Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podnela hrvatska državljanka gđa Branka Škrtić (podnositeljka predstavke) dana 27.jula 2012.godine. Početkom februara 2013.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnositeljka predstavke je rođena 1951.godine i živi u Karlovcu. Ona i njen suprug bili su nosioci stanarskog prava na stanu u Karlovcu. Godine 1991. u stan je bačena bomba i porodica se iz bezbednosnih razloga iselila iz stana. Na privremeno korišćenje im je dodeljen drugi stan u Karlovcu. Godine 1992. suprug podnositeljke zahteva se iselio iz stana, a zatim su se razveli. Ona je ostala da živi u stanu sa dvoje dece rođene u braku. Prethodnu odluku o dodeli stana na privremeno korišćenje je ista Komisija (Stambena Komisija Grada Karlovca) poništila početkom novembra 2000.godine. Te godine je Grad Karlovac kao vlasnik stana pokrenuo parnični postupak protiv podnositeljke predstavke tražeći njeno iseljenje. Početkom februara 2008.godine zahtev je prihvaćen na temelju činjenice da je sporni stan dat na privremeno korišćenje suprugu podnositeljke koji je iz stana otišao i da je sporna odluka poništena 2000.godine pa ne postoji pravni osnov za njeno korišćenje stana. U avgustu 2009.godine Županjski sud u Karlovcu je potvrdio ovu presudu. Podnositeljka je podnela ustavnu tužbu, ali je tužba odbačena krajem marta 2012.godine.
NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Nesporno je da je podnositeljka predstavke živela u spornom stanu od 1991.godine. Sud nalazi da ona ima dovoljne i trajne veze sa predmetnim stanom da bi se on smatrao njenim “domom” u svrhu člana 8 Konvencije. Središnje pitanje u ovom predmetu jeste da li je mešanje bilo srazmerno cilju koji se nastoji ostvariti i stoga “nužno u demokratskom društvu”. Sud ističe da je stan u pitanju u društvenom vlasništvu., ali Sud smatra da imajući sve navode u vidu, nacionalni sudovi nisu omogućili podnositeljki predstavke prikladnu procesnu zaštitu. Dakle, došlo je do povrede člana 8 Konvencije.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država treba da isplati podnositeljki određeni iznos na ime nematerijalne štete, a odbio preostali deo zahteva za pravičnom naknadom. Sud napominje da je podnositeljki predstavke dodeljena pravna pomoć pa odbija zahtev za naknadu troškova nastalih pred njim. Vezano za traženu naknadu materijalne štete, Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i tražene odštete.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ŠKRTIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 64982/12)

PRESUDA

STRASBOURG

5. prosinca 2013.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Škrtić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Elisabeth Steiner, predsjednica,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Ksenija Turković, sutkinje,
i André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. studenoga 2013. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena toga dana:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 64982/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Branka Škrtić (podnositeljica zahtjeva) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 27. srpnja 2012.
Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gospođa R. Dozet Daskal, odvjetnica iz Karlovca. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Dana 11. veljače 2013. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1951. godine i živi u Karlovcu.
Podnositeljica zahtjeva i njezin suprug bili su nositelji stanarskog prava na stanu u Karlovcu. Godine 1991. u stan je bačena bomba i obitelj se zbog sigurnosnih razloga iselila iz stana. Odlukom Stambene Komisije Grada Karlovca od 29. studenoga 1991. godine na privremeno korištenje dodijeljen im je drugi stan u Karlovcu. Suprug podnositeljice zahtjeva iselio se iz stana 1992. godine te su se oni potom razveli. U stanu je ostala živjeti podnositeljica zahtjeva sa dvoje djece rođene u braku. Prethodno navedenu odluku poništila je ista Komisija dana 11. studenoga 2000. godine.
Godine 2000. Grad Karlovac kao vlasnik stana pokrenuo je parnični postupak protiv podnositeljice zahtjeva tražeći njezinu deložaciju. Zahtjev je prihvaćen 1. veljače 2008. godine na temelju činjenice da je sporni stan na privremeno korištenje dan suprugu podnositeljice zahtjeva koji je otišao iz stana te da je sporna odluka poništena 2000. godine pa stoga više ne postoji pravna osnova za njezino korištenje stana.
Dana 19. kolovoza 2009. godine Županijski sud u Karlovcu potvrdio je ovu presudu.
U ustavnoj tužbi koju je potom podnijela, podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je ona bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Karlovcu u vlasništvu Grada Karlovca te da je iz stana morala otići zbog okolnosti za koje ona nije odgovorna. Na temelju odluke Stambene Komisije Grada Karlovca preselila se u drugi stan. Taj drugi stan također je bio u vlasništvu Grada Karlovca te su vlasnik i podnositeljica zahtjeva dogovorili da će joj biti dodijeljeno stanarsko pravo na tom drugom stanu. Također je tvrdila da ovaj predmet za nju predstavlja egzistencijalno pitanje; da je u stanu živjela više od dvadeset godina; da se u brojnim prigodama obraćala Gradu Karlovcu te da joj je rečeno „da se ne brine i da će sve biti u redu”; da je ispunila svoje stanarske obveze. Tužba je odbačena 29. ožujka 2012. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Članak 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/1996) glasi kako slijedi:

„Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.”

Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku („Narodne novine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“, br. 4/1977, 36/1977 (ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991 te „Narodne novine Republike Hrvatske“, br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008) navodi kako slijedi:

Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode

Članak 428.a

„(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stavka 1. ovog članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da su presude nacionalnih sudova kojima se naređuje njezino prisilno iseljenje ugrozile njezino pravo na poštivanje njezina doma, što je protivno članku 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda I mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A. Dopuštenost

Vlada je prvo tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila sva domaća pravna sredstva, navodeći da nije pokrenula upravni spor protiv odluke Komisije od 11. studenoga 2000. godine (vidi gore stavak 5.).
Podnositeljica zahtjeva osporila je tu tvrdnju.
Sud ponavlja da pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava uobičajeno zahtijeva da se tužbe koje će kasnije biti podignute na međunarodnoj razini najprije istaknu pred domaćim sudovima, barem u biti i u skladu s formalnim odredbama i vremenskim ograničenjima navedenima u domaćem pravu. Cilj je pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava dopustiti nacionalnim vlastima (primarno sudskim vlastima) da riješe prigovor povrede Konvencijskog prava te da, po potrebi, omoguće ispravljanje povrede prije nego što isti prigovor bude podnesen Sudu. Ako na nacionalnoj razini postoji pravni lijek koji nacionalnim sudovima omogućuje da riješe, barem u biti, bilo koji prigovor navodne povrede prava iz Konvencije, taj lijek treba iskoristiti (vidi Azinas protiv Cipra [VV], br. 56679/00, st. 38, ESLJP 2004-III).
Glede Vladine tvrdnje da podnositeljica zahtjeva nije pokrenula upravni spor protiv odluke koju je donijela Komisija, Sud bilježi da se podnositeljičin prigovor odnosi na navodne manjkavosti u postupku koji je na Općinskom sudu u Karlovcu pokrenuo vlasnik stana u kojem je stanovala tražeći njezino iseljenje. Prema mišljenju Suda, ta pitanja treba razmotriti u kontekstu konkretnog postupka. Podnositeljica zahtjeva izjavila je žalbu na prvostupanjsku presudu te ustavnu tužbu u kojoj je iznijela različite tvrdnje glede njezina prava na poštovanje doma pred nacionalnim sudovima (vidi gore stavak 8.). Pokretanje upravnog spora ni na koji način ne bi riješilo situaciju na koju se podnositeljica zahtjeva žali. Stoga, Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva primjereno iscrpila sva raspoloživa domaća pravna sredstva.
Iz toga, dakle, slijedi da Vladine tvrdnje moraju biti odbijene.
Uzimajući u obzir prethodno navedene činjenice, Sud smatra da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također bilježi da nije nedopušten ni po kojem drugom temelju. Stoga mora biti proglašen dopuštenim.

B. Osnovanost

Podnositeljica zahtjeva obrazložila je da su nacionalni sudovi, naloživši njezino iseljenje samo na temelju toga što nije imala pravne osnove za stanovanje u konkretnom stanu, povrijedili njezino pravo na poštivanje doma. Iznijela je iste tvrdnje koje je iznijela i pred Ustavnim sudom (vidi gore stavak 8.). Također je podastrijela da je uvijek bila voljna prihvatiti manji stan, no da ona i Grad Karlovac u tom pogledu nisu postigli nikakav dogovor.
Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije mogla dobiti stanarsko pravo na stanu o kojem je riječ i da je vlasnik stana imao legitiman cilj tražiti njegov povrat. Stan u kojem je stanovala podnositeljica zahtjeva imao je 72,24 kvadratna metra, te je stoga premašivao potrebe podnositeljice zahtjeva. Grad Karlovac redovito je dodjeljivao socijalne stanove potrebitim osobama, no podnositeljica zahtjeva nije se prijavila za takav stan.

(a) Radi li se o pravu koje štiti članak 8.

