Predmet je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Miroslav Vuković dana 24.juna 2014.godine. Podnosilac je prigovorio na osnovu člana 1 Protokola br.1 da je pretrpeo štetu usled dugotrajnog zadržavanja njegovog automobila u neodgovarajućim uslovima skladištenja nakon što ga je zaplenila policija, a da su domaći sudovi odbili da mu dosude naknadu za pretrpljenu štetu. Vlada je o predstavci obaveštena sredinom oktobra 2016.godine.
Podnosilac predstavke je rođen 1953.gdoine i živi u Zagrebu. Krajem jula 2000.godine policija je privremeno zaplenila njegovo vozilo, koje je imalo kanadske registracijske oznake, pod sumnjom da je vozilo ukrao nepoznati učinilac. Policijski stručnjaci su pregledali automobil i utvrdili da je identifikacioni broj vozila ispravan. Policija je tražila informacije od kanadske kancelarije Interpola vezano za status vozila. Iako je policija u više navrata molila kanadski Interpol da ubrza rešavanje njenog zahteva nije bilo odgovora. Početkom maja 2002.godine Opštinsko državno odvetništvo u Zagrebu je naložilo da se automobil vrati podnosiocu predstavke.
Krajem jula 2003.godine podnosilac predstavke je podneo tužbu za naknadu štete protiv države pred Opštinskim sudom u Zagrebu. Tvrdio je da mu je automobil vraćen u lošem stanju i da mu je umanjena vrednost. Iako je angažovani sudski veštak smatrao da je vrednost predmetnog vozila umanjena, presudom od decembra 2008.godine Opštinski sud je odbio tužbu podnosioca predstavke. Tu odluku je krajem juna 2009.godine potvrdio Županjski sud u Zagrebu, kao drugostepeni sud. Sudovi su smatrali da je privremeno oduzimanje automobila bilo zakonito. Podnosilac je podneo vanrednu reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i ustavnu tužbu. Krajem februara 2012.godine Vrhovni sud je reviziju proglasio nedopuštenom utvrdivši da pravno pitanje koje je podnosilac postavio nije važno za jedinstvenu primenu prava. Krajem januara 2014.godine Ustavni sud je odbio podnosiočevu ustavnu tužbu.
NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR.1 UZ KONVENCIJU
- Pravo na mirno uživanje imovine.
Prema oceni Suda, odluke građanskih sudova o odbijanju naknade štete za sporno oduzimanje vozila nisu pokazale na odgovarajući način da je zadovoljen zahtev “pravične ravnoteže”. Sud zaključuje da je došlo do povrede člana 1 Protokola br.1.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
Sud smatra da je ispitao glavna pravna pitanja postavljena u ovom zahtevu i da nema potrebe za donošenjem posebne odluke o ostalim prigovorima.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država treba da isplati određene iznose podnosiocu na ime naknade neimovinske štete i troškova i izdataka, a odbija preostali deo zahteva za pravičnom naknadom.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET VUKOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 47880/14)

PRESUDA

STRASBOURG

15. studenoga 2018. godine

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Vuković protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Armen Harutyunyan, Predsjednik,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, sutkinje,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 23. listopada 2018. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 47880/14) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin Miroslav Vuković („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 24. lipnja 2014. godine.
Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa Lj. Planinić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva prigovorio je, na temelju članka Protokola br. 1, da je pretrpio štetu uslijed dugotrajnog zadržavanja njegovog automobila u neodgovarajućim uvjetima skladištenja nakon što ga je zaplijenila policija, te da su domaći sudovi odbili dodijeliti mu naknadu za pretrpljenu štetu.
Dana 17. listopada 2016. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.
Vlada je prigovorila ispitivanju zahtjeva od strane odbora. Nakon razmatranja Vladinog prigovora Sud ga odbija.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1953. godine i živi u Zagrebu.

A. Pozadina predmeta

Dana 21. srpnja 2000. godine policija je privremeno zaplijenila vozilo podnositelja zahtjeva, koje je imalo kanadske registracijske oznake, pod sumnjom da je vozilo ukrao nepoznati počinitelj.
Dana 24. srpnja i 1. rujna 2000. godine policijski stručnjaci pregledali su automobil i utvrdili da je identifikacijski broj vozila (VIN) ispravan.
U međuvremenu, 21. srpnja 2000. godine policija je od kanadskog ureda Interpola zatražila da provjeri traži li kanadska policija automobil podnositelja zahtjeva i druga dva vozila, na čije su ime navedena vozila bila registrirana, jesu li vozila bila registrirana za izvoz, te je li dokumentacija automobila ispravna.
Dana prosinca 2000. godine policija je zatražila Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu da odluči o statusu vozila.
Dana 23. ožujka 2001. godine Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu naložilo je policiji da zatraži odgovarajuće informacije od kanadskog ureda Interpola.
Dana 18. ožujka 2002. godine policija je zatražila kanadski ured Interpola da ubrza rješavanje njihovog zahtjeva za informacijama.
Prema dostupnim podacima, kanadski ured Interpola nije odgovorio na zahtjev policije.
Odlukom od 2. svibnja 2002. godine Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu naložilo je da se automobil vrati podnositelju zahtjeva, te je sukladno tome, 7. svibnja 2002. godine, policija to učinila.

