Marija Božić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
50636/09
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
24.04.2014
Članovi
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podnela hrvatska državljanka gđa Marija Božić (podnositeljka predstavke) dana 24.avgusta 2009.godine. Podnositeljka je naročito tvrdila da joj je uskraćena njena penzija. Krajem januara 2013.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnositeljka je rođena 1940.godine i živi u Lipovači, Hrvatska. U periodu između početka januara 1980.godine i kraja novembra 1992.godine ona je bila osigurana kod Hrvatskog zavoda za penzijsko osiguranje kao individualni poljoprivrednik. Živela je u Klokočeviku u blizini Slavonskog Broda. U novembru 1992.godine odselila se u Lipovaču, deo tzv.Republike Srpske Krajine, samoproglašeni entitet uspostavljen na teritoriji Hrvatske. Prestala je da uplaćuje doprinos u Hrvatski zavod za penzijsko osiguranje. Početkom aprila 1998.godine, zavod, Područna služba u Slavonskom Brodu, prihvatio je uplatu od strane podnositeljke na ime penzijskih doprinosa za period od kraja novembra 1992.godine do kraja decembra 1994.godine i izdao potvrdu o uplati. Sledila je još jedna uplata koja je prihvaćena. Krajem novembra 2000.godine, nakon što je ispunila starosni uslov, podnositeljka je zatražila zavodu da joj odobri penziju. Odbijena je uz objašnjenje da joj je status osiguranika prestao onda kada je prestala da obavlja svoju poljloprivrednu delatnost. Upravni sud je krajem septembra 2006.godine odbio njenu tužbu kao neosnovanu. Početkom jula 2009.godine podnositeljka je podnela ustavnu tužbu, ali ju je Ustavni sud Republike Hrvatske odbio kao neosnovanu.
NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR.1 UZ KONVENCIJU
Podnositeljka je prigovarala da joj je uskraćena penzija u periodu od kraja novembra 2000.godine do kraja jula 2011.godine.
- Pravo na mirno uživanje imovine.
Sud smatra da prilikom mešanja u podnositeljičino mirno uživanje vlasništva u posebnim okolnostima ovog predmeta nije uspostavljena pravedna ravnoteža između javnog interesa i podnositeljičinih prava zaštićenih prema članu 1 Protokola br.1 uz Konvenciju. Dakle, došlo je do povrede člana 1 Protokola br.1 uz konvenciju.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država ima da plati podnositeljki određene, tražene iznose na ime materijalne i nematerijalne štete, kao i na ime troškova i izdataka.


Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET MARIJA BOŽIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 50636/09)

PRESUDA

STRASBOURG

24. travnja 2014. godine

Ova će presuda postati pravomoćna pod okolnostima utvrđenima u članku stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Marija Božić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. travnja 2014. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 50636/09) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Marija Božić („podnositeljica“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 24. kolovoza 2009.godine.
  2. Podnositeljicu je zastupala gđa M. Trninić, odvjetnica iz Slavonskog Broda. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica gđa Štefica Stažnik.
  3. Podnositeljica posebice tvrdi da joj je uskraćena njena mirovina.
  4. Dana 24. siječnja 2013. o zahtjevu je obaviještena Vlada.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljica je rođena 18. studenog 1940. godine i živi u Lipovači, Hrvatska.
  2. U razdoblju između 1. siječnja 1980. godine i 30. studenog 1992. godine podnositeljica je bila osigurana kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao individualni poljoprivrednik. Živjela je u Klokočeviku u blizini Slavonskog Broda.
  3. U studenom 1992. godine podnositeljica je napustila Klokočevik i odselila u Lipovaču, dio tzv. „Republike Srpske Krajine“, samoproglašeni entitet uspostavljen na teritoriju Hrvatske. Prestala je uplaćivati doprinos u Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.
  4. Dana 6. travnja 1998. godine, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Slavonskom Brodu, prihvatio je uplatu od strane podnositeljice u iznosu od 4.978 kuna (HRK) na ime mirovinskih doprinosa za razdoblje od 30. studenog 1992. godine do 31. prosinca 1994. godine. Izdao je potvrdu o uplati, koja glasi kako slijedi:

„Ovime se potvrđuje da je obveznik uplate BOŽIĆ MARIJA uplatila sve dospjele doprinose na dan 6. travanj 1998. za [mirovinski fond]. Potvrda … služi kao dokaz matične evidencije radi upisa staža u radnu knjigu, te se u druge svrhe ne može upotrijebiti.

Za osiguranika plaćeno [predmetno razdoblje traje od] 1. siječnja 1980. [do] 31. prosinca 1994.

ZA UPIS STAŽA“

  1. Dana 21. studenog 2000. godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Slavonskom Brodu, prihvatio je još jednu uplatu od strane podnositeljice, u visini od 11.663 HRK za razdoblje od 1. siječnja 1995. godine do 31. svibnja 2000. godine, i izdao potvrdu u tom smislu.
  2. Dana 22. studenog 2000. godine, nakon što je ispunila uvjet godina života, podnositeljica je zatražila Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da joj odobri mirovinu.
  3. Dana 12. travnja 2002. godine, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Slavonskom Brodu, donio je odluku po službenoj dužnosti, da je podnositeljici prestao status osiguranika dana 30. studenog 1992., kada je prestala obavljati svoju poljoprivrednu djelatnost.
  4. Dana 22. travnja 2002. godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Slavonskom Brodu, dodatno je donio odluku o odbijanju zahtjeva podnositeljice da joj se odobri mirovina. Utvrdio je da je staž podnositeljice iznosi dvanaest godina i jedanaest mjeseci, odnosno od siječnja 1980. do studenog 1992., što je bilo nedovoljno za dobivanje mirovine. Podnositeljica nije podnijela žalbu protiv te odluke. Umjesto toga, tijekom travnja 2002., podnositeljica je podnijela žalbu protiv prve odluke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Slavonskom Brodu (vidi prethodni stavak 11), navodeći, između ostalog, da se pridržavala uputa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i da je platila dovoljne mirovinske doprinose kako bi stekla pravo na mirovinu.
  5. Dana 13. svibnja 2002. godine, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, odbio je žalbu podnositeljice zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku odluku u pogledu njenog statusa, bez obrazloženja o uplati doprinosa od strane podnositeljice. Podnositeljica je podnijela upravnu tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv te odluke, ponavljajući svoje ranije tvrdnje.
  6. Upravni sud je dana 28. rujna 2006. godine odbio tužbu podnositeljice zahtjeva kao neosnovanu. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„Nije jasno iz spisa je li se podnositeljica nastavila baviti poljoprivrednom djelatnošću na okupiranom teritoriju, a čak i ako jest, bila bi osigurana kao individualni poljoprivrednik pri nadležnim tijelima koja su radila na okupiranom teritoriju. Stoga je podnositeljica trebala podnijeti zahtjev za priznavanje mirovinskog staža temeljem ... Zakona o konvalidaciji ...

Kako već iz same tužbe proizlazi da je tužiteljica napustila područje na kojem je živjela, kao individualni poljoprivrednik i po kom osnovu je bila osigurana, tuženo tijelo je pravilno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenilo zakon kada je odbacilo žalbu tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja, a kojim je utvrđen prestanak svojstva osiguranika, zbog neispunjavanja zakonom propisanih uvjeta.

