Garsija Ruiz protiv Španije

Država na koju se presuda odnosi
Španija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
30544/96
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
21.01.1999
Članovi
6
6-1
19
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 19) Uspostavljanje Suda
Tematske ključne reči
advokatska tarifa i advokatski troškovi
pravo na pravično suđenje
neisplaćene zarade
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.5 Pravično suđenje
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosilac predstavke radi kao bolničar, iako je po zvanju pravnik i kao takav je upisan u advokatsku komoru Španije. Na zahtev lica M. podnosilac je 1985. godine preduzimao pravne radnje van sudskog postupka koje su se odnosile na ispitivanje činjenica i pravnog statusa određenog zemljišta koje je bilo predmet izvršnog postupka. To je zemljište M. kupio u izvršnom postupku. Nakon toga, podnosilac je od M.-a zatražio isplatu naknade za svoj rad, ali je M. odbio da plati. Podnosilac je tim povodom pokrenuo postupke pred sudom protiv M.-a. Tokom postupka M. je tvrdio da nikada nije angažovao podnosioca. Sud je odbio zahtev podnosioca zbog toga što je zaključio da podnosilac nije dokazao da je zaista preduzimao određene radnje za M.-a odnosno da ga je zastupao u sudskom postupku, pa samim tim ni da ima pravo na naknadu kao advokat. Pritom, sud je odbio da sasluša svedoke koje je predlagao podnosilac. Ta odluka je potvrđena od strane višestepenih sudova.

Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je odlučio da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET GARCÍA RUIZ protiv ŠPANJOLSKE

(zahtjev br. 30544/96)

PRESUDA

STRASBOURG

21. siječnja 1999.

U predmetu García Ruiz protiv Španjolske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u skladu s člankom 27. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”), izmijenjene Protokolom br. 11, i mjerodavnih odredaba Poslovnika Suda, kao Veliko vijeće sastavljeno od idućih sudaca:

gL. Wildhaberpredsjednik,
gđaE. Palm,
gA. Pastor Ridruejo,
gG. Bonello,
gJ. Makarczyk,
gP. Kūris,
gR. Türmen,
gJ.-P. Costa,
gđaF. Tulkens,
gM. Fischbach,
gV. Butkevych,
gJ. Casadevall,
gJ. Hedigan,
gđaH.S. Greve,
gA.B. Baka,
gR. Maruste,
gđaS. Botoucharova,
i g M. de SalviaTajnik,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost dana 18. studenog 1998. i 13. siječnja 1999, donosi slijedu presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

POSTUPAK

1. Predmet je upućen Sudu, ustanovljenom bivšim člankom 19. Konvencije[3], od strane španjolske Vlade („Vlada”) dana 6. siječnja 1998., unutar roka od tri mjeseca određenog bivšim člancima 32. st. 1 i 47. Konvencije. Pokrenut je zahtjevom (br. 30544/96) protiv Kraljevine Španjolske, podnesenim Europskoj komisiji ljudskih prava („Komisija”) u skladu s bivšim člankom 25. od strane španjolskog državljana, g Faustino Francisco García Ruiz, dana 19. prosinca 1995.

Vladin zahtjev odnosio se na bivši članak 48. Predmet zahtjeva bio je dobiti odluku da li činjenice slučaja upućuju na povredu od strane tužene države njezine obveze pod člankom 6. st. 1. Konvencije.

2. U odgovoru na pitanje postavljeno u skladu s pravilom 33. st. 3 (d) bivšeg Poslovnika Suda A[2], podnositelj zahtjeva je izjavio da želi sudjelovati u postupku. Predsjednik Suda u to vrijeme, g. R. Bernhardt, dopustio mu je da koristi španjolski jezik (bivše pravilo 27. st. 3.).

3. Kao predsjednik Vijeća koje je prvotno bilo ustanovljeno (bivši članak 43. Konvencije i bivše pravilo 21.) kako bi se bavilo posebice procesnim pitanjima koja su mogla nastati prije stupanja na snagu Protokola br. 11, g Bernhardt se putem Tajnika savjetovao sa zastupnikom Vlade, podnositeljem zahtjeva i poslanikom Komisije o organizaciji pisanog postupka. U skladu s naknadno izdanom uputom, Tajnik je zaprimio podnesak podnositelja zahtjeva dana 13. svibnja 1998., a podnesak Vlade dana 2. lipnja 1998.

4. Dana 12. listopada 1998. Komisija je, na zahtjev Tajnika po predsjednikovoj uputi, dostavila spis postupka koji se vodio pred istom.

5. Nakon stupanja na snagu Protokola br. 11 dana 1. Studenog 1998., u skladu s člankom 5. st. 5. istog, slučaj je upućen pred Veliko vijeće Suda. Veliko vijeće uključivalo je ex officio iduće suce: g. A. Pastor Ridruejo, suca izabranog s obzirom na Španjolsku (članak 27. st. 2. Konvencije i pravilo 24. st. 4 Poslovnika Suda), g L. Wildhaber, predsjednika Suda, gđu E. Palm, potpredsjednicu Suda, i g. J.‑P. Costa i g. M. Fischbach, potpredsjednike odjela (članak 27. st. 3. Konvencije i pravilo 24. st. 3. i 5 (a)). Ostali članovi imenovani da nadopune sastav Velikog vijeća bili su g. G. Bonello, g. J. Makarczyk, g. P. Kūris, g. R. Türmen, gđa F. Tulkens, gđa V. Strážnická, g. V. Butkevych, g. J. Casadevall, gđa H.S. Greve, g. A.B. Baka, g. R. Maruste i gša S. Botoucharova (pravilo 24. st. 3. i pravilo 100. st. 4.). Kasnije je g. Hedigan zamijenio gđu Strážnická, koja nije bila u mogućnosti sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta (pravilo 24. st. 5 (b)).

