Žugić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
3699/08
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
31.05.2011
Članovi
6
6-1
10
10-1
10-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Optužba
(Čl. 6-1) Odlučivanje (krivično)
(Čl. 6-1) Nezavisan sud
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Očuvanje autoriteta i nezavisnosti sudstva
Tematske ključne reči
izvršni postupak
postupak izvršenja
samozastupanje građana
sloboda izražavanja
uvreda suda
VS deskriptori
1.6.4.5 Izvršenje sudskih odluka
1.6.4 Pristup sudu
1.6.7 Nezavistan i nepristrasan sud obrazovan na osnovu zakona
1.10 Član 10. - sloboda izražavanja
1.10.4 Ograničavanje prava
1.10.7 Vršioci javnih funkcija i advokati
1.10.13 Informacije koje vređaju, šokiraju ili uznemiravaju
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatskog državljanina, rodjenog 1925. godine i živi u Zagrebu.

Dana 11. decembra 2000. godine, protiv podnosioca je pokrenut izvršni postupak, zbog neplaćenih računa za usluge snabdevanja vodom. Dana 24. januara 2001. godine, Općinski sud u Zagrebu je doneo rešenje o izvršenju, na koje je podnosilac izjavio prigovor, pa je rešenje stavljeno van snage, a stranke su upućene na parnicu.

Podnosilac, inače pravnik, sam je sebe zastupao u navedenom postupku i nakon što je sud doneo prvostepenu presudu, podnosilac ulaže žalbu, koju druostepeni sud odbija, dana 3. aprila 2007. godine, nakon čega podnosilac izjavljuje Ustavnu žalbu, koju Ustavni sud odbija kao nedopuštenu.

Evropski Sud za ljudska prava, sa četiri glasa prema tri, utvrdjuje na nije došlo do povrede Čl. 10 Konvencije, U dodatku presude, nalazi se izdvojeno mišljenje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ŽUGIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 3699/08)

PRESUDA

STRASBOURG

31. svibnja 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Žugić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđe Nina Vajić,
gđe Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Dean Spielmann,
g. Giorgio Malinverni,
g. George Nicolaou, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. svibnja 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 3699/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 8. siječnja 2008. godine hrvatski državljanin g. Nikola Žugić ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Dana 28. svibnja 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je o prigovorima koji se tiču pristupa sudu, slobode izražavanja i nedostatka nepristranosti obavijestiti Vladu.

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1925. godine i živi u Zagrebu.

A. Građanski postupak

5. Dana 11. prosinca 2000. godine javno komunalno poduzeće V.O. je, temeljeći svoj zahtjev na neplaćenim računima za usluge opskrbe vodom, pokrenulo ovršni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Općinskim sudom u Zagrebu, tražeći platež duga.

6. Dana 24. siječnja 2001. godine Sud je donio rješenje o ovrsi kojim je podnositelju zahtjeva naložio platež traženih iznosa. Međutim, budući da je podnositelj zahtjeva na rješenje o ovrsi izjavio dana 19. ožujka 2001.g. prigovor, sud ga je stavio izvan snage. Kao posljedica toga, ovršni je postupak na temelju mjerodavnog zakonodavstva prešao u redoviti građanski postupak i nastavljen je kao takav.

7. Podnositelj zahtjeva, po formalnom obrazovanju pravnik, ali ne i odvjetnik, sam je sebe zastupao u tom postupku.

8. Dana 15. studenog 2005. godine sutkinja Općinskog suda u Zagrebu J.G.F. donijela je presudu kojom je usvojila tužbeni zahtjev.

9. Dana 27. prosinca 2005. godine podnositelj zahtjeva uložio je žalbu protiv prvostupanjske presude. Članak 357. Zakona o parničnom postupku propisuje da se žalba drugostupanjskom sudu podnosi putem prvostupanjskog suda. Na temelju članka 358. istoga Zakona prvostupanjski sud provodi prethodno ispitivanje žalbe i može utvrditi da je žalba nedopuštena ako nađe da ne ispunjava određene postupovne uvjete kao, na primjer, da je podnesena izvan zakonskog roka. Međutim, taj sud nije ovlašten odlučiti o osnovanosti žalbe. Stoga je podnositelj zahtjeva svoju žalbu upućenu Županijskom sudu u Zagrebu dostavio Općinskom sudu u Zagrebu. U svojoj je žalbi napisao, inter alia:

“Nakon 20 mjeseci čekanja... dana 15. studenog 2005.g. održano je drugo ročište na kojem je u biti i bez rasprave [stranaka] (osim konstatacije o prisutnosti stranaka i da svaka ostaje kod svojih navoda) donesena osporena presuda..

Indikativno je ovdje napomenuti da je sutkinja, prije diktata izreke presude, upitala tuženog hoće li “ ovo platiti”, a na što je tuženik odgovorio “ što Vam pada na pamet?” i je li ona proučila spis... Sutkinja se ljutito okrenula sa stolice na bok i zapisničarki izdiktirala izreku presude u ime RH, navodeći komičan izraz da stranke traže obrazloženje presude - kao da u kontradiktornom postupku postoje presude bez obrazloženja ili bez pouke o pravnom lijeku. Nažalost, ove dijaloge sutkinje i tuženoga, sud nije unio u zapisnik. Kakva li je ovo sudačka profesionalnost!