B. Parnični postupak

Dana 22. srpnja 2003. godine podnositelj zahtjeva podnio je tužbu za naknadu štete protiv države pred Općinskim sudom u Zagrebu. Tvrdio je da mu je automobil bio vraćen u lošem stanju jer nije bio pravilno skladišten te da mu je, u svakom slučaju, umanjena vrijednost tijekom dvije godine koliko ga je držala policija, što je bilo nerazumno dugo razdoblje. Zatražio je naknadu štete u iznosu od 55.275,95 kuna (približno 7.126 eura u relevantno vrijeme).
Mišljenje vještaka koje je sud pribavio tijekom postupka bilo je da je trošak popravka automobila podnositelja zahtjeva iznosio 35.275,95 kuna te da mu je vrijednost umanjena za 22.000 kuna.
Presudom od 16. prosinca 2008. godine Općinski sud odbio je tužbu podnositelja zahtjeva. Njegovu odluku potvrdio je 30. lipnja 2009. godine Županijski sud u Zagrebu.
Sudovi su smatrali da je privremeno oduzimanje automobila podnositelja zahtjeva bilo zakonito jer je utemeljeno na člancima 177., 184. i 218. Zakona o kaznenom postupku, te da stoga država ne može biti odgovorna za štetu.
Podnositelj zahtjeva je tada istodobno podnio izvanrednu reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
U svojoj reviziji podnositelj zahtjeva zatražio je od Vrhovnog suda da se izjasni o pravnom pitanju kojeg je smatrao važnim za jedinstvenu primjenu prava, odnosno o tome imaju li vlasnici predmeta privremeno oduzetih za potrebe kaznenog postupka pravo na naknadu za nemogućnost korištenja tih predmeta, u situaciji u kojoj, u konačnici, nije pokrenut niti jedan kazneni ili prekršajni postupak.
U svojoj ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva tvrdio je da je presudama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda došlo do povrede njegovog prava na vlasništvo zajamčenog člankom 48. Ustava Republike Hrvatske.
Odlukom od 21. veljače 2012. godine Vrhovni sud proglasio je podnositeljevu reviziju nedopuštenom utvrdivši da pravno pitanje koje je postavio nije važno za jedinstvenu primjenu prava.
Dana 23. siječnja 2014. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu te svoju odluku dostavio njegovom punomoćniku 7. veljače 2014. godine. Sud je ispitao predmet prvenstveno na temelju članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, kojim je zajamčeno pravo na pravičan postupak, te je utvrdio da osporene presude nisu bile proizvoljne. Što se tiče tvrdnje podnositelja zahtjeva da je povrijeđeno njegovo pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava, Ustavni sud je presudio kako slijedi:

„Ustavni sud ... štiti pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava [vlasništva], osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu ...

... U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se ... o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sudbene i druge vlasti kad ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, utemeljena na neprihvatljivom pravnom stajalištu ili je tako pogrešna i bez razboritog pravnog obrazloženja da ju je moguće ocijeniti samovoljnom.

Ustavni sud u slučaju podnositelja ustavne tužbe nije utvrdio postojanje takvih okolnosti.

Stoga, osporenim presudama podnositelju nije povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava.”

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 110/1997, uz daljnje izmjene i dopune), koje su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, glase kako slijedi:

Članak 137.

„...

(3) Stvari koje služe za utvrđivanje činjenica oduzet će se privremeno i nakon završetka postupka vratiti vlasniku. Ako je takva stvar prijeko potrebna vlasniku, ona mu se može vratiti i prije završetka postupka uz obvezu da je na zahtjev donese.”

Članak 177.

„(1) Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, redarstvene vlasti dužne su poduzeti potrebne mjere da se pronađe počinitelj kaznenog djela ... [i] da se otkriju i osiguraju ... predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica ...”

Članak 184.

„(1) Redarstvene vlasti mogu, ako postoji opasnost odgode i prije pokretanja istrage, privremeno oduzeti predmete u skladu s člankom 218. ovog Zakona ...”