Prvo pitanje koje Sud treba riješiti jest može li podnositeljica zahtjeva argumentirano tvrditi da je imala pravo zaštićeno člankom 8. i – konkretnije u ovom predmetu – može li se stan o kojem je riječ smatrati domom podnositeljice zahtjeva.
Sudska praksa organa Konvencije jasna je po pitanju da pojam „doma” u smislu značenja članka 8. nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu odnosno zaposjedanje kojih je utemeljeno na zakonu. „Dom” je samostalan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Predstavljaju li neke prostorije „dom”, koji povlači zaštitu članka 8. stavka 1., ovisit će o činjeničnim okolnostima, odnosno o postojanju dovoljnih i trajnih veza s određenim mjestom (vidi Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., Izvješća 1996.-IV, stavci 52. – 54., i Izvješće Komisije od 11. siječnja 1995., stavak 63.; Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenoga 1986., stavak 46., Serija A br. 109.; Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7456/76, Odluka Komisije od 8. veljače 1978., DR 13., str. 40; i Prokopovič protiv Rusije, br. 58255/00, stavak 36., ESLJP, 2004.-XI (izvadci)). Stoga je pitanje treba li neke prostorije smatrati „domom” činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu (vidi McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, stavak 46., 13. svibnja 2008.).
Glede ovoga predmeta, neosporno je da je podnositeljica zahtjeva živjela u spornom stanu od 1991. godine. Imajući to u vidu, Sud nalazi da podnositeljica ima dovoljne i trajne veze sa stanom o kojemu je riječ da bi ga se smatralo njezinim „domom” u svrhu članka 8. Konvencije.

(b) Je li došlo do miješanja u pravo podnositeljice zahtjeva na poštovanje njezina doma

Sud je dosad donio nekoliko presuda u kojima je ocjenjivao pitanje miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njegova ili njezina doma u okolnostima kada je izdano rješenje o iseljenju. U predmetu Stanková protiv Slovačke (br. 7205/02, 9. listopada 2007.) Sud je presudio kako slijedi:

„57. Sud bilježi, a to nije sporno među strankama, da je obveza podnositeljice zahtjeva da napusti stan predstavljala miješanje u njezino pravo na poštovanje njezina doma koja se temeljila na bitnim odredbama Građanskog zakona i Naloga o izvršenju iz 1995...”

Nakon toga Sud je u predmetu McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 19009/04, 13. svibnja 2008.) presudio:

„47. Nadalje je usuglašeno da je učinak otkaza koji su lokalne vlasti dostavile supruzi podnositelja zahtjeva, zajedno s postupkom zbog smetanja posjeda koji su pokrenule lokalne vlasti, bilo miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegova doma.”

Nadalje, Sud je u predmetu Ćosić protiv Hrvatske (br. 28261/06, 15. siječnja 2009.) presudio:

„18. Sud smatra da obveza podnositeljice zahtjeva da napusti stan predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje njezina doma bez obzira na činjenicu da presuda kojom je naloženo iseljenje podnositeljice zahtjeva još nije izvršena.”

Sud ne vidi nikakav razlog da u ovome predmetu odstupi od ovakvog pristupa. Bilježi da je protiv podnositeljice zahtjeva izdan nalog za iseljenje koji je postao konačan 19. kolovoza 2009.g., kada je Županijski sud u Karlovcu potvrdio prvostupanjsku presudu. Sud smatra da nalog za iseljenje izdan protiv podnositeljice zahtjeva predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje njezina doma bez obzira na to je li samovoljno napustila stan kada je nalog za iseljenje postao konačan ili je prisilno iseljena (vidi Ćosić protiv Hrvatske, prethodno citirano, stavak 18., i Paulić protiv Hrvatske, br. 3572/06, stavak 38., 22. listopada 2009.) .

(c) Je li miješanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojao ostvariti zakoniti cilj?