6. Na poziv Suda (pravilo 99.), Komisija je imenovala jednog od svojih članova, g. F. Martíneza, da sudjeluje u postupku pred Velikim vijećem.

7. U skladu s odlukom predsjednika, dana 18. studenog 1998. održana je javna rasprava u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu.

Pred Sudom su nastupili:

(a)za Vladu
gJ. Borrego Borrego, Šef pravne službe za Europsku Komisiju i Sud za ljudska prava, zastupnik;

(b)za Komisiju
gF. Martínez, poslanik,
gđa M.-T. Schoepfer,Tajnica Komisije.

Sud je saslušao g. Martíneza i g. Borrego Borrega.

Dopisom od 28. listopada 1998. podnositelj zahtjeva obavijestio je Tajništvo da neće sudjelovati niti biti zastupan na raspravi.

 

ČINJENICE

OKOLNOSTI PREDMETA

8. Podnositelj zahtjeva je diplomirani pravnik i član Odvjetničke komore u Madridu, ali radi kao medicinski njegovatelj. Podnio je da mu je u kolovozu 1985. osoba M. dala uputu da provede određene izvanparnične (extraprocesal) radnje, uključujući naročito istragu s ciljem otkrivanja mogućih tereta koji bi utjecali na pravo vlasništva zemljišta, koje je činilo dio imovine uključene u teretni nalog u skraćenom izvršnom postupku prema Zakonu o hipotekama (juicio sumario ejecutivo de la Ley Hipotecaria), a koji je društvo X. podnijelo protiv S. pred sucem br. 19 Suda prvog stupnja u Madridu.

Dana 19. lipnja 1986. M. je kupio zemlju na javnoj dražbi po cijeni koju je podnositelj zahtjeva smatrao povoljnom.

9. Podnositelj zahtjeva naveo je da je 1986. neuspješno tražio od svog klijenta da mu plati za administrativne usluge, savjete i tehničku pomoć koju mu je pružio u vrijeme navedene kupnje.

Tvrdio je da je preporučenim pismom od 27. svibnja 1989., na koje nije primio odgovor, tražio od M. da mu plati iznos od dva milijuna petsto tisuća peseta na ime njegovih troškova.

10. Dana 8. lipnja 1989., na upit podnositelja zahtjeva, Odvjetnička komora U Madridu izdala mu je procjenu nastalih troškova u svezi s pruženim uslugama u iznosu od tri milijuna peseta. Komora je naglasila da se ta procjena temeljila isključivo na podacima dostavljenim od strane podnositelja zahtjeva.

11. Dana 16. lipnja 1989. podnositelj zahtjeva pokrenuo je postupak za naknadu potraživanja (procedimiento de jura de cuenta) protiv M. pred sucem br. 2 Suda prvog stupnja u Madridu, zahtijevajući isplatu dugovanog iznosa. Dana 30. lipnja 1989. Sud je odbio tužbeni zahtjev podnositelja navodeći kako je jura de cuenta postupak bio namijenjen isključivo za namirenje duga koji je nastao u svezi s uslugama koje je odvjetnik imao u kontekstu sudskog postupka te da su usluge u ovom slučaju bile izvanparnične prirode.

12. Dana 29. rujna 1989. podnositelj zahtjeva podnio je redovnu građansku tužbu (juicio declarativo ordinario) protiv M. pred sucem br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu tražeći plaćanje tri milijuna peseta.

13. Njegova je tužba odbijena presudom od 24. svibnja 1993. Sudac je uzeo u obzir izjave tuženika, koji je opovrgavao činjenice navedene od strane podnositelja zahtjeva, a posebice da je ikad g. García Ruizu dao uputu da nastupa u njegovo ime. Sudac je također zaključio da svjedok za tužitelja nije bio pouzdan te da podnositelj zahtjeva stoga nije dokazao da je zaista i izvršio usluge koje je naveo. Posebice je istaknuo:

“Tužitelj navodi kako je dobio uputu od strane tuženog (M.) da obavi niz usluga za njegov račun koje se sastoje od provjeravanja koji se sud bavio određenim postupcima kao i drugih informacija koje je M. smatrao bitnima za svoju odluku da li da kupi određeno zemljište. Kao dokaz uz tužbu podnio je i niz dokumenata označenih od 1 do 7 u spisu predmeta.

U svojoj izjavi (confesión judicial) tuženi je osporavao istinitost činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev, opovrgavajući da je ikada postojao bilo kakav ugovorni odnos između njega i tužitelja, kao i činjenicu da je tražio potonjeg da izvrši bilo kakve profesionalne usluge koje ovaj tvrdi da je poduzeo po uputi tuženog.

...

Kako god bilo, tužitelj priznaje da navedene usluge nije pružio u kontekstu sudskog postupka... Neupitno je da mora dokazati da je uistinu i izvršio sporne usluge. S tim u svezi nije dostavljen niti jedan dokaz koji bi mogao potvrditi istinitost tih navoda... Razmatranjem dostupnih dokaza sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao niti jedan od uvjeta za potraživanje odvjetničkih troškova. U nedostatku dokaza, tužba se mora odbiti, pogotovo iz razloga što i tuženi poriče navedene optužbe.”

14. Dana 4. lipnja 1993. podnositelj zahtjeva podnio je žalbu. Presudom od 17. ožujka 1995., Madridski Audiencia Provincial odbio je njegovu žalbu i potvrdio pobijanu presudu.

