Postupak u ovom predmetu pokrenut je predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podnela hrvatska državljanka gđa Radmila Vojnović (podnositeljka predstavke) dana 19.januara 2015.godine. Podnositeljka je prigovorila na osnovu člana 3 i 8 Konvencije na neprikladan procesni odgovor domaćih organa na njene navode o uznemiravanju, podmetanju požara i pretnjama od strane privatnog lica. Sredinom februara 2015.godine Vlada je obaveštena o tim prigovorima.

Podnositeljka predstavke je rođena 1972.godine i živi u Zagrebu. Godine 2004. živela je u stanu u ruševnoj zgradi u širem centru Zagreba. U okviru postupka denacionalizacije V.W-M. je postala vlasnica zgrade 2005.godine. Ubrzo nakon toga, područje na kome se zgrada nalazila je privuklo interes ulagača i na njemu su izgrađene brojne stambene i poslovne zgrade. V.W-M. je preduzela određene mere kako bi prodala svoju nekretninu. U jutarnjim satima 22.decembra 2005.godine podnositeljka je prijavila policiji da je u njen stan ispaljen metak. Policija je obavila uviđaj, ali nije pronašla metak. U januaru 2006.godine je policija podnela krivičnu prijavu protiv nepoznatog učinioca zbog dovođenja u opasnost života i imovine opasnom radnjom ili sredstvom. Nijedna informacija ne ukazuje na to da su preduzeti dalji koraci u istrazi, a učinilac je i dalje nepoznat.

Početkom novembra 2010.godine podnositeljka predstavke je prijavila policiji da je čula zvuk iz susedne zgrade u kojoj navodno niko ne živi i bojala se da se događa nešto sumnjivo. Policija je obavila uviđaj, ali je u blizini pronašla samo beskućnika koji je tvrdio da nikada nije bio u predmetnoj zgradi. Zatim je prijavila M.B., koji joj je, kao predstavnik ulagača, nudio novac da se iseli iz stana. Krajem decembra izbio je požar u napuštenoj prodavnici, ali je požar ugašen, a policija je utvrdila da ne postoji opasnost za ljude. Nisu preduzete dalje mere.

Početkom januara 2011.godine izbio je požar u stanu u zgradi podnositeljke predstavke. Vatrogasci i policija su otkrili tragove nasilnog ulaska u stan. G.K., čiji je stan goreo, sumnjala je na M.B. koji joj je pretio od momenta kada je odbila da se iseli iz zgrade. Policija je obavila nekoliko informativnih razgovora, forenzičko ispitivanje stvari zaplenjenih u stanu, kao i uzorak DNK koji je pronađen na jednom od predmeta. Uzorak se nije podudarao ni sa jednim uzorkom iz baze podataka. U međuvremenu je, krajem februara 2011.godine, podnositeljka predstavke zaključila ugovor sa L.Č., koju je zastupao njen muž O.Č., prema kome će se iseliti iz stana u zamenu za ugovoreni novčani iznos. U martu 2011.g. se iselila iz zgrade, kao i ostali stanari. Zgrada je srušena i na njenom mestu sagrađen hotel. O.Č. joj je navodno pretio, iako je on bio taj koji podnositeljki nije isplatio ceo dogovoreni iznos, a ona ga je zbog pretnji prijavila policiji.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Sud naglašava da nije uveren da su domaći organi delotvorno i sveobuhvatno pristupili predmetu podnositeljke predstavke. Isto tako, Državno odvetništvo je prigovore podnositeljke predstavke o pretnjama O.Č. ispitalo i obradilo kao izolovani predmet, umesto u kontekstu cele situacije. Dakle, došlo je do povrede člana 8 Konvencije.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država ima da plati podnositeljki predstavke određene iznose na ime naknade neimovinske štete i na ime troškova i izdataka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET VOJNOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 5151/15)

PRESUDA

Ova verzija je ispravljena 22. siječnja 2019. na temelju pravila 81. Poslovnika Suda

STRASBOURG

4. listopada 2018.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Vojnović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Kristina Pardalos, predsjednica,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, sutkinje,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 11. rujna 2018. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 5151/15) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Radmila Vojnović („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 19. siječnja 2015.godinnnnnnne.
Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomoć, zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositeljica zahtjeva prigovorila je na temelju članaka 3. i 8. Konvencije neprikladnom postupovnom odgovoru domaćih tijela na njezine navode o uznemiravanju, podmetanju požara i prijetnjama privatne strane. Dana 16. veljače 2015. godine Vlada je obaviještena o tim prigovorima.
Vlada je prigovorila ispitivanju zahtjeva u okviru odbora. Nakon razmatranja Vladinog prigovora Sud ga odbacuje.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

A. Pozadina predmeta

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1972. godine i živi u Zagrebu.
Podnositeljica zahtjeva živjela je 2004. godine u stanu u ruševnoj zgradi u širem centru Zagreba.
U okviru postupka denacionalizacije V.W-M. postala je vlasnica zgrade 2005. godine.
Ubrzo nakon toga područje na kojem se zgrada nalazila privuklo je interes ulagača u nekretnine i na njemu su izgrađene brojne stambene i poslovne zgrade. V.W-M. poduzela je određene mjere kako bi prodala svoju nekretninu.

B. Događaj od 22. prosinca 2005. godine

U jutarnjim satima 22. prosinca 2005. godine podnositeljica zahtjeva prijavila je policiji da je metak ispaljen u njezin stan. Policija je odmah došla na mjesto događaja i utvrdila da je metak ušao u stan podnositeljice zahtjeva kroz prozor. Mjesto događaja je osigurano, a podnositeljica zahtjeva provela je noć kod prijatelja.
Policija je provela dodatni očevid, no nije našla metak. Obavila je obavijesni razgovor s podnositeljicom zahtjeva o okolnostima pucnjave, no ona nije imala nikakve dodatne informacije jer je spavala kada je metak ušao u stan.
Dana 18. siječnja 2006. godine policija je podnijela kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu (u nastavku: „Državno odvjetništvo”) protiv nepoznatog počinitelja zbog dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom (pucnjava).
Nijedna informacija ne ukazuje na to da su poduzeti daljnji koraci u istrazi. Počinitelj je i dalje nepoznat.

C. Događaji iz 2010. godine

Dana 10. studenoga 2010. godine podnositeljica zahtjeva prijavila je policiji da je čula zvuk iz susjedne zgrade u kojoj navodno nitko ne živi. Bojala se da se događa nešto Policija je provela očevid, no u blizini je pronašla samo beskućnika koji je tvrdio da nikada nije bio u predmetnoj zgradi.
Dana 22. studenoga 2010. godine podnositeljica zahtjeva i njezina susjeda T.O. prijavile su policiji da je M.B. često posjećivao zgradu podnositeljice zahtjeva kao predstavnik određenog ulagača. Ponudio je podnositeljici zahtjeva 000,00 eura (EUR) da iseli iz svog stana. Nakon što je odbila tu ponudu, zaprijetio joj je da će se useliti u njezin stan kada je ne bude u njemu.
Dana 21. prosinca 2010. godine policija je obavila obavijesni razgovor s B. o navodima podnositeljice zahtjeva. On je objasnio da je bio zainteresiran za kupnju zgrade u kojoj se nalazi stan podnositeljice zahtjeva i da je zbog toga stupio u pregovore sa stanarima. No porekao je da im je prijetio ili ih na neki drugi način uznemiravao. M.B. je objasnio i da je odustao od kupnje zgrade jer bi ona uključivala brojne pravne sporove sa stanarima.
Dana 22. prosinca 2010. godine izbio je požar u zgradi u kojoj je živjela podnositeljica Policija je došla na mjesto događaja i utvrdila da je požar izbio u napuštenoj trgovini. Evidentirala je da ne postoji opasnost za ljude i da nije prouzročena posebna šteta na imovini. Požar je ugašen i nisu poduzete daljnje mjere.
Stanari su sljedeći dan na mjestu događaja pronašli upaljač marke Zippo i, prema tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, htjeli su ga odmah predati policiji, no policija ga je odbila prihvatiti (vidi i stavke 20. – 21. u nastavku).
Dana 25. prosinca 2010. godine podnositeljica zahtjeva prijavila je policiji da netko pokušava provaliti u prostor u kojem je nekoliko dana prije izbio požar. Policija je došla na mjesto događaja, no nije pronašla nikoga.