Članak 218.

„(1) Predmeti koji se prema kaznenom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica u kaznenom postupku privremeno će se oduzeti i na temelju sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.

...

(5) Redarstvene vlasti mogu oduzeti predmete navedene u stavku 1., 2. i 3. ovog članka ... kad postupaju prema odredbama članka 177. i članka 184. stavka 1. ovoga Zakona ili kad izvršavaju nalog suda.”

Mjerodavne odredbe Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine br. 75/1993, uz daljnje izmjene i dopune), koje su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, glase kako slijedi:

Članak 13.

„Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave ... naknađuje Republika Hrvatska.”

Člankom 428.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, uz daljnje izmjene i dopune) predviđena je mogućnost ponavljanja parničnog postupka na temelju presude Suda kojom se utvrđuje povreda Konvencije. U ponovljenom postupku, domaći sudovi dužni su poštivati pravna stajališta izražena u presudi Suda.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je pretrpio štetu uslijed dugotrajnog zadržavanja njegovog automobila u neodgovarajućim uvjetima skladištenja nakon što ga je oduzela policija, te da su domaći sudovi odbili dodijeliti mu naknadu za pretrpljenu štetu. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je osporila postojanje dovoljno utemeljenog zahtjeva u pogledu štete uzrokovane oduzimanjem i zadržavanjem automobila podnositelja zahtjeva na temelju članka Protokola br. 1. Po njihovom mišljenju, domaći sudovi nisu bili u mogućnosti utvrditi navodnu štetu nanesenu vozilu podnositelja zahtjeva jer je prethodno prodao vozilo i nije bilo nikakvih podataka o njegovom stanju, bilo u vrijeme oduzimanja ili u vrijeme kad je vraćeno.
Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je šteta nanesena vozilu dovoljno utvrđena vještačenjem koje su domaći sudovi prihvatili tijekom postupka.

2. Ocjena Suda

Sud primjećuje da se središnji element podnositeljevih pritužbi odnosi na štetne posljedice oduzimanja njegovog vozila od strane državnih vlasti. Nadalje primjećuje da je u trenutku oduzimanja podnositelj zahtjeva bio registriran kao vlasnik vozila, te da su vlasti držale vozilo gotovo dvije godine prije nego što je vraćeno u njegov posjed (vidi stavke 7. i 14. gore). Prema nalazu i mišljenju vještaka, koje domaći sudovi nisu doveli u pitanje, podnositelj zahtjeva pretrpio je štetu uslijed oduzimanja njegovog vozila (vidi stavak 16. gore).
S obzirom na ta razmatranja, Sud utvrđuje da je, u odnosu na pitanja na koja je podnositelj zahtjeva prigovorio, podnositelj imao dovoljno utvrđene vlasničke interese na temelju članka 1. Protokola br. 1. Prigovore Vlade stoga treba odbiti.
Sud nadalje primjećuje da prigovor podnositelja zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva je naglasio da su svi elementi obično dovoljni za utvrđivanje odgovornosti države da mu nadoknadi štetu nanesenu vozilu utvrđeni. Međutim, njegov je zahtjev bio odbijen samo na temelju toga što oduzimanje nije bilo nezakonito. Istovremeno, domaći sudovi propustili su uzeti u obzir ostale okolnosti povezane s oduzimanjem i nerazumno dugotrajnim zadržavanjem njegovog vozila.
Vlada je tvrdila da su oduzimanje i zadržavanje vozila podnositelja zahtjeva bili zakoniti i da su imali legitiman cilj, odnosno istragu i kazneni progon. Nadalje, bilo je potrebno oduzeti vozilo podnositelja zahtjeva jer je postojala sumnja da je vozilo pribavljeno kaznenim djelom. Vlada je istaknula da podnositelj zahtjeva u parničnom postupku nije dokazao da je policija postupila nezakonito ili neprimjereno u vezi s čuvanjem njegovog vozila. Stoga nije postojala osnova za dodjelu naknade štete. Prema mišljenju Vlade, oduzimanje i zadržavanje vozila bilo je razmjerno jer je bilo vrlo važno istražiti predmetno kazneno djelo. Vlada je također smatrala da su domaće vlasti odmah poduzele sve potrebne mjere za istraživanje kaznenog djela i da zadržavanje vozila nije bilo nerazumno.