U dijelu I svoje presude (Činjenice) je naveo:

“[Ovaj sud] prihvaća i smatra nužnim ponoviti u svojoj odluci navode činjenica iz pobijane presude.”

U dijelu II (Pravo) odlučio je:

“Obrazloženje pobijane presude prihvaća se kao pravilno, ukoliko nije neuskladivo s razlozima navedenim u daljnjem tekstu.

Kao prvo, žalba je podnesena protiv odluke suca br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu, kojom je odbijena tužba žalitelja [odnosno podnositelja zahtjeva], odvjetnika, protiv M., za plaćanje tri milijuna peseta na ime usluga koje je obavio kao zastupnik u skraćenom ovršnom postupku br. 843/81, pred Sudom prvog stupnja u Madridu. M. osporava žalbu navodeći kako ga žalitelj nikad nije zastupao u tom postupku, budući da je njegov zastupnik u tom predmetu bio g. J.A. C.L.

Kao drugo, spis predmeta ne sadrži niti jedan jedini dokaz da je žalitelj [podnositelj zahtjeva] zaista nastupao kao zastupnik u postupku br. 843/81, niti da je barem prema članku 1214. Građanskog zakonika poduzeo radnje procesne prirode, iako je možda i poduzeo izvanparnične radnje; žalba se stoga mora odbiti i pobijana presuda potvrditi...”

Audiencia Provincial je zaključio:

“... Ovaj sud mora odbiti, te ovime i odbija, žalbu podnijetu od strane [odvjetnika podnositelja zahtjeva] protiv presude usvojene od strane suca br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu dana 24. svibnja 1993., koja se ovime potvrđuje...”

15. Dana 13. svibnja 1995. podnositelj zahtjeva podnio je amparo tužbu Ustavnom sudu, pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje i navodeći kako presuda data od Audiencia Provincial nije sadržavala nikakve odgovore na njegove argumente. U svojoj žalbi podnositelj zahtjeva istaknuo je slijedeće:

“(a) Zaista, [podnositelj zahtjeva] nije bio odvjetnik u skraćenom ovršnom postupku br. 843/81 pred suce br. 19 Suda prvog stupnja u Madridu, kao što pobijana odluka i navodi; on je nastupao samo kao agent tuženog [M.], pružajući izvanparnične usluge u obliku savjeta i pomoći (kao što je navedeno u prvotnom zahtjevu) te u postupku pred sucem br. 19; ali nikad nije obavljao nikakav parnični rad (ejercicio intraprocesal) u tom postupku...

...

(c) ... izvanparnični rad ... sačinjavao je jedini temelj za pokretanje sudskog postupka naknade troškova za obavljene usluge ...; ... klijent je neopravdano ostvario financijsku dobit ... na temelju pružanja raznih izvanparničnih usluga koje je zahtijevao i koje su zaista i pružene...”

Podnositelj zahtjeva također je naveo kako se ne slaže s načinom na koji je sudac Suda prvog stupnja u Madridu ocijenio njegove dokaze.

16. Odlukom od 11. srpnja 1995. Ustavni je sud odbio žalbu zaključivši da ista nije ustavnopravno relevantna, našavši da su redovni sudovi zaključili da podnositelj zahtjeva nije podnio dostatne dokaze o pružanju profesionalnih usluga te da su jedino parnični sudovi bili nadležni odlučivati o tome, isključujući nadležnost Ustavnog suda.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

17. Članak 120. st. 3. španjolskog Ustava glasi kako slijedi:

“Presude će uvijek sadržavati obrazloženje na kojem se temelje i bit će donesene javno.”

“Las sentencias serán siempre motivadas y se pronunciarán en audiencia pública.”

18. Članak 359. Zakonika o građanskom postupku glasi:

“Presude moraju biti jasne i precizne te se posebice moraju odnositi na tužbeni zahtjev i ostale zahtjeve postavljene tijekom postupka; moraju usvojiti ili odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti o svim spornim točkama koje su raspravljane pred sudom...”

“Las sentencias deben ser claras, precisas y congruentes con las demandas y con las demás pretensiones deducidas oportunamente en el pleito, haciendo las declaraciones que éstas exijan, condenando o absolviendo al demandado y decidiendo todos los puntos litigiosos que hayan sido objeto del debate ...”

 

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

19. G. García Ruiz obratio se Komisiji dana 19. prosinca 1995. Naveo je kako je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. st. 1. Konvencije time što u svojoj presudi Madridski Audiencia Provincial nije odgovorio na sve njegove argumente. Također se žalio na duljinu postupka pod člankom 6. st. 1. Konvencije.

20. Dana 2. rujna 1996. Komisija je odlučila obavijestiti Vladu o podnesenom zahtjevu (br. 30544/96) u dijelu u kojem se odnosio na pritužbu podnositelja zahtjeva o povredi prava na pravično suđenje i proglasila je ostatak zahtjeva nedopuštenim. Dana 24. veljače 1997. proglasila je dopuštenim dio zahtjeva koji je bio komuniciran Vladi. U svojem izvješću od 15. rujna 1997. (bivši članak 31. Konvencije), izrazila je mišljenje da je došlo do povrede članka 6. st. 1 (s dvadeset i dva glasa za i osam protiv). Cjelokupni test mišljenja Komisije, kao i izdvojena mišljenja sadržana u tom izvješću, nalaze se u aneksu ove presude[3].

 

KONAČNI PODNESCI SUDU

21. Vlada je u svojim očitovanjima tražila od Suda da zaključi da je presuda Madridskog Audiencia Provincial odgovorila na sve argumente podnositelja zahtjeva i da nije došlo do povrede članka 6. st. 1. Konvencije.

22. Podnositelj zahtjeva tražio je od Suda da zaključi da je došlo do povrede članka 6. st. 1. Konvencije i da mu dosadi pravednu naknadu.