D. Događaj od 4. siječnja 2011. godine

Dana 4. siječnja 2011. godine izbio je požar u jednom od stanova (u kojem je živjela G.K.) u zgradi podnositeljice zahtjeva.
Vatrogasci i policija odmah su došli na mjesto događaja. Otkrili su tragove nasilnog ulaska u stan i upaljač istog modela kao onaj koji su stanari pronašli nakon požara koji je izbio prosinca 2010. godine (vidi prethodne stavke 16. – 17.). Otkrili su i da je u dnevnoj sobi izgorjela hrpa stare odjeće. U prvim obavijesnim razgovorima sa stanarima jedan je od njih izjavio da je bivši muž G.K. prijetio da će se silom useliti u predmetni stan i da je uznemiravao susjede.
Policija je sljedeći dan provela očevid i oduzela plastičnu kantu i odjeću koju je pronašla u stanu. Policija je oduzela i upaljač koji je našla na mjestu događaja i upaljač koji su stanari našli nakon događaja od 22. prosinca 2010. godine. Policija je uzela i uzorke različitih predmeta u stanu. Oduzeti materijal i uzorci poslani su na daljnju obradu u policijski centar za forenzična ispitivanja.
Policija je isti dan obavila obavijesne razgovore s podnositeljicom zahtjeva i njezinim susjedima. Oni su izjavili sljedeće:

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je M.B. često posjećivao zgradu u pratnji nekoliko muškaraca i da je vršio pritisak na stanare da se isele iz zgrade. Podnositeljici zahtjeva ponudio je različite novčane iznose, a u jednom je trenutku jedan od muškaraca u njegovoj pratnji rekao da se lako mogu riješiti stanara. Podnositeljica zahtjeva znala je da su neki stanari prihvatili ponudu koju im je dao M.B. Čula je i da su neki drugi ulagači bili zainteresirani za zgradu, no da su odustali kada su saznali da je B. odlučio uložiti u nju.
G.K. je izjavila da je imala probleme s M.B. koji joj je prijetio od trenutka kada se odbila iseliti iz zgrade. Sumnjala je da je M.B. odgovoran za požar.
T.Đ. je objasnila da su stanari imali velikih problema s ulagačem kojem je vlasnica htjela prodati kuću i koji ih je htio izbaciti iz zgrade. Zatim je izjavila i da je bivši muž G.K. rekao da će se useliti u prethodno navedeni stan (vidi stavak 19.). Objasnila je i da su ona i njezin muž nakon požara od 22. prosinca 2010. godine pronašli upaljač iste vrste kao i onaj koji je pronađen nakon požara od siječnja 2011. godine. To je potvrdio i muž T.Đ.

Lj.O., odnosno majka T.Đ., izjavila je da se u vrijeme događaja nalazila u svom stanu kada je čula eksploziju i namirisala benzin nakon čega je vidjela požar u stanu G.K. LJ.O. izjavila je i da je M.B. često posjećivao stanare pri čemu im se predstavio kao predstavnik vlasnika i ponudio im novce u zamjenu za iseljavanje iz zgrade.
M.D. je izjavila da su joj otprilike u vrijeme Božića dva muškarca kucala na prozor i da su, s obzirom na to da im ona nije otvorila vrata, otišli do podnositeljice zahtjeva kojoj su rekli da je učinjeno ono što je ona (podnositeljica zahtjeva) tražila i da je u zgradi požar.

Dana 5. siječnja 2011. godine policija je podnijela kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu protiv nepoznatog počinitelja zbog dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom (podmetanje požara).
Dana 11. siječnja 2011. godine podnositeljica zahtjeva otišla je u policijsku postaju jer je htjela dopuniti svoju prethodnu Podnositeljica zahtjeva izjavila je da je u vrijeme događaja iz 2005. godine imala problema sa svojim bivšim suprugom. Osim toga, u travnju ili svibnju 2010. godine M.B. je počeo dolaziti u zgradu i razgovarati sa stanarima radi njihova iseljenja iz zgrade. Ponudio je podnositeljici zahtjeva različite novčane iznose za iseljenje, no nakon što ga je ona odbila, prijetio joj je da će se useliti u njezin stan kada je ne bude u njemu. U prosincu 2010. godine još je nekoliko muškaraca u automobilu došlo pregledati zgradu. Rekli su da predstavljaju Ma.Be. koji je postao vlasnik zgrade. Podnositeljica zahtjeva uspjela je prije toga stupiti u kontakt s Ma.Be. On joj je tada rekao da namjerava prodati zgradu i da ga nije briga za stanare. Zatim je 22. prosinca 2010. godine nekoliko muškaraca došlo u automobilu kojim su se koristili i muškarci koji su prije došli pregledati zgradu. Raspitivali su se o određenoj osobi i otišli. Te je večeri požar izbio u napuštenoj trgovini.
U službenoj bilješci o obavijesnom razgovoru s podnositeljicom navodi se da je podnositeljica zahtjeva izjavila da je čula da je jedna osoba, koja je u vrijeme požara obavljala radove u stanu G.K., opasna i da je već sudjelovala u podmetanju požara. Izjavila je i da je čula da je L.Č. postala vlasnica zgrade i da se O.Č. povezuje s njom.
Dana 17. siječnja 2011. godine podnositeljica zahtjeva obratila se Državnom odvjetništvu s tvrdnjom da su L.Č. (koja je prema podnositeljici zahtjeva postala vlasnica zgrade 21. prosinca 2010. godine) i Ma.Be.2 bili odgovorni za požare koji su izbili 22. prosinca 2010. godine i 4. siječnja 2011. godine.
Dana 18. siječnja 2011. godine podnositeljica zahtjeva prijavila je policiji da osobe, za koje vjeruje da su odgovorne za požar, pokušavaju provaliti u Policija je došla na mjesto događaja i tamo pronašla O.Č., njegova odvjetnika i poslovnog suradnika.
U obavijesnom razgovoru s policijom O.Č. je objasnio da je nekoliko mjeseci prije (14. prosinca 2010. godine) njegova supruga, L.Č., kupila zgradu od V.W-M. Izjavio je i da je putem odvjetnika počeo pregovore sa stanarima o njihovu mogućem iseljenju iz Porekao je da im je prijetio ili da je na neki drugi način povezan s podmetanjem požara. Odbio je poligrafski test uz obrazloženje da ima određenih psiholoških problema i da uzima lijekove. Osim toga, nije mogao dokazati svoj alibi za 4. siječnja 2011.
Policija je obavila i obavijesni razgovor s O.Č.-ovim odvjetnikom i njegovim poslovnim suradnikom koji su objasnili prirodu svog poslovnog angažmana s O.Č. Nisu imali nikakve informacije o podmetanju požara. Obavila je i obavijesni razgovor s podnositeljicom zahtjeva koja je ponovila svoje izjave koje je već dala policiji i Državnom odvjetništvu.
Dana 20. siječnja 2011. godine inspektor zaštite od požara sastavio je izvješće prema kojem je požar od 4. siječnja izazvan zapaljivom tekućinom koju se prvo prolilo po stanu i zatim zapalilo otvorenim plamenom.
Od rujna do studenoga 2011. godine centar za forenzična ispitivanja sastavio je izvješća u kojima je utvrdio da je zaplijenjeni materijal iz stana sadržavao tragove benzina i da nisu pronađeni nikakvi otisci prstiju. No na jednom od predmeta pronađen je uzorak DNK-a muškarca. Uzorak DNK-a nije se podudarao ni s jednim uzorkom iz baze podataka centra.
U rujnu 2012. godine policija je obavijestila Državno odvjetništvo o rezultatima istrage.