Nacionalni sudovi naložili su podnositeljici zahtjeva da napusti stan o kojemu je riječ temeljem hrvatskih zakona koji uređuju vlasništvo, koji vlasniku dopuštaju da traži povrat svojeg posjeda kada posjednik nema pravne osnove za posjedovanje (vidjeti prethodno navedenu mjerodavnu odredbu Zakona o vlasništvu, stavak 9.).
U vezi s time, Sud najprije ponavlja da je u prvom redu na nacionalnim vlastima, odnosno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, čak i u onim područjima u kojima Konvencija „inkorporira” pravila tog zakona s obzirom na to da su nacionalne vlasti, po prirodi stvari, posebice kvalificirane rješavati pitanja koja nastaju s tim u vezi (vidi, mutatis mutandis, Winterwerp protiv Nizozemske, 24. listopada 1979., stavak 46., Serija A, br. 33). Sud svoje tumačenje neće zamijeniti njihovim u slučaju kada nema arbitrarnosti (vidi, primjerice, Tejedor García protiv Španjolske, 16. prosinca 1997., stavak 31., Izvješća o presudama i odlukama 1997.-VIII).
Nalog za povrat posjeda u ovom konkretnom slučaju izdali su nacionalni sudovi u skladu s hrvatskim zakonima kojima se regulira vlasništvo, koji vlasniku dopuštaju da traži povrat svojeg posjeda kada posjednik nema pravne osnove za posjedovanje. Prilikom nalaganja iseljenja podnositeljice zahtjeva nacionalni sudovi oslanjali su se na članak 161. Zakona o vlasništvu. Uz napomenu da je njegova ovlast revidiranja usklađenosti s domaćim pravom ograničena (vidi, među ostalim, Allan Jacobsson protiv Švedske (br. 1), 25. listopada 1989., Serija A, br. 163, str. 17., stavak 57.), Sud smatra da su odluke domaćih sudova kojima se nalaže iseljenje podnositeljice u skladu s domaćim pravom (vidi Ćosić protiv Hrvatske, prethodno citirano, stavak 19.). Miješanjem o kojem je riječ željelo se ostvariti zakoniti cilj zaštite prava i interesa vlasnika (vidi Orlić protiv Hrvatske, br. 48833/07, stavak 62., 21. lipnja 2011.).

(d) Je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu”?

Prema tome, središnje pitanje u ovom predmetu jest je li miješanje bilo razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti i stoga „nužno u demokratskom društvu”. Treba se prisjetiti da ovaj uvjet iz stavka 2. članka 8. otvara i postupovno i materijalno pitanje. Posebice kad je riječ o postupovnom pitanju, Sud je u predmetu Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (br. 66746/01, stavci 81. – 84., 27. svibnja 2004.) koji se odnosi na skraćeni postupak zbog ometanja postupka, zaključio kako slijedi:

„83. Postupovne zaštite dostupne pojedincu posebno su bitne pri utvrđivanju toga je li tužena država, kada je određivala regulatorni okvir, ostala unutar svoje slobodne procjene. Sud posebice mora razmotriti je li postupak donošenja odluka koji je doveo do mjera miješanja bio pošten i omogućuje li dužno poštovanje interesa koji su pojedincu zajamčeni člankom 8 ”

U vezi s time, Sud ponavlja da bi svakoj osobi kojoj prijeti opasnost od miješanja u njezino ili njegovo pravo na dom načelno trebalo omogućiti da neovisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema, temeljem domaćeg prava, pravo stanovati u stanu (vidi, mutatis mutandis, McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, stavak 50., 13. svibnja 2008.; i Orlić protiv Hrvatske, prethodno citirano, stavak 65.).
Sud, međutim, naglašava da se takvo pitanje ne nameće automatski u svakom sporu vezanom uz prisilno iseljenje. Ako se podnositelj zahtjeva brani pozivajući se na članak 8. kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a na sudu je da takav prigovor usvoji ili odbije.
Sud bilježi da je u ovom predmetu podnositeljica zahtjeva postavila pitanje svoga prava na poštivanje doma. Pred nacionalnim sudovima iznijela je tvrdnje povezane s razmjernošću njezina iseljenja, kao što je činjenica da je bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Karlovcu u vlasništvu Grada Karlovca te da je iz tog stana morala otići zbog okolnosti za koje nije odgovorna. Na temelju odluke Stambene Komisije Grada Karlovca preselila se u drugi stan. I taj drugi stan bio je u vlasništvu Grada Karlovca te su vlasnik i podnositeljica zahtjeva dogovorili da će joj biti dodijeljeno stanarsko pravo na tom drugom stanu. Također je tvrdila da ovaj predmet za nju predstavlja egzistencijalno pitanje; da je u stanu živjela više od dvadeset godina; da se u brojnim prigodama obraćala Gradu Karlovcu te da joj je rečeno „da se ne brine i da će sve biti u redu”; da je ispunila svoje stanarske obveze.
Sud bilježi da je stan u pitanju u društvenom vlasništvu¹. S tim u vezi, Sud smatra da u okolnostima u kojima nacionalne vlasti u svojim odlukama kojima nalažu i potvrđuju iseljenje podnositeljice zahtjeva nisu dale nikakvo objašnjenje niti iznijele nikakve argumente kojima bi dokazale da je iseljenje podnositeljice zahtjeva potrebno, legitimni interes države da kontrolira svoje vlasništvo dolazi na drugo mjesto u odnosu na pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njezina doma. Štoviše, kad država ne dokaže nužnost iseljenja podnositeljice zahtjeva radi zaštite svojih vlasničkih prava, Sud stavlja snažan naglasak na činjenicu da ne postoje nikakvi drugi interesi privatnih stranaka (vidi Bjedov protiv Hrvatske, br. 42150/09, stavak 70, 29. svibnja 2012.).
Kad je riječ o odlukama domaćih tijela u ovom predmetu, njihovi su pravorijeci bili ograničeni na zaključak da prema primjenjivim nacionalnim zakonima podnositeljica zahtjeva nije imala zakonsko pravo stanovati u stanu. Nacionalni su se sudovi stoga ograničili na zaključak da stanovanje podnositeljice zahtjeva nije imalo pravnog temelja, no nisu dodatno analizirali razmjernost mjere koja bi se trebala primijeniti protiv podnositeljice zahtjeva, odnosno njezino prisilno iseljenje iz stana u kojem živi od 1991.godine.
Neispitavši prethodno navedene tvrdnje, nacionalni sudovi podnositeljici zahtjeva nisu omogućili prikladnu postupovnu zaštitu. Postupak donošenja odluka koji je doveo do miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten i nije omogućio dužno poštovanje interesa koji su podnositeljici zahtjeva zajamčeni člankom 8. (vidi, usporedno, Ćosić protiv Hrvatske; Paulić protiv Hrvatske; Orlić protiv Hrvatske; i Bjedov protiv Hrvatske, sve prethodno citirano).
Stoga je u ovom predmetu došlo do povrede članka 8. Konvencije.