Iz naprijed rečenog, vidljivo je da u ovom postupku nije održana nikakva rasprava u skladu sa zakonom, što čini povredu čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, iz napadnute presude ili raspravnih zapisnika nije vidljivo je li sud proveo ikakve dokaze....iz kojeg razloga presudu nije mogao zakonito obrazložiti...

Umjesto da se osvrne na provedene dokaze, ocjenjujući njihovu dokaznu snagu, Sud odmah...navodi temeljem čega je došao do osporenih zaključaka, iz čega je vidljivo da je prihvatio sve argumente tužitelja...”

10. Nakon što je izvršio prethodno ispitivanje žalbe Općinski sud u Zagrebu proslijedio ju je zajedno sa spisom predmeta Županijskom sudu u Zagrebu.

11. Dana 3. travnja 2007. godine sudac M.P. sa Županijskog suda u Zagrebu donio je presudu kojom je odbio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu.

12. Dana 24. srpnja 2007. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv drugostupanjske presude. Dana 21. siječnja 2010. godine Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva nedopuštena. Našao je da podnositelj zahtjeva, iako se pozvao u svojoj ustavnoj tužbi na mjerodavne članke Ustava koji jamče pravo na pošteno suđenje i jednakost svih pred zakonom, svoju ustavnu tužbu nije potkrijepio nikakvim ustavnosudskim argumentima već je samo ponovio tvrdnje koje je naveo u postupku pred redovnim sudovima. Stoga, Ustavni sud nije mogao ispitati osnovanost njegove ustavne tužbe.

B. Postupak zbog vrijeđanja suda

13. Nakon što je dovršila prethodno ispitivanje žalbe podnositelja zahtjeva od 27. prosinca 2005. godine u naprijed navedenom postupku, sutkinja Općinskog suda u Zagrebu J.G.F. je dana 4. siječnja 2006. godine donijela odluku kojom je podnositelju zahtjeva izrekla novčanu kaznu od 500 hrvatskih kuna (HRK) zbog vrijeđanja suda. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

Tuženik Nikola Žugić iz Zagreba...se kažnjava sa 500,00 [hrvatskih] kuna jer je u žalbi od 27. prosinca 2005.g. uvrijedio sud navodeći: “Indikativno je ovdje napomenuti, da je sutkinja prije diktata izreke presude upitala tuženog, hoće li “ovo platiti”, a na što je tuženik odgovorio “što Vam pada napamet?”, i je li ona proučila spis... Sutkinja se ljutito okrenula sa stolice na bok i zapisničarki izdiktirala izreku presude u ime RH, navodeći komičan izraz da stranke traže obrazloženje presude - kao da u kontradiktornom postupku postoje presude bez obrazloženja ili pouke o pravnom lijeku. Nažalost, ove dijaloge sutkinje i tuženoga, sud nije unio u zapisnik. Kakva li je ovo sudačka profesionalnost!”

...
U žalbi od 27. prosinca 2005.g. tuženik je, inter alia, vrijeđao sud, [upotrebljavajući] riječi koje su citirane u izreci ovog rješenja.

Iz citiranog teksta bi proizlazilo da sud na neprimjeren način tijekom glavne rasprave komunicira sa strankama u postupku, da se sutkinja neprimjereno ponaša te da ne poznaje pravo. Sve navedeno predstavlja uvredu suda te citirani navodi izlaze iz okvira potrebnog poštovanja suda, pa čak pokušavaju učiniti upitnim znanje i stručnost konkretnog suca, što je nedopustiv način komuniciranja stranaka sa sudom jer predstavlja izravno vrijeđanje suca kao osobe, implicirajući njegovo stručno neznanje i nesposobnost za obavljanje sudačke funkcije..

Pri odmjeravanju novčane kazne sud je imao u vidu da je tuženik uvrijedio ne samo sud kao instituciju nego i suca kao osobu, zbog čega ga je valjalo temeljem čl. 110. u vezi sa čl. 10. [Zakona o parničnom postupku] novčano kazniti.”

14. Dana 16. siječnja 2006. godine podnositelj zahtjeva je podnio žalbu protiv te odluke tvrdeći, inter alia, da je prvostupanjski sud proizvoljno tumačio njegove izjave, da one nisu bile uvredljive i da on nije imao nikakvu namjeru bilo koga uvrijediti.

15. Županijski sud u Zagrebu svojom je odlukom od 3. travnja 2007. godine odbio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku odluku. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

“Prema ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je naprijed iznesenim navodima u žalbi tuženik uvrijedio sud...Valja reći da je navodima iznesenim u žalbi tuženik iskazao nepoštivanje suda što nedvojbeno predstavlja neprimjeren način komuniciranja stranaka sa sudom, te prelazi granicu zahtijeva civiliziranog i korektnog odnosa prema sudu kao instituciji društva.”

