EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET ŽUGIĆ protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 3699/08)
PRESUDA
STRASBOURG
31. svibnja 2011.
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu Žugić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u vijeću u sastavu:
g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđe Nina Vajić,
gđe Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Dean Spielmann,
g. Giorgio Malinverni,
g. George Nicolaou, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. svibnja 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 3699/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 8. siječnja 2008. godine hrvatski državljanin g. Nikola Žugić ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Dana 28. svibnja 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je o prigovorima koji se tiču pristupa sudu, slobode izražavanja i nedostatka nepristranosti obavijestiti Vladu.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1925. godine i živi u Zagrebu.
A. Građanski postupak
5. Dana 11. prosinca 2000. godine javno komunalno poduzeće V.O. je, temeljeći svoj zahtjev na neplaćenim računima za usluge opskrbe vodom, pokrenulo ovršni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Općinskim sudom u Zagrebu, tražeći platež duga.
6. Dana 24. siječnja 2001. godine Sud je donio rješenje o ovrsi kojim je podnositelju zahtjeva naložio platež traženih iznosa. Međutim, budući da je podnositelj zahtjeva na rješenje o ovrsi izjavio dana 19. ožujka 2001.g. prigovor, sud ga je stavio izvan snage. Kao posljedica toga, ovršni je postupak na temelju mjerodavnog zakonodavstva prešao u redoviti građanski postupak i nastavljen je kao takav.
7. Podnositelj zahtjeva, po formalnom obrazovanju pravnik, ali ne i odvjetnik, sam je sebe zastupao u tom postupku.
8. Dana 15. studenog 2005. godine sutkinja Općinskog suda u Zagrebu J.G.F. donijela je presudu kojom je usvojila tužbeni zahtjev.
9. Dana 27. prosinca 2005. godine podnositelj zahtjeva uložio je žalbu protiv prvostupanjske presude. Članak 357. Zakona o parničnom postupku propisuje da se žalba drugostupanjskom sudu podnosi putem prvostupanjskog suda. Na temelju članka 358. istoga Zakona prvostupanjski sud provodi prethodno ispitivanje žalbe i može utvrditi da je žalba nedopuštena ako nađe da ne ispunjava određene postupovne uvjete kao, na primjer, da je podnesena izvan zakonskog roka. Međutim, taj sud nije ovlašten odlučiti o osnovanosti žalbe. Stoga je podnositelj zahtjeva svoju žalbu upućenu Županijskom sudu u Zagrebu dostavio Općinskom sudu u Zagrebu. U svojoj je žalbi napisao, inter alia:
“Nakon 20 mjeseci čekanja... dana 15. studenog 2005.g. održano je drugo ročište na kojem je u biti i bez rasprave [stranaka] (osim konstatacije o prisutnosti stranaka i da svaka ostaje kod svojih navoda) donesena osporena presuda..
Indikativno je ovdje napomenuti da je sutkinja, prije diktata izreke presude, upitala tuženog hoće li “ ovo platiti”, a na što je tuženik odgovorio “ što Vam pada na pamet?” i je li ona proučila spis... Sutkinja se ljutito okrenula sa stolice na bok i zapisničarki izdiktirala izreku presude u ime RH, navodeći komičan izraz da stranke traže obrazloženje presude - kao da u kontradiktornom postupku postoje presude bez obrazloženja ili bez pouke o pravnom lijeku. Nažalost, ove dijaloge sutkinje i tuženoga, sud nije unio u zapisnik. Kakva li je ovo sudačka profesionalnost!
Iz naprijed rečenog, vidljivo je da u ovom postupku nije održana nikakva rasprava u skladu sa zakonom, što čini povredu čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, iz napadnute presude ili raspravnih zapisnika nije vidljivo je li sud proveo ikakve dokaze....iz kojeg razloga presudu nije mogao zakonito obrazložiti...
Umjesto da se osvrne na provedene dokaze, ocjenjujući njihovu dokaznu snagu, Sud odmah...navodi temeljem čega je došao do osporenih zaključaka, iz čega je vidljivo da je prihvatio sve argumente tužitelja...”
10. Nakon što je izvršio prethodno ispitivanje žalbe Općinski sud u Zagrebu proslijedio ju je zajedno sa spisom predmeta Županijskom sudu u Zagrebu.
11. Dana 3. travnja 2007. godine sudac M.P. sa Županijskog suda u Zagrebu donio je presudu kojom je odbio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu.
12. Dana 24. srpnja 2007. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv drugostupanjske presude. Dana 21. siječnja 2010. godine Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva nedopuštena. Našao je da podnositelj zahtjeva, iako se pozvao u svojoj ustavnoj tužbi na mjerodavne članke Ustava koji jamče pravo na pošteno suđenje i jednakost svih pred zakonom, svoju ustavnu tužbu nije potkrijepio nikakvim ustavnosudskim argumentima već je samo ponovio tvrdnje koje je naveo u postupku pred redovnim sudovima. Stoga, Ustavni sud nije mogao ispitati osnovanost njegove ustavne tužbe.
B. Postupak zbog vrijeđanja suda
13. Nakon što je dovršila prethodno ispitivanje žalbe podnositelja zahtjeva od 27. prosinca 2005. godine u naprijed navedenom postupku, sutkinja Općinskog suda u Zagrebu J.G.F. je dana 4. siječnja 2006. godine donijela odluku kojom je podnositelju zahtjeva izrekla novčanu kaznu od 500 hrvatskih kuna (HRK) zbog vrijeđanja suda. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:
Tuženik Nikola Žugić iz Zagreba...se kažnjava sa 500,00 [hrvatskih] kuna jer je u žalbi od 27. prosinca 2005.g. uvrijedio sud navodeći: “Indikativno je ovdje napomenuti, da je sutkinja prije diktata izreke presude upitala tuženog, hoće li “ovo platiti”, a na što je tuženik odgovorio “što Vam pada napamet?”, i je li ona proučila spis... Sutkinja se ljutito okrenula sa stolice na bok i zapisničarki izdiktirala izreku presude u ime RH, navodeći komičan izraz da stranke traže obrazloženje presude - kao da u kontradiktornom postupku postoje presude bez obrazloženja ili pouke o pravnom lijeku. Nažalost, ove dijaloge sutkinje i tuženoga, sud nije unio u zapisnik. Kakva li je ovo sudačka profesionalnost!”
...
U žalbi od 27. prosinca 2005.g. tuženik je, inter alia, vrijeđao sud, [upotrebljavajući] riječi koje su citirane u izreci ovog rješenja.
Iz citiranog teksta bi proizlazilo da sud na neprimjeren način tijekom glavne rasprave komunicira sa strankama u postupku, da se sutkinja neprimjereno ponaša te da ne poznaje pravo. Sve navedeno predstavlja uvredu suda te citirani navodi izlaze iz okvira potrebnog poštovanja suda, pa čak pokušavaju učiniti upitnim znanje i stručnost konkretnog suca, što je nedopustiv način komuniciranja stranaka sa sudom jer predstavlja izravno vrijeđanje suca kao osobe, implicirajući njegovo stručno neznanje i nesposobnost za obavljanje sudačke funkcije..
Pri odmjeravanju novčane kazne sud je imao u vidu da je tuženik uvrijedio ne samo sud kao instituciju nego i suca kao osobu, zbog čega ga je valjalo temeljem čl. 110. u vezi sa čl. 10. [Zakona o parničnom postupku] novčano kazniti.”
14. Dana 16. siječnja 2006. godine podnositelj zahtjeva je podnio žalbu protiv te odluke tvrdeći, inter alia, da je prvostupanjski sud proizvoljno tumačio njegove izjave, da one nisu bile uvredljive i da on nije imao nikakvu namjeru bilo koga uvrijediti.
15. Županijski sud u Zagrebu svojom je odlukom od 3. travnja 2007. godine odbio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku odluku. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
“Prema ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je naprijed iznesenim navodima u žalbi tuženik uvrijedio sud...Valja reći da je navodima iznesenim u žalbi tuženik iskazao nepoštivanje suda što nedvojbeno predstavlja neprimjeren način komuniciranja stranaka sa sudom, te prelazi granicu zahtijeva civiliziranog i korektnog odnosa prema sudu kao instituciji društva.”
16. Dana 24. srpnja 2007. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu protiv drugostupanjske odluke. Dana 25. listopada 2007. godine Ustavni je sud utvrdio da je njegova ustavna tužba nedopuštena s osnova da se pobijana odluka ne tiče osnovanosti predmeta i da kao takva nije podobna za ustavnosudsko preispitivanje.
17. Dana 21. svibnja 2008. godine Općinski sud u Zagrebu je na vlastitu inicijativu donio rješenje o ovrsi pljenidbom dijela mirovine podnositelja zahtjeva radi naplate naprijed navedene novčane kazne. Podnositelj zahtjeva je uložio žalbu i postupak je trenutačno u tijeku pred Županijskim sudom u Zagrebu.
II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO
A. Ustavni Zakon o ustavnom sudu
18. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. godine („Narodne novine“, br. 99/1999 od 29. rujna 1999. - "Ustavni zakon o Ustavnom sudu"), kako je izmijenjen i dopunjen Izmjenama i dopunama iz 2002. godine (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 29/2002 od 22. ožujka 2002.) koji je stupio na snagu 15. ožujka 2002. godine, glasi kako slijedi:
Članak 62.
“1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je
pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (“ustavno pravo“)...
2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.