*op. prev.: Stan o kojem je riječ je u vlasništvu grada Karlovca. Sud ovdje koristi pojam „društvenog vlasništva“ kako bi posebno istaknuo okolnost da stan nije u privatnom vlasništvu. U Konvencijskom smislu ova je okolnost bitna, jer država pred Sudom odgovara i za čine ili propuste jedinica lokalne i regionalne (područne) samouprave.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije predviđa:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

Podnositeljica zahtjeva potraživala je 3.000,00 eura (EUR) na ime nematerijalne štete i 12.000,00 EUR na ime buduće materijalne štete koju bi pretrpjela u slučaju nasilnog iseljenja.
Vlada je smatrala da je iznos prevelik i neutemeljen.
Sud ponavlja da presuda u kojoj je utvrdio povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati povredu i ispraviti njezine posljedice. Ako nacionalno pravo ne omogućuje, ili samo djelomično omogućuje ispravljanje, članak 41. daje ovlast Sudu da oštećenoj strani dosudi pravičnu naknadu koja mu se čini primjerenom (vidi Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [VV], br. 31107/96, stavci 32. – 33., ESLJP 2000-XI). S tim u vezi Sud bilježi da podnositeljica može temeljem članka 428.(a) Zakona o parničnom postupku podnijeti zahtjev za ponavljanje građanskog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije (vidi Orlić protiv Hrvatske, prethodno citiran, stavak 78.; i Bjedov protiv Hrvatske, prethodno citiran, stavak 78.).
Glede zahtjeva za materijalnom štetom, Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i tražene odštete; stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, Sud nalazi da je podnositeljica zahtjeva sigurno pretrpjela nematerijalnu štetu. Stoga podnositeljici zahtjeva dosuđuje s toga osnova iznos od 3.000,00 EUR, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

Podnositeljica zahtjeva također je potraživala 833 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom i 6.125,00 hrvatskih kuna na ime postupaka nastalih pred nacionalnim sudovima.
Vlada smatra da je traženi iznos previsok.
Glede troškova nastalih pred nacionalnim sudovima, Sud bilježi da podnositeljica zahtjeva, slijedom povrede koju je utvrdio Sud, može zahtijevati ponavljanje postupka te da će se u ponovljenom postupku ocijeniti troškovi cjelokupnog postupka. Sud stoga odbija zahtjev za troškove nastale pred nacionalnim sudovima.
Glede troškova nastalih pred njime, Sud bilježi da je podnositeljici zahtjeva dodijeljena pravna pomoć te stoga odbija ovaj zahtjev.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO,

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

Presuđuje
- da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva 3.000,00 EUR (tri tisuće eura) na ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi joj mogli biti zaračunati, koji iznos je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja;
- da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno navedeni iznos plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja zakašnjenja, uvećanoj za tri postotna boda;
Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5. prosinca 2013. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

André Wampach Elisabeth Steiner

Zamjenik tajnika Predsjednica

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF ŠKRTIĆ v. CROATIA

(Application no. 64982/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

5 December 2013

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Škrtić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Elisabeth Steiner, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Ksenija Turković, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 12 November 2013,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 64982/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Branka Škrtić (“the applicant”), on 27 July 2012.

2. The applicant was represented by Ms R. Dozet Daskal, a lawyer practising in Karlovac. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 11 February 2013 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1951 and lives in Karlovac.