 

PRAVO

NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

23. Podnositelj zahtjeva žalio se kako Madridski Audiencia Provincial nije u svojoj presudi odgovorio na njegove argumente, čime je povrijeđen članak 6. st. 1 Konvencije, koji glasi:

“ Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud pravično... ispita njegov slučaj.”

24. Komisija se uglavnom složila s ovim argumentom.

25. Vlada je tvrdila da su dva parnična suda koja su razmatrala slučaj dala obrazložene odgovore na argumente podnositelja zahtjeva. Pred prvim stupnjem, sudac br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu odbio je njegov tužbeni zahtjeva dajući pritom detaljne činjenične razloge. Po žalbi, Audiencia Provincial je potvrdio presudu protiv podnositelja zahtjeva podržavši činjenične navode i obrazloženje sadržane u prvostupanjskoj presudi. Argumenti podnositelja zahtjeva time su izričito odgovoreni i obrazloženi po žalbi, u skladu s člankom 6. st. 1. Konvencije.

26. Sud ponavlja da prema njegovoj dobro ustaljenoj praksi koja odražava načelo vezano uz pravilnu administraciju pravde, sudske presude moraju sadržavati razloge na kojima se temelje. Opseg ove dužnosti davanja obrazloženja može varirati ovisno o naravi odluke i mora se odrediti u svjetlu činjenica svakog pojedinog slučaja (vidi presude Ruiz Torija protiv Španjolske i Hiro Balani protiv Španjolske od 9. prosinca 1994., Serija A br. 303-A i 303-B, str. 12, st. 29., i str. 29-30, st. 27.; i presudu Higgins i ostali protiv Francuske od 19. veljače 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-I, str. 60, st. 42.). Iako članak 6 st. 1. obvezuje sudove da obrazlože svoje presude, ta se obveza ne može tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaki argument (vidi presudu Van de Hurk protiv Nizozemske od 19. travnja 1994., Serija A br. 288, str. 20, st. 61.). Stoga se žalbeni sud odbijajući žalbu može u principu jednostavno pozvati na razloge koje je izložio niži sud (vidi, mutatis mutandis, presudu Helle protiv Finske od 19. prosinca 1997., Reports 1997-VIII, str. 2930, st. 59-60.).

27. U konkretnom slučaju Sud primjećuje da je prvostupanjski sudac br. 12 Suda prvog stupnja u Madridu prilikom odlučivanja uzeo u obzir tuženikove izjave kojima je zanijekao činjenice navedene u tužbi. Zaključio je da dokaz svjedoka kojeg je pozvao podnositelj zahtjeva nije bio uvjerljiv te da podnositelj zahtjeva nije uspio dokazati da je doista i obavio usluge za koje je potraživao naknadu (vidi st. 13. gore).

Po žalbi, Audiencia Provincial je kao prvo naveo da prihvaća i smatra ponovljenim u svojoj odluci utvrđenje činjenica kako je navedeno u prvostupanjskog presudi, te je zaključio da podnositelj zahtjeva nije uspio dokazati da je kao odvjetnik obavio izvanparnične usluge koje su tvorile temelj njegova potraživanja. Nastavio je time da je također potvrdio pravno obrazloženje napadane odluke u dijelu u kojem ista nije proturječila njegovim zaključcima. S tim u svezi, zaključio je da nije postojao ni najmanji dokaz da je podnositelj zahtjeva nastupao kao odvjetnik u skraćenom ovršnom postupku br. 843/81, iako je moguće da je obavio određene izvanparnične usluge. Stoga je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu (vidi st. 14. gore).

Slučaj je tada došao do Ustavnog suda, koje je u svojoj presudi od 11. srpnja 1995. odbio amparo žalbu podnositelja zahtjeva iz razloga što, prema zaključcima redovnih sudova, podnositelj zahtjeva nije dokazao da je obavio profesionalne usluge za koje je potraživao naknadu troškova te su takvi zaključci bili izvan nadležnosti Ustavnog suda (vidi st. 16. gore).

28. U mjeri u kojoj se pritužba podnositelja zahtjeva odnosi na ocjenu dokaza i ishod postupka pred domaćim sudovima, Sud naglašava da je, sukladno članku 19. Konvencije, njegova dužnost osigurati poštivanje obveza preuzetih od ugovornih stranaka Konvencije. Posebice nije njegova zadaća baviti se pogrešnim utvrđenjima činjenica ili primjenom prava koju je počinio nacionalni sud ukoliko ona nisu povrijedila prava i slobode zajamčene Konvencijom. Štoviše, iako članak 6. Konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopustivosti dokaza niti o načinu na koji bi se isti trebali ocjenjivati, što su dakle pitanja koja se u prvom redu imaju urediti domaćim pravom i odlukama domaćih sudova (vidi presudu Schenk protiv Švicarske od 12. srpnja 1988., Serija A br. 140, str. 29, st. 45-46.).

29. U svjetlu onoga što prethodi, Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva imao kontradiktorni postupak te da je u raznim stadijima tog postupka mogao podnijeti argumente koje je smatrao relevantnima za svoj slučaj. Činjenični i pravni razlozi za odbijanje njegove tužbe od strane prvostupanjskog suda izloženi su u detalje. U žalbenoj presudi Audiencia Provincial je potvrdio činjenice i pravno obrazloženje navedeno u prvostupanjskoj presudi u dijelu u kojem ono nije bilo u sukobu s njegovim zaključcima. Podnositelj zahtjeva stoga ne može opravdano tvrditi da ta presuda nije bila obrazložena, iako bi u konkretnom slučaju podrobnije obrazloženje bilo poželjno.