Prigovor tužiteljice da je ona na zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje uplatila doprinos za mirovinsko osiguranje, ne može utjecati na zakonitost osporenog rješenja kraj činjenice da je napustila mjesto prebivališta u kojem je imala utvrđeno svojstvo individualnog poljoprivrednika.“

  1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske ponavljajući svoje prethodne argumente i pozivajući se, između ostalog, na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  2. Dana 8. srpnja 2009. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva kao neosnovanu i potvrdio obrazloženje nižestupanjskih tijela. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

„U pogledu navodne povrede Ustavom zajamčenog prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava) i prava na mirno uživanje posjeda (članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju ...), Ustavni sud smatra da prethodno navedena prava podnositeljice nisu bila niti su mogla biti povrijeđena osporavanim aktima kojima se prekida njen status osigurane osobe - individualnog poljoprivrednika.“

Ta je odluka dostavljena zastupnici podnositeljice dana 22. travnja 2009. godine.

  1. Dana 23. siječnja 2012. godine podnositeljica zahtjeva je pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područnoj službi u Vukovaru pokrenula upravni postupak. Zahtijevala je, između ostalog, da se ponovno razmotri njen zahtjev za mirovinu uzimajući u obzir njene doprinose između 1980. godine i 2000. godine, da joj se formalno konvalidira mirovinski staž od 1. prosinca 1992. godine do 31. prosinca 1994. godine (vidi stavak 29 u daljnjem tekstu), i da joj se isplati mirovina od 19. studenog 2000.godine.
  2. Dana 22. ožujka 2012. godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Vukovaru, donio je dvije odluke. Prvo, odbio je zahtjev podnositeljice za mirovinu, ponavljajući argumente Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Slavonskom Brodu (vidi prethodni stavak 11). Drugo, odbio je zahtjev podnositeljice za konvalidacijom mirovinskog staža od 1. prosinca 1992. godine do 31. prosinca godine, tvrdeći da nije dokazala svoj status individualnog poljoprivrednika na teritoriju Republike Hrvatske koji je bio pod nadležnošću Ujedinjenih naroda (i odgovara „Republici Srpskoj Krajini“). Podnositeljica je uložila žalbu protiv obje odluke.
  3. Dana 12. prosinca 2012. godine, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, prihvatio je žalbu podnositeljice protiv prve odluke. Poništio je tu odluku i donio odluku da se razdoblje od 1. siječnja 1980. do 31. svibnja 2000. treba smatrati kao mirovinski staž individualnog poljoprivrednika, time priznavši dodatne doprinose koje je ona uplatila. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

„Žalba se prihvaća i odluka ... Područne službe u Vukovaru ... od 22. ožujka 2012. godine ovime se poništava.

Marija Božić, rođena dana 18. studenog 1940. godine, bila je osigurana za potrebe mirovine kao individualni poljoprivrednik od 1. siječnja 1980. godine do 31. svibnja 2000. godine.

...

Kako nije sporno da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Slavonskom Brodu, izračunala dospjeli iznos podnositeljičinih mirovinskih doprinosa na dan 21. studenog 2000. godine za razdoblje od 1. siječnja 1980. godine do 31. svibnja 2000. godine, i da je podnositeljica platila te doprinose istoga dana Područnoj službi u Slavonskom Brodu, koja je zauzvrat izdala potvrdu, odlučeno je kako je navedeno u izreci ove odluke.“

  1. Dana 13. prosinca 2012. godine, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, prihvatio je žalbu podnositeljice protiv druge odluke, poništio je, no smatrao je da je pitanje obuhvaćeno drugom odlukom Područne službe u Vukovaru od 22. ožujka 2012. godine već riješeno njegovom odlukom od 12. prosinca 2012.
  2. Uzimajući u obzir gore navedene odluke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, podnositeljica se vratila u Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područnu službu u Vukovaru, sa zahtjevom za mirovinu. Dana 21. ožujka 2013. godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Vukovaru, donio je odluku da podnositeljica ima pravo na mirovinu od 1. kolovoza 2011. Pri određivanju datuma pozvao se na članak 32.(3) Zakona o mirovinskom osiguranju (vidi stavak 28 u daljnjem tekstu) i uzeo je 24. siječnja 2012. godine (vidi stavak 17 gore u tekstu) kao datum kada je podnositeljica podnijela svoj zahtjev. Ta je odluka uručena podnositeljici dana 26. ožujka 2013. godine i zastupnici podnositeljice dana 23. svibnja 2013.godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A.    Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju individualnih poljoprivrednika

  1. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju individualnih poljoprivrednika („Narodne novine“ br. 26/1983, 57/1983, 47/1986, 40/1990 i 96/1993) regulirao je mirovinsko osiguranje individualnih poljoprivrednika do dana 31. prosinca 1998. godine, kada je taj zakon ukinut. On je omogućavao individualnim poljoprivrednicima prigodu da izvrše dokup staža ako su bili individualni poljoprivrednici između 1. listopada 1960. i 1. siječnja 1980. i nisu prešli prag za starosnu mirovinu (šezdeset godina starosti i petnaest godina mirovinskog staža). Zahtjevi za takve isplate trebali su biti učinjeni do 31. prosinca 1995.godine.
  2. Članak 62.(1) čitan zajedno s člankom 11.(4) tog zakona, određivao je da će individualni poljoprivrednici izgubiti status osiguranika mirovinskog osiguranja ako, između ostalog, prestanu obavljati svoju djelatnost individualnog poljoprivrednika.

B.     Dodatno zakonodavstvo vezano uz dokup mirovinskog staža

  1. Mogućnost za plaćanje nedostajućih godina dana je radnicima 1990. godine, donošenjem Zakona o radnim odnosima, „Narodne novine“ br. 19/1990, 28/1990 (ispravak), 19/1992, 25/1992 (pročišćeni tekst), 26/1993 i 29/1994), koji je stupio na snagu dana 11. svibnja 1990. godine. Ovaj je zakon prestao važiti kada je novi Zakon o radu („Narodne novine“ 38/1995) stupio na snagu, dana 1. siječnja 1996. godine. Prema novom zakonu, više nije bilo moguće, za većinu kategorija osiguranika mirovinskog sustava, dokupiti nedostajuće godine staža. Nakon toga, bilo je moguće izvršiti dokup mirovine, no samo ako je osiguranik stekao pravo na prijevremeno umirovljenje ili starosnu mirovinu.

C.     Zakon o mirovinskom osiguranju

  1. Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 102/1998, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 79/2007, 35/2008, 40/2010, 121/2010, 130/2010 – pročišćeni tekst, 61/2011, 114/2011, 76/2012 i 112/2013) stupio je na snagu dana 1. siječnja 1999. i njime se regulira, između ostalog, mirovinsko osiguranje individualnih poljoprivrednika. Tijekom godina bio je više puta izmijenjen i dopunjen.
  2. Godine 2000., kada je podnositeljica podnijela svoj zahtjev za mirovinu, članak propisivao je da žene imaju pravo na starosnu mirovinu kada navrše šezdeset godina starosti i nakon što su uplaćivale doprinose tijekom petnaest godina.
  3. Članak 31. propisivao je da će žene imati pravo na prijevremenu starosnu mirovinu kada navrše pedeset i pet godina starosti i nakon što su uplaćivale doprinose tijekom trideset godina.
  4. Mjerodavni dio članka 32. glasi kako slijedi:

„1. Pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik od dana kada su ispunjeni uvjeti za mirovinu, s tim što se pravo na mirovinu može ostvariti nakon prestanka osiguranja.

2. Zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu može se podnijeti najranije dva mjeseca prije prestanka osiguranja.

3. Kada se pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ostvaruje na zahtjev osiguranika nakon prestanka osiguranja, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga idućeg dana nakon prestanka osiguranja, ako je zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu podnesen u roku od šest mjeseci od prestanka osiguranja. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenoga roka, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag.

D.     Zakon o konvalidaciji i podredno zakonodavstvo

  1. Članak 1. Zakona o konvalidaciji („Narodne novine“ br. 104/97) propisuje da se svi pojedinačni akti i odluke donijete ili izdane od strane raznih tijela ili pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, donijeti ili izdani u predmetima sudbene i upravne naravi na područjima Republike Hrvatske koja su bila ili koja sada jesu pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, konvalidiraju ovim Zakonom, u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj i zakonima Republike Hrvatske.
  2. Članak 4. Pravilnika o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja („Narodne novine“ br. 53/08) propisuje, između ostalog, da će se mirovinski staž za individualne poljoprivrednike priznati pod uvjetom da su imali status osiguranika evidentiran u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU 

  1. Podnositeljica je prigovarala da joj je uskraćena njena mirovina u razdoblju od 21. studenog. 2000. godine do 31. srpnja 2011. godine. Pozvala se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

A.     Dopuštenost 

  1. Vlada je osporila dopuštenost ovog prigovora po dvije osnove: prvo, podnositeljica je zloupotrijebila njeno pravo na podnošenje zahtjeva; i drugo, nije bila žrtvom kršenja Konvencije.

1. Zlouporaba prava na podnošenje zahtjeva

a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je iznijela tvrdnju da je podnositeljica Sudu podnijela lažne informacije te je stoga zlouporabila svoje pravo na podnošenje zahtjeva. Točnije, propustila je izvijestiti Sud o upravnim postupcima koje je pokrenula nakon što je podnijela svoj zahtjev i posljedično priznavanje njenih prava na mirovinu, koja su bila, prema Vladi, središnje pitanje navodnog kršenja prava.
  2. Podnositeljica je iznijela tvrdnju da nije imala nikakvu namjeru išta sakriti od Suda. Njena je zastupnica primila odluku kojom joj se odobrava mirovina dana 23. svibnja 2013. godine i ona jednostavno nije mogla izvijestiti Sud o tim novim događajima prije navedenog datuma.

b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da u slučaju kada se tijekom postupka pred Sudom dogode novi, važni događaji te ako, unatoč izričitoj obvezi iz Pravila 47. stavka 6. Poslovnika Suda, podnositelj propusti iznijeti takvu informaciju Sudu i time spriječi Sud u donošenju presude u predmetu na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zahtjev podnositelja može se odbiti zbog zlouporabe zahtjeva (vidi predmet Harbadová i drugi protiv Republike Češke (odl.), 42165/02, 466/03, 25. rujna 2007.; predmet Predescu protiv Rumunjske, br. 21447/03, stavci 25.-27., 2. prosinca 2008.; i predmet Miroļubovs i drugi protiv Latvije, br. 798/05, stavak 63., 15. rujna 2009.).
  2. Sud primjećuje da je Vlada podnijela svoje očitovanje na ovaj slučaj dana 23. svibnja 2013. godine, to jest istoga dana kada je zastupnici podnositeljice uručena odluka o podnositeljičinoj mirovini. U njenom odgovoru od dana 8. srpnja 2013. godine, podnositeljica je izrazila suglasnost s činjenicama predstavljenima od strane Vlade, a koje se odnose na drugi skup upravnih postupaka, te je podnijela pisma od 13. ožujka, 8. travnja i 15. svibnja 2013. godine putem kojih njena zastupnica poziva Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područnu službu u Vukovaru da joj uruči svoju odluku vezanu za tu mirovinu (vidi stavak 21). Podnositeljica stoga nije namjeravala zavarati Sud, jer ga je obavijestila o novom skupu upravnih postupaka u njenom odgovoru na očitovanje Vlade.
  3. Slijedi da Vladin prigovor glede navodne zlouporabe prava na podnošenje zahtjeva mora biti odbijen.

2. Podnositeljičin status žrtve

a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je iznijela tvrdnju da je podnositeljica izgubila status žrtve jer su domaća tijela ispravila navodnu povredu odobrivši joj mirovinu nakon što su zaprimila ispravno postavljen zahtjev.
  2. Podnositeljica je ustrajala u tvrdnji da njen status žrtve i dalje postoji jer nikada nije pribavila nikakvu naknadu za to što nije primala svoju mirovinu od 21. studenog 2000. godine i 31. srpnja 2011. godine, te joj je stoga bila uskraćena njena imovina.

b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da pojedinac ne može nastaviti tvrditi da je žrtva kršenja Konvencije kada nacionalna tijela priznaju, bilo izričito ili u biti, kršenje Konvencije i osiguraju zadovoljštinu (vidi predmet Eckle protiv Njemačke, 15. srpnja 1982., stavak 66., Serija A br. 51). Sukladno tome, u načelu, kad god su domaći postupci završeni i uključuju priznanje kršenja od strane nacionalnih tijela i plaćanje novčanog iznosa koji predstavlja zadovoljštinu, ispunjena je dvostruka pretpostavka utvrđena u predmetu Eckle, i podnositelj više ne može tvrditi da je žrtva kršenja Konvencije.
  2. Sud primjećuje da nacionalna tijela u ovom predmetu nikada nisu priznala, bilo izričito ili u biti, kršenje Konvencije, niti su pružila zadovoljštinu za neplaćanje podnositeljičine mirovine, za što podnositeljica tvrdi da čini povredu Konvencije. Suprotno tome, Vlada je izričito navela da nije bilo miješanja u podnositeljičino mirno uživanje mirovine te da nije bila uskraćena za svoju mirovinu (vidi stavak 45 u daljnjem u tekstu).
  3. U skladu s navedenim, bez prejudiciranja odluke o meritumu predmeta, Sud smatra da podnositeljičin status žrtve, u smislu članka 34. Konvencije, nije promijenjen. Sukladno tome, prigovor Vlade u ovom smislu mora biti odbijen.

3. Zaključak

  1. Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositeljica je iznijela tvrdnju da je slijedila upute Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kada je plaćala svoje mirovinske doprinose tijekom 1998. godine i 2000. godine. Nakon što je dokupila nedostajuće godine, očekivala je da će primati mirovinu nakon navršenih šezdeset godina starosti, u studenom 2000. godine. Ipak, morala je čekati do 2013. kako bi počela primati mirovinu, koja je bila obračunata unatrag samo do 1. kolovoza 2011. godine, što je ona smatrala individualnim i prekomjernim teretom.
  2. Vlada je iznijela tvrdnju da nije bilo miješanja u podnositeljičinu mirovinu, jer je njeno pravo na mirovinu priznato. Oni su stoga iznijeli tvrdnju da podnositeljici nije bila uskraćena njena mirovina.