5. The applicant and her husband were holders of a specially protected tenancy on a flat in Karlovac. In 1991 a bomb was thrown into the flat and the family moved out of the flat for security reasons. By a decision of the Karlovac Housing Committee of 29 November 1991 they were given another flat in Karlovac for temporary occupation. The applicant’s husband moved out of the flat in 1992 and they subsequently divorced. The applicant and two children born of the marriage continued to occupy the flat. The above-said decision was annulled by the same Commission on 11 November 2000.

6. In 2000 the Karlovac Municipality, as the owner of the flat, brought a civil action in the Karlovac Municipal Court against the applicant, seeking her eviction. The claim was granted on 1 February 2008 on the ground that the flat at issue had been given for temporary occupation to the applicant’s husband who had left the flat and that that decision had been annulled in 2000 and that therefore she no longer had a legal basis for occupying the flat.

7. This judgment was upheld by the Karlovac County Court on 19 August 2009.

8. In her subsequent constitutional complaint the applicant argued that she had been a holder of a specially protected tenancy on a flat in Karlovac, owned by the Karlovac Municipality and had to leave that flat owing to the circumstances not attributable to her. She had moved into the other flat, on the basis of a decision issued by the Karlovac Housing Committee. That other flat was also owned by the Karlovac Municipality and it had been agreed between the owner and the applicant that she would be granted a specially protected tenancy on that other flat. She also argued that the case concerned an existential issue for her; that she had been living in the flat for more than twenty years; that she had addressed the Karlovac Municipality on numerous occasions and had been told “not to worry and that everything would be alright”; that she had fulfilled her obligations as a tenant. The complaint was dismissed on 29 March 2012.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

9. Section 161, paragraph 1 of the Act on Ownership and other Rights in Rem (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Official Gazette no 91/1996) reads as follows:

“The owner has the right to seek repossession of his or her property from the person in whose possession it is.”

10. The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and the Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 and 123/2008) provides as follows:

Reopening of proceedings following a final judgment of the European Court of Human Rights in Strasbourg finding a violation of a fundamental human right or freedom

Section 428a

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

11. The applicant complained that the national courts’ judgments ordering her eviction violated her right to respect for her home, contrary to Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

12. The Government firstly maintained that the applicant had failed to exhaust domestic remedies, arguing that she had not lodged an administrative action against the Commission decision of 11 November 2000 (see paragraph 5 above).

13. The applicant contested that argument.

14. The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies normally requires that the complaints intended to be made subsequently at the international level should have been raised before the domestic courts, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law. The object of the rule on exhaustion of domestic remedies is to allow the national authorities (primarily the judicial authorities) to address an allegation that a Convention right has been violated and, where appropriate, to afford redress before that allegation is submitted to the Court. In so far as there exists at national level a remedy enabling the national courts to address, at least in substance, any argument as to an alleged violation of a Convention right, it is that remedy which should be used (see Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004‑III).

15. As to the Government’s argument that the applicant had failed to bring an administrative action against the decision adopted by the Commission, the Court notes that the applicant’s complaint concerns the alleged deficiencies in the proceedings instituted before the Karlovac Municipal Court by the owner of the flat she occupied, seeking her eviction. In the Court’s view, such issues should be considered in the context of those proceedings. The applicant lodged an appeal against the first instance judgment and a constitutional complaint, whereby she put forward various arguments concerning her right to respect for her home before the national courts (see paragraph 8 above). Bringing an administrative action could in no way have remedied the situation complained of by the applicant. Therefore, the Court considers that the applicant properly exhausted the relevant domestic remedies.

16. It follows, therefore, that the Government’s arguments must be rejected.

17. Having regard to the above facts, the Court considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

18. The applicant argued that by ordering her eviction solely on the ground that she had no legal basis for occupying the flat at issue, the national courts violated her right to respect for her home. She put forward the same arguments she had presented before the Constitutional Court (see paragraph 8 above). She also submitted that she had always been willing to accept a smaller flat but that no agreement had been reached between her and the Karlovac Municipality in that respect.

19. The Government argued that the applicant could not have acquired a specially protected tenancy on the flat at issue and that the owner of the flat had a legitimate aim to seek its repossession. The flat the applicant occupied measured 72,24 square metres and thus exceeded the applicant’s needs. The Karlovac Municipality regularly allocated socially-owned flats to those in need but the applicant had not applied for such a flat.

(a) Whether a right protected by Article 8 is in issue

20. The first question the Court has to address is whether the applicant may arguably claim that she had a right protected by Article 8 and – more specifically in the present case – whether the flat in question may be considered as the applicant’s home.