E. Daljnji razvoj događaja

U međuvremenu je 28. veljače 2011. godine podnositeljica zahtjeva potpisala ugovor s L.Č., koju je zastupao njezin muž O.Č., prema kojem će se ona iseliti iz kuće u zamjenu za 6.000,00 eura (EUR). Potvrdila je da je primila predmetni iznos i da nema nikakvih drugih potraživanja prema L.Č. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je pred Sudom da je ugovor potpisala zbog prijetnji O.Č. Izjavila je da joj je obećao isplatiti dodatnih 40.000 EUR, što on nikad nije učinio.
Na neodređeni datum u ožujku 2011. godine podnositeljica zahtjeva i ostali stanari iselili su se iz zgrade nakon čega je zgrada srušena i na toj je lokaciji izgrađen hotel.
Dana 10. srpnja 2011. godine O.Č. je policiji prijavio da je od podnositeljice zahtjeva primio poruku u kojoj je ona ukazala na to da joj Č. i dalje duguje novac i da će se ona pobrinuti da završi u zatvoru jer ju je pokušao ubiti. Dva dana nakon toga podnositeljica zahtjeva obratila se policiji sa zamolbom da bude prisutna kada ona bude uzimala neke osobne stvari iz stana.
Dana 9. travnja 2013. godine podnositeljica zahtjeva prijavila je policiji da joj je O.Č. nekoliko puta prijetio nasiljem tijekom 2012. godine i od ožujka do travnja 2013. godine.
Dana 20. travnja 2013. godine podnositeljica zahtjeva prijavila je policiji da je saznala da su B.N. i D.V. podmetnuli požar u zgradi u kojoj je živjela. Izjavila je i da je razgovarala s D.V. koji joj je pritom rekao da su trebali proliti benzin po njoj i zapaliti je te da nije isključeno da će to učiniti.
Dana 3. lipnja 2013. godine policija je obavila obavijesni razgovor s O.Č. koji je tvrdio da ga podnositeljica zahtjeva uznemiruje i prijeti mu u vezi s novčanim iznosom koji je očekivala da će primiti za stan. No O.Č. je smatrao da je plaćanje podmireno i da joj više ništa ne duguje.
U međuvremenu je u svibnju, a zatim i u listopadu 2013. godine, podnositeljica zahtjeva podnijela daljnje prijave protiv O.Č. u kojima je navodila da joj je prijetio u vezi s prethodno navedenim dugom za stan.
Dana 9. studenoga 2013. godine policija je obavijestila Državno odvjetništvo o prijavama podnositeljice zahtjeva. Državno odvjetništvo zatražilo je da se obavi još jedan obavijesni razgovor s O.Č.
Polica je obavila obavijesni razgovor s Č. 15. siječnja 2014. godine. Porekao je izricanje bilo kakvih prijetnji podnositeljici zahtjeva, no tvrdio je da ga ona uznemiruje i prijeti mu zbog duga koji on smatra riješenim.
Nakon niza upita o napretku u njezinom predmetu dana 6. listopada 2014. godine podnositeljica zahtjeva primila je dopis Državnog odvjetništva u kojem se navodi da je obavljen obavijesni razgovor s Č. i da je on porekao navode podnositeljice zahtjeva te da ne postoje dokazi kojima bi se osporila njegova izjava. Državno odvjetništvo naglasilo je i da je istraga podmetnutog požara i dalje u tijeku.
Dana 6. studenoga 2014. godine podnositeljica zahtjeva primila je dopis Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu u kojem se ponovno navode informacije koje je već iznijelo Državno odvjetništvo.
Dana 17. prosinca 2014. godine policija je obavila obavijesni razgovor s podnositeljicom zahtjeva o njezinim brojnim prigovorima na neučinkovitost istrage njezinih navoda o uznemiravanju i prijetnjama Č. U tom je razgovoru tvrdila da je niz drugih fizičkih osoba povezan s O.Č. i upleten u njezino nasilno iseljenje iz njezina stana.
Dana 12. svibnja 2015. godine Državno odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva protiv O.Č. zbog prijetnji zbog nedostatka dokaza koji bi ukazivali na to da je on počinio predmetno kazneno djelo. Podnositeljica zahtjeva obaviještena je da može preuzeti progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja.
Istraga dvaju podmetnutih požara i dalje je u tijeku.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom bilo je u predmetnom razdoblju propisano člankom 263. Kaznenog zakona iz godine (Narodne novine br. 110/1997 s kasnijim izmjenama). Kazneno djelo prijetnje propisano je člankom 139. Kaznenog zakona iz 2011. godine (Narodne novine br. 125/11 s kasnijim izmjenama).
Mjerodavno domaće pravo o funkcioniranju kaznenih istraga i progona navedeno je u predmetu Remetin protiv Hrvatske (br. 2), 7446/12, stavci 55. – 63., 24. srpnja 2014.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je neprikladnom postupovnom odgovoru domaćih tijela na njezine navode o uznemiravanju, podmetanju požara i prijetnjama privatne strane. Pozvala se na članke 3. i 8. Konvencije.
Sud, kao gospodar karakterizacije koja se u pravu daje činjenicama predmeta (vidi, na primjer, predmet Remetin protiv Hrvatske (br. 2), 7446/12, stavci 55. – 63., 24. srpnja 2014.), smatra da prigovor podnositeljice zahtjeva treba razmotriti na temelju članka 8. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

51. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da su podnositeljičini prigovori u odnosu na događaj iz 2005. godine podneseni Sudu izvan šestomjesečnog roka. Istaknula je da je kaznena prijava u vezi s tim događajem podnesena 18. siječnja godine i da nisu poduzete daljnje radnje. No podnositeljica zahtjeva podnijela je Sudu svoje prigovore povezane s tim događajem tek 19. siječnja 2015. godine. Vlada je smatrala i da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva u pogledu prijetnji koje joj je uputio O.Č. jer nije preuzela progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja nakon što je 12. svibnja 2015. godine Državno odvjetništvo odbacilo njezinu kaznenu prijavu.
Kad je riječ o poštovanju šestomjesečnog roka u slučaju događaja iz 2005. godine, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je smatrala da se taj predmet i dalje istražuje u okviru istraga drugih, kasnijih događaja. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je u pogledu iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava da je od 2010. godine savjesno i aktivno sudjelovala u kaznenim istragama događaja u njezinoj zgradi. Smatrala je da ona, kao žrtva nasilja, nema dužnost preuzimanja progona protiv osumnjičenika s obzirom na to da je provođenje učinkovite istrage i progona nasilnih činova dužnost državnih tijela.