2. Ocjena Suda

a) Opća načela

  1. Sud ponavlja da članak 1. Protokola br. 1 ne stvara pravo na stjecanje vlasništva. On ne ograničava slobodu država ugovornica na odlučivanje hoće li imati neki oblik sustava socijalne sigurnosti ili mirovinski sustav, ili na izbor vrste ili iznosa novčanih naknada ili mirovina u okviru takvog sustava. Međutim, ako država ugovornica ima na snazi zakonodavstvo koje predviđa pravo na isplatu neke naknade socijalne skrbi ili mirovine, bilo da je to pravo uvjetovano prethodnim plaćanjem doprinosa ili nije, mora se smatrati da takvo zakonodavstvo za osobe koje ispunjavaju njegove uvjete stvara vlasnički interes koji spada u doseg članka 1. Protokola br. 1. Stoga, ako se iznos novčane naknade ili mirovine umanji ili ukine, to može predstavljati miješanje u vlasništvo koje mora biti opravdano općim interesom (vidi predmet Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.) [VV], br. 65731/01 i 65900/01, stavak 54., ESLJP 2005-X; predmet Kjartan Ásmundsson protiv Islanda, 60669/00, stavak 39., ESLJP 2004-IX; te predmet Valkov i drugi protiv Bugarske, br. 2033/04, 19125/04, 19475/04, 19490/04, 19495/04, 19497/04, 24729/04, 171/05 i 2041/05, stavak 84., 25. listopada 2011.).
  2. Sud nadalje ponavlja da je nužan uvjet kako bi se miješanje smatralo sukladno s člankom 1. Protokola br. 1 to da ono bude zakonito. Vladavina prava, jedno od temeljnih načela demokratskog društva, nerazdvojno je svojstveno svim odredbama Konvencije (vidi predmet Iatridis protiv Grčke [VV], br. 31107/96, stavak. 58, ESLJP 1999-II).
  3. Svako miješanje u mirno uživanje vlasništva od strane javnih tijela može se opravdati samo ako služi legitimnom javnom interesu. Zbog njihovog izravnog poznavanja njihova društva i njegovih potreba, nacionalna tijela su načelno u boljem položaju od međunarodnih sudaca da odluče što je „u javnom interesu“. U okviru sustava zaštite uspostavljenom Konvencijom, stoga je na nacionalnim tijelima da izvrše početnu procjenu postojanja problema od javnog interesa koji opravdava mjere kojima se upliće u mirno uživanje vlasništva (vidi predmete Terazzi S.r.l. protiv Italije, br. 27265/95, stavak 85., 17. listopada 2002., i Elia S.r.l. protiv Italije, br. 37710/97, stavak 77., ESLJP 2001-IX). Sud smatra prirodnim da granice uvažavanja koje su na raspolaganju zakonodavstvu prilikom provedbe društvenih i gospodarskih politika trebaju biti široke, te će poštovati prosudbu zakonodavca o tome što je „u javnom interesu“, osim ako je ta prosudba očigledno bez razumne osnove (vidi, mutatis mutandis, predmet Bivši kralj Grčke i drugi protiv Grčke [VV], br. 25701/94, stavak 87., ESLJP 2000-XII).
  4. Članak 1. Protokola br. 1 također zahtijeva da svako miješanje bude razumno razmjerno cilju koji se namjerava postići (vidi predmet Jahn i drugi protiv Njemačke [VV], br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, stavci 81.-94., ESLJP 2005-VI). Potrebna pravedna ravnoteža neće biti postignuta kada dotična osoba trpi prekomjeran individualan teret (vidi predmet Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23. rujna 1982., stavci 69.-74., Serija A br. 52).

b) Primjena ovih načela na ovaj predmet 

i) Je li bilo miješanja?

  1. Sud smatra da podnositeljičini mirovinski doprinosi i mirovina temeljena na njima predstavlja vlasništvo u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Podnositeljica je legitimno očekivala da će primati mirovinu nakon plaćanja potrebnih mirovinskih doprinosa i zadovoljavanja zakonskog starosnog kriterija u studenom 2000. godine. Ipak, prvi obrok mirovine koji je primila bio je za kolovoz 2011. godine. Stoga, neplaćanje podnositeljičinih obroka mirovine između studenog 2000. godine i kolovoza 2011. godine predstavljaju miješanje u mirno uživanje njenog vlasništva.

ii) Je li miješanje bilo predviđeno zakonom

  1. Sud primjećuje da su odluke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje bile temeljene na Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju individualnih poljoprivrednika i na Zakonu o mirovinskom osiguranju (vidi stavke 23 i 25 gore u tekstu). Primjećujući da su njegove mogućnosti razmatranja sukladnosti s domaćim zakonima ograničene (vidi, između ostalih izvora, Allan Jacobsson protiv Švedske (br. 1), presuda od 25. listopada 1989., Serija A br. 163, str. 17, stavak 57.), Sud prihvaća stav da su odluke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u pogledu podnositeljičinog statusa i mirovine bile u skladu s hrvatskim zakonom.

iii) Legitiman cilj i razmjernost

  1. Na početku, Sud primjećuje da su odluke domaćih tijela bile, u početku, temeljene na činjenici da je podnositeljica prestala obavljati svoju poljoprivrednu djelatnost u studenom 1992. Stoga su ta tijela utvrdila da je podnositeljica uplatila nedovoljan iznos doprinosa za ostvarivanje prava na Međutim, zanemarili su činjenicu da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Slavonskom Brodu, ponudila podnositeljici da uplati dodatne mirovinske doprinose za godine koje joj nedostaju.
  2. Kao rezultat te mogućnosti i plaćanja, u 1998. godini, mirovinskih doprinosa za ukupno petnaest godina i dodatnih pet u 2000. godini, Sud smatra da je podnositeljica mogla razumno očekivati da je zadovoljila zakonske uvjete za primanje mirovine kada je navršila šezdeset godina starosti u studenom 2000. godine. Ipak, morala je čekati do 2011. godine kako bi počela primati mirovinu.
  3. Podnositeljica je u njenoj prvoj žalbi podnesenoj Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi (vidi stavak 12. gore u tekstu) naglasila da je platila dodatne mirovinske doprinose. Središnja služba ignorirala je taj argument i odbila njenu žalbu. Novi podnositeljičin zahtjev za mirovinu (vidi stavak 17 gore u tekstu) i njena žalba protiv odluke Područne službe u Vukovaru stvorili su prigodu za Središnju službu da preispita svoju prethodnu odluku. Ovoga je puta Središnja služba utvrdila da je podnositeljica imala dvadeset godina mirovinskog staža, a ne dvanaest. Činjenične okolnosti za takvu odluku već su postojale u vrijeme kada je Središnja služba razmatrala prvu podnositeljičinu žalbu, jer je u studenom 2000. godine podnositeljica navršila šezdeset godina starosti i platila je ekvivalentnu vrijednost dvadeset godina mirovinskih doprinosa.
  4. Uslijed odluke Središnje službe od 12. prosinca 2012. godine, Područna služba u Vukovaru bila je obavezna odobriti podnositeljici starosnu mirovinu. Ipak, to je učinila strogo primijenivši članak 32.(3) Zakona o mirovinskom osiguranju (vidi stavak 28 gore u tekstu) te joj je odobrila mirovinu od dana 1. kolovoza 2011. godine, uzevši datum drugog podnositeljičinog zahtjeva kao mjerodavan za izračun datuma kada njena mirovina ima započeti.
  5. Na ovom mjestu, Sud ponavlja da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na teret pojedinaca na koje se odnose (vidi predmet Gashi protiv Hrvatske,    br. 32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007., i  Gladysheva protiv Rusije,  br. 7097/10, stavak 80., 6. prosinca 2011.). Odluke Središnje službe iz 2012. godine neizbježno dovode do zaključka da je podnositeljica ispunila uvjete za starosnu mirovinu već u studenom 2000. godine. Stoga je Središnja služba u biti priznala vlastite greške počinjene tijekom njenog ranijeg postupanja u predmetu podnositeljice. U ovom pogledu, Sud smatra da greške počinjene od strane državnih tijela trebaju služiti na korist pogođenih osoba, pogotovo kada niti jedan drugi sukobljeni privatni interes nije ugrožen.
  6. Još jedno važno pitanje koje Sud razmatra jest je li podnositeljičino pravo da koristi pogodnosti iz mirovinskog osiguranja bilo narušeno na način koji je doveo do narušavanja same biti njenih prava na mirovinu (vidi predmete Kjartan Ásmundsson, prethodno citirano, stavak 39., i Domalewski protiv Poljske (odl.), br. 34610/97, ESLJP 1999-V). U vezi s ovim, Sud ne može zanemariti činjenicu da, premda je podnositeljičina mirovina odobrena u skladu sa zakonom (vidi stavak 55 gore u tekstu), miješanje u njeno uživanje mirovine uskratilo joj je 128 mjesečnih isplata mirovine, za koje je ona razumno očekivala da će ih primati od studenog 2000. godine do kolovoza 2011. godine. Prema viđenju Suda, dotično miješanje predstavlja prekomjeran individualan teret za podnositeljicu (vidi predmet Sporrong i Lönnroth, prethodno citirano, stavak 73.). Takav teret mogao se olakšati, samo da je 2013. godine podnositeljici bilo omogućeno da primi svoju mirovinu od datuma njenog početnog zahtjeva, to jest studenog 2000. godine. Kako je ova mogućost isključena prema hrvatskom zakonu, Sud smatra da je sama bit podnositeljičinog prava na mirovinu bila narušena.
  7. U pogledu pitanja jesu li nacionalna tijela imala legitiman cilj, Sud primjećuje da Vlada tužene države nije ponudila nikakve argumente s ovim u vezi. Sudu je teško razaznati mogući legitiman cilj nacionalnih tijela u postupku uskraćivanja mirovine podnositeljici za razdoblje od približno jedanaest godina. Ostavljajući to pitanje po strani, u svjetlu gore navedenih razmatranih pitanja, Sud utvrđuje da prilikom miješanja u podnositeljičino mirno uživanje vlasništva u posebnim okolnostima ovog predmeta nije uspostavljena pravedna ravnoteža između javnog interesa i podnositeljičinih prava zaštićenih sukladno članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (usporedi s Gashi, prethodno citirano, stavak 43.).
  8. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

II OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 

  1. Podnositeljica je također prigovarala temeljem članaka 6. i 13. Konvencije, tek pozvavši se na njih, i temeljem članka 14. Konvencije, da je bila diskriminirana na temelju njenog srpskog porijekla.
  2. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. (a) kao očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.“

 A.    Šteta

  1. Podnositeljica potražuje 19.200 eura (EUR) na ime materijalne štete i 10.000 kuna (HRK) na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada smatra da je podnositeljičin zahtjev prekomjeran, neosnovan i nepotkrijepljen, i tvrdi da nema nikakve uzročne veze između povreda kojima prigovara i podnositeljičinih novčanih zahtjeva.
  3. Imajući u vidu svoju sudsku praksu (vidi predmet Stankov protiv Bugarske, br. 68490/01, stavak 71., 12. srpnja 2007., i Perdigão protiv Portugala [VV], br. 24768/06, stavci 85.-86., 16. studenog 2010.), Sud smatra da je razumno podnositeljici zahtjeva dodijeliti iznos od ukupno 20,500 EUR koji pokriva sve vrste štete, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos.

B.    Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica zahtjeva također potražuje 2.500 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i ovim Sudom.
  2. Vlada je osporila taj zahtjev.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpjela i da je njihova visina bila razumna (vidi predmet Editions Plon protiv Francuske, br. 58148/00, stavak 64., ESLJP 2004-IV). To znači, podnositeljica ih je morala platiti ili ih mora platiti sukladno zakonskoj ili ugovornoj obvezi, a oni moraju biti neizbježni kako bi se izbjeglo utvrđeno kršenje prava ili priskrbila odšteta (vidi predmete Belchev protiv Bugarske, br. 39270/98, stavak 113., 8. travnja 2004., i Hajnal protiv Srbije, br. 36937/06, stavak 154., 19. lipnja 2012.). U ovom predmetu, uzimajući u obzir naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 2.500 EUR za postupak pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva na taj iznos.

C.     Zatezna kamata 

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

  

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava da je prigovor koji se odnosi na navodnu povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju; 
  1. Presuđuje

a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane pravomoćna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

i) 20.500 EUR (dvadeset tisuća petsto eura), na ime materijalne i nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;

ii) 2. 500 EUR (dvije tisuće petsto eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;

b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 24 travnja 2014. godine, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen                                                             Isabelle Berro-Lefèvre

Tajnik                                                                              Predsjednica

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF MARIJA BOŽIĆ v. CROATIA

(Application no. 50636/09) 

JUDGMENT

STRASBOURG

24 April 2014

FINAL

24/07/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Marija Božić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 1 April 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 50636/09) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Marija Božić (“the applicant”), on 24 August 2009.

2. The applicant was represented by Mrs M. Trninić, a lawyer practising in Slavonski Brod. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Štefica Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that she had been deprived of her pension.

4. On 24 January 2013 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born on 18 November 1940 and lives in Lipovača, Croatia.

6. In the period between 1 January 1980 and 30 November 1992 the applicant was insured by the Croatian Pension Fund (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje) as an agricultural entrepreneur. She lived in Klokočevik, near Slavonski Brod.

7. In November 1992 the applicant left Klokočevik and moved to Lipovača, part of the so-called “Serbian Independent Region of Krajina”, a self-proclaimed entity established on the territory of Croatia. She stopped contributing to the Croatian Pension Fund.

8. On 6 April 1998 the Slavonski Brod Office of the Croatian Pension Fund (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Slavonskom Brodu) accepted a payment by the applicant of 4,978 Croatian kunas (HRK) in respect of pension contributions for the period from 30 November 1992 to 31 December 1994. It issued a certificate of payment, which read as follows:

“This is to confirm that on 6 April 1998 the person contracted to pay contributions, BOŽIĆ MARIJA, made a full payment of the contributions due to the [pension fund]. This certificate ... serves as evidence of the registration of the pension-qualifying period in the central register, and may not be used for other purposes.

For the insured person the [period concerned is from] 1 January 1980 [to] 31 December 1994.

FOR THE REGISTRATION OF THE PENSION-QUALIFYING PERIOD”

9. On 21 November 2000 the Slavonski Brod Office of the Croatian Pension Fund accepted another payment by the applicant of HRK 11,663 in respect of pension contributions for the period from 1 January 1995 to 31 May 2000, and issued a certificate in that respect.

10. On 22 November 2000 the applicant, having met the age criteria applicable at the time, asked the Croatian Pension Fund to grant her pension.

11. On 12 April 2002 the Slavonski Brod Office of the Croatian Pension Fund decided of its own motion that the applicant had ceased to have the status of an insured person as of 30 November 1992, when she had wound up her agricultural activities.