30. Zaključno, Sud smatra da je postupak u konkretnom predmetu u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. st. 1 Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

Presuđuje jednoglasno da nije došlo po povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

Sastavljeno na engleskom i francuskom i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 21. siječnja 1999.

 

Michele de Salvia                                                                                  Luzius Wildhaber
    Tajnik                                                                                                Predsjednik

 

Ovaj prijevod je financiran uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund). 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

CASE OF GARCÍA RUIZ v. SPAIN

(Requête n°/Application no. 30544/96)

ARRÊT/JUDGMENT

STRASBOURG

21 janvier/January 1999

In the case of García Ruiz v. Spain,

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 27 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”), as amended by Protocol No. 11[1], and the relevant provisions of the Rules of Court2, as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrL. WildhaberPresident,
MrsE. Palm,
MrA. Pastor Ridruejo,
MrG. Bonello,
MrJ. Makarczyk,
MrP. Kūris,
MrR. Türmen,
MrJ.-P. Costa,
MrsF. Tulkens,
MrM. Fischbach,
MrV. Butkevych,
MrJ. Casadevall,
MrJ. Hedigan,
MrsH.S. Greve,
MrA.B. Baka,
MrR. Maruste,
MrsS. Botoucharova,
and also of Mr M. de SalviaRegistrar,

Having deliberated in private on 18 November 1998 and 13 January 1999,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court, as established under former Article 19 of the Convention[3], by the Spanish Government (“the Government”) on 6 January 1998, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention. It originated in an application (no. 30544/96) against the Kingdom of Spain lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 by a Spanish national, Mr Faustino Francisco García Ruiz, on 19 December 1995.

The Government’s application referred to former Article 48. The object of the application was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 6 § 1 of the Convention.

2.  In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of former Rules of Court A[2], the applicant stated that he wished to take part in the proceedings. The President of the Court at that time, Mr R. Bernhardt, gave him leave to use the Spanish language (former Rule 27 § 3).

3.  As President of the Chamber which had originally been constituted (former Article 43 of the Convention and former Rule 21) in order to deal, in particular, with procedural matters that might arise before the entry into force of Protocol No. 11, Mr Bernhardt, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Government, the applicant and the Delegate of the Commission on the organisation of the written procedure. Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the applicant’s memorial on 13 May 1998 and the Government’s memorial on 2 June 1998.

4.  On 12 October 1998 the Commission produced the file on the proceedings before it, as requested by the Registrar on the President’s instructions.

5.  After the entry into force of Protocol No. 11 on 1 November 1998 and in accordance with the provisions of Article 5 § 5 thereof, the case was referred to the Grand Chamber of the Court. The Grand Chamber included ex officio Mr A. Pastor Ridruejo, the judge elected in respect of Spain (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 24 § 4 of the Rules of Court), Mr L. Wildhaber, the President of the Court, Mrs E. Palm, Vice-President of the Court, and Mr J.P. Costa and Mr M. Fischbach, Vice-Presidents of Sections (Article 27 § 3 of the Convention and Rule 24 §§ 3 and 5 (a)). The other members appointed to complete the Grand Chamber were Mr G. Bonello, Mr J. Makarczyk, Mr P. Kūris, Mr R. Türmen, Mrs F. Tulkens, Mrs V. Strážnická, Mr V. Butkevych, Mr J. Casadevall, Mrs H.S. Greve, Mr A.B. Baka, Mr R. Maruste and Mrs S. Botoucharova (Rule 24 § 3 and Rule 100 § 4). Subsequently Mr J. Hedigan replaced Mrs Strážnická, who was unable to take part in the further consideration of the case (Rule 24 § 5 (b)).

6.  At the Court’s invitation (Rule 99), the Commission delegated one of its members, Mr F. Martínez, to take part in the proceedings before the Grand Chamber

7.  In accordance with the President’s decision, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 18 November 1998.

There appeared before the Court:

(a)for the Government
MrJ. Borrego Borrego, Head of the
Legal Service for the European Commission
and Court of Human Rights,Agent;

(b)for the Commission
MrF. Martínez,Delegate,
MsM.-T. Schoepfer,Secretary to the Commission.

The Court heard addresses by Mr Martínez and Mr Borrego Borrego.

By a letter of 28 October 1998 the applicant had informed the Registry that he would not be taking part in the hearing and would not be represented at it.

THE FACTS

I.THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  The applicant has the degree of Bachelor of Laws and is registered as a member of the Madrid Bar, but in fact works as a nurse. He submitted that in August 1985 one M. gave him instructions to carry out certain non-contentious (extraprocesal) work, including in particular a search to discover any encumbrances affecting the title to a piece of land which was among the property made subject to a charging order in summary foreclosure proceedings under the Mortgage Act (juicio sumario ejecutivo de la Ley Hipotecaria) brought by the X company against S. before judge no. 19 of the Madrid Court of First Instance.

On 19 June 1986 M. bought the land at auction, at a price which the applicant considered advantageous.

9.  The applicant maintained that in 1986 he unsuccessfully asked his client to pay him for the administrative services, advice and technical assistance he had provided at the time of the purchase in question.


He asserted that, by a registered letter of 27 May 1989 with a prepaid form for acknowledgment of receipt, to which he received no reply, he asked M. to pay him the sum of two million five hundred thousand pesetas to cover his fees.

10.  On 8 June 1989, at the applicant’s request, the Madrid Bar gave an opinion assessing the fees the applicant was entitled to claim for the services in question at three million pesetas. The Bar made it clear that its assessment was based exclusively on the information provided by the applicant.