3. U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima."
B. Zakon o parničnom postupku
19. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku iz 1977. („Službeni list“ SFRJ, br. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, i „Narodne novine“ Republike Hrvatske, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003 i 84/2008, - "Zakon o parničnom postupku"), kako je bio na snazi u mjerodavno vrijeme propisivao je kako slijedi:
Članak 10.
“1. ...
2. Sud će kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 [hrvatskih] kuna fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 [hrvatskih] kuna pravnu osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.
3. Novčana kazna iz stavka 2. ovoga članka može se izreći stranci i umješaču, a njihovom zastupniku ako je on odgovoran za zlouporabu prava.
4. Novčanu kaznu izriče prvostupanjski sud. Izvan ročišta za glavnu raspravu kaznu izriče sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća.
5. ...
6. ...
7. Ako kažnjena osoba u tom roku ne plati novčanu kaznu, pristupit će se prisilnoj naplati izrečene novčane kazne prema propisima o prisilnoj naplati poreza.
Članak 110.
“1. Sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 [hrvatskih] kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 [hrvatskih] kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda.
2. Odredbe članka 10. ovoga Zakona na odgovarajući se način primjenjuju u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka.
3. Odredbe prethodnih stavaka ovoga članka primjenjuju se u svim slučajevima kad sud izriče novčanu kaznu po odredbama ovoga Zakona, osim ako što drugo nije izričito predviđeno za pojedine slučajeve.
C. Izmjene i dopune iz 2008. godine Zakona o parničnom postupku iz 1977. godine
20. Zakonom o izmjenama i dopunama iz 2008. godine Zakona o parničnom postupku iz 1977. godine, („Narodne novine“, br. 84/2008 i 123/2008 (corrigendum), koji je stupio na snagu dana 1. listopada 2008., izmijenjen je i dopunjen, inter alia, stavak 7. te je dodano nekoliko novih stavaka (8. do 12.) članku 10. Zakona o parničnom postupku iz 1977. godine. Mjerodavni dio izmijenjenog i dopunjenog članka 10. glasi kako slijedi:
“(7) Ako kažnjena osoba... ne plati izrečenu novčanu kaznu u ostavljenom roku... sud će ... o neplaćenoj novčanoj kazni obavijestiti [Poreznu upravu] radi naplate novčane kazne [prisilnim putem u ovršnom postupku]....
...
(12) ...Ako u roku od godine dana od prijama ... rješenja iz stavka 2. ovoga članka [Porezna uprava] ne uspije naplatiti novčanu kaznu, ona će.[o tome] obavijestiti... sud,nakon čega će se izrečena novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora po pravilima kaznenog prava o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora, o čemu će odluku donijeti sud koji je izrekao novčanu kaznu...."
21. Člankom 52. stavkom 1. Izmjena i dopuna iz 2008. godine propisano je da se primjenjuju na sve postupke u tijeku, ako odredbama toga članka nije drugačije određeno.
D. Kazneni zakon
22. Članak 52. stavak 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/97, s naknadnim izmjenama i dopunama) glasi kako slijedi:
"Novčana kazna zamjenjuje se u kaznu zatvora tako da se jedan dnevni dohodak zamjenjuje s jednim danom kazne zatvora, s time da najveća mjera kazne zatvora kojom je zamijenjena novčana kazna ne može biti dulja od dvanaest mjeseci. "
23. Prema praksi domaćih sudova, prije nego što donese odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora sud mora pozvati i saslušati kažnjenu osobu. Protiv takve je odluke uvijek dozvoljena žalba.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE
24. Podnositelj zahtjeva prigovara da je izricanje novčane kazne zbog uvrede suda, koju on u danim okolnostima smatra nepravednom, povrijedilo njegovu slobodu izražavanja. Pozvao se na članak 10. Konvencije koji u svom važećem dijelu glasi kako slijedi:
“1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava Države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.
2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi .... očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“
25. Vlada osporava tu tvrdnju.
A. Dopuštenost
26. Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
(a) Vlada
27. Vlada priznaje da je izricanje novčane kazne za vrijeđanje suda predstavljalo miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu govora. Međutim, tvrde da je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, da je težilo ostvariti legitiman cilj i da je bilo nužno u demokratskom društvu. Odluka kojom je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna donesena je na temelju članka 110. Zakona o parničnom postupku te joj je cilj bio očuvanje autoriteta sudbene vlast.
28. Vlada također smatra da je miješanje bilo razmjerno svom cilju iz slijedećih razloga.
29. Prvo naglašava da su sudovi institucije kojima je svrha rješavanje sporova na civilizirani način. To zahtijeva da se sve stranke u postupku ponašanju primjereno, osobito u međusobnoj komunikaciji, i da poštuju instituciju suda. Također, opće je načelo parničnog postupka da stranke svoja procesna ovlaštenja trebaju koristiti savjesno, te je zlouporaba tih ovlaštenja zabranjena.
30. U odnosu na ovaj predmet prvenstveno treba navesti da je podnositelj zahtjeva bio pravnik, od kojega se očekivalo, imajući u vidu njegovu profesiju i iskustvo, da bude upoznat s pravilima ponašanja u komunikaciji sa sudom.
31. Vlada nakon toga tvrdi da se ovaj predmet znatno razlikuje od predmeta Kyprianou (vidi Kyprianou protiv Cipra , br. 73797/01, stavak 31., 27. siječnja 2004.). U tom je predmetu podnositelj zahtjeva uvrijedio sud na ročištu, odmah nakon događaja koji su izazvali njegovu ljutnju i nezadovoljstvo, te je stoga njegova reakcija bila emotivna. U ovome je predmetu podnositelj zahtjeva izrazio svoje nezadovoljstvo u pisanom obliku, tj. nakon što su se dogodili događaji koji su izazvali njegovo nezadovoljstvo.
32. Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva u svom odgovoru mogao na drugačiji način izraziti svoje nezadovoljstvo. Mogao je, na primjer, zahtijevati da se njegove primjedbe unesu u zapisnik na ročištu, ili tražiti izuzeće sutkinje kojoj je bio dodijeljen predmet. Također, podnositelj zahtjeva je, kao pravnik, mogao iznijeti svoje argumente iz žalbe, kao i svoje nezadovoljstvo, na prikladan i profesionalan način. Vidljivo je da podnositelju zahtjeva nije ničim ograničeno pravo na izražavanje neslaganja sa sudskim odlukama, načinom na koji je postupak proveden i radom sutkinje kojoj je dodijeljen predmet. Sporan je jedino način na koji je podnositelj zahtjeva to učinio, a taj je, neprimjerenom komunikacijom i vrijeđanjem suda.
33. Nadalje, Vlada primjećuje, da je podnositelj imao pravo žalbe na rješenje kojim mu je izrečena novčana kazna. Za razliku od predmeta Kyprianou, podnositeljeva žalba je odgodila izvršenje.
34. Konačno, Vlada dolazi do zaključka kako postoji značajna razlika i u tome što je u predmetu Kyprianou podnositelj kažnjen zatvorskom kaznom, unatoč tome što su postojale blaže alternative, što je Sud ocijenio nerazmjernim. Međutim, u ovom predmetu, podnositelj je kažnjen najnižom zakonski predviđenom novčanom kaznom za vrijeđanje suda
35. U svjetlu naprijed navedenog, Vlada smatra da je miješanje u ovom predmetu bilo "nužno u demokratskom društvu", te stoga nije protivno članku 10. Konvencije.
(b) Podnositelj zahtjeva
36. Podnositelj zahtjeva prvo citira staru latinsku izreku koja kaže da sucu ne pristoji ljutnja (Iudicem irasci dedecet or Irasci iudicem non decet).
37. Nadalje tvrdi da njegove primjedbe nisu bile uvredljive i da nije imao nikakvu namjeru uvrijediti sutkinju J.G.F. niti sud kao instituciju. Ali, domaći su sudovi proizvoljno protumačili njegove izjave. Osobito, on nikada nije rekao, kako bi se to podrazumijevalo iz navoda prvostupanjskog suda, da je sutkinja J.G.F. nesposobna ili da ne poznaje pravo.
38. Po njegovom je mišljenju njemu izrečena novčana kazna zato što je govorio istinu, a to je bila njegova dužnost kao stranke u postupku. Također tvrdi da sutkinja J.G.F. nije ni na koji način odgovarala za njegovo ponižavanje i omalovažavanje tijekom postupka, a da je on dobio visoku novčanu kaznu zbog najmanje kritike njenog rada.
39. Nadalje, po mišljenju podnositelja zahtjeva, sutkinja koja se osjetila osobno uvrijeđenom njegovim primjedbama izrekla mu je novčanu kaznu za vrijeđanje suda iako je bilo jasno da je on kritizirao samo njen rad u konkretnom predmetu, a ne sud kao instituciju.
2. Ocjena Suda
40. Sud ponavlja da je članak 10. primjenjiv ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju (vidi, na primjer, predmet Kubli protiv Švicarske (dec.), br. 50364/99, 21. veljače 2002. godine). Nadalje, sloboda izražavanja ne štiti samo bit izraženih ideja i informacija, nego i oblik u kojemu su prenesene (vidi, na primjer, predmet Mariapori protiv Finske, br. 37751/07, stavak 62., 6. srpnja 2010. godine i naprijed citirani predmet Kyprianou, stavak 174.). Sud stoga smatra da izricanje novčane kazne podnositelju zahtjeva za vrijeđanje suda u ovome predmetu predstavlja miješanje u njegovu slobodu izražavanja, zajamčenu člankom 10. stavkom 1. Konvencije.