2. Ocjena Suda

Kad je riječ o prigovoru Vlade da podnositeljica zahtjeva nije poštovala šestomjesečni rok u slučaju događaja iz 2005. godine, Sud smatra da je, iako je istina da se okolnosti povezane s navodnim uznemiravanjem, podmetanjem požara i prijetnjama moraju ispitati kao jedna cjelina, događaj od 22. prosinca 2005. godine dovoljno određen s obzirom na vrijeme i prevladavajuće okolnosti da se ne može ispitati u kontekstu niza događaja koji su počeli u studenome 2010. godine. To je osobito točno s obzirom na činjenicu da službena bilješka o obavijesnom razgovoru policije s podnositeljicom zahtjeva od 11. siječnja 2011. godine (u pogledu koje Sud smatra da ne postoji razlog za dovođenje u pitanje njezine autentičnosti i vjerodostojnosti) ukazuje na to da je događaj od 22. prosinca 2005. godine bio povezan s problemom koji je podnositeljica zahtjeva imala sa svojim suprugom. S druge strane događaji koji su počeli u studenome 2010. godine (odnosno otprilike pet godina kasnije) povezani su s navodnim pokušajima da je se prisilno iseli iz njezina stana (vidi prethodni stavak 24 ).
U tim okolnostima, uzimajući u obzir činjenicu da je posljednja postupovna radnja u vezi s događajem iz godine poduzeta u siječnju 2006. godine i da je podnositeljica zahtjeva svoj predmet podnijela Sudu otprilike devet godina nakon toga, a da pritom na domaćoj razini nije došlo do nikakvog značajnog napretka u pogledu tog događaja, Sud utvrđuje da podnositeljica zahtjeva nije poštovala šestomjesečni rok kako se zahtijeva u sudskoj praksi Suda (vidi, na primjer, predmet Vuletić protiv Hrvatske (odl.), br. 19256/13, stavci 21. – 25., 23. lipnja 2015.). Iz toga slijedi da se prigovor podnositeljice zahtjeva povezan s događajem iz 2005. godine mora odbaciti u skladu s člankom 35. stavcima 1. i 4. Konvencije.
Kad je riječ o prigovoru Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva podnijela nekoliko kaznenih prijava u vezi s navodnim uznemiravanjem, podmetanjem požara i prijetnjama. Konkretno, podnijela je kaznenu prijavu protiv O.Č. zbog upućivanja ozbiljnih prijetnji. Ništa ne ukazuje na to da se postupkom po toj prijavi u načelu nije mogla ispuniti postupovna obveza države.
Sud smatra da je zbog prirode tog pravnog sredstva državi omogućeno ispravljanje situacije. Stoga se mora smatrati da je podnositeljica zahtjeva obavijestila nacionalna tijela o meritumu svog prigovora i da je za svoj prigovor tražila zadovoljštinu putem domaćih sredstava. Zbog toga, u pogledu obveze iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, ona nije imala obvezu daljnjeg postupanja u predmetu preuzimanjem kaznenog progona, koji bi imao isti cilj kao i njezina kaznena prijava (vidi predmet B. protiv Mađarske, br. 64602/12, stavci 61. – 62., 12. travnja 2016.).
Istina je da u nekim slučajevima privatnog nasilja kada podnositelj zahtjeva iskoristi mogućnost pokretanja privatne tužbe protiv svog napadača Sud mora ispitati učinkovitost i način primjene tog kaznenopravnog mehanizma. No Sud nikada nije smatrao da podnositelj zahtjeva ima obvezu korištenja te mogućnosti kako bi iscrpio domaća pravna sredstva jer su istraga i progon napada na fizički i psihički integritet fizičke osobe dužnost tijela kaznenog progona (vidi, u tom kontekstu, prethodno citirani predmet Remetin (br. 2), stavak 112.). S obzirom na ozbiljnost navoda podnositeljice zahtjeva i naizgled planirane pokušaje zastrašivanja nje i drugih stanara zgrade, Sud u svakom slučaju nije uvjeren da bi privatni progon bio učinkovito sredstvo za prigovore podnositeljice zahtjeva.
S obzirom na prethodno navedeno Sud odbacuje Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava. Sud nadalje primjećuje da prigovor podnositeljice zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da nadležna domaća tijela, policija i Državno odvjetništvo, nisu nikada ozbiljno shvatili njezine navode o uznemiravanju i prijetnjama te nasilju privatnih strana te da nikada nisu pristupili predmetu kao jednoj cjelini i pokušali razumjeti opći kontekst tih događaja i njihovu pozadinu. Domaća tijela postupala su s tim događajima kao odvojenim događajima, što nije bilo dovoljno da se predmet učinkovito riješi. Podnositeljica zahtjeva smatrala je da postupovni odgovor domaćih tijela na njezine prigovore nije bio učinkovit ni temeljit.
Vlada je istaknula da su domaća tijela postupala ispravno i savjesno u pogledu svih događaja u zgradi podnositeljice zahtjeva. Konkretno, policija je uvijek odmah reagirala na svaki poziv podnositeljice zahtjeva i ostalih susjeda, pribavila je različita stručna izvješća i provela obavijesne razgovore s nizom svjedoka te je svaki događaj ispitala i zasebno i u kontekstu cijele situacije. Istodobno su izjave podnositeljice zahtjeva bile nedosljedne, no policija je unatoč tome istražila sve relevantne tragove na koje im je ona skrenula pozornost. Činjenica da je istraga podmetnutih požara (pri čemu je samo jedan posljedica kaznenog djela, a to je onaj koji je izbio u stanu druge fizičke osobe, G.K.) i dalje u tijeku nije ukazivala na to da su domaća tijela povrijedila svoju postupovnu obvezu, odnosno obvezu u obliku sredstava, a ne rezultata.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud upućuje na opća načela iz članka Konvencije koja se odnose na slučajeve privatnog nasilja utvrđena u predmetima Sandra Janković protiv Hrvatske (br. 38478/05, stavci 44. – 47., 5. ožujka 2009.) i Isaković Vidović protiv Srbije (br. 41694/07, stavci 58. – 61., 1. srpnja 2014.).
Nadalje, Sud naglašava da, kada pojedinac iznese uvjerljive tvrdnje o svojoj izloženosti ponovljenim činovima uznemiravanja, neovisno o tome koliko su ti izolirani događaji beznačajni, dužnost je domaćih tijela ocijeniti situaciju u njezinoj ukupnosti, uključujući rizik da će se slični događaji i dalje ponavljati. U toj bi se ocjeni prvenstveno trebao uzeti u obzir psihološki učinak koji bi rizik od ponovljenog uznemiravanja, zastrašivanja i nasilja mogao imati na svakodnevni život žrtve. Kada se utvrdi da je određeni pojedinac bio meta sustavnog zlostavljanja i da je vjerojatno da će se ono nastaviti, osim da pruže odgovor na pojedinačne događaje, od tijela se može tražiti poduzimanje odgovarajućih mjera opće naravi za borbu protiv temeljnog problema (vidi predmet Irina Smirnova protiv Ukrajine1870/05, stavak 71., 13. listopada 2016., s daljnjim upućivanjima).