11.  On 16 June 1989 the applicant brought proceedings against M. under the taxation procedure (procedimiento de jura de cuenta) before judge no. 2 of the Madrid Court of First Instance to recover the sum he claimed. Judgment was given against the applicant on 30 June 1989 on the ground that the jura de cuenta procedure was intended only for the recovery of fees owed for services rendered by counsel in the context of judicial proceedings and that the services he had rendered had been non-contentious.

12.  On 29 September 1989 the applicant brought an ordinary civil action (juicio declarativo ordinario) against M. before judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance seeking payment of three million pesetas.

13.  This claim was dismissed by a judgment of 24 May 1993. The judge took into account the statements of the defendant, who had denied the facts alleged by the applicant, and in particular that he had ever given Mr García Ruiz instructions to act for him, held that the evidence of a witness called by the applicant was not conclusive and ruled that the applicant had not proved that he had performed the services in question. He held in particular:

“The plaintiff asserts that he was instructed by the defendant (M.) to perform a number of services for him consisting in checking which court was dealing with certain proceedings and providing other information M. considered necessary to inform his decision as to whether to buy a certain property. In support of his claim he has submitted, in addition to his pleading, a series of documents, numbered 1 to 7 in the file.

In his deposition (confesión judicial) the defendant contested the truth of the facts on which the claim is based, denying that there had ever been any kind of contractual relationship between himself and the plaintiff or that he had asked the latter to perform the professional services which he claimed to have carried out according to the defendant’s instructions.

...

Be that as it may, the plaintiff admits that he did not perform the services concerned in the context of judicial proceedings... What is not in doubt is that he must prove that he actually did perform the services in issue. In that connection, no evidence has been produced in the case which might establish the truth of the allegations... Consideration of the evidence adduced suffices in itself to persuade the Court that the
plaintiff has not satisfied a single one of the conditions for claiming lawyer’s fees. In the absence of evidence, the claim must be rejected, especially as the defendant denies the facts.”

14.  On 4 June 1993 the applicant appealed. By a judgment of 17 March 1995, the Madrid Audiencia Provincial dismissed the appeal and upheld the impugned judgment.

In Part I of its judgment (The Facts) it stated: “[This Court] accepts and deems to be reproduced in its own decision the statement of the facts set out in the impugned judgment.”

In Part II (The Law) it ruled:

“The grounds of the impugned decision are accepted as pertinent, in so far as they are not incompatible with those set out below.

Firstly, the appeal is against the decision given by judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance on 24 May 1993, dismissing the claim of the appellant [that is the applicant], a lawyer, against M., for three million pesetas in respect of fees owed on account of work he had done as counsel in summary foreclosure proceedings no. 843/81, brought in the Court of First Instance. M. contests the appeal on the ground that the appellant never acted in the proceedings in question, as his legal representative in that case was Mr J.A. C.L.

Secondly, the case file does not contain the slightest evidence that the appellant [the applicant] acted as counsel in case no. 843/81, or at least that, as Article 1214 of the Civil Code requires, he took steps of a procedural nature, although he may have carried out non-contentious work; the appeal must accordingly be dismissed and the impugned judgment upheld ...”

The Audiencia Provincial concluded:

“... This Court must dismiss, and hereby dismisses, the appeal lodged by [the applicant’s lawyer] against the judgment given by judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance on 24 May 1993, which is hereby upheld...”

15.  On 13 May 1995 the applicant lodged an amparo appeal with the Constitutional Court relying on the right to a fair hearing, contending that the judgment of the Audiencia Provincial had given no reply whatsoever to his arguments. In his appeal the applicant made the following points:

“(a)  Indeed, [the applicant] did not act as counsel in summary foreclosure proceedings no. 843/81 before judge no. 19 of the Madrid Court of First Instance, as the impugned decision states; he acted solely as the agent of the respondent [M.], providing non-contentious services in the form of advice and assistance (as stated in the initial application) and in the proceedings brought before judge no. 19; but he never carried out any contentious work (ejercicio intraprocesal) in those proceedings ...

...

(c)  ... the non-contentious work ... formed the only basis for the judicial proceedings to recover fees for services rendered ...; ... the client unjustly obtained a
financial gain ... on account of the performance of the various non-contentious services which he had requested and which were in fact performed ...”

The applicant also stated his disagreement with the way the judge of the Court of First Instance had assessed and interpreted his evidence.

16.  By a decision of 11 July 1995 the Constitutional Court dismissed the appeal on the ground that it had no constitutional relevance, observing that the ordinary courts had held that the applicant had not adduced sufficient evidence that he had rendered the professional services in issue and that assessment of the facts was a matter over which the trial courts had sole jurisdiction, to the exclusion of its own jurisdiction.

II.RELEVANT DOMESTIC LAW

17.  Article 120 § 3 of the Spanish Constitution is worded as follows:

“Judgments shall always contain a statement of the grounds on which they are based and be delivered in public.”

“Las sentencias serán siempre motivadas y se pronunciarán en audiencia pública.”

18.  Article 359 of the Code of Civil Procedure provides:

“Judgments must be clear and precise and must address specifically the applications and other claims made in the course of the proceedings; they must find for or against the defendant and rule on all the disputed points which have been the subject of argument ...”

“Las sentencias deben ser claras, precisas y congruentes con las demandas y con las demás pretensiones deducidas oportunamente en el pleito, haciendo las declaraciones que éstas exijan, condenando o absolviendo al demandado y decidiendo todos los puntos litigiosos que hayan sido objeto del debate ...”