16. Dana 24. srpnja 2007. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu protiv drugostupanjske odluke. Dana 25. listopada 2007. godine Ustavni je sud utvrdio da je njegova ustavna tužba nedopuštena s osnova da se pobijana odluka ne tiče osnovanosti predmeta i da kao takva nije podobna za ustavnosudsko preispitivanje.

17. Dana 21. svibnja 2008. godine Općinski sud u Zagrebu je na vlastitu inicijativu donio rješenje o ovrsi pljenidbom dijela mirovine podnositelja zahtjeva radi naplate naprijed navedene novčane kazne. Podnositelj zahtjeva je uložio žalbu i postupak je trenutačno u tijeku pred Županijskim sudom u Zagrebu.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustavni Zakon o ustavnom sudu

18. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. godine („Narodne novine“, br. 99/1999 od 29. rujna 1999. - "Ustavni zakon o Ustavnom sudu"), kako je izmijenjen i dopunjen Izmjenama i dopunama iz 2002. godine (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 29/2002 od 22. ožujka 2002.) koji je stupio na snagu 15. ožujka 2002. godine, glasi kako slijedi:

Članak 62.

“1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je

pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (“ustavno pravo“)...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

3. U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima."

B. Zakon o parničnom postupku

19. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku iz 1977. („Službeni list“ SFRJ, br. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, i „Narodne novine“ Republike Hrvatske, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003 i 84/2008, - "Zakon o parničnom postupku"), kako je bio na snazi u mjerodavno vrijeme propisivao je kako slijedi:

lanak 10.

“1. ...

2. Sud će kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 [hrvatskih] kuna fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 [hrvatskih] kuna pravnu osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

3. Novčana kazna iz stavka 2. ovoga članka može se izreći stranci i umješaču, a njihovom zastupniku ako je on odgovoran za zlouporabu prava.

4. Novčanu kaznu izriče prvostupanjski sud. Izvan ročišta za glavnu raspravu kaznu izriče sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća.

5. ...

6. ...

7. Ako kažnjena osoba u tom roku ne plati novčanu kaznu, pristupit će se prisilnoj naplati izrečene novčane kazne prema propisima o prisilnoj naplati poreza.

Članak 110.

“1. Sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 [hrvatskih] kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 [hrvatskih] kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda.

2. Odredbe članka 10. ovoga Zakona na odgovarajući se način primjenjuju u slučajevima iz stavka 1. ovoga članka.

3. Odredbe prethodnih stavaka ovoga članka primjenjuju se u svim slučajevima kad sud izriče novčanu kaznu po odredbama ovoga Zakona, osim ako što drugo nije izričito predviđeno za pojedine slučajeve.

C. Izmjene i dopune iz 2008. godine Zakona o parničnom postupku iz 1977. godine

20. Zakonom o izmjenama i dopunama iz 2008. godine Zakona o parničnom postupku iz 1977. godine, („Narodne novine“, br. 84/2008 i 123/2008 (corrigendum), koji je stupio na snagu dana 1. listopada 2008., izmijenjen je i dopunjen, inter alia, stavak 7. te je dodano nekoliko novih stavaka (8. do 12.) članku 10. Zakona o parničnom postupku iz 1977. godine. Mjerodavni dio izmijenjenog i dopunjenog članka 10. glasi kako slijedi:

“(7) Ako kažnjena osoba... ne plati izrečenu novčanu kaznu u ostavljenom roku... sud će ... o neplaćenoj novčanoj kazni obavijestiti [Poreznu upravu] radi naplate novčane kazne [prisilnim putem u ovršnom postupku]....

...

(12) ...Ako u roku od godine dana od prijama ... rješenja iz stavka 2. ovoga članka [Porezna uprava] ne uspije naplatiti novčanu kaznu, ona će.[o tome] obavijestiti... sud,nakon čega će se izrečena novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora po pravilima kaznenog prava o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora, o čemu će odluku donijeti sud koji je izrekao novčanu kaznu...."

21. Člankom 52. stavkom 1. Izmjena i dopuna iz 2008. godine propisano je da se primjenjuju na sve postupke u tijeku, ako odredbama toga članka nije drugačije određeno.

D. Kazneni zakon

22. Članak 52. stavak 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/97, s naknadnim izmjenama i dopunama) glasi kako slijedi:

"Novčana kazna zamjenjuje se u kaznu zatvora tako da se jedan dnevni dohodak zamjenjuje s jednim danom kazne zatvora, s time da najveća mjera kazne zatvora kojom je zamijenjena novčana kazna ne može biti dulja od dvanaest mjeseci. "

23. Prema praksi domaćih sudova, prije nego što donese odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora sud mora pozvati i saslušati kažnjenu osobu. Protiv takve je odluke uvijek dozvoljena žalba.