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva tvrdila da je bila izložena ponovljenim prijetnjama i uznemiravanju i da je cilj dvaju požara podmetnutih u zgradi, koji su doveli u opasnost fizički i psihički integritet podnositeljice zahtjeva i ostalih stanara te njihovu imovinu, bio zastrašivanje nje i ostalih susjeda kako bi se iselili iz svojih stanova (vidi stavke 14., 16., 22., , 26. – 27., 37., 39. i 44.). Sud smatra da su u slučaju navodnih nasilnih činova kao što su oni prethodno navedeni države obvezne donijeti odgovarajuće pozitivne mjere u okviru kaznenopravne zaštite (usporedi prethodni citirani predmet Sandra Janković, stavak 47.).
Kad je riječ o kaznenopravnim mehanizmima zajamčenima hrvatskim pravnim sustavom, Sud primjećuje da su kaznena djela koja navodi podnositeljica zahtjeva utvrđena mjerodavnim Kaznenim zakonom. Nadalje, u domaćem pravnom sustavu postoje učinkoviti postupovni mehanizmi za progon nasilnih činova koje navodi podnositeljica zahtjeva (vidi prethodne stavke 47. – 48., s daljnjim upućivanjima).
Sud će u nastavku ispitati je li način primjene kaznenopravnih mehanizama u ovom predmetu bio manjkav u tolikoj mjeri da predstavlja povredu postupovnih obveza tužene države iz članka 8. Konvencije (za relevantni test vidi prethodno citirani predmet Remetin (br. 2), stavak 103.). Konkretno, s obzirom na prirodu prigovora podnositeljice zahtjeva, razmotrit će pitanje jesu li tijela ocijenila spornu situaciju u njezinoj ukupnosti i jesu li provela odgovarajuće mjere opće naravi za borbu protiv temeljnog problema (vidi prethodni stavak 63.).
Sud na početku naglašava da nije uvjeren da su domaća tijela učinkovito i sveobuhvatno pristupila predmetu podnositeljice zahtjeva. Na primjer, primjećuje da, nakon što su podnositeljica zahtjeva i njezina susjeda u studenome 2010. godine prijavile da M.B. vrši pritisak na njih i prijeti im kako bi ih iselio iz zgrade, policija nije poduzela nijednu mjeru kako bi utvrdila jesu li i ostali susjedi doživjeli isto to. No, nakon podmetanja požara od 4. siječnja 2011. godine niz susjeda podnositeljice zahtjeva izjavio je policiji da je M.B. možda sudjelovao u tom događaju (vidi prethodne stavke 15. i 22.).
Nadalje, nema naznaka da je bilo ikakvih ozbiljnih pokušaja da se istraži događaj od 22. prosinca 2010. godine. To znači da policija nije poduzela nikakve mjere kako bi utvrdila okolnosti događaja (vidi prethodni stavak 16.), na primjer očevid. Zapravo su stanari pronašli dokaz na mjestu događaja, odnosno upaljač iste vrste kao i onaj koji je upotrijebljen za podmetanje požara 4. siječnja 2011. godine (vidi prethodne stavke 17. i 21. – 22.), koji uvjerljivo povezuje ta dva događaja.
Nadalje, Sud primjećuje da je u kasnijoj fazi podnositeljica zahtjeva izrijekom navela imena različitih osoba koje su sudjelovale u predmetnim događajima (vidi prethodne stavke 24., 26., 37. i 44.). Izjavila je i da su različiti muškarci došli pregledavati zgradu, no da su se uvijek koristili istim automobilom te da je njihov posljednji posjet bio dan kad je izbio požar u prosincu 2010. godine (vidi prethodni stavak 24.).
No nema naznaka da je policija ikada pokušala istražiti te tragove. Stoga je, na primjer, identitet muškaraca koji su dolazili u zgradu i dalje nepoznat jer nije poduzeta nijedna konkretna radnja da ih se Iako su na mjestu događaja pronađeni tragovi DNK-a (vidi prethodni stavak 31.), nije ih se ni pokušalo usporediti s uzorcima DNK-a osoba za koje je izrijekom navedeno da jesu ili bi mogle biti odgovorne za požar. To se osobito odnosi na (i) D.V. (vidi prethodni stavak 37.) i (ii) O.Č., koji je odbio poligrafski test i nije mogao dokazati gdje se nalazio 4. siječnja 2011. kada je u zgradi izbio požar (vidjeti prethodni stavak 28.). Treba primijetiti i da nije bilo naznaka da su provedeni obavijesni razgovori s ostalim stanarima zgrade o izričitim navodima podnositeljice zahtjeva o tome da su određene osobe, konkretno B.N. i D.V., sudjelovali u tom događaju.
Sud naglašava i da je Državno odvjetništvo prigovore podnositeljice zahtjeva o prijetnjama O.Č. ispitalo i obradilo kao izolirani predmet (vidi prethodni stavak 45.) umjesto u kontekstu cijele situacije, što podnositeljica zahtjeva i osporava. Sud smatra da to ukazuje i na to da domaća tijela nisu prepoznala ni riješila temeljni problem prigovora podnositeljice zahtjeva.
Treba primijetiti i da više od sedam godina nakon podmetanja požara u zgradi podnositeljice zahtjeva i različitih prijetnji i slučajeva uznemiravanja istraga tih događaja i dalje je u tijeku i nije ostvaren nikakav značajan napredak. U takvim okolnostima Sud zaključuje da tijela nisu ispunila zahtjev pravodobnosti sadržan u postupovnoj obvezi progona nasilnih činova na temelju Konvencije (vidi prethodno citirani predmet Remetin (br. 2), stavak 120.).
U skladu s time sve prethodno navedene okolnosti dostatne su da Sud zaključi da domaća tijela nisu ispunila svoju obvezu učinkovitog i pravodobnog odgovora na navode podnositeljice zahtjeva o uznemiravanju, podmetanju požara i prijetnjama. Stoga Sud utvrđuje da je u okolnostima ovog predmeta način primjene kaznenopravnih mehanizama bio manjkav u tolikoj mjeri da predstavlja povredu postupovnih obveza tužene države iz članka 8. Konvencije.
Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je na temelju članka 2. Konvencije neprikladnom postupovnom odgovoru domaćih tijela na njezine navode o uznemiravanju.
U svjetlu cjelokupnog materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Iz toga slijedi da je nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. kao očigledno neosnovan i mora se odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije glasi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

Podnositeljica zahtjeva potraživala je 15.000,00 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
Vlada je osporila to potraživanje.
Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva zasigurno pretrpjela neimovinsku štetu koja se ne može u dovoljnoj mjeri nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje podnositeljici zahtjeva iznos od 7.500,00 eura (EUR) na ime neimovinske štete, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

Podnositeljica zahtjeva također je potraživala 13.500,00 hrvatskih kuna (otprilike 1.820,00 eura (EUR)) na ime troškova i izdataka za njezino pravno zastupanje.
Vlada je osporila to potraživanje.
Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. Uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije te iznos koji je plaćen odvjetnici podnositeljice zahtjeva u pogledu odobrene pravne pomoći (850 eura (EUR)), Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 970,00 eura (EUR) na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred domaćim tijelima i pred ovim Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da je prigovor podnositeljice zahtjeva o događajima iz godine i 2011. godine i kasnijim događajima, prema članku 8. Konvencije, dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije

3. Presuđuje
(a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:
(i) 7.500,00 eura (EUR) (sedam tisuća pet stotina eura) na ime naknade neimovinske štete uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;
(ii) 970,00 eura (EUR) (devet stotina sedamdeset eura) na ime troškova i izdataka uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva;
(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

4. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 4. listopada 2018. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener Kristina Pardalos

Zamjenica tajnika Predsjednica

___________________

1 Ispravljeno 22. siječnja 2019.: riječ „njim“ zamijenjena je riječju „njom“.

2 Ispravljeno 22. siječnja 2019.; inicijali „Me.Be.“ zamijenjeni su s „Ma.Be.“

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF VOJNOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 5151/15)

JUDGMENT

This version was rectified on 22 January 2019 under Rule 81 of the Rules of Court

STRASBOURG

4 October 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Vojnović v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Kristina Pardalos, President,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 11 September 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 5151/15) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Radmila Vojnović (“the applicant”), on 19 January 2015.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Ms I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant complained, under Articles 3 and 8 of the Convention, of the inadequate procedural response of the domestic authorities to her allegations of harassment, arson and threats made by a private party. On 16 February 2015 these complaints were communicated to the Government

4. The Government objected to the examination of the application by a Committee. Having considered the Government’s objection, the Court rejects it.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Background to the case

5. The applicant was born in 1972 and lives in Zagreb.

6. In 2004 the applicant occupied a flat in Zagreb situated in a decayed building in the wider city centre of Zagreb.

7. In 2005, in the context of the denationalisation process, a certain V.W-M. became the owner of the building.

8. Soon afterwards the area in which the building was located attracted the interest of real-estate investors, and many residential and commercial buildings were built there. V.W-M. took certain measures with a view to selling her property.