41. Sud nadalje ponavlja s tim u vezi da ovaj članak ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti" (vidi, na primjer, predmet Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, stavak 58., 22. listopada 2009.). Kao što je navedeno u članku 10. stavku 2. ova je sloboda podložna iznimkama, koje međutim moraju biti strogo tumačene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi, na primjer, predmet Skałka protiv Poljske, br. 43425/98, stavak 32., 27. svibnja 2003. i naprijed citirani predmet Kubli). Osobito, sloboda izražavanja stranaka u sudnici nije neograničena, i određeni interesi, kao što je autoritet sudbene vlasti, dovoljno su važni da opravdavaju ograničenja ove slobode (vidi predmet Mariapori, loc. cit.).
42. Sud u tom pogledu nalazi da je u ovome predmetu miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bilo propisano zakonom, i to člankom 110. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku te da se njime težilo ostvariti legitiman cilj održavanja autoriteta sudbene vlasti u smislu članka 10. stavka 2. Konvencije. Stoga je jedino pitanje koje Sud treba utvrditi je li to miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu". Pri tome Sud mora utvrditi je li s obzirom na činjenice ovoga predmeta postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudbene vlasti i, s druge strane, zaštite slobode izražavanja podnositelja zahtjeva.
43. Test "nužno u demokratskom društvu" traži da Sud utvrdi je li miješanje kojemu se prigovara odgovaralo "snažno prisutnoj društvenoj potrebi". Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene kad ocjenjuju postoji li takva potreba, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s europskim nadzorom, obuhvaćajući i zakonodavstvo i odluke koje ga primjenjuju, čak i one koje je donio neovisni sud. Sud je stoga ovlašten donijeti konačnu odluku o tome može li se "ograničenje" pomiriti sa slobodom izražavanja, kako je ona zaštićena člankom 10. (vidi, na primjer, naprijed citirane predmete Kyprianou, stavak 170. i Skałka, stavak 33., 27. svibnja 2003. godine).
44. U izvršavanju svoje nadzorne nadležnosti Sud mora gledati na pobijano miješanje u svjetlu predmeta u cjelini, uključujući i sadržaj primjedbi koje su dane protiv podnositelja zahtjeva i kontekst u kojemu su dane. Osobito mora utvrditi je li miješanje o kojemu je riječ "razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti" i jesu li razlozi koje navode nacionalne vlasti kako bi ga opravdale "mjerodavni i dostatni". Pri tome se Sud mora uvjeriti da su nacionalne vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima sadržanima u članku 10. i, štoviše, da se ti standardi osnivaju na prihvatljivoj ocjeni mjerodavnih činjenica (vidi, na primjer, predmete Nikula protiv Finske, br. 31611/96, stavak 44., ECHR 2002-II, i Skałka, naprijed citirano, stavak 35.).
45. Izraz "autoritet sudbene vlasti" osobito sadrži i pojam da sudovi jesu, i da ih šira javnost prihvaća kao primjerene forume za utvrđivanje zakonitih prava i obveza i rješavanje sporova koji se na njih odnose, i nadalje, da šira javnost poštuje i ima povjerenje u sposobnost sudova da ispune tu funkciju vidi predmet Sunday Times protiv Ujedinjene Kraljevine (br. 1), 26. travnja 1979., stavak 55., Serija A br. 30). Rad sudova, koji su jamci pravde i koji imaju temeljnu ulogu u državi vladavine prava, treba uživati povjerenje javnosti. Stoga ga treba štititi od neutemeljenih napada. Međutim, sudovi, kao i sve ostale javne institucije, nisu imuni na kritiku i kontrolu (vidi predmet Skałka, naprijed citirano, stavak 34.). Stoga, iako stranke svakako imaju pravo davati primjedbe na pravosuđe kako bi zaštitile svoja prava, njihova kritika nikada ne smije priječi određene granice (vidi predmet Saday protiv Turske , br. 32458/96, stavak 43., 30 ožujka 2006). Osobito treba jasno razlikovati kritiku i uvredu. Ako je jedina namjera bilo kojeg oblika izražavanja uvrijediti sud, ili članove suda, odgovarajuća sankcija neće, u načelu, predstavljati povredu članka 10. Konvencije (vidi predmet Kalka, loc. cit).
46. U ovome je predmetu Općinski sud svojom odlukom od 4. siječnja 2006. godine utvrdio da su izjave podnositelja zahtjeva dane u njegovoj žalbi od 27. prosinca 2005. godine bile uvredljive i za sutkinju J.G.F. i za sud kao instituciju (vidi stavak 13. ove presude). Ovaj je nalaz potvrdio Županijski sud u Zagrebu svojom odlukom od 3. travnja 2007. godine (vidi stavak 15. ove presude).
47. Sud ne vidi nikakav razlog da drugačije presudi, jer se ovaj predmet može usporediti s predmetima u kojima su organi Konvencije utvrdili da su izjave podnositelja zahtjeva bile uvredljive (vidi, na primjer, predmet Saday, naprijed citirano, u kojemu je okrivljenik opisao tursko sudstvo kao "mučitelje u sudskim odorama”; W.R. protiv Austrije, br. 26602/95, odluka Komisije od 30. lipnja 1997., u kojoj je branitelj opisao mišljenje suca kao "komično” i Mahler protiv Njemačke, br. 29045/95, odluka Komisije od 14. siječnja 1998., u kojem je branitelj tvrdio da je državni odvjetnik sastavio optužnicu "u stanju potpunog otrovanja”). U ovome predmetu pobijane izjave, izrečene na omalovažavajući i drzak način, nisu bile samo kritika prvostupanjske presude od 15. studenog 2005. godine i načina na koji je sutkinja J.G.F. vodila postupak, nego su, kao što su smatrali i domaći sudovi, podrazumijevale i da je ona neznalica i nesposobna. Nema ničega što bi navodilo na zaključak da podnositelj zahtjeva nije mogao uložiti prigovor koji sadrži bit njegove kritike bez upotrebe pobijanog izričaja (vidi predmet A. protiv Finske (dec.), br. 44998/98, 8. siječnja 2004. godine).
48. Nadalje, pri procjeni razmjernosti miješanja, narav i težina izrečene sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir (vidi, na primjer, predmet Keller protiv Madžarske (dec.), br. 33352/02, 4. travnja 2006. i Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, stavak 56., ECHR 2007-I). U tom pogledu Sud bilježi da je podnositelju zahtjeva u ovome predmetu izrečena novčana kazna od 500 HRK, tj. najmanja moguća kazna iz članka 110.(1.) Zakona o parničnom postupku (vidi stavke 13. i 19. ove presude).
49. U svjetlu naprijed navedenog, Sud smatra da su razlozi koje su dali domaći sudovi u potporu svojih oduka "mjerodavni i dostatni" i da novčana kazna izrečena podnositelju zahtjeva nije nerazmjerna legitimnom cilju koji se teži ostvariti, i to, održavanju autoriteta sudbene vlasti. Stoga je miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bilo nužno u demokratskom društvu.
Dakle, nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG NEMOGUĆNOSTI PRISTUPA SUDU
50. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara da mu je Ustavni sud povrijedio njegovo pravo na pristup sudu jer uopće nije odlučio o njegovoj (prvoj) ustavnoj tužbi (vidi stavak 12. ove presude) podnesenoj u naprijed navedenom građanskom postupku dana 24. srpnja 2007. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. travnja 2007. godine. Pozvao se na članak 6. st.1. Konvencije koji u svojim mjerodavnim dijelovima glasi kako slijedi:
"Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“
51. Vlada tvrdi da je Ustavni sud donio svoju odluku o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva dana 21. siječnja 2010. godine te je dostavila jedan njen primjerak.
52. Podnositelj zahtjeva nije osporio tvrdnje Vlade.
53. U svjetlu dokaza koje je Vlada dostavila, koji potvrđuju da je Ustavni sud na kraju odlučio o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva, i s obzirom na to da podnositelj zahtjeva nije osporio njihove tvrdnje niti preformulirao svoj prigovor, Sud smatra da je ovaj prigovor nedopušten na temelju čanka 35. stavka 3. (a) kao očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.
III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG NEDOSTATKA NEPRISTRANOSTI
54. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara, također na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, da Općinski sud u Zagrebu nije bio nepristran jer mu je ista sutkinja koja se osjetila osobno uvrijeđenom primjedbama koje je on dao u svojoj žalbi od 27. prosinca 2005. godine izrekla i novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda.
55. Vlada osporava tu tvrdnju.
A. Dopuštenost
56. Vlada osporava dopuštenost ovoga prigovora, tvrdeći da članak 6. stavak 1. Konvencije nije primjenjiv na postupak zbog vrijeđanja suda protiv podnositelja zahtjeva.
1. Tvrdnje stranaka
57. Vlada tvrdi da članak 6. nije primjenjiv na ovaj predmet, niti na temelju svoje građanskopravne glave, niti na temelju svoje kaznenopravne glave.
58. Po njihovom mišljenju, izricanje novčane kazne podnositelju zahtjeva zbog vrijeđanja suda nije dovelo do spora o njegovim pravima i obvezama građanske naravi niti je uključilo odluku o njima.