12. On 22 April 2002 the Slavonski Brod Office of the Croatian Pension Fund further decided to refuse the applicant’s request to grant her pension. It found that the applicant’s pension-qualifying period amounted to twelve years and eleven months, namely the period from January 1980 to November 1992, which was insufficient to obtain a pension. The applicant did not appeal against that decision. Instead, in April 2002 the applicant lodged an appeal against the first decision of the Slavonski Brod Office of the Croatian Pension Fund (see paragraph 11 above), arguing, inter alia, that she had followed the instructions of the Croatian Pension Fund and had paid sufficient pension contributions to qualify for a pension.

13. On 13 May 2002 the Central Office of the Croatian Pension Fund (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba) dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance decision concerning her status, without referring to the applicant’s contribution payments. The applicant lodged an action in the Administrative Court (Upravni sud Republike Hrvatske) against that decision, reiterating her previous arguments.

14. On 28 September 2006 the Administrative Court dismissed the applicant’s action as without merit. The relevant part of the judgment reads as follows:

“It is not clear from the file whether the applicant continued to pursue the agricultural activity on the occupied territory, and even if she did, she would have been insured as an agricultural entrepreneur with the competent bodies operating on the occupied territory. Hence, the applicant should have submitted a request for recognition of the pension-qualifying period pursuant to the ... Validation Act ...

Since the administrative action itself reveals that the plaintiff left the territory where she had been living and working as an agricultural entrepreneur, which was the ground for her pension insurance, the defendant body correctly established the relevant facts and applied the relevant law when dismissing the plaintiff’s appeal against the decision of the first-instance administrative body, which had found that the applicant had lost the status of an insured person because she had failed to meet the statutory conditions for it.

The plaintiff’s objection that she had paid pension contributions based on the request of the Croatian Pension Fund has no influence on the correctness of the impugned decision because she left her residence where she had had the status of an agricultural entrepreneur.”

15. The applicant lodged a complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) against that judgment, reiterating her previous arguments and invoking, inter alia, Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

16. On 8 April 2009 the Constitutional Court dismissed the applicant’s complaint as without merit, endorsing the reasoning of the lower authorities. The relevant part of that decision read as follows:

“As regards the alleged violation of the constitutionally guaranteed right of ownership (Article 48 § 1 of the Constitution) and the right to peaceful enjoyment of possessions (Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention ...), the Constitutional Court finds that the above-mentioned rights of the applicant have not and could not have been violated by the impugned acts terminating her status as an insured person – agricultural entrepreneur.”

That decision was served on the applicant’s representative on 22 April 2009.

17. On 23 January 2012 the applicant instituted administrative proceedings with the Vukovar Office of the Croatian Pension Fund (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Vukovaru). She requested, inter alia, that her request for a pension be reconsidered in the light of her contributions between 1980 and 2000, that the pension-qualifying period from 1 December 1992 to 31 December 1994 be formally validated (see paragraph 29 below), and that she be paid a pension as of 19 November 2000.

18. On 22 March 2012 the Vukovar Office of the Croatian Pension Fund rendered two decisions. First, it refused the applicant’s request for a pension, repeating the arguments of the Slavonski Brod Office of the Croatian Pension Fund (see paragraph 11 above). Secondly, it refused the applicant’s request for validation of the pension-qualifying period from 1 December 1992 to 31 December 1994, arguing that she had failed to prove her status as an agricultural entrepreneur on the territory of the Republic of Croatia that had been under the United Nations authority (corresponding to the “Serbian Independent Region of Krajina”). The applicant appealed against both decisions.

19. On 12 December 2012 the Central Office of the Croatian Pension Fund accepted the applicant’s appeal against the first decision. It annulled the decision and decided that the period from 1 January 1980 to 31 May 2000 should be deemed as the applicant’s agricultural entrepreneur pension-qualifying period (mirovinski staž individualnog poljoprivrednika), thereby recognising the supplementary contributions paid by her. The relevant part of that decision reads as follows:

“The appeal is accepted and the decision of the ... Vukovar Office ... of 22 March 2012 is hereby annulled.

Marija Božić, born on 18 November 1940, was insured for the purposes of a pension as an agricultural entrepreneur from 1 January 1980 to 31 May 2000.

...

As it is not disputed that the Slavonski Brod Office of the Croatian Pension Fund calculated the due amount of the applicant’s pension contributions on 21 November 2000, for the period from 1 January 1980 to 31 May 2000, and that the applicant paid those contributions on the same day to the Slavonski Brod Office, which in return issued a certificate, it has been decided as stated in the operative part of this decision.”

20. On 13 December 2012 the Central Office of the Croatian Pension Fund accepted the applicant’s appeal against the second decision, annulled it but held that the issue covered by the Vukovar Office’s second decision of 22 March 2012 had already been settled in its decision of 12 December 2012.

21. In view of the above decisions of the Central Office of the Croatian Pension Fund, the applicant returned to the Vukovar Office of the Croatian Pension Fund with a request for a pension. On 21 March 2013 the Vukovar Office of the Croatian Pension Fund decided that the applicant had the right to a pension as of 1 August 2011. In setting that date it relied on section 32(3) of the Pension Insurance Act (see paragraph 28 below) and took 24 January 2012 (see paragraph 17 above) as the date on which the applicant had submitted her request. That decision was served on the applicant on 26 March 2013 and on the applicant’s representative on 23 May 2013.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Pension and Disability Insurance for Agricultural Entrepreneurs Act

22. The Pension and Disability Insurance for Agricultural Entrepreneurs Act (Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju individualnih poljoprivrednika, Official Gazette nos. 26/1983, 57/1983, 47/1986, 40/1990 and 96/1993) regulated the pension insurance of agricultural entrepreneurs until 31 December 1998, when the Act was repealed. It provided agricultural entrepreneurs with the opportunity to pay for any missing pension-qualifying period (dokup staža) if they had been agricultural entrepreneurs between 1 October 1960 and 1 January 1980 and had not met the threshold for an old-age pension (sixty years of age and a fifteen-year pension-qualifying period (mirovinski staž)). Requests for such payments should have been made by 31 December 1995.

 23. Section 62(1) in conjunction with section 11(4) of that Act provided that agricultural entrepreneurs would lose their status of pension-insured persons if, inter alia, they wound up their agricultural activities.

B. Further legislation on payment for any missing pension-qualifying period

24. The opportunity to pay for any missing years was created for workers in 1990, with the enactment of the Employment Relations Act (Zakon o radnim odnosima, Official Gazette nos. 19/1990, 28/1990 (corrigendum), 19/1992, 25/1992 (consolidated text), 26/1993 and 29/1994), which came into force on 11 May 1990. This Act was repealed when the new Employment Act (Zakon o radu, Official Gazette no. 38/1995) came into force on 1 January 1996. Under the new Act it was no longer possible for most categories of pension-insured persons to pay for any missing years. Subsequently, it was possible to pay the higher pension amount (dokup mirovine), but only if the insured person was eligible for early retirement or an old-age pension.

C. Pension Insurance Act

25The Pension Insurance Act (Zakon o mirovinskom osiguranju, Official Gazette nos. 102/1998, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 79/2007, 35/2008, 40/2010, 121/2010, 130/2010 – consolidated version, 61/2011, 114/2011, 76/2012 and 112/2013) came into force on 1 January 1999 and regulates the pension insurance of, inter alia, agricultural entrepreneurs. Over the years it has been amended on numerous occasions.

26. In 2000, when the applicant submitted her pension request, section 30 provided that women would be entitled to an old-age pension when they reached sixty years of age and had paid fifteen years’ worth of contributions.

27. Section 31 provided that women would be entitled to early retirement when they reached fifty-five years of age and had paid thirty years’ worth of contributions.

28. The relevant part of section 32 reads as follows:

“1. The insured person shall have the right to an old-age or early-retirement pension from the date when the conditions for retirement have been met. The right to a pension can be acquired after the insurance has been terminated.

2. An application for an old-age or early-retirement pension can be lodged two months before the termination of the insurance at the earliest.

3. When the right to an old-age or early-retirement pension is being acquired following the application of the insured person after termination of the insurance, the insured person has the right to a pension from the first day after the termination of the insurance if the application has been lodged within six months from the date of the termination of the insurance. If the application was lodged after the aforementioned deadline, the insured person has the right to a pension from the first day of the month following the lodging and application and for the preceding six months.”

D. Validation Act and subordinate legislation

29. Section 1 of the Validation Act (Zakon o konvalidaciji, Official Gazette no. 104/97) provides that all individual acts and decisions issued by various bodies or legal persons exercising public authority in matters of a judicial or administrative nature in the parts of the Republic of Croatia that were under the protection and authority of the United Nations must be validated by that Act, in accordance with the Constitution, the Constitutional Act on human rights and freedoms and the rights of ethnic and national communities or minorities in Croatia, and other statutes.

30. Section 4 of the Ordinance on the Validation Procedure of Pension Scheme Decisions (Pravilnik o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja, Official Gazette no. 53/08) provides, inter alia, that the pension-qualifying period for agricultural entrepreneurs will be validated if they were insured with pension insurance bodies operating in the parts of the Republic of Croatia that were under the protection and authority of the United Nations.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

31. The applicant complained that she had been deprived of her pension in the period from 21 November 2000 to 31 July 2011. She relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

32. The Government disputed the admissibility of this complaint on two grounds: firstly, the applicant had abused her right of application; and secondly, she was not a victim of a violation of the Convention.

1. Abuse of the right of application

(a) Parties’ arguments

33. The Government argued that the applicant had submitted false information to the Court and had therefore abused her right of application. Specifically, she had failed to inform the Court about the administrative proceedings she had instituted after lodging her application and the consequent recognition of her pension rights, which were, according to the Government, central to the issue of the alleged violation.

34. The applicant argued that she had had no intention of hiding anything from the Court. Her representative had received the decision on the granting of her pension on 23 May 2013 and she simply could not have informed the Court about the new developments before that date.

(b) The Court’s assessment

35. The Court reiterates that if new, important developments occur during proceedings before the Court and if, despite the express obligation on him or her under Rule 47 § 6 of the Rules of the Court, an applicant fails to disclose that information to the Court, thereby preventing it from ruling on the case in full knowledge of the facts, his or her application may be rejected as an abuse of application (see Harbadová and Others v. the Czech Republic (dec.), nos. 42165/02466/03, 25 September 2007; Predescu v. Romania, no. 21447/03, §§ 25-27, 2 December 2008; and Miroļubovs and Others v. Latvia, no. 798/05, § 63, 15 September 2009).

36. The Court notes that the Government lodged their observations on the present case on 23 May 2013, namely on the same date as the applicant’s representative was served with the decision on the applicant’s pension. In her reply of 8 July 2013, the applicant agreed with the Government’s presentation of the facts concerning the second set of administrative proceedings and submitted the letters of 13 March, 8 April and 15 May 2013 by which her representative had urged the Vukovar Office of the Croatian Pension Fund to serve its decision concerning the pension (see paragraph 21) on her. The applicant therefore did not intend to mislead the Court, as she had informed it about the new set of administrative proceedings in her reply to the Government’s observations.

37. It follows that the Government’s objection as to the alleged abuse of the right of application must be dismissed.

2. The applicant’s victim status

(a) The parties’ arguments

38. The Government argued that the applicant had lost her victim status, as the domestic authorities had remedied the alleged violation by granting her pension after receiving a properly formulated request.

39. The applicant maintained that her victim status had persisted, as she had never obtained any compensation for not receiving her pension between 21 November 2000 and 31 July 2011, and had thus still been deprived of her property.

(b) The Court’s assessment

40. The Court reiterates that an individual can no longer claim to be a victim of a violation of the Convention when the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, a breach of the Convention and have provided redress (see Eckle v. Germany, 15 July 1982, § 66, Series A no. 51). Accordingly, in principle, where domestic proceedings are settled and include an admission of the breach by the national authorities and the payment of a sum of money amounting to redress, the dual requirements established in Eckle are satisfied, and the applicant can no longer claim to be a victim of a violation of the Convention.

41. The Court notes that in the present case the national authorities have never acknowledged, either expressly or in substance, a breach of the Convention, nor did they provide any redress for the non-payment of the applicant’s pension, which the applicant alleges constituted a violation of the Convention. On the contrary, the Government explicitly stated that there had been no interference with the applicant’s peaceful enjoyment of her pension and that she had not been deprived of her pension (see paragraph 45 below).

42. In view of the above, without prejudging the merits of the case, the Court considers that the applicant’s victim status, within the meaning of Article 34 of the Convention, is unaffected. Accordingly, the Government’s objection in this regard must be dismissed.

3. Conclusion

43. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

44. The applicant argued that she had been following the instructions of the Croatian Pension Fund when paying her pension contributions in 1998 and 2000. Having paid for the missing years, she had expected to receive a pension after the age of sixty, in November 2000. However, she had had to wait until 2013 to start receiving her pension, which had only been backdated to 1 August 2011, which she considered an individual and excessive burden.

45. The Government argued that there had been no interference with the applicant’s pension, as her right to a pension had been recognised. They therefore maintained that the applicant had not been deprived of her pension.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

46. The Court reiterates that Article 1 of Protocol No. 1 does not create a right to acquire property. It places no restriction on the Contracting States’ freedom to decide whether or not to have in place any form of social security or pension system, or to choose the type or amount of benefits or pension to provide under any such scheme. However, where a Contracting State has in force legislation providing for the payment as of right of a welfare benefit or pension – whether conditional or not on the prior payment of contributions – that legislation must be regarded as generating a proprietary interest that falls within the ambit of Article 1 of Protocol No.1 for persons satisfying its requirements. Therefore, where the amount of a benefit or pension is reduced or eliminated, this may constitute an interference with possessions which requires to be justified in the general interest (see Stec and Others v. the United Kingdom (dec.) [GC], no. 65731/01 and 65900/01, § 54, ECHR 2005-X; Kjartan Ásmundsson v. Iceland, no. 60669/00, § 39, ECHR 2004‑IX; and Valkov and Others v. Bulgaria, nos. 2033/0419125/0419475/0419490/0419495/0419497/0424729/04171/05 and 2041/05, § 84, 25 October 2011).

47. The Court further reiterates that an essential condition for an interference to be deemed compatible with Article 1 of Protocol No. 1 is that it should be lawful. The rule of law, one of the fundamental principles of a democratic society, is inherent in all the Articles of the Convention (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 58, ECHR 1999-II).