2. Ocjena Suda

Nema sumnje da oduzimanje i zadržavanje vozila podnositelja zahtjeva – koje je rezultiralo smanjenjem njegove vrijednosti, što su domaće vlasti odbile nadoknaditi – predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje njegova vlasništva. Sud smatra da je predmetno miješanje zapravo predstavljalo nadzor nad upotrebom vlasništva koji je obuhvaćen drugim stavkom članka 1. Protokola br. 1 (vidi, na primjer, Borzhonov protiv Rusije, br. 18274/04, stavak 57., 22. siječnja 2009., uz daljnje reference).
Sud prihvaća da je miješanje bilo zakonito jer je bilo utemeljeno na članku 218. stavcima 1. i 5. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 24. gore). Sud prihvaća i da je takvo miješanje imalo legitiman cilj u općem interesu, odnosno osigurati i zaštititi predmete koji se mogu koristiti kao dokaz u kaznenom postupku.
Ostaje ispitati je li takvo miješanje bilo razmjerno (vidi, primjerice, Borzhonov, gore citirano, stavak 59. i Novikov protiv Rusije, br. 35989/02, stavci 44.-45., 18. lipnja 2009.).
S tim u vezi, Sud naglašava da, iako oduzimanje vozila podnositelja zahtjeva samo po sebi nije za kritizirati, imajući u vidu slobodu procjene dopuštenu na temelju drugog stavka članka Protokola br. 1, ono predstavlja rizik nametanja pretjeranog tereta u smislu njegove mogućnosti raspolaganja svojom imovinom i mora stoga osigurati određena postupovna jamstva kako bi se osiguralo da rad sustava i njegov utjecaj na vlasnička prava podnositelja zahtjeva nisu ni proizvoljni ni nepredvidivi. Nadalje, iako svako oduzimanje ili zapljena ima za posljedicu nastanak štete, stvarno pretrpljena šteta ne bi smjela biti veća od one koja je nužna, kako bi bilo u skladu s člankom 1. Protokola br. 1 (vidi Džinić protiv Hrvatske, br. 38359/13, stavak 68., 17. svibnja 2016.). Kad tijela vlasti oduzmu imovinu kao fizički dokaz, trebala bi u domaćem zakonodavstvu postojati mogućnost pokretanja postupka protiv države i traženja naknade za svaku štetu koja je posljedica propusta vlasti da čuvaju tu imovinu na sigurnom i u razumno dobrom stanju (vidi Novikov, gore citirano, stavak 46., uz daljnje reference).
U ovom predmetu, vozilo podnositelja zahtjeva oduzeto je u okviru kaznene istrage protiv nepoznatog počinitelja, a namjera oduzimanja bila je utvrditi je li vozilo ukradeno. Takvo oduzimanje proizašlo je iz primjene članka 218. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku, kojim je predviđeno obvezno oduzimanje predmeta koji bi se mogli upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku. Ta je odredba bila primjenjiva bez obzira na to jesu li takvi predmeti u vlasništvu počinitelja ili treće osobe i bez obzira na ponašanje ili povezanost treće osobe s kaznenim djelom.
Vlasti su zadržale vozilo podnositelja zahtjeva gotovo dvije godine bez konačnog utvrđivanja pitanja je li bilo ukradeno. Istina je da je to prvenstveno zbog toga što kanadske vlasti nisu reagirale na zahtjev koji im je poslan putem Interpola. Međutim, Sud ne vidi razloga za razmatranje pozadine mogućih razloga za ta kašnjenja jer, čak i uzimajući u obzir probleme u komunikaciji s kanadskim vlastima, primarnu odgovornost za kašnjenja u konačnici snosi država (vidi, mutatis mutandis, Dervishi protiv Hrvatske, br. 67341/10, stavak 141., 25. rujna 2012.).
Nakon tužbe podnositelja zahtjeva kojom se traži naknada štete koja je nanesena njegovom vozilu zbog dugotrajnog zadržavanja u neprikladnim uvjetima, domaći sudovi u parničnom postupku ograničili su svoju ocjenu na pitanje zakonitosti oduzimanja i zadržavanja, bez uzimanja u obzir gore navedenih razmatranja. Također nisu razmotrili razmjernost osporavane mjere i njezinih učinaka na prava vlasništva podnositelja zahtjeva, kako to zahtijeva članak 1. Protokola br. 1 (vidi stavak 41. ove presude).
U takvim okolnostima odluke građanskih sudova o odbijanju naknade štete za sporno oduzimanje nisu pokazale na odgovarajući način da je zadovoljen zahtjev "pravične ravnoteže" koji je svojstven drugom stavku članka 1. Protokola br. 1 (usporediti Novikov, gore citirano, stavak 51.).
Naprijed navedena razmatranja dovoljna su kako bi Sud zaključio da je u okolnostima predmeta podnositelja zahtjeva došlo do povrede članka 1. Protokola br.1.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je povredi svog prava na pošteno suđenje. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije.
Uzimajući u obzir činjenice predmeta, podneske stranaka i svoj gore naveden zaključak na temelju članka 1. Protokola br. 1, Sud smatra da je ispitao glavna pravna pitanja postavljena u ovom zahtjevu i da nema potrebe za donošenjem posebne odluke o ostalim prigovorima (vidi, između ostalih izvora, Centar za pravne resurse u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], 47848/08, stavak 156., ESLJP 2014.; vidi također Kamil Uzun protiv Turske, br. 37410/97, stavak 64., 10. svibnja 2007.).