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

19.  Mr García Ruiz applied to the Commission on 19 December 1995. He submitted that his right to a fair hearing, guaranteed by Article 6 § 1, had been infringed in that the judgment of the Madrid Audiencia Provincial had not replied to his arguments. He also complained of the length of the proceedings and alleged a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

20.  On 2 September 1996 the Commission decided to give notice of the application (no. 30544/96) to the Government in so far as it concerned the applicant’s complaint of a violation of his right to a fair hearing on account of the fact that the Madrid Audiencia Provincial’s judgment gave no reply to his arguments, and declared the remainder of the application
inadmissible. On 24 February 1997 it declared admissible the part of the application that had been communicated to the Government. In its report of 15 September 1997 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been a violation of Article 6 § 1 (twenty-two votes to eight). The full text of the Commission’s opinion and of the dissenting opinion contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

21.  In their memorial the Government requested the Court to hold that the Madrid Audiencia Provincial’s judgment had replied to the applicant’s arguments and that there had accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

22.  The applicant asked the Court to hold that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention and to award him just satisfaction.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

23.  The applicant submitted that the Madrid Audiencia Provincial’s failure to give any reply in its judgment to his arguments had breached Article 6 § 1 of the Convention, which provides:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

24.  The Commission accepted this argument for the most part.

25.  The Government submitted that the two trial courts which had considered the case had given reasoned replies to the applicant’s allegations. At first instance, judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance had rejected his claim in a decision for which detailed factual reasons had been given. On appeal, the Audiencia Provincial had given judgment against the applicant after endorsing the statement of the facts and the reasoning set out in the impugned judgment. The applicant’s arguments had accordingly been expressly answered on appeal, with reasons, as required by Article 6 § 1 of the Convention.

26.  The Court reiterates that, according to its established case-law reflecting a principle linked to the proper administration of justice, judgments of courts and tribunals should adequately state the reasons on which they are based. The extent to which this duty to give reasons applies may vary according to the nature of the decision and must be determined in the light of the circumstances of the case (see the Ruiz Torija v. Spain and Hiro Balani v. Spain judgments of 9 December 1994, Series A nos. 303-A and 303-B, p. 12, § 29, and pp. 29-30, § 27; and the Higgins and Others v. France judgment of 19 February 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-I, p. 60, § 42). Although Article 6 § 1 obliges courts to give reasons for their decisions, it cannot be understood as requiring a detailed answer to every argument (see the Van de Hurk v. the Netherlands judgment of 19 April 1994, Series A no. 288, p. 20, § 61). Thus, in dismissing an appeal, an appellate court may, in principle, simply endorse the reasons for the lower court’s decision (see, mutatis mutandis, the Helle v. Finland judgment of 19 December 1997, Reports 1997-VIII, p. 2930, §§ 59-60).

27.  In the present case the Court notes that at first instance judge no. 12 of the Madrid Court of First Instance took into account in his decision the defendant’s statements denying the facts alleged by the applicant in his claim. It held that the evidence of a witness called by the applicant was not conclusive and ruled that the applicant had not proved that he had performed the services for which he was claiming a fee (see paragraph 13 above).

On appeal the Audiencia Provincial first stated that it accepted and deemed to be reproduced in its own decision the statement of the facts set out in the judgment at first instance, thus ruling that the applicant had not proved that he had performed as counsel the non-contentious services which formed the basis of his claim. It went on to say that it likewise endorsed the legal reasoning of the impugned decision in so far as it was not incompatible with its own findings. On that point, it held that there was not the slightest evidence in the case file to prove that the applicant had acted as counsel in summary foreclosure proceedings no. 843/81, although he might have performed non-contentious services. It therefore dismissed the appeal and upheld the judgment delivered at first instance (see paragraph 14 above).

The case was then referred to the Constitutional Court, which, in its judgment of 11 July 1995, dismissed the applicant’s amparo appeal on the grounds that, according to the trial courts, the applicant had not established that he had rendered the professional services for which he was claiming a fee and that assessment of the facts was a matter over which the Constitutional Court did not have jurisdiction (see paragraph 16 above).

28.  In so far as the applicant’s complaint may be understood to concern assessment of the evidence and the result of the proceedings before the domestic courts, the Court reiterates that, according to Article 19 of the Convention, its duty is to ensure the observance of the engagements undertaken by the Contracting Parties to the Convention. In particular, it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly committed by a national court unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention. Moreover, while Article 6 of the Convention guarantees the right to a fair hearing, it does not lay down any rules on the admissibility of evidence or the way it should be assessed, which are therefore primarily matters for regulation by national law and the national courts (see the Schenk v. Switzerland judgment of 12 July 1988, Series A no. 140, p. 29, §§ 45-46).

29.  In the light of the foregoing considerations, the Court notes that the applicant had the benefit of adversarial proceedings. At the various stages of those proceedings he was able to submit the arguments he considered relevant to his case. The factual and legal reasons for the first-instance decision dismissing his claim were set out at length. In the judgment at the appeal stage the Audiencia Provincial endorsed the statement of the facts and the legal reasoning set out in the judgment at first instance in so far as they did not conflict with its own findings. The applicant may not therefore validly argue that this judgment lacked reasons, even though in the present case a more substantial statement of reasons might have been desirable.

30.  In conclusion, the Court considers that, taken as a whole, the proceedings in issue were fair for the purposes of Article 6 § 1 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

Holds unanimously that there has not been a breach of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 21 January 1999.