 

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

24. Podnositelj zahtjeva prigovara da je izricanje novčane kazne zbog uvrede suda, koju on u danim okolnostima smatra nepravednom, povrijedilo njegovu slobodu izražavanja. Pozvao se na članak 10. Konvencije koji u svom važećem dijelu glasi kako slijedi:

“1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava Države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim  zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi .... očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“

25. Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

26. Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

27. Vlada priznaje da je izricanje novčane kazne za vrijeđanje suda predstavljalo miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu govora. Međutim, tvrde da je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, da je težilo ostvariti legitiman cilj i da je bilo nužno u demokratskom društvu. Odluka kojom je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna donesena je na temelju članka 110. Zakona o parničnom postupku te joj je cilj bio očuvanje autoriteta sudbene vlast.

28. Vlada također smatra da je miješanje bilo razmjerno svom cilju iz slijedećih razloga.

29. Prvo naglašava da su sudovi institucije kojima je svrha rješavanje sporova na civilizirani način. To zahtijeva da se sve stranke u postupku ponašanju primjereno, osobito u međusobnoj komunikaciji, i da poštuju instituciju suda. Također, opće je načelo parničnog postupka da stranke svoja procesna ovlaštenja trebaju koristiti savjesno, te je zlouporaba tih ovlaštenja zabranjena.

30. U odnosu na ovaj predmet prvenstveno treba navesti da je podnositelj zahtjeva bio pravnik, od kojega se očekivalo, imajući u vidu njegovu profesiju i iskustvo, da bude upoznat s pravilima ponašanja u komunikaciji sa sudom.

31. Vlada nakon toga tvrdi da se ovaj predmet znatno razlikuje od predmeta Kyprianou (vidi Kyprianou protiv Cipra , br. 73797/01, stavak 31., 27. siječnja 2004.). U tom je predmetu podnositelj zahtjeva uvrijedio sud na ročištu, odmah nakon događaja koji su izazvali njegovu ljutnju i nezadovoljstvo, te je stoga njegova reakcija bila emotivna. U ovome je predmetu podnositelj zahtjeva izrazio svoje nezadovoljstvo u pisanom obliku, tj. nakon što su se dogodili događaji koji su izazvali njegovo nezadovoljstvo.

32. Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva u svom odgovoru mogao na drugačiji način izraziti svoje nezadovoljstvo. Mogao je, na primjer, zahtijevati da se njegove primjedbe unesu u zapisnik na ročištu, ili tražiti izuzeće sutkinje kojoj je bio dodijeljen predmet. Također, podnositelj zahtjeva je, kao pravnik, mogao iznijeti svoje argumente iz žalbe, kao i svoje nezadovoljstvo, na prikladan i profesionalan način. Vidljivo je da podnositelju zahtjeva nije ničim ograničeno pravo na izražavanje neslaganja sa sudskim odlukama, načinom na koji je postupak proveden i radom sutkinje kojoj je dodijeljen predmet. Sporan je jedino način na koji je podnositelj zahtjeva to učinio, a taj je, neprimjerenom komunikacijom i vrijeđanjem suda.

33. Nadalje, Vlada primjećuje, da je podnositelj imao pravo žalbe na rješenje kojim mu je izrečena novčana kazna. Za razliku od predmeta Kyprianou, podnositeljeva žalba je odgodila izvršenje.

34. Konačno, Vlada dolazi do zaključka kako postoji značajna razlika i u tome što je u predmetu Kyprianou podnositelj kažnjen zatvorskom kaznom, unatoč tome što su postojale blaže alternative, što je Sud ocijenio nerazmjernim. Međutim, u ovom predmetu, podnositelj je kažnjen najnižom zakonski predviđenom novčanom kaznom za vrijeđanje suda

35. U svjetlu naprijed navedenog, Vlada smatra da je miješanje u ovom predmetu bilo "nužno u demokratskom društvu", te stoga nije protivno članku 10. Konvencije.

(b) Podnositelj zahtjeva

36. Podnositelj zahtjeva prvo citira staru latinsku izreku koja kaže da sucu ne pristoji ljutnja (Iudicem irasci dedecet or Irasci iudicem non decet).

37. Nadalje tvrdi da njegove primjedbe nisu bile uvredljive i da nije imao nikakvu namjeru uvrijediti sutkinju J.G.F. niti sud kao instituciju. Ali, domaći su sudovi proizvoljno protumačili njegove izjave. Osobito, on nikada nije rekao, kako bi se to podrazumijevalo iz navoda prvostupanjskog suda, da je sutkinja J.G.F. nesposobna ili da ne poznaje pravo.

38. Po njegovom je mišljenju njemu izrečena novčana kazna zato što je govorio istinu, a to je bila njegova dužnost kao stranke u postupku. Također tvrdi da sutkinja J.G.F. nije ni na koji način odgovarala za njegovo ponižavanje i omalovažavanje tijekom postupka, a da je on dobio visoku novčanu kaznu zbog najmanje kritike njenog rada.

39. Nadalje, po mišljenju podnositelja zahtjeva, sutkinja koja se osjetila osobno uvrijeđenom njegovim primjedbama izrekla mu je novčanu kaznu za vrijeđanje suda iako je bilo jasno da je on kritizirao samo njen rad u konkretnom predmetu, a ne sud kao instituciju.

2. Ocjena Suda

40. Sud ponavlja da je članak 10. primjenjiv ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju (vidi, na primjer, predmet Kubli protiv Švicarske (dec.), br. 50364/99, 21. veljače 2002. godine). Nadalje, sloboda izražavanja ne štiti samo bit izraženih ideja i informacija, nego i oblik u kojemu su prenesene (vidi, na primjer, predmet Mariapori protiv Finske, br. 37751/07, stavak 62., 6. srpnja 2010. godine i naprijed citirani predmet Kyprianou, stavak 174.). Sud stoga smatra da izricanje novčane kazne podnositelju zahtjeva za vrijeđanje suda u ovome predmetu predstavlja miješanje u njegovu slobodu izražavanja, zajamčenu člankom 10. stavkom 1. Konvencije.

41. Sud nadalje ponavlja s tim u vezi da ovaj članak ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti" (vidi, na primjer, predmet Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, stavak 58., 22. listopada 2009.). Kao što je navedeno u članku 10. stavku 2. ova je sloboda podložna iznimkama, koje međutim moraju biti strogo tumačene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi, na primjer, predmet Skałka protiv Poljske, br. 43425/98, stavak 32., 27. svibnja 2003. i naprijed citirani predmet Kubli). Osobito, sloboda izražavanja stranaka u sudnici nije neograničena, i određeni interesi, kao što je autoritet sudbene vlasti, dovoljno su važni da opravdavaju ograničenja ove slobode (vidi predmet Mariapori, loc. cit.).

42. Sud u tom pogledu nalazi da je u ovome predmetu miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bilo propisano zakonom, i to člankom 110. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku te da se njime težilo ostvariti legitiman cilj održavanja autoriteta sudbene vlasti u smislu članka 10. stavka 2. Konvencije. Stoga je jedino pitanje koje Sud treba utvrditi je li to miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu". Pri tome Sud mora utvrditi je li s obzirom na činjenice ovoga predmeta postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudbene vlasti i, s druge strane, zaštite slobode izražavanja podnositelja zahtjeva.

43. Test "nužno u demokratskom društvu" traži da Sud utvrdi je li miješanje kojemu se prigovara odgovaralo "snažno prisutnoj društvenoj potrebi". Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene kad ocjenjuju postoji li takva potreba, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s europskim nadzorom, obuhvaćajući i zakonodavstvo i odluke koje ga primjenjuju, čak i one koje je donio neovisni sud. Sud je stoga ovlašten donijeti konačnu odluku o tome može li se "ograničenje" pomiriti sa slobodom izražavanja, kako je ona zaštićena člankom 10. (vidi, na primjer, naprijed citirane predmete Kyprianou, stavak 170. i Skałka, stavak 33., 27. svibnja 2003. godine).

44. U izvršavanju svoje nadzorne nadležnosti Sud mora gledati na pobijano miješanje u svjetlu predmeta u cjelini, uključujući i sadržaj primjedbi koje su dane protiv podnositelja zahtjeva i kontekst u kojemu su dane. Osobito mora utvrditi je li miješanje o kojemu je riječ "razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti" i jesu li razlozi koje navode nacionalne vlasti kako bi ga opravdale "mjerodavni i dostatni". Pri tome se Sud mora uvjeriti da su nacionalne vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima sadržanima u članku 10. i, štoviše, da se ti standardi osnivaju na prihvatljivoj ocjeni mjerodavnih činjenica (vidi, na primjer, predmete Nikula protiv Finske, br. 31611/96, stavak 44., ECHR 2002-II, i Skałka, naprijed citirano, stavak 35.).

45. Izraz "autoritet sudbene vlasti" osobito sadrži i pojam da sudovi jesu, i da ih šira javnost prihvaća kao primjerene forume za utvrđivanje zakonitih prava i obveza i rješavanje sporova koji se na njih odnose, i nadalje, da šira javnost poštuje i ima povjerenje u sposobnost sudova da ispune tu funkciju vidi predmet Sunday Times protiv Ujedinjene Kraljevine (br. 1), 26. travnja 1979., stavak 55., Serija A br. 30). Rad sudova, koji su jamci pravde i koji imaju temeljnu ulogu u državi vladavine prava, treba uživati povjerenje javnosti. Stoga ga treba štititi od neutemeljenih napada. Međutim, sudovi, kao i sve ostale javne institucije, nisu imuni na kritiku i kontrolu (vidi predmet Skałka, naprijed citirano, stavak 34.). Stoga, iako stranke svakako imaju pravo davati primjedbe na pravosuđe kako bi zaštitile svoja prava, njihova kritika nikada ne smije priječi određene granice (vidi predmet Saday protiv Turske , br. 32458/96, stavak 43., 30 ožujka 2006). Osobito treba jasno razlikovati kritiku i uvredu. Ako je jedina namjera bilo kojeg oblika izražavanja uvrijediti sud, ili članove suda, odgovarajuća sankcija neće, u načelu, predstavljati povredu članka 10. Konvencije (vidi predmet Kalka, loc. cit).