59. Slično tome, predmet ne spada ni pod kaznenopravnu glavu članka 6. Pozivajući se na sudsku praksu Suda, osobito na presude u predmetima Ravnsborg i Putz (vidi predmet Ravnsborg protiv Švedske, 23. ožujka 1994., Serija A, br. 283-B, i Putz protiv Austrije, 22. veljače 1996., Reports of Judgments and Decisions, 1996-I), Vlada tvrdi da mjere koje su naložili sudovi na temelju pravila koja sankcioniraju nepropisno ponašanje u sudskom postupku ne spadaju pod članak 6. Konvencije, budući da su srodne izvršavanju stegovnih ovlasti.
60. Vlada osobito tvrdi da predmet podnositelja zahtjeva ne zadovoljava niti jedan kriterij koji je Sud razvio u predmetima zbog vrijeđanja suda, i to zakonsko razvrstavanje djela u domaćem pravu, narav djela te narav i težinu kazne. Kao prvo, izricanje novčane kazne za vrijeđanje suda propisano je Zakonom o parničnom postupku, te je moguće isključivo u kontekstu građanskog postupka. Ta novčana kazna nije povezana s novčanim kaznama zapriječenima Kaznenim zakonom. Kao drugo, vrijeđanje suda, za koje je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna, ne predstavlja kazneno djelo prema hrvatskom pravu, niti je krivnja počinitelja utvrđena prema kriterijima kaznenog prava. Također, svrha izricanja novčane kazne za vrijeđanje suda nije ista kao i svrha izricanja sankcija na temelju Kaznenog zakona, jer je to stegovna mjera protiv neurednog ponašanja u sudskom postupku. Kao treće, zakonom je predviđeno da novčana kazna izrečena podnositelju zahtjeva može biti u rasponu od 500 do 5.000 HRK. Podnositelju zahtjeva je izrečena najniža moguća novčana kazna od 500 HRK. Novčanu kaznu trebalo je izvršiti u skladu s odredbama Ovršnog zakona, te nije predviđena mogućnost zamjene te novčane kazne u zatvorsku kaznu. Ova kazna nije unesena u nikakvu evidenciju, te podnositelj zahtjeva nije trpio nikakve druge posljedice osim plaćanja novčane kazne.
61. S obzirom na naprijed navedeno, Vlada smatra da se članak 6. ne primjenjuje na ovaj predmet.
62. Podnositelj zahtjeva nije o tom pitanju dao nikakve konkretne primjedbe. Međutim, iz njegovih tvrdnji slijedi kako on smatra da je članak 6. primjenjiv.
2. Ocjena Suda
63. Sud smatra da prvo treba ispitati predstavlja li novčana kazna za vrijeđanje suda koju je podnositelju zahtjeva izrekao Općinski sud u Zagrebu odluku o nekom pravu ili obvezi podnositelja zahtjeva građanske naravi. On ponavlja s tim u vezi da je cilj takvih novčanih kazni osigurati pravilno izvršavanje pravosuđa i stoga imaju značajku sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obvezama građanske naravi (vidi predmet Veriter protiv Francuske, br. 25308/94, odluka Komisije od 2. rujna 1996., Decisions and Reports (DR) 86-B, str. 96 i 101-103).
64. Slijedeće je pitanje predstavlja li novčana kazna za vrijeđanje suda izrečena podnositelju zahtjeva odlučivanje o optužbi za kazneno djelo protiv njega. Sud ponavlja da pitanje primjenjuje li se kaznena glava članka 6. na postupak zbog vrijeđanja suda treba ocijeniti u svijetlu tri alternativna kriterija koje je Sud iznio u predmetu Engel (vidi predmet Engel i ostali protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., stavak 82., Serija A br. 22): (a) razvrstavanje djela u domaćem pravu, (b) narav djela i (c) narav i stupanj težine kazne kojoj se dotična osoba izaže (vidi predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 30; Putz, naprijed citirano, stavak 31; T. protiv Austrije, br. 27783/95, stavak 61., ECHR 2000-XI; Kubli, naprijed citirano; Jurík protiv Slovačke (dec.), br. 50237/99, 18. ožujka 2003.; Kyprianou, naprijed citirano, stavak 31; Zaicevs protiv Latvije, br. 65022/01, stavak 31., ECHR 2007-IX (izvaci) i Veriter, naprijed citirano).
65. Glede pravnog razvrstavanja djela na temelju domaćeg prava, Sud primjećuje da ponašanje za koje je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna nije u hrvatskom pravu formalno razvrstano kao kazneno djelo. Ovo slijedi iz činjenice da se novčana kazna izrečena podnositelju zahtjeva zasnivala na članku 110. stavku 1. Zakona o parničnom postupku, a ne na odredbama Kaznenog zakona, da se ta novčana kazna ne unosi u kaznenu evidenciju i da njen iznos ne ovisi o prihodima, kao što je to u kaznenom pravu (vidi, mutatis mutandis, predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 33.; Putz, naprijed citirano, stavak 32.; Kubli, naprijed citirano; R.T. protiv Austrije, br. 27783/95, izvješće Komisije od 8. rujna 1999., neizvješteno, stavak 78. i Veriter, naprijed citirano, str. 101-102).
66. Glede naravi djela o kojemu je riječ, Sud ponavlja da su pravila koja omogućuju sudu sankcionirati nepropisno ponašanje u postupku pred njim zajednička značajka pravnih sustava država ugovornica. Takva se pravila i sankcije izvode iz prijeko potrebne ovlasti suda da osigura pravilno i uredno funkcioniranje postupka pred njim. Mjere koje određuju sudovi na temelju takvih pravila srodnije su izvršavanju stegovnih ovlasti nego izricanju kazne za počinjenje kaznenog djela. Vrsta zabranjenog ponašanja za koje je podnositelju zahtjeva u ovome predmetu izrečena novčana kazna u načelu spada izvan dosega članka 6. Konvencije. Sudovi možda trebaju odgovoriti na takvo ponašanje čak i ako nije niti potrebno niti izvedivo podnositi kaznenu prijavu protiv dotične osobe (vidi predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 34.; Putz, naprijed citirano, stavak 33.; Kubli, naprijed citirano; Jurík, naprijed citirano; R.T. protivAustrije, naprijed citirano, stavak 79. i Veriter, naprijed citirano, str. 102). Sud ne vidi nikakav razlog da na drugačiji način ocijeni novčanu kaznu izrečenu podnositelju zahtjeva.
67. Glede naravi i težine kazne, Sud prvo ponavlja da bez obzira na ne- kazneni značaj zabranjenog lošeg ponašanja, narav i stupanj težine kazne kojoj se dotična osoba izlaže može stvar dovesti u kategoriju "kaznenih" stvari (vidi predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 35.; Putz, naprijed citirano, stavak 34.; Kubli, naprijed citirano; Balyuk protiv Ukrajine (dec.), br. 17696/02, 6. rujna 2005. i Veriter, naprijed citirano, str.102).
68. Podnositelju zahtjeva je u ovome predmetu izrečena novčana kazna od 500 HRK, najmanja kazna, dok je najveća kazna kojoj se riskirao izložiti na temelju članka 110. stavka 1. Zakona o parničnom postupku iznosila 5.000 HRK (vidi stavak 19. ove presude). Po mišljenju Suda, niti razmjerno mala izrečena novčana kazna niti mogući iznos novčane kazne ne dosežu razinu koja bi je činila "kaznenom" sankcijom (vidi predmet, mutatis mutandis, Ravnsborg, loc. cit.,stavak 35.; Kubli, naprijed citirano). Kako je već zabilježeno (vidi stavak 65. ove presude), za razliku od redovnih kazni, ona nije unesena u kaznenu evidenciju (vidi, mutatis mutandis, predmet Ravnsborg, loc. cit., stavak 35.; Putz, naprijed citirano, stavak 37.; Kubli, naprijed citirano i Veriter, naprijed citirano, str. 102). Nadalje, člankom 10. stavkom 7. Zakona o parničnom postupku, kako je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, nije bila propisana mogućnost zamjene novčane kazne izrečene na temelju članka 110. stavka 1. istoga Zakona u zatvorsku kaznu (vidi stavak 19. ove presude i, mutatis mutandis, predmet Jurík, naprijed citirano; i Veriter, naprijed citirano, str. 102). Ova je mogućnost uvedena stupanjem na snagu Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku iz 2008. godine, dana 1. listopada 2008. godine (vidi stavak 20. ove presude). Međutim, čak se ni tada novčana kazna nije mogla automatski zamijeniti u kaznu zatvora (vidi, mutatis mutandis, predmet Balyuk, naprijed citirano) budući da je mogla biti zamijenjena u kaznu zatvora samo u ograničenim okolnostima, i to ako novčana kazna nije plaćena i ako je Porezna uprava nije mogla naplatiti u ovršnom postupku (vidi stavak 20 ove presude i, mutatis mutandis, Putz, naprijed citirano, stavak 37. i Kubli, naprijed citirano). S tim u vezi Sud primjećuje da je vrlo nevjerojatno da bi se u predmetu podnositelja zahtjeva ikada ostvarili uvjeti za zamjenu novčane kazne u kaznu zatvora, jer su vlasti, radi naplate novčane kazne, donijele rješenje o ovrsi pljenidbom mirovine podnositelja zahtjeva (vidi stavak 17. ove presude), tj. stabilnog izvora prihoda svakako dovoljnog za plaćanje iznosa novčane kazne. I na kraju, prema praksi domaćih sudova, odluka da se novčana kazna zamjeni kaznom zatvora može se donijeti tek nakon saslušanja podnositelja zahtjeva koji bi također imao i pravo žalbe protiv takve odluke (vidi stavak 23. ove presude i predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 35; vidi također, obratnim podrazumijevanjem, predmet T. protiv Austrije, naprijed citirano, stavak 66.).
69. S obzirom na ove čimbenike u svjetlu stegovne naravi djela (vidi stavak 66. ove presude), Sud smatra da kazna kojoj se podnositelj zahtjeva izložio nije dovoljno teška da bi dovela u igru kaznenu glavu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, predmet Brown protiv Ujedinjene Kraljevine (dec.), br. 38644/97, 24. studenog 1998.).
70. U svjetlu prednjih razmatranja, Sud nalazi da se postupak koji je doveo do izricanja naprijed navedene novčane kazne podnositelju zahtjeva nije ticao niti odlučivanja o “pravima i obvezama građanske naravi“ niti o “kaznenoj optužbi” u smislu članka 6., stavka 1. Konvencije. Stoga se jamstva te odredbe ne protežu na ovaj postupak.
71. Slijedi da je ovaj prigovor nespojiv s odredbama Konvencije ratione materiae u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije i da ga stoga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4.
IV. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
72. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara na temelju članka 6., stavka 1. i članka 14. Konvencije, ishodu naprijed navedenog postupka, te prigovara i da je bio nepošten. Članak 14. glasi kako slijedi:
"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u [ovoj] Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."
73. Glede prigovora podnositelja zahtjeva na temelju čanka 6. stavka 1. Konvencije, Sud primjećuje da je on prigovorio ishodu postupka, koji Sud ne može ispitivati na temelju tog članka, ako nije arbitraran. Nadalje, nema nikakvih dokaza koji bi navodili na zaključak da je sudovima nedostajalo nepristranosti ili da je postupak na neki drugi način bio nepošten. U svjetlu sveg materijala koji ima u posjedu, Sud smatra da je u ovome predmetu podnositelj zahtjeva mogao svoje tvrdnje iznijeti sudovima koji su nudili jamstva navedena u članku 6. stavku 1. Konvencije i koji su o tim tvrdnjama rješavali u odlukama koje su propisno obrazložili i koje nisu arbitrarne.
74. Glede prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 14. Konvencije, Sud smatra da je on u cijelosti nepotkrijepljen.
75. Slijedi da su ovi prigovori nedopušteni na temelju članka 35. stavka 3. (a) kao očigledno neosnovani, i da ih treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.
IZ TIH RAZLOGA SUD
1. Jednoglasno utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na slobodu izražavanja dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
2. Presuđuje s četiri glasa prema tri da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 31. svibnja 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Søren Nielsen Anatolij Kovler
tajnik predsjednik
U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje suca Spielmanna, kojemu se pridružuju suci Hajiyev i Nicolaou.
A.K. S.N.
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUCA SPIELMANNA, KOJEMU SE PRIDRUŽUJU SUCI HAJIYEV I NICOLAOU
Ne mogu se složiti s mišljenjem većine da nije bilo povrede članka 10. Konvencije.
Ovo je prilično neuobičajen predmet jer navodno vrijeđanje suda proizlazi iz izričaja postupovnog dokumenta.
Po mom mišljenju, ništa u izričaju žalbe nije išlo preko prihvatljivih granica.
Treba priznati da izvršavanje slobode izražavanja može biti podvrgnuto ograničenjima potrebnima za održavanje autoriteta sudbene vlasti. Sudska praksa navedena u stavku 47. tiče se slučajeva kad su izjave podnositelja zahtjeva bile nedvojbeno jako uvredljive. Suci su u tim predmetima bili opisani kao "mučitelji u sudskim odorama" i kao "komični", a državni odvjetnik da je postupao "u stanju potpune zatrovanosti". Samo se po sebi razumije da takve izjave ne mogu i ne trebaju biti zaštićene člankom 10. Konvencije.
U ovome predmetu koji je pred nama, podnositelj zahtjeva je samo opisao, iako snažnim riječima, što se događalo na raspravi. Njegove sumnje koje se tiču ponašanja sutkinje tijekom rasprave bile su sastavni dio njegovih osnova za žalbu i bile su u pravnom smislu okarakterizirane na temelju članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku.
U stavku 42. presude Sud ponavlja da "mora utvrditi je li prema činjenicama ovoga predmeta postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudbene vlasti i, s druge strane, zaštite slobode izražavanja podnositelja zahtjeva." Sud s pravom dodaje u stavku 44.:
“U izvršavanju svoje nadzorne nadležnosti Sud mora gledati na pobijano miješanje u svjetlu predmeta u cjelini, uključujući i sadržaj primjedbi koje su dane protiv podnositelja zahtjeva i kontekst u kojemu su dane .... Sud se mora uvjeriti da su nacionalne vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima sadržanima u članku 10. i, štoviše, da se ona osnivaju na prihvatljivoj ocjeni mjerodavnih činjenica“ (naglasak dodan).
Ne slažem se s ocjenom činjenica.
Izjave podnositelja zahtjeva u njegovoj žalbi nisu uvredljive i stoga razlozi koje su dali domaći sudovi u potporu svojih odluka nisu, po mom mišljenju, "mjerodavni i dostatni".
___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/
FORMER FIRST SECTION
CASE OF ŽUGIĆ v. CROATIA
(Application no. 3699/08)
JUDGMENT
STRASBOURG
31 May 2011
FINAL
31/08/2011
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Žugić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 10 May 2011,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 3699/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Nikola Žugić (“the applicant”), on 8 January 2008.
2. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.
3. On 28 May 2009 the President of the First Section decided to communicate the complaints concerning access to court, freedom of expression and lack of impartiality to the Government.
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
4. The applicant was born in 1925 and lives in Zagreb.
A. Civil proceedings
5. On 11 December 2000 the public utility company V.O., basing its case on unpaid bills for water supply services, instituted enforcement proceedings against the applicant in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu) seeking payment of the debt.
6. On 24 January 2001 the Court issued a writ of execution (rješenje o ovrsi) ordering the applicant to pay the amounts sought. However, since the applicant challenged the writ by objecting to it on 19 March 2001, the court set it aside. As a consequence, the enforcement proceedings were, pursuant to the relevant legislation, transformed into, and resumed as, regular civil proceedings.
7. The applicant, who has a formal education as a lawyer but is not an advocate, represented himself in the proceedings.
8. On 15 November 2005 judge J.G.F. of the Zagreb Municipal Court delivered a judgment ruling for the plaintiff.
9. On 27 December 2005 the applicant appealed against the first‑instance judgment. Section 357 of the Civil Procedure Act provides that an appeal to a second-instance court has to be lodged through a first‑instance court. Under section 358 of the same Act the first-instance court conducts a preliminary examination of the appeal and may declare it inadmissible if it finds that it does not meet certain procedural requirements, for example if it finds that it was lodged outside the statutory time-limit. It is, however, not authorised to decide on the merits of the appeal. Therefore, the applicant submitted his appeal intended for Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) to Zagreb Municipal Court. In his appeal he wrote, inter alia:
“After twenty months of waiting ... on 15 November 2005 the second hearing was held, at which, in substance and without hearing [the parties] (apart from stating that the parties were present and that they maintained their positions) the impugned judgment was rendered.
It is indicative to mention here that the judge, before dictating the operative provisions of the judgment, asked the defendant whether ‘he would pay this’ to which the defendant replied ‘where did you get that idea?’ [‘što Vam pada na pamet? ‘]and asked whether she had examined the case file.... The judge angrily turned sideways in her chair and dictated the operative provisions of the judgment in the name of the Republic of Croatia to the typist, using a funny expression [navodeći komičan izraz] that the parties were asking for a reasoned judgment – as if in adversarial proceedings judgments without reasons or instruction on remedies available against them existed. Unfortunately, the court did not record these dialogues between the judge and the defendant in the minutes. What judicial professionalism this is! [Kakva li je ovo sudačka profesionalnost!]
It is evident from the above-mentioned that in these proceedings no hearing was held in accordance with the law, which amounts to breaches of section 354 paragraph 2 subparagraphs 6 and 11 of the Civil Procedure Act. Apart from this, from the contested judgment or the transcripts of the hearings it cannot be discerned whether the court took any evidence ... for which reason the judgment could not be satisfactorily reasoned ...
Instead of referring to the evidence taken and assessing its evidentiary value, the court immediately ... states on what basis it arrived at the contested findings, from which it is clear that it accepted all arguments of the plaintiff ...”
10. After it carried out the preliminary examination of the appeal, Zagreb Municipal Court forwarded it together with the case file to Zagreb County Court.
11. On 3 April 2007 Judge M.P. at Zagreb County Court delivered a judgment dismissing the applicant’s appeal and upholding the first-instance judgment.
12. On 24 July 2007 the applicant lodged a constitutional complaint against the second-instance judgment. On 21 January 2010 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared his constitutional complaint inadmissible. It found that even though the applicant relied in his constitutional complaint on the relevant Articles of the Constitution guaranteeing the right to a fair hearing and equality before the law, he had not substantiated his complaint by any constitutional law arguments but had merely repeated the arguments raised in the proceedings before the ordinary courts. Therefore, the Constitutional Court had been unable to examine the merits of his constitutional complaint.
B. Contempt of court proceedings
13. After it had completed the preliminary examination of the applicant’s appeal of 27 December 2005 in the above proceedings, on 4 January 2006 Judge J.G.F. at Zagreb Municipal Court issued a decision whereby it fined the applicant 500 Croatian kunas (HRK) for contempt of court. The relevant part of the decision read as follows:
“I. The defendant Nikola Žugić from Zagreb ... is hereby fined 500 [Croatian] kunas because in his appeal of 27 December 2005 he insulted the court by stating: ‘It is indicative to mention here that the judge, before dictating the operative provisions of the judgment, asked the defendant whether ‘he would pay this’, to which the defendant replied ‘where did you get that idea?’ and asked whether she had examined the case file.... The judge angrily turned sideways in her chair and dictated the operative provisions of the judgment in the name of the Republic of Croatia to the typist, using a funny expression that the parties were asking for a reasoned judgment – as if in adversarial proceedings judgments without reasons or instruction on remedies available against them existed. Unfortunately, the court did not record these dialogues between the judge and the defendant in the minutes. What judicial professionalism this is!’
...
In the appeal of 27 December 2005 the defendant, insulted the court by, inter alia, [using] the words quoted in the operative provisions of this decision.
It would follow from the quoted text that during the main hearing the court communicated with the parties in an improper way, that the judge behaved improperly and that she does not know the law. All this constitutes contempt of court and the statements quoted exceed the limits of necessary respect for the court, even attempting to call into question the knowledge and expertise of the judge at issue, which is an impermissible way for the parties to communicate with the court because it represents a direct insult to the judge as a person, implying that she is ignorant and incompetent to exercise the duty of a judge.
When imposing the fine the court took into account the fact that the defendant insulted not only the court as an institution, but also the judge as a person, on account of which he had to be fined pursuant to section 110 taken in conjunction with section 10 of the [Civil Procedure Act].”
14. On 16 January 2006 the applicant lodged an appeal against that decision arguing, inter alia, that his statements had been arbitrarily interpreted by the first-instance court, that they had not been insulting, and that he had not had any intention of insulting anyone.
15. By a decision of 3 April 2007 Judge M.P. at Zagreb County Court dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance decision. The relevant part of that decision read as follows:
“In this court’s view, the finding of the first-instance court that in his appeal the defendant insulted the court by making the above statements is correct ... It is to be noted that by the statements made in the appeal the defendant demonstrated disrespect for the court, which undoubtedly represents an improper way for the parties to communicate with the court, and exceeds the limits of a civilised and fair relationship with the court as an institution of a society.”
16. On 24 July 2007 the applicant lodged a constitutional complaint against the second-instance decision. On 25 October 2007 the Constitutional Court declared his constitutional complaint inadmissible on the ground that the contested decision did not concern the merits of the case and as such was not susceptible to constitutional review.
17. On 21 May 2008 the Zagreb Municipal Court of its own motion issued a writ of execution by garnishment of a part of the applicant’s pension with a view to collecting the above fine. The applicant appealed and the proceedings are currently pending before the Zagreb County Court.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW
A. The Constitutional Court Act
18. The relevant part of the 1999 Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 99/1999 of 29 September 1999 – “the Constitutional Court Act”), as amended by the 2002 Amendments (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 29/2002 of 22 March 2002), which entered into force on 15 March 2002, reads as follows:
Section 62
“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the decision of a state authority, local or regional government, or a legal person invested with public authority, on his or her rights or obligations, or as regards suspicion or accusation of a criminal offence, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or the right to local or regional government, guaranteed by the Constitution (‘constitutional right’)...
2. If another legal remedy is available in respect of the violation of the constitutional rights [complained of], the constitutional complaint may be lodged only after this remedy has been exhausted.
3. In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law [revizija] is available, remedies shall be considered exhausted only after a decision on these legal remedies has been given.”
B. The Civil Procedure Act
19. The relevant part of the 1977 Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991 and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003 and 84/2008 – “the Civil Procedure Act”), as in force at the relevant time, read as follows:
Section 10
“1. ...
2. Unless otherwise provided by this Act, the court shall fine a natural person between 500 and 10,000 [Croatian] kunas, or a legal entity between 2,500 and 50,000 [Croatian] kunas, if they commit a serious abuse of the rights they have in the proceedings.
3. The fine referred to in paragraph (2) of this section may be imposed on a party and an intervener, as well as on their representative if he or she is responsible for the abuse of rights.
4. The fine shall be imposed by the first-instance court. Outside the main hearing the fine shall be imposed by a single judge or the presiding judge.
5. ...
6. ...
7. The imposed fine shall be collected automatically [ex officio] as a pecuniary debt in accordance with the rules of enforcement procedure.”
Section 110
“1. The first-instance court shall fine a natural person between 500 and 5,000 [Croatian] kunas, or a legal person between 2,000 and 20,000 [Croatian] kunas, if in his, her or its submission they have insulted the court, a party or other participant in the proceedings. The fine may also be imposed on a representative of a party or an intervener if he or she is responsible for insulting the court.
2. Provisions of section 10 of this Act shall apply mutatis mutandis to cases referred to in paragraph (1) of this section.
3. Provisions of preceding paragraphs of this section shall apply in all cases where the court imposes a fine pursuant to the provisions of this Act, unless otherwise expressly provided for particular cases.”
C. The 2008 Amendments to the 1977 Civil Procedure Act
20. The 2008 Amendments to the 1977 Civil Procedure Act (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, Official Gazette no. 84/2008 and 123/2008 (corrigendum), which entered into force on 1 October 2008, amended, inter alia, paragraph 7 and added five new paragraphs (8 to 12) to section 10 of the 1977 Civil Procedure Act. The relevant part of the amended section 10 reads as follows:
“(7) If the person fined ... does not pay the fine within the fixed time-limit ... the court shall ... inform the [Tax Administration] of the unpaid fine with a view to collecting the fine [through tax enforcement proceedings] ...
...
(12)... If within a year of service of ... a decision referred to in paragraph 2 of this section [the Tax Administration] does not succeed in collecting the fine, [it] shall inform ... the court [thereof], whereupon the fine shall be converted into a prison sentence in accordance with the rules of criminal law on converting fines into prison sentences, on which the court that imposed the fine shall issue a decision ....”
21. Section 52(1) of the 2008 Amendments provided that they were applicable to all pending proceedings unless otherwise provided in that section.
D. The Criminal Code
22. Article 52(3) of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/97 with subsequent amendments) reads as follows:
“A fine shall be converted into a prison sentence so that one [average] daily income is converted into one day of imprisonment, where the maximum duration of imprisonment into which the fine was converted shall not exceed twelve months.”
23. According to the practice of domestic courts, before taking a decision to convert the fine into a prison sentence a court has to summon and hear the person fined. An appeal always lies against such a decision.
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION
24. The applicant complained that the imposition of a fine for contempt of court, which he considered unjustified in the circumstances, had violated his freedom of expression. He relied on Article 10 of the Convention, which in its relevant part reads as follows:
“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.
2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, ... for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”
25. The Government contested that argument.
A. Admissibility
26. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The arguments of the parties
(a) The Government
27. The Government admitted that imposing a fine for contempt of court amounted to an interference with the applicant’s freedom of speech. However, they argued that the interference had been in accordance with the law, pursued a legitimate aim and had been necessary in a democratic society. The decision to fine the applicant had been based on section 110 of the Civil Procedure Act and sought to maintain the authority of the judiciary.
28. The Government also considered that the interference had been proportionate to its aim for the following reasons.
29. They first emphasised that courts were institutions with the purpose of settling disputes in a civilised manner. This required that all parties behaved appropriately in proceedings, especially in their communication with one another, and that they respected the institution of the court. Also, a general principle of civil proceedings was that parties needed to use their rights in the proceedings conscientiously, that is, without abuse.
30. The Government further stressed that the applicant in the present case was a lawyer, of whom it was expected, having regard to his profession and experience, that he would be familiar with the rules of conduct in communication with the court.
31. The Government then argued that the present case was considerably different from the Kyprianou case (see Kyprianou v. Cyprus, no. 73797/01, § 31, 27 January 2004). In that case, the applicant had committed contempt of court at the hearing, immediately after the events which provoked his anger and discontent had taken place, and therefore his reaction had been emotional. In the instant case, the applicant had expressed his discontent in writing, that is after the events which had provoked his discontent had occurred.
32. The Government submitted that the applicant could have responded in a different manner to express his dissatisfaction. For example, he could have asked for his remarks to be recorded in the minutes of the hearing, or that the judge appointed to hear the case be replaced. Moreover, the applicant, as a lawyer, could have presented his arguments set out in his appeal, as well as his discontent, in an appropriate and professional manner. It was evident that the applicant’s right to express his disagreement with the court decisions, the manner in which the proceedings had been conducted, and the conduct of the judge appointed to hear the case had not been restricted. The only issue in dispute was the manner in which the applicant had done so, that is, by inappropriate communication in contempt of court.
33. Furthermore, the Government noted, the applicant had been entitled to appeal against the decision by which he had been fined. As opposed to the Kyprianou case, the applicant’s appeal postponed the enforcement.
34. Lastly, the Government averred that there was a significant difference compared to the Kyprianou case where, in spite of less severe alternatives, the applicant had received a prison sentence, which the Court assessed as disproportional. However, in the present case the applicant had received the lowest fine prescribed for the contempt of court.
35. In the light of the foregoing, the Government considered that the interference in the present case had been “necessary in a democratic society” and therefore had not contravened Article 10 of the Convention.
(b) The applicant
36. The applicant first cited the old Latin proverb which says it is unbecoming to a judge to be angry (Iudicem irasci dedecet or Irasci iudicem non decet).
37. He further submitted that his remarks had not been insulting, and that he had not had any intention of insulting either Judge J.G.F. or the court as an institution. Rather, his statements had been arbitrarily interpreted by the domestic courts. In particular, he had never said, as implied by the first‑instance court, that Judge J.G.F. was incompetent or did not know the law.
38. In his view he had been fined for speaking the truth, which had been his duty as a party to court proceedings. He also submitted that Judge J.G.F. was in no way liable for humiliating and disparaging him throughout the proceedings, whereas he had received a hefty fine for the slightest criticism of her work.
39. Furthermore, in the applicant’s view, the judge who had felt personally offended by his remarks had fined him for contempt of court even though it had been clear that he had only criticised her performance in a particular case and not the court as an institution.
2. The Court’s assessment
40. The Court reiterates that Article 10 is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb (see, for example, Kubli v. Switzerland (dec.), no. 50364/99, 21 February 2002). Furthermore, freedom of expression protects not only the substance of the ideas and information expressed but also the form in which they are conveyed (see, for example, Mariapori v. Finland, no. 37751/07, § 62, 6 July 2010; Kyprianou, cited above, § 174). The Court therefore considers that fining the applicant for contempt of court in the present case amounted to an interference with his freedom of expression, as guaranteed by Article 10 § 1 of the Convention.
41. The Court further reiterates in this connection that this Article does not guarantee wholly unrestricted freedom of expression and that the exercise of this freedom carries with it “duties and responsibilities” (see, for example, Europapress Holding d.o.o. v. Croatia, no. 25333/06, § 58, 22 October 2009). As set forth in Article 10 § 2, this freedom is subject to exceptions, which must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly (see, for example, Skałka v. Poland, no. 43425/98, § 32, 27 May 2003, and Kubli, cited above). In particular, the parties’ freedom of expression in the courtroom is not unlimited and certain interests, such as the authority of the judiciary, are important enough to justify restrictions on this freedom (see Mariapori, loc. cit.).
42. The Court finds in this regard that in the present case the interference with the applicant’s freedom of expression was prescribed by law, in particular section 110(1) of the Civil Procedure Act, and that it pursued a legitimate aim of maintaining the authority of the judiciary within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention. Therefore, the only question for the Court to determine is whether that interference was “necessary in a democratic society”. In so doing the Court must ascertain whether on the facts of the case a fair balance was struck between, on the one hand, the need to protect the authority of the judiciary and, on the other hand, the protection of the applicant’s freedom of expression.
43. The test of “necessity in a democratic society” requires the Court to determine whether the interference complained of corresponded to a “pressing social need”. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those delivered by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 (see, for example, Kyprianou, cited above, § 170; and Skałka, cited above, § 33, 27 May 2003).
44. In exercising its supervisory jurisdiction, the Court must look at the impugned interference in the light of the case as a whole, including the content of the remarks held against the applicant and the context in which they were made. In particular, it must determine whether the interference in question was “proportionate to the legitimate aims pursued” and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are “relevant and sufficient”. In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they based themselves on an acceptable assessment of the relevant facts (see, for example, Nikula v. Finland, no. 31611/96, § 44, ECHR 2002‑II, and Skałka, cited above, § 35).
45. The phrase “authority of the judiciary” includes, in particular, the notion that the courts are, and are accepted by the public at large as being, the proper forum for the ascertainment of legal rights and obligations and the settlement of disputes relative thereto; further, that the public at large have respect for and confidence in the courts’ capacity to fulfil that function (see Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1), 26 April 1979, § 55, Series A no. 30). The work of the courts, which are the guarantors of justice and which have a fundamental role in a State governed by the rule of law, needs to enjoy public confidence. It should therefore be protected against unfounded attacks. However, the courts, as with all other public institutions, are not immune from criticism and scrutiny (see Skałka, cited above, § 34). Therefore, while parties are certainly entitled to comment on the administration of justice in order to protect their rights, their criticism must not overstep certain bounds (see Saday v. Turkey, no. 32458/96, § 43, 30 March 2006). In particular, a clear distinction must be made between criticism and insult. If the sole intent of any form of expression is to insult a court, or members of that court, an appropriate sanction would not, in principle, constitute a violation of Article 10 of the Convention (see Skałka, loc.cit).
46. In the present case, in its decision of 4 January 2006 the Zagreb Municipal Court found that the applicant’s statements made in his appeal of 27 December 2005 were insulting both to the Judge J.G.F. and the court as an institution (see paragraph 13 above). This finding was endorsed by the Zagreb County Court in its decision of 3 April 2007 (see paragraph 15 above).
47. The Court sees no reason to hold otherwise as the present case can be compared to those in which the Convention organs found that the applicants’ statements had been insulting (see, for example, Saday, cited above, in which the accused described the Turkish judiciary as “torturers in robes”; W.R. v. Austria, no. 26602/95, Commission decision of 30 June 1997, in which counsel had described the opinion of a judge as “ridiculous”; and Mahler v. Germany, no. 29045/95, Commission decision of 14 January 1998, where counsel had asserted that the prosecutor had drafted the bill of indictment “in a state of complete intoxication”). In the instant case the impugned statements, framed in belittling and impertinent terms, were not only a criticism of the first-instance judgment of 15 November 2005 and the way Judge J.G.F. had conducted the proceedings, but also, as found by the domestic courts, implied that she was ignorant and incompetent. There is nothing to suggest that the applicant could not have raised the substance of his criticism without using the impugned language (see A. v. Finland (dec.), no. 44998/98, 8 January 2004).
48. Furthermore, in assessing the proportionality of the interference, the nature and severity of the sanction imposed are also factors to be taken into account (see, for example,Keller v. Hungary (dec.), no. 33352/02, 4 April 2006; and Kwiecień v. Poland, no. 51744/99, § 56, ECHR 2007‑I). In this respect, the Court notes that the applicant in the present case was fined HRK 500, that is, the minimum penalty under section 110(1) of the Civil Procedure Act (see paragraphs 13 and 19 above).
49. In the light of the foregoing, the Court considers that the reasons given by the domestic courts in support of their decisions were “relevant and sufficient” and that the fine imposed on the applicant was not disproportionate to the legitimate aim pursued, namely, maintaining the authority of the judiciary. Therefore, the interference with the applicant’s freedom of expression was “necessary in a democratic society”.
There has accordingly been no violation of Article 10 of the Convention.
II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE LACK OF ACCESS TO COURT
50. The applicant further complained that his right of access to court had been breached in that the Constitutional Court had never decided on his (first) constitutional complaint (see paragraph 12 above) lodged in the above civil proceedings on 24 July 2007 against the Zagreb County Court judgment of 3 April 2007. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which in its relevant part reads as follows:
“In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [an] impartial tribunal established by law.”
51. The Government submitted that the Constitutional Court had given its decision on the applicant’s constitutional complaint on 21 January 2010, and provided a copy thereof.
52. The applicant did not contest the Government’s submissions.
53. In the light of the evidence submitted by the Government confirming that the Constitutional Court did eventually decide on the applicant’s constitutional complaint, and given that the applicant did not dispute their submissions nor reformulate his complaint, the Court considers that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 (a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE LACK OF IMPARTIALITY
54. The applicant further complained, also under Article 6 § 1 of the Convention, that Zagreb Municipal Court lacked impartiality because the same judge who had felt personally offended by remarks made in his appeal of 27 December 2005 had fined him for contempt of court.
55. The Government contested that argument.
A. Admissibility
56. The Government disputed the admissibility of this complaint, arguing that Article 6 § 1 of the Convention was not applicable to the contempt of court proceedings against the applicant.
1. The arguments of the parties
57. The Government argued that Article 6 was not applicable in this case, neither under its “civil law” head nor under its “criminal law” head.
58. In their view, fining the applicant for contempt of court did not give rise to a “dispute” over, nor did it involve determination of, his civil rights or obligations.
59. Likewise, the case did not fall under the “criminal head” of Article 6 either. Relying on the Court’s case law, in particular the judgments in the Ravnsborg and Putz cases (seeRavnsborg v. Sweden, 23 March 1994, Series A no. 283‑B, and Putz v. Austria, 22 February 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996‑I), the Government averred that the measures ordered by courts under the rules sanctioning disorderly conduct in court proceedings did not fall under Article 6 of the Convention, since they were akin to exercise of disciplinary powers.
60. In particular the Government submitted that the applicant’s case did not meet any of the criteria developed by the Court in cases of contempt of court, namely, the legal classification of the offence in domestic law, the nature of the offence, and the nature and severity of the penalty. Firstly, imposing a fine for contempt of court was prescribed by the Civil Procedure Act and was possible exclusively within the context of civil proceedings. This fine was not correlated with the fines imposed under the Criminal Code. Secondly, the contempt of court, for which the applicant was fined, did not constitute a criminal offence under Croatian law, nor was the perpetrator’s guilt being determined according to the criteria of criminal law. Also, the purpose of imposing a fine for contempt of court was not the same as the purpose of imposing sanctions under the Criminal Code, because it was a disciplinary measure against disorderly conduct in court proceedings. Thirdly, the law stipulated that the fine imposed on the applicant could range from HRK 500 to HRK 5,000. The applicant had been fined with the lowest possible fine of HRK 500. The fine was to be enforced in accordance with the provisions of the Enforcement Act, and the possibility of converting the fine into a prison sentence was not provided. This sanction was not being entered into any records, and the applicant, apart from paying the fine, had not suffered any other consequences.
61. Having regard to the above-mentioned, the Government considered that Article 6 was not applicable in the present case.
62. The applicant did not make any specific comments on this issue. However, it follows from his submissions that he considered Article 6 to be applicable.
2. The Court’s assessment
63. The Court considers that it first has to examine whether the fine for contempt of court imposed on the applicant by the Zagreb Municipal Court amounted to a determination of any of the applicant’s civil rights or obligations. It reiterates in this connection that such fines aim to ensure the proper administration of justice and therefore have the characteristics of a sanction not involving the determination of civil rights or obligations (see Veriter v. France, no. 25308/94, Commission decision of 2 September 1996, Decisions and Reports (DR) 86-B, pp. 96 and 101-103).
64. The next question is whether the fine for contempt of court imposed on the applicant constituted the determination of a criminal charge against him. The Court reiterates that the question whether the criminal head of Article 6 applies to the contempt of court proceedings has to be assessed in the light of three alternative criteria laid down by the Court in the Engel case (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, § 82, Series A no. 22): (a) the classification of the offence under the domestic law, (b) the nature of the offence and (c) the nature and degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring (see Ravnsborg, cited above, § 30; Putz, cited above, § 31; T. v. Austria, no. 27783/95, § 61, ECHR 2000‑XI; Kubli, cited above; Jurík v. Slovakia (dec.), no. 50237/99, 18 March 2003; Kyprianou, cited above, § 31; Zaicevs v. Latvia, no. 65022/01, § 31, ECHR 2007‑IX (extracts); and Veriter, cited above).
65. As to the legal classification of the offence under the domestic law, the Court notes that the behaviour for which a fine was imposed on the applicant is not formally classified as a criminal offence under Croatian law. This follows from the fact that the fine imposed on the applicant was based on section 110(1) of the Civil Procedure Act, and not on provisions of the Criminal Code, that such a fine is not entered in the criminal record and that its amount does not depend on income as in criminal law (see, mutatis mutandis,Ravnsborg, cited above, § 33; Putz, cited above, § 32; Kubli, cited above; R.T. v. Austria, no. 27783/95, Commission’s report of 8 September 1999, unreported, § 78; and Veriter, cited above, pp. 101‑102).
66. As to the nature of the offence in question, the Court reiterates that rules enabling a court to sanction disorderly conduct in proceedings before it are a common feature of legal systems of the Contracting States. Such rules and sanctions derive from the indispensable power of a court to ensure the proper and orderly functioning of its own proceedings. Measures ordered by courts under such rules are more akin to the exercise of disciplinary powers than to the imposition of a punishment for commission of a criminal offence. The kind of proscribed conduct for which the applicant in the present case was fined in principle falls outside the ambit of Article 6 of the Convention. The courts may need to respond to such conduct even if it is neither necessary nor practicable to bring a criminal charge against the person concerned (see Ravnsborg, cited above, § 34; Putz, cited above, § 33; Kubli, cited above; Jurík, cited above; R.T. v. Austria, cited above, § 79; and Veriter, cited above, p. 102). The Court sees no reason for assessing the fine imposed on the applicant in a different manner.
67. As to the nature and severity of the penalty, the Court first reiterates that notwithstanding the non-criminal character of the proscribed misconduct, the nature and degree of severity of the penalty that the person concerned risked incurring may bring the matter into the category of “criminal” matters (see Ravnsborg, cited above, § 35; Putz, cited above, § 34; Kubli, cited above; Balyuk v. Ukraine (dec.), no. 17696/02, 6 September 2005; and Veriter, cited above, p. 102).
68. The applicant in the present case was fined HRK 500, the minimum penalty, whereas the maximum penalty which he risked incurring under section 110(1) of the Civil Procedure Act amounted to HRK 5,000 (see paragraph 19 above). In the Court’s view, neither the relatively small fine imposed nor the possible amount of the fine attain a level that would make it a “criminal” sanction (see, mutatis mutandis, Ravnsborg, loc. cit., § 35; Kubli, cited above). As already noted above (see paragraph 65), unlike ordinary fines, the one at issue is not entered in the criminal record (see, mutatis mutandis, Ravnsborg, loc. cit., § 35; Putz, cited above, § 37; Kubli, cited above; and Veriter, cited above, p. 102). Furthermore, section 10(7) of the Civil Procedure Act, as in force at the relevant time, did not provide for the possibility of converting a fine imposed under section 110(1) of the same Act into a prison term (see paragraph 19 above, and mutatis mutandis, Jurík, cited above; and Veriter, cited above, p. 102). This possibility was introduced with the entry into force of the 2008 Amendments to the Civil Procedure Act on 1 October 2008 (see paragraph 20 above). However, even then the fine was not convertible into imprisonment on default (see, mutatis mutandis, Balyuk, cited above) since it could be converted into a prison sentence only in limited circumstances, namely if the fine was not paid and the Tax Authority could not collect it in tax enforcement proceedings (see paragraph 20 above, and mutatis mutandis, Putz, cited above, § 37, and Kubli, cited above). In this connection the Court notes that in the applicant’s case it is most unlikely that the conditions for converting the fine into a prison sentence would ever materialise, because the authorities, with a view to collecting the fine, issued a writ of execution by garnishment of a part of the applicant’s pension (see paragraph 17 above), that is, a stable source of income certainly sufficient to cover the amount of the fine. Lastly, according to the practice of domestic courts, a decision to convert the fine into a prison sentence could only be taken after hearing the applicant who would also have the right to appeal against such a decision (see paragraph 23 above, and Ravnsborg, cited above, § 35; see also, by converse implication, T. v. Austria, cited above, § 66).
69. Having regard to these factors in the light of the disciplinary nature of the offence (see paragraph 66 above), the Court considers that the penalty the applicant risked incurring was not sufficiently severe to bring the “criminal head” of Article 6 § 1 of the Convention into play (see, mutatis mutandis, Brown v. the United Kingdom (dec.), no.38644/97, 24 November 1998).
70. In view of all the above considerations, the Court finds that the proceedings leading to the imposition of the above fine on the applicant concerned neither determination of “civil rights or obligations” nor “criminal charge” within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention. Accordingly, the guarantees of that provision do not extend to those proceedings.
71. It follows that this complaint is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected pursuant to Article 35 § 4.
IV. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION
72. Lastly, the applicant complained under Articles 6 § 1 and 14 of the Convention about the outcome of the above civil proceedings and that they had been unfair. Article 14 reads as follows:
“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”
73. As regards the applicant’s complaint under Article 6 § 1 of the Convention, the Court notes that he complained about the outcome of the proceedings, which, unless it was arbitrary, the Court is unable to examine under that Article. Moreover, there is no evidence to suggest that the courts lacked impartiality or that the proceedings were otherwise unfair. In the light of all the material in its possession, the Court considers that in the present case the applicant was able to submit his arguments before courts which offered the guarantees set forth in Article 6 § 1 of the Convention and which addressed those arguments in decisions that were duly reasoned and not arbitrary.
74. As regards the applicant’s complaint under Article 14 of the Convention, the Court considers that it is wholly unsubstantiated.
75. It follows that these complaints are inadmissible under Article 35 § 3 (a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.
FOR THESE REASONS, THE COURT
1. Declares unanimously the complaint concerning freedom of expression admissible and the remainder of the application inadmissible;
2. Holds by four votes to three that there has been no violation of Article 10 of the Convention.
Done in English, and notified in writing on 31 May 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren Nielsen Anatoly Kovler
Registrar President
In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the dissenting opinion of Judge Spielmann, joined by Judges Hajiyev and Nicolaou is annexed to this judgment.
A.K.
S.N.
DISSENTING OPINION OF JUDGE SPIELMANN, JOINED BY JUDGES HAJIYEV AND NICOLAOU
I am unable to agree with the majority view that there has been no violation of Article 10 of the Convention.
This is a rather unusual case in that the alleged contempt of court stems from the wording of a procedural document.
In my view, nothing in the wording of the appeal went beyond the acceptable limits.
Admittedly, the exercise of the right to freedom of expression may be subject to limitations necessary for maintaining the authority of the judiciary. The case-law cited in paragraph 47 concerns instances where applicants’ statements have undoubtedly been grossly insulting. Judges in those cases had been described as “torturers in robes” and as “ridiculous”, and a prosecutor as having acted “in a state of complete intoxication.” It goes without saying that such statements cannot and should not be protected by Article 10 of the Convention.
In the case at hand, the applicant only described, albeit in strong words, what had happened during the hearing. His misgivings concerning the judge’s attitude during the hearing were part and parcel of his grounds of appeal and were characterised in legal terms under section 354, paragraph 2, subparagraphs 6 and 11, of the Civil Procedure Act.
In paragraph 42 of the judgment, the Court duly reiterates that it “must ascertain whether on the facts of the case a fair balance was struck between, on the one hand, the need to protect the authority of the judiciary and, on the other hand, the protection of the applicant’s freedom of expression”. The Court rightly adds in paragraph 44:
“In exercising its supervisory jurisdiction, the Court must look at the impugned interference in the light of the case as a whole, including the content of the remarks held against the applicant and the context in which they were made ....[T]he Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they based themselves on an acceptable assessment of the relevant facts” (emphasis added).
I disagree with the assessment of the facts.
The applicant’s statements in his appeal fell short of being insulting and hence the reasons given by the domestic courts in support of their decisions were, in my view, not “relevant and sufficient”.