B. Incident of 22 December 2005

9. In the early hours of 22 December 2005 the applicant informed the police that a bullet had been shot into her flat. The police immediately responded at the scene and found that a bullet had entered the applicant’s flat though a window. The scene was secured and the applicant spent the night with a friend.

10. A further onsite inspection was carried out by the police, but the bullet was not found. The applicant was interviewed about the circumstances of the shooting but she could not provide any further details, as she had been sleeping at the time when the bullet had entered the flat.

11. On 18 January 2006 the police lodged a criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu – hereinafter “the State Attorney’s Office”) against an unknown perpetrator in relation to charges of endangering life and property through dangerous acts or means (shooting).

12. There is no information to indicate that any further investigative steps have been taken. The perpetrator remains unknown.

C. Incidents in 2010

13. On 10 November 2010 the applicant called the police to report that she had recently heard noise from the neighbouring building, where nobody was supposed to be living. She feared that something suspicious was happening. The police carried out an inspection of the scene but only found in the vicinity a homeless person, who argued that he had never been in the building in question.

14. On 22 November 2010 the applicant and her neighbour, T.O., reported to the police that a certain M.B. had often visited the applicant’s building, explaining that he represented an investor. He had offered to the applicant 1,000 euros (EUR) to leave her flat. After she had refused that offer, he had threatened to move into her flat when she was absent.

15. In connection with the applicant’s allegations, on 21 December 2010 the police interviewed M.B. He explained that he had been interested in buying the building containing the applicant’s flat, and that for that reason he had entered into negotiations with the tenants. However, he denied threatening or otherwise harassing them. M.B. also explained that he had abandoned the idea of buying the building as it would have entailed many legal disputes with the tenants.

16. On 22 December 2010 a fire broke out in the building where the applicant lived. The police attended at the scene and found that the fire had started in the premises of an abandoned retail store. The police recorded that there was no threat to people or particular damage to property. The fire was extinguished and no further action taken.

17. The next day, the tenants found a Zippo cigarette lighter at the scene which, according to the applicant, they immediately wanted to hand over to the police, but the police refused to accept it (see also paragraphs 20-21 below).

18. On 25 December 2010 the applicant informed the police that somebody was trying to break into the premises in which the fire had broken out few days earlier. The police attended at the scene but found nobody.

D. Incident of 4 January 2011

19. On 4 January 2011 a fire broke out in one of the flats (occupied by G.K.) in the applicant’s building.

20. Firefighters and the police immediately responded at the scene. They found traces of forced entry into the flat and a lighter of the same model as that found by the tenants following the fire of 22 December 2010 (see paragraphs 16-17 above). They also found that a pile of old clothes had burned in the living room. In the first interviews conducted with the tenants, one of them stated that G.K.’s former husband had threatened to move by force into the flat in question and had also harassed neighbours.

21. The next day, the police carried out an onsite inspection and seized a plastic bucket and clothes which they found in the flat. The police furthermore seized a lighter found at the scene and the lighter found by the tenants following the incident of 22 December 2010. The police also took samples from various objects in the flat. The seized material and samples were sent to the police forensic centre for further analysis.

22. On the same day, the police interviewed the applicant and her neighbours. They reported the following:

- the applicant argued that M.B. had often visited the building accompanied by several men and had exerted pressure on the tenants to move out of the building. He had offered to the applicant different amounts of money, and at one point one of his men had said that they would easily get rid of the tenants. The applicant knew that some of the tenants had accepted M.B.’s offers. She also heard that some other investors had been interested in the building but that they had changed their mind when they had realised that M.B. had decided to invest there;

- G.K. stated that she had had problems with M.B., who had threatened her since she had refused to move out of the building. She suspected that M.B. was behind the fire;

- T.Đ. explained how the tenants had big problems with the investor to whom the owner wanted to sell the house and who wanted to throw them out of the building. She furthermore stated that G.K.’s former husband had said that he would move into the above-mentioned flat (see paragraph 19). She also explained how, following the fire of 22 December 2010, she and her husband had found a lighter of the same type as the one found after the fire of 4 January 2011. This was confirmed by T.Đ.’s husband;

- LJ.O., who is T.Đ.’s mother, stated that at the time of the incident she had been in her flat when she had heard an explosion and smelled petrol, after which she had seen fire in G.K.’s flat. LJ.O. also stated that the tenants had been often visited by M.B., who had introduced himself as the representative of the owner and who had offered them money to leave the building;

- M.D. stated that around Christmas two men had knocked on her window but as she had not opened the door to them they had gone to see the applicant and said something to the effect that they had done what she (the applicant) had asked for and that the building was now on fire.

23. On 5 January 2011 the police lodged a criminal complaint with the State Attorney’s Office against an unknown perpetrator in relation to charges of endangering life and property through dangerous acts or means (arson).

24. On 11 January 2011 the applicant went to the police station as she wanted to add to her previous statement. The applicant stated that at the time of the 2005 incident she had had problems with her former husband. Moreover, in April or May 2010, M.B. had started coming to the building and talking to the tenants with a view to removing them from the building. He had offered to the applicant different amounts of money to move, but as she had refused he had threatened to move into her flat when she was absent. In December 2010 more men had come in a car to inspect the building. They had said that they represented a certain Ma.Be., who had become the owner of the building. Previously, the applicant had managed to get in touch with Ma.Be. and on that occasion he had stated that he would sell the building and that he did not care about the tenants. Then on 22 December 2010 several men had come with the same car that had been used by those who had come earlier to inspect the building. They had asked about a certain person and left. That evening the fire had broken out in the abandoned retail store.

25. According to the note of her interview, the applicant also stated that she had heard that a certain person, who at the time of the fire in G.K.’s flat had been carrying out some work there, had been dangerous and had participated in an incident of arson. She also stated that she had heard that a certain L.Č. had become the owner of the building and that a certain O.Č. was also associated with her [1].

26. On 17 January 2011 the applicant went to the State Attorney’s Office and alleged that L.Č. (who according to the applicant had become the owner of the building on 21 December 2010) and Ma.Be.[2] had been behind the fires on 22 December 2010 and 4 January 2011.

27. On 18 January 2011 the applicant informed the police that people, whom she considered to be behind the arson, were trying to break into the building. The police responded at the scene, where they found O.Č., his lawyer and a business associate.

28. In his interview with the police, O.Č. explained that a few months earlier (on 14 December 2010) his wife, L.Č., had bought the building from V.W-M. He also stated that he had started negotiating with the tenants through a lawyer about the possibility of their removal from the building. He denied threatening them or otherwise being associated with the arson. He refused to participate in a polygraph test, arguing that he had certain psychological problems and was under medication. Moreover, he could not prove his alibi for 4 January 2011.

29. The police also interviewed O.Č.’s lawyer and his business associate, who explained the circumstances of their business engagement with O.Č. They had no information concerning the arson. The applicant was also interviewed, and she repeated her earlier statement to the police and the State Attorney’s Office.

30. On 20 January 2011 a fire inspector produced a report according to which the fire on 4 January had been caused by an inflammatory liquid being first spread over the flat and then set on fire using an open flame.

31. In the period between September and November 2011 the police forensic centre produced reports which found that the material seized from the flat had contained traces of gasoline and that no fingerprint traces had been identified. However, a sample of male DNA had been identified on one of the objects. The DNA sample did not correspond to any of the samples stored in the centre’s database.