 

Luzius Wildhaber
President                                                                          Michele de Salvia
                                                                                             Registrar

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
U ovoj presudi je sud doneo odluku da nije došlo do povrede člana 6 Konvencije usled povrede prava na pravično suđenje u krivičnom predmetu.
Presuda Vrhovnog suda koja je povezana u javnoj bazi sudske prakse sa ovom presudom, tiče se navoda o prekoračenju optužbe, kvalifikovanju činjenica i navodima da je došlo do bitne povrede postupka.
Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Moskalj protiv Hrvatske
Presuda je značajna jer obrađuje pitanje visine troškova u odnosu na dosuđenu naknadu.
Ukoliko je iznos troškova veći od dosuđene nadoknade, stranka koja pokreće postupak obeshrabrena je i često onemogućena da dođe do pravde upravo zbog troškova postupka koji vode ostvarivanju prava.
U praksi ESLJP ima više presuda koja se bave ovim pitanjem, a neke su direktno povezane sa ovom presudom u sekciji "Povezana praksa sudova i tužilaštava" u kome postoji zasebna podsekcija u kojoj su veze prema nekim od presuda ESLJP koje se bave ovim pitanjem.
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa nekoliko presuda domaćih sudova koje se odnose na zaštitu prava na pravično suđenje i zaštitu prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda "Buj protiv Hrvatske" od 1.6.2006. godine povezana je sa nekoliko rešenja domaćih sudova u kojima su sudovi odlučivali o povredi prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Crnišanin i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije
Evropski sud za ljudska prava je u presudama R.Kačapor i drugi protiv Srbije (2269/06 i 5 drugih od 15.1.2008, stav 97-99, 106-116 i 119-20), Crnišanin i drugi protiv Srbije (35835/05 i 3 druga od 13.1.2009. stav 124) i Stevanović i drugi protiv Srbije (43815/17 i 15 drugih od 27.8.2019. godine) utvrdio dobro uspostavljenju praksu u pogledu pitanja neisplaćenih zarada iz preduzeća u društvenom vlasništvu.
Ove presude smatraju se vodećim presudama kojima se uspostavlja stav Suda i odnosu na pitanje odgovornosti države za dugovanja preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom.
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda u predmetu "Galjardo Sančez protiv Italije" se često citira i u praksi domaćih sudova i u praksi Evropskog suda za ljudska prava, kada se govori o povredi prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda "Horvat protiv Hrvatske" je u bazi sudske prakse Vrhovnog suda povezana sa više rešenja domaćih sudova u kojima su se domaći sudovi bavili povredom prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda "Iatridis protiv Grčke" cesto je citirana u praksi Evropskog suda za ljudska prava jer se u njoj ESLJP bavio pitanjima gubitka zarade koje je nastalo kao posledica nemogućnosti upravljanja imovinom. Posebno je sporno jer je u pitanju situacija koja se nastavlja i gde država nema uspostavljen pravni lek koji podnosilac može da iskoristi kako bi zaštitio svoja prava.
U drugoj važnoj presudi "Hornsby protiv Grčke", na koju se ESLJP pozvao pri donošenju presude u slučaju "Iatridis", sud Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
U predmetu "Kalashnikov protiv Rusije" je utvrđena povreda članova 3, 5 i 6 jer je podnosiocu produžavan pritvor više puta dok je predmet mirovao. Suštinski predmet se odnosi na dužinu trajanja postupka, dužinu produženja pritvora i uslove u pritvoru.
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
U javnoj bazi sudske prakse presuda je povezana više rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu, kojima se odbijaju prigovori podneti radi ubrzanja postupka podneti radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Moskalj protiv Hrvatske
Presuda je značajna jer se tiče hitnosti porodičnih predmeta. U ovom slučaju, govorimo o izvršenju presude da se dete vrati majci, koje nije moglo da se sprovede. Posledica toga jeste kidanje porodičnih veza između majke i deteta.
Član 6-1 | DIC | Novosel protiv Crne Gore
Pri donošenju odluke, Sud se pozvao na odluke u vodećim predmetima, Siništaj protiv Crne Gore i Stakić protiv Crne Gore, u kojima je već utvrdio povredu u odnosu na pitanja koja je razmatrao u presudi Novosel protiv Crne Gore.
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa više presuda u javnoj bazi sudske prakse Vrhovnog suda, koje se odnose na pitanja povrede prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Osmanović protiv Hrvatske
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je u bazi sudske prakse Vrhovnog suda direktno povezana sa više rešenja sudova u kojima je odlučivano o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
U bazi sudske prakse Vrhovnog suda, presuda je povezana sa više rešenja apelacionih sudova i rešenja VKS u kojima je odlučivano o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.
Ova presuda je veoma značajna u praksi ESLJP i imala je veliki uticaj na razvoj sudske prakse o pravu na suđenje u razumnom roku i na efikasnost pravnih sredstava u državama članicama Saveta Evrope.
Sud je istakao da države imaju pozitivnu obavezu da obezbede da sudski postupci traju razumno dugo i da postoji delotvorno domaće pravno sredstvo kojim se može zaštititi to pravo.
Ovo je jedna od najznačajnijih “pilot” presuda u praksi ESLJP i koristi se kao osnova za rešavanje velikog broja sličnih slučajeva (tzv. “repetitivnih predstavki”) iz Italije i drugih zemalja gde je postojao sličan problem. Zahvaljujući ovoj presudi u ovim državama je došlo do promene zakonske regulative koja je donela reformu pravnog sistema kako bo se sudski postupci ubrzali, stvorili efikasni mehanizmi naknade za povredu prava na suđenje u razumnom roku i sprečilo gomilanje predmeta pred ESLJP.
Sudovi i zakonodavstva zemalja bivše Jugoslavije (npr. Srbija, Hrvatska, BiH) su preuzeli principe iz presude Scordino i uveli domaće mehanizme za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. U Srbiji je donet Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku i uvedeno je pravo na pritužbu i naknadu zbog dužine postupka.
Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
U javnoj bazi sudske prakse, presuda je povezana sa odlukama domaćih sudova koje se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude