Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET JELIĆ protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 57856/11)
PRESUDA
STRASBOURG,
12. lipnja 2014.
Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44. § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Jelić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:
Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,
Nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 20. svibnja 2014., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 57856/11) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka, gđa Ana Jelić („podnositeljica“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 30. kolovoza 2011.
2. Podnositeljicu je zastupao g. L. Šušak, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Podnositeljica posebice tvrdi da nisu bile ispunjene postupovne obveze tužene države iz članaka 2. i 14. Konvencije i da nije imala djelotvoran pravni lijek u tom smislu, kako to zahtijeva članak 13. Konvencije.
4. Dana 30. listopada 2012. o zahtjevu je obaviještena Vlada.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
5. Podnositeljica je rođena 1934. godine i živi u Sisku.
A. Ubojstvo supruga podnositeljice i istraga
6. Prema navodima podnositeljice, dana 15. studenoga 1991. oko 21:45 sati, petorica muškaraca u maskirnim uniformama i s fantomkama na glavi ušli su u njihovu kuću u Sisku i odveli njezinog supruga, Vasu Jelića, koji je bio srpskog etničkog podrijetla. Svih petoro muškaraca imali su vatreno oružje. O događaju je istu večer obavijestila policiju.
7. Dana 19. studenoga 1991. sisačka policija obavila je obavijesni razgovor sa stanovitim B.S., koji je rekao da su 15. studenoga 1991. četvorica muškaraca u maskirnim uniformama i s fantomkama na glavi ušli u njegov stan i odveli ga u kamion, gdje su mu zavezali ruke i stavili povez preko očiju. Ubrzo nakon toga doveli su još jednu osobu u teretno vozilo i prevezli ih u nepoznatu zgradu. Tamo su ga muškarci ispitivali, nakon čega su ga odvezli na drugo mjesto gdje su ga pustili. Kasnije je saznao da je druga osoba, koja je bila odvedena s njime, bio Vaso Jelić.
8. Dana 9. veljače 1992. tijelo Vase Jelića pronađeno je na obali rijeke Kupe u Sisku. Obdukcijom koja je bila obavljena 10. veljače 1992. utvrđeno je da je bio ustrijeljen.
9. Dana 10. veljače 1992. podnositeljica je saznala da je tijelo njezina supruga pronađeno u Sisku, na obali rijeke Kupe.
10. Dana 3. travnja 1992. sisačka policija podnijela je kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku protiv nepoznate osobe ili nepoznatih osoba zbog ubojstva Vase Jelića.
11. Čini se da u razdoblju od 1992. do rujna 1999. godine nisu provođene daljnje istražne radnje vezano uz smrt Vase Jelića.
12. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda osnovalo je 1996. godine Prijelaznu upravu Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem ("UNTAES"). Dana 15. siječnja 1998. okončan je mandat UNTAES-a i započeo je prijenos vlasti na hrvatska tijela vlasti.
13. Dana 10. rujna 1999. Policijska uprava sisačko-moslavačka, Odjel kriminalističke policije, Odsjek za suzbijanje terorizma, (u daljnjem tekstu "Odsjek za suzbijanje terorizma PU sisačko-moslavačke"), obavio je obavijesni razgovor sa stanovitim S.K. On je rekao da je prikupljao informacije o ubojstvima osoba srpskog etničkog podrijetla na području Siska i okolice. Prema njegovim saznanjima, pedeset četvoro Srba ubijeno je u Sisku te još dvadeset devet u Kinjačkoj, selu u blizini Siska, svi u razdoblju između 1991. i 1992. godine. Pored toga, oko pet stotina osoba srpskog podrijetla evidentirano je nestalima. S.K. je također rekao da je čuo kako je Đ.B., u to vrijeme načelnik sisačke policije, bio iznenađen time što je S.B. bio ubijen, iako on nije bio na popisu za likvidaciju.
14. Dana 8. prosinca 2000. Odsjek za suzbijanje terorizma PU sisačko- moslavačke obavio je obavijesni razgovor s podnositeljicom. Ponovila je da su 15. studenoga 1991. u 21:45 sati petorica muškaraca u maskirnim uniformama i s fantomkama na glavi ušli u njihovu kuću i odveli njezinog supruga. Svih petoro muškaraca imali su vatreno oružje. Nadalje je ponovila da je o cijelom događaju istu večer obavijestila policiju.
15. Dana 9. siječnja 2001. Odsjek za suzbijanje terorizma PU sisačko- moslavačke ponovno je obavio razgovor s B.S. (vidi stavak 7. ove presude), a 12. siječnja 2001. ispitao je liječnika koji je 10. veljače 1992. obavio obdukciju na tijelu Vase Jelića.
16. Dana 25. siječnja 2001. Odsjek za suzbijanje terorizma PU sisačko- moslavačke obavio je razgovor s M.Lj. i Mi.Lj., koji su u to vrijeme živjeli s obitelji Jelić; oni su potvrdili izjavu koju je dala podnositeljica.
17. Dana 24. prosinca 2002. istražni sudac Županijskog suda u Sisku saslušao je svjedoka M.M. koji je rekao da je 1991. godine bio pripadnik pričuvnih snaga policije. Jedne noći vozio se u automobilu s trojicom svojih kolega (identificirao ih je nadimcima) kada su primijetili teretno vozilo parkirano na ulici i nekoliko muškaraca u maskirnim uniformama kako stoje oko njega. M.M. i njegovi kolege upitali su te muškarce što se događa, a oni su im odgovorili da su došli "pretražiti kuću Srbina koji ima neko lovačko oružje". Jedan od muškaraca skinuo je svoju fantomku s glave te ga je M.M. prepoznao kao [A.]H. Također je vidio stariju ženu kako plače i nariče, te kako traži od muškaraca da puste muškarca kojeg su vodili sa sobom. M.M. i njegovi prijatelji nakon toga su se odvezli. Kasnije je čuo da je muškarac koji je bio odveden bio Vaso Jelić; on je bio odveden u Jodno, lječilište u kojem su u to vrijeme bile smještene hrvatske snage, a nalazilo se nasuprot tvornice Siscia. Tu je informaciju dobio od osobe pod imenom G., koja mu je također rekla da je Vaso Jelić bio likvidiran i bačen u rijeku Kupu.
18. M.M. je nadalje pojasnio da je jedne noći primijetio da je nekoliko osoba držano u WC-u vojarne ZNG-a u blizini Siska, gdje je on bio smješten. Pokraj WC-a vidio je tri tijela pokrivena dekom. Upitao je neke svoje kolege da ga prevezu u svom teretnom vozilu od vojarne do Siska. Prije nego što su došli do Siska oni su se zaustavili i bacili tri tijela prekrivena dekom u rupu. Kasnije se u Sisku susreo sa svim muškarcima koji su s njime bili u teretnom vozilu, ali nije znao njihova imena. Rečeno mu je da o tome nikome ne govori.
19. Konačno, M.M. je rekao kako je u nekoliko navrata vidio da je policija dovodila gole osobe u vojarnu ZNG-a, a ponekad je čuo vriskove iz baraka.
20. Dana 26. ožujka 2003. sisačka policija obavila je razgovor s anonimnim svjedokom koji je dao informacije o ubojstvima osoba srpskog podrijetla na području Siska tijekom 1991. i 1992. godine. Rekao je da su se uhićenja i ubojstva osoba srpskog etničkog podrijetla provodila prema nalozima Đ.B., načelnika sisačke policije, koji je imao popis osoba za uhićenje i likvidaciju. Njegov glavni pomoćnik bio je njegov zamjenik, V.M. Motiv za uhićenja često je bilo ostvarenje materijalne koristi. Pojedinci o kojima je riječ prvo su bili označeni poticateljima neprijateljskih aktivnosti i članovima Srpske demokratske stranke i nakon što su bili uhićeni, iz kuća su im oduzete sve dragocjenosti koje su potom prodavane. Novac su dijelili V.M. i Đ.B.
21. Što se tiče uhićenja Vase Jelića, svjedok je identificirao M.M. kao jednu od osoba koje su bile umiješane. Rekao je da je Vaso Jelić prvo bio odveden u policijsku stanicu, a nakon toga u Jodno. Nakon toga odveden je u vojarnu ZNG-a gdje je i ubijen. Jedna od osoba koja je uhitila Vasu Jelića bio je A.H., koji ga je i ubio.
22. Svjedok je dodao da je spreman o tim događajima svjedočiti pred sudom.
23. Dana 19. svibnja 2003. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku obavilo je razgovor s još jednim anonimnim svjedokom. Rekao je da se početkom 1991. pridružio hrvatskoj vojsci, i to Uredu za obranu Sisak. Dodijeljen je pričuvnim postrojbama Policijske uprave sisačko-moslavačke, na čelu koje je bio Đ.B., a njegov zamjenik bio je V.M. Postrojbu kojoj se svjedok pridružio vodio je Ma.M. Svjedok je imenovao nekoliko svojih kolega. Đ.B., V.M. i pokojni J.B. napravili su popis osoba koje treba uhititi i dovesti u Prvu policijsku postaju, te su u tu svrhu izdane naredbe. A.H. je gotovo uvijek bio prisutan kada su izdavane naredbe za uhićenja. Članovima pričuvnih postrojbi dane su srpske zastave sa četiri slova C, značke i kartice koje je navodno izdala Srpska demokratska stranka i potvrde koje je ta stranka izdavala, a kojima se davalo priznanje za doprinos njezinom širenju na okupiranim teritorijima; ti su se predmeti trebali podmetati u kuće Srba na sisačkom području kako bi mogli poslužiti kao dokazi neprijateljske aktivnosti.
24. Naveo je da su žrtve bile uhićivane u svojim domovima i da se uvijek oduzimao novac, zlato i druge dragocjenosti. Žrtve su prvo odvođene u policijsku postaju, nakon toga u Jodno, a kasnije u vojarnu ZNG-a, gdje su bili skidani do gola i ubijani.
25. Rekao je da je osobno sudjelovao u uhićenju Vase Jelića i da je iz njegove kuće također oduzeto lovačko oružje.
26. Dana 29. srpnja 2005. Državno odvjetništvo objavilo je dokument o istragama ubojstava civila između 1991. i 1995. godine. Dokument je upućen županijskim državnim odvjetništvima od kojih je zatraženo da ispitaju sve do tada prikupljene informacije o ubojstvima civila u tom razdoblju i da svoje aktivnosti usmjere na pronalaženje počinitelja i prikupljanje relevantnih dokaza u cilju pokretanja kaznenih postupaka.
27. Dana 29. svibnja 2006. Policijska uprava sisačko-moslavačka, Ured načelnika, obavila je razgovor sa stanovitim A.R., bivšim pripadnikom policije, koji je rekao da će obavijestiti medije o svemu što zna o ubojstvima Srba i miniranju njihovih kuća tijekom rata u Hrvatskoj te da će svjedočiti protiv Đ.B., bivšeg načelnika Policijske uprave sisačko-moslavačke za vrijeme rata, ako se ne ispune njegovi zahtjevi za izmjenama njegovog "ratnog puta". Dodao je da je izvršavao naređenja, kao i mnogi drugi, i da zna tko je što naređivao u Jodnom i što se događalo tamo i na drugim lokacijama u Sisku i okolici.
28. Dana 9. listopada 2008. Državno odvjetništvo izdalo je naputak županijskim državnim odvjetništvima za provedbu Krivičnog zakona i Zakona o kaznenom postupku, u kojem je naznačilo da su nadzorom njihovog rada utvrđena dva glavna problema: moguća pristranost osoba uključenih u postupke koji su u tijeku s obzirom na etničku pripadnost žrtava ili počinitelja; i problem suđenja u odsutnosti (in absentia). Naputcima su se tražile nepristrane istrage svih ratnih zločina, neovisno o etničkoj pripadnosti umiješanih osoba, bilo da su one žrtve ili počinitelji, te je u vezi s tim stavljen naglasak na obveze onih koji rade u državnom odvjetništvu.
29. Dana 24. ožujka 2009. Policijska uprava sisačko-moslavačka, Odjel kriminalističke policije, Odsjek ratnih zločina, (u daljnjem tekstu "Odsjek ratnih zločina PU sisačko-moslavačke"), poslao je oružje koje je pripadalo A.H. i metak izvađen iz tijela Vase Jelića na balističko vještačenje. Nalaz i mišljenje od 30. travnja 2009. pokazalo je da se oni ne podudaraju.
30. Dana 23. kolovoza 2010. Odjel kriminalističke policije PU sisačko- moslavačke dostavio je nalaz i mišljenje Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku, obavještavajući ga da su proveli analizu službenih dokumenata Odjela te da su pronašli dokumente o uhićenju i ubojstvu niza civila. U pogledu Vase Jelića navedeno je da je njegovo mrtvo tijelo pronađeno 9. veljače 1992. na obali rijeke Kupe u Sisku.
31. Dana 28. ožujka 2011. Odjel kriminalističke policije PU sisačko- moslavačke obavio je razgovor s M.Mi., koji je bio predsjednik Zajednice općina Sisak tijekom rata i koji je identificirao zapovjednika postrojbi hrvatske vojske stacioniranih u Jodnom 1991. godine.
B. Postupak po optužnici
32. Dana 20. lipnja 2011. Policijska uprava sisačko-moslavačka podnijela je kaznenu prijavu protiv Đ.B., V.M. i D.B., optužujući ih za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. U to je bilo uključeno i ubojstvo supruga podnositeljice. Istoga su dana uhićeni Đ.B., načelnik Policijske uprave sisačko-moslavačke 1991. i 1992. godine, V.M., zapovjednik policijskih snaga na širem području Siska i Banovine 1991. i 1992. godine i zamjenik načelnika Policijske uprave sisačko-moslavačke, te D.B., pripadnik "Vukova", postrojbe hrvatske vojske.
33. Istraga je otvorena neutvrđenog datuma, a 13. srpnja 2011. Đ.B. je preminuo.
34. Dana 16. prosinca 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu protiv V.M i D.B. kod Županijskog suda u Osijeku, u kojoj se navodi da su bili zapovjednici postrojbe čiji su nepoznati pripadnici počinili niz zločina protiv civilnog stanovništva u razdoblju između srpnja 1991. i lipnja 1992. godine, uključujući ubojstvo supruga podnositeljice. Optuženi su za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
35. Dana 9. prosinca 2013. donesena je prvostupanjska presuda. V.M. je proglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva na način da je kao "zapovjednik policijskih snaga na širem području Siska i Banovine" i "zamjenik načelnika sisačke policije", dozvolio ubojstva osoba srpske nacionalnosti i propustio poduzeti odgovarajuće mjere radi sprječavanja tih ubojstava. Mjerodavni dio presude koji se odnosi na supruga podnositeljice glasi:
"uvečer 15. studenoga 1991. u Sisku, skupina neidentificiranih naoružanih pripadnika sisačke policije, odjevenih u maskirne uniforme i fantomke ... došla je do doma Vase Jelića i pod prijetnjom oružja svezala mu ruke i stavila povez preko očiju te ga nakon toga odvezla na nepoznatu lokaciju u Sisku ... te ga usmrtila vatrenim oružjem ... [Nj]egovo tijelo, pogođeno sa sedam hitaca u glavu, prsa i lijevu ruku, pronađeno je 9. veljače 1992. na lijevoj obali rijeke Kupe u blizini Starog grada u Sisku."
V.M. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. D.B. je oslobođen svih optužbi.
C. Građanski postupak
36. Dana 28. veljače 2003. podnositeljica je podnijela tužbu protiv države pred Općinskim sudom u Sisku, tražeći naknadu štete za smrt supruga. Tužbeni je zahtjev odbijen 6. prosinca 2005., a takvu su presudu potvrdili Županijski sud u Sisku 22. ožujka 2007. i Vrhovni sud Republike Hrvatske 23. prosinca 2008. Nacionalni su sudovi utvrdili da je tužbeni zahtjev podnesen nakon proteka zakonskog zastarnog roka.
37. Naknadna ustavna tužba koju je podnositeljica podnijela, odbijena je 17. veljače 2011.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I IZVJEŠĆA
38. Članak 21. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000 i 28/2001) glasi kako slijedi:
„Svako ljudsko biće ima pravo na život.
...“
39. Člankom 34. Krivičnog zakona ("Narodne novine" br. 25/1977, 50/1978, 25/1984, 52/1987, 43/1989, 8/1990, 8/1991 i 53/1991), za ubojstvo je propisana zatvorska kazna od najmanje pet godina. Kvalificirano ubojstvo kažnjava se zatvorskom kaznom od najviše dvadeset godina.
40. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002), glase:
Članak 174. stavak 2.
"Da bi mogao ... odlučiti hoće li tražiti istragu ... državni će odvjetnik zahtijevati od redarstvenih vlasti da prikupe potrebne obavijesti i poduzmu druge mjere radi otkrivanja kaznenog djela [o kojem je riječ] i počinitelja ..."
Članak 177.
"Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, redarstvene vlasti dužne su poduzeti potrebne mjere da se pronađe počinitelj kaznenog djela ... te da prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog postupka ..."
Članak 187.
(1) Istraga se pokreće protiv određene osobe kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo.
(2) U istrazi će se prikupiti dokazi i podaci koji su potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak ..."
41. Izvješće o radu državnih odvjetništava u 2012. godini, podneseno Saboru u rujnu 2013., navodi da je u razdoblju između 1991. i 31. prosinca 2012. evidentirano 13 749 žrtava rata u Hrvatskoj, od kojih je 5 979 ubijeno. Dosad su hrvatska tijela otvorila istragu protiv 3 436 navodnih počinitelja kaznenih djela. Podignuto je 557 optužnica za kaznena djela povezana s ratom.
III. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO
42. Statut Međunarodnog kaznenog suda (članak 25.), Statut Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (članak 6.), kao i Statut Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije upućuju na individualnu kaznenu odgovornost. Članak 7. potonjeg glasi:
Individualna kaznena odgovornost
"1. Osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od kaznenih djela navedenih u člancima 2. do 5. ovog Statuta snosi individualnu odgovornost za to kazneno djelo.
2. Nijedna optužena osoba, bilo da se radi o šefu države ili vlade ili o odgovornom državnom dužnosniku, ne može biti oslobođena kaznene odgovornosti niti joj se može ublažiti kazna na osnovu njezinog službenog položaja.
3. Ukoliko je neko od djela navedenih u člancima 2. do 5. ovog Statuta počinio podređeni, njegov nadređeni ne može biti oslobođen kaznene odgovornosti ako je znao ili je bilo razloga da zna da se podređeni sprema počiniti takva djela ili da ih je već počinio, a on nije poduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počinitelje.
4. Optužena osoba koja je postupala prema naređenju Vlade ili nadređenog ne može biti oslobođena kaznene odgovornosti, ali joj se to može uzeti u obzir kao osnov za ublažavanje kazne ako Međunarodni sud utvrdi da je to u interesu pravde."
PRAVO
I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 2. KONVENCIJE
43. Podnositeljica ističe prigovor da je njezin suprug ubijen i da to nije bilo u dovoljnoj mjeri istraženo. Poziva se na materijalne i postupovne aspekte članka 2. Konvencije, čiji mjerodavni dio propisuje:
"1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kazneno djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom.
...“
A. Dopuštenost
1. Tvrdnje stranaka
44. Vlada tvrdi da podnositeljica nije iscrpila sva raspoloživa domaća pravna sredstva. Navodi da je podnositeljica mogla podnijeti pritužbu protiv pojedinih policijskih službenika ili djelatnika državnog odvjetništva koji su bili zaduženi za istragu vezano uz smrt njezinog supruga. Takva je pritužba mogla dovesti do pokretanja stegovnih postupaka. U pogledu zaštite od nezakonitog postupanja domaćih tijela, Vlada ističe da je podnositeljica mogla zatražiti naknadu štete od države u skladu sa Zakonom o sustavu državne uprave. Vlada tvrdi kako je utvrđeno da je takva kombinacija pravnih sredstava bila učinkovita u predmetu D.J protiv Hrvatske (br. 42418/10, 24. srpnja 2012.).
45. U svom odgovoru, podnositeljica navodi da su nadležne vlasti bile upoznate s ubojstvom njezina supruga najranije 1991. godine i da su imala obvezu provesti službenu istragu uz pomoć države. Pravna sredstva na koja se poziva Vlada nisu relevantna.
2. Ocjena Suda
46. Prije nego što se okrenemo pitanjima stranaka koja se odnose na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava, Sud će prvo riješiti pitanje svoje vremenske nadležnosti.
(a) Spojivost ratione temporis
47. Sud napominje da se postavlja pitanje vremenske nadležnosti Suda, s obzirom na prigovore podnositeljice temeljem materijalnog i postupovnog aspekta članka 2. Konvencije.
(i) Materijalni aspekt
48. Sud ponavlja da odredbe Konvencije ne vežu ugovornu stranu u pogledu bilo koje činidbe ili činjenice koji su se dogodili ili bilo koje situacije koja je prestala postojati prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tu stranu; radi se o utvrđenom načelu u sudskoj praksi Suda koje se temelji na međunarodnom javnom pravu (vidi, između ostalih izvora, predmet Šilih protiv Slovenije [VV], br. 71463/01, § 140., 9. travnja 2009.).
49. U vezi s tim Sud prvo napominje da je Konvencija u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 5. studenoga 1997. Stoga su prigovori podnositeljice koji upućuju na odgovornost ugovorne strane za događaje nastale 1991. i 1992. godine izvan vremenske nadležnosti Suda.
50. Sud napominje da su supruga podnositeljice odveli muškarci u maskirnim uniformama dana 15. studenoga 1991. Njegovo je mrtvo tijelo pronađeno 9. veljače 1992. Navodna materijalna povreda članka 2. Konvencije stoga je nastala prije 5. studenoga 1997. kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku.
51. Iz toga slijedi da je prigovor temeljem materijalnog aspekta članka 2. Konvencije nespojiv ratione temporis s odredbama Konvencije u smislu članka 35. § 3. (a) i da ga stoga treba odbaciti na temelju članka 35. § 4.
(ii) Postupovni aspekt
52. U pogledu postupovne obveze iz članka 2. Konvencije, u svojoj presudi u predmetu Šilih (vidi predmet Šilih, naprijed citirano) Sud je pojasnio da postupovna obveza provedbe učinkovite istrage temeljem članka 2. predstavlja zasebnu i samostalnu obvezu ugovornih strana. Stoga je smatrao da je temeljem članka 2. Konvencije nastala neovisna obveza, koja može obvezivati državu čak i kada je do smrti došlo prije ključnog datuma (vidi, između ostalih, predmet Šilih, naprijed citirano, § 159.; predmet Varnava i ostali protiv Turske (VV), br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, § 147, ESLJP 2009; i predmet Velcea i Mazăre protiv Rumunjske, br.64301/01, § 81, 1. prosinca 2009.). Kao što je Sud primijetio, postupovna obveza iz članka 2. obvezuje državu kroz cijelo vremensko razdoblje tijekom kojeg se od tijela vlasti razumno može očekivati da poduzmu mjere u cilju rasvjetljavanja okolnosti u kojima je došlo do smrti i utvrđivanja odgovornosti za tu smrt (vidi predmet Šilih, naprijed citirano, § 157.). U tom kontekstu potrebno je primijetiti da nema puno osnova za pretjerano propisivanje vezano uz obvezu da se istraže nezakonita ubojstva mnogo godina nakon što su se ona dogodila, budući da je javni interes da se provede kazneni progon i osude počinitelji čvrsto prihvaćen, osobito u kontekstu ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (vidi predmet Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32457/04, § 69., 27. studenoga 2007.).
53. Sljedeći su kriteriji utvrđeni u predmetu Šilih:
"162. Prvo, jasno je da kad se smrt dogodi prije ključnog datuma, samo postupovna činjenja i/ili propusti nastali nakon tog datuma mogu biti u vremenskoj nadležnosti Suda.
163. Drugo, mora postojati bliska povezanost između smrti i stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuženu državu kako bi postupovne obveze iz članka 2. imale učinak.
Stoga, značajan dio postupovnih mjera koje ova odredba traži - što uključuje ne samo djelotvornu istragu o smrti dotične osobe nego i pokretanje odgovarajućeg postupka u svrhu utvrđenja uzroka smrti i pozivanja na odgovornost odgovornih osoba - mora biti poduzet ili je trebao biti poduzet nakon ključnog datuma.
Međutim, Sud neće isključiti da se ta veza u određenim okolnostima može temeljiti na potrebi da se na stvaran i djelotvoran način osigura zaštita jamstava i vrijednosti koje su podloga Konvenciji."
54. Ovi kriteriji, koji su bili utvrđeni u predmetu Šilih, kasnije su razrađeni u predmetu Janowiec (vidi predmet Janowiec i ostali protiv Rusije [VV], br. 55508/07 i 29520/09, 21. listopada 2013.) gdje je Sud presudio kako slijedi:
"(a) Postupovna činjenja i propusti u razdoblju nakon stupanja na snagu
142. Sud na početku ponavlja da postupovna obveza provođenja istrage iz članka 2. nije postupak ispravljanja navodne povrede prava na život do koje je možda došlo prije ključnog datuma. Navodna povreda postupovne obveze sastoji se u izostanku učinkovite istrage; postupovna obveza ima vlastito i zasebno područje primjene i neovisna je od materijalnog dijela članka 2. (vidi predmet Varnava i ostali, § 136., i predmet Šilih, § 159., oba naprijed citirana). U skladu s tim, vremenska nadležnost Suda proteže se na ona postupovna činjenja i propuste koji su se dogodili ili su se trebali dogoditi nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tu tuženu državu.
143. Sud nadalje smatra da se upućivanje na "postupovna činjenja" mora tumačiti u smislu koji je sadržan u postupovnoj obvezi iz članka 2. ili, ako je to slučaj, članka 3. Konvencije, dakle činidbe poduzete u okviru kaznenih, građanskih, upravnih ili stegovnih postupaka koji dovode do utvrđivanja i kažnjavanja odgovornih osoba ili određivanja naknade oštećenoj strani (vidi predmet Labita protiv Italije [VV], br. 26772/95, § 131., ESLJP 2000-IV, i predmet McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 27. rujna 1995., § 161., Serija A br. 324). Ova definicija isključuje druge vrste istraga koje se mogu provoditi u različite druge svrhe, poput utvrđivanja povijesne istine.
144. Navođenje "propusta" odnosi se na situaciju kada istraga nije provedena ili su poduzete tek postupovne mjere manjeg značaja, ali gdje se ističe da je trebalo provesti djelotvornu istragu. Takva obveza na strani tijela vlasti da poduzmu istražne mjere može nastati kada na svjetlo dana izađe vjerojatna i vjerodostojna tvrdnja, dokaz ili obavijest koji su relevantni za utvrđivanje i eventualni kazneni progon ili kažnjavanje odgovornih osoba (vidi predmet Gutiérrez Dorado i Dorado Ortiz protiv Španjolske (odluka), br. 30141/09, §§ 39.-41., 27. ožujka 2012.; Çakir i ostali protiv Cipra (odluka), br. 7864/06, 29. travnja 2010.; i predmet Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32457/04, §§ 66.-72., 27. studenoga 2007.). Ako se nakon-stupanja na snagu Konvencije pojavi novi materijal i ako je dovoljno značajan i traži jamstvo provedbe novog kruga postupka, potrebno je da se Sud uvjeri da je tužena država propustila svoju postupovnu obvezu iz članka 2. na način koji je sukladan načelima utvrđenim u sudskoj-praksi Suda. Međutim, ako se događaj koji je okidač nalazi izvan vremenske nadležnosti Suda, pronalazak novog materijala nakon ključnog datuma može uspostaviti novu obvezu provođenja istrage samo ako je prošao provjeru "bliske povezanosti" ili provjeru "konvencijskih vrijednosti", koji su raspravljeni u nastavku ove presude.
(b) Provjera "bliske povezanosti"
145. Prva rečenica stavka 163. presude u predmetu Šilih pretpostavlja da je postojanje "bliske povezanosti" između događaja koji predstavlja okidač i stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuženu državu uvjet sine qua non kako bi postupovna obveza iz članka 2. proizvodila učinak.
146. Sud smatra da je faktor vremena prvi i najbitniji pokazatelj "bliske" prirode povezanosti. Napominje, kako je to prethodno učinio u presudi Vijeća, da vrijeme proteklo između događaja koji predstavlja okidač i ključnog datuma mora biti razumno kratko da bi bilo u skladu sa standardom "bliske povezanosti". Iako ne postoje očiti pravni kriteriji prema kojima se može definirati apsolutno ograničenje trajanja tog vremenskog razdoblja, ono ne bi smjelo biti duže od deset godina (vidi, analogno, predmet Varnava i ostali, naprijed citirano, stavak 166., i predmet Er i ostali protiv Turske, br. 23016/04, §§ 59.-60., ESLJP 2012 (izvadci)). Čak i ako u izuzetnim okolnostima može biti opravdano produžiti ovo vremensko ograničenje dalje u prošlost, to je potrebno učiniti uz uvjet da su ispunjeni zahtjevi "konvencijskih vrijednosti".
147. Trajanje vremenskog razdoblja između događaja koji predstavlja okidač i ključnog datuma ipak samo po sebi nije odlučujuće za utvrđivanje je li povezanost "bliska". Kao što to naznačuje druga rečenica stavka 163. u presudi Šilih, povezanost se uspostavlja ako je veći dio istrage smrti proveden ili se trebao provesti nakon stupanja na snagu Konvencije. Ovo uključuje vođenje postupka radi utvrđivanja uzroka smrti i pozivanja na odgovornost onih koji su za to odgovorni, kao i poduzimanje značajnog dijela postupovnih koraka koji su bili odlučujući za tijek istrage. Ovo je logična posljedica načela da se nadležnost Suda proširuje samo na postupovna činjenja i propuste koji nastaju nakon stupanja na snagu. Ako je pak veći dio postupka vođen, ili su najvažnije postupovne mjere provedene prije stupanja na snagu Konvencije, to može nepovratno potkopati mogućnost Suda da izvrši ukupnu ocjenu djelotvornosti istrage sa stajališta postupovnih zahtjeva iz članka 2. Konvencije.
148. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, Sud nalazi da za potrebe utvrđivanja "bliske povezanosti" moraju biti zadovoljena oba kriterija: vremensko razdoblje između smrti kao događaja koji predstavlja okidač i stupanja na snagu Konvencije mora biti razumno kratko, a veći dio istrage mora biti proveden ili je trebao biti proveden nakon stupanja na snagu Konvencije.
(c) Provjera "konvencijskih vrijednosti"
149. Sud nadalje prihvaća da mogu postojati izuzetne situacije u kojima nije zadovoljen standard "bliske povezanosti" kako je prethodno navedeno, ali kada potreba da se osigura stvarna i učinkovita zaštita jamstava i vrijednosti koje su podloga Konvenciji čini dovoljan temelj za priznavanje postojanja povezanosti. Posljednja rečenica stavka 163. presude u predmetu Šilih ne isključuje takvu mogućnost, koja bi predstavljala iznimku od općeg pravila provjere "bliske povezanosti". U svim prethodno navedenim predmetima Sud je prihvatio postojanje "bliske povezanosti", jer je vrijeme proteklo između smrti i ključnog datuma bilo razumno kratko, a značajan dio postupka vođen je nakon ključnog datuma. U svjetlu prethodno navedenog, ovaj je predmet prvi koji nedvojbeno spada u ovu drugu, izuzetnu, kategoriju. U skladu s tim, Sud mora utvrditi kriterij za primjenu provjere "konvencijskih vrijednosti".
150. Poput vijeća, veliko vijeće smatra da upućivanje na vrijednosti koje se nalaze u podlozi Konvencije znači da se može utvrditi da postoji tražena povezanost ako je događaj koji predstavlja okidač većih dimenzija od običnog kaznenog djela i predstavlja negaciju samih temelja Konvencije. To je slučaj kod teških kaznenih djela prema međunarodnom pravu, poput ratnih zločina, genocida ili zločina protiv čovječnosti, u skladu s definicijama koje su im pridali relevantni međunarodni instrumenti.
151. Grozna priroda i težina takvih zločina potakla je ugovorne strane Konvencije o neprimjenjivanju zakonskih ograničenja (o zastari) na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti na postizanje sporazuma da takva djela ne mogu zastarjeti niti biti podložna bilo kakvim zakonskim ograničenjima u domaćem pravnom poretku. Sud ipak smatra da se klauzula o "konvencijskim vrijednostima" ne može primijeniti na događaje koji su se dogodili prije donošenja Konvencije, dana 4. studenoga 1950., jer je tek tada Konvencija počela postojati kao međunarodni sporazum o ljudskim pravima. Stoga ugovorna strana ne može biti odgovorna temeljem Konvencije, ako nije istražila čak i najteže zločine prema međunarodnom pravu, ukoliko su oni nastali prije njezinog donošenja. Iako je Sud osjetljiv na tvrdnju da su čak i u današnje vrijeme neke države uspješno osudile odgovorne za ratne zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, on naglašava temeljnu razliku između mogućnosti procesuiranja pojedinca za teško kazneno djelo prema međunarodnom pravu kada to okolnosti dozvoljavaju, od toga da za to postoji obveza prema Konvenciji."
55. Sud je prethodno razmotrio predmete u kojima se provodila određena istraga o smrtima o kojima je bila riječ, te su se vodili i relevantni sudski postupci radi naknade, kako prije, tako i nakon ključnog datuma (vidi, primjerice, predmet Šilih, naprijed citirano; predmet Teren Aksakal protiv Turske, br. 51967/99, ESLJP 2007-X (izvadci); predmet Agache i ostali protiv Rumunjske, br. 2712/02, 20. listopada 2009.; predmet Velcea i Mazăre, naprijed citirano; predmet Şandru i drugi protiv Rumunjske, br. 22465/03, 8. prosinca 2009.; i predmet Tuna protiv Turske, br. 22339/03, 19. siječnja 2010.). U takvim predmetima, nakon što je utvrdio da su pojedine mjere poduzete nakon ključnog datuma, Sud je ispitivao njihovu prirodu i važnost za postupovnu obvezu iz članka 2. kako bi ocijenio je li vremenski nadležan. U skladu s tim, u predmetu Šilih, bliska vremenska povezanost između smrti podnositeljeva sina i prihvaćanja prava na pojedinačni zahtjev od strane Slovenije, kao i činjenica da je najvažniji dio građanskog i kaznenog postupka uslijedio nakon ključnog datuma, uspostavili su vremensku nadležnost suda u pogledu postupovne obveze iz članka 2. Konvencije (vidi predmet Šilih, naprijed citirano, §§ 164.-65.). Kod utvrđivanja da ima vremensku nadležnost u predmetima Agache i ostali, Velcea i Mazăre i Tuna, Sud je naglasio da su svi ili većina kaznenih i građanskih postupaka započeti i bili dovršeni nakon ključnog datuma i da su prigovori pred Sudom u svojoj biti povezani s tim postupcima (vidi predmet Agache i ostali, naprijed citirano, §§ 70.-72.; predmet Velcea i Mazăre, naprijed citirano, § 86.-87.; i predmet Tuna, naprijed citirano, §§ 61.-62.).
56. Na temelju ovih načela, u ovom predmetu Sud smatra da je nakon ubojstva supruga podnositeljice nastala postupovna obveza koja je zahtijevala od tužene države da provede istragu te pronađe i kazni počinitelje.
57. Sud napominje da je nakon smrti supruga podnositeljice policija poduzela određene korake 1991. i 1992. godine u cilju istraživanja okolnosti njegove smrti (vidi stavke 7.-10. ove presude). Nakon 1992. godine nadležne vlasti nisu poduzimale daljnje aktivnosti, sve do rujna 1999., kada je policija obavila razgovore s potencijalnim svjedocima. Između prosinca 2000. i ožujka 2011. policija je obavila razgovore s daljnjim potencijalnim svjedocima. Dana 20. lipnja 2011. podignuta je optužnica protiv tri osobe, a 9. prosinca 2013. donesena je prvostupanjska presuda u kaznenom postupku koji je pokrenut prema optužnici. Činjenično stanje predmeta stoga ukazuje da se značajan dio istrage i postupka po optužnici odvijao nakon što je Hrvatska ratificirala Konvenciju. Budući da je zadovoljena provjera "bliske povezanosti" koja je utvrđena u predmetu Šilih, nije potrebno ocjenjivati da li je primjenjiva i provjera "konvencijskih vrijednosti" iz predmeta Janowiec.
58. U svjetlu prethodno navedenog, Sud nalazi da navodno uplitanje u članak 2. u okviru njegovog postupovnog aspekta ulazi u vremensku nadležnost Suda i da je on stoga nadležan za ispitivanje tog dijela zahtjeva.
(b) Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava
59. Sud ponavlja da pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava na koje upućuje članak 35. § 1. Konvencije obvezuje podnositelje da prvo iskoriste pravna sredstva koja su redovno dostupna i dovoljna u domaćem pravnom sustavu kako bi ostvarili zadovoljštinu za navodne povrede. Postojanje pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega ona neće biti dostupna i djelotvorna u mjeri u kojoj je to potrebno. Članak 35. § 1. također zahtijeva da prigovori koji se nakon toga namjeravaju istaknuti pred Sudom moraju prethodno biti istaknuti pred odgovarajućim domaćim tijelom, barem u svojem meritumu, te moraju biti u skladu s formalnim zahtjevima određenima domaćim pravom, time da se ne smije raditi o putu prema pravnim sredstvima koja nisu odgovarajuća ili nisu djelotvorna (vidi predmet Aksoy protiv Turske, 18. prosinca 1996., Izvješća o presudama i odlukama 1996-VI, §§ 51.-52.; predmet Akdivar i ostali protiv Turske, 16. rujna 1996., Izvješća 1996-IV, §§65.-67.; i predmet Estamirov i ostali protiv Rusije, br. 60272/00, § 73., 12. listopada 2006.).
60. Sud naglašava da se primjena pravila o iscrpljenju domaćih pravnih sredstva mora primijeniti uz određeni stupanj fleksibilnosti i bez prekomjernog formalizma. Pored toga je prepoznao da pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava nije apsolutno niti se ono može automatski primijeniti; u svrhu provjere je li to pravilo poštovano, bitno je uzeti u obzir okolnosti pojedinačnog slučaja. To posebice znači da Sud mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu države ugovornice o kojoj se radi, već i opći kontekst u kojoj ta sredstva djeluju, kao i osobne okolnosti podnositelja. Nakon toga mora ispitati je li, u svim okolnostima slučaja, podnositelj učinio sve što se od njega ili nje razumno može očekivati kako bi iscrpio/la domaća pravna sredstva (vidi predmet Akdivar i ostali, naprijed citirano, § 69.; predmet Aksoy, naprijed citirano, §§ 53. i 54.; i predmet Estamirov i ostali, naprijed citirano, §74.).
61. U pogledu specifičnih značajki obveza države iz članka 2. Konvencije i zahtjeva za iscrpljivanjem domaćih pravnih sredstava, Sud ponavlja da u slučajevima kada postoji razlog za vjerovanje da je pojedinac preminuo u sumnjivim okolnostima, dužnost je države provesti učinkovitu službenu istragu. Ne može se ostaviti inicijativi srodnika da ulože formalni prigovor ili preuzmu odgovornost za vođenje istražnih postupaka (vidi predmet Nachova i ostali protiv Bugarske [VV], br. 43577/98 i 43579/98, § 111., ESLJP 2005-VII).
62. U ovom su predmetu tijela vlasti bila svjesna ubojstva supruga podnositeljice, budući da je policiji prijavljeno kako slijedi: nakon što je tijelo Vase Jelića pronađeno dana 9. veljače na obalama rijeke Kupe u Sisku, a obdukcija, kojom je utvrđeno da je isti ubijen vatrenim oružjem, obavljena je 10. veljače 1992., dana 3. travnja 1992. sisačka je policija podnijela kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku protiv nepoznate osobe ili nepoznatih osoba zbog ubojstva Vase Jelića.
63. Raspolažući s obaviješću o prethodno navedenim informacijama, nadležne vlasti trebale su poduzeti korake kako bi se osigurala učinkovita primjena odredaba domaćeg kaznenog prava, čime bi se zadovoljili zahtjevi pozitivnih obveza države prema Konvenciji. Sud ne vidi kako bi se mogućnost podnošenja stegovne prijave protiv državnih službenika koji su bili uključeni u kazneni postupak u pogledu prigovora podnositeljice vezanih uz ubojstvo njezinog supruga, sama po sebi mogla smatrati da zadovoljava te zahtjeve. Prema tome, uzimajući u obzir obvezu državnih tijela da djeluju na vlastitu inicijativu u slučajevima smrti koje su se dogodile u sumnjivim okolnostima, Sud smatra da podnositeljica nije trebala podnijeti prijavu zbog povrede službene dužnosti protiv uključenih službenih osoba, kako je to sugerirala Vlada (vidi predmet Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, §§ 73. i 74., 11. prosinca 2012.).
64. Vezano uz tvrdnju Vlade da je podnositeljica mogla tražiti naknadu štete od države u skladu sa Zakonom o državnoj upravi, Sud je u više navrata presudio da se postupovna obveza države iz članka 2. Konvencije, na provedbu temeljite, službene, učinkovite i brze istrage u slučajevima kada su osobe ubijene korištenjem sile, ne može zamijeniti isplatom naknade štete. Sud potvrđuje da tužba radi naknade štete, bilo u cilju ostvarivanja zadovoljštine zbog smrti ili zbog povrede službene dužnosti u tijeku istrage, bez zaključaka kaznene istrage, ne daje mogućnost utvrđivanja identiteta počinitelja, a još manje utvrđivanja njihove odgovornosti. Pored toga, obveza države ugovornice iz članka 2. Konvencije da provede istragu koja može dovesti do utvrđivanja i kažnjavanja odgovornih osoba u slučaju napada sa smrtnim ishodom može biti iluzorna, ako bi se u odnosu na prigovore iz tog članka od podnositelja tražilo da iscrpi tužbu koja bi dovela tek do određivanja naknade štete (vidi, mutatis mutandis, predmet Yaşa protiv Turske, 2. rujna 1998., Izvješća 1998-VI, § 74., i predmet Isayeva i ostali protiv Rusije, br. 57947/00, 57948/00 i 57949/00, § 149., 24. veljače 2005.
65. U pogledu Vladine tvrdnje da je Sud u svojoj presudi u predmetu D.J. protiv Hrvatske (naprijed citirano) utvrdio kako stegovna prijava protiv državnog službenika, zajedno s tužbom radi naknade štete, predstavlja učinkovito pravno sredstvo s obzirom na postupovni aspekt članka 2. Konvencije, Sud prvenstveno napominje da se predmet D.J. protiv Hrvatske odnosio na članak 3. Konvencije, na koji se privatna osoba pozivala vezano uz navodno silovanje. U tom je predmetu Sud smatrao da su nacionalna tijela na odgovarajući način riješila pitanje postupanja policije tijekom početnog stadija istrage u vezi navoda podnositeljice o silovanju i da je takva ocjena, zajedno s mogućnosti podnositeljice da radi toga traži naknadu štete od države, dokazala da u nacionalnom pravu postoji sustav za ispravljanje povrede u slučaju povrede službene dužnosti. Međutim, suprotno tvrdnji Vlade, Sud je nastavio isticati kako zahtjev za provođenjem učinkovite istrage time nije bio zadovoljen (vidi predmet D.J. protiv Hrvatske, naprijed citirano, §§ 94.-96.)
66. Suprotno prethodnim razmatranjima, Sud zaključuje da su relevantna nacionalna tijela imala saznanja o smrti supruga podnositeljice u sumnjivim okolnostima, zbog čega su trebali provesti učinkovitu službenu istragu na vlastitu inicijativu (vidi predmet Matko protiv Slovenije, br. 43393/98, § 95., 2. studenoga 2006.; predmet Stojnšek protiv Slovenije, br. 1926/03, § 79., 23. lipnja 2009.; i predmet V.D. protiv Hrvatske, br. 15526/10, § 51., 8. studenoga 2011.). Nacionalna tijela nisu mogla ostaviti srodnicima da na vlastitu inicijativu podnesu formalni prigovor ili da preuzmu odgovornost za provođenje istražnih postupaka (vidi, npr., mutatis mutandis, İlhan protiv Turske [VV], br. 22277/93, § 63., ESLJP 2000-VII; i predmet Rod protiv Hrvatske (odluka), 47024/06, 18. rujna 2008.; i predmet Rantsev protiv Cipra i Rusije, br. 25965/04, § 232., ESLJP 2010. (izvadci)).
67. Iz toga proizlazi da prigovor Vlade mora biti odbačen.
(c) Zaključci o dopustivosti
68. Sud primjećuje da prigovor temeljem postupovnog aspekta članka 2. Konvencije nije očito neosnovan u smislu članka 35. § 3. (a) Konvencije.
Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
69. Vlada tvrdi da u ovom predmetu ne postoji povreda postupovnog aspekta iz članka 2. Dalje navodi da je predmet o kojem je riječ bio izrazito složen i osjetljiv i da se optužnica koja je podignuta protiv V.M. i D.B. odnosila na trideset četiri žrtve. Glavni osumnjičeni u predmetu, Đ.B. i V.M., bili su na najvišim položajima u službi sve do 1999. što je sprečavalo istragu. Pored toga, jedna od specifičnih značajki istraga ratnih zločina bila je nedostatak materijalnih dokaza te je optužba u velikoj mjeri ovisila o iskazu svjedoka. Međutim, svjedoci često nisu bili voljni iskazivati zbog straha od osvete.
70. Nakon što je Hrvatska postala nezavisna država, državni se aparat sastojao od brojnih mladih i neiskusnih službenika koji nisu znali kako se postaviti u odnosu na ove ozbiljne probleme. U tim teškim okolnostima tijela vlasti su učinila sve što je bilo u njihovoj moći da se pronađu počinitelji i da ih se privede pravdi. Oni koji su davali naređenja za ubojstva optuženi su, a jedan od optuženih proglašen je krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
71. Podnositeljica tvrdi da je istraga smrti njezinog supruga do sada dala malo rezultata. Nitko od izravnih počinitelja nije optužen, iako su ih neki svjedoci identificirali. Optužnica Vlade odnosila se samo na one koji su davali naređenja. Rat je okončan prije otprilike osamnaest godina, te se opravdanje Vlade da su službenici bili mladi i neiskusni ne može prihvatiti.
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
72. Sud ponavlja da se članak 2. smatra jednom od temeljnih odredaba od najveće važnosti u Konvenciji. U sebi sadrži jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koji čine Vijeće Europe. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta zaštite pojedinaca traže da se članak 2. tumači i primjenjuje na način da njegova jamstva budu praktična i učinkovita (vidi, između mnogih drugih izvora, predmet Anguelova protiv Bugarske, br. 38361/97, § 109., ESLJP 2002-IV)
73. Obveza zaštite prava na život iz članka 2. Konvencije, zajedno s općom obvezom države iz članka 1. Konvencije da "osigura svakoj osobi pod [svojom] jurisdikcijom prava i slobode određene Konvencijom", također podrazumijeva da treba postojati neki oblik djelotvorne službene istrage kada su pojedinci ubijeni korištenjem sile (vidi, mutatis mutandis, predmet McCann i ostali, naprijed citirano, § 161., i predmet Kaya protiv Turske, 19. veljače 1998., § 86., Izvješća 1998-I). Bitna svrha takve istrage jest osigurati djelotvornu primjenu domaćih zakona kojima je zaštićeno pravo na život i, u predmetima koji se tiču državnih službenika ili tijela, osigurati njihovu odgovornost za smrti do kojih dođe pod njihovom odgovornošću. Takva istraga mora biti temeljita, neovisna, dostupna obitelji žrtve, provedena uz razumnu ažurnost i brzinu, djelotvorna u smislu da može dovesti do utvrđivanja je li sila koja je korištena u tim slučajevima u danim okolnostima bila opravdana ili ne ili je na drugi način bila nezakonita i treba omogućiti dovoljan element javnog nadzora nad istragom ili njezinim rezultatima (vidi predmet Hugh Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 24746/94, §§ 105.-09., ESLJP 2001-III (izvadci); predmet Douglas- Williams protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), br. 56413/00, 8. siječnja 2002.; predmet Esmukhambetov i ostali protiv Rusije, br. 23445/03, §§ 115.-18., 29. ožujka 2011.; i predmet Umarova i ostali protiv Rusije, br. 25654/08, §§ 84.-88., 31. srpnja 2012.).
74. Članak 2. nameće obvezu državi da osigura pravo na život donošenjem djelotvornih odredaba kaznenog-prava radi odvraćanja od počinjenja kaznenih djela protiv osoba, podržanih sustavom za provedbu-zakona u cilju prevencije, suzbijanja i kažnjavanja povreda takvih odredaba (vidi predmet Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, § 115., 28. listopada 1998., Izvješća 1998-VIII; predmet Mastromatteo protiv Italije [VV], br. 37703/97, §§ 67. i 89., ESLJP 2002-VIII; i predmet Menson protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), br. 47916/99, ESLJP 2003-V).
75. Pridržavanje postupovnih obveza države iz članka 2. traži od domaćeg pravnog sustava da dokaže svoju sposobnost provedbe kaznenog prava protiv onih koji su nezakonito oduzeli život drugome (vidi predmet Nachova i ostali, naprijed citirano, § 160.).
76. Također mora postojati implicitni zahtjev ažurnosti i razumne brzine u postupanju (vidi predmet Yaşa, naprijed citirano, §§ 102.-04., i predmet Mahmut Kaya protiv Turske, br. 22535/93, §§ 106.-07., ESLJP 2000-III). Sud ne podcjenjuje neporecivu složenost okolnosti ovog slučaja. Međutim, iako mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprječavaju napredak u određenoj situaciji, odgovarajući odgovor tijela vlasti kod istrage navoda o teškim povredama ljudskih prava, što je slučaj u ovom predmetu, općenito se može smatrati nužnim u cilju održavanja povjerenja javnosti u njihovu privrženost vladavini prava i sprečavanje svake pojave sprege ili toleriranja nezakonitih radnji (vidi predmet El Masri protiv“Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije” [VV], br. 39630/09, § 192., ESLJP 2012). Djelotvorna istraga koju zahtijeva članak 2. također služi za osiguranje djelotvorne provedbe domaćih zakona koji štite pravo na život, te u slučajevima koji uključuju državne službenike ili tijela, za osiguranje njihove odgovornosti za smrti nastale u okviru njihove odgovornosti (vidi, između brojnih drugih izvora, predmet McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28883/95, §§ 111. i 114., ESLJP 2001-III; i predmet Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 46477/99, §§ 69. i 72., ESLJP 2002-II).