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije glasi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

Podnositelj zahtjeva potražuje iznos od 10.000,00 eura (EUR) na ime naknade neimovinske štete. Također je zatražio od Suda da naloži ponovno pokretanje domaćeg postupka ili da mu, umjesto toga, dodijeli 55.275 kuna (HRK) uvećano za zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 140.712,17 kuna, na ime imovinske štete.
Vlada je podnositeljev zahtjev smatrala neosnovanim i nepotkrijepljenim.
Sud ponavlja da presuda kojom utvrdi povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu da obustavi povredu i da ispravi njezine posljedice. Ako nacionalno pravo ne dopušta – ili dopušta samo djelomično – ispravljanje posljedica povrede, članak 41. omogućuje Sudu da oštećenoj stranci dodijeli naknadu koju smatra primjerenom (vidi Iatridis protiv Grčke (pravedna naknada) [VV], br. 31107/96, stavci 32.-33., ESLJP 2000-XI). S tim u vezi, Sud napominje da podnositelj zahtjeva može podnijeti zahtjev za ponavljanje parničnog postupka na temelju članka 428.a Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 26. ove presude) nadležnom građanskom sudu.
S obzirom na u biti postupovnu prirodu utvrđene povrede (vidi stavke 43. do 33. ove presude), Sud smatra da se ne može nagađati o opsegu štetu nanesene podnositeljevom vozilu, budući da to pitanje nije bio predmetom domaćeg Sud smatra da bi u ovome predmetu najprimjereniji oblik zadovoljštine bio, kao što je predložio sam podnositelj zahtjeva, da se u odgovarajućem roku ponovi postupak koji je bio predmet prigovora ukoliko podnositelj zahtjeva to zatraži (usporedi Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, stavak 84., 1. travnja 2010.). Prema tome, Sud smatra da nije potrebno dosuditi mu ikakav iznos na ime imovinske štete.
S druge strane, sud smatra da je podnositelj zahtjeva zasigurno pretrpio neimovinsku štetu koja nije u dovoljnoj mjeri nadoknađena samim utvrđivanjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje podnositelju zahtjeva iznos od 5.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva također je potraživao 22.436,10 kuna na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 16.625 kuna na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom (sveukupno približno 5.290 eura). Također je potraživao 6.000 kuna (približno 810 eura) za troškove i izdatke koje je bio obvezan platiti državi uslijed odbijanja njegove tužbe.
Vlada je osporila to potraživanje.
Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i svoju sudsku praksu, Sud smatra razumnim dodijeliti potraživani iznos (6.100 eura) za troškove i izdatke u domaćim postupcima, kao i za ovaj postupak pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju;

Presuđuje da nije potrebno donijeti zasebnu odluku u vezi prigovora na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije;

Presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 5.000 EUR (pet tisuća eura), na ime naknade neimovinske štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(ii) 6.100 eura (EUR) (šest tisuća i sto eura) na ime troškova i izdataka uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 15. studenoga 2018. godine, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos Armen Harutyunyan

Tajnik Predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF VUKOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 47880/14)

JUDGMENT

STRASBOURG

15 November 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Vuković v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Armen Harutyunyan, President,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 23 October 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 47880/14) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Miroslav Vuković (“the applicant”), on 24 June 2014.

2. The applicant was represented by Ms Lj. Planinić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant complained in particular, under Article 1 of Protocol No. 1, that he had sustained damage on account of the prolonged retention of his car in inadequate storage conditions after it had been seized by the police and that the domestic courts had refused to award him compensation for the damage caused.

4. On 17 October 2016 the application was communicated to the Government.

5. The Government objected to the examination of the application by a Committee. Having considered the Government’s objection, the Court rejects it.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1953 and lives in Zagreb.

A. Background to the case

7. On 21 July 2000 the police temporarily seized the applicant’s vehicle, which had Canadian number plates, suspecting that it had been stolen by an unknown perpetrator.

8. On 24 July and 1 September 2000 police experts examined the car and established that its vehicle identification number (VIN) was genuine.

9. In the meantime, on 21 July 2000 the police asked the Canadian Interpol office to check whether the applicant’s car and two other vehicles were being sought by the police in Canada, under whose name they had been registered, whether they had been registered for export, and whether the car documents were genuine.

10. On 29 December 2000 the police asked the Zagreb State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu) to decide on the status of the vehicle.

11. On 23 March 2001 the Zagreb State Attorney’s Office instructed the police to ask for the relevant information from the Canadian Interpol office.

12. On 18 March 2002 the police asked the Canadian Interpol office to expedite the handling of their request for information.

13. According to the available data, the Canadian Interpol office did not respond to the request of the police.

14. By a decision of 2 May 2002 the Zagreb State Attorney’s Office ordered that the car be returned to the applicant, whereupon, on 7 May 2002, the police did so.

B. Civil proceedings

15. On 22 July 2003 the applicant brought a civil action for compensation against the State in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu). He argued that the car had been returned to him in a state of disrepair because it had not been stored properly and, in any event, it had fallen in value during the two years it had been kept by the police, which had been an unreasonably long period. He sought 55,275.95 Croatian kunas (HRK; approximately 7,126 euros (EUR) at the relevant time) in compensation.

16. The opinion of an expert obtained by the court during the proceedings suggested that the cost of repairing the applicant’s car amounted to HRK 35,275.95 and that its value had dropped by HRK 22,000.

17. By a judgment of 16 December 2008 the Municipal Court dismissed the applicant’s civil action. Its decision was upheld on 30 June 2009 by the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu).

18. The courts held that the temporary seizure of the applicant’s car had been lawful as it had been based on Articles 177, 184 and 218 of the Code of Criminal Procedure, and that therefore the State could not be held liable for damages.

19. The applicant then concurrently lodged an extraordinary appeal on points of law with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) and a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske).

20. In his appeal on points of law the applicant asked the Supreme Court to pronounce itself on a legal question which he considered important for the uniform application of the law, namely, whether the owners of objects temporarily seized for the purposes of criminal proceedings were entitled to compensation for the inability to use those objects, in a situation where, eventually, no criminal or minor-offence proceedings had been instituted.

21. In his constitutional complaint the applicant argued that the judgments of the first and second-instance courts had been in breach of his right of ownership, guaranteed by Article 48 of the Croatian Constitution.

22. By a decision of 21 February 2012 the Supreme Court declared the applicant’s appeal on points of law inadmissible, finding that the legal question he had raised was not important for the uniform application of the law.

23. On 23 January 2014 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint and served its decision on his representative on 7 February 2014. The court examined the case primarily under Article 29 § 1 of the Croatian Constitution, which guarantees the right to fair procedure, and held that the contested judgments had not been arbitrary. As regards the applicant’s argument that his right of ownership guaranteed by Article 48 of the Constitution had been violated, the Constitutional Court held as follows:

“The Constitutional Court protects the right of ownership at the constitutional level in a manner that prevents any restriction or taking of [property] by the State authorities, unless the restriction or taking is provided for by law ...

... interferences with ownership by other legal subjects (natural or legal persons) are property disputes of a private-law nature. The Constitutional Court also examines such decisions by judicial and other authorities if it finds that the contested decision, having regard to the protection of human rights and fundamental freedoms guaranteed by the Constitution, is based on an unacceptable legal view or is so wrong and lacking in sound legal reasoning that it can be described as arbitrary.

The Constitutional Court did not find any such circumstances in the complainant’s case.

Therefore, the complainant’s right of ownership guaranteed by Article 48 of the Constitution was not breached by the contested judgments.”

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

24. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 110/1997 with subsequent amendments), which was in force at the relevant time, read as follows:

Article 137

“...

(3) Objects which may be used as evidence shall temporarily be seized and, upon the termination of the proceedings, returned to their owner. If such an object is indispensable to the owner, it may be returned to him or her even before the termination of the proceedings, under an obligation to present it upon request.”

Article 177

“(1) If there are grounds for suspicion that a criminal offence subject to public prosecution has been committed, the police authorities shall take measures required to identify the perpetrator ... [and] discover and secure ... any objects which may be used as evidence ...”

Article 184

“(1) If there is a risk of delay, the police authorities may, even before the commencement of an investigation, temporarily seize objects in accordance with Article 218 of this Code ...”

Article 218

“(1) Objects which have to be confiscated pursuant to the Criminal Code, or which may be used as evidence in criminal proceedings, shall be temporarily seized and, by a judicial decision, deposited for safekeeping.

...

(5) The police authorities may seize objects referred to in subparagraph (1) above ... when acting under Articles 177 and 184 § 1 of this Code or when executing a court order.”

25. The relevant provision of the State Administration Act (Zakon o sustavu državne uprave, Official Gazette no. 75/1993, with subsequent amendments), which was in force at the relevant time, provided as follows:

Section 13

“The Republic of Croatia shall be liable to compensate damage caused to a citizen, legal entity or other party by unlawful or wrongful conduct on the part of a State administration body, or a body of local self-government or administration ...”

26. Section 428a of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette no. 53/1991, with further amendments) provides for a possibility of reopening civil proceedings on the basis of a Court judgment finding a violation of the Convention. In the reopened proceedings, the domestic courts are required to respect the legal opinions expressed in the Court’s judgment.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

27. The applicant complained that he had sustained damage on account of the prolonged retention of his car in inadequate storage conditions after it had been seized by the police and that the domestic courts had refused to award him compensation for the damage caused. He relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The proceeding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

28. The Government contested that argument.

A. Admissibility

1. The parties’ submissions

29. The Government contested the existence of a sufficiently established claim in respect of the damage caused by the seizure and retention of the applicant’s car falling under Article 1 of Protocol No. 1. In their view, the domestic courts had been unable to establish the alleged damage caused to the applicant’s vehicle as he had previously sold the vehicle and there had been no information about its condition either at the time it had been seized or at the time it had been returned.

30. The applicant contended that the damage caused to the vehicle had been sufficiently established by an expert report, which the domestic courts had accepted during the proceedings.

2. The Court’s assessment

31. The Court notes that the central element of the applicant’s grievances concerns the adverse consequences of the seizure of his vehicle by the State authorities. It further notes that at the time of the seizure the applicant was registered as the owner of the vehicle and that the vehicle was held by the authorities for nearly two years before it was returned to his possession (see paragraphs 7 and 14 above). According to the expert report, which the domestic courts did not put into doubt, the applicant sustained damage as a result of the seizure of his vehicle (see paragraph 16 above).

32. In view of those considerations, the Court finds that in relation to the matters complained of by the applicant, he had sufficiently established proprietary interests falling under Article 1 of Protocol No. 1. The Government’s objections should therefore be dismissed.

33. The Court further notes that the complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

34. The applicant stressed that all the elements normally sufficient to establish the State’s liability to compensate him for the damage caused to his vehicle had been established. However, his claim had been dismissed solely on the grounds that the seizure had not been unlawful. At the same time, the domestic courts had failed to take into account the other circumstances related to the seizure and unreasonably lengthy retention of his vehicle.

35. The Government argued that the seizure and retention of the applicant’s vehicle had been lawful and that it had pursued a legitimate aim, namely the investigation and prosecution of crime. Moreover, it had been necessary to seize the applicant’s vehicle because there had been a suspicion that the vehicle had been obtained through a criminal offence. The Government pointed out that the applicant had failed to prove in the civil proceedings that the police had acted unlawfully or inappropriately regarding the safekeeping of his vehicle. Thus, there had been no basis on which to award him any damages. In the Government’s view, the seizure and retention of the vehicle had also been proportionate as it had been very important to investigate the offence in question. The Government also considered that the domestic authorities had promptly taken all the necessary measures to investigate the offence and that the retention of the vehicle had not been unreasonable.

2. The Court’s assessment

36. There is no doubt that the seizure and retention of the applicant’s vehicle – eventually resulting in the reduction of its value, which the domestic authorities refused to compensate him for – amounted to an interference with his right to peaceful enjoyment of his possessions. The Court finds that the interference in question constituted control of the use of property within the meaning of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (see Borzhonov v. Russia, no. 18274/04, § 57, 22 January 2009, with further references).

37. The Court accepts that the interference was lawful as it was based on Article 218 §§ 1 and 5 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 24 above). The Court also accepts that the interference pursued a legitimate aim in the general interest, namely to provide and safeguard objects which may be used as evidence in criminal proceeding.

38. It remains to be examined whether the interference was proportionate (see, for instance, Borzhonov, cited above, § 59, and Novikov v. Russia, no. 35989/02, §§ 44-45, 18 June 2009).

39. In this connection, the Court would stress that although the seizure of the applicant’s vehicle is not in itself open to criticism, having regard in particular to the margin of appreciation permitted under the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1, it carries with it the risk of imposing on him an excessive burden in terms of his ability to dispose of his property and must accordingly provide certain procedural safeguards so as to ensure that the operation of the system and its impact on an applicant’s property rights are neither arbitrary nor unforeseeable. Furthermore, while any seizure or confiscation entails damage, the actual damage sustained should not be more extensive than that which is inevitable, if it is to be compatible with Article 1 of Protocol No. 1 (see Džinić v. Croatia, no. 38359/13, § 68, 17 May 2016). When the authorities seize property as physical evidence, the possibility should exist in domestic legislation to initiate proceedings against the State and to seek compensation for any damage resulting from the authorities’ failure to keep the property safe and in reasonably good condition (see Novikov, cited above, § 46, with further references).

40. In the case at issue, the applicant’s vehicle was seized in the context of a criminal investigation against an unknown perpetrator and that the intention of the seizure was to establish whether the vehicle had been stolen. That seizure resulted from the application of Article 218 § 5 of the Code of Criminal Procedure, which provided for the mandatory seizure of objects that could be used as evidence in criminal proceedings. That provision was applicable irrespective of whether the objects at issue were owned by the offender or a third party, and irrespective of the third party’s behaviour or relation to the offence.

41. The applicant’s vehicle was retained by the authorities for almost two years without a final determination of the question whether it had been stolen. It is true that this was primarily due to the failure of the Canadian authorities to react to a request sent to them through Interpol. However, the Court sees no reason to examine the background of the possible reasons for those delays since, even taking into account the communication problems with the Canadian authorities, the primary responsibility for the delays rests ultimately with the State (see, mutatis mutandis, Dervishi v. Croatia, no. 67341/10, § 141, 25 September 2012).

42. Following the applicant’s civil action seeking compensation for the damage caused to his vehicle as a result of its prolonged retention in inadequate conditions, the domestic courts in the civil proceedings limited their assessment to the matter of the lawfulness of the seizure and retention, without taking the above-noted considerations into account. They also failed to examine the proportionality of the impugned measure and its effects on the applicant’s property rights, as required under Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraph 41 above).

43. In these circumstances, the decisions of the civil courts refusing compensation for the impugned seizure failed to demonstrate adequately that the requirement of “fair balance” inherent in the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 was satisfied (compare Novikov, cited above, § 51).

44. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that in the circumstances of the applicant’s case there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

45. The applicant complained of a violation of his right to a fair trial. He relied on Article 6 § 1 of the Convention.

46. Having regard to the facts of the case, the submissions of the parties and its above finding under Article 1 of Protocol No. 1, the Court considers that it has examined the main legal questions raised in the present application and that there is no need to give a separate ruling on the remaining complaints (see, among other authorities, Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014; see also Kamil Uzun v. Turkey, no. 37410/97, § 64, 10 May 2007).

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

47. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

48. The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage. He also asked the Court to order the reopening of the domestic proceedings or, alternatively, to award him 55,275 kunas (HRK), plus statutory default interest of HRK 140,712.17, in respect of pecuniary damage.

49. The Government considered the applicant’s claim unsubstantiated and unfounded.

50. The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences. If national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI). In this connection, the Court notes that the applicant can now file a petition under section 428a of the Civil Procedure Act (see paragraph 26 above) with the relevant civil court for the reopening of the civil proceedings.

51. Given the essentially procedural nature of the violation found (see paragraphs 43-33 above), the Court finds that it cannot speculate as to the extent of damage caused to the applicant’s vehicle since that matter was not the subject of the domestic proceedings. It therefore considers in the present case that the most appropriate form of redress would be, as suggested by the applicant himself, to reopen the proceedings complained of in due course, if the applicant so requested (compare Vrbica v. Croatia, no. 32540/05, § 84, 1 April 2010). Accordingly, the Court considers that it is not necessary to make an award in respect of pecuniary damage.

52. On the other hand, the Court considers that the applicant must have sustained non-pecuniary damage which is not sufficiently compensated by the finding of a violation. Ruling on an equitable basis, it awards the applicant EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on this amount.

B. Costs and expenses

53. The applicant claimed HRK 22,436.10 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and HRK 16,625 for those incurred before the Court (in total approximately EUR 5,290). He also claimed HRK 6,000 (approximately EUR 810) for the costs and expenses he had been obliged to pay to the State following the dismissal of his civil action.

54. The Government contested this claim.

55. Regard being had to the documents in its possession and to its case‑law, the Court considers it reasonable to award the sum claimed (EUR 6,100) for costs and expenses in the domestic proceeding, as well as for the proceeding before the Court, plus any tax that may be chargeable.

C. Default interest

56. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3. Holds that there is no need to rule separately on the complaint under Article 6 § 1 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 6,100 (six thousand one hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement, simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 15 November 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos Armen Harutyunyan

Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske

U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije

U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije

Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije

Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde

Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.

Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije

Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde