/13 et al., § 21, 11 March 2014).

(b) Application of these principles to the present case

43. As regards the present case, the Court notes that the relevant authorities learned about the death of the applicant’s husband in suspicious circumstances at the end of 2004, when the applicant lodged a civil action for damages against the State. The State was represented in these proceedings by the Vukovar Municipality State Attorney’s Office, which promptly asked the Vukovar Police for all available information in connection with the death of the applicant’s husband. The police had no such information but started an enquiry into it. The police interviewed the applicant and everyone who had allegedly witnessed the taking of the applicant’s husband by two uniformed men.

44. The Court is mindful of the fact that the applicant’s husband was allegedly taken by uniformed men from Vukovar in 1991 and that the applicant did not report it to the Croatian authorities, who had remained unaware of it until the end of 2004. Owing to the fact that some fourteen years had elapsed, the prospect of establishing the truth had significantly diminished. Some of the alleged witnesses of the event had died in the meantime. Those still alive had no relevant information about the identity of the men who had taken the applicant’s husband (compare to Gürtekin and Others v. Cyprus (dec.), no. 60441/13, § 25, 11 March 2014).

45. At this juncture the Court reiterates that it has qualified the scope of the above-mentioned obligation to conduct an effective investigation as an obligation as to means, not as to results (see, for example, the Shanaghan judgment, cited above, § 90 and the judgments referred to therein). As regards the adequacy of the steps taken by the Croatian authorities in connection with the death of the applicant’s husband, the Court is not persuaded by the applicant’s submission that there have been any significant oversights or omissions. The applicants have not pointed to any other concrete avenues of enquiry that the police could in fact pursue. The facts of the case show that the key traceable witnesses were interviewed and the available evidence collected and reviewed. The Court notes that the police pursued every line of information. The fact that the investigation did not succeed in identifying the perpetrators does not necessarily render the investigation ineffective. In the circumstances, the Court cannot impugn the authorities for any culpable disregard, discernible bad faith or lack of will (compare to Gürtekin and Others, cited above, § 27).

46. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that there has been no violation of Article 2 of the Convention in the circumstances of the present case.

II. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

47. The applicant complained that she had no effective remedy as regards the investigation into the death of her husband. She relied on Article 13 of the Convention, which reads:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Admissibility

48. The Court considers that this complaint is closely linked to the one concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible.

B. Merits

49. The Court considers that the main issue in the present case is the one concerning effectiveness of the investigation into the death of the applicant’s husband. The complaint under Article 13 of the Convention is a repetition of the complaint under the procedural aspect of Article 2. In view of the Court’s analysis under Article 2 of the Convention, the Court considers that in the circumstances of the present case there is no need to examine any further complaint under Article 13 of the Convention.

III. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

50. The applicant complained under Article 6 of the Convention about the outcome of the civil proceedings she had instituted against the State.

51. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention (see Bogdanović v. Croatia (dec.), no. 72254/11, §§ 47-56, 18 March 2014). It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 (a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention as well as the complaint under Article 13 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been no violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention.

3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 13 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 29 January 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Isabelle Berro
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.