77. Zahtjevi iz članka 2. širi su od faze službene istrage u slučajevima kada to dovodi do pokretanja postupaka pred nacionalnim sudovima: postupak u cijelosti, uključujući suđenje, mora zadovoljavati zahtjeve pozitivne obveze na zaštitu života putem zakona. Iako ne postoji apsolutna obveza da svi kazneni progoni završe osudom ili određenom kaznom, nacionalni sudovi ni u kojem slučaju ne bi trebali biti spremni dozvoliti da kaznena djela koja se odnose na nasilne smrti prođu nekažnjeno (vidi, mutatis mutandis, predmet Öneryıldız protiv Turske [VV], br. 48939/99, § 96., ESLJP 2004-XII; predmet Okkalı protiv Turske, br. 52067/99, § 65., ESLJP 2006-... (izvadci); i predmet Türkmen protiv Turske, br. 43124/98, § 51., 19. prosinca 2006.).
(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet
78. Sud prvo primjećuje da je tvrdnja Vlade bila da je predmet bio vrlo složen i da se odnosio na trideset četiri žrtve te da se aparat hrvatske države na početku njezine nezavisnosti većinom sastojao od neiskusnih i mladih službenika koji se nisu znali nositi s tako teškom situacijom. Sud prihvaća da je slučaj doista složen i da postoje elementi koji upućuju na to da se odnosio na ciljana ubojstva srpskih civila od strane pripadnika hrvatske policije i vojske na sisačkom području kroz dulje vremensko razdoblje tijekom 1991. i 1992. godine (vidi stavke 7., 13., 17.-20. ove presude). Sud je svjestan da je ova situacija bila osjetljiva za državu koja je bila u ratu i također prihvaća da su tijekom rata i na početku državne neovisnosti državna tijela bila suočena s teškom situacijom, koja je bila dodatno otežana činjenicom, kako se čini, da su počinitelji kaznenih djela koja su predmet ovog zahtjeva bile iste one osobe kojima je povjerena dužnost zaštite građana od takvih kaznenih djela, provedbe prethodnih istraga i početnog utvrđivanja činjenica, i to neki visoko rangirani službenici sisačke policije. Činjenice predmeta doista upućuju na to da je sam načelnik te policijske uprave zajedno sa svojim zamjenicima bio poticatelj počinjenih zlodjela (vidi stavke 16., 19. i 20. ove presude).
79. U vezi s time Sud napominje da je Hrvatska proglasila svoju neovisnost 8. listopada 1991., a da su sva vojna djelovanja okončana u kolovozu 1995. U siječnju 1998. okončan je mandat UNTAES-a i započet je mirni prijenos vlasti na hrvatska tijela (vidi stavak 12. ove presude). Sud prihvaća da se određene odgode istrage ubojstava srpskih civila tijekom rata i poslijeratnog oporavka mogu pripisati ukupnoj situaciji u Hrvatskoj, poslijeratnoj državi koja je tek nedavno postala neovisna i kojoj je trebalo određeno vrijeme da organizira svoj državni aparat i da njezini službenici steknu iskustvo. Sud također napominje da grad Sisak nikada nije bio okupiran i da je od hrvatske neovisnosti bio pod nadzorom hrvatskih vlasti.
80. Sud potvrđuje napore Državnog odvjetništva koje je u srpnju 2005. zatražilo od županijskih državnih odvjetništava da svoje aktivnosti usmjere na pronalaženje počinitelja i prikupljanje relevantnih informacija (vidi stavak 26. ove presude). Daljnja cjelovita mjera Državnog odvjetništva uslijedila je 2008. godine, kada je dalo naputak županijskim državnim odvjetništvima da provode nepristranu istragu svih ratnih zločina, neovisno o etničkoj pripadnosti onih koji su sudjelovali (vidi stavak 28. ove presude). Sud također potvrđuje da su tijela kaznenog progona do 31. prosinca 2012. otvorila istragu protiv ukupno 3 436 navodnih počinitelja i da je doneseno 557 osuđujućih presuda (vidi stavak 41. ove presude).
81. U pogledu ubojstva supruga podnositeljice, Sud napominje da se ono dogodilo tijekom rata, neutvrđenog datuma između 15. studenoga 1991. i 9. veljače 1992. na području Siska. U travnju 1992. godine policija je podnijela kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku protiv nepoznate osobe ili nepoznatih osoba. Prema tome istraga je bila pokrenuta. U vezi s time, Sud na početku napominje da nema vremensku nadležnost za ispitivanje činjenica koje su se dogodile prije 5. studenoga 1997., kada je Hrvatska ratificirala Konvenciju. Stoga će on ispitati samo dio istrage koji je vođen nakon toga datuma.
82. Istraga je započela 1991. godine kada je suprug podnositeljice ubijen. Niti jedna od poduzetih mjera nije dovela do opipljivih rezultata, sve do 1999. godine kada je policija obavila razgovor sa S.K. On je dao neke naznake da je Đ.B., načelnik Policijske uprave sisačko-moslavačke, bio umiješan u uhićenja i ubojstva osoba srpskog podrijetla na sisačkom području (vidi stavak 13. ove presude).
83. Sud napominje da navodi Vlade kako je istraga bila spriječena činjenicom da su osobe, koje su kasnije identificirane kao glavni osumnjičenici, Đ.B. i V.M., imali rukovodeće položaju su sisačkoj policiji sve do 1999. godine. Iako je ova činjenica sigurno imala utjecaj na mogućnost otkrivanja okolnosti smrti supruga podnositeljice, kao i smrti ostalih srpskih civila likvidiranih na sisačkom području u istom vremenskom razdoblju i na isti način, to ne može opravdati kasnije manjkavosti u vođenju istrage.
84. Dana 4. prosinca 2002. M.M. je dao iskaz istražnom sucu Županijskog suda u Sisku, u kojem je imenovao nekoliko osoba navodno umiješanih u ubojstvo Srba, uključujući Vasu Jelića, na sisačkom području tijekom 1991. godine (vidi stavke 13., 14. i 15.). U ožujku i svibnju 2003. godine policija i tijela kaznenog progona uzela su izjave dvojice anonimnih svjedoka, pripadnika hrvatskih oružanih snaga, i to postrojbi koje su navodno bile umiješane u ubojstva Srba u Sisku i okolici, koji su detaljno opisali modus operandi uhićenja i ubojstava srpskih civila te su dali imena nekoliko osoba koje su navodno bile izravno umiješane, uključujući i osobe koje su navodno izdavale naredbe za takva uhićenja i ubojstva, te ime osobe koja je navodno vatrenim oružjem usmrtila Vasu Jelića (vidi stavke 16.-21. ove presude).
85. Prema tome, nadležne vlasti su najkasnije 2003. godine raspolagale određenim informacijama koje su mogle dovesti do utvrđivanja izravnih počinitelja, kao i onih koji su naredili ubojstvo supruga podnositeljice. U vezi s tim Sud ponavlja da tamo gdje postoji vjerojatna ili vjerodostojna tvrdnja, dokaz ili obavijest koji su relevantni za pronalaženje i eventualni kazneni progon ili kažnjavanje počinitelja nezakonitog ubojstva, tijela vlasti imaju obvezu provesti daljnje istražne mjere (vidi predmet Brecknell, naprijed citirano, § 71.).
86. Iako nije sigurno bi li neka od informacija koje su dane tijelima kaznenog progona i policiji rezultirala osuđujućim presudama, od nacionalnih se tijela očekuje da istraže sve moguće tragove kako bi utvrdili okolnosti u kojima je osoba ubijena, u cilju ispunjenja svojih postupovnih obveza iz članka 2. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, predmet Gasyak i ostali protiv Turske, br.27872/03, stavak 60., 13. listopada 2009.; Mižigárová protiv Slovačke, br.74832/01, §93., 14. prosinca 2010.; i predmet Dobriyeva i ostali protiv Rusije, br. 18407/10, § 69., 19. prosinca 2013.).
87. Sud također napominje kako je u ovom predmetu prvostupanjski sud osudio jednu osobu, V.M., kao zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine i zamjenika načelnika Policijske uprave sisačko- moslavačke za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, jer je dozvolio ubojstva osoba srpskog podrijetla i nije poduzeo odgovarajuće mjere da spriječi takva ubojstva (vidi stavak 35. ove presude).
88. Ipak, osim odgovornosti nadređenih časnika, u predmetu o kojem je riječ postoji manjkavost koja potkopava djelotvornost istrage i koja se ne može otkloniti osuđujućim presudama samo protiv nadređenih. U kontekstu ratnih zločina potrebno je razlikovati odgovornost nadređenih osoba (zapovjednika) od odgovornosti njihovih podređenih. Kažnjavanje nadređenih zbog propusta u poduzimanju potrebnih i razumnih mjera u cilju sprječavanja ili kažnjavanja ratnih zločina koje su počinili njihovi podređeni, ne oslobađa podređene od njihove kaznene odgovornosti (vidi stavak 42. ove presude).
89. Tijekom istrage tri su svjedoka navela da je A.H. osobno vatrenim oružjem usmrtio Vasu Jelića. Iako je s tim u vezi provedeno balističko vještačenje (vidi stavak 29. ove presude), to ne može osloboditi tijela državne vlasti odgovornosti za poduzimanje daljnjih mjera u cilju provjere izjava triju svjedoka. U situaciji kada su svjedoci, čija vjerodostojnost nije dovedena u pitanje i pri čemu su neki od njih bili svjedoci-očevici, tijelima vlasti otkrili imena mogućih počinitelja, očekivalo bi se od tijela kaznenog progona da poduzmu odgovarajuće korake kako bi se oni koji su za to odgovorni priveli pravdi. Međutim, čini se da su ti koraci nisu poduzeti.
90. U vezi s time Sud napominje da je među glavnim svrhama kažnjavanja retribucija, kao oblik pravde za žrtve i opće zastrašivanje usmjereno na prevenciju od novih povreda te očuvanje vladavine prava. Međutim, niti jedan od ovih ciljeva ne može se ostvariti ukoliko se navodni počinitelji ne privedu pravdi. Propust tijela vlasti da nastave s kaznenim progonom najvjerojatnijih izravnih počinitelja potkopava djelotvornost kaznenopravnog sustava čiji je cilj prevencija, suzbijanje i kažnjavanje nezakonitih ubojstava. Pridržavanje postupovnih obveza države iz članka 2. zahtijeva od domaćeg pravnog sustava da dokaže svoju sposobnost i volju za provođenjem odredaba kaznenog prava protiv onih koji su nezakonito oduzeli život drugome (vidi predmet Nachova i ostali, naprijed citirano, § 160.; i predmet Ghimp i ostali protiv Republike Moldavije, br. 32520/09, § 43., 30. listopada 2012.).
91. Na ovom mjestu Sud ponovo ističe zahtjev za ažurnosti i razumnom brzinom postupanja, što se podrazumijeva u kontekstu djelotvornosti domaćih postupaka koji postoje u cilju rasvjetljavanja okolnosti smrti pojedinca (vidi predmet Paul i Audrey Edwards, naprijed citirano, § 72.; i § 73. ove presude). U ovom predmetu, istražne su mjere bile obilježene neobjašnjivim odugovlačenjima.
92. Sud je već presudio da čak i ako istraga na početku naiđe na određene objektivne poteškoće zbog rata i poslijeratne situacije, neaktivnost tijela vlasti kroz naknadno dulje razdoblje više se ne može opravdati (usporedi s predmetom Agache i ostali, naprijed citirano, § 80.; predmet Şandru i ostali, naprijed citirano, § 79.; i Udruga “21. prosinac 1989.” i ostali protiv Rumunjske, br. 33810/07 i 18817/08, § 100., 24. svibnja 2011.).
93. Određena odugovlačenja između rujna 1999. i kolovoza 2010, zajedno s ukupnim trajanjem istrage, kompromitirala su djelotvornost istrage i nisu mogla drugo nego imati negativan utjecaj na mogućnost utvrđivanja istine.
94. Sud ne podcjenjuje nedvojbenu složenost ovog slučaja, koji se ne odnosi samo na izolirani događaj ubojstva supruga podnositeljice, već i na istragu i kazneni progon odgovornih za ubojstvo velikog broja drugih osoba na sisačkom području (vidi stavak 78. ove presude), a ne podcjenjuje niti broj predmeta ratnih zločina koje hrvatska tijela vlasti istovremeno vode (vidi stavak 41. ove presude). Ipak, Sud smatra da politički i socijalni utjecaji na koje se Vlada poziva sami po sebi ne mogu opravdati način na koji je vođena istraga, pri čemu tragovi koji su dani tijelima kaznenog progona u vezi s utvrđivanjem izravnih počinitelja nisu bili temeljito istraženi. Suprotno tome, njezina važnost za hrvatsko društvo, koja se sastoji u pravu niza žrtava i društva u širem smislu da sazna što se dogodilo, trebala je potaknuti domaća tijela na provođenje djelotvorne istrage koja bi obuhvatila ne samo one koji su imali zapovjednu odgovornost, već i izravne počinitelje, kako bi se spriječio nastanak privida tolerantnosti ili umiješanosti u nezakonite čine (usporedi s predmetom Şandru i ostali, naprijed citirano; i Udruga “21. prosinac 1989.” i ostali, naprijed citirano, § 104.).
95. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, Sud smatra da su prethodno opisani nedostaci dovoljni za donošenje zaključka da nacionalna tijela nisu provela odgovarajuću i djelotvornu istragu okolnosti vezanih uz ubojstvo supruga podnositeljice. Stoga je sukladno tome došlo do povrede postupovne obveze iz članka 2. Konvencije.
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE UZETOG ZAJEDNO S POSTUPOVNIM ASPEKTOM ČLANKA 2. KONVENCIJE
96. Podnositeljica prigovara da je njezin suprug bio uhićen i ubijen samo zbog toga što je bio srpskog etničkog podrijetla te da su nacionalna tijela propustila istražiti taj čimbenik, protivno članku 14. Konvencije koji glasi:
"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“
A. Dopuštenost
97. Sud smatra da je ovaj prigovor blisko povezan s prigovorom koji se odnosi na postupovni aspekt članka 2. Konvencije, te se stoga mora proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
98. Podnositeljica navodi da je njezin suprug ubijen isključivo zbog svog srpskog etničkog podrijetla. Tvrdi da je 1991. i 1992. godine na sisačkom području ubijeno stotinu trideset civila srpskog podrijetla. Ovaj čimbenik nije bio pravilno istražen.
99. Vlada smatra da je prigovor podnositeljice temeljem članka 14. u cijelosti nepotkrijepljen. Navodi da ništa u postupanju domaćih tijela ne upućuje na razliku u provođenju istrage o ubojstvu supruga podnositeljice zbog njegovog srpskog podrijetla, ili na nastojanje da se događaji prikriju u korist počinitelja.
100. Iako je ratni zločin možda bio motiviran etničkim podrijetlom žrtava, takav motiv nije niti bi mogao biti odlučujući čimbenik vezano uz provedbu istrage. Dana 29. srpnja 2005. Državno odvjetništvo objavilo je dokument o istragama o ubojstvima civila između 1991. i 1995. godine, a 9. listopada 2008. objavilo je naputke vezano uz provedbu kaznenih zakona vezano uz ratne zločine. Prema mišljenju Vlade, u oba ova dokumenta Državno odvjetništvo odredilo je standarde državnim odvjetništvima na županijskoj razini za kazneno gonjenje ratnih zločina pri čemu ni na koji način nije radilo razliku između žrtava na temelju njihovog etničkog podrijetla. Statistički podaci kojima raspolaže Županijsko državno odvjetništvo u Sisku upućuju da je broj istraga koje se vode o ubojstvima Hrvata na sisačkom području tijekom rata veći od broja istraga koje se odnose na ubojstva Srba.
2. Ocjena Suda
101. Sud ponavlja da članak 14. nema samostalnu prirodu, već ima važnu ulogu u dopunjavanju drugih odredaba Konvencije i Protokola, budući da štiti pojedince koji se nalaze u sličnim okolnostima od bilo kojeg oblika diskriminacije u uživanju prava koja su im priznata u tim drugim odredbama. Kada se osoba poziva na materijalni članak Konvencije ili njezinih Protokola, bilo samostalno ili zajedno s člankom 14., a utvrđena je odvojena povreda materijalnog članka, Sud ne mora uvijek smatrati potrebnim da predmet razmotri i temeljem članka 14., iako je stav drukčiji ako je temeljni aspekt predmeta jasna nejednakost u postupanju u pogledu uživanja predmetnog prava (vidi predmet Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22. listopada 1981., § 67., Serija A br. 45; predmet Chassagnou i ostali protiv Francuske [VV], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, § 89., ESLJP 1999-III; i predmet Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, § 53., ESLJP 2005-XII).