21. The Convention organs’ case-law is clear on the point that the concept of “home” within the meaning of Article 8 is not limited to those premises which are lawfully occupied or which have been lawfully established. “Home” is an autonomous concept which does not depend on classification under domestic law. Whether or not a particular premise constitutes a “home” which attracts the protection of Article 8 § 1 will depend on the factual circumstances, namely, the existence of sufficient and continuous links with a specific place (see Buckley v. the United Kingdom, 25 September 1996, Reports 1996-IV, §§ 52-54, and Commission’s report of 11 January 1995, § 63; Gillow v. the United Kingdom, 24 November 1986, § 46, Series A no. 109; Wiggins v. the United Kingdom, no. 7456/76, Commission decision of 8 February 1978, DR 13, p. 40; and Prokopovich v. Russia, no. 58255/00, § 36, ECHR 2004‑XI (extracts)). Thus, whether a property is to be classified as a “home” is a question of fact and does not depend on the lawfulness of the occupation under domestic law (see McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 46, 13 May 2008).

22. As to the present case, it is undisputed that the applicant has been living in the flat in question since 1991. Having regard to this, the Court finds that the applicant had sufficient and continuing links with the flat at issue for it to be considered her “home” for the purposes of Article 8 of the Convention.

(b) Whether there has been an interference with the applicant’s right to respect for his home

23. The Court has so far adopted several judgments where it assessed the issue of an interference with an applicant’s right to respect for his or her home in the circumstances where an eviction order had been issued. In the case of Stanková v. Slovakia (no. 7205/02, 9 October 2007) the Court held as follows:

“57. The Court notes, and it has not been disputed between the parties, that the obligation on the applicant to leave the flat amounted to an interference with her right to respect for her home which was based on the relevant provisions of the Civil Code and the Executions Order 1995 ...”

24. Subsequently the Court held in the McCann v. the United Kingdom (no. 19009/04, 13 May 2008):

“47. It was further agreed that the effect of the notice to quit which was served by the applicant’s wife on the local authority, together with the possession proceedings which the local authority brought, was to interfere with the applicant’s right to respect for his home.”

25. Further, the Court has held in Ćosić v. Croatia (no. 28261/06, 15 January 2009):

“18. The Court considers that the obligation on the applicant to vacate the flat amounted to an interference with her right to respect for her home, notwithstanding the fact that the judgment ordering the applicant’s eviction has not yet been executed.”

26. The Court sees no reason to depart from this approach in the present case. It notes that an eviction order was issued against the applicant and it became final on 19 August 2009 when the Karlovac County Court upheld the first instance judgment. The Court considers that the eviction order issued against the applicant to leave the flat amounted to an interference with her right to respect for her home, irrespective of the fact whether she moved out of her own motion after the eviction order had become final or was forcefully evicted (see Ćosić v. Croatia, cited above, § 18 and Paulić v. Croatia, no. 3572/06, § 38, 22 October 2009) .

27. The applicant was ordered to vacate the flat in question by the national courts under Croatian laws regulating ownership, which allow an owner to seek repossession of his or her property when the possessor has no legal grounds for possession (see above the relevant provision of the Property Act, paragraph 9).

28. In this connection the Court first reiterates that it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply the domestic law, even in those fields where the Convention “incorporates” the rules of that law since the national authorities are, in the nature of things, particularly qualified to settle the issues arising in this connection (see, mutatis mutandis, Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 46, Series A no. 33). The Court will not substitute its own interpretation for theirs in the absence of arbitrariness (see, for example, Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31, Reports of Judgments and Decisions 1997‑VIII).

29. The possession order in question was issued by the national courts under Croatian laws regulating ownership which allow an owner to seek repossession of his or her property when the possessor has no legal grounds for the possession. The national courts relied on section 161 of the Property Act when ordering the applicant’s eviction. The Court, noting that its power to review compliance with domestic law is limited (see, among other authorities, Allan Jacobsson v. Sweden (no. 1), 25 October 1989, Series A no. 163, p. 17, § 57), is thus satisfied that the national courts’ decisions ordering the applicant’s eviction were in accordance with domestic law (see Ćosić v. Croatia, cited above, § 19). The interference in question pursued the legitimate aim of the rights and interests of the owner (see Orlić v. Croatia, no. 48833/07, § 62, 21 June 2011).

(d) Whether the interference was ‘”necessary in a democratic society”

30. The central question in this case is, therefore, whether the interference was proportionate to the aim pursued and thus “necessary in a democratic society”. It must be recalled that this requirement under paragraph 2 of Article 8 raises a question of procedure as well as one of substance. In particular in respect of the question of procedure the Court held as follows in the case of Connors v. the United Kingdom, (no. 66746/01, §§ 81–84, 27 May 2004) which concerned summary possession proceedings:

“83. The procedural safeguards available to the individual will be especially material in determining whether the respondent State has, when fixing the regulatory framework, remained within its margin of appreciation. In particular, the Court must examine whether the decision-making process leading to measures of interference was fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded to the individual by Article 8 ...”

31. In this connection the Court reiterates that any person at risk of an interference with his or her right to home should in principle be able to have the proportionality and reasonableness of the measure determined by an independent tribunal in the light of the relevant principles under Article 8 of the Convention, notwithstanding that, under domestic law, he or she has no right to occupy a flat (see, mutatis mutandis, McCann v. the United Kingdom, no. 19009/04, § 50, 13 May 2008; and Orlić v. Croatia, cited above, § 65).

32. The Court, however, emphasises that such an issue does not arise automatically in each case concerning an eviction dispute. If an applicant wishes to raise an Article 8 defence to prevent eviction, it is for him or her to do so and for a court to uphold or dismiss the claim.

33. The Court notes that in the present case the applicant raised the issue of her right to respect for her home. Before the national courts she presented arguments linked to the proportionality of her eviction, such as the fact that she had been a holder of a specially protected tenancy on a flat in Karlovac, owned by the Karlovac Municipality, and had to leave that flat owing to the circumstances not attributable to her. She had moved into the other flat, on the basis of a decision issued by the Karlovac Housing Committee. That other flat was also owned by the Karlovac Municipality and it had been agreed between the owner and the applicant that she would be granted a specially protected tenancy on that other flat. She also argued that the case concerned an existential issue for her; that she had been living in the flat for more than twenty years; that she had addressed the Karlovac Municipality on numerous occasions and had been told “not to worry and that everything would be alright”; that she had fulfilled her obligations as a tenant.

34. The Court notes that the flat at issue is socially-owned. In this connection the Court considers that in circumstances where the national authorities, in their decisions ordering and upholding the applicant’s eviction, have not given any explanation or put forward any arguments demonstrating that the applicant’s eviction was necessary, the State’s legitimate interest in being able to control its property comes second to the applicant’s right to respect for her home. Moreover, where the State has not shown the necessity of the applicant’s eviction in order to protect its own property rights, the Court places a strong emphasis on the fact that no interests of other private parties are likewise at stake (see Bjedov v. Croatia, no. 42150/09, § 70, 29 May 2012).

35. When it comes to the decisions of the domestic authorities in the present case, their findings were restricted to the conclusion that under applicable national laws the applicant had no legal entitlement to occupy the flat. The national courts thus confined themselves to finding that occupation by the applicant was without legal basis, but made no further analysis as to the proportionality of the measure to be applied against the applicant, namely her eviction from the flat she has been occupying since 1991.

36. By failing to examine the above arguments, the national courts did not afford the applicant adequate procedural safeguards. The decision-making process leading to the measure of interference was in such circumstances not fair and did not afford due respect to the interests safeguarded to the applicant by Article 8 (see, by way of comparison, Ćosić v. Croatia; Paulić v. Croatia; Orlić v. Croatia; and Bjedov v. Croatia, all cited above).

37. There has, therefore, been a violation of Article 8 of the Convention in the instant case.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

38. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

39. The applicant claimed 3,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage and EUR 12,000 in respect of future pecuniary-damage she would sustain if evicted.

40. The Government deemed that sum excessive and unfounded.

41. The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and to make reparation for its consequences. If the national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI). In this connection, the Court notes that under section 428(a) of the Civil Procedure Act an applicant may file a petition for reopening of the civil proceedings in respect of which the Court has found a violation of the Convention (see Orlić v. Croatia, cited above, § 78; and Bjedov v. Croatia, cited above, § 78).

42. As regard the claim for pecuniary damage, the Court does not discern any causal link between the violation found and the damages claimed; it therefore rejects that claim. On the other hand, the Court finds that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. It therefore awards the applicant under that head EUR 3,000, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

43. The applicant also claimed EUR 833 for the costs and expenses incurred before the Court and Croatian kuna 6,125 for the proceedings before the national courts.

44. The Government deemed the sum claimed excessive.

45. As regards the costs incurred before the national courts the Court notes that, following a violation found by it, the applicant may seek the reopening of the proceedings and that in the fresh proceedings the costs of the overall proceedings will be assessed. The Court therefore rejects the claim for the costs incurred before the national courts.

46. As regards the costs incurred before it, the Court notes that the applicant was granted legal aid and therefore rejects this claim.

C. Default interest

47. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT,UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant EUR 3,000 (three thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to the applicant, to be converted into Croatian kuna at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 December 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach Elisabeth Steiner
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije