Guberina protiv Hrvatske

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET GUBERINA protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 23682/13)

PRESUDA

STRASBOURG

22. ožujka 2016.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Guberina protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, Predsjednica,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Georges Ravarani, suci,
i Stanley Naismith, Tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 23. veljače 2016. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je temeljem zahtjeva (br. 23682/13) protiv Republike Hrvatske što ga je 28. ožujka 2013. godine hrvatski državljanin g. Joško Guberina („podnositelj”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).

2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa V. Terhaj, odvjetnica iz Zagreba, uz pomoć g. C. Cojocariua, odvjetnika ovlaštenog u Rumunjskoj i sa sjedištem u Londonu. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Podnositelj zahtjeva prigovorio je nepravičnoj primjeni domaćih poreznih propisa i navodnoj diskriminaciji u tom pogledu, suprotno članku 8. Konvencije i članku 1. Protokola br. 1 gledanog zasebno i u vezi s člankom 14. Konvencije, te članku 1. Protokola br. 12.

4. Dana 17. srpnja 2013. godine Vlada je obaviještena o prigovorima na temelju članka 1. Protokola br. 1 gledanog zasebno i u vezi s člankom 14. Konvencije, i temeljem članka 1. Protokola br. 12. Dana 25. ožujka 214. godine predsjednik Odjela kojemu je predmet dodijeljen odlučio je temeljem Pravila 54. stavka 2. (c) Poslovnika Suda pozvati stranke da dostave dodatna očitovanja u pogledu pitanja postavljenih na temelju članka 8. gledanog zasebno i u vezi s člankom 14. Konvencije.

5. Osim toga, komentari trećih strana primljeni su zajednički od Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH), Europskog foruma za osobe s invaliditetom (EDF) i Međunarodnog saveza za osobe s invaliditetom (IDA) (članak 36. stavak 2. Konvencije i pravilo 44. stavak 3. Poslovnika Suda).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

6. Podnositelj zahtjeva rođen je 1969. godine i živi u Samoboru.

A. Pozadina predmeta

7. Podnositelj zahtjeva imao je stan u Zagrebu koji se nalazio na trećem katu stambene zgrade, u kojem je živio sa svojom suprugom i dvoje djece.

8. Tri godine nakon što je kupio stan, odnosno 2003. godine, supruga podnositelja zahtjeva rodila je njihovo treće dijete. Dijete je rođeno s višestrukim tjelesnim i duševnim smetnjama.

9. Dijete je nakon rođenja podvrgnuto brojnim liječničkim tretmanima i njegovo je stanje bilo pod stalnim nadzorom nadležnih službi socijalne skrbi. U travnju 2008. godine stručno povjerenstvo mu je dijagnosticiralo neizlječivu cerebralnu paralizu, tešku mentalnu retardaciju i epilepsiju. U rujnu 2008. godine socijalna služba proglasila je dijete 100-postotnim invalidom.

10. U međuvremenu, u rujnu 2006. godine, podnositelj zahtjeva kupio je kuću u Samoboru, a u listopadu 2008. godine prodao je svoj stan. Prema navodima podnositelja zahtjeva, razlog za kupnju kuće bila je činjenica da zgrada u kojoj je smješten njegov stan nije imala dizalo i zbog tog razloga nije zadovoljavala potrebe njegovog invalidnog djeteta i njegove obitelji. Konkretno, bilo mu je vrlo teško voditi sina iz stana u posjet liječniku, ili ga voditi na fizikalnu terapiju i u vrtić ili školu, te udovoljiti njegovim drugim društvenim potrebama.

B. Postupak u vezi s podnositeljevim zahtjevom za oslobođenje od plaćanja poreza

11. Dana 19. listopada 2006. godine, nakon što je kupio kuću u Samoboru, podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev za oslobođenje od plaćanja poreza poreznoj upravi. Pozvao se na članak 11. stavak 9. Zakona o porezu na promet nekretnina koji je propisivao mogućnost poreznog oslobođenja za osobu koja kupuje stan ili kuću kako bi riješila vlastito stambeno pitanje, te ako ta osoba ili članovi njezine obitelji nemaju u vlasništvu drugi stan ili kuću koja zadovoljava njihove stambene potrebe (vidi stavak 24. u daljnjem tekstu). U svom je zahtjevu podnositelj zahtjeva tvrdio da stan koji je imao u vlasništvu nije zadovoljavao stambene potrebe njegove obitelji jer je bilo vrlo teško, i zapravo je postalo nemoguće, izvoditi njegovo invalidno dijete iz stana s trećeg kata bez dizala, s obzirom da je bio u invalidskim kolicima. Podnositelj zahtjeva stoga je tvrdio da je kupio kuću kako bi je prilagodio potrebama svoga svog sina.

12. Dana 6. svibnja 2009. godine Ministarstvo Financija – Porezna uprava, Područni ured Zagreb, Ispostava Samobor odbacila je podnositeljeve zahtjev sa sljedećim obrazloženjem:

„Članak 11. stavak 9. Zakona o porezu na promet nekretnina [...] propisuje porezno oslobođenje za građane koji kupuju svoju prvu nekretninu kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje na temelju zahtjeva koji moraju biti kumulativno ispunjeni, uključujući uvjet da porezni dužnik ili njegov član obitelji nemaju drugi stan ili kuću koja zadovoljava njihove stambene potrebe. Tijekom postupka utvrđeno je da je porezni dužnik Joško Guberina imao u vlasništvu stan veličine 114,49 kvadratnih metara, u Zagrebu [...], koji je prodao 25. studenoga 2008. godine [...] S obzirom da je površina te nekretnine, te s obzirom na broj članova uže obitelji poreznog dužnika (pet), zadovoljavala stambene potrebe poreznog dužnika i članova njegove uže obitelji, u smislu članka 11. točke 9.3. Zakona o porezu na promet nekretnina, te s obzirom da je zadovoljavala sve stambene potrebe u pogledu higijenskih i tehničkih zahtjeva, kao i osnovne infrastrukture (struja, voda i [pristup] ostalim komunalnim uslugama), na temelju članka 11. točke 9.5. Zakona o porezu na promet nekretnina, porezni dužnik ne ispunjava kumulativne uvjete propisane člankom 11. stavkom 9. Zakona o porezu na promet nekretnina. Stoga je odlučeno kao što je navedeno u izreci [odluke].“

13. Ispostava Samobor Porezne uprave naložila je podnositelju zahtjeva da plati 83.594,25 hrvatskih kuna (HRK; otprilike 11.250 EUR) poreza.

14. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv prethodnog rješenja Ministarstvu Financija, Samostalnoj službi za drugostupanjski upravni postupak (dalje u tekstu: „Ministarstvo“), i dana 6. srpnja 2009. godine Ministarstvo je odbilo njegovu žalbu kao neosnovanu, potvrdivši obrazloženje Porezne uprave, Ispostave Samobor. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Zakon o porezu na promet nekretnina“ („Narodne novine“ br. 69/07 do 153/02) propisuje u članku 11. stavku 9. porezno oslobođenje za građane koji kupuju prvu nekretninu kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje. Nadalje propisuje uvjete koje građani moraju ispuniti kako bi se smatralo da kupuju prvu nekretninu kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje. S tim u vezi jedan od uvjeta, kako je propisano u točki 9.5., zahtijeva da građanin te članovi njegove uže obitelji nemaju u vlasništvu drugu nekretninu (stan ili kuću) koja zadovoljava njihove stambene potrebe; a u točki 9.6. propisano je da građanin te članovi njegove uže obitelji nemaju u vlasništvu stan odnosno kuću za odmor te druge nekretnine znatnije vrijednosti. Pod drugom nekretninom znatnije vrijednosti podrazumijeva se i građevinsko zemljište ili poslovni prostor u kojem građanin ili član njegove uže obitelji ne obavlja registriranu djelatnost, a vrijednost nekretnine približna je vrijednosti nekretnine (stana ili kuće) koju građanin kupuje.

S obzirom na svrhu citiranih odredaba i činjenično stanje koje je nedvojbeno utvrđeno tijekom postupka, [Ministarstvo] smatra da je prvostupanjsko tijelo ispravno odbilo podnositeljev zahtjev za oslobođenje od plaćanja poreza [...] Pravo na porezno oslobođenje postoji ako građanin ili član njegove uže obitelji, u trenutku kupnje [nekretnine] nema ili nije imao u vlasništvu drugu nekretninu koja zadovoljava njegove stambene potrebe ili stan, kuću za odmor te druge nekretnine znatnije vrijednosti. Budući to nije slučaj u ovome predmetu, s obzirom da je žalitelj u trenutku kupnje [kuće] imao u vlasništvu stan u Zagrebu [...] veći od nekretnine koju je kupio i za koju je tražio porezno oslobođenje, ne može se reći da je kupnjom kuće žalitelj kupio prvu nekretninu kojom rješava svoje stambeno pitanje.”

15. Dana 7. rujna 2009. godine podnositelj zahtjeva podnio je upravnu tužbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, tvrdeći da su niža tijela u svojim odlukama ignorirala njegovu specifičnu obiteljsku situaciju, a osobito invaliditet njegovog djeteta, a time i stambene potrebe njegove obitelji. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, bilo je nužno prepoznati da je u njegovom konkretnom slučaju postojanje dizala u zgradi isti relevantni infrastrukturni zahtjev kao i pristup struji i vodi općenito. On je također naglasio da je kuća bila prva nekretnina za koju je tražio oslobođenje od plaćanja poreza na nekretnine.

16. Dana 21. ožujka 2012. godine Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu upravnu tužbu kao neosnovanu, potvrđujući obrazloženja upravnih tijela. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„S obzirom da je površina stana [koji je podnositelj zahtjeva ima u vlasništvu] zadovoljavala potrebe pet članova tužiteljeve obitelji (točka 9.3.) i da je stan o kojem je riječ bio opremljen osnovnom infrastrukturom i higijenskim i tehničkim uvjetima, tuženik je ispravno zaključio da tužitelj, u konkretnom slučaju, nije ispunio uvjete za porezno oslobođenje navedeno u članku 11. stavku 9. Zakona o porezu na promet nekretnina.

Tvrdnje iz upravne tužbe nemaju učinka na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari te stoga sud smatra da pobijana odluka nije prekršila zakon na štetu tužitelja.“

17. Dana 25. svibnja 2012. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske pozivajući se na članak 14. Ustava i tvrdeći, inter alia, da je s obzirom na specifične potrebe smještaja njegove obitelji zbog invaliditeta njegovog djeteta protiv njega izvršena diskriminacija nepravičnom primjenom mjerodavnih poreznih propisa. Posebice je tvrdio da nadležna upravna tijela nisu ispravila činjeničnu nejednakost koja proizlazi iz njegove konkretne situacije s obzirom na općenito implicirano značenje izraza osnovni infrastrukturni zahtjevi koji zadovoljavaju stambene potrebe njegove obitelji.

18. Dana 26. rujna 2012. godine Ustavni sud Republike Hrvatske, potvrđujući obrazloženja nižih tijela, odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu zbog toga što nije bilo povrede njegovih ustavnih prava. Konkretno, nakon što je ispitao njegove prigovore iz perspektive prava na pravično suđenje, Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da nije postavljeno nijedno pitanje s obzirom na ostale prigovore na koje se podnositelj zahtjeva pozvao.

19. Ta je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske uručena zastupniku podnositelja zahtjeva dana 11. listopada 2012. godine.

C. Ostale mjerodavne informacije

20. Vlada je dostavila izvješće Ministarstva socijalne politike i mladih od 6. studenoga 2013. prema kojemu je dijete podnositelja zahtjeva primalo mjesečnu novčanu pomoć u iznosu od 1.000 HRK (otprilike 130 EUR) u razdoblju između 19. siječnja 2006. godine i 10. rujna 2012. godine, te u iznosu od 625 HRK (otprilike 80 EUR) od 11. rujna 2012. godine nadalje. Osim toga, on je bio uključen u razne terapijske aktivnosti i aktivnosti socijalne pomoći, te je u razdoblju između 29. lipnja 2010. godine i 2. listopada 2011. godine supruzi podnositelja zahtjeva dodijeljen poseban status u vezi s invaliditetom njezinog djeteta tijekom koje razdoblja je, inter alia, dobivala 2.500 HRK (otprilike 300 EUR) mjesečno.

21. Prema navodima podnositelja zahtjeva, godišnji troškovi koji se odnose na posebne potrebe njegovog sina iznose oko 80.000 HRK (otprilike 10.400 EUR). Ovo se odnosi na 28.800 HRK za fizikalnu terapiju; 4.500 HRK za logopeda; 900 HRK za dječjeg neurologa; 7.200 HRK za lijekove; 21.175 HRK za invalidska kolica (a država pruža dodatnu potporu 8.900 HRK); 7.200 HRK za plivačku terapiju; i 9.150 HRK za dnevni prijevoz do dječjeg vrtića u trajanju od deset mjeseci.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Ustav

22. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014) glase kako slijedi:

Članak 14.

„Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.“

Članak 34. 

„Dom je nepovrediv [...]“

Članak 35.

„Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.“

Članak 48.

„Jamči se pravo vlasništva [...]“ 

2. Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

23. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 49/2002) glasi kako slijedi:

Članak 62.

„1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo) [...]

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi prav­ni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.“

3. Zakon o porezu na promet nekretnina

24. Mjerodavna odredba u to vrijeme mjerodavnog Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ br. 69/1997, 26/2000, 127/2000 i 153/2002) glasi:

Članak 11.

„Porez na promet nekretnina ne plaćaju:

[...]

9. građani koji kupuju prvu nekretninu (stan ili kuću) kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje uz uvjet:

[...]

9.3. da veličina nekretnine (stan ili kuća) koju kupuje građanin, ovisno o broju članova njegove uže obitelji, ne prelazi površinu kako slijedi:

[...]
- za pet osoba do 100 m2 stambenog prostora, [...]

9.5. da građanin te članovi njegove uže obitelji nemaju u vlasništvu drugu nekretninu (stan ili kuću) koja zadovoljava njihove stambene potrebe. Pod nekretninom (stan ili kuća) koja zadovoljava stambene potrebe smatra se vlasništvo stambenog prostora koji je opremljen osnovnom infrastrukturom i zadovoljava higijensko-tehničke uvjete. [...]

9.6. da građanin te članovi njegove uže obitelji nemaju u vlasništvu stan, odnosno kuću za odmor te druge nekretnine znatnije vrijednosti. Pod drugom nekretninom znatnije vrijednosti podrazumijeva se građevinsko zemljište i poslovni prostor u kojem građanin ili član njegove uže obitelji ne obavlja registriranu djelatnost, a vrijednost nekretnine je približna vrijednosti nekretnine (stana ili kuće) koju građanin kupuje.

[...]

15. Građani koji su iskoristili pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina iz točaka 9., 11. i 13. nemaju pravo na ponovno oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina.“

4. Pravilnik o pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti

25. Mjerodavne odredbe Pravilnika o pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, „Narodne novine“ br. 151/2005 i 61/2007) propisuju:

Članak 1.

„Ovim se Pravilnikom propisuju uvjeti i način osiguranja nesmetanog pristupa, kretanja, boravka i rada osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (u daljnjem tekstu: pristupačnost) i unapređivanja pristupačnosti građevinama [...] stambene [...] namjene [...]“

Članak 2.

„Pristupačnost, unapređivanje pristupačnosti i jednostavna prilagodba pristupačnosti građevina iz članka 1. ovoga Pravilnika osigurava se obveznim projektiranjem i izvođenjem tih građevina na način da sadrže obvezne elemente pristupačnosti i/ili da udovoljavaju uvjetima uporabe pomagala osoba s invaliditetom [...] propisanim ovim Pravilnikom.“

III. Obvezni elementi pristupačnosti

Članak 7.

„Obvezni elementi pristupačnosti su:

A. elementi pristupačnosti za svladavanje visinskih razlika, [...]“

A. Elementi pristupačnosti za svladavanje visinskih razlika

Članak 9.

Za potrebe svladavanja visinskih razlika prostora kojim se kreću osobe smanjene pokretljivosti mogu se koristiti sljedeći elementi pristupačnosti: [...] dizalo [...]“

Članak 12. Dizalo

„Dizalo se koristi kao element pristupačnosti za potrebe svladavanja visinske razlike, a obvezno se primjenjuje za svladavanje visinske razlike veće od 120 cm u unutarnjem ili vanjskom prostoru.

[...]“

5. Zakon o suzbijanju diskriminacije

26. Mjerodavni dijelovi Zakona o suzbijanju diskriminacije, „Narodne novine” br. 85/2008 propisuju:

Članak 1.

„(1) Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

[...]“

Članak 8.

„Ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela [...] svih pravnih i fizičkih osoba [...]“

Članak 16.

„Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona.

Članak 17.

„(1) Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.“

27. Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske 2009. godine objavio je „Vodič uz Zakon o suzbijanju diskriminacije” (u daljnjem tekstu: Vodič). Vodič pojašnjava, inter alia, da Zakon o suzbijanju diskriminacije daje pojedincu dva alternativna puta, kako je to propisano člankom 16. tog Zakona. U skladu s time, osoba može tražiti zaštitu od diskriminacije u postupku u kojem se odlučuje o glavnom pitanju spora, ili može odabrati pokretanje posebnog parničnog postupka, kako je propisano člankom 17. Zakona.

6. Zakon o upravnim sporovima

28. Mjerodavna odredba Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“ br. 20/2010, 143/2012 i 152/2014) propisuje:

Članak 76.

„(1) Spor okončan presudom obnovit će se na prijedlog stranke:

1. ako je konačnom presudom Europskog suda za ljudska prava odlučeno o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode na drukčiji način od presude suda, [...]“

B. Mjerodavna praksa

1. Mjerodavna praksa koja se odnosi na diskriminaciju

29. Ustavni je sud Republike Hrvatske dana 9. studenoga 2010., u predmetu br. U-III-1097/2009, zbog neiscrpljivanja pravnih sredstava odbacio kao nedopuštenu ustavnu tužbu zbog navodne diskriminatorne odluke Hrvatskog sabora po osnovi političke pripadnosti zastupnika. Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je kako podnositelj nije iskoristio mjerodavna pravna sredstva u upravnom postupku, kao ni pravna sredstva predviđena Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Međutim, odbio je utvrđivati kakav je bio odnos između nekoliko mogućih puteva u predmetu koji se odnosi na navodnu diskriminaciju iz razloga jer je prvenstveno na nadležnim sudovima da odgovore na to pitanje.

30. U svojim rješenjima br. U-III-815/2013 od 8. svibnja 2014., u vezi s navodnom diskriminacijom u dobivanju socijalne pomoći, i U-III- 1680/2014 od 2. srpnja 2014., u vezi s navodnom diskriminacijom na području rada, Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio je svoju sudsku praksu glede dostupnosti pravnih sredstava na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije.

31. Vlada se pozvala na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Gž-41/11-2 od 28. veljače 2012., br. Gž-25/11-2 od 28. veljače 2012. i br. Gž-38/11-2 od 7. ožujka 2012., kojima su prihvaćene tužbe na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije zbog navodne diskriminacije zbog spolne orijentacije.

2. Mjerodavna praksa koja se odnosi na primjenu poreznih propisa

32. Vlada je citirala i sudsku praksu Upravnog suda Republike Hrvatske i Visokog upravnog suda kojom su odbili tužbe kojima se osporava oslobođenje plaćanja poreza na promet nekretnina zbog neispunjavanja kumulativnih uvjeta od strane žalitelja na temelju članka 11. točaka 9.5. i 9.6. Zakona o porezu na promet nekretnina (presude u predmetima br. Us- 4028/2009-4 od 1. lipnja 2011., br. Us-14106/2009-4 od 16. svibnja 2012., i br. Us-3042/2011-4 od 19. rujna 2013.; te presuda Visokog upravnog suda, br. Usž-269/2012-4 od 23. siječnja 2013., kojom je potvrdio odluku o poreznom oslobođenju na temelju članka 11. točaka 9.3., 9.5. i 9.6. Zakona o porezu na promet nekretnina).

33. U svakom od ovih predmeta upravna tijela su provela temeljitu procjenu usporedivih vrijednosti nekretnina prilikom odlučivanja je li žalitelj imao nekretninu od znatnije vrijednosti u smislu članka 11. točke 9.6. Zakona o porezu na promet nekretnina.

III. MJERODAVNI MEĐUNARODNI MATERIJALI

A. Ujedinjeni narodi

1. Konvencija za prava osoba s invaliditetom

34. Mjerodavni dijelovi Konvencije Ujedinjenih naroda za prava osoba s invaliditetom, A/RES/61/106, 24. siječnja 2007. (dalje u tekstu: „CRPD“), koju je Hrvatska ratificirala 15. kolovoza 2007., propisuju:

Članak 2.

Definicije

„Za potrebe ove Konvencije: [...]

„Razumna prilagodba“ znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima, [...]“

„Načela ove Konvencije su: [...]

Članak 3.

Opća načela

(b) nediskriminacija, [...]
(f) pristupačnost, [...]“

Članak 4.

Opće obveze

„1. Države stranke obvezuju se osigurati i promicati puno ostvarenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom bez bilo kakve diskriminacije na osnovi invaliditeta. U tu se svrhu države stranke obvezuju:

(a) usvojiti odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za provedbu prava priznatih ovom Konvencijom,

(b) poduzeti sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonodavne, za izmjenu ili ukidanje postojećih zakona, propisa, običaja i prakse, koji predstavljaju diskriminaciju osoba s invaliditetom,

(c) uzeti u obzir zaštitu i promicanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u svim politikama i programima,

(d) suzdržati se od svakog postupanja ili prakse koja nije u skladu s ovom Konvencijom te osigurati da javne vlasti i institucije djeluju u skladu s ovom Konvencijom,

(e) poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija na osnovi invaliditeta počinjena/prakticirana od strane bilo koje osobe, organizacije ili privatnog poduzeća,

[...]

2. S obzirom na ekonomska, socijalna i kulturna prava, svaka država stranka obavezuje se poduzeti mjere u skladu sa svojim najvećim raspoloživim mogućnostima i, gdje je to potrebno, u okviru međunarodne suradnje, s ciljem postupnog potpunog ostvarenja ovih prava, ne dovodeći u pitanje one obveze koje su sadržane u ovoj Konvenciji, a koje su odmah primjenjive u skladu s međunarodnim pravom.

[...]“

Članak 5.

Jednakost i nediskriminacija

„1. Države stranke prihvaćaju da su sve osobe jednake pred zakonom te imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu i jednaku korist na temelju zakona.

2. Države stranke će zabraniti bilo kakvu diskriminaciju na osnovi invaliditeta i jamčit će osobama s invaliditetom jednaku i djelotvornu zaštitu od diskriminacije po svim osnovama.

3. Da bi promicale jednakost i ukinule diskriminaciju, države stranke će poduzeti sve primjerene korake radi osiguranja provedbe razumne prilagodbe.

4. Posebne mjere potrebne za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom neće se smatrati diskriminacijom prema odredbama ove Konvencije.

Članak 7.
Djeca s teškoćama u razvoju

„1. Države stranke osigurat će sve potrebne mjere kako bi zajamčile djeci s teškoćama u razvoju puno uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda ravnopravno s drugom djecom.

2. U svim aktivnostima koje se odnose na djecu s teškoćama u razvoju prvenstveni će značaj biti pridan najboljim interesima djeteta.

[...]“

Članak 9.

Pristupačnost

„1. Države stranke ove Konvencije poduzet će odgovarajuće mjere osiguravanja pristupačnosti osobama s invaliditetom, izgradnjom okruženja, prijevozom, informacijama i komunikacijama, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije i sustave, kao i drugim uslugama i prostorima otvorenim i namijenjenim javnosti, kako u urbanim, tako i u ruralnim područjima, na ravnopravnoj osnovi, kako bi osobama s invaliditetom osigurale život neovisan o tuđoj pomoći i potpuno sudjelovanje u svim područjima života. Ove će se mjere, koje će uključivati identifikaciju i uklanjanje prepreka i barijera pristupačnosti, primjenjivati, među ostalim, na:

(a) građevine, ceste, prijevoz i druge zatvorene i otvorene prostore, uključujući škole, stambene zgrade, zdravstvene ustanove i radna mjesta,

(b) informacije, komunikacije i druge usluge, uključujući elektroničke usluge i službe hitnih intervencija.“

Članak 19.
Neovisno življenje i uključenost u zajednicu

Države stranke ove Konvencije priznaju jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te će poduzeti djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom puno uživanje ovoga prava i punog uključenja i sudjelovanja u zajednici, uključujući i osiguranje sljedećeg:

(a) mogućnosti da osobe s invaliditetom odaberu svoje boravište, gdje i s kim će živjeti, na ravnopravnoj osnovi s drugima, te da nisu obvezne živjeti bilo kojim nametnutim načinom života,

(b) pristupa širokom rasponu usluga koje različite službe potpore pružaju osobama s invaliditetom u njihovom domu ili ustanovama za smještaj, uključujući osobnu asistenciju potrebnu za potporu življenju i za uključenje u zajednicu, kao i za sprečavanje izolacije ili segregacije iz zajednice, [...]“

Članak 20.

Osobna pokretljivost

Države stranke ove Konvencije će poduzeti djelotvorne mjere osiguranja slobode kretanja s najvećom mogućom neovisnošću za osobe s invaliditetom, uključujući:

(a) olakšavanje slobode kretanja osoba s invaliditetom na način i u vrijeme koje one same izaberu, i po pristupačnoj cijeni,

(b) olakšavanje dostupnosti osoba s invaliditetom kvalitetnim pomagalima za kretanje, napravama, potpornim tehnologijama, te svim oblicima osobne asistencije i posrednicima, uključujući i to da su svi ovi oblici pomoći pristupačnih cijena, [...]“

Članak 28.
Primjereni životni standardi i socijalna zaštita

„1. Države stranke priznaju pravo osobama s invaliditetom na odgovarajući životni standard za njih i njihove obitelji, uključujući odgovarajuću prehranu, odijevanje, stanovanje, kao i na stalno unaprjeđenje životnih uvjeta te će poduzeti odgovarajuće korake kako bi zaštitile i promicale ostvarenje ovog prava bez diskriminacije na osnovi invaliditeta.

[...]“

2. Praksa Odbora Ujedinjenih naroda za prava osoba s invaliditetom (CRPD)

35. U svojoj Općoj primjedbi br. 2 (2014.) o članku 9.: Pristupačnost, CRPD/C/GC/2, 22. svibnja 2014., Odbor CRPD-s istaknuo je:

„1. Pristupačnost je preduvjet da osobe s invaliditetom žive neovisno o tuđoj pomoći te potpuno i jednako sudjeluju u društvu. Bez pristupa fizičkom okruženju, prijevozu, informacijama i komunikaciji, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije i sustave, kao i drugim prostorima i uslugama otvorenim i namijenjenim javnosti, osobe s invaliditetom ne bi imale jednake mogućnosti za sudjelovanje u svojim društvima.

[...]

29. Korisno je u promicati standarde pristupačnosti koji propisuju različita područja koja moraju biti dostupna, kao što je fizičko okruženje u zakonima o gradnji i planiranju, prijevoz u zakonima o javnom zračnom, željezničkom, cestovnom i vodnom prometu, informacije i komunikacija, te usluge otvorene za javnost. Međutim, pristupačnost treba biti obuhvaćena u općim i posebnim zakonima o jednakim mogućnostima, jednakosti i sudjelovanju u kontekstu zabrane diskriminacije na osnovi invaliditeta. Uskraćivanje pristupa treba biti jasno definirano kao zabranjeni čin diskriminacije. Osobe s invaliditetom kojima je uskraćen pristup fizičkom okruženju, prijevozu, informacijama i komunikaciji, odnosno uslugama otvorenim za javnost trebaju imati učinkovita pravna sredstva na raspolaganju. Pri definiranju standarda pristupačnosti države stranke moraju uzeti u obzir raznolikost osoba s invaliditetom i osigurati da se pristupačnost osigura osobama bilo kojeg spola i svih dobnih skupina i vrsta invaliditeta. Dio zadaće obuhvaćanja raznolikosti osoba s invaliditetom u osiguranju pristupačnosti jest priznanje da pojedine osobe s invaliditetom trebaju pomoć ljudi i životinja kako bi uživale potpunu pristupačnost (kao što je osobna asistencija, tumačenje znakovni jezik, tumačenje znakovnog jezika ili psi vodiči). Mora biti propisano, na primjer, da bi zabrana psima vodičima da uđu u određenu zgradu ili otvoreni prostor predstavljala zabranjeni čin diskriminacije na osnovi invaliditeta.“

3. Praksa Odbora Ujedinjenih naroda za ekonomska, socijalna i kulturalna prava

36. Odbor Ujedinjenih naroda za ekonomska, socijalna i kulturalna prava (CESCR) u svojoj Općoj primjedbi br. 5: Osobe s invaliditetom, E/1995/22, 9. prosinca 1994. istaknuo je:

„3. Obveza da se eliminira diskriminacija na osnovi invaliditeta

15. I de jure i de facto diskriminacija osoba s invaliditetom ima dugu povijest i različite oblike. Raspon diskriminacije kreće se od uvredljive diskriminacije, kao što je uskraćivanje obrazovnih mogućnosti, do „suptilnijih“ oblika diskriminacije kao što je segregacija i izolacija koja se postiže nametanjem fizičkih i društvenih barijera. Za potrebe Pakta, „diskriminacija na osnovi invaliditeta“ može se definirati tako da uključuje svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva, ili uskraćivanje razumne prilagodbe na osnovi invaliditeta koje ima za posljedicu koje osporavanje ili ometanje priznanja, uživanja ili ostvarivanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Zanemarivanjem, ignoriranjem, predrasudama i pogrešnim pretpostavkama, kao i isključivanjem, razlikovanjem ili separacijom, osobe s invaliditetom često su bile spriječene u ostvarivanju svojih gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta. Učinci invaliditeta na osnovi diskriminacije bili su osobito teški u području obrazovanja, zapošljavanja, stanovanja, prijevoza, kulturnog života i pristupa javnim mjestima i uslugama.“

37. CESCR je ponovno potvrdio svoju Opću primjedbu br. 5 u svojoj Općoj primjedbi br. 20: Nediskriminacija u ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, E/C.12/GC/20, 2. srpnja 2009., na sljedeći način:

„B. Drugi status

27. Priroda diskriminacije varira ovisno o kontekstu i evoluira tijekom vremena. Stoga je potreban fleksibilan pristup osnovi „drugog statusa“ kako bi se uključili ostali oblici diskriminatornog postupanja koje se ne može razumno i objektivno opravdati i koji su usporedivi s izričito prepoznatim osnovama u članku 2. stavku 2. Te su dodatne osnove većinski prepoznate kad odražavaju iskustvo društvenih skupina koje su ranjive i pretrpjele su te i dalje trpe marginalizaciju. [...]

Invaliditet

28. U svojoj Općoj primjedbi br. 5 Odbor je definirao diskriminaciju osoba s invaliditetom kao svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva, ili uskraćivanje razumne prilagodbe na osnovi invaliditeta koje ima za posljedicu osporavanje ili ometanje priznanja, uživanja ili ostvarivanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Uskraćivanje razumne prilagodbe treba biti uključeno u nacionalno zakonodavstvo kao zabranjen oblik diskriminacije na osnovi invaliditeta. Države stranke trebaju se baviti diskriminacijom, kao što je zabrana prava na obrazovanje i uskraćivanje razumne prilagodbe na javnim mjestima poput javnozdravstvenih ustanova i radnog mjesta, kao i na privatnim mjestima, npr. dok god su prostori projektirani i izgrađeni na način koji ih čini nedostupnim za invalidska kolica, takvim će korisnicima biti učinkovito uskraćeno pravo na rad.“

B. Vijeće Europe

1. Preporuka Odbora ministara Rec(2006)5

38. Mjerodavni dijelovi Preporuke Rec(2006)5 Odbora ministara državama članicama od 5. travnja 2006. godine vezani uz Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006.-2015. glase:

„1.2. Temeljna načela i strateški ciljevi

1.2.1. Temeljna načela

Države članice nastavit će djelovati unutar antidiskriminacijskih okvira, te okvira ljudskih prava u cilju unaprjeđenja neovisnosti, slobode izbora i kvalitete života osoba s invaliditetom te podizanja razine svijesti o invaliditetu kao jednom elementu ljudske raznolikosti.

Dužna pozornost posvećena je relevantnim postojećim europskim i međunarodnim instrumentima, ugovorima i planovima, osobito pomacima vezanim uz nacrt međunarodne konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom.

[...]

1.3. Ključne akcijske smjernice

Osobe s invaliditetom trebale bi moći živjeti što je moguće neovisnije, što uključuje i odabir mjesta i načina života. Mogućnosti neovisnog življenja i društvena uključenost prvenstveno se ostvaruju življenjem u zajednici. Poboljšanje života u zajednici (br. 8) zahtijeva strateške politike koje podržavaju zaokret od institucionalne skrbi ka skrbi koju pružaju članovi zajednice, počevši od sasvim samostalnog života do života u zaštićenom okruženju za manji broj osoba. To podrazumijeva usklađeni pristup osiguravanju korisnički definiranih usluga koje zajednica pruža, te struktura potpore s osobnim pristupom.

2.7. Temeljna načela

Temeljna načela na kojima se zasniva Akcijski plan su sljedeća: – nediskriminacija;
– jednakost mogućnosti;
– potpuno sudjelovanje u društvu svih osoba s invaliditetom; [...]

4.3. Osobe s invaliditetom kojima je potreban visok stupanj podrške

4.4. Djeca s teškoćama u razvoju i mladi s invaliditetom

Odgovorne vlasti trebaju pažljivo procijeniti potrebe djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji kako bi se osigurale mjere potpore kojima bi se djeci omogućilo odrastanje u krugu vlastite obitelji, sudjelovanje u zajednici te lokalnom životu i aktivnostima djece. Djeca s teškoćama u razvoju moraju se obrazovati da bi obogatila svoje živote i mogla dostići svoj puni potencijal.

Pružanje usluga odgovarajuće kvalitete i strukture podrške obitelji mogu osigurati bogato i poticajno djetinjstvo te postaviti temelje za sudjelovanje i neovisnost u odrasloj dobi. Stoga je važno da oni koji osmišljavaju politike uzmu u obzir potrebe djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji prilikom oblikovanja politika za osobe s invaliditetom te općih politika za djecu i obitelj.“

2. Rezolucija 1642(2009) Parlamentarne skupštine o pristupu pravima za osobe s invaliditetom i njihovom punom i aktivnom sudjelovanju u društvu, potvrđena Preporukom 1854(2009) Parlamentarne skupštine od 26. siječnja 2009.

39. Mjerodavni dio Rezolucije 1642(2009) Parlamentarne skupštine o pristupu pravima za osobe s invaliditetom i njihovom punom i aktivnom sudjelovanju u društvu glasi:

„8. Skupština smatra da je neophodno da se pravo na život u zajednici potvrdi kako bi se omogućilo aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvu. Poziva države članice da:

[...]

8.2. osiguraju odgovarajuću i održivu pomoć obiteljima, iznad svega ljudskim i materijalnim (posebice financijskim) sredstvima, kako bi im se omogućilo da pruže podršku svojim članovima obitelji s invaliditetom kod kuće; [...]

12. Skupština smatra da stvaranje društva za sve podrazumijeva jednak pristup svim građanima okolini u kojoj žive. [...]”

C. Europska unija

40. Mjerodavne odredbe Povelje Europske unije o temeljnim pravima (2000/C 364/01) glase:

Članak 21.

Nediskriminacija

„1. Zabranjuje se svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, etničko ili socijalno podrijetlo, genetske osobine, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob ili spolna orijentacija.

2. Unutar područja primjene Ugovora o osnivanju Europske zajednice i Ugovora o Europskoj uniji i ne dovodeći u pitanje bilo koju posebnu odredbu navedenih ugovora, zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva.

Članak 26.

Integracija osoba s invaliditetom

„Unija priznaje i poštuje prava osoba s invaliditetom na mjere čiji je cilj osiguravanje njihove neovisnosti, društvene i profesionalne uključenosti te njihovo sudjelovanje u životu zajednice.“

41. Dana 17. srpnja 2008. godine, u predmetu C-303/06, S. Coleman protiv Attridge Law i Steve Law, Veliko vijeće Europskog suda (ECJ) bavilo se pitanjem mora li se Direktiva 2000/78 od 27. studenoga 2000. kojom se uspostavlja opći okvir za jednako postupanje u zaposlenju i zanimanju, tumačiti kao zabrana izravne diskriminacije na osnovi invaliditeta samo u odnosu na zaposlenika koji je i sam osoba s invaliditetom, ili primjenjuje li se načelo jednakog postupanja i zabrana izravne diskriminacije jednako na zaposlenika koji nije i sam osoba s invaliditetom ali prema kojemu se postupa manje povoljno na osnovi invaliditeta njegovog djeteta, kojemu je on primarni pružatelj skrbi potrebne zbog zdravstvenog stanja djeteta. S tim u vezi ECJ je zaključio:

„56. [...] Direktiva 2000/78, a posebno članak 1. i članak 2. stavci 1. i 2. točka (a), mora se tumačiti u smislu da zabrana izravne diskriminacije utvrđene tim odredbama nije ograničena samo na osobe koje su i same osobe s invaliditetom. Kada poslodavac prema zaposleniku koji nije sam osoba s invaliditetom postupa lošije nego što postupa, ili je postupao, ili bi postupao prema nekom drugom zaposleniku u usporedivoj situaciji, te kada se utvrdi da je manje povoljno postupanje prema tom zaposleniku zasnovano na činjenici da ima dijete s invaliditetom, za kojega se brine prvenstveno taj zaposlenik, takvo je postupanje suprotno zabrani izravne diskriminacije propisanoj člankom 2. stavkom 2. točkom (a).“

42. Dana 16. srpnja 2015. godine, u predmetu C-83/14, CHEZ Razpredelenie Bulgaria AD, Veliko vijeće ECJ-a bavilo se pitanjem neizravne diskriminacije na osnovi etničkog podrijetla u vezi s tumačenjem Direktive 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000., o provedbi načela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo, i Povelje Europske unije o temeljnim pravima, posebice koristi li načelo jednakog postupanja samo osobama koje doista imaju dotično rasno ili etničko podrijetlo ili i osobama prema kojima se, iako nisu predmetnog rasnog ili etničkog podrijetla, neovisno o tome postupa nepovoljno zbog tih razloga. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„56. [...] sudska praksa Suda navedena u točki 42. ove presude − prema kojoj se područje primjene Direktive 2000/43, uzimajući u obzir njezin predmet i vrstu prava koja nastoji zaštititi, ne može usko odrediti − u konkretnom slučaju ipak može opravdati tumačenje prema kojemu se načelo jednakog postupanja iz navedene direktive ne primjenjuje na određenu kategoriju osoba, već ovisno o razlozima navedenim u članku 1. iste direktive, pa to načelo također treba primijeniti i na osobe prema kojima se nepovoljno postupa ili ih se stavlja u posebno nepovoljan položaj zbog jednog od tih razloga, iako one same ne pripadaju dotičnoj rasi ili etničkoj skupini (vidjeti po analogiji presudu Coleman, C-303/06, EU:C:2008:415, stavci 38. i 50.).“

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1 PROTOKOLA BR. 1. GLEDANOG ZASEBNO ILI U VEZI S ČLANKOM 14. KONVENCIJE

43. Podnositelj zahtjeva prigovorio je navodnoj diskriminaciji u vezi s nepravičnom primjenom domaćih poreznih propisa. Zahtjev je utemeljio na članku 1. Protokola br. 1 i članku 14. Konvencije, koji glase kako slijedi:

Članak 14.

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

Članak 1. Protokola br. 1

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

44. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iznio zahtjev za zaštitu od diskriminacije tijekom postupka pred upravnim tijelima u vezi donošenja odluke o svojem zahtjevu za oslobođenje od plaćanja poreza. Konkretno, nije se pozvao na odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije u svojoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja niti je postavio to pitanje u svojoj upravnoj tužbi Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Štoviše, mogao je pokrenuti zaseban parnični postupak za naknadu štete na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije, ali nije iskoristio tu priliku. Time nije iskoristio djelotvorna domaća pravna sredstva glede navoda o diskriminaciji. Vlada je priznala da Ustavni sud Republike Hrvatske nije proglasio podnositeljevu ustavnu tužbu nedopuštenom zbog neiscrpljivanja pravnih sredstava, već je smatrala, bez ulaženja u daljnja objašnjenja, da je odredba o iscrpljivanju pravnih sredstava na temelju Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske imala drugačiji opseg i značenje od pravila o iscrpljivanju pravnih sredstava temeljem Konvencije. Vlada je također istaknula da podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi nije citirao točnu odredbu Ustava kojom se jamči pravo vlasništva.

45. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je pravilno iscrpio pravna sredstva pred upravnim tijelima i Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Konkretno, njegovi prigovori na domaćoj razini u vezi s navodnom diskriminacijom zbog nepravične primjene poreznih propisa nisu se razlikovali na način da zahtijevaju zasebno ispitivanje diskriminacije iz prigovora vezanog uz vlasništvo. Dakle, zbog pravilnog iscrpljivanja pravnih sredstava u upravnom postupku od njega se nije zahtijevalo korištenje drugog pravnog sredstva na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije s istim ciljem jer je bila dobro utvrđena sudska praksa Suda da u slučaju nekoliko mogućih djelotvornih pravnih sredstava podnositelj zahtjeva mora koristiti samo jedno od njih. U svakom slučaju, Ustavni sud Republike Hrvatske nije proglasio ustavnu tužbu nedopuštenom zbog neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava, što je ukazalo na to da je on pravilno iscrpio mjerodavna pravna sredstva pred upravnim tijelima. Podnositelj zahtjeva također je naglasio da je ispravno postavio svoje prigovore pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, prigovorivši u biti diskriminatornoj povredi svojih prava vlasništva u vezi s nepravičnom primjenom poreznih propisa.

2. Ocjena Suda

46. Sud ponavlja kako na temelju članka 35. stavka 1. Konvencije može razmatrati zahtjev tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Države su oslobođene odgovaranja pred međunarodnim tijelom za svoje postupke prije nego što dobiju priliku da stvari isprave u vlastitom pravnom sustavu, a oni koji se žele pozvati na nadležnost Suda da obavlja nadzor u vezi s prigovorima protiv neke države time su obvezni najprije upotrijebiti pravna sredstva koje pruža nacionalni pravni sustav. Obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava zahtijeva od podnositelja zahtjeva da se na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su dostupna i dostatna u odnosu na njegove ili njezine prigovore prema Konvenciji. Postojanje dotičnih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji već i u praksi, bez čega neće imati potrebnu dostupnost i učinkovitost (vidi predmete Vučković i drugi protiv Srbije (prethodni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 ostalih, stavci 70.-71., 25. ožujka 2014.; i Gherghina protiv Rumunjske (odl.) [VV], br. 42219/07, stavak 85., 9. srpnja 2015.).

47. Članak 35. § 1. također zahtijeva da se prigovori koji se kasnije namjeravaju podnijeti Strasbourgu trebaju iznijeti pred odgovarajuće domaće tijelo, barem u biti i u skladu s formalnim zahtjevima i rokovima propisanim domaćim pravom, i da treba upotrijebiti svako procesno sredstvo koje bi moglo spriječiti povredu Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Vučković i drugi, stavak 72.).

48. Međutim, u slučaju kad postoji više pravnih sredstava koja neka osoba može iskoristiti, ona ima pravo odabrati ono pravno sredstvo kojim se rješava njezin osnovni prigovor. Drugim riječima, kada se koristi jedno pravno sredstvo, nije potrebno koristiti drugo pravno sredstvo koje u biti ima isti cilj (vidi predmete T.W. protiv Malte [VV], br. 25644/94, stavak 34., 29. travnja 1999.; Moreira Barbosa protiv Portugala (odl.), br. 65681/01, ECHR 2004-V; i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 41183/02, 15. studenoga 2005.; te Jasinskis protiv Latvije, br. 45744/08, stavak 50., 21. prosinca 2010.).

49. Na samom početku Sud primjećuje kako između stranaka nije sporno da Zakon o suzbijanju diskriminacije predviđa dva alternativna puta pomoću kojih svatko može tražiti zaštitu od diskriminacije. Posebice, svatko može tražiti zaštitu od diskriminacije u postupku u kojem se odlučuje o glavnom pitanju spora ili može odabrati pokretanje posebnog parničnog postupka, kako je propisano člankom 17. tog Zakona (vidi prethodne stavke 26.-27.).

50. U ovome je predmetu podnositelj zahtjeva u upravnom postupku tvrdio da nadležna porezna uprava nije tretirala njegovu situaciju drugačije prilikom utvrđivanja pitanja poreznog oslobođenja za rješavanje njegovog stambenog pitanja s obzirom na invaliditet njegovog djeteta i potrebe njegove obitelji. Međutim, Visoki upravni sud je smatrao te tvrdnje nevažnim i odbio je donijeti bilo kakvu odluku u tom pravcu (vidi prethodne stavke 15.-16.). Sud nalazi da je podnositelj zahtjeva time, u suštini, iznio zahtjev za zaštitu od diskriminacije u vezi s njegovim pravima vlasništva u tom upravnom postupku (usporedi predmet Glor protiv Švicarske, br. 13444/04, stavak 55., ECHR 2009). Zbog toga on, da bi ispunio zahtjeve iz članka 35. stavka 1. Konvencije (vidi prethodni stavak 48.) nije trebao koristiti drugo pravno sredstvo iz Zakona o suzbijanju diskriminacije, čiji je cilj u biti jednak.

51. U svakom slučaju, Sud primjećuje da Ustavni sud Republike Hrvatske nije proglasio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva nedopuštenom zbog neiscrpljenja pravnih sredstava, kao što je to bila praksa u drugim predmetima vezanim uz zaštitu od diskriminacije u kojima podnositelji nisu pravilno iscrpili pravna sredstva pred nižim domaćim tijelima (vidi prethodne stavke 29.-30.). Prema tome, Sud nema razloga sumnjati da je podnositelj zahtjeva propisno iskoristio pravna sredstva pred upravnim i sudskim tijelima (vidi predmete Vladimir Romanov protiv Rusije, br. 41461/02, stavak 52., 24. srpnja 2008.; Bjedov protiv Hrvatske, br. 42150/09, stavak 48., 29. svibnja 2012.; u Zrilić protiv Hrvatske, br. 46726/11, stavak 49., 3. listopada 2013.).

52. Što se tiče Vladine tvrdnje da podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi nije citirao točnu odredbu Ustava kojom se jamči pravo vlasništva , Sud primjećuje da se podnositelj zahtjeva pozvao izričito na članak 14. Ustava kojim se jamči zaštita od diskriminacije, te je prigovorio diskriminaciji navodnom nepravičnom primjenom mjerodavnih poreznih propisa (vidi prethodni stavak 17.). On je na taj način, izričitim iznošenjem zahtjeva za zaštitu od diskriminacije, koji se u biti odnosio na njegovo pravo vlasništva, dao priliku Ustavnom sudu Republike Hrvatske koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije, točnije da isprave povrede koje se protiv njih iznose (vidi, između brojnih drugih izvora prava, predmete Gäfgen protiv Njemačke [VV], br. 22978/05, stavci 144.-146., ECHR 2010; Lelas protiv Hrvatske, br. 55555/08, stavak 51., 20. svibnja 2010.; Karapanagiotou i drugi protiv Grčke, br. 1571/08, stavak 29., 28. listopada 2010.; naprijed citirani predmet Bjedov, stavak 48.; predmete Tarbuk protiv Hrvatske, br. 31360/10, stavak 32., 11. prosinca 2012.; i Jaćimović protiv Hrvatske, br. 22688/09, stavci 40.-41., 31. listopada 2013.).

53. Sud stoga odbija Vladin prigovor. Sud također utvrđuje kako prigovori podnositelja zahtjeva nisu očito neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. a) Konvencije. Nadalje primjećuje da nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da su dopušteni.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

54. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da su domaća tijela utvrdila njegovu obvezu plaćanja poreza na temelju neprecizne i nepredvidive odredbe i bez odgovarajuće procjene posebnih okolnosti njegovog predmeta. Štoviše, nisu uspjela ocijeniti razmjernost miješanja u njegova vlasnička prava. Podnositelj zahtjeva je stoga smatrao da mu je odbijanje odobrenja poreznog oslobođenja nametnulo prekomjeran individualni teret, protivno članku 1. Protokola br. 1. Budući da je podnositelj zahtjeva prihvatio da su domaća tijela uživala široku slobodu procjene u pitanjima oporezivanja, istaknuo je kako se radilo o dobro utvrđenoj sudskoj praksi Suda da se njihova diskrecija nije mogla provoditi na način nespojiv s člankom 14. Konvencije.

55. Podnositelj zahtjeva istaknuo je da je razlog za odbijanje njegovog zahtjeva za oslobođenje od plaćanja poreza bila činjenica da je, prema razumijevanju domaćih tijela članka 11. točke 9.5. Zakona o porezu na promet nekretnina, stan koji je imao u vlasništvu bio pogodan za stambene potrebe njegove obitelji u pogledu njegove površine (članak 11. točka 9.3. Zakona o porezu na promet nekretnina) i drugih infrastrukturnih zahtjeva. Dodatni uvjeti, kao što je vrijednost nekretnine koju je prethodno imao u vlasništvu (članak 11. točka 9.6. Zakona o porezu na promet nekretnina), nisu mali nikakvog utjecaja na ocjenu njegovog predmeta od strane domaćih tijela. Ovo je ukazalo na to da je u predmetu kao što je njegov, ako je pojedinac već imao nekretninu u vlasništvu, mjerodavni zakon predviđao ocjenu prikladnosti nekretnine koju je prethodno posjedovao kao središnji element za odlučivanje o zahtjevima za oslobođenje od plaćanja poreza pri kupnji nove nekretnine namijenjene za stanovanje. Međutim, prema mišljenju podnositelja zahtjeva, domaća tijela nisu uspjela izvršiti odgovarajuću procjenu okolnosti njegovog predmeta i na taj su ga način očigledno lišila odgovarajućih postupovnih sredstava za zaštitu njegovih prava.

56. Podnositelj zahtjeva također je naglasio da nije tražio nikakav povlašteni status, već je samo zatražio od tijela da ga oslobode obveze plaćanja poreza zbog posebnih okolnosti njegovog predmeta. Za podnositelja zahtjeva bilo je očito da on nije tražio porezno oslobođenje kako bi se neopravdano obogatio jer je prodao svoj stari stan kako bi kupio manju nekretninu prilagođenu potrebama svoje obitelji vezanog uz invaliditet svoga sina.

57. Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da je pristupačnost, kao temeljna značajka stanovanja, kvalificirana kao temeljna infrastruktura jednako za sve. Dakle, bilo kakva razlika u postupanju u tom smislu predstavljala bi diskriminaciju. Štoviše, s obzirom na načelo razumne prilagodbe, odluke domaćih tijela, koja nisu uspjela prilagoditi definicije koje su koristila u vezi s posebnim potrebama osoba s invaliditetom, ukazivale su na neizravnu diskriminaciju ili diskriminaciju zbog istog postupanja prema osobama čije su se situacije znatno razlikovale.

58. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva osnova za njegovu diskriminaciju bio je asocijativni invaliditet u vezi s potrebama njegovog sina koju su nadležna domaća tijela ignorirala. Konkretno, ona su izvršila procjenu osnovnih infrastrukturnih zahtjeva za odgovarajuće stambene uvjete s obzirom na potrebe radno sposobnih ljudi, ignorirajući činjenicu da je postojanje dizala za osobe s invaliditetom bila temeljna i prijeko potrebna značajka za stanovanje koja je bila obvezna zbog potrebe za jednostavnim i nesmetanim pristupom. Tijela su ga stoga diskriminirala pogrešnim tumačenjem izraza „nekretnina koja zadovoljava stambene potrebe obitelji“ na način da uzima u obzir pristupačnost predmetne nekretnine. Ovo diskriminatorno postupanje, prema mišljenju podnositelja zahtjeva, nije imalo razumno opravdanje, posebice s obzirom na to da je problem pristupačnosti onemogućavao njegovom sinu da izađe iz stana, te je time ograničio sva njegova druga prava, poput prava na odgovarajuće liječenje, obrazovanje i osobni razvoj. To je posljedično utjecalo na cijelu obitelj koja je morala nositi s problemom pristupačnost te je morala snositi i značajan financijski teret u vezi s invaliditetom njegovog sina.

(b) Vlada

59. Vlada je prihvatila da je došlo do miješanja u podnositeljeva prava vlasništva, ali je smatrala da je ono bilo zakonito, da je težilo legitimnom cilju osiguravanja javnih financija i da je bilo razmjerno. Naime, Vlada je naglasila da država uživa široku slobodu procjene u pitanjima oporezivanja te su domaća tijela bila u najboljem položaju procijeniti pojedinačne predmete. U predmetu podnositelja zahtjeva, domaća su tijela dovoljno uzela u obzir njegovu osobnu situaciju, ali su smatrala da se ne može osloboditi od oporezivanja jer nije ispunio zahtjeve na temelju mjerodavnog domaćeg prava.

60. Vlada je posebice tvrdila da je članak 11. Zakona o porezu na promet nekretnina bio jasan u smislu da se porezno oslobođenje moglo odobriti samo ako su uvjeti iz te odredbe bili kumulativno ispunjeni. U ovome predmetu podnositelj zahtjeva nije ispunio dva uvjeta. Prvo, stan koji je imao u vlasništvu u trenutku kada je kupio kuću objektivno je ispunjavao odgovarajuće stambene uvjete za njega i njegovu obitelj. Imao je osnovnu infrastrukturu i ispunjavao je higijenske i tehničke zahtjeve te porezna uprava nije imala diskrecijsko pravo pri ocjenjivanju izraza „stambene potrebe“. Prema mišljenju Vlade, porezna uprava nije bila ni opremljena ni kompetentna objektivno procijeniti brojne specifične stambene potrebe osoba koje su tražile porezno oslobođenje. S obzirom na drugi uvjet, Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije ispunio uvjet vrijednosti jer je imao u vlasništvu stan znatnije vrijednosti. Stoga činjenica da zgrada nije bila opremljena dizalom nije bila ni na koji način značajna. Namjera mjerodavnog domaćeg prava bila je zapravo da se porezno oslobođenje odobri kao pomoć onim osobama koje kupuju prvu nekretninu, a posebno onima koji nisu imali u vlasništvu nikakvu nekretninu znatnije vrijednosti. U ovome su predmetu domaća tijela postupila u okviru svoje slobode procjene i ona su u skladu s tim ocijenila da podnositelj zahtjeva nije trebao nikakvu takvu financijsku pomoć, što je dovelo do odbijanja njegovog zahtjeva za oslobođenje od plaćanja poreza. U skladu s tim, prema mišljenju Vlade, podnositelj zahtjeva nije trebao snositi prekomjeran individualni teret.

61. Vlada je također tvrdila da nije bilo diskriminatornog postupanja prema podnositelju zahtjeva u odnosu na invaliditet njegovog djeteta jer je razlog za odbijanje njegovog zahtjeva za oslobođenje od plaćanja poreza bila financijska situacija. To je imalo objektivno i razumno opravdanje zbog što je država nastojala zaštititi financijski ugrožene osobe, što podnositelj zahtjeva nije bio s obzirom da je imao odgovarajući stan u vlasništvu.

62. Vlada je nadalje naglasila da je država, kao stranka CRPD-a, provela niz pozitivnih mjera kojima je cilj osiguranje pristupačnosti za osobe s invaliditetom i da je u tom smislu izvršena adaptacija u gotovo sedamdeset posto javnih zgrada u Zagrebu. Štoviše, nedavni posjet Posebnog izvjestitelja Ujedinjenih naroda za osobe s invaliditetom Hrvatskoj pozdravio je te napore koje je napravila država. Posebice s obzirom na porezna oslobođenja temeljem Zakona o porezu na promet nekretnina, Vlada je naglasila da su pozitivne mjere koje je država provela bile prvenstveno usmjerene na financijski ugrožene osobe i nisu mogle zadovoljiti potrebe svih ranjivih skupina. Međutim, država je uvela razne porezne olakšice za osobe s invaliditetom u vezi, na primjer, s oporezivanjem dohotka i zdravstvenih usluga. Štoviše, u usklađivanju svojih aktivnosti s mjerodavnim međunarodnim zahtjevima, država je donijela Nacionalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje od 2007. do 2015. godine, te aktivno provodi različite aktivnosti na nacionalnoj i lokalnoj razini kako bi udovoljila potrebama osoba s invaliditetom.

(c) Miješanje treće strane

63. Treće strane - umješači tvrdili su da mjerodavni standardi CRPD-a, posebice u vezi s konceptima pristupačnosti, nediskriminacije i razumne prilagodbe, trebaju obavijestiti Sud pri ocjenjivanju poštovanja konvencijskih prava glede osoba s invaliditetom od strane države. Oni su posebice tvrdili da je postojala bliska veza između pristupačnosti i razumne prilagodbe koja je u konačnici imala isti cilj, a to je da se osigura učinkovito uživanje i ostvarivanje prava na ravnopravnoj osnovi s drugima. Međutim, postojale su razlike između ta dva koncepta glede toga da je mjera opće pristupačnosti trebala biti propisana u očekivanju potreba pristupačnosti osoba s invaliditetom, dok je razumna prilagodba uključivala posebne mjere usmjerene na određenu osobu s invaliditetom, koje bi trebale biti dostupne odmah.

64. Treće strane - umješači nadalje su istaknuli da se međunarodni zakon o ljudskim pravima razvio kako bi se osigurala zabrana asocijativne diskriminacije, koja se odnosila na slučajeve u kojima osoba nije bila diskriminiran zbog svoje vlastite osobine već zbog svog odnosa prema drugoj osobi koja je imala takvu osobinu. Ovaj je princip sadržan u nekoliko jurisdikcija diljem Europe, a može se naći i u hrvatskom Zakonu o suzbijanju diskriminacije. Postojao je i sve veći poziv od strane međunarodnih mehanizama za ljudska prava za pozitivnim mjerama koje država treba donijeti kako bi osobama s invaliditetom osigurala pristup stambenim objektima. Nacionalne jurisdikcije, posebice unutar Europske unije, započele su a provedbom tih mjera, od kojih su neke uključivale i porezne olakšice ili izuzeća.

65. Treće strane - umješači također su naglasili da uživanje prava osobama s invaliditetom treba osigurati bez ikakve diskriminacije. Štoviše, život u nepristupačnim domovima sprječavao je sudjelovanje u životu zajednice i doveo je do izolacije i segregacije osobe s invaliditetom i cijele obitelji. Konkretno, treće strane - umješači istaknuli su da je nepružanje razumne prilagodbe predstavljalo diskriminaciju na osnovi invaliditeta.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

66. Sud primjećuje da je središnji princip podnositeljevog prigovora navodno diskriminatorno postupanje prema njemu u primjeni mjerodavnih poreznih propisa, suprotno članku 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1. Sud će stoga riješiti njegov prigovor u tom pogledu na temelju mjerodavnih načela koja proizlaze iz njegove sudske prakse na temelju članka 14. Konvencije.

67. Sud je dosljedno presuđivao da članak 14. Konvencije nadopunjuje druge materijalne odredbe Konvencije i Protokola. Navedeni članak ne postoji samostalno jer ima učinak vezan samo za „uživanje prava i sloboda” zajamčenih odredbama Konvencije. Iako primjena članka 14. ne pretpostavlja povredu tih odredbi – i u toj mjeri je autonoman – nema mjesta za njegovu primjenu osim u slučaju kada činjenice predmeta spadaju u doseg jedne ili više odredaba. Zabrana diskriminacije sadržana u članku 14. prema tome šira je od uživanja prava i sloboda koje prema Konvenciji i Protokolima svaka država treba jamčiti. Primjenjuje se i na ona dodatna prava, koja ulaze u opće područje primjene bilo kojeg članka Konvencije, a koje je država odlučila dobrovoljno osigurati (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, predmete E. B. protiv Francuske [VV], br. 43546/02, stavci 47. – 48., 22. siječnja 2008.; i Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 42184/05, stavak 63., ECHR 2010).

68. Sud je u svojoj sudskoj praksi utvrdio da samo različito postupanje koje se temelji na značajci koja se može identificirati, ili na statusu, može predstavljati diskriminaciju u smislu članka 14. (vidi predmet Eweida i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 48420/10, stavak 86., 15. siječnja 2013.).

69. Općenito, kako bi se radilo o pitanju iz članka 14. mora postojati različito postupanje s osobama u analognim ili relevantno sličnim okolnostima (vidi predmet X i drugi protiv Austrije [VV], br. 19010/07, stavak98., 19.veljače 2013.). Međutim, ne predstavlja svako različito postupanje ujedno i povredu članka 14. Različito postupanje je diskriminatorno ako nema objektivnog i razumnog opravdanja; drugim riječima, ako ne teži legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi predmete Fabris protiv Francuske [VV], br. 16574/08, stavak 56., ECHR 2013 (izvaci); Weller protiv Mađarske, br. 44399/05, stavak 27., 31. ožujka 2009.; i Topčić-Rosenberg protiv Hrvatske, br. 19391/11, stavak 36., 14. studenoga 2013.).

70. Štoviše, članak 14. ne zabranjuje ugovornim strankama da prema određenim skupinama postupaju različito kako bi ispravile „činjenične nejednakosti među njima“. Doista, pravo ne biti diskriminiran u uživanju prava zajamčenih na temelju Konvencije također je povrijeđeno kada države bez objektivnog i razumnog opravdanja ne postupaju drugačije prema osobama čija je situacija znatno drugačija (vidi predmete Thlimmenos Protiv Grčke [VV], br. 34369/97, stavak 44., ECHR 2000-IV; Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 65731/01 i 65900/01, stavak 51., ECHR2006-VI; i Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 27996/06 i 34836/06, stavak 44., ECHR 2009).

71. Sud je prihvatio i da se opća politika ili mjera koja proizvodi nerazmjerno štetne učinke na određenu grupu može smatrati diskriminatornom, neovisno o tome što nije posebno usmjerena na tu grupu, te da diskriminacija potencijalno protivna Konvenciji može proizaći i iz de facto situacije (vidi predmeteD.H. i drugi protiv Češke Republike [VV], br. 57325/00, stavak 175., ECHR 2007-IV; i Kurić i drugi protiv Slovenije [VV], br. 26828/06, stavak 388., ECHR 2012 (izvadci)). Međutim, to je slučaj samo ako takva politika ili mjera nemaju „objektivno i razumno” opravdanje, to jest, ako ne teži „legitimnom cilju“ ili ako nema „razumnog odnosa razmjernosti“ između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi predmet S.A.S. protiv Francuske [VV], br. 43835/11, stavak 161., ECHR 2014 (izvadci)).

72. Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u ocjenjivanju opravdavaju li razlike i do koje mjere u inače sličnim situacijama drugačije postupanje. Doseg slobode procjene razlikuje se prema okolnostima, predmetu spora i njegovoj pozadini. Isto vrijedi i za potrebu da se prema određenim skupinama postupa različito kako bi se ispravile „činjenične nejednakosti među njima“ (vidi predmet Stummer protiv Austrije [VV], br. 37452/02, stavak 88., ECHR 2011).

73. S jedne strane, široka sloboda procjene u pravilu je Konvencijom omogućena državi kada je riječ, na primjer, o općim mjerama ekonomske ili socijalne strategije (vidi predmet Hämäläinen protiv Finske [VV], br. 37359/09, stavak 109., ECHR 2014). To uključuje i mjere u području oporezivanja. Međutim, sve se takve mjere moraju provoditi na nediskriminirajući način te ispunjavati zahtjeve razmjernosti (vidi predmet R.Sz. protiv Mađarske, br. 41838/11, stavak 54., 2. srpnja 2013.). S druge strane, ako se ograničenje temeljnih prava primjenjuje na neku posebno ranjivu skupinu u društvu koja je pretrpjela znatnu diskriminaciju u prošlosti, onda je sloboda procjene države znatno uža i mora imati vrlo snažne razloge za predmetno ograničenje. Razlog za takav pristup, koji dovodi u pitanje izvjesne klasifikacije per se, jest da su takve skupine kroz povijest bile predmet predrasuda s dugotrajnim posljedicama, što je rezultiralo njihovim isključivanjem iz društva. Takva bi predrasuda mogla imati za posljedicu zakonske propise primijenjene na pojedince na stereotipan način bez mogućnosti ocjenjivanja na individualiziran način njihovih kapaciteta i potreba. Sud je već prepoznao izvjestan broj takvih ranjivih skupina koje su bile podvrgnute različitom postupanju zbog njihovog karakterističnog ili statusa, uključujući invaliditet (vidi naprijed citirani predmet Glor, stavak 84; predmete Alajos Kiss protiv Mađarske, br.38832/06, stavak 42., 20. svibnja 2010.; i Kiyutin protiv Rusije, br. 2700/10, stavak 63., ECHR 2011). Štoviše, s obzirom na sve aktivnosti koje se odnose na djecu s teškoćama u razvoju prvenstveni značaj mora biti pridan najboljim interesima djeteta (vidi prethodni stavak 34.; članak 7. stavak 2. CRPD-a). Ipak, u svakom slučaju i neovisno o dosegu slobode procjene države, konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud (vidi, inter alia, predmet Konstantin Markin protiv Rusije [VV], br. 30078/06, stavak 126., ECHR 2012 (izvadci)).

74. Konačno, u pogledu tereta dokazivanja u vezi s člankom 14. Konvencije, Sud je presudio da kad podnositelj dokaže različito postupanje, na Vladi je teret dokaza da je takvo postupanje bilo opravdano (vidi naprijed citirane predmete D.H. i drugi, stavak 177.; Kurić i drugi, stavak 389., te predmet Vallianatos i drugi protiv Grčke [VV], br. 29381/09 i 32684/09, stavak 85., ECHR 2013 (izvadci)).

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

(i) Ulaze li činjenice iz zahtjeva u doseg članka 1. Protokola br. 1

75. Sud primjećuje da je nesporno među strankama da okolnosti ovoga predmeta, u vezi s poreznim pitanjima, spadaju u opseg članka 1. Protokola br. 1, čineći članak 14. Konvencije primjenjivim. Sud ne vidi nikakav razlog da presudi drugačije (vidi, na primjer, predmet Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13378/05, stavak 59., ECHR 2008).

(ii) Spada li situacija podnositelja zahtjeva zbog invaliditeta podnositeljevog djeteta pod izraz „drugi status“ u članku 14. Konvencije

76. Sud je već presudio da zdravstveni status osobe, uključujući i osobe s invaliditetom i raznim zdravstvenim oštećenjima, spada pod izraz „drugi status“ u tekstualnom dijelu članka 14. Konvencije (vidi naprijed citirane predmete Glor, stavak 80; Kiyutin, stavak 57; i predmet I.B. protiv Grčke, br. 552/10, stavak 73., ECHR 2013).

77. Ovaj se predmet odnosi na situaciju u kojoj podnositelj zahtjeva nije naveo diskriminatorno postupanje u vezi s vlastitim invaliditetom već navodno nepovoljno postupanje prema njemu na osnovi invaliditeta njegovog djeteta s kojim živi i kojemu pruža skrb. Drugim riječima, u ovome se predmetu postavlja pitanje u kojoj mjeri podnositelj zahtjeva, koji sam ne pripada skupini koja je u nepovoljnom položaju, ipak pati zbog manje povoljnog postupanja na osnovi invaliditeta njegovog djeteta (usporedi prethodne stavke 41.-42.).

78. S tim u vezi Sud ponavlja da je riječima „drugi status“ općenito pridodano šire značenje u njegovoj sudskoj praksi (vidi naprijed citirani predmet Carson i drugi, stavak 70.) i njihovo tumačenje nije ograničeno na karakteristike koje su osobne u smislu da su urođene ili svojstvene (vidi predmet Clift protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7205/07, stavci 56.-59., 13. srpnja 2010.). Sukladno tome, primjerice, pitanje diskriminacije pojavilo se u predmetima u kojima je status podnositelja zahtjeva, koji je služio kao navodna osnova za diskriminatorno postupanje, bio određen u odnosu na njihovu obiteljsku situaciju, kao što je boravište njihove djece (vidi predmet Efe protiv Austrije, br. 9134/06, stavak 48., 8. siječnja 2013.). Iz toga slijedi, u svjetlu njegovog cilja i prirode prava koja nastoji zaštititi, da članak 14. Konvencije također obuhvaća slučajeve u kojima se prema osobi postupa manje povoljno na osnovi statusa druge osobe ili zaštićenih osobina.

79. Sud je utvrdio da navodno diskriminatorno postupanje prema podnositelju zahtjeva zbog invaliditeta njegovog djeteta, s kojom ima bliske osobne veze i kojemu pruža skrb, predstavlja oblik diskriminacije na osnovi invaliditeta obuhvaćene člankom 14. Konvencije.

(iii) Je li postojalo različito postupanje među osobama u relativno sličnom položaju ili nije postajalo različito postupanje prema osobama u relevantno različitom položaju

80. Sud nadalje primjećuje da je podnositelj zahtjeva naveo diskriminatorno postupanje u primjeni domaćih propisa o porezu na promet nekretnina u usporedbi s drugim kupcima nekretnina kojima su rješavali vlastita stambena pitanja u okolnostima u kojima nekretnina koju su imali u vlasništvu nije zadovoljavala stambene potrebe njihovih obitelji. Konkretno, žalitelj je tvrdio da je prodajom svog stana, koji se nalazi se na trećem katu stambene zgrade u Zagrebu, te preseljenjem u kuću u Samoboru, on po prvi put stvorio stambene uvjete prilagođene situaciji s kojom je njegova obitelj bila suočena nakon rođenja njegovog djeteta s invaliditetom. To se posebno odnosi na činjenicu da stambena zgrada u kojoj se stan nalazi nije opremljena dizalom i stoga je, kako je njegov sin odrastao, postalo vrlo teško podnositelju zahtjeva i njegovog obitelji da ga izvode iz stana u posjet liječniku, ili da ga vode na fizikalnu terapiju i u vrtić ili školu, te udovolje njegovim drugim društvenim potrebama (vidi prethodni stavak 10.).

81. Sud primjećuje kako između stranaka nije sporno da je sin podnositelja zahtjeva bio osoba s teškim i višestrukim invaliditetom, te da mu je bila potrebna stalna skrb i pažnja. To također uvjerljivo proizlazi iz izvješća službe za socijalnu skrb koja ga je proglasila 100-postotnim invalidom (vidi prethodni stavak 9.). Prema tome, pojavljuje se pitanje može li se stan o kojem je riječ smatrati smještajem koji zadovoljava stambene potrebe podnositeljeve obitelji nakon rođenja njegovog djeteta s invaliditetom.

82. Prema mišljenju Suda, uopće nije upitno da je stan podnositelja zahtjeva u Zagrebu, koji je kupio tri godine prije rođenja njegovog sina i koji se nalazi na trećem katu stambene zgrade bez dizala, ozbiljno smanjivao pokretljivost njegovog sina i posljedično prijetio njegovom osobnom razvoju i mogućnosti da dosegne svoj maksimalni potencijal, zbog čega mu je bilo vrlo teško u potpunosti sudjelovati u zajednici i dječjim obrazovnim, kulturnim i društvenim aktivnostima. Nepostojanje dizala zasigurno je ometalo kvalitetu života podnositeljeve obitelji, a posebno njegovog sina u sličnoj mjeri u kojoj bi to doživjela radno sposobna osoba da, na primjer, ima stan na trećem katu stambene zgrade bez odgovarajućeg pristupa istome ili ometani pristup relevantnoj komunalnoj infrastrukturi.

83. Sud stoga smatra da je nastojanjem da zamijeni predmetni stan kupnjom kuće koja je prilagođena potrebama njegove obitelji, podnositelj zahtjeva bio u usporedivom položaju u odnosu na bilo koju drugu osobu koja je mijenjala stan ili kuću kupnjom druge nekretnine opremljene, prema riječima mjerodavnih domaćih poreznih propisa, osnovnom infrastrukturom i tehničkim stambenim uvjetima (vidi prethodni stavak 24.). Njegova se situacija ipak razlikovala s obzirom na značenje izraza „osnovni infrastrukturni zahtjevi“ koji je, s obzirom na invaliditet njegovog sina i mjerodavne nacionalne i međunarodne standarde o tom pitanju (vidi prethodne stavke 25. i 34.-42.), podrazumijevao potrebnu pristupačnost objektima kao što je, u konkretnom slučaju, postojanje dizala.

84. Međutim, Sud primjećuje da je Porezna uprava, Ispostava Samobor, smatrala da se, s obzirom na površinu stana koji je podnositelj zahtjeva imao u vlasništvu u Zagrebu i postojanje infrastrukture poput struje, vode i pristupa drugim komunalnim uslugama, nije moglo reći da podnositelj zahtjeva nije imao smještaj koji zadovoljava stambene potrebe njegove obitelji. Sukladno tome, on je bio izuzet iz ostvarivanja oslobođenja plaćanja poreza na kupnju nekretnine koja zadovoljava stambene potrebe njegove obitelji, a da nisu razmotrene tvrdnje podnositelja zahtjeva glede specifičnih potreba njegove obitelji koje se odnose na invaliditet njegovog djeteta (vidi prethodne stavke 11.-12.).

85. Ovu je odluku potvrdilo Ministarstvo i Visoki Upravni sud Republike Hrvatske tvrdeći da se ne može reći da je kupnjom kuće podnositelj zahtjeva kupio nekretninu kojom rješava vlastito stambeno pitanje s obzirom da je, prema njihovom mišljenju, stan koji je imao u vlasništvu ispunjavao osnovne infrastrukturne zahtjeve. I ponovno, kao što je slučaj s Poreznom upravom, Ispostavom Samobor, nisu razmotrene specifične potrebe podnositeljeve obitelji koje se odnose na invaliditet njegovog djeteta. Štoviše, Visoki upravni sud smatrao je njegove tvrdnje u tom smislu nevažnim (vidi prethodne stavke 15.-16.). Ustavni sud Republike Hrvatske također se nije očitovao o tom pitanju (vidi prethodni stavak 18.).

86. S obzirom na navedeno, Sud smatra da nema sumnje da nadležna domaća tijela nisu prepoznala činjeničnu specifičnost situacije podnositelja zahtjeva u vezi s pitanjem osnovne infrastrukture i tehničkih stambenih uvjeta koji zadovoljavaju stambene potrebe njegove obitelji. Domaća tijela zauzela su previše strog stav u vezi s konkretnim predmetom podnositelja zahtjeva, ne uzimajući u obzir specifične potrebe podnositelja zahtjeva i njegove obitelji prilikom primjene uvjeta koji se odnosi na „osnovne infrastrukturne zahtjeve“ u njegovom predmetu, za razliku od drugih predmeta u kojima su elementi poput površine stana ili pristupa struji, vodi i ostalim komunalnim uslugama, mogli ukazivati na adekvatne i dovoljne osnovne infrastrukturne zahtjeve.

87. Preostaje vidjeti je li jednako postupanje prema podnositelju zahtjeva kao prema bilo kojem drugom kupcu nekretnine imalo objektivno i razumno opravdanje (vidi prethodne stavke 70. i 74).

(iv) Je li postojalo objektivno i razumno opravdanje

88. Kao opravdanje odluka domaćih tijela Vlada je iznijela dvije tvrdnje. Prvo, Vlada je tvrdila da su mjerodavnim domaćim pravom propisani objektivni kriteriji za utvrđivanje postojanja osnovnih infrastrukturnih zahtjeva adekvatnih stambenih prostora, što u konkretnom predmetu poreznoj upravi nije ostavilo diskrecijsko pravo u tumačenju; i drugo, da podnositelj zahtjeva nije ispunio financijske uvjete za porezno oslobođenje s obzirom na njegovu financijsku situaciju.

89. S obzirom na prvu tvrdnju, Sud ne može ne primijetiti da je gotovo ravno priznanju Vlade da mjerodavna domaća tijela nisu bila ovlaštena tražiti razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti u konkretnom predmetu podnositelja zahtjeva. Stoga, suprotno zahtjevima članka 14. Konvencije, nisu bila u mogućnosti pružiti objektivno i razumno opravdanje za svoje neispravljanje činjenične nejednakosti koja se odnosi na podnositeljev predmet (vidi prethodni stavak 60.).

90. Sud unatoč tome primjećuje, svjestan da je u prvom redu na domaćim tijelima, osobito sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidi naprijed citirani predmet Glor, stavak 91.), da mjerodavna odredba Zakona o porezu na promet nekretnina sadržava prilično uopćene izraze koji spominju „osnovnu infrastrukturu“ i „higijenske i tehničke uvjete“ (vidi prethodni stavak 24., članak 11. točku 9.5. Zakona o porezu na promet nekretnina).

91. Sud nadalje primjećuje da ostale mjerodavne odredbe domaćeg prava propisuju određene smjernice u vezi s pitanjem osnovnih zahtjeva pristupačnosti za osobe s invaliditetom. Tako, na primjer, Pravilnik o pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti predviđa postojanje dizala kao jedan od osnovnih elemenata pristupačnosti za osobe s invaliditetom (vidi prethodni stavak 25.). Međutim, nema ničega što bi navodilo na zaključak da je bilo koje od nadležnih domaćih tijela u ovome predmetu uopće razmotrilo takve akte u mjerodavnom domaćem pravu kojima se može dopuniti značenje izraza iz Zakona o porezu na promet nekretnina.

92. Štoviše, Sud primjećuje da je pridržavanjem zahtjeva navedenih u CRPD-u tužena država preuzela obvezu razmotriti njegova mjerodavna načela, kao što je razumna prilagodba, pristupačnost i nediskriminacija osoba s invaliditetom s obzirom na njihovo potpuno i jednako sudjelovanje u svim aspektima društvenog života (vidi prethodne stavke 34.-37.), i u ovoj su sferi domaća tijela, kako je tvrdila Vlada, poduzela određene odgovarajuće mjere (vidi prethodni stavak 62.). U dotičnom predmetu, međutim, mjerodavna domaća tijela uopće nisu razmotrila te međunarodne obveze koje se država obvezala poštovati.

93. Iz toga slijedi da se, suprotno onome što je Vlada ustvrdila, u ovome predmetnu ne radi o pitanju da domaće zakonodavstvo nije ostavilo prostora za pojedinačnu ocjenu zahtjeva za oslobođenje od plaćanja poreza osoba koje se nalaze u podnositeljevom položaju. Pitanje u ovome predmetu je, međutim, da način na koji je zakonodavstvo primijenjeno u praksi nije u dovoljnoj mjeri izašlo u susret zahtjevima specifičnih aspekata podnositeljevog predmeta koji se odnose na invaliditet njegovog djeteta i, posebice, na tumačenja izraza „osnovni infrastrukturni zahtjevi“ za stambeno zbrinjavanje osoba s invaliditetom (usporedi naprijed citirani predmet Topčić-Rosenberg, stavci 40.-49.).

94. Nadalje, prema drugoj tvrdnji koju je iznijela Vlada, podnositelj zahtjeva bio je izuzet iz korisnika oslobođenja plaćanja poreza na promet nekretnina zbog njegove financijske situacije, a posebice zbog vrijednosti stana koji je prethodno imao u vlasništvu u Zagrebu. Navodni razlog za to bila je činjenica da je porezno oslobođenje temeljem Zakona o porezu na promet nekretnina bilo namijenjeno zaštiti financijski ugroženih osoba u koje, prema mišljenju Vlade, podnositelj zahtjeva nije spadao (vidi prethodni stavak 61.).

95. Sud nalazi da se zaštita financijski ugroženih osoba primjenom odgovarajućih mjera poreznog oslobođenja u načelu mogla smatrati objektivnim opravdanjem za navodno diskriminatorno postupanje. Doista, čini se da je pitanje financijske situacije osobe koja podnosi zahtjev za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina bilo kumulativno relevantno, zajedno s drugim čimbenicima, pri ocjenjivanju njegove ili njezine porezne obveze (vidi prethodni stavak 32. kao i prethodni stavak 24., članak 11. točke 9.5. i 9.6. Zakona o porezu na promet nekretnina).

96. Međutim, s obzirom na konkretan predmet podnositelja zahtjeva, Sud primjećuje da iz svih odluka nadležnih domaćih tijela slijedi da je razlog za isključenje podnositelja zahtjeva iz opsega korisnika poreznog oslobođenja bila činjenica da se smatralo da njegov stan u Zagrebu ispunjava osnovne infrastrukturne zahtjeve za stambene potrebe njegove obitelji (vidi prethodne stavke 12, 14. i 16.). Samo se Ministarstvo (vidi prethodni stavak 14.) pozvalo na financijski element odredbe o poreznom oslobođenju na temelju Zakona o porezu na promet nekretnina (vidi prethodni stavak 24., članak 11. točku 9.6. Zakona o porezu na promet nekretnina). Međutim, to je učinjeno bez ikakve konkretne procjene relevantnih financijskih aspekata podnositeljevog predmeta, što je bila dobro utvrđena praksa domaćih tijela u drugim predmetima u kojima se pozivalo na tu odredbu (vidi prethodni stavak 33.).

97. Prema tome, prihvaćanje Vladine tvrdnje u tom smislu značilo bi nagađanje od strane Suda glede konkretne važnosti financijske situacije podnositelja zahtjeva za njegov zahtjev za oslobođenje od plaćanja poreza, u smislu mjerodavnog domaćeg prava (usporedi, suprotno tome, naprijed citirani predmet Glor, stavak 90.). Sud stoga ne može prihvatiti da je zaštita financijski ugroženih osoba bila razlog koji opravdava pobijano diskriminatorno postupanje prema podnositelju zahtjeva.

98. S obzirom na navedeno, a posebno u nedostatku odgovarajuće ocjene svih okolnosti predmeta od strane nadležnih domaćih tijela, Sud ne nalazi da su ona dala objektivno i razumno opravdanje za neuzimanje u obzir nejednakosti koje se odnose na situaciju podnositelja zahtjeva prilikom procjene njegove porezne obveze.

99. Sud stoga ocjenjuje da je došlo do povrede članka 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1.

100. Zbog toga je nepotrebno da Sud odvojeno razmotriti prigovor podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1 gledanog zasebno (vidi, na primjer, predmet Zeman protiv Austrije, br. 23960/02, stavak 42., 29. lipnja 2006.).

II. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 8 I 14. KONVENCIJE

101. Podnositelj zahtjeva prigovorio je povredi prava na poštovanje njegovog privatnog i obiteljskog života i njegovog doma u vezi s nepravednom i diskriminirajućom primjenom domaćih poreznih propisa. Pozvao se na članke 8. i 14. Konvencije.

102. Vlada osporava te navode.

103. U okolnostima ovoga predmeta, stajalište je Suda da je nejednakost u postupanju za koju je podnositelj zahtjeva tvrdio da je žrtva dovoljno uzeta u obzir u prethodnoj procjeni koja je dovela do utvrđenja povrede članka 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1. U skladu s tim, Sud nalazi da - dok je ovaj prigovor također dopušten - nema razloga za zasebno ispitivanje istih činjenica s obzirom na članak 8. i 14. Konvencije (vidi, na primjer, predmet Mazurek protiv Francuske, br. 34406/97, stavak 56., ECHR 2000-II; i naprijed citirani predmet Efe, stavak 55.).

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 12

104. Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio da je diskriminiran načinom primjene poreznih propisa koji nisu uspjeli razlučiti njegovu situaciju od opće situacije koja spada pod odgovarajuće odredbe o poreznom oslobođenju. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 12.

105. Vlada je osporila tu tvrdnju.

106. Sud je već utvrdio da je način primjene poreznih propisa koji nisu uspjeli razlučiti situaciju podnositelja zahtjeva od opće situacije koja spada pod odgovarajuće odredbe o poreznom oslobođenju predstavljao diskriminaciju protivno članku 14. uzetog zajedno s člankom 1. Protokola br. 1.

107. Uzevši u obzir ovo utvrđenje, Sud smatra da nije potrebno odvojeno ispitati je li u ovome predmetu također došlo do povrede članka 1. Protokola br. 12 (usporedi naprijed citirani predmet Sejdić i Finci, stavak 51.; i predmet Savez crkava „Riječ života“ i drugi protiv Hrvatske, br. 7798/08, stavci 114.-115., 9. prosinca 2010.).

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

108. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

109. Podnositelj zahtjeva potraživao je 11.010,00 eura (EUR) na ime materijalne štete u vezi s iznosom poreza koji je bio dužan platiti i 10.000 EUR na ime nematerijalne štete.

110. Vlada smatra da je podnositeljev tužbeni zahtjev pretjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.

111. Glede potraživane materijalne štete, uzimajući u obzir svoje nalaze koji se tiču članka 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola 1. (vidi stavak 99. ove presude), koja se odnosi na diskriminaciju podnositelja zahtjeva u vezi s primjenom domaćih pravnih propisa, Sud smatra da ne može nagađati o opsegu domaćih poreznih obveza podnositelja zahtjeva, posebice u vezi s pitanjem opravdava li njegova financijska situacija porezno oslobođenje (vidi prethodne stavke 95.-97.). Stoga što nije u mogućnosti ocijeniti podnositeljev zahtjev za naknadu materijalne štete Sud se poziva na priliku koja je dostupna podnositelju zahtjeva da zatraži ponavljanje postupka u skladu s člankom 76. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 28. ove presude), koja bi omogućila svježe ispitivanje njegovog zahtjeva na domaćoj razini.

112. S druge strane, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva zasigurno pretrpio nematerijalnu štetu koja nije u dovoljnoj mjeri nadoknađena samim utvrđivanjem povrede. Presuđujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje podnositelju zahtjeva iznos od 5.000 EUR na ime nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

113. Podnositelj zahtjeva također je potraživao 11.652,49 EUR i 4.900 britanskih funti (GBP; otprilike 6.800 EUR) na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i ovim Sudom.

114. Vlada smatra da je podnositeljev tužbeni zahtjev neosnovan i nepotkrijepljen.

115. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 11.500 EUR na ime troškova po svim osnovama uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati.

C. Zatezne kamate

116. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 14. u vezi s člankom 1. Protokola br. 1;

3. Presuđuje da nema potrebe odvojeno ispitati prigovor na temelju članka 1. Protokola br. 1 gledanog zasebno;

4. Presuđuje da se ne otvara nikakvo posebno pitanje temeljem članka 8. gledanog zasebno i u vezi s člankom 14. Konvencije ili temeljem članka 1. Protokola br. 12;

5. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude temelje članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune (HRK) prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 5.000 EUR (pet tisuća eura) na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;
(ii) 11.500 EUR (jedanaest tisuća petsto eura), uvećanih za sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva, na ime troškova i izdataka;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

6. Odbacuje preostali dio tužbenog zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 22. ožujka 2016. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Stanley Naismith                Işil Karakaş

Tajnik                                Predsjednica

Prijevod, lekturu i pravnu redakturu napravila prevoditeljska agencija „Ciklopea“ d.o.o. Zagreb. Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nije odgovoran za točnost prijevoda i sadržaja.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

SECOND SECTION

CASE OF GUBERINA v. CROATIA

(Application no. 23682/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

22 March 2016

FINAL

12/09/2016

This judgment is final.

In the case of Guberina v. Croatia, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,

Nebojša Vučinić,

Paul Lemmens,

Valeriu Griţco,

Ksenija Turković,

Jon Fridrik Kjølbro,

Georges Ravarani, judges,

and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 23 February 2016,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 23682/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Joško Guberina (“the applicant”), on 28 March 2013.

2.  The applicant was represented by Ms V. Terhaj, a lawyer practising in Zagreb, assisted by Mr C. Cojocariu, a lawyer qualified in Romania and based in London. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  The applicant complained of the unfair application of domestic tax legislation and alleged discrimination in that respect, contrary to Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 taken alone and in conjunction with Article 14, and Article 1 of Protocol No. 12.

4.  On 17 July 2013 notice of the complaints under Article 1 of Protocol No. 1 taken alone and in conjunction with Article 14, and under Article 1 of Protocol No. 12, was given to the Government. On 25 March 2014 the President of the Section to which the case was allocated decided, under Rule 54 § 2 (c) of the Rules of Court, to invite the parties to submit further observations in respect of the issues raised under Article 8 taken alone and in conjunction with Article 14.

5.  In addition, third-party comments were received jointly from the Croatian Union of Associations of Persons with Disabilities, the European Disability Forum and the International Disability Alliance (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicant was born in 1969 and lives in Samobor.

A.  Background to the case

7.  The applicant owned a flat in Zagreb situated on the third floor of a residential building, where he lived with his wife and two children.

8.  In 2003, three years after he had bought the flat, the applicant’s wife gave birth to their third child. The child was born with multiple physical and mental disabilities.

9.  After the birth the child underwent a number of medical treatments and his condition was under the constant supervision of the competent social care services. In April 2008 an expert commission diagnosed him with incurable cerebral palsy, grave mental retardation and epilepsy. In September 2008 the social services declared the child 100% disabled.

10.  In the meantime, in September 2006, the applicant bought a house in Samobor, and in October 2008 he sold his flat. According to the applicant, the reason for buying the house was the fact that the building in which his flat was situated had no lift and for that reason did not meet the needs of his disabled child and his family. In particular, it was very difficult to take his son out of the flat to see a doctor, or to take him for physiotherapy and to kindergarten or school, and to meet his other social needs.

B.  Proceedings concerning the applicant’s request for tax exemption

11.  On 19 October 2006, after he had bought the house in Samobor, the applicant submitted a tax exemption request to the tax authorities. He relied on section 11(9) of the Real Property Transfer Tax Act, which provided for the possibility of tax exemption for a person who was buying a flat or a house in order to solve his or her housing needs, if he or she, or his or her family members, did not have another flat or house meeting their housing needs (see paragraph 24 below). In his request the applicant argued that the flat which he owned did not meet the housing needs of his family since it was very difficult, and in fact becoming impossible, to take his disabled child out of the flat from the third floor without a lift, given that he was in a wheelchair. The applicant therefore submitted that he had bought the house in order to cater for his son’s needs.

12.  On 6 May 2009 the Samobor Tax Office (Ministarstvo Financija – Porezna uprava, Područni ured Zagreb, Ispostava Samobor) dismissed the applicant’s request, giving the following reasons.

“Section 11(9) of the Real Property Transfer Tax Act ... provides for tax exemption for citizens who are buying their first real property in order to meet their housing needs, under conditions which must be cumulatively satisfied, including the requirement that the taxpayer in question, or his or her family members, do not have another flat or a house meeting their housing needs. During the proceedings it was established that the taxpayer Joško Guberina had owned a flat measuring 114.49 square metres, in Zagreb ..., which he had sold on 25 November 2008 ... Given that the surface of that real property, and in view of the number of the taxpayer’s immediate family members (five), satisfied the housing needs of the taxpayer and his immediate family, within the meaning of section 11(9.3) of the Real Property Transfer Tax Act, and given that it satisfied all housing needs in terms of hygiene and technical requirements as well as the basic infrastructure (electricity, water and [access to] other public utilities), under section 11(9.5) of the Real Property Transfer Tax Act, the taxpayer does not meet the cumulative conditions provided under section 11(9) of the Real Property Transfer Tax Act. It was therefore decided as noted in the operative part [of the decision].”

13.  The Samobor Tax Office ordered the applicant to pay 83,594.25 Croatian kunas (HRK) (approximately 11,250 euros (EUR)) in tax.

14.  The applicant appealed against the above decision to the Finance Ministry (Ministarstvo Financija, Samostalna služba za drugostupanjski upravni postupak – “the Ministry”), and on 6 July 2009 the Ministry dismissed his appeal as ill-founded, endorsing the reasoning of the Samobor Tax Office. The relevant part of the decision reads as follows.

“Section 11(9) of the Real Property Transfer Tax Act (Official Gazette, nos. 69/07-153/02) provides for tax exemption for citizens who are buying their first real property in order to meet their housing needs. It further lays down conditions which the citizen must meet in order to demonstrate that he or she is buying his or her first real property in order to meet his or her housing needs. In this connection, one of the conditions laid down under subsection (9.5) is that the citizen and the members of his or her immediate family must not have another real property (flat or house) meeting their housing needs; and subsection (9.6) also provides that the citizen and the members of his or her immediate family must not own a flat, a holiday house, or property of a significant value (other property of a significant value can include a piece of land where construction is allowed) or a business premises where the citizen or his or her immediate family members do not exercise a registered [business] activity, whereby the value of the real property is similar to that of the real property (flat or house) which the citizen is purchasing.

Given the rationale of the cited provisions and the facts of the case as established beyond doubt during the proceedings, [the Ministry] considers that the first-instance authority was justified in rejecting the appellant’s request for tax exemption ... The right to tax exemption exists if the citizen, or his or her immediate family members, at the time of purchase [of the real property], do not own, or did not own, another real property meeting their housing needs or a flat, a holiday house or other real property of a significant value. As this is not the situation in the present case, given that the appellant, at the time of purchase [of the house], owned a flat in Zagreb ... larger than the real property he was buying and in respect of which he sought tax exemption, it cannot be said that by buying the house the appellant was purchasing his first real property in order to meet his housing needs.”

15.  On 7 September 2009 the applicant lodged an administrative action with the High Administrative Court (Visoki upravni sud Republike Hrvatske), arguing that in their decisions the lower bodies had ignored his specific family situation and, in particular, his child’s disability and therefore the housing needs of his family. In the applicant’s view, it was necessary to recognise that in his particular case the availability of a lift in the building was an infrastructural requirement on the same level as access to water and electricity in general. He also emphasised that the house was the first real property in respect of which he had sought a real property transfer tax exemption.

16.  On 21 March 2012 the High Administrative Court dismissed the applicant’s administrative action as ill-founded, endorsing the reasoning of the lower administrative bodies. The relevant part of the judgment reads as follows.

“Given that the surface area of the flat [which the applicant owned] satisfied the needs of five members of the plaintiff’s family (subsection (9.3)) and that the flat in issue was equipped with the basic infrastructure and hygiene and technical requirements, the defendant correctly concluded that the plaintiff, in the given case, did not meet the conditions for a tax exemption set out in section 11(9) of the Real Property Transfer Tax Act.

The arguments regarding the administrative action are ineffective in changing the decision in this administrative matter, and therefore the court considers that the impugned decision did not breach the law to the plaintiff’s detriment.”

17.  On 25 May 2012 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) relying on Article 14 of the Constitution, contending, inter alia, that, given the specific accommodation needs of his family due to his child’s disability, he had been discriminated against by unfair application of the relevant tax legislation. He argued, in particular, that the competent administrative authorities had failed to correct the factual inequality inherent in his particular situation with regard to the ordinary meaning of the term basic infrastructural requirements meeting the housing needs of his family.

18.  On 26 September 2012 the Constitutional Court, endorsing the reasoning of the lower bodies, dismissed the applicant’s constitutional complaint as ill-founded on the ground that there was no violation of his constitutional rights. In particular, having examined his complaints from the angle of the right to a fair trial, the Constitutional Court held that no issue arose with regard to the other complaints relied upon by the applicant.

19.  The decision of the Constitutional Court was served on the applicant’s representative on 11 October 2012.

C.  Other relevant information

20.  The Government provided a report by the Ministry of Social Policy and Youth (Ministarstvo socijalne politike i mladih) of 6 November 2013, according to which the applicant’s child had been in receipt of monthly monetary allowances of HRK 1,000 (approximately EUR 130) in the period between 19 January 2006 and 10 September 2012, and allowances of HRK 625 (approximately EUR 80) from 11 September 2012 onwards. In addition, he had taken part in various therapeutic and social-assistance activities, and for the period between 29 June 2010 and 2 October 2011 the applicant’s wife had been granted special status related to her child’s disability and had received, inter alia, monthly payments of HRK 2,500 (approximately EUR 300).

21.  According to the applicant, the annual expenses relating to his son’s special needs amounted to some HRK 80,000 (approximately EUR 10,400). This included HRK 28,800 for physiotherapy, HRK 4,500 for speech therapy, HRK 900 for a child neurologist, HRK 7,200 for drugs, HRK 21,175 for a wheelchair (with additional State support of HRK 8,900); HRK 7,200 for swimming therapy; and HRK 9,150 for daily transport to the day-care centre for ten months.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Relevant domestic law

1.  The Constitution

22.  The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 and 5/2014) read as follows.

Article 14

“Everyone in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms regardless of their race, colour, sex, language, religion, political or other belief, national or social origin, property, birth, education, social status or other characteristics.

All shall be equal before the law.”

Article 34

“The home is inviolable.

... ”

Article 35

“Everyone has the right to respect for and legal protection of his or her private and family life, dignity, reputation and honour.”

Article 48

“The right of ownership shall be guaranteed.

...”

2.  Constitutional Court Act

23.  The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002) reads as follows.

Section 62

“1.  Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that an individual act on the part of a State body, a body of local or regional self-government, or a legal person with public authority, concerning his or her rights and obligations or a suspicion or accusation of a criminal deed, has violated his or her human rights or fundamental freedoms or his or her right to local or regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter ‘a constitutional right’).

2.  If another legal remedy exists in respect of the violation of the constitutional right [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been used.

...”

3.  Real Property Transfer Tax Act

24.  The relevant provisions of the Real Property Transfer Tax Act (Zakon o porezu na promet nekretnina, Official Gazette nos. 69/1997, 26/2000, 127/2000 and 153/2002) at the material time read as follows.

Section 11

“The real property transfer tax shall not be paid by:

...

(9)  a citizen who is buying his or her first real property (flat or house) in order to meet his or her housing needs provided that:

...

(9.3)  the surface area of the real property, depending on the number of members of the citizen’s immediate family, does not surpass:

...

–  for five persons, up to 100 square metres,

...

(9.5)  the citizen, or members of his or her immediate family, do not have other real property (a flat or a house) which meets their housing needs. Such real property (a flat or a house) meeting housing needs includes any accommodation which has basic infrastructure and satisfies hygiene and technical requirements. ...

(9.6)  the citizen and the members of his or her immediate family do not own a flat, a holiday house and other real property of a significant value. Another property of a significant value is a piece of land where construction is allowed and business premises where the citizen or his or her immediate family members do not perform a registered [business] activity, and the value of the real property is similar to the value of the real property (flat or house) which the citizen is buying.

...

(15)  the citizens who have already used their right to a real property transfer tax exemption under subsections (9), (11) and (13) [of this section] do not have a right to another real property transfer tax exemption.”

4.  By-law on the accessibility of buildings for persons with disabilities and reduced mobility

25.  The relevant provisions of the by-law on the accessibility of buildings for persons with disabilities and reduced mobility (Pravilnik o pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, Official Gazette nos. 151/2005 and 61/2007) provide the following.

Section 1

“This by-law lays down the conditions for and the manner of securing unobstructed access, mobility, stay and work for persons with disabilities and reduced mobility (hereafter, ‘accessibility’) as well as [the manner of] improving the accessibility of buildings for ... residential ... purposes ...”

Section 2

“The accessibility, improvement of accessibility and the [methods for] conforming to the accessibility of buildings referred to in section 1 of this by-law shall be secured by mandatory building design and construction of the buildings so as to secure the elements of accessibility and/or to conform to the conditions of use of [mobility] devices for persons with disabilities ... as laid down in this by-law.”

III.  Basic elements of accessibility

Section 7

“The basic elements of accessibility are:

A.  the elements of accessibility for overcoming differences in height,

...”

Section 9

“In order to overcome differences in height in the premises used by persons with reduced mobility, the following elements of accessibility can be used: ... a lift ...”

Section 12

Lifts

“A lift shall be used as an element of accessibility for overcoming height differences, and must be used for overcoming height differences of more than 120 centimetres inside or outside the building.

...”

5.  Prevention of Discrimination Act

26.  The relevant parts of the Prevention of Discrimination Act (Zakon o suzbijanju diskriminacije, Official Gazette no. 85/2008) provide the following.

Section 1

“(1)  This Act ensures the protection and promotion of equality as the highest value of the constitutional order of the Republic of Croatia; creates conditions for equal opportunities and regulates protection against discrimination on the basis of race or ethnic origin or skin colour, gender, language, religion, political or other conviction, national or social origin, state of wealth, membership of a trade union, education, social status, marital or family status, age, health, disability, genetic inheritance, gender identity, expression or sexual orientation.

(2)  Discrimination within the meaning of this Act means putting any person in a disadvantageous position on any of the grounds under subsection (1) of this section, as well as his or her close relatives.

...”

Section 8

“This Act shall be applied in respect of all State bodies ... legal entities and natural persons ...”

Section 16(1)

“Anyone who considers that, owing to discrimination, any of his or her rights has been violated may seek protection of that right in proceedings in which the determination of that right is the main issue, and may also seek protection in separate proceedings under section 17 of this Act.”

Section 17

“(1)  A person who claims that he or she has been a victim of discrimination in accordance with the provisions of this Act may bring a claim and seek:

1.  a ruling that the defendant has violated the plaintiff’s right to equal treatment or that an act or omission by the defendant may lead to the violation of the plaintiff’s right to equal treatment (claim for an acknowledgment of discrimination);

2.  a ban on (the defendant’s) undertaking acts which violate or may violate the plaintiff’s right to equal treatment or an order for measures aimed at removing discrimination or its consequences to be taken (claim for a ban or for removal of discrimination);

3.  compensation for pecuniary and non-pecuniary damage caused by the violation of the rights protected by this Act (claim for damages);

4.  an order for a judgment finding a violation of the right to equal treatment to be published in the media at the defendant’s expense.”

27.  In 2009 the Croatian Government Office for Human Rights (Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske) published a “Manual on implementation of the Prevention of Discrimination Act” (Vodič uz Zakon o suzbijanju diskriminacije – “the Manual”). The Manual explains, inter alia, that section 16 of the Prevention of Discrimination Act provides two alternative avenues which an individual can pursue. Accordingly, an individual may raise his or her complaint of discrimination in proceedings concerning the main subject matter of a dispute, or he or she may opt for separate civil proceedings, as provided under section 17 of the Act.

6.  Administrative Disputes Act

28.  The relevant provision of the Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima, Official Gazette nos. 20/2010, 143/2012 and 152/2014) provides the following.

Section 76

“(1)  Proceedings terminated by a judgment shall be reopened at the party’s request:

1.  if, in a final judgment, the European Court of Human Rights has found a violation of fundamental rights and freedoms in a manner differing from the [Administrative Court’s] judgment,

...”

B.  Relevant practice

1.  Relevant practice concerning discrimination

29.  On 9 November 2010, in case no. U-III-1097/2009, the Constitutional Court declared a constitutional complaint of discrimination under a Parliamentary decision regarding the political affiliation of a deputy inadmissible for non-exhaustion of legal remedies. The Constitutional Court found that the appellant had failed to pursue both the relevant administrative remedies and the remedies provided under the Prevention of Discrimination Act. However, it declined to determine what the relationship between several possible avenues in a case concerning allegations of discrimination was, on the ground that it was primarily for the competent courts to determine that matter.

30.  In its decisions nos. U-III-815/2013 of 8 May 2014 concerning alleged discrimination in obtaining social benefit, and U-III-1680/2014 of 2 July 2014 concerning alleged discrimination in employment, the Constitutional Court confirmed its case-law as to the availability of remedies under the Prevention of Discrimination Act.

31.  The Government referred to the judgments of the Supreme Court, nos. Gž-41/11-2 of 28 February 2012, Gž-25/11-2 of 28 February 2012 and Gž-38/11-2 of 7 March 2012, which had accepted actions under the Prevention of Discrimination Act alleging discrimination on the ground of sexual orientation.

2. Relevant practice concerning the application of tax legislation

32.  The Government also cited case-law of the Administrative Court (Upravni sud Republike Hrvatske) and the High Administrative Court by which they dismissed actions challenging the refusal of a real property transfer tax exemption on the ground of the appellants’ failure to cumulatively meet the requirements under section 11(9.5) and (9.6) of the Real Property Transfer Tax Act (judgments in cases nos. Us-4028/2009-4 of 1 June 2011, Us-14106/2009-4 of 16 May 2012, and Us‑3042/2011-4 of 19 September 2013; and a judgment of the High Administrative Court, no. Usž-269/2012-4 of 23 January 2013, by which it upheld a decision on tax exemption under section 11(9.3), (9.5) and (9.6) of the Real Property Transfer Tax Act).

33.  In each of these cases the administrative authorities conducted a thorough assessment of the comparable values of properties when deciding whether the appellant had a real property of significant value within the meaning of section 11(9.6) of the Real Property Transfer Tax Act.

III.  RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

A.  United Nations

1.  Convention on the Rights of Persons with Disabilities

34.  The relevant parts of the United Nations Convention on the Rights of Persons with Disabilities (CRPD), 24 January 2007, UN Doc. A/RES/61/106, ratified by Croatia on 15 August 2007, provide as follows:

Article 2

Definitions

“For the purposes of the present Convention:

...

‘Reasonable accommodation’ means necessary and appropriate modification and adjustments not imposing a disproportionate or undue burden, where needed in a particular case, to ensure to persons with disabilities the enjoyment or exercise on an equal basis with others of all human rights and fundamental freedoms;

...”

Article 3

General principles

“The principles of the present Convention shall be:

...

(b)  Non-discrimination;

...

(f)  Accessibility;

...”

Article 4

General obligations

“1.  States Parties undertake to ensure and promote the full realization of all human rights and fundamental freedoms for all persons with disabilities without discrimination of any kind on the basis of disability. To this end, States Parties undertake:

(a)  To adopt all appropriate legislative, administrative and other measures for the implementation of the rights recognized in the present Convention;

(b)  To take all appropriate measures, including legislation, to modify or abolish existing laws, regulations, customs and practices that constitute discrimination against persons with disabilities;

(c)  To take into account the protection and promotion of the human rights of persons with disabilities in all policies and programmes:

(d)  To refrain from engaging in any act or practice that is inconsistent with the present Convention and to ensure that public authorities and institutions act in conformity with the present Convention;

(e)  To take all appropriate measures to eliminate discrimination on the basis of disability by any person, organization or private enterprise;

...

2.  With regard to economic, social and cultural rights, each State Party undertakes to take measures to the maximum of its available resources and, where needed, within the framework of international cooperation, with a view to achieving progressively the full realization of these rights, without prejudice to those obligations contained in the present Convention that are immediately applicable according to international law.

...”

Article 5

Equality and non-discrimination

“1.  States Parties recognize that all persons are equal before and under the law and are entitled without any discrimination to the equal protection and equal benefit of the law.

2.  States Parties shall prohibit all discrimination on the basis of disability and guarantee to persons with disabilities equal and effective legal protection against discrimination on all grounds.

3.  In order to promote equality and eliminate discrimination, States Parties shall take all appropriate steps to ensure that reasonable accommodation is provided.

4.  Specific measures which are necessary to accelerate or achieve de facto equality of persons with disabilities shall not be considered discrimination under the terms of the present Convention.”

Article 7

Children with disabilities

“1.  States Parties shall take all necessary measures to ensure the full enjoyment by children with disabilities of all human rights and fundamental freedoms on an equal basis with other children.

2.  In all actions concerning children with disabilities, the best interests of the child shall be a primary consideration.

...”

Article 9

Accessibility

“1.  To enable persons with disabilities to live independently and participate fully in all aspects of life, States Parties shall take appropriate measures to ensure to persons with disabilities access, on an equal basis with others, to the physical environment, to transportation, to information and communications, including information and communications technologies and systems, and to other facilities and services open or provided to the public, both in urban and in rural areas. These measures, which shall include the identification and elimination of obstacles and barriers to accessibility, shall apply to, inter alia:

(a)  Buildings, roads, transportation and other indoor and outdoor facilities, including schools, housing, medical facilities and workplaces;

(b)  Information, communications and other services, including electronic services and emergency services.

...”

Article 19

Living independently and being included in the community

“States Parties to the present Convention recognize the equal right of all persons with disabilities to live in the community, with choices equal to others, and shall take effective and appropriate measures to facilitate full enjoyment by persons with disabilities of this right and their full inclusion and participation in the community, including by ensuring that:

(a)  Persons with disabilities have the opportunity to choose their place of residence and where and with whom they live on an equal basis with others and are not obliged to live in a particular living arrangement;

(b)  Persons with disabilities have access to a range of in-home residential and other community support services, including personal assistance necessary to support living and inclusion in the community, and to prevent isolation or segregation from the community;

...”

Article 20

Personal mobility

“States Parties shall take effective measures to ensure personal mobility with the greatest possible independence for persons with disabilities, including by:

(a)  Facilitating the personal mobility of persons with disabilities in the manner and at the time of their choice, and at affordable cost;

(b)  Facilitating access by persons with disabilities to quality mobility aids, devices, assistive technologies and forms of live assistance and intermediaries, including by making them available at affordable cost;

...”

Article 28

Adequate standard of living and social protection

“1.  States Parties recognize the right of persons with disabilities to an adequate standard of living for themselves and their families, including adequate food, clothing and housing, and to the continuous improvement of living conditions, and shall take appropriate steps to safeguard and promote the realization of this right without discrimination on the basis of disability.

...”

2.  Practice of the United Nations Committee on the Rights of Persons with Disabilities (“the CRPD Committee”)

35.  In its General Comment No. 2 (2014) on Article 9: Accessibility, 22 May 2014, UN Doc. CRPD/C/GC/2, the CRPD Committee noted the following.

“1.  Accessibility is a precondition for persons with disabilities to live independently and participate fully and equally in society. Without access to the physical environment, to transportation, to information and communication, including information and communications technologies and systems, and to other facilities and services open or provided to the public, persons with disabilities would not have equal opportunities for participation in their respective societies.

...

29.  It is helpful to mainstream accessibility standards that prescribe various areas that have to be accessible, such as the physical environment in laws on construction and planning, transportation in laws on public aerial, railway, road and water transport, information and communication, and services open to the public. However, accessibility should be encompassed in general and specific laws on equal opportunities, equality and participation in the context of the prohibition of disability-based discrimination. Denial of access should be clearly defined as a prohibited act of discrimination. Persons with disabilities who have been denied access to the physical environment, transportation, information and communication, or services open to the public should have effective legal remedies at their disposal. When defining accessibility standards, States parties have to take into account the diversity of persons with disabilities and ensure that accessibility is provided to persons of any gender and of all ages and types of disability. Part of the task of encompassing the diversity of persons with disabilities in the provision of accessibility is recognizing that some persons with disabilities need human or animal assistance in order to enjoy full accessibility (such as personal assistance, sign language interpretation, tactile sign language interpretation or guide dogs). It must be stipulated, for example, that banning guide dogs from entering a particular building or open space would constitute a prohibited act of disability-based discrimination.”

3.  Practice of the United Nations Committee on Economic, Social and Cultural Rights (CESCR)

36.  In its General Comment No. 5: Persons with Disabilities, 9 December 1994, UN Doc. E/1995/22 the CESCR noted the following.

“3.  The obligation to eliminate discrimination on the grounds of disability

15.  Both de jure and de facto discrimination against persons with disabilities have a long history and take various forms. They range from invidious discrimination, such as the denial of educational opportunities, to more ‘subtle’ forms of discrimination such as segregation and isolation achieved through the imposition of physical and social barriers. For the purposes of the Covenant, ‘disability-based discrimination’ may be defined as including any distinction, exclusion, restriction or preference, or denial of reasonable accommodation based on disability which has the effect of nullifying or impairing the recognition, enjoyment or exercise of economic, social or cultural rights. Through neglect, ignorance, prejudice and false assumptions, as well as through exclusion, distinction or separation, persons with disabilities have very often been prevented from exercising their economic, social or cultural rights on an equal basis with persons without disabilities. The effects of disability-based discrimination have been particularly severe in the fields of education, employment, housing, transport, cultural life, and access to public places and services.”

37.  The CESCR reaffirmed its General Comment No. 5 in its General Comment No. 20: Non-discrimination in economic, social and cultural rights, 2 July 2009, UN Doc. E/C.12/GC/20, in the following terms.

“B.  Other status

27.  The nature of discrimination varies according to context and evolves over time. A flexible approach to the ground of ‘other status’ is thus needed in order to capture other forms of differential treatment that cannot be reasonably and objectively justified and are of a comparable nature to the expressly recognized grounds in

article 2, paragraph 2. These additional grounds are commonly recognized when they reflect the experience of social groups that are vulnerable and have suffered and continue to suffer marginalization. ...

Disability

28.  In its general comment No. 5, the Committee defined discrimination against persons with disabilities as ‘any distinction, exclusion, restriction or preference, or denial of reasonable accommodation based on disability which has the effect of nullifying or impairing the recognition, enjoyment or exercise of economic, social or cultural rights’. The denial of reasonable accommodation should be included in national legislation as a prohibited form of discrimination on the basis of disability. States parties should address discrimination, such as prohibitions on the right to education, and denial of reasonable accommodation in public places such as public health facilities and the workplace, as well as in private places, e.g. as long as spaces are designed and built in ways that make them inaccessible to wheelchairs, such users will be effectively denied their right to work.”

B.  Council of Europe

1.  Committee of Ministers Recommendation Rec(2006)5

38.  The relevant parts of Recommendation Rec(2006)5 of the Committee of Ministers to member States on the Council of Europe Action Plan to promote the rights and full participation of people with disabilities in society: improving the quality of life of people with disabilities in Europe 2006-2015, of 5 April 2006, read as follows.

“1.2.  Fundamental principles and strategic goals

1.2.1.  Fundamental principles

Member states will continue to work within anti-discriminatory and human rights frameworks to enhance independence, freedom of choice and the quality of life of people with disabilities and to raise awareness of disability as a part of human diversity.

Due account is taken of relevant existing European and international instruments, treaties and plans, particularly the developments in relation to the draft United Nations international convention on the rights of persons with disabilities.

...

1.3.  Key action lines

...

People with disabilities should be able to live as independently as possible, including being able to choose where and how to live. Opportunities for independent living and social inclusion are first and foremost created by living in the community. Enhancing community living (No. 8) requires strategic policies which support the move from institutional care to community-based settings, ranging from independent living arrangements to sheltered, supportive living in small-scale settings. It also implies a co-ordinated approach in the provision of user-driven, community-based services and person-centred support structures.

...

2.7.  Fundamental principles

The fundamental principles which govern this Action Plan are:

–  non-discrimination;

–  equality of opportunities;

–  full participation in society of all persons with disabilities;

...

4.3.  People with disabilities in need of high level of support

...

4.4.  Children and young people with disabilities

The needs of children with disabilities and their families must be carefully assessed by responsible authorities with a view to providing measures of support which enable children to grow up with their families, to be included in the community and local children’s life and activities. Children with disabilities need to receive education to enrich their lives and enable them to reach their maximum potential.

Quality service provision and family support structures can ensure a rich and developing childhood and lay the foundation for a participative and independent adult life. It is important therefore that policy makers take into account the needs of children with disabilities and their families when designing disability policies and mainstream policies for children and families.”

2. Parliamentary Assembly Resolution 1642(2009) on access to rights for people with disabilities and their full and active participation in society, reaffirmed by Parliamentary Assembly Recommendation 1854 (2009) of 26 January 2009

39.  The relevant parts of Parliamentary Assembly Resolution 1642(2009) on access to rights for people with disabilities and their full and active participation in society read as follows.

“8.  The Assembly considers that in order to enable the active participation of people with disabilities in society, it is imperative that the right to live in the community be upheld. It invites member states to:

...

8.2.  provide adequate and sustained assistance to families, above all through human and material (particularly financial) means, to enable them to support their disabled family member at home;

...

12.  The Assembly considers that the creation of a society for all implies equal access for all citizens to the environment in which they live. ...”

C.  European Union

40.  The relevant provisions of the Charter of Fundamental Rights of the European Union (2000/C 364/01) read as follows.

Article 21

Non-discrimination

“1.  Any discrimination based on any ground such as sex, race, colour, ethnic or social origin, genetic features, language, religion or belief, political or any other opinion, membership of a national minority, property, birth, disability, age or sexual orientation shall be prohibited.

2.  Within the scope of application of the Treaty establishing the European Community and of the Treaty on European Union, and without prejudice to the special provisions of those Treaties, any discrimination on grounds of nationality shall be prohibited.”

Article 26

Integration of persons with disabilities

“The Union recognises and respects the right of persons with disabilities to benefit from measures designed to ensure their independence, social and occupational integration and participation in the life of the community.”

41.  On 17 July 2008, in its judgment in S. Coleman v. Attridge Law and Steve Law (C-303/06, ECLI:EU:C:2008:415), the Grand Chamber of the European Court of Justice (ECJ) addressed the question whether Directive 2000/78 of 27 November 2000 establishing a general framework for equal treatment in employment and occupation, should be interpreted as prohibiting direct discrimination on grounds of disability only in respect of an employee who is himself disabled, or whether the principle of equal treatment and the prohibition of direct discrimination applied equally to an employee who is not himself disabled but who is treated less favourably by reason of the disability of his child, for whom he is the primary provider of the care required by virtue of the child’s condition. In this connection, the ECJ concluded as follows.

“56.  ... Directive 2000/78, and, in particular, Articles 1 and 2(1) and (2)(a) thereof, must be interpreted as meaning that the prohibition of direct discrimination laid down by those provisions is not limited only to people who are themselves disabled. Where an employer treats an employee who is not himself disabled less favourably than another employee is, has been or would be treated in a comparable situation, and it is established that the less favourable treatment of that employee is based on the disability of his child, whose care is provided primarily by that employee, such treatment is contrary to the prohibition of direct discrimination laid down by Article 2(2)(a).”

42.  On 16 July 2015, in its judgment in CHEZ Razpredelenie Bulgaria AD v. Komisia za zashtita ot diskriminatsia (C‑83/14, ECLI:EU:C:2015:480), the Grand Chamber of the ECJ addressed the question of indirect discrimination on the grounds of ethnic origin relating to the interpretation of Directive 2000/43/EC of 29 June 2000, implementing the principle of equal treatment between persons irrespective of racial or ethnic origin, and the Charter of Fundamental Rights of the European Union, in particular whether the principle of equal treatment should benefit only persons who actually possess the racial or ethnic origin concerned or also persons who, although not being of the racial or ethnic origin in question, nevertheless suffer less favourable treatment on those grounds. The relevant part of the judgment reads as follows.

“56.  ... the Court’s case-law, already recalled in paragraph 42 of the present judgment, under which the scope of Directive 2000/43 cannot, in the light of its objective and the nature of the rights which it seeks to safeguard, be defined restrictively, is, in this instance, such as to justify the interpretation that the principle of equal treatment to which that directive refers applies not to a particular category of person[s] but by reference to the grounds mentioned in Article 1 thereof, so that that principle is intended to benefit also persons who, although not themselves a member of the race or ethnic group concerned, nevertheless suffer less favourable treatment or a particular disadvantage on one of those grounds (see, by analogy, judgment in Coleman, C‑303/06, EU:C:2008:415, paragraphs 38 and 50).”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TAKEN ALONE AND IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

43.  The applicant complained of alleged discrimination occasioned by the unfair application of domestic tax legislation. He relied on Article 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, which read as follows:

Article 14

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

Article 1 of Protocol No. 1

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A.  Admissibility

1.  The parties’ submissions

44.  The Government argued that the applicant had failed to raise his complaint of discrimination during the proceedings before the administrative authorities concerning the adoption of the decision on his request for tax exemption. In particular, he had not relied on the provisions of the Prevention of Discrimination Act in his appeal against the first-instance decision, nor had he raised the matter in his administrative action before the High Administrative Court. Moreover, he could have instituted separate civil proceedings for damages under the Prevention of Discrimination Act but had failed to avail himself of that opportunity. He had thus failed to use the effective domestic remedies concerning the allegations of discrimination. The Government conceded that the Constitutional Court had not declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible for non-exhaustion of remedies, but they considered, without elaborating further on the matter, that the provision on exhaustion of remedies under the Constitutional Court Act had a different scope and meaning from the rule on exhaustion of remedies under the Convention. The Government also pointed out that in his constitutional complaint the applicant had failed to cite the exact provision of the Constitution guaranteeing the right to property.

45.  The applicant submitted that he had properly exhausted remedies before the administrative authorities and the Constitutional Court. In particular, his complaints at the domestic level concerning the alleged discrimination by dint of unfair application of the tax legislation had not been so different as to require a separate examination of the discrimination from the property complaint. Accordingly, by properly exhausting the administrative remedies he had not been required to pursue any other remedy under the Prevention of Discrimination Act with the same objective since it was the Court’s well-established case-law that in the case of several potentially effective remedies an applicant was only required to use one of them. At all events, the Constitutional Court had not declared his constitutional complaint inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies, which suggested that he had properly exhausted the relevant remedies before the administrative authorities. The applicant also emphasised that he had properly raised his complaints before the Constitutional Court, complaining in substance of a discriminatory violation of his property rights related to an unfair application of the tax legislation.

2.  The Court’s assessment

46.  The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. States are dispensed from answering before an international body for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system, and those who wish to invoke the supervisory jurisdiction of the Court as concerns complaints against a State are thus obliged to use first the remedies provided by the national legal system. The obligation to exhaust domestic remedies therefore requires an applicant to make normal use of remedies which are available and sufficient in respect of his or her Convention grievances. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 70-71, 25 March 2014, and Gherghina v. Romania (dec.) [GC], no. 42219/07, § 85, 9 July 2015).

47.  Article 35 § 1 also requires that the complaints intended to be made subsequently in Strasbourg should have been made to the appropriate domestic body, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law and, further, that any procedural means that might prevent a breach of the Convention should have been used (see Vučković and Others, cited above, § 72).

48.  However, in the event of there being a number of domestic remedies which an individual can pursue, that person is entitled to choose a remedy which addresses his or her essential grievance. In other words, when a remedy has been pursued, use of another remedy which has essentially the same objective is not required (see T.W. v. Malta [GC], no. 25644/94, § 34, 29 April 1999; Moreira Barbosa v. Portugal (dec.), no. 65681/01, ECHR 2004-V; Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, ECHR 2005-XII; and Jasinskis v. Latvia, no. 45744/08, § 50, 21 December 2010).

49.  The Court notes at the outset that it is undisputed between the parties that the Prevention of Discrimination Act provides two alternative avenues through which an individual can seek protection from discrimination. In particular, an individual may raise his or her complaint of discrimination in the proceedings concerning the main subject matter of a dispute, or he or she may opt for separate civil proceedings, as provided under section 17 of that Act (see paragraphs 26-27 above).

50.  In the instant case, the applicant contended during the administrative proceedings that the competent tax authorities had failed to treat his situation differently when determining the question of tax exemption for solving his housing needs given the disability of his child and the needs of his family. However, the High Administrative Court considered those arguments irrelevant and declined to give any ruling to that effect (see paragraphs 15-16 above). The Court finds that the applicant thereby raised in substance his discrimination complaint concerning his property rights in these administrative proceedings (compare Glor v. Switzerland, no. 13444/04, § 55, ECHR 2009). He was therefore not required to pursue another remedy under the Prevention of Discrimination Act with essentially the same objective in order to meet the requirements of Article 35 § 1 of the Convention (see paragraph 48 above).

51.  In any case, the Court notes that the Constitutional Court did not declare the applicant’s constitutional complaint inadmissible for non-exhaustion of legal remedies, as was its practice in other cases concerning discrimination complaints where the appellants had not properly exhausted remedies before the lower domestic authorities (see paragraphs 29-30 above). Accordingly, the Court has no reason to doubt the applicant’s proper use of remedies before the administrative and judicial authorities (see Vladimir Romanov v. Russia, no. 41461/02, § 52, 24 July 2008; Bjedov v. Croatia, no. 42150/09, § 48, 29 May 2012; and Zrilić v. Croatia, no. 46726/11, § 49, 3 October 2013).

52.  As to the Government’s argument that the applicant had failed to cite the exact provision of the Constitution guaranteeing the right to property in his constitutional complaint, the Court notes that the applicant expressly relied on Article 14 of the Constitution, guaranteeing protection from discrimination, and complained of discrimination by the allegedly unfair application of the relevant tax legislation (see paragraph 17 above). By explicitly raising his discrimination complaint, which was in substance related to his property rights, he thereby provided the Constitutional Court with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention of putting right the violations alleged against them (see, among many other authorities, Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, §§ 144-46, ECHR 2010; Lelas v. Croatia, no. 55555/08, § 51, 20 May 2010; Karapanagiotou and Others v. Greece, no. 1571/08, § 29, 28 October 2010; Bjedov, cited above, § 48; Tarbuk v. Croatia, no. 31360/10, § 32, 11 December 2012; and Jaćimović v. Croatia, no. 22688/09, §§ 40-41, 31 October 2013).

53.  The Court therefore rejects the Government’s objection. It also notes that the applicant’s complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties’ submissions

(a)  The applicant

54.  The applicant submitted that the domestic authorities had established his liability to pay the tax on the basis of an imprecise and unforeseeable provision and without a proper assessment of the particular circumstances of his case. Moreover, they had failed to make any assessment of proportionality of the interference with his property rights. The applicant therefore considered that the refusal to grant him the tax exemption imposed an excessive individual burden on him, contrary to Article 1 of Protocol No. 1. While the applicant accepted that the domestic authorities enjoyed a wide margin of appreciation in matters of taxation, he pointed out that according to the Court’s well-established case-law their discretion could not be exercised in a manner incompatible with Article 14 of the Convention.

55.  The applicant pointed out that the reason for the rejection of his request for tax exemption was the fact that, under the domestic authorities’ understanding of section 11(9.5) of the Real Property Transfer Act, the flat which he had owned had been suitable for the housing needs of his family, in view of its surface area (section 11(9.3) of the Real Property Transfer Act) and other infrastructural requirements. Further conditions, such as value of the previously owned property (section 11(9.6) of the Real Property Transfer Act), had had no bearing in the domestic authorities’ assessment of his case. This had suggested that in a case such as his, where an individual had already owned a real property, the relevant law envisaged the assessment of the suitability of the previously owned property as the central element for deciding on requests for tax exemption when buying a new real property suitable for living. However, in the applicant’s view, the domestic authorities had failed to conduct a proper assessment of the circumstances of his case and thus obviously deprived him of adequate procedural means for the protection of his rights.

56.  The applicant also pointed out that he had not sought any preferential status but had merely requested the authorities to exempt him from the obligation to pay tax due to the particular circumstances of his case. To the applicant, it was obvious that he had not sought tax exemption so as to become unjustly enriched, since he had sold his old flat in order to buy a smaller real property adapted to the his family’s needs in relation to his son’s disability.

57.  The applicant further argued that accessibility, as a fundamental feature of housing, qualified as a basic infrastructure to be provided equally for all. Thus, any difference in treatment in that respect would imply discrimination. Moreover, in the light of the principle of reasonable accommodation, the decisions of the domestic authorities, which failed to adapt the definitions they had used with regard to the particular needs of persons with disabilities, suggested indirect discrimination or discrimination by failure to treat differently people whose situations significantly differed.

58.  In the applicant’s view, the reason for the discrimination was disability by association vis-à-vis the needs of his son, which had been ignored by the competent domestic authorities. In particular, their assessment of the basic infrastructural requirements for appropriate housing had been conducted with regard to the needs of able-bodied people, ignoring the fact that the existence of a lift for a disabled person was a fundamental and indispensable feature for housing necessary for easy and unencumbered access. The authorities had thus discriminated against him by failing to interpret the term “property that satisfies a family’s housing needs” in a way that took into consideration the accessibility of the property in question. This discriminatory treatment, in the applicant’s view, had no reasonable justification, particularly given that the problem of accessibility impeded his son’s ability to leave the flat, thereby restricting all his other rights, such as those to adequate health treatment, education and personal development. That consequently affected the entire family, which had had to cope with the problem of accessibility and also to bear a significant financial burden related to the son’s disability.

(b)  The Government

59.  The Government accepted that there had been an interference with the applicant’s property rights, but considered that such interference had been lawful, that it had pursued a legitimate aim of securing public finances and that it had been proportionate. Specifically, the Government stressed that the State enjoyed a wide margin of appreciation in tax matters and that the domestic authorities had been best placed to assess individual cases. In the applicant’s case, the domestic authorities had sufficiently taken into account his personal situation but had considered that he could not be exempted from taxation as he had not met the requirements under the relevant domestic law.

60.  In particular, the Government submitted that section 11 of the Real Property Transfer Act clearly stated that a tax exemption could be granted only if the conditions under that provision had been cumulatively met. In the case in issue, the applicant had failed to meet two conditions. Firstly, the flat he had owned at the time when he had bought the house objectively satisfied the requirements for adequate housing for him and his family. It had basic infrastructure and satisfied hygiene and technical requirements, and the tax authorities had no discretion in assessing the term “housing needs”. In the Government’s view, the tax authorities were neither equipped nor competent to objectively assess the numerous specific housing needs of persons who sought tax exemption. With regard to the second condition, the Government submitted that the applicant had not met the value requirement in that he had owned a flat of significant value. Therefore, the fact that the building was not equipped with a lift had been irrelevant. It was in fact the intention of the relevant domestic law to provide tax exemption in order to assist individuals who were buying their first real property, and in particular those without property of significant value. In the case in issue, the domestic authorities had acted within their margin of appreciation, and had accordingly assessed that the applicant did not need any such financial assistance, which had led them to dismiss his request for tax exemption. Accordingly, in the Government’s view, no excessive individual burden had been imposed on the applicant.

61.  The Government also argued that there had been no discriminatory treatment of the applicant in relation to his child’s disability because the reason for the dismissal of his tax-exemption request was his financial situation. This had an objective and reasonable justification in that the State had sought to protect financially disadvantaged individuals. The applicant did not belong to that category of persons since he had owned a satisfactory flat.

62.  The Government further stressed that the State, as a Party to the Convention on the Rights of Persons with Disabilities (CRPD), had implemented a number of positive measures aimed at ensuring accessibility for disabled people, and that almost seventy per cent of public buildings in Zagreb had been adapted for that purpose. Moreover, a recent visit to Croatia by the United Nations Special Rapporteur on Disability had commended those efforts expended by the State. With regard, in particular, to the tax exemptions set out in the Real Property Transfer Act, the Government stressed that the positive measures implemented by the State were primarily aimed at financially disadvantaged individuals and that they could not address the needs of all vulnerable groups. However, the State had put in place various tax benefits for disabled persons relating, for instance, to income and health-services taxation. Moreover, in harmonising its activities with the relevant international standards, the State had adopted a National Strategy to Secure Equal Opportunities for Persons with Disabilities 2007-2015, and was actively implementing various measures at national and local levels in order to meet the needs of disabled people.

(c)  The third-party interveners

63.  The third-party interveners submitted that the Court should have regard to the relevant standards of the CRPD, particularly those concerning the concepts of accessibility, non-discrimination and reasonable accommodation, in assessing the State’s compliance with its Convention obligations concerning people with disabilities. They emphasised the intimate link between accessibility and reasonable accommodation, which were both ultimately geared to ensuring the effective enjoyment and exercise of the rights of such people on an equal footing with others. There were, however, differences between the two concepts, in that the general accessibility requirement should be met in anticipation of the accessibility needs of the disabled population, whereas reasonable accommodation included specific measures for a particular disabled individual, which had to be implemented immediately.

64.  The third-party interveners further pointed out that international human rights law now demanded the prohibition of discrimination by association, which concerned cases of discrimination against an individual on the grounds not of his or her own characteristics but of his or her relation to someone else with the relevant characteristics. This principle was well established in several jurisdictions across Europe, and was also set out in the Croatian Prevention of Discrimination Act. Moreover, international human rights mechanisms had been increasingly calling for positive State action to ensure access to housing by persons with disabilities. National jurisdictions, particularly within the European Union, had started to implement the relevant measures, which also included tax rebates or exemptions.

65.  The third-party interveners also argued that persons with disabilities had to be able to exercise their rights without discrimination. Moreover, living in inaccessible homes impeded participation in the life of the community and led to isolation and the segregation of disabled individuals and their entire families. In particular, they emphasised that failure to provide reasonable accommodation amounted to discrimination based on disability.

2.  The Court’s assessment

(a)  General principles

66.  The Court notes that the central tenet of the applicant’s complaint is his alleged discriminatory treatment in the application of the relevant tax legislation, contrary to Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1. The Court will therefore address his complaint in this respect on the basis of the relevant principles flowing from its case-law under Article 14 of the Convention.

67.  The Court has consistently held that Article 14 complements the other substantive provisions of the Convention and its Protocols. It has no independent existence since it has effect solely in relation to “the enjoyment of the rights and freedoms” safeguarded thereby. Although the application of Article 14 does not presuppose a breach of those provisions – and to this extent it is autonomous – there can be no room for its application unless the facts in issue fall within the ambit of one or more of them. The prohibition of discrimination enshrined in Article 14 thus extends beyond the enjoyment of the rights and freedoms which the Convention and the Protocols thereto require each State to guarantee. It applies also to those additional rights, falling within the general scope of any Convention Article, for which the State has voluntarily decided to provide (see, among many other authorities, E.B. v. France [GC], no. 43546/02, §§ 47-48, 22 January 2008, and Carson and Others v. the United Kingdom [GC], no. 42184/05, § 63, ECHR 2010).

68.  The Court has established in its case-law that only differences in treatment based on an identifiable characteristic, or status, are capable of amounting to discrimination within the meaning of Article 14 (see Eweida and Others v. the United Kingdom, nos. 48420/10 and 3 others, § 86, ECHR 2013).

69.  Generally, in order for an issue to arise under Article 14 there must be a difference in the treatment of persons in analogous, or relevantly similar, situations (see X and Others v. Austria [GC], no. 19010/07, § 98, ECHR 2013). However, not every difference in treatment will amount to a violation of Article 14. A difference of treatment is discriminatory if it has no objective and reasonable justification; in other words, if it does not pursue a legitimate aim or if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised (see Fabris v. France [GC], no. 16574/08, § 56, ECHR 2013; Weller v. Hungary, no. 44399/05, § 27, 31 March 2009; and Topčić-Rosenberg v. Croatia, no. 19391/11, § 36, 14 November 2013).

70.  Moreover, Article 14 does not prohibit Contracting Parties from treating groups differently in order to correct “factual inequalities” between them. Indeed, the right not to be discriminated against in the enjoyment of the rights guaranteed under the Convention is also violated when States without an objective and reasonable justification fail to treat differently persons whose situations are significantly different (see Thlimmenos v. Greece [GC], no. 34369/97, § 44, ECHR 2000-IV; Stec and Others v. the United Kingdom [GC], nos. 65731/01 and 65900/01, § 51, ECHR 2006‑VI; and Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 44, ECHR 2009).

71.  The Court has also accepted that a general policy or measure that has disproportionately prejudicial effects on a particular group may be considered discriminatory notwithstanding that it is not specifically aimed at that group, and that discrimination potentially contrary to the Convention may result from a de facto situation (see D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, § 175, ECHR 2007‑IV, and Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, § 388, ECHR 2012). This is only the case, however, if such policy or measure has no “objective and reasonable” justification, that is, if it does not pursue a “legitimate aim” or if there is not a “reasonable relationship of proportionality” between the means employed and the aim sought to be realised (see S.A.S. v. France [GC], no. 43835/11, § 161, ECHR 2014).

72.  The Contracting States enjoy a certain margin of appreciation in assessing whether and to what extent differences in otherwise similar situations justify a different treatment. The scope of the margin of appreciation will vary according to the circumstances, the subject matter and the background. The same is true with regard to the necessity to treat groups differently in order to correct “factual inequalities between them” (see Stummer v. Austria [GC], no. 37452/02, § 88, ECHR 2011).

73.  On the one hand, a wide margin is usually allowed to the State under the Convention when it comes to general measures of economic or social strategy, for example (see Hämäläinen v. Finland [GC], no. 37359/09, § 109, ECHR 2014). This also includes measures in the area of taxation. However, any such measures must be implemented in a non-discriminatory manner and comply with the requirements of proportionality (see R.Sz. v. Hungary, no. 41838/11, § 54, 2 July 2013). On the other hand, if a restriction on fundamental rights applies to a particularly vulnerable group in society that has suffered considerable discrimination in the past, then the State’s margin of appreciation is substantially narrower and it must have very weighty reasons for the restrictions in question. The reason for this approach, which questions certain classifications per se, is that such groups were historically subject to prejudice with lasting consequences, resulting in their social exclusion. Such prejudice could entail legislative stereotyping which prohibits the individualised evaluation of their capacities and needs. The Court has already identified a number of such vulnerable groups that suffered different treatment on account of their characteristic or status, including disability (see Glor, cited above, § 84; Alajos Kiss v. Hungary, no. 38832/06, § 42, 20 May 2010; and Kiyutin v. Russia, no. 2700/10, § 63, ECHR 2011). Moreover, with regard to all actions concerning children with disabilities the best interest of the child must be a primary consideration (see paragraph 34 above; Article 7 § 2 of the CRPD). In any case, however, irrespective of the scope of the State’s margin of appreciation, the final decision as to the observance of the Convention’s requirements rests with the Court (see, inter alia, Konstantin Markin v. Russia [GC], no. 30078/06, § 126, ECHR 2012).

74.  Lastly, as regards the burden of proof in relation to Article 14 of the Convention, the Court has held that once the applicant has shown a difference in treatment, it is for the Government to show that it was justified (see D.H. and Others v. the Czech Republic, cited above, § 177; Kurić and Others, cited above, § 389; and Vallianatos and Others v. Greece [GC], nos. 29381/09 and 32684/09, § 85, ECHR 2013).

(b)  Application of these principles to the present case

(i)  Whether the facts underlying the complaint fall within the scope of Article 1 of Protocol No. 1

75.  The Court notes that it is undisputed between the parties that the circumstances of the present case, concerning matters of taxation, fall within the scope of Article 1 of Protocol No. 1, rendering Article 14 of the Convention applicable. The Court sees no reason to hold otherwise (see, for example, Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, § 59, ECHR 2008).

(ii)  Whether the disability of the applicant’s child brought the applicant’s situation within the term “other status” in Article 14 of the Convention

76.  The Court has already held that a person’s health status, including disability and various health impairments fall within the term “other status” in the text of Article 14 of the Convention (see Glor, cited above, § 80; Kiyutin, cited above, § 57; and I.B. v. Greece, no. 552/10, § 73, ECHR 2013).

77.  The present case concerns a situation in which the applicant did not allege discriminatory treatment related to his own disability but rather his alleged unfavourable treatment on the basis of the disability of his child, with whom he lives and for whom he provides care. In other words, in the present case the question arises to what extent the applicant, who does not himself belong to a disadvantaged group, nevertheless suffers less favourable treatment on grounds relating to the disability of his child (see paragraphs 41-42 above).

78.  In this connection the Court reiterates that the words “other status” have generally been given a wide meaning in its case-law (see Carson and Others, cited above, § 70) and their interpretation has not been limited to characteristics which are personal in the sense that they are innate or inherent (see Clift v. the United Kingdom, no. 7205/07, §§ 56-59, 13 July 2010). For example, a discrimination issue arose in cases where the applicants’ status, which served as the alleged basis for discriminatory treatment, was determined in relation to their family situation, such as their children’s place of residence (see Efe v. Austria, no. 9134/06, § 48, 8 January 2013). It thus follows, in the light of its objective and nature of the rights which it seeks to safeguard, that Article 14 of the Convention also covers instances in which an individual is treated less favourably on the basis of another person’s status or protected characteristics.

79.  The Court therefore finds that the alleged discriminatory treatment of the applicant on account of the disability of his child, with whom he has close personal links and for whom he provides care, is a form of disability-based discrimination covered by Article 14 of the Convention.

(iii)  Whether there was a difference of treatment between persons in relevantly similar positions or a failure to treat differently persons in relevantly different situations

80.  The Court further observes that the applicant alleged discriminatory treatment in the application of the domestic real property tax legislation in comparison to other persons purchasing real property in order to meet their housing needs, under circumstances where the property which they owned fell short of the housing needs of their families. In particular, the applicant contended that by selling his flat, situated on the third floor of a residential building in Zagreb, and moving to a house in Samobor, he had for the first time created housing conditions suited to his family’s situation after the birth of his disabled child. This specifically relates to the fact that the residential building in which the flat was located was not equipped with a lift, making it increasingly difficult, as his son grew, for the applicant and his family to take him out of the flat to see a doctor, or to take him for physiotherapy and to kindergarten or school, and to meet his other social needs (see paragraph 10 above).

81.  The Court notes that it is undisputed between the parties that the applicant’s son was a person with profound and multiple disabilities and that he required full-time care and attention. This also conclusively follows from the report of the social care services which declared him 100% disabled (see paragraph 9 above). This raises the question whether the applicant’s flat could be considered as accommodation meeting the housing needs of his family after the birth of his disabled child.

82.  In the Court’s view, there can be no question that the applicant’s flat in Zagreb, which he had bought three years before the birth of his son, situated on the third floor of a residential building without a lift, severely impaired his son’s mobility and consequently threatened his personal development and ability to reach his maximum potential, making it extremely difficult for him to participate fully in the community and the educational, cultural and social activities available for children. The absence of a lift must have impaired the applicant’s family’s quality of life, particularly that of his son. The latter’s situation might be compared to that of an able-bodied person who, for example, had a flat on the third floor of a residential building without appropriate access to it, or had limited access to the necessary relevant public amenities.

83.  The Court therefore finds that in seeking to replace the flat in question by buying a house that was adapted to the needs of his family, the applicant was in a comparable position to any other person replacing a flat or a house by buying another real property equipped with, in the words of the relevant domestic tax legislation, basic infrastructure and technical accommodation requirements (see paragraph 24 above). His situation nevertheless differed with regard to the meaning of the term “basic infrastructure requirements” which, in view of his son’s disability and the relevant national and international standards on the matter (see paragraphs 25 and 34-42 above), necessitated access to facilities such as, in the instant case, a lift.

84.  However, the Court notes that the Samobor Tax Office considered that, given the surface area of the flat which the applicant had owned in Zagreb and the existence of infrastructure, such as electricity, water and access to other public utilities, it could not be said that the applicant had not had accommodation meeting the housing needs of his family. Accordingly, he was denied a tax exemption for the purchase of a property meeting the housing needs of his family, disregarding the applicant’s arguments concerning his family’s specific needs arising out of his child’s disability (see paragraphs 11-12 above).

85.  That decision was upheld by the Finance Ministry and the High Administrative Court, pointing out that it could not be said that in buying the house the applicant had bought a property to meet his housing needs, given that, in their view, the flat he had owned met the basic infrastructure requirements. Again, as with the Samobor Tax Office, no consideration was given to the specific needs of the applicant’s family in terms of his child’s disability. Moreover, the High Administrative Court dismissed his arguments to that effect as irrelevant (see paragraphs 15‑16 above). The Constitutional Court also refrained from addressing the matter (see paragraph 18 above).

86.  In view of the foregoing considerations, the Court finds that there is no doubt that the competent domestic authorities failed to recognise the factual specificity of the applicant’s situation with regard to the question of basic infrastructure and technical accommodation requirements to meet the housing needs of his family. The domestic authorities adopted an overly restrictive position on the applicant’s particular case, by failing to take into account the specific needs of the applicant and his family when applying the condition relating to “basic infrastructure requirements” to their particular case, as opposed to other cases where elements such as the surface area of a flat, or access to electricity, water and other public utilities, might have suggested adequate and sufficient basic infrastructure requirements.

87.  It remains to be seen whether treating the applicant in the same way as any other buyer of real property had an objective and reasonable justification (see paragraphs 70 and 74 above).

(iv)  Whether there was objective and reasonable justification

88.  In justifying the decisions of the domestic authorities, the Government advanced two arguments. They argued, firstly, that the relevant domestic law laid down objective criteria for establishing the existence of basic infrastructure requirements of adequate housing, which left the administrative tax authorities no room for interpretation in individual cases and, secondly, that the applicant had not met the financial requirements for a tax exemption in view of his financial situation.

89.  The Court cannot but observe that the first argument virtually amounts to a concession on the Government’s part that the relevant domestic authorities were not empowered to seek a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised in the applicant’s particular case. Therefore, contrary to the requirements of Article 14 of the Convention, they were unable to provide objective and reasonable justification for their failure to correct the factual inequality inherent in the applicant’s case (see paragraph 60 above).

90.  Nevertheless, the Court, being well aware that it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see Glor, cited above, § 91), notes that the relevant provision of the Real Property Transfer Act is couched in rather general terms referring merely to “basic infrastructure” and “hygiene and technical requirements” (see paragraph 24 above, section 11(9.5) of the Real Property Transfer Act).

91.  The Court further observes that other relevant provisions of domestic law provide some guidance with regard to the question of basic requirements of accessibility for persons with disabilities. Thus, for instance, the by-law on the accessibility of buildings for persons with disabilities and reduced mobility considers the existence of a lift as one of the basic elements of accessibility for persons with disabilities (see paragraph 25 above). However, there is nothing to suggest that any of the competent domestic authorities in the present case gave any consideration to such enactments in the relevant domestic law capable of complementing the meaning of terms under the Real Property Transfer Act.

92.  Moreover, the Court notes that by adhering to the requirements set out in the CRPD the respondent State undertook to take its relevant principles into consideration, such as reasonable accommodation, accessibility and non-discrimination against persons with disabilities with regard to their full and equal participation in all aspects of social life (see paragraphs 34-37 above), and in this sphere the domestic authorities have, as asserted by the Government, implemented certain relevant measures (see paragraph 62 above). In the case in question, however, the relevant domestic authorities gave no consideration to these international obligations which the State has undertaken to respect.

93.  It accordingly follows, contrary to the Government’s assertions, that the issue in the instant case is not the fact that the relevant domestic legislation left no room for an individual evaluation of the tax-exemption requests of persons in the applicant’s situation. The issue in the present case is rather that the manner in which the legislation was applied in practice failed to sufficiently accommodate the requirements of the specific aspects of the applicant’s case related to the disability of his child and, in particular, to the interpretation of the term “basic infrastructure requirements” for the housing of a disabled person (compare Topčić‑Rosenberg, cited above, §§ 40-49).

94.  Furthermore, according to the second argument advanced by the Government, the applicant was excluded from the beneficiaries of the real property transfer tax exemption on the ground of his financial situation, and in particular the value of the flat he had previously owned in Zagreb. The alleged reason for this was the fact that the tax exemption under the Real Property Transfer Act was intended to afford financial protection to disadvantaged persons which, in the Government’s view, the applicant was not (see paragraph 61 above).

95.  The Court finds that, in principle, the protection of financially disadvantaged persons by means of the relevant measures of tax exemption could be considered as an objective justification for the alleged discriminatory treatment. Indeed, it would appear that the question of the financial situation of an individual applying for a real property transfer tax exemption was cumulatively relevant together with other factors when assessing his or her tax obligation (see paragraph 32 above and also paragraph 24 above, section 11(9.5) and (9.6) of the Real Property Transfer Tax Act).

96.  However, as regards the applicant’s particular case, the Court notes that it follows from all the decisions of the competent domestic authorities that the reason for excluding the applicant from the scope of tax exemption was the fact that his flat in Zagreb was considered as meeting the basic infrastructure requirements for the housing needs of his family (see paragraphs 12, 14 and 16 above). The only reference to the financial aspect of the tax-exemption provision under the Real Property Transfer Act (see paragraph 24 above, section 11(9.6) of the Real Property Transfer Act) was made by the Finance Ministry (see paragraph 14 above). However, this was done without any concrete assessment of the relevant financial aspects of the applicant’s case, which was a well-established practice of the domestic authorities in other cases where that provision was relied upon (see paragraph 33 above).

97.  Accordingly, accepting the Government’s argument to this effect would require the Court to speculate on the concrete relevance of the applicant’s financial situation for his tax-exemption request, within the meaning of the relevant domestic law (contrast Glor, cited above, § 90). The Court is therefore unable to accept that the protection of financially disadvantaged persons was the reason justifying the impugned discriminatory treatment of the applicant.

98.  In view of the above, and in particular in the absence of the relevant evaluation of all the circumstances of the case by the competent domestic authorities, the Court does not find that they provided objective and reasonable justification for their failure to take into account the inequality inherent in the applicant’s situation when making an assessment of his tax obligation.

99.  The Court therefore finds that there has been a violation of Article 14 of the Convention in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1.

100.  This makes it unnecessary for the Court to consider separately the applicant’s complaint under Article 1 of Protocol No. 1 taken alone (see, for example, Zeman v. Austria, no. 23960/02, § 42, 29 June 2006).

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 8 AND 14 OF THE CONVENTION

101.  The applicant complained of a breach of the right to respect for his private and family life and his home related to the unfair and discriminatory application of domestic tax legislation. He relied on Articles 8 and 14 of the Convention.

102.  The Government contested those allegations.

103.  In the circumstances of the present case, the Court is of the view that the inequality of treatment of which the applicant claimed to be a victim has been sufficiently taken into account in the above assessment that has led to the finding of a violation of Article 14 of the Convention in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1. Accordingly, it finds that – while this complaint is also admissible – there is no cause for a separate examination of the same facts from the standpoint of Articles 8 and 14 of the Convention (see, for example, Mazurek v. France, no. 34406/97, § 56, ECHR 2000‑II, and Efe, cited above, § 55).

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 12

104.  The applicant further complained that he was discriminated against by the manner of application of the tax legislation which failed to distinguish his situation from the general situation falling under the relevant provisions on tax exemption. He relied on Article 1 of Protocol No. 12.

105.  The Government contested that argument.

106.  The Court has already found that the manner of application of the tax legislation which failed to distinguish the applicant’s situation from the general situation falling under the relevant provisions on tax exemption amounted to discrimination in breach of Article 14 taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1.

107.  Having regard to that finding, the Court considers that it is not necessary to examine separately whether, in this case, there has also been a violation of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention (compare Sejdić and Finci, cited above, § 51, and Savez crkava “Riječ života” and Others v. Croatia, no. 7798/08, §§ 114-15, 9 December 2010).

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

108.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

109.  The applicant claimed 11,010.00 euros (EUR) in respect of pecuniary damage concerning the amount of tax he had been obliged to pay, and EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage.

110.  The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

111.  As to the pecuniary damage claimed, the Court, having regard to its findings concerning Article 14 of the Convention in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraph 99 above) concerning the discrimination against the applicant related to the application of the domestic tax legislation, considers that it cannot speculate on the extent of the applicant’s domestic tax obligations, particularly related to the question whether his financial situation justifies a tax exemption (see paragraphs 95‑97 above). Thus, being unable to assess the applicant’s claim for pecuniary damage, the Court refers to the opportunity available to the applicant to request the reopening of the proceedings in accordance with section 76 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 28 above), which would allow for a fresh examination of his claim at the domestic level.

112.  On the other hand, the Court considers that the applicant must have sustained non-pecuniary damage which is not sufficiently compensated by the finding of a violation. Ruling on an equitable basis, it awards the applicant EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on this amount.

B.  Costs and expenses

113.  The applicant also claimed EUR 11,652.49 and 4,900 pounds sterling (approximately EUR 6,800) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and for those incurred before the Court.

114.  The Government considered the applicant’s claim unfounded and unsubstantiated.

115.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 11,500 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable.

C.  Default interest

116.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 14 of the Convention in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1;

3.  Holds that there is no need to examine separately the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 taken alone;

4.  Holds that no separate issue arises under Article 8 taken alone and in conjunction with Article 14 of the Convention, or under Article 1 of Protocol No. 12;

5.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 11,500 (eleven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6.  Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 22 March 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith                       Işil Karakaş

Registrar                                   President