46. U ovome je predmetu Općinski sud svojom odlukom od 4. siječnja 2006. godine utvrdio da su izjave podnositelja zahtjeva dane u njegovoj žalbi od 27. prosinca 2005. godine bile uvredljive i za sutkinju J.G.F. i za sud kao instituciju (vidi stavak 13. ove presude). Ovaj je nalaz potvrdio Županijski sud u Zagrebu svojom odlukom od 3. travnja 2007. godine (vidi stavak 15. ove presude).

47. Sud ne vidi nikakav razlog da drugačije presudi, jer se ovaj predmet može usporediti s predmetima u kojima su organi Konvencije utvrdili da su izjave podnositelja zahtjeva bile uvredljive (vidi, na primjer, predmet Saday, naprijed citirano, u kojemu je okrivljenik opisao tursko sudstvo kao "mučitelje u sudskim odorama”; W.R. protiv Austrije, br. 26602/95, odluka Komisije od 30. lipnja 1997., u kojoj je branitelj opisao mišljenje suca kao "komično” i Mahler protiv Njemačke, br. 29045/95, odluka Komisije od 14. siječnja 1998., u kojem je branitelj tvrdio da je državni odvjetnik sastavio optužnicu "u stanju potpunog otrovanja”). U ovome predmetu pobijane izjave, izrečene na omalovažavajući i drzak način, nisu bile samo kritika prvostupanjske presude od 15. studenog 2005. godine i načina na koji je sutkinja J.G.F. vodila postupak, nego su, kao što su smatrali i domaći sudovi, podrazumijevale i da je ona neznalica i nesposobna. Nema ničega što bi navodilo na zaključak da podnositelj zahtjeva nije mogao uložiti prigovor koji sadrži bit njegove kritike bez upotrebe pobijanog izričaja (vidi predmet A. protiv Finske (dec.), br. 44998/98, 8. siječnja 2004. godine).

48. Nadalje, pri procjeni razmjernosti miješanja, narav i težina izrečene sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir (vidi, na primjer, predmet Keller protiv Madžarske (dec.), br. 33352/02, 4. travnja 2006. i Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, stavak 56., ECHR 2007-I). U tom pogledu Sud bilježi da je podnositelju zahtjeva u ovome predmetu izrečena novčana kazna od 500 HRK, tj. najmanja moguća kazna iz članka 110.(1.) Zakona o parničnom postupku (vidi stavke 13. i 19. ove presude).

49. U svjetlu naprijed navedenog, Sud smatra da su razlozi koje su dali domaći sudovi u potporu svojih oduka "mjerodavni i dostatni" i da novčana kazna izrečena podnositelju zahtjeva nije nerazmjerna legitimnom cilju koji se teži ostvariti, i to, održavanju autoriteta sudbene vlasti. Stoga je miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bilo nužno u demokratskom društvu.

Dakle, nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG NEMOGUĆNOSTI PRISTUPA SUDU

50. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara da mu je Ustavni sud povrijedio njegovo pravo na pristup sudu jer uopće nije odlučio o njegovoj (prvoj) ustavnoj tužbi (vidi stavak 12. ove presude) podnesenoj u naprijed navedenom građanskom postupku dana 24. srpnja 2007. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. travnja 2007. godine. Pozvao se na članak 6. st.1. Konvencije koji u svojim mjerodavnim dijelovima glasi kako slijedi:

"Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“

51. Vlada tvrdi da je Ustavni sud donio svoju odluku o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva dana 21. siječnja 2010. godine te je dostavila jedan njen primjerak.

52. Podnositelj zahtjeva nije osporio tvrdnje Vlade.

53. U svjetlu dokaza koje je Vlada dostavila, koji potvrđuju da je Ustavni sud na kraju odlučio o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva, i s obzirom na to da podnositelj zahtjeva nije osporio njihove tvrdnje niti preformulirao svoj prigovor, Sud smatra da je ovaj prigovor nedopušten na temelju čanka 35. stavka 3. (a) kao očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG NEDOSTATKA NEPRISTRANOSTI

54. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara, također na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, da Općinski sud u Zagrebu nije bio nepristran jer mu je ista sutkinja koja se osjetila osobno uvrijeđenom primjedbama koje je on dao u svojoj žalbi od 27. prosinca 2005. godine izrekla i novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda.

55. Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

56. Vlada osporava dopuštenost ovoga prigovora, tvrdeći da članak 6. stavak 1. Konvencije nije primjenjiv na postupak zbog vrijeđanja suda protiv podnositelja zahtjeva.

1. Tvrdnje stranaka

57. Vlada tvrdi da članak 6. nije primjenjiv na ovaj predmet, niti na temelju svoje građanskopravne glave, niti na temelju svoje kaznenopravne glave.

58. Po njihovom mišljenju, izricanje novčane kazne podnositelju zahtjeva zbog vrijeđanja suda nije dovelo do spora o njegovim pravima i obvezama građanske naravi niti je uključilo odluku o njima.

59. Slično tome, predmet ne spada ni pod kaznenopravnu glavu članka 6. Pozivajući se na sudsku praksu Suda, osobito na presude u predmetima Ravnsborg i Putz (vidi predmet Ravnsborg protiv Švedske, 23. ožujka 1994., Serija A, br. 283-B, i Putz protiv Austrije, 22. veljače 1996., Reports of Judgments and Decisions, 1996-I), Vlada tvrdi da mjere koje su naložili sudovi na temelju pravila koja sankcioniraju nepropisno ponašanje u sudskom postupku ne spadaju pod članak 6. Konvencije, budući da su srodne izvršavanju stegovnih ovlasti.

60. Vlada osobito tvrdi da predmet podnositelja zahtjeva ne zadovoljava niti jedan kriterij koji je Sud razvio u predmetima zbog vrijeđanja suda, i to zakonsko razvrstavanje djela u domaćem pravu, narav djela te narav i težinu kazne. Kao prvo, izricanje novčane kazne za vrijeđanje suda propisano je Zakonom o parničnom postupku, te je moguće isključivo u kontekstu građanskog postupka. Ta novčana kazna nije povezana s novčanim kaznama zapriječenima Kaznenim zakonom. Kao drugo, vrijeđanje suda, za koje je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna, ne predstavlja kazneno djelo prema hrvatskom pravu, niti je krivnja počinitelja utvrđena prema kriterijima kaznenog prava. Također, svrha izricanja novčane kazne za vrijeđanje suda nije ista kao i svrha izricanja sankcija na temelju Kaznenog zakona, jer je to stegovna mjera protiv neurednog ponašanja u sudskom postupku. Kao treće, zakonom je predviđeno da novčana kazna izrečena  podnositelju zahtjeva može biti u rasponu od 500 do 5.000 HRK. Podnositelju zahtjeva je izrečena najniža moguća novčana kazna od 500 HRK. Novčanu kaznu trebalo je izvršiti u skladu s odredbama Ovršnog zakona, te nije predviđena mogućnost zamjene te novčane kazne u zatvorsku kaznu. Ova kazna nije unesena u nikakvu evidenciju, te podnositelj zahtjeva nije trpio nikakve druge posljedice osim plaćanja novčane kazne.

61. S obzirom na naprijed navedeno, Vlada smatra da se članak 6. ne primjenjuje na ovaj predmet.

62. Podnositelj zahtjeva nije o tom pitanju dao nikakve konkretne primjedbe. Međutim, iz njegovih tvrdnji slijedi kako on smatra da je članak 6. primjenjiv.

2. Ocjena Suda

63. Sud smatra da prvo treba ispitati predstavlja li novčana kazna za vrijeđanje suda koju je podnositelju zahtjeva izrekao Općinski sud u Zagrebu odluku o nekom pravu ili obvezi podnositelja zahtjeva građanske naravi. On ponavlja s tim u vezi da je cilj takvih novčanih kazni osigurati pravilno izvršavanje pravosuđa i stoga imaju značajku sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obvezama građanske naravi (vidi predmet Veriter protiv Francuske, br. 25308/94, odluka Komisije od 2. rujna 1996., Decisions and Reports (DR) 86-B, str. 96 i 101-103).

64. Slijedeće je pitanje predstavlja li novčana kazna za vrijeđanje suda izrečena podnositelju zahtjeva odlučivanje o optužbi za kazneno djelo protiv njega. Sud ponavlja da pitanje primjenjuje li se kaznena glava članka 6. na postupak zbog vrijeđanja suda treba ocijeniti u svijetlu tri alternativna kriterija koje je Sud iznio u predmetu Engel (vidi predmet Engel i ostali protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., stavak 82., Serija A br. 22): (a) razvrstavanje djela u domaćem pravu, (b) narav djela i (c) narav i stupanj težine kazne kojoj se dotična osoba izaže (vidi predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 30; Putz, naprijed citirano, stavak 31; T. protiv Austrije, br. 27783/95, stavak 61., ECHR 2000-XI; Kubli, naprijed citirano; Jurík protiv Slovačke (dec.), br. 50237/99, 18. ožujka 2003.; Kyprianou, naprijed citirano, stavak 31; Zaicevs protiv Latvije, br. 65022/01, stavak 31., ECHR 2007-IX (izvaci) i Veriter, naprijed citirano).

65. Glede pravnog razvrstavanja djela na temelju domaćeg prava, Sud primjećuje da ponašanje za koje je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna nije u hrvatskom pravu formalno razvrstano kao kazneno djelo. Ovo slijedi iz činjenice da se novčana kazna izrečena podnositelju zahtjeva zasnivala na članku 110. stavku 1. Zakona o parničnom postupku, a ne na odredbama Kaznenog zakona, da se ta novčana kazna ne unosi u kaznenu evidenciju i da njen iznos ne ovisi o prihodima, kao što je to u kaznenom pravu (vidi, mutatis mutandis, predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 33.; Putz, naprijed citirano, stavak 32.; Kubli, naprijed citirano; R.T. protiv  Austrije, br. 27783/95, izvješće Komisije od 8. rujna 1999., neizvješteno, stavak 78. i Veriter, naprijed citirano, str. 101-102).

66. Glede naravi djela o kojemu je riječ, Sud ponavlja da su pravila koja omogućuju sudu sankcionirati nepropisno ponašanje u postupku pred njim zajednička značajka pravnih sustava država ugovornica. Takva se pravila i sankcije izvode iz prijeko potrebne ovlasti suda da osigura pravilno i uredno funkcioniranje postupka pred njim. Mjere koje određuju sudovi na temelju takvih pravila srodnije su izvršavanju stegovnih ovlasti nego izricanju kazne za počinjenje kaznenog djela. Vrsta zabranjenog ponašanja za koje je podnositelju zahtjeva u ovome predmetu izrečena novčana kazna u načelu spada izvan dosega članka 6. Konvencije. Sudovi možda trebaju odgovoriti na takvo ponašanje čak i ako nije niti potrebno niti izvedivo podnositi kaznenu prijavu protiv dotične osobe (vidi predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 34.; Putz, naprijed citirano, stavak 33.; Kubli, naprijed citirano; Jurík, naprijed citirano; R.T. protivAustrije, naprijed citirano, stavak 79. i Veriter, naprijed citirano, str. 102). Sud ne vidi nikakav razlog da na drugačiji način ocijeni novčanu kaznu izrečenu podnositelju zahtjeva.

67. Glede naravi i težine kazne, Sud prvo ponavlja da bez obzira na ne- kazneni značaj zabranjenog lošeg ponašanja, narav i stupanj težine kazne kojoj se dotična osoba izlaže može stvar dovesti u kategoriju "kaznenih" stvari (vidi predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 35.; Putz, naprijed citirano, stavak 34.; Kubli, naprijed citirano; Balyuk protiv Ukrajine (dec.), br. 17696/02, 6. rujna 2005. i Veriter, naprijed citirano, str.102).

68. Podnositelju zahtjeva je u ovome predmetu izrečena novčana kazna od 500 HRK, najmanja kazna, dok je najveća kazna kojoj se riskirao izložiti na temelju članka 110. stavka 1. Zakona o parničnom postupku iznosila 5.000 HRK (vidi stavak 19. ove presude). Po mišljenju Suda, niti razmjerno mala izrečena novčana kazna niti mogući iznos novčane kazne ne dosežu razinu koja bi je činila "kaznenom" sankcijom (vidi predmet, mutatis mutandis, Ravnsborg, loc. cit.,stavak 35.; Kubli, naprijed citirano). Kako je već zabilježeno (vidi stavak 65. ove presude), za razliku od redovnih kazni, ona nije unesena u kaznenu evidenciju (vidi, mutatis mutandis, predmet Ravnsborg, loc. cit., stavak 35.; Putz, naprijed citirano, stavak 37.; Kubli, naprijed citirano i Veriter, naprijed citirano, str. 102). Nadalje, člankom 10. stavkom 7. Zakona o parničnom postupku, kako je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, nije bila propisana mogućnost zamjene novčane kazne izrečene na temelju članka 110. stavka 1. istoga Zakona u zatvorsku kaznu (vidi stavak 19. ove presude i, mutatis mutandis, predmet Jurík, naprijed citirano; i Veriter, naprijed citirano, str. 102). Ova je mogućnost uvedena stupanjem na snagu Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku iz 2008. godine, dana 1. listopada 2008. godine (vidi stavak 20. ove presude). Međutim, čak se ni tada novčana kazna nije mogla automatski zamijeniti u kaznu zatvora (vidi, mutatis mutandis, predmet Balyuk, naprijed citirano) budući da je mogla biti zamijenjena u kaznu zatvora samo u ograničenim okolnostima, i to ako novčana kazna nije plaćena i ako je Porezna uprava nije mogla naplatiti u ovršnom postupku (vidi stavak 20 ove presude i, mutatis mutandis, Putz, naprijed citirano, stavak 37. i Kubli, naprijed citirano). S tim u vezi Sud primjećuje da je vrlo nevjerojatno da bi se u predmetu podnositelja zahtjeva ikada ostvarili uvjeti za zamjenu novčane kazne u kaznu zatvora, jer su vlasti, radi naplate novčane kazne, donijele rješenje o ovrsi pljenidbom mirovine podnositelja zahtjeva (vidi stavak 17. ove presude), tj. stabilnog izvora prihoda svakako dovoljnog za plaćanje iznosa novčane kazne. I na kraju, prema praksi domaćih sudova, odluka da se novčana kazna zamjeni kaznom zatvora može se donijeti tek nakon saslušanja podnositelja zahtjeva koji bi također imao i pravo žalbe protiv takve odluke (vidi stavak 23. ove presude i predmet Ravnsborg, naprijed citirano, stavak 35; vidi također, obratnim podrazumijevanjem, predmet T. protiv Austrije, naprijed citirano, stavak 66.).

69. S obzirom na ove čimbenike u svjetlu stegovne naravi djela (vidi stavak 66. ove presude), Sud smatra da kazna kojoj se podnositelj zahtjeva izložio nije dovoljno teška da bi dovela u igru kaznenu glavu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, predmet Brown protiv Ujedinjene