32. In September 2012 the police informed the State Attorney’s Office of the results of the investigation.

E. Subsequent developments

33. In the meantime, on 28 February 2011 the applicant signed a contract with L.Č., represented by her husband O.Č., under which she would move out of the house in exchange for EUR 6,000. She also accepted that she had received the amount in question and that she had no other claims towards L.Č. The applicant argued before the Court that she had signed the contract as a result of threats made by O.Č. According to the applicant, he had promised to pay her an additional EUR 40,000, which he had never done.

34. On an unspecified date in March 2011 the applicant and the other tenants moved out of the building, following which the building was demolished and a hotel was built on that location.

35. On 10 July 2011 O.Č. informed the police of a message which he had received from the applicant in which she suggested that O.Č. still owned her money and that she would ensure that he ended up in prison for trying to kill her. Two days later, the applicant called the police and asked them to be present while she took some of her belongings from the flat.

36. On 9 April 2013 the applicant reported to the police that during 2012, and again between March and April 2013, O.Č. had several times threatened her with violence.

37. On 20 April 2013 the applicant reported to the police that she had learned that a certain B.N. and D.V. had started the fire in the building where she lived. She also stated that she had talked to D.V., who had on that occasion said that they should have also spilled gasoline on the applicant and set her on fire and that it was not excluded that they would do so.

38. On 3 June 2013 the police interviewed O.Č., who argued that the applicant was harassing and threatening him in connection with an amount of money that she expected to receive for the flat. However, O.Č. considered that the payment had been settled and that he did not owe anything to her.

39. Meanwhile, in May, and then in October 2013, the applicant lodged further complaints against O.Č., alleging that he had threatened her in connection with the above-mentioned debt in respect of the flat.

40. On 9 November 2013 the police informed the State Attorney’s Office of the applicant’s complaints, and the State Attorney’s Office requested that a further interview be conducted with O.Č.

41. The police interviewed O.Č. on 15 January 2014. He denied making any threats against the applicant but argued that she had harassed and threatened him over the debt, which he considered did not exist.

42. After making a number of enquiries into the status of her case, on 6 October 2014 the applicant received a letter from the State Attorney’s Office indicating that O.Č. had been questioned and that he had denied all of the applicant’s allegations and that there was no evidence to refute his statement. The State Attorney’s Office also stressed that an investigation into the arson was still pending.

43. On 6 November 2014 the applicant received a letter from the Zagreb County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu) reiterating the information provided by the State Attorney’s Office.

44. On 17 December 2014 the applicant was questioned by the police concerning her numerous complaints regarding the ineffectiveness of the investigation into her allegations of harassment and threats made by O.Č. On that occasion, she alleged that a number of other individuals were associated with O.Č. and the events leading to her forceful removal from her flat.

45. On 12 May 2015 the State Attorney’s Office rejected the applicant’s criminal complaints against O.Č. in relation to charges of threats on the grounds that there was no evidence to suggest that he had committed the offence in question. The applicant was instructed that she could take over the prosecution as a subsidiary prosecutor.

46. The investigation into the two instances of arson is still pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

47. The offence of endangering life and property through dangerous acts or means was, at the relevant time, proscribed under Article 263 of the 1997 Criminal Code (Official Gazette, no. 110/1997, with further amendments). The offence of making serious threat is proscribed under Article 139 of the 2011 Criminal Code (Official Gazette, no. 125/11, with further amendments).

48. The relevant domestic law on the functioning of criminal investigations and prosecutions is set out in the case of Remetin v. Croatia (no. 2), no. 7446/12, §§ 55-63, 24 July 2014.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

49. The applicant complained of the inadequate procedural response of the domestic authorities to her allegations of harassment, arson and threats by a private party. She relied on Articles 3 and 8 of the Convention.

50. The Court finds, being the master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see, for instance, Remetin v. Croatia (no. 2), no. 7446/12, §§ 55-63, 24 July 2014), that the applicant’s complaint falls to be examined under Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

51. The Government contested that argument.

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

52. The Government argued that the applicant’s complaints concerning the 2005 incident had been lodged with the Court out of the six-month time‑limit. They pointed out that a criminal complaint concerning that incident had been lodged on 18 January 2006 and that no further actions had been taken. However, the applicant had brought her complaints to the Court concerning that incident only on 19 January 2015. The Government also considered that the applicant had failed to exhaust the domestic remedies concerning O.Č.’s threats against her as she had not taken over the prosecution as a subsidiary prosecutor following the rejection of her criminal complaint by the State Attorney’s Office on 12 May 2015.

53. As regards compliance with the six-month time-limit concerning the 2005 incident, the applicant argued that she had considered that the matter was still under investigation in the context of the investigations into the other incidents that had occurred later. With regard to the exhaustion of domestic remedies, the applicant submitted that ever since 2010 she had diligently and actively participated in the criminal investigations concerning the incidents in her building. In her view, as a victim of violence, she had had no duty to take over the prosecution against the suspected perpetrator since the obligation to investigate and prosecute effectively the acts of violence by private parties was an obligation incumbent on the State authorities.

2. The Court’s assessment

54. As to the Government’s objection relating to the applicant’s failure to comply with the six-month time-limit concerning the 2005 incident, the Court considers that whereas it is true that the circumstances concerning the alleged harassment, arson and threats to which the applicant was subjected need to be examined as a whole, the incident of 22 December 2005 is sufficiently distinct in time and the prevailing circumstances that it cannot be examined in the context of the succession of events starting in November 2010. This is particularly true in view of the fact that it follows from a note regarding the applicant’s police interview of 11 January 2011 (the authenticity and credibility of which the Court sees no reason to put into doubt) that the incident of 22 December 2005 was linked to the applicant’s problem with her husband. On the other hand, the events that started in November 2010 (namely some five years later) related to the alleged forceful attempts to remove her from the flat (see paragraph 24 above).

55. In these circumstances, noting the fact that the last procedural action concerning the 2005 incident was taken in January 2006 and that the applicant brought her case to the Court some nine years later without any meaningful developments concerning that incident having taken place at the domestic level, the Court finds that the applicant failed to comply with the six-month time-limit, as required under the Court’s case-law (see, for instance, Vuletić v. Croatia (dec.), no. 19256/13, §§ 21-25 23 June 2015). It follows that the applicant’s complaint concerning the 2005 incident must be rejected, in accordance with Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

56. As to the Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies, the Court notes that in connection with the alleged harassment, arson and threats the applicant lodged several criminal complaints. She in particular lodged a criminal complaint against O.Č. in relation to charges of making serious threats. There is nothing to indicate that the ensuing proceedings were in principle not capable of complying with the State’s procedural obligation.

57. In the Court’s view, by virtue of that remedy the State was afforded an opportunity to put matters right. The applicant must therefore be regarded as having brought the substance of her complaint to the notice of the national authorities and as having sought redress through the domestic channels for her complaint. Thus, from the perspective of the duty to exhaust the domestic remedies, she was not required in addition to pursue the matter by instituting substitute prosecution proceedings, which would have had the same objective as her criminal complaint (see R.B. v. Hungary, no. 64602/12, §§ 61-62, 12 April 2016).

58. It is true that in some instances of private violence when an applicant has availed himself or herself of the possibility to pursue the private prosecution of his or her attacker, the Court must examine the effectiveness and the manner in which such a criminal-law mechanism was implemented. However, the Court has never held that an applicant is obliged to use that avenue in order to exhaust the domestic remedies since it is primarily for the prosecuting authorities to investigate and prosecute attacks on a person’s physical and psychological integrity (see, in this context, Remetin (no. 2), cited above, § 112). In any event, given the seriousness of the applicant’s allegations and the apparently orchestrated attempts to intimidate her and the other tenants of the building, the Court is not convinced that a private prosecution would have been an effective avenue for the applicant’s complaints.