48. Any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions can only be justified if it serves a legitimate public interest. Because of their direct knowledge of their society and its needs, the national authorities are in principle better placed than the international judge to decide what is “in the public interest”. Under the system of protection established by the Convention, it is thus for the national authorities to make an initial assessment as to the existence of a problem of public concern warranting measures that interfere with the peaceful enjoyment of possessions (see Terazzi S.r.l. v. Italy, no. 27265/95, § 85, 17 October 2002, and Elia S.r.l. v. Italy, no. 37710/97, § 77, ECHR 2001-IX). The Court finds it natural that the margin of appreciation available to the legislature in implementing social and economic policies should be a wide one and will respect the legislature’s judgment as to what is “in the public interest”, unless that judgment is manifestly without reasonable foundation (see, mutatis mutandisThe former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, § 87, ECHR 2000-XII).

49. Article 1 of Protocol No. 1 also requires that any interference be reasonably proportionate to the aim sought to be realised (see Jahn and Others v. Germany [GC], nos. 46720/9972203/01 and 72552/01, §§ 81‑94, ECHR 2005‑VI). The requisite fair balance will not be struck where the person concerned bears an individual and excessive burden (see Sporrong and Lönnroth v. Sweden, 23 September 1982, §§ 69-74, Series A no. 52).

(b) Application of these principles to the present case

(i) Was there an interference?

50. The Court considers that the applicant’s pension contributions and the pension based on them constituted a possession within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. The applicant legitimately expected to receive a pension after payment of the required pension contributions and meeting the statutory age criteria in November 2000. However, the first pension instalment she received was for August 2011. Therefore, the non-payment of the applicant’s pension instalments between November 2000 and August 2011 amounted to an interference with the peaceful enjoyment of her possessions.

(ii) Whether the interference was provided for by law

51. The Court notes that the decisions of the Croatian Pension Fund were based on the Pension and Disability Insurance for Agricultural Entrepreneurs Act and the Pensions Insurance Act (see paragraphs 23 and 25 above). Noting that its power to review compliance with domestic law is limited (see, among other authorities, Allan Jacobsson v. Sweden (no. 1), judgment of 25 October 1989, Series A no. 163, p. 17, § 57), the Court is satisfied that the Croatian Pension Fund’s decisions on the applicant’s status and pension were in accordance with domestic law.

(iii) Legitimate aim and proportionality

52. The Court notes at the outset that the decisions of the domestic authorities were initially based on the fact that the applicant had wound up her agricultural activities in November 1992. Thus, the authorities found that the applicant had paid insufficient contributions to qualify for a pension. However, they ignored the fact that the Slavonski Brod Office of the Croatian Pension Fund had offered the applicant an opportunity to pay supplementary pension contributions for the missing years.

53. As a result of that opportunity and the payment in 1998 of pension contributions for a total of fifteen years and an additional five in 2000, the Court finds that the applicant could reasonably expect that she had met the statutory conditions for receiving a pension when she reached the age of sixty in November 2000. However, she had to wait until 2011 to start receiving her pension.

54. The applicant stressed that she had paid additional pension contributions in her first appeal to the Central Office of the Croatian Pension Fund (see paragraph 12 above). The Central Office ignored that argument and dismissed her appeal. The applicant’s new pension request (see paragraph 17 above) and her appeal against the decision of the Vukovar Office created an opportunity for the Central Office to reassess its previous decision. This time around, the Central Office found that the applicant had twenty years of pension-qualifying period, and not twelve. The factual background for such a decision existed already at the time of the Central Office’s deliberation on the applicant’s first appeal, since in November 2000 the applicant reached sixty years of age and had paid the equivalent of twenty years’ worth of pension contributions.

55. As a result of the Central Office’s decision of 12 December 2012, the Vukovar Office was obliged to grant the applicant an old-age pension. However, it has done so by strictly applying section 32 (3) of the Pension Insurance Act (see paragraph 28 above) and has granted her pension as of 1 August 2011, taking the date of the applicant’s second request as relevant for calculating the date on which her pension should commence.

56. At this juncture the Court reiterates that the risk of any mistake made by a State authority must be borne by the State and the errors must not be remedied at the expense of the individual concerned (see Gashi v. Croatia, no. 32457/05, § 40, 13 December 2007, and Gladysheva v. Russia, no. 7097/10, § 80, 6 December 2011). The findings of the Central Office in 2012 inevitably lead to the conclusion that the applicant qualified for an old-age pension already in November 2000. Therefore, the Central Office effectively admitted its own errors committed during its earlier handling of the applicant’s case. In this regard the Court considers that errors made by State authorities should serve to the benefit of the persons affected, especially where no other conflicting private interest is at stake.

57. Another important consideration of the Court is whether the applicant’s right to derive benefits from the pension insurance has been infringed in a manner resulting in the impairment of the essence of her pension rights (see Kjartan Ásmundsson, cited above, § 39, and Domalewski v. Poland (dec.), no. 34610/97, ECHR 1999-V). In this connection the Court cannot overlook the fact that, although the applicant’s pension was granted in accordance with the law (see paragraph 55 above), the interference with her enjoyment of the pension benefits deprived her of 128 monthly pension payments, which she had reasonably expected to receive from November 2000 to August 2011. In the Court’s view, the interference in question constitutes an individual and excessive burden on the applicant (see Sporrong and Lönnroth, cited above, § 73). Such a burden could have been eased only if in 2013 the applicant had been able to obtain her pension as of the date of her initial request, namely November 2000. As this option was excluded under Croatian law, the Court finds that the essence of the applicant’s pension rights was impaired.

58. As to the question of whether the national authorities were pursuing a legitimate aim, the Court notes that the respondent Government did not advance any arguments in this connection. It is difficult for the Court to discern a possible legitimate aim on the part of the national authorities in depriving the applicant of a pension for about eleven years. Leaving that question aside, in view of the above-mentioned considerations the Court finds that the interference with the applicant’s peaceful enjoyment of possessions in the particular circumstances of the present case failed to strike a fair balance between the public interest and the applicant’s rights protected under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (compare to Gashi, cited above, § 43).

59. There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

60. The applicant also complained, under Articles 6 and 13 of the Convention by merely referring to them, and under Article 14 of the Convention, that she had been discriminated against on grounds of her Serbian origin.

61. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 (a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

62. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

63. The applicant claimed 19,200 euros (EUR) in respect of pecuniary damage and 10,000 Croatian kunas (HRK) in respect of non-pecuniary damage.

64. The Government considered the amounts claimed by the applicant excessive, unfounded and unsubstantiated, submitting that there was no causal link between the violations complained of and the applicant’s financial claims.

65. The Court, having regard to its case-law (see Stankov v. Bulgaria, no. 68490/01, § 71, 12 July 2007, and Perdigão v. Portugal [GC], no. 24768/06, §§ 85-86, 16 November 2010), considers it reasonable to award the applicant a total of EUR 20,500 covering all heads of damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

66. The applicant also claimed EUR 2,500 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

67. The Government contested that claim.

68. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see Editions Plon v. France, no. 58148/00, § 64, ECHR 2004-IV). That is to say, the applicant must have paid them, or be bound to pay them, pursuant to a legal or contractual obligation, and they must have been unavoidable in order to prevent the violation found or to obtain redress (see Belchev v. Bulgaria, no. 39270/98, § 113, 8 April 2004, and Hajnal v. Serbia, no. 36937/06, § 154, 19 June 2012). In the present case, regard being had to the above criteria, the Court considers it reasonable to award the requested amount of EUR 2,500, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

C. Default interest

69. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COUR, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint concerning the alleged violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 20,500 (twenty thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary and non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,500 (two thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

Done in English, and notified in writing on 24 April 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                      Isabelle Berro-Lefèvre

Registrar                             President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.