102. Sud smatra da je glavno pitanje u ovom predmetu ono koje se odnosi na djelotvornost istrage o ubojstvu supruga podnositeljice. U tom pogledu Sud je već utvrdio povredu postupovnog aspekta članka 2. Konvencije nakon što je utvrdio različite manjkavosti u istrazi. S obzirom na analizu koju je Sud proveo temeljem tog članka i utvrđenu povredu, Sud smatra da u okolnostima ovog predmeta nije potrebno ispitivati daljnje prigovore iz članka 14. Konvencije (vidi, za usporedbu, predmet Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, br. 16212/08, § 118., 20. siječnja 2011.).
III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE
103. Podnositeljica prigovara da nije raspolagala djelotvornim pravnim sredstvom vezano uz navodnu povredu članka 2. Konvencije. Poziva se na članak 13. Konvencije koji propisuje:
"Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“
A. Dopuštenost
104. Sud smatra da je ovaj prigovor blisko povezan s prigovorom koji se odnosi na postupovni aspekt članka 2. Konvencije, te se stoga mora proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
105. Podnositeljica tvrdi da nije raspolagala djelotvornim pravnim sredstvom vezano uz njezin prigovor temeljem postupovnog aspekta članka 2. Konvencije, jer nije provedena djelotvorna istraga ubojstva njezina supruga i zato što nije mogla ostvariti naknadu štete u parnici koju je pokrenula protiv države.
106. Vlada, pozivajući se na iste argumente koje navodi vezano uz pitanje iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, tvrdi da je podnositeljica imala na raspolaganju djelotvorna pravna sredstva, ali da ih je propustila iskoristiti.
2. Ocjena Suda
107. Opseg obveze temeljem članka 13. različit je, ovisno o prirodi prigovora koji podnositelj podnosi temeljem Konvencije. Imajući u vidu temeljnu važnost prava zajamčenih člankom 2. Konvencije, članak 13. zahtijeva, vezano uz postupovni aspekt članka 2., temeljitu i djelotvornu istragu koja može dovesti do utvrđivanja i kažnjavanja osoba odgovornih za oduzimanje života, uključujući djelotvorni pristup istražnom postupku za podnositelja prigovora (usp. predmet Avsar protiv Turske, naprijed citirano, § 429., i predmet Anguelova, naprijed citirano, § 161.). Sud nadalje ponavlja da su zahtjevi iz članka 13. širi od obveze države ugovornice iz članka 2. na provedbu djelotvorne istrage (vidi predmet Orhan protiv Turske, br. 25656/94, § 384., 18. lipnja 2002., ESLJP 2002, i predmet Khashiyev i Akayeva protiv Rusije, br. 57942/00 i 57945/00, § 183., 24. veljače 2005.).
108. U svjetlu prethodnih utvrđenja Suda u pogledu postupovnog aspekta članka 2. Konvencije, o ovom se prigovoru svakako "može raspravljati" za potrebe članka 13. (vidi predmet Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 27.travnja 1988., Serija A br.131, §52.). U skladu s tim, podnositeljica je trebala imati mogućnost korištenja djelotvornih i praktičnih pravnih sredstava koja su mogla dovesti do pronalaženja i kažnjavanja odgovornih osoba i do određivanja naknade štete, za potrebe članka 13.
109. O pitanju djelotvornosti istrage već je bilo riječi u kontekstu članka 2. Konvencije. U svjetlu svojih utvrđenja temeljem članka 2. Konvencije, Sud smatra da nije potrebno ispitivati daljnje prigovore iz članka 13. Konvencije (vidi predmet Ramsahai i ostali protiv Nizozemske [VV], br. 52391/99, § 363., ESLJP 2007-II; predmet Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, naprijed citirano, § 111.; i predmet Velkhiyev i ostali protiv Rusije, br. 34085/06, § 161., 5. srpnja 2011.).
IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE
110. Podnositeljica također ističe prigovor da joj je smrt supruga prouzročila patnju. Poziva se na članak 3. Konvencije koji glasi kako slijedi:
"Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni."
Dopuštenost
111. U mjeri u kojoj ovaj prigovor ulazi u njegovu nadležnost ratione temporis, Sud ponavlja da dok član obitelji "nestale osobe" može tvrditi da je žrtvom postupanja koje je protivno članku 3. (vidi predmet Kurt protiv Turske, 25. svibnja 1998., §§ 130.-34., Izvješća 1998-III), isto se načelo u pravilu ne bi moglo primijeniti na situacije kada je osoba koja je odvedena u pritvor kasnije pronađena mrtva (vidi, primjerice, predmet Tanlı protiv Turske, br. 26129/95, § 159., ESLJP 2001-III (izvadci)). U takvim slučajevima Sud bi uobičajeno ograničio svoja utvrđenja na članak 2.
112. Sud primjećuje da situacija koja je u srži prigovora temeljem članka 3. prvotno imala značajke slučaja "nestanka". Supruga podnositeljice oteli su dana 15. studenoga 1991. nepoznati muškarci u uniformama. Međutim, njegovo mrtvo tijelo je pronađeno 9. veljače 1992., oko tri mjeseca nakon njegove otmice. Iz toga nužno slijedi da se ono što je u početku bio slučaj "nestanka" treba razmatrati kao slučaj "potvrđene smrti". Imajući u vidu ove okolnosti, Sud nije uvjeren da je u ovom slučaju, unatoč njegovim strašnim okolnostima, podnositeljica trpjela neizvjesnost, bol i uznemirenost koji su karakteristični za specifični fenomen nestanaka (vidi, suprotno tome, predmet Luluyev i ostali protiv Rusije, br.69480/01, § 115., ESLJP 2006-XIII (izvadci)).
113. U takvim okolnostima Sud smatra kako se ne može utvrditi da je patnja podnositeljice dosegla dimenziju i karakter različit od emocionalne uznemirenosti koja se može smatrati neizbježnom za srodnike osobe koja je bila žrtva teške povrede ljudskih prava.
114. Slijedi da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti u skladu s člankom 35. §§ 3. (a) i 4. Konvencije.
V. OSTALE NAVODNE POVREDE
115. Podnositeljica prigovara temeljem članka 6. § 1. Konvencije da su joj nacionalni sudovi, pogrešno utvrđujući da je njezina tužba radi naknade štete podnesena izvan zastarnog roka koji je protekao, uskratili pravo na pristup sudu jer nisu ispitivali osnovanost njezinog tužbenog zahtjeva. Također je istaknula i članak 5. Konvencije vezano uz to da su osobe u uniformama odvele njezinog supruga u studenome 1991. godine.
116. U pogledu prigovora temeljem članka 6. § 1. Konvencije, Sud napominje da je isto pitanje riješeno u predmetu Bogdanović, gdje je isti prigovor utvrđen očigledno neosnovanim (vidi predmet Bogdanović protiv Hrvatske (odluka), br. 72254/11, 18. ožujka 2014.; i predmet Orić protiv Hrvatske (odluka), br. 50203/12, 13. svibnja 2014.). Sud ne vidi nikakav razlog da u ovome predmetu odstupi od ovoga pristupa. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten temeljem članka 35. § 3. i da ga treba odbaciti temeljem članka 35. § 4. Konvencije.
117. U pogledu prigovora temeljem članka 5. Konvencije, Sud napominje da se on odnosi na događaje iz 1991. i 1992., dok je Konvencija u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 5. studenoga 1997. Iz toga slijedi da su prigovori podnositeljice nespojivi ratione temporis s odredbama Konvencije u smislu članka 35. § 3. (a) Konvencije i da ih stoga treba odbaciti na temelju članka 35. § 4.
VI. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
118. Člankom 41. Konvencije propisano je:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“
A. Šteta
119. Podnositeljica traži 3.000,00 eura (EUR) na ime materijalne štete za troškove nadgrobnog spomenika na grobu njezinog preminulog supruga; i 30.000,00 EUR za nematerijalnu štetu.
120. Vlada smatra da je zahtjev podnositeljice prekomjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
121. Sud ponavlja da mora postojati jasna uzročno-posljedična veza između štete koju podnositelji traže i povrede Konvencije i da ona može, u odgovarajućem slučaju, uključiti naknadu za gubitak zarade. Međutim, u ovom je predmetu Sud utvrdio samo povredu postupovnog aspekta članka 2. Stoga Sud smatra da ne postoji uzročno-posljedična veza između zatražene materijalne štete i utvrđene povrede te odbija zahtjev za materijalnom štetom.
122. S druge strane, uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica pretrpjela nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici dosuđuje iznos od 20.000,00 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi joj mogao biti zaračunat.
B. Troškovi i izdaci
123. Podnositeljica također traži 1.000,00 EUR za troškove i izdatke nastale pred Sudom i 12.300,00 EUR za troškove i izdatke nastale u parnici u kojoj je tražila naknadu štete vezano uz smrt svojeg supruga.
124. Vlada tvrdi da se zatraženi troškovi i izdaci odnose na domaći postupak koji ni na koji način nije povezan s postupkom pred Sudom i da stoga takav zahtjev treba biti odbačen.
125. U pogledu troškova i izdataka, Sud treba prvo utvrditi jesu li troškovi i izdaci koje je naznačio punomoćnik podnositeljice stvarno nastali i drugo, jesu li bili potrebni (vidi predmet McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 27. rujna 1995., § 220., Serija A br. 324, i predmet Fadeyeva protiv Rusije, br. 55723/00, § 147., ESLJP 2005-IV).
126. U pogledu zahtjeva za naknadu troškova, Sud prihvaća zahtjev podnositeljice za troškove i izdatke nastale pred ovim Sudom i dosuđuje joj 1.000,00 EUR u tu svrhu. Međutim, vezano uz troškove i izdatke nastale pred nacionalnim sudovima u parnici radi naknade štete, Sud napominje da nije utvrđena povreda u odnosu na te postupke i u skladu s tim odbacuje zahtjev za naknadom troškova koji su nastali u tim postupcima.
C. Zatezna kamata
127. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO
1. Utvrđuje da su prigovori vezani uz postupovni aspekt članaka 2. i 14., kao i prigovor temeljem članka 13. Konvencije dopušteni, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;
2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 2. Konvencije u njezinom postupovnom aspektu;
3. Presuđuje kako nema potrebe ispitati prigovor temeljem članka 14. Konvencije;
4. Presuđuje kako nema potrebe ispitati prigovor temeljem članka 13. Konvencije;
5. Presuđuje
(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane pravomoćna u skladu s člankom 44. § 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:
(i) 20.000,00 EUR (dvadeset tisuća eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve eventualne poreze;
(ii) 1.000,00 EUR (jednu tisuću eura) na ime troškova i izdataka, uvećanu za sve poreze koje bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
6. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za naknadu troškova i izdataka.
Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 12. lipnja 2014., u skladu s pravilom 77. §§ 2. i 3. Poslovnika Suda.
Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre
Tajnik Predsjednica
_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/
FIRST SECTION
CASE OF JELIĆ v. CROATIA
(Application no. 57856/11)
JUDGMENT
STRASBOURG
12 June 2014
FINAL
13/10/2014
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Jelić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 20 May 2014,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 57856/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Ana Jelić (“the applicant”), on 30 August 2011.
2. The applicant was represented by Mr L. Šušak, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.
3. The applicant alleged, in particular, that the procedural obligations incumbent on the respondent Government under Articles 2 and 14 of the Convention had not been met and that she had no effective remedy in that respect, as required under Article 13 of the Convention.
4. On 30 October 2012 the application was communicated to the Government.
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
5. The applicant was born in 1934 and lives in Sisak.
A. Killing of the applicant’s husband and investigation
6. According to the applicant at 9.45 p.m. on 15 November 1991 five men, wearing camouflage uniforms and balaclavas, had come to their house in Sisak and taken her husband, Vaso Jelić, who was of Serbian ethnic origin. All five men were carrying firearms. She had reported the entire incident to the police on the same evening.
7. On 19 November 1991 the Sisak Police interviewed a certain B.S., who told them that on 15 November 1991 four men dressed in camouflage uniforms and wearing balaclavas had come to his flat and taken him to a lorry, where they had tied his hands and blindfolded him. Soon afterwards they had placed another person in the van, and they were transported to an unknown building. There the men had questioned him, then driven him somewhere else and released him. Later he learned that the other person who had been taken with him was Vaso Jelić.
8. On 9 February 1992 the body of Vaso Jelić was found on the banks of the river Kupa in Sisak. An autopsy carried out on 10 February 1992 showed that he had been shot dead.
9. On 10 February 1992 the applicant learned that her husband’s body had been found in Sisak, on the banks of the river Kupa.
10. On 3 April 1992 the Sisak Police lodged a criminal complaint with the Sisak County State Attorney’s Office against a person or persons unknown on charges of murdering Vaso Jelić.
11. It appears that no further investigative measures were taken in respect of the death of Vaso Jelić between 1992 and September 1999.
12. In 1996 the United Nations Security Council established the United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (the “UNTAES”). On 15 January 1998 the UNTAES mandate ceased and the transfer of power to the Croatian authorities began.
13. On 10 September 1999 the Prevention of Terrorism Unit in the Criminal Justice Section of the Sisak County Police (Policijska uprava sisačko-moslavačka, Odjel kriminalističke policije, Odsjek za suzbijanje terorizma, hereinafter “the Sisak Police Prevention of Terrorism Unit”) interviewed a certain S.K. He said that he had been collecting information about the killing of persons of Serbian ethnic origin in Sisak and its area. To his knowledge fifty-four Serbs had been killed in Sisak and a further twenty-nine in Kinjačka, a village near Sisak, all of them in the period 1991-1992. In addition, about five hundred persons of Serbian origin were listed as having disappeared. S.K. also said that he had heard that Đ.B., then Head of the Sisak Police, had expressed his surprise that one S.B. had been killed, given that he had not been on the list for liquidation.
14. On 8 December 2000 the Sisak Police Prevention of Terrorism Unit interviewed the applicant. She reiterated that at 9.45 p.m. on 15 November 1991 five men, wearing camouflage uniforms and balaclavas, had come to their house and taken her husband. All five men were carrying firearms. She further reiterated that she had reported the entire incident to the police on the same evening.
15. On 9 January 2001 the Sisak Police Prevention of Terrorism Unit again interviewed B.S. (see paragraph 7 above) and on 12 January 2001 they questioned the doctor who had, on 10 February 1992, carried out the autopsy on Vaso Jelić’s body.
16. On 25 January 2001 the Sisak Police Prevention of Terrorism Unit interviewed M.Lj. and Mi.Lj., who had lived with the Jelić family at the relevant time; they confirmed the statement given by the applicant.
17. On 24 December 2002 an investigating judge at the Sisak County Court heard evidence from witness M.M., who said that in 1991 he had been a member of the reserve police. One night he had been driving in a car with three of his colleagues (he identified them by their nicknames) when they saw a van parked in the street and several men dressed in camouflage uniforms standing around it. M.M. and his colleagues asked those men what was happening and were told that they had come “to search the house of a Serb who had some hunting weapons”. One of the men took off his balaclava and M.M. recognised him as [A.]H. He also saw an older woman crying and wailing, and asking the men to release the man they were taking with them. M.M. and his friends had then driven away. Later he heard that the man who had been taken away was Vaso Jelić; he had been taken to Jodno, a sanatorium where Croatian troops were stationed at the material time, opposite the Siscia factory. He had received that information from a person called G., who also told him that Vaso Jelić had been liquidated and thrown in the river Kupa.
18. M.M. further explained that one night he noticed that several persons were being held in the toilet of the ORA military base near Sisak, where he was stationed. Next to the toilet he saw three bodies covered with a blanket. He asked some of his colleagues to give him a lift in their van from the military base to Sisak. They had stopped before arriving in Sisak and thrown three bodies, covered in blankets, into a hole. He had later met all of the men who had been in the van with him in Sisak, but did not know their names. He had been told not to tell anyone.
19. Finally, M.M. said that on several occasions he had seen the police taking naked persons into the ORA Croatian military base, and sometimes he had heard screams from the barracks.
20. On 26 March 2003 the Sisak Police interviewed an anonymous witness who gave information about the killings of persons of Serbian origin in the Sisak area in 1991 and 1992. He said that the arrests and killings of persons of Serbian ethnic origin had been carried out on the orders of Đ.B., Head of the Sisak Police, who had a list of persons to be arrested and liquidated. His main assistant was his Deputy, V.M. The motive for the arrests had often been material gain. The individuals in question had first been labelled as having abetted enemy activity and being members of the Serbian Democratic Party and then, once they had been arrested, all their valuables had been taken from their houses and sold on. The money had been divided between V.M. and Đ.B.
21. As regards the arrest of Vaso Jelić, the witness identified M.M. as one of the persons implicated. He said that Vaso Jelić had first been taken to the police station and then to Jodno. He had then been taken to the ORA and killed there. One of the persons who had arrested Vaso Jelić was A.H., who had also killed him.
22. The witness added that he was willing to give his evidence about those events before a court.
23. On 19 May 2003 another anonymous witness was interviewed by the Sisak County State Attorney’s Office. He said that at the beginning of 1991 he joined the Croatian Army, namely the Office for the Defence of Sisak. He had been assigned to the reserve units of the Sisak County Police, headed by Đ.B., whose Deputy was V.M. The unit the witness had joined had been headed by Ma.M. The witness named several of his colleagues. Đ.B., V.M. and the late J.B. had made a list of persons to be arrested and brought to the First Police Station, and given orders to that effect. A.H. had almost always been present when the orders for arrests were given. The members of the reserve units had been given Serbian flags with four C-s, badges and cards allegedly issued by the Serbian Democratic Party, and certificates issued by that Party recognising contributions to its spread in the occupied territories; these items were to be planted in the houses of Serbs in the Sisak area so that they could serve as evidence of enemy activity.
24. He stated that victims had been arrested at their homes and that money, gold and other valuables had always been taken. The victims had first been taken to the police station, then to Jodno, and later to the ORA military base, where they had been stripped and killed.
25. He said that he had personally been involved in the arrest of Vaso Jelić and that his hunting guns had also been taken from his house.
26. On 29 July 2005 the State Attorney’s Office issued a document on enquiries into the killings of civilians between 1991 and 1995. The document was addressed to the County State Attorney’s Offices, which were required to examine all of the information collected to date on the killings of civilians during that period and to concentrate their activities on identifying the perpetrators and gathering the relevant evidence in order to initiate criminal proceedings.
27. On 29 May 2006 the Office of the Head of the Sisak County Police (Policijska uprava sisačko-moslavačka, Ured načelnika), interviewed a certain A.R., a former member of the police, who told them that he would inform the media of everything he knew about the killing of Serbs and mining of their houses during the war in Croatia and would testify against Đ.B., a former Head of the Sisak County Police during the war, if his request for alterations to his “war record” were not complied with. He added that he had carried out orders, as had many others, and that he knew who had ordered what at Jodno, and what had happened there and in other locations in Sisak and the surrounding area.
28. On 9 October 2008 the State Attorney’s Office issued an instruction for implementation of the Criminal Code and the Code of Criminal Procedure to the County State Attorney’s Offices, in which they indicated that an inspection of their work had indicated two main problems: possible partiality of the persons involved in the pending proceedings as regards the ethnicity of the victims or the perpetrators; and the problem of trials in absentia. The instructions favoured impartial investigations of all war crimes, irrespective of the ethnicity of those involved, whether victims or perpetrators, and stressed the duties of those working for the State Attorney in that respect.
29. On 24 March 2009 the War Crimes Unit in the Criminal Justice Section of the Sisak County Police (Policijska uprava sisačko-moslavačka, Odjel kriminalističke policije, Odsjek ratnih zločina, hereinafter “the Sisak Police War Crimes Unit”), sent a gun belonging to A.H. and a bullet extracted from the body of Vaso Jelić for ballistic examination. The report of 30 April 2009 indicated that they did not match.
30. On 23 August 2010 the Criminal Justice Section of the Sisak County Police filed a report with the Sisak County State Attorney’s Office, informing it that they had carried out an analysis of their Section’s official documents and found documents concerning the arrest and killing of a number of civilians. With regard to Vaso Jelić, it was stated that his dead body had been found on 9 February 1992 on the Kupa river bank in Sisak.
31. On 28 March 2011 the Sisak County Police, Criminal Justice Section interviewed M.Mi., President of the Sisak Area Municipality during the war, who identified the commander of the Croatian Army units stationed in Jodno in 1991.
B. Proceedings on indictment
32. On 20 June 2011 the Sisak County Police lodged a criminal complaint against Đ.B., V.M and D.B. on charges of war crimes against the civilian population. This included the killing of the applicant’s husband. On the same day Đ.B., Head of the Sisak Police Department in 1991 and 1992, V.M., police commander at the border territory of Sisak and Banovina in 1991 and 1992 and Deputy of Sisak Police Department, and D.B., a member of the “Wolves” Unit of the Croatian Army, were arrested.
33. On an unspecified date the investigation was opened and on 13 July 2011 Đ.B. died.
34. On 16 December 2011 the Osijek County State Attorney’s Office lodged an indictment against V.M. and D.B. at the Osijek County Court, alleging that they had been in command of the unit whose unknown members committed a number of crimes against the civilian population between July 1991 and June 1992, including the killings of the applicant’s husband. They were charged with war crimes against the civilian population.
35. On 9 December 2013 a first-instance judgment was delivered. V.M. was found guilty of war crimes against the civilian population in that he, in his capacity as “the commander of police forces in the broader area of Sisak and Banovina” and “Deputy Head of the Sisak Police”, had allowed the killings of persons of Serbian origin and had failed to undertake adequate measures to prevent such killings. The relevant part of the judgment concerning the applicant’s husband reads:
“on the evening of 15 November 1991 in Sisak a group of unidentified armed members of the Sisak Police wearing camouflage uniforms and balaclavas ... went to the home of Vaso Jelić and, under the threat of arms, tied his hands and blindfolded him and then drove him to an unknown location in Sisak ... and killed him with firearms ... [H]is body was found on 9 February 1992 with seven shots to the head, chest and left hand, on the left bank of the river Kupa near the Old City in Sisak.”
V.M. was sentenced to eight years’ imprisonment. D.B. was acquitted of all charges.
C. Civil proceedings
36. On 28 February 2003 the applicant brought a civil action against the State in the Sisak Municipal Court, seeking compensation in connection with the death of her husband. The claim was dismissed on 6 December 2005 and was upheld on appeal by the Sisak County Court and the Supreme Court on 22 March 2007 and 23 December 2008 respectively. The national courts found that the claim had been submitted after the statutory limitation period had expired.
37. A subsequent constitutional complaint lodged by the applicant was dismissed on 17 February 2011.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND REPORTS
38. Article 21 of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000 and 28/2001) reads as follows:
“Every human being has the right to life.
...”
39. Article 34 of the Criminal Code (Krivični zakon, Official Gazette nos. 25/1977, 50/1978, 25/1984, 52/1987, 43/1989, 8/1990, 8/1991, and 53/1991) prescribes imprisonment of at least five years for murder. Qualified murder was punishable by up to twenty years’ imprisonment.
40. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002) provide:
Article 174(2)
“In order to ... decide whether to request an investigation ... the State Attorney shall order the police to collect the necessary information and take other measures concerning the crime [at issue] with a view to identifying the perpetrator ...”
Article 177
“Where there is a suspicion that a criminal offence liable to public prosecution has been committed, the police shall take the necessary measures with a view to identifying the perpetrator ... and collect all information of possible relevance for the conduct of the criminal proceedings...”
Article 187
“(1) An investigation shall be opened against a particular individual where there is a suspicion that he or she has committed a criminal offence.
(2) During the investigation evidence and information necessary for deciding whether an indictment is to be brought or the proceedings are to be discontinued shall be collected ...”
41. The report on the work of the State Attorney’s Office for the year 2012, submitted to Parliament in September 2013, states that in the period between 1991 and 31 December 2012 there were 13,749 reported victims of war in Croatia, of which 5,979 had been killed. Thus far, the Croatian authorities had opened investigations in respect of 3,436 alleged perpetrators. There had been 557 convictions for war-related crimes.
III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW
42. The Statute of the International Criminal Court (Article 25), the Statute of the International Criminal Tribunal for Rwanda (Article 6) as well as the Statute of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia refer to the individual criminal responsibility. Article 7 of the latter reads:
Individual criminal responsibility
“1. A person who planned, instigated, ordered, committed or otherwise aided and abetted in the planning, preparation or execution of a crime referred to in articles 2 to 5 of the present Statute, shall be individually responsible for the crime.
2. The official position of any accused person, whether as Head of State or Government or as a responsible Government official, shall not relieve such person of criminal responsibility nor mitigate punishment.
3. The fact that any of the acts referred to in articles 2 to 5 of the present Statute was committed by a subordinate does not relieve his superior of criminal responsibility if he knew or had reason to know that the subordinate was about to commit such acts or had done so and the superior failed to take the necessary and reasonable measures to prevent such acts or to punish the perpetrators thereof.
4. The fact that an accused person acted pursuant to an order of a Government or of a superior shall not relieve him of criminal responsibility, but may be considered in mitigation of punishment if the International Tribunal determines that justice so requires.”
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION
43. The applicant complained about the killing of her husband and insufficiencies in the investigation in that respect. She relied on the substantive and the procedural aspects of Article 2 of the Convention, the relevant part of which provides:
“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.
...”
A. Admissibility
1. The parties’ arguments
44. The Government argued that the applicant had failed to exhaust all available domestic remedies. They contended that the applicant could have lodged a complaint against the individual police officers or employees in the State Attorney’s Office who were in charge of the investigation into the death of her husband. Such a complaint could have led to the institution of disciplinary proceedings. As regards protection against alleged unlawfulness in the conduct of the domestic authorities, the Government pointed out that the applicant could have sought damages from the State pursuant to the State Administration Act (Zakon o sustavu državne uprave). They argued that such a combination of remedies had been found effective by the Court in the case of D.J. v. Croatia (no. 42418/10, 24 July 2012).
45. In reply, the applicant submitted that the relevant authorities had been made aware of the killing of her husband as early as 1991 and that they had a duty to conduct an official State-assisted investigation. The remedies relied on by the Government were not relevant.
2. The Court’s assessment
46. Before turning to the points raised by the parties in respect of the exhaustion of domestic remedies, the Court will first address the issue of its temporal jurisdiction.
(a) Compatibility ratione temporis
47. The Court notes that the issue of the Court’s temporal jurisdiction arises in respect of the applicant’s complaints under both the substantive and procedural aspect of Article 2 of the Convention.
(i) Substantive aspect
48. The Court reiterates that the provisions of the Convention do not bind a Contracting Party in relation to any act or fact which took place or any situation which ceased to exist before the date of the entry into force of the Convention with respect to that Party; this is an established principle in the Court’s case-law based on general international law (see, among other authorities, Šilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, § 140, 9 April 2009).
49. In this connection the Court firstly notes that the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997. Therefore, any complaints by the applicant asserting the responsibility of the Contracting State for events which took place in 1991and 1992 are outside the Court’s temporal jurisdiction.
50. The Court notes that the applicant’s husband was taken by uniformed men on 15 November 1991. His dead body was found on 9 February 1992. The alleged substantive violation of Article 2 of the Convention therefore occurred prior to 5 November 1997, when the Convention entered into force in respect of Croatia.
51. It follows that the complaint under the substantive aspect of Article 2 of the Convention is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3(a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.
(ii) Procedural aspect
52. As regards the procedural obligation under Article 2 of the Convention, in its judgment in Šilih, (see Šilih, cited above), the Court clarified that the procedural obligation to carry out an effective investigation under Article 2 constituted a separate and autonomous duty of Contracting States. It therefore considered that an independent obligation capable of binding the State even when the death took place before the critical date arose under Article 2 of the Convention (see, inter alia, Šilih, cited above, § 159; Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 and 16073/90, § 147, ECHR 2009; and Velcea and Mazăre v. Romania, no. 64301/01, § 81, 1 December 2009). As the Court has observed, the procedural obligation under Article 2 binds the State throughout the period in which the authorities can reasonably be expected to take measures with the aim of elucidating the circumstances of a death and establish responsibility for it (see Šilih, cited above, § 157). In this context, it should be noted that there is little ground to be overly prescriptive as regards the possibility of an obligation to investigate unlawful killings arising many years after the events, since the public interest in obtaining the prosecution and conviction of perpetrators is firmly recognised, particularly in the context of war crimes and crimes against humanity (see Brecknell v. the United Kingdom, no. 32457/04, § 69, 27 November 2007).
53. The following criteria were set out in the Šilih case:
“162. First, it is clear that, where the death occurred before the critical date, only procedural acts and/or omissions occurring after that date can fall within the Court’s temporal jurisdiction.
163. Second, there must exist a genuine connection between the death and the entry into force of the Convention in respect of the respondent State for the procedural obligations imposed by Article 2 to come into effect.
Thus a significant proportion of the procedural steps required by this provision – which include not only an effective investigation into the death of the person concerned but also the institution of appropriate proceedings for the purpose of determining the cause of the death and holding those responsible to account – will have been or ought to have been carried out after the critical date.
However, the Court would not exclude that in certain circumstances the connection could also be based on the need to ensure that the guarantees and the underlying values of the Convention are protected in a real and effective manner.”
54. These criteria set out in the Šilih case have further been developed in the Janowiec case (see Janowiec and Others v. Russia [GC], nos. 55508/07 and 29520/09, 21 October 2013) where the Court held as follows:
“(a) Procedural acts and omissions in the post-entry into force period
142. The Court reiterates at the outset that the procedural obligation to investigate under Article 2 is not a procedure of redress in respect of an alleged violation of the right to life that may have occurred before the critical date. The alleged violation of the procedural obligation consists in the lack of an effective investigation; the procedural obligation has its own distinct scope of application and operates independently from the substantive limb of Article 2 (see Varnava and Others, § 136, and Šilih, § 159, both cited above). Accordingly, the Court’s temporal jurisdiction extends to those procedural acts and omissions which took place or ought to have taken place in the period after the entry into force of the Convention in respect of the respondent Government.
143. The Court further considers that the reference to “procedural acts” must be understood in the sense inherent in the procedural obligation under Article 2 or, as the case may be, Article 3 of the Convention, namely acts undertaken in the framework of criminal, civil, administrative or disciplinary proceedings which are capable of leading to the identification and punishment of those responsible or to an award of compensation to the injured party (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 131, ECHR 2000‑IV, and McCann and Others v. the United Kingdom, 27 September 1995, § 161, Series A no. 324). This definition operates to the exclusion of other types of inquiries that may be carried out for other purposes, such as establishing a historical truth.
144. The mention of “omissions” refers to a situation where no investigation or only insignificant procedural steps have been carried out but where it is alleged that an effective investigation ought to have taken place. Such an obligation on the part of the authorities to take investigative measures may be triggered when a plausible, credible allegation, piece of evidence or item of information comes to light which is relevant to the identification and eventual prosecution or punishment of those responsible (see Gutiérrez Dorado and Dorado Ortiz v. Spain (dec.), no. 30141/09, §§ 39-41, 27 March 2012; Çakir and Others v. Cyprus (dec.), no. 7864/06, 29 April 2010; and Brecknell v. the United Kingdom, no. 32457/04, §§ 66‑72, 27 November 2007). Should new material emerge in the post‑entry into force period and should it be sufficiently weighty and compelling to warrant a new round of proceedings, the Court will have to satisfy itself that the respondent State has discharged its procedural obligation under Article 2 in a manner compatible with the principles enunciated in its case‑law. However, if the triggering event lies outside the Court’s jurisdiction ratione temporis, the discovery of new material after the critical date may give rise to a fresh obligation to investigate only if either the “genuine connection” test or the “Convention values” test, discussed below, has been met.
(b) The “genuine connection” test
145. The first sentence of paragraph 163 of the Šilih judgment posits that the existence of a “genuine connection” between the triggering event and the entry into force of the Convention in respect of the respondent State is a condition sine qua non for the procedural obligation under Article 2 of the Convention to come into effect.
146. The Court considers that the time factor is the first and most crucial indicator of the “genuine” nature of the connection. It notes, as it previously did in the Chamber judgment, that the lapse of time between the triggering event and the critical date must remain reasonably short if it is to comply with the “genuine connection” standard. Although there are no apparent legal criteria by which the absolute limit on the duration of that period may be defined, it should not exceed ten years (see, by analogy, Varnava and Others, cited above, § 166, and Er and Others v. Turkey, no. 23016/04, §§ 59-60, ECHR 2012 (extracts)). Even if, in exceptional circumstances, it may be justified to extend the time-limit further into the past, it should be done on condition that the requirements of the “Convention values” test have been met.
147. The duration of the time period between the triggering event and the critical date is however not decisive, in itself, for determining whether the connection was a “genuine” one. As the second sentence of paragraph 163 of the Šilih judgment indicates, the connection will be established if much of the investigation into the death took place or ought to have taken place in the period following the entry into force of the Convention. This includes the conduct of proceedings for determining the cause of the death and holding those responsible to account, as well as the undertaking of a significant proportion of the procedural steps that were decisive for the course of the investigation. This is a corollary of the principle that the Court’s jurisdiction extends only to the procedural acts and omissions occurring after the entry into force. If, however, a major part of the proceedings or the most important procedural steps took place before the entry into force, this may irretrievably undermine the Court’s ability to make a global assessment of the effectiveness of the investigation from the standpoint of the procedural requirements of Article 2 of the Convention.
148. Having regard to the above, the Court finds that, for a “genuine connection” to be established, both criteria must be satisfied: the period of time between the death as the triggering event and the entry into force of the Convention must have been reasonably short, and a major part of the investigation must have been carried out, or ought to have been carried out, after the entry into force.
(c) The “Convention values” test
149. The Court further accepts that there may be extraordinary situations which do not satisfy the “genuine connection” standard as outlined above, but where the need to ensure the real and effective protection of the guarantees and the underlying values of the Convention would constitute a sufficient basis for recognising the existence of a connection. The last sentence of paragraph 163 of the Šilih judgment does not exclude such an eventuality, which would operate as an exception to the general rule of the “genuine connection” test. In all the cases outlined above the Court accepted the existence of a “genuine connection” as the lapse of time between the death and the critical date was reasonably short and a considerable part of the proceedings had taken place after the critical date. Against this background, the present case is the first one which may arguably fall into this other, exceptional, category. Accordingly, the Court must clarify the criteria for the application of the “Convention values” test.
150. Like the Chamber, the Grand Chamber considers the reference to the underlying values of the Convention to mean that the required connection may be found to exist if the triggering event was of a larger dimension than an ordinary criminal offence and amounted to the negation of the very foundations of the Convention. This would be the case with serious crimes under international law, such as war crimes, genocide or crimes against humanity, in accordance with the definitions given to them in the relevant international instruments.
151. The heinous nature and gravity of such crimes prompted the contracting parties to the Convention on the Non-Applicability of Statutory Limitations to War Crimes and Crimes Against Humanity to agree that they must be imprescriptible and not subject to any statutory limitation in the domestic legal order. The Court nonetheless considers that the “Convention values” clause cannot be applied to events which occurred prior to the adoption of the Convention, on 4 November 1950, for it was only then that the Convention began its existence as an international human rights treaty. Hence, a Contracting Party cannot be held responsible under the Convention for not investigating even the most serious crimes under international law if they predated the Convention. Although the Court is sensitive to the argument that even today some countries have successfully tried those responsible for war crimes committed during the Second World War, it emphasises the fundamental difference between having the possibility to prosecute an individual for a serious crime under international law where circumstances allow it, and being obliged to do so by the Convention.”
55. The Court has previously considered cases in which some investigation into the deaths in question, as well as relevant court proceedings seeking redress, took place both before and after the critical date (see, for example, Šilih, cited above; Teren Aksakal v. Turkey, no. 51967/99, ECHR 2007-X (extracts); Agache and Others v. Romania, no.2712/02, 20 October 2009; Velcea and Mazăre, cited above; Şandru and Others v. Romania, no. 22465/03, 8 December 2009; and Tuna v. Turkey, no. 22339/03, 19 January 2010). In such cases, having established that some of the steps were taken after the critical date, the Court examined the nature of these steps and their significance to the procedural obligation under Article 2 in order to assess whether it had temporal jurisdiction. Accordingly, in Šilih, the proximity in time of the death of the applicant’s son to the acceptance by Slovenia of the right of individual petition, as well as the fact that the best part of the civil and criminal proceedings occurred after the critical date, established the temporal competence of the Court in respect of the procedural obligation under Article 2 of the Convention (see Šilih, cited above, §§ 164-65). In finding that it had temporal jurisdiction in the cases of Agache and Others, Velcea and Mazăre and Tuna, the Court emphasised that all or most of the criminal and civil proceedings had begun and were completed after the critical date and that the complaints before the Court essentially related to those proceedings (see Agache and Others, cited above, §§ 70-72; Velcea and Mazăre, cited above, §§ 86-87; and Tuna, cited above, §§ 61-62).
56. On the basis of these principles, in the present case the Court considers that, following the killing of the applicant’s husband, a procedural obligation arose requiring the authorities of the respondent State to investigate and to identify and punish the perpetrators.
57. The Court notes that following the death of the applicant’s husband the police took certain steps in 1991 and 1992 aimed at investigating the circumstances of his death (see paragraphs 7-10 above). After 1992 there was no other activity on the part of the relevant authorities until September 1999, when the police interviewed a potential witness. Between December 2000 and March 2011 the police interviewed further potential witnesses. The indictment against three persons was lodged on 20 June 2011 and a first-instance judgment was adopted in the criminal proceedings instituted upon that indictment on 9 December 2013. The facts of the case thus show that a significant part of the investigation and the proceedings on indictment have taken place after the ratification of the Convention by Croatia. Since the “genuine connection” test established in the case of Šilih has been satisfied, it is not necessary to assess whether the “Convention values” test from the Janowiec case is applicable as well.
58. In view of the above, the Court finds that the alleged interference with Article 2 in its procedural aspect falls within the Court’s temporal jurisdiction and that it is therefore competent to examine this part of the application.
(b) Exhaustion of domestic remedies
59. The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 § 1 of the Convention obliges applicants first to use the remedies that are normally available and sufficient in the domestic legal system to enable them to obtain redress for the breaches alleged. The existence of the remedies must be sufficiently certain, in practice as well as in theory, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness. Article 35 § 1 also requires that the complaints intended to be brought subsequently before the Court should have been made to the appropriate domestic body, at least in substance and in compliance with the formal requirements laid down in domestic law, but that no recourse should be had to remedies which are inadequate or ineffective (see Aksoy v. Turkey, 18 December 1996, Reports of Judgments and Decisions1996-VI, §§ 51-52; Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, Reports 1996-IV, §§ 65-67; and Estamirov and Others v. Russia, no. 60272/00, § 73, 12 October 2006).
60. The Court emphasises that the application of the rule of exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. It has further recognised that the rule of exhaustion is neither absolute nor capable of being applied automatically; for the purposes of reviewing whether it has been observed, it is essential to have regard to the circumstances of the individual case. This means, in particular, that the Court must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting State concerned but also of the general context in which they operate, as well as the personal circumstances of the applicant. It must then examine whether, in all the circumstances of the case, the applicant did everything that could reasonably be expected of him or her to exhaust domestic remedies (seeAkdivar and Others, cited above, § 69; Aksoy, cited above, §§ 53 and 54; and Estamirov and Others, cited above, § 74).
61. As regards the specific features of the State’s obligations under Article 2 of the Convention and the requirement of the exhaustion of domestic remedies, the Court reiterates that when there is reason to believe that an individual has died in suspicious circumstances, the State is required to conduct an effective official investigation. It cannot be left to the initiative of the next of kin either to lodge a formal complaint or to take responsibility for the conduct of any investigative procedures (see, Nachova and Others v. Bulgaria [GC], nos. 43577/98 and 43579/98, § 111, ECHR 2005‑VII).
62. In the present case the authorities were aware of the killing of the applicant’s husband, since it was reported to the police as follows: after the body of Vaso Jelić was found on the banks of the Kupa in Sisak on 9 February and the autopsy carried out on 10 February 1992 indicated that he had been shot dead from a firearm, on 3 April 1992 the Sisak Police lodged a criminal complaint with the Sisak County State Attorney’s Office against a person or persons unknown on charges of murdering Vaso Jelić.
63. Having been apprised of the above information, the relevant authorities should have taken steps to ensure effective implementation of the domestic criminal-law provisions, which would have satisfied the requirements of the State’s positive obligations under the Convention. The Court does not see how the possibility of lodging a disciplinary complaint against the State officials involved in the criminal proceedings regarding the applicant’s complaints about the killing of her husband could be considered to have in itself satisfied those requirements. Thus, taking into account the obligation of the State authorities to act on their own motion in cases of deaths occurred in suspicious circumstances, the Court considers that the applicant was not required to lodge a complaint for the breach of the official duty against the officials involved, as suggested by the Government (see Remetin v. Croatia, no. 29525/10, §§ 73 and 74, 11 December 2012).
64. As regards the Government’s argument that the applicant could have sought damages from the State under the State Administration Act, the Court has repeatedly held that the procedural obligation of the State under Article 2 to conduct a thorough, official, effective and prompt investigation when individuals have been killed as a result of the use of force cannot be substituted by payment of damages. The Court confirms that an action for damages, either to provide redress for the death or for the breach of official duty during the investigation, is not capable, without the benefit of the conclusions of a criminal investigation, of making any findings as to the identity of the perpetrators and still less of establishing their responsibility. Furthermore, a Contracting State’s obligation under Article 2 of the Convention to conduct an investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible in cases of fatal assault might be rendered illusory if, in respect of complaints under that Article, an applicant would be required to exhaust an action leading only to an award of damages (see, mutatis mutandis, Yaşa v. Turkey, 2 September 1998, Reports 1998-VI, § 74, and Isayeva and Others v. Russia, nos. 57947/00,57948/00 and 57949/00, § 149, 24 February 2005).
65. As to the Government’s contention that the Court, in its judgment of D.J. v. Croatia (cited above), established that a disciplinary complaint against a State official, coupled with an action for damages, represented an effective remedy in respect of the procedural aspect of Article 2 of the Convention, the Court firstly notes that the case of D.J. v. Croatiaconcerned Article 3 of the Convention, relied on in respect of allegations of rape by a private individual. In that case, the Court considered that the issue of the police’s conduct during the initial stages of the enquiry into the applicant’s allegations of rape had been adequately addressed by the national bodies and that such an assessment, coupled with the possibility for the applicant to seek compensation from the State in that regard, showed that there existed a system of redress in the national law for the breach of official duty. However, contrary to the Government’s assertion, the Court continued to stress that the requirement of an effective investigation had not been thereby satisfied (see D.J. v. Croatia, cited above, §§ 94-96).
66. Against the above considerations, the Court concludes that the relevant national authorities were aware of the death of the applicant’s husband in suspicious circumstances which required them to carry out an effective official investigation on their own motion (see Matko v. Slovenia, no. 43393/98, § 95, 2 November 2006; Stojnšek v. Slovenia, no.1926/03, § 79, 23 June 2009; and V.D. v. Croatia, no. 15526/10, § 51, 8 November 2011). They cannot leave it to the initiative of the next of kin either to lodge a formal complaint or to take responsibility for the conduct of any investigative procedures (see, for example, mutatis mutandis, İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 63, ECHR 2000‑VII; and Rod v. Croatia (dec.), 47024/06, 18 September 2008; and Rantsev v. Cyprus and Russia, no. 25965/04, § 232, ECHR 2010 (extracts)).
67. It follows that the Government’s objection must be dismissed.
(c) Conclusion as to the admissibility
68. The Court notes that the complaint under the procedural aspect of Article 2 of the Convention is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The parties’ submissions
69. The Government argued that there had been no violation of the procedural aspect of Article 2 in the present case. They maintained that the case at issue was very complex and sensitive and that the indictment brought against V.M. and D.B. concerned thirty-four victims. The main suspects in the case, Đ.B. and V.M, had held senior official positions until 1999, and this had impeded the investigation. Furthermore, one of the specific features of investigations into war crimes was a lack of material evidence and the prosecution was highly dependent on witness evidence. However, witnesses had often been reluctant to give evidence for fear of reprisals.
70. After Croatia became independent, the State apparatus comprised many young and inexperienced officials, who had not known how to address those serious problems. In these difficult circumstances the authorities had done everything they could to identify the perpetrators and bring them to justice. Those who had given orders for the killings had been indicted, and one of the accused had been found guilty of war crimes against the civilian population and sentenced to eight years’ imprisonment.
71. The applicant argued that the investigation into the death of her husband had so far yielded little results. None of the direct perpetrators had been indicted, although some of the witnesses had identified them. The indictment relied on by the Government concerned only those who had given orders. The war had ended some eighteen years previously, and the Government’s justification that the officials were young and inexperienced could not be accepted.
2. The Court’s assessment
(a) General principles
72. The Court reiterates that Article 2 ranks as one of the most fundamental provisions in the Convention. It enshrines one of the basic values of the democratic societies making up the Council of Europe. The object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings require that Article 2 be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective (see, among many other authorities, Anguelova v. Bulgaria, no. 38361/97, § 109, ECHR 2002‑IV).
73. The obligation to protect the right to life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, also requires by implication that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force (see, mutatis mutandis, McCann and Others, cited above, § 161, and Kaya v. Turkey, 19 February 1998, § 86,Reports 1998-I). The essential purpose of such an investigation is to secure the effective implementation of the domestic laws which protect the right to life and, in those cases involving State agents or bodies, to ensure their accountability for deaths occurring under their responsibility. This investigation should be thorough, independent, accessible to the victim’s family, carried out with reasonable promptness and expedition, effective in the sense that it is capable of leading to a determination of whether the force used in such cases was or was not justified in the circumstances or otherwise unlawful, and afford a sufficient element of public scrutiny of the investigation or its results (see Hugh Jordan v. the United Kingdom, no. 24746/94, §§ 105-09, ECHR 2001‑III (extracts); Douglas-Williams v. the United Kingdom (dec.), no. 56413/00, 8 January 2002; Esmukhambetov and Others v. Russia, no. 23445/03, §§ 115-18, 29 March 2011; and Umarova and Others v. Russia, no. 25654/08, §§ 84-88, 31 July 2012).
74. Article 2 imposes a duty on the State to secure the right to life by putting in place effective criminal‑law provisions to deter the commission of offences against the person, backed up by law‑enforcement machinery for the prevention, suppression and punishment of breaches of such provisions (see Osman v. the United Kingdom, § 115, 28 October 1998, Reports 1998‑VIII; Mastromatteo v. Italy [GC], no. 37703/97, §§ 67 and 89, ECHR 2002‑VIII; and Menson v. the United Kingdom (dec.), no. 47916/99, ECHR 2003‑V).
75. Compliance with the State’s procedural obligations under Article 2 requires the domestic legal system to demonstrate its capacity to enforce criminal law against those who have unlawfully taken the life of another (see Nachova and Others, cited above, § 160).
76. There must also be an implicit requirement of promptness and reasonable expedition (see Yaşa, cited above, §§ 102-04, and Mahmut Kaya v. Turkey, no. 22535/93, §§ 106-07, ECHR 2000‑III). The Court does not underestimate the undeniable complexity of the circumstances surrounding the present case. However, while there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation, an adequate response by the authorities in investigating allegations of serious human rights violations, as in the present case, may generally be regarded as essential in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts (see El Masri v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia” [GC], no. 39630/09, § 192, ECHR 2012). The effective investigation required under Article 2 also serves to secure the effective implementation of the domestic laws which protect the right to life and, in the cases involving State agents or bodies, to ensure their accountability for deaths occurring under their responsibility (see, among many other authorities, McKerr v. the United Kingdom, no. 28883/95, §§ 111 and 114, ECHR 2001‑III; andPaul and Audrey Edwards v. the United Kingdom, no. 46477/99, §§ 69 and 72, ECHR 2002‑II).
77. The requirements of Article 2 go beyond the stage of the official investigation, where this has led to the institution of proceedings in the national courts: the proceedings as a whole, including the trial stage, must satisfy the requirements of the positive obligation to protect lives through the law. While there is no absolute obligation for all prosecutions to result in conviction or in a particular sentence, the national courts should not under any circumstances be prepared to allow offences concerning violent deaths to go unpunished (see, mutatis mutandis, Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 96, ECHR 2004‑XII; Okkalı v. Turkey, no. 52067/99, § 65, ECHR 2006‑... (extracts); and Türkmen v. Turkey, no.43124/98, § 51, 19 December 2006).
(b) Application of these principles to the present case
78. The Court first notes the Government’s argument that the case was very complex and concerned thirty-four victims and that the Croatian State apparatus at the beginning of the country’s independence had been mainly comprised of inexperienced and young officials who had not known how to deal with such a difficult situation. The Court accepts that the case indeed is a complex one and that there are elements indicating that it concerned targeted killing of Serbian civilians by members of the Croatian police and army in the Sisak area in a prolonged period during 1991 and 1992 (see above, paragraphs 7, 13, 17-20). The Court is aware that this situation was sensitive for a country that was in war and also accepts that during the war and at the beginning of the county’s independence the State authorities were faced with a difficult situation which was aggravated by the fact that the perpetrators of the crimes subject to the present application appear to have been those same persons who were entrusted with the duty to protect citizens from such crimes, to conduct preliminary enquiries and carry out the initial fact findings, namely some highly-ranked officials of the Sisak police. The facts of the case indeed suggest that the very Head of that police and his deputies were the instigators of the atrocities committed (see paragraphs 16, 19 and 20 above).
79. In this connection the Court notes that Croatia declared its independence on 8 October 1991 and all military operations ended in August 1995. In January 1998 the UNTAES mandate ceased and the peaceful transfer of power to the Croatian authorities began (see paragraph 12 above). The Court accepts that certain delays in the investigation into the killing of Serbian civilians during the war and post-war recovery were attributable to the overall situation in Croatia, a newly-independent and post-war State which needed certain time to organize its apparatus and for its officials to gain experience. The Court also notes that the town of Sisak was never occupied and has since the independence of Croatia been under the control of the Croatian authorities.
80. The Court acknowledges the efforts of the State Attorney’s office which, in July 2005, required the County State Attorney’s Offices to concentrate their activities on identifying the perpetrators and gathering the relevant information (see paragraph 26 above). A further global measure by the State Attorney’s Office occurred in October 2008 when it instructed the County State Attorney’s Offices to favour impartial investigation of all war crimes, irrespective of the ethnicity of those involved (see paragraph 28 above). The Court also acknowledges that the prosecuting authorities by 31 December 2012 opened investigations in respect of altogether 3,436 alleged perpetrators and that there had been 557 convictions (see paragraph 41 above).
81. As regards the killing of the applicant’s husband, the Court notes that it occurred during the war, on an unspecified date between 15 November 1991 and 9 February 1992, in the Sisak area. In April 1992 the police lodged a criminal complaint with the Sisak County State Attorney’s Office against a person or persons unknown. Thus the investigation was instigated. In this connection, the Court notes at the outset that it has no temporal jurisdiction to examine the facts that occurred before 5 November 1997, the date on which Croatia ratified the Convention. Therefore, it will examine only the part of the inquiry which has taken place since that date.
82. The investigation started in 1991 when the applicant’s husband was killed. None of the measures taken produced any tangible results until 1999 when the police interviewed S.K. He gave some indication that Đ.B., the Head of the Sisak County Police, had been implicated in the arrests and killings of persons of Serbian origin in the Sisak area (see paragraph 13 above).
83. The Court notes the Government’s submission that the investigation was impeded by the fact that the persons who were later on identified as main suspects, Ɖ.B. and V.M, had held senior official positions in the Sisak police until 1999. While this fact certainly made an impact on a possibility to reveal the circumstances of the applicant’s husband’s death and the death of other Serbian civilians liquidated in the same period and the same manner in the Sisak area, they cannot justify subsequent shortcomings in the conduct of the investigation.
84. On 4 December 2002 M.M. gave evidence to an investigating judge at the Sisak County Court, in which he named several persons allegedly implicated in the killing of Serbs, including Vaso Jelić, in the Sisak area in 1991 (see paragraphs 13, 14 and 15). In March and May 2003 the police and the prosecuting authorities heard evidence from two anonymous witnesses, members of the Croatian Army and specifically the units allegedly implicated in the killings of Serbs in Sisak and surrounding area, who described in detail the modus operandi of the arrests and killings of the Serbian civilians and gave names of several persons allegedly directly implicated, including the persons who had allegedly given orders for such arrests and killings and the name of the person who allegedly shot and killed Vaso Jelić (see paragraphs 16-21 above).
85. Thus, by 2003 at the latest, the relevant authorities disposed of some information which could possibly lead to the identification of direct perpetrators and those who had ordered the killing of the applicant’s husband. In this connection the Court reiterates that where there is a plausible, or credible, allegation, piece of evidence or item of information relevant to the identification, and eventual prosecution or punishment of the perpetrator of an unlawful killing, the authorities are under an obligation to take further investigative measures (see Brecknell, cited above, § 71).
86. While it is uncertain whether any of the information given to the prosecuting authorities and the police would have resulted in convictions, it is nevertheless expected of national authorities that they pursue all possible leads to establish the circumstances in which a person has been killed, in order to comply with their procedural obligations under Article 2 of the Convention (see, mutatis mutandis, Gasyak and Others v. Turkey, no. 27872/03, § 60, 13 October 2009; Mižigárová v. Slovakia, no. 74832/01, § 93, 14 December 2010; and Dobriyeva and Others v. Russia, no. 18407/10, § 69, 19 December 2013).
87. The Court also notes that in the present case one person, V.M., was convicted by the first- instance court of war crimes against the civilian population in his capacity as the Commander of the Police Forces in the broader area of Sisak and Banovina and the Deputy Head of Sisak Police in that he had allowed the killings of persons of Serbian origin and had failed to undertake adequate measures to prevent such killings (see paragraph 35 above).
88. However, apart from the responsibility of the superior officers, in the case at issue there is a deficiency which undermines the effectiveness of the investigation and which could not be remedied by convicting only those in command. In the context of war crimes the superior (command) responsibility is to be distinguished from the responsibility of their subordinates. The punishment of superiors for the failure to take necessary and reasonable measures to prevent or punish war crimes committed by their subordinates cannot exonerate the latter from their own criminal responsibility (see paragraph 42 above).
89. During the investigation three witnesses stated that A.H. had personally shot and killed Vaso Jelić. While a ballistic report was carried out in that connection (see paragraph 29 above), that could not excuse the State authorities from taking further relevant steps to verify statements given by three witnesses. In the situation where the names of potential perpetrators have been revealed to the authorities by witnesses whose reliability has not been called into question and where some of them were direct eyewitnesses, it should be expected of the prosecuting authorities that they take appropriate steps in order to bring those responsible to justice. It does not appear however that such steps were taken.
90. In this connection the Court notes that among the main purposes of imposing criminal sanctions are retribution as a form of justice for victims and general deterrence aimed at prevention of new violations and upholding the rule of law. However, neither of these aims can be obtained without alleged perpetrators being brought to justice. Failure by the authorities to pursue the prosecution of the most probable direct perpetrators undermines the effectiveness of the criminal‑law mechanism aimed at prevention, suppression and punishment of unlawful killings. Compliance with the State’s procedural obligations under Article 2 requires the domestic legal system to demonstrate its capacity and willingness to enforce criminal law against those who have unlawfully taken the life of another (see Nachova and Others, cited above, § 160; and Ghimp and Others v. the Republic of Moldova, no. 32520/09, § 43, 30 October 2012).
91. At this juncture the Court stresses again the requirement of promptness and reasonable expedition which is implicit in the context of the effectiveness of the domestic proceedings set up to elucidate the circumstances of an individual’s death (see Paul and Audrey Edwards, cited above, § 72; and paragraph 73 above). In the case at issue, the investigative measures were plagued by inexplicable delays.
92. The Court has already held that even if the investigation could initially have encountered certain objective difficulties due to war and post-war situation, the authorities’ inactivity for long subsequent periods could no longer be justified (compare to Agache and Others, cited above, § 80; Şandru and Others, cited above, § 79; and Association “21 December 1989” and Others v. Romania, nos. 33810/07 and 18817/08, § 100, 24 May 2011).
93. Certain delays between September 1999 and August 2010, together with the overall length of the inquiry compromised the effectiveness of the investigation and could not but have had a negative impact on the prospects of establishing the truth.
94. The Court does not underestimate the undeniable complexity of the present case, which concerns not only the isolated event of the killing of the applicant’s husband, but also concerns the investigation and prosecution of those responsible for the killing of a number of other individuals in the Sisak area (see paragraph 78 above), nor the number of war crime cases the Croatian authorities are prosecuting simultaneously (see paragraph 41 above). However, the Court considers that the political and social stakes relied on by the Government cannot by themselves justify the manner in which the investigation was conducted where leads given to the prosecuting authorities concerning the identification of direct perpetrators have not been thoroughly followed. On the contrary, its importance for Croatian society, which consisted in the right of the numerous victims and the society at large to know what had happened ought to have prompted the domestic authorities to conduct an effective investigation that would cover not only those having the command responsibility but direct perpetrators as well in order to prevent any appearance of tolerance of or collusion in unlawful acts (compare to Şandru and Others, cited above; andAssociation “21 December 1989” and Others, cited above, § 104).
95. Having regard to the above, the Court considers that the deficiencies described above are sufficient to conclude that the national authorities failed to carry out an adequate and effective investigation into the circumstances surrounding the killing of the applicant’s husband. There has accordingly been a violation of the procedural obligation of Article 2 of the Convention.
II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION IN CONJUNCTION WITH THE PROCEDRUAL ASPECT OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION
96. The applicant complained that her husband had been arrested and killed purely because of his Serbian ethnic origin and that the national authorities had failed to investigate that factor, contrary to Article 14 of the Convention, which reads:
“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”
A. Admissibility
97. The Court considers that this complaint is closely linked to the one concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The parties’ submissions
98. The applicant maintained that her husband had been killed solely because of his Serbian ethnic origin. She argued that one hundred and thirty civilians of Serbian origin had been killed in the Sisak area in 1991 and 1992. This factor had not been properly investigated.
99. The Government considered the applicant’s Article 14 complaint wholly unsubstantiated. They maintained that nothing in the conduct of the domestic authorities indicated a difference in the investigation into the killing of the applicant’s husband on the basis of his Serbian origin, or a tendency to cover up events or favour the perpetrators.
100. Even though a war crime might be motivated by the victim’s ethnicity, such a motive was not and could not be a decisive factor as regards the conduct of the investigation. On 29 July 2005 the State Attorney’s Office had issued a document on enquiries into the killings of civilians between 1991 and 1995, and on 9 October 2008 they had issued instructions concerning implementation of the criminal laws as regards war crimes. According to the Government, in both of these documents the State Attorney’s Office had set standards for the criminal prosecution of war crimes for the lower state attorney’s offices at county level and had made no distinction between victims on the basis of their ethnicity. The statistical data available to the Sisak County State Attorney’s Office indicated that the number of pending investigations into the killing of Croats in the Sisak area during the war was larger than that concerning the killing of Serbs.
2. The Court’s assessment
101. The Court reiterates that Article 14 has no independent existence, but plays an important role by complementing the other provisions of the Convention and its Protocols, since it protects individuals placed in similar situations from any discrimination in the enjoyment of the rights set forth in those other provisions. Where a substantive Article of the Convention or its Protocols has been relied on both on its own and in conjunction with Article 14 and a separate breach has been found of the substantive Article, the Court may not always consider it necessary to examine the case under Article 14 as well, though the position is otherwise if a clear inequality of treatment in the enjoyment of the right in question is a fundamental aspect of the case (see Dudgeon v. the United Kingdom, 22 October 1981, § 67, Series A no. 45; Chassagnou and Others v. France [GC], nos.25088/94, 28331/95 and 28443/95, § 89, ECHR 1999-III; and Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 53, ECHR 2005-XII).
102. The Court considers that the main issue in the present case is the one concerning effectiveness of the investigation into the killing of the applicant’s husband. In this regard the Court has already found a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention after establishing various shortcomings in the investigation. In view of the Court’s analysis under that Article and the violation found, the Court considers that in the circumstances of the present case it is not necessary to examine any further complaint under Article 14 of the Convention (see, by comparison, Skendžić and Krznarić v. Croatia, no. 16212/08, § 118, 20 January 2011).
III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION
103. The applicant complained that she had no effective remedy at her disposal in respect of the alleged violation of Article 2 of the Convention. She relied on Article 13 of the Convention, which provides:
“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”
A. Admissibility
104. The Court considers that this complaint is closely linked to the one concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The parties’ arguments
105. The applicant submitted that she had no effective remedy at her disposal as regards her complaint under the procedural aspect of Article 2 of the Convention because there had been no effective investigation into the death of her husband and because she could not obtain damages in the civil proceedings she had instituted against the State.
106. The Government, relying on the same arguments as those they raised regarding the issue of the exhaustion of domestic remedies, argued that the applicant had effective remedies at her disposal which she had failed to use.
2. The Court’s assessment
107. The scope of the obligation under Article 13 varies depending on the nature of the applicant’s complaint under the Convention. Given the fundamental importance of the rights guaranteed by Article 2 of the Convention, Article 13 requires, in respect of the procedural aspect of Article 2, a thorough and effective investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible for the deprivation of life, including effective access for the complainant to the investigation procedure (cf. Avsar v. Turkey, cited above, § 429, and Anguelova, cited above, § 161). The Court further reiterates that the requirements of Article 13 are broader than a Contracting State’s obligation under Article 2 to conduct an effective investigation (see Orhan v. Turkey, no. 25656/94, § 384, 18 June 2002, ECHR 2002, and Khashiyev and Akayeva v. Russia, nos. 57942/00 and 57945/00, § 183, 24 February 2005).
108. In view of the Court’s findings above on the procedural aspect of Article 2 of the Convention, that complaint is clearly “arguable” for the purposes of Article 13 (see Boyle and Rice v. the United Kingdom, 27 April 1988, Series A no. 131 § 52). Accordingly, the applicant should have been able to avail herself of effective and practical remedies capable of leading to the identification and punishment of those responsible and to an award of compensation, for the purposes of Article 13.
109. The issue of the effectiveness of the investigation has already been addressed in the context of Article 2 of the Convention. In view of its findings under Article 2 of the Convention, the Court considers that there is no need to examine further the complaint under Article 13 of the Convention (see Ramsahai and Others v. the Netherlands [GC], no.52391/99, § 363, ECHR 2007‑II; Skendžić and Krznarić, cited above, § 111; and Velkhiyev and Others v. Russia, no. 34085/06, § 161, 5 July 2011).
IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION
110. The applicant also complained that the death of her husband caused her suffering. She relied on Article 3 of the Convention which reads as follows:
“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”
Admissibility
111. In so far as this complaint falls within its competence ratione temporis, the Court reiterates that while a family member of a “disappeared person” can claim to be a victim of treatment contrary to Article 3 (see Kurt v. Turkey, 25 May 1998, §§ 130-34, Reports 1998‑III), the same principle would not usually apply to situations where the person taken into custody has later been found dead (see, for example, Tanlı v. Turkey, no. 26129/95, § 159, ECHR 2001-III (extracts)). In such cases the Court would normally limit its findings to Article 2.
112. The Court observes that the situation which is at the heart of the complaint under Article 3 initially presented the features of a “disappearance” case. The applicant’s husband was abducted by unidentified uniformed men on 15 November 1991. However, his dead body was found on 9 February 1992, about three months after his abduction. It necessarily follows that what could initially have been a “disappearance” case must be considered to be a “confirmed death” case. Given these circumstances, the Court is not persuaded that in the present case, despite its gruesome circumstances, the applicant sustained uncertainty, anguish and distress characteristic of the specific phenomenon of disappearances (see, by contrast, Luluyev and Others v. Russia, no. 69480/01, § 115, ECHR 2006‑XIII (extracts)).
113. In such circumstances, the Court considers that it cannot be held that the applicant’s suffering reached a dimension and character distinct from the emotional distress which may be regarded as inevitably caused to relatives of a victim of a serious human-rights violation.
114. It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.
V. OTHER ALLEGED VIOLATIONS
115. The applicant complained under Article 6 § 1 of the Convention that the national courts by wrongly finding that her claim for damages had been lodged after the statutory limitation period had expired, deprived her of the right of access to court because they had not examined her claim on the merits. She also invoked Article 5 of the Convention in relation to the taking of her husband by uniformed persons in November 1991.
116. As regards the complaint under Article 6 § 1 of the Convention, the Court notes that the same issue was resolved in the Bogdanović case where the same complaint was found to be manifestly ill-founded (see Bogdanović. Croatia (dec.), no. 72254/11, 18 March 2014; and Orić v. Croatia (dec.), no. 50203/12, 13 May 2014). The Court sees no reason to depart from that approach in the present case. It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3(a) and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
117. As regards the complaint under Article 5 of the Convention, the Court notes that it relates to the events that took place in 1991 and 1992 while the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997. It follows that this complaint is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.
VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
118. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
119. The applicant claimed 3,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage as regards the expenses incurred for the stone erected on the grave of her late husband; and EUR 30,000 in respect of non-pecuniary damage.
120. The Government deemed the sums claimed excessive, unfounded and unsubstantiated.
121. The Court reiterates that there must be a clear causal connection between the damages claimed by the applicants and the violation of the Convention, and that this may, in an appropriate case, include compensation in respect of loss of earnings. However, in the present case the Court has found a violation of the procedural aspect of Article 2 only. Therefore, the Court finds that there is no causal link between the pecuniary damage claimed and the violation found and dismisses the claim for pecuniary damage.
122. On the other hand, having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 20,000 in compensation for non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her.
B. Costs and expenses
123. The applicant also claimed EUR 1,000 for the costs and expenses incurred before the Court and EUR 12,300 for those incurred in the civil proceedings whereby she claimed damages in connection with the death of her husband.
124. The Government submitted that the costs and expenses claimed concerned the domestic proceedings, which had no connection with the proceedings before the Court, and should therefore be rejected.
125. As to the costs and expenses, the Court has to establish first whether the costs and expenses indicated by the applicant’s representative were actually incurred and, second, whether they were necessary (see McCann and Others v. the United Kingdom, 27 September 1995, § 220, Series A no. 324, and Fadeyeva v. Russia, no. 55723/00, § 147, ECHR 2005‑IV).
126. As regards the claims of costs, the Court accepts the applicant’s claim for the costs and expenses incurred before it and awards her EUR 1,000 in that respect. However, as regards the costs and expenses incurred before the national courts in the civil proceedings for damages, the Courts notes that no violation has been found as regards these proceedings and accordingly rejects the claim for costs incurred in them.
C. Default interest
127. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,
1. Declares the complaints concerning the procedural aspect of Articles 2 and 14 as well as the complaint under Article 13 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;
2 Holds that there has been a violation of Article 2 of the Convention under its procedural aspect;
3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 14 of the Convention;
4. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 13 of the Convention;
5. Holds
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:
(i) EUR 20,000 (twenty thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;
(ii) EUR 1,000 (one thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
6. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for costs and expenses.
Done in English, and notified in writing on 12 June 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar President
baza unakrsnih veza