59. In view of the above, the Court rejects the Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies. The Court furthermore notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

60. The applicant contended that the relevant domestic authorities, namely the police and the State Attorney’s Office, had never taken seriously her allegations of harassment and threats and violence by private parties and had never approached the matter as a whole trying to understand the general context of these events and their background. The domestic authorities had rather treated these events as isolated incidents, which had been insufficient to address the matter effectively. In the applicant’s view, the procedural response of the domestic authorities into her complaints had not been effective and thorough.

61. The Government stressed that the domestic authorities had acted properly and diligently in respect of all the incidents in the applicant’s building. In particular, the police had always reacted promptly to any call by the applicant and the other neighbours, they had commissioned different expert reports and interviewed a number of witnesses, and every incident had been examined individually and in the context of the overall situation. At the same time, the applicant’s statements had been inconsistent, but the police had nevertheless pursued all the relevant leads which she had brought to their attention. The fact that the investigation into the arson incidents (only one of which appeared to be the result of the commission of a criminal offence, which had happened in the flat of another private individual, G.K.) was still pending did not suggest a breach of the domestic authorities’ procedural obligation, which was an obligation of means and not of results.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

62. The Court refers to the general principles under Article 8 of the Convention concerning the instances of private violence set out in the cases of Sandra Janković v. Croatia (no. 38478/05, §§ 44-47, 5 March 2009) and Isaković Vidović v. Serbia (no. 41694/07, §§ 58-61, 1 July 2014).

63. Moreover, the Court would stress that where an individual makes a credible assertion of having been subjected to repeated acts of harassment, however trivial the isolated incidents might be, it falls on the domestic authorities to assess the situation in its entirety, including the risk that similar incidents would continue. This assessment should, above all, take due account of the psychological effect that the risk of repeated harassment, intimidation and violence may have on the victim’s everyday life. Where it is established that a particular individual has been systematically targeted and future abuse is likely to follow, apart from responses to specific incidents, the authorities may be called upon to implement an appropriate action of a general nature to combat the underlying problem (see Irina Smirnova v. Ukraine, no. 1870/05, § 71, 13 October 2016, with further references).

(b) Application of these principles to the present case

64. The Court notes that the applicant alleged that she had been subjected to repeated instances of threats and harassment and that two instances of arson in the building – which had put at risk the physical and mental integrity of the applicant and the other tenants, as well as their property – had been aimed at intimidating her and the other neighbours into moving out of their flats (see paragraphs 14, 16, 22, 24, 26-27, 37, 39 and 44). The Court considers that alleged acts of violence such as those require the States to adopt adequate positive measures in the sphere of criminal-law protection (compare Sandra Janković, cited above, § 47).

65. As to the criminal-law mechanisms provided under the Croatian legal system, the Court notes that the offences alleged by the applicant are proscribed under the relevant Criminal Code. Moreover, the domestic legal system provides for effective procedural mechanisms to pursue the violent acts alleged by the applicant (see paragraphs 47-48 above, with further references).

66. The Court will next examine whether the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s procedural obligations under Article 8 of the Convention (see, for the relevant test, Remetin (no. 2), cited above, § 103). In particular, in view of the nature of the applicant’s complaint, it will have regard to the question of whether the authorities assessed the impugned situation in its entirety and whether they implemented an appropriate action of a general nature to combat the underlying problem (see paragraph 63 above).

67. At the outset, the Court would stress that it is not convinced that the domestic authorities effectively and comprehensively approached the applicant’s case. It notes, for instance, that following the applicant’s and her neighbour’s suggestion in November 2010 that M.B. had exerted pressure and threatened them with the aim of removing them from the building, the police took no measures to ascertain whether the other neighbours had had the same experience. However, after the arson of 4 January 2011, a number of the applicant’s neighbours mentioned M.B. to the police as somebody potentially involved in the event (see paragraphs 15 and 22 above).

68. Moreover, it would appear that there was no serious attempt to investigate the event of 22 December 2010. Thus, the police took no measures to ascertain the circumstances of the event (see paragraph 16 above), such as conducting an onsite inspection. It was the tenants who found the evidence at the scene, namely a lighter of the same type as that used for the arson of 4 January 2011 (see paragraphs 17 and 21-22 above), which arguably linked the two events.

69. Furthermore, the Court notes that at a later stage the applicant explicitly suggested the names of different people who had been involved in the events (see paragraphs 24, 26, 37 and 44 above). She also stated that different men had come to inspect the building, but that they had always used the same car and that their last visit had happened on the day when the fire had broken out in December 2010 (see paragraph 24 above).

70. However, there is no indication that the police ever attempted to follow up these leads. Thus, for instance, the identity of the men who visited the building remains unknown, as no specific action was taken to identify them. Although DNA traces were found at the scene (see paragraph 31 above), no initiative was taken to compare them against the DNA samples of some of the people explicitly mentioned or suggested to be behind the arson. This in particular concerns (i) D.V. (see paragraph 37 above) and (ii) O.Č., who notably refused to submit to a polygraph test and could not give an alibi for 4 January 2011, when the fire broke out in the building (see paragraph 28 above). It should also be noted that there is no indication that the other tenants in the building were interviewed in connection with the applicant’s explicit allegations against certain people, notably B.N. and D.V., concerning their involvement in that event.

71. The Court would also stress that the examination of the applicant’s complaints of threats having been made against O.Č. was undertaken and processed by the State Attorney’s Office as an isolated event (see paragraph 45 above), rather than in the context of the entire situation, as impugned by the applicant. This, in the Court’s view, also suggests that the domestic authorities failed to recognise and address the underlying problem of the complaints made by the applicant.

72. It should also be noted that more than seven years after the instances of arson in the applicant’s building and the various instances of threats and harassment, an investigation into those events is still pending, without any meaningful progress having been made. In such circumstances, the Court concludes that the authorities have failed to comply with the requirement of promptness implicit in the procedural obligation to prosecute acts of violence under the Convention (see Remetin (no. 2), cited above, § 120).

73. Accordingly, all the above circumstances render it sufficient for the Court to conclude that the domestic authorities failed in their obligation to effectively and expeditiously respond to the allegations by the applicant of harassment, arson and threats. The Court thus finds that in the circumstances of the present case the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented was defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s procedural obligations under Article 8 of the Convention.

74. There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

75. The applicant also invoked Article 2 of the Convention, complaining of the inadequate procedural response of the domestic authorities to her allegations of harassment.

76. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded, and must be rejected, pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

77. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

78. The applicant claimed EUR 15,000 in respect of non-pecuniary damage.

79. The Government contested the claim.

80. The Court considers that the applicant must have sustained non‑pecuniary damage, which cannot be sufficiently compensated for only by the finding of a violation. Ruling on an equitable basis, it awards the applicant EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on this amount.

B. Costs and expenses

81. The applicant also claimed 13,500 Croatian kunas (approximately EUR 1,820) for the costs and expenses of her legal representation.

82. The Government contested that claim.

83. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. Regard being had to the documents in its possession and the above-mentioned criteria, as well as the sum which has been paid to the applicant’s lawyer in respect of the granted legal aid (EUR 850), the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 970, plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of his costs and expenses incurred before the domestic authorities and before the Court.

C. Default interest

84. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the applicant’s complaints concerning the 2010 and 2011 incidents and the subsequent events under Article 8 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 970 (nine hundred seventy euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 4 October 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener Kristina Pardalos
Deputy Registrar President

[1]. Rectified on 22 January 2019: the word „him“ was replaced by „her“.

[2]. Rectified on 22 January 2019: the initials „Me.Be.“ were replaced by „Ma.Be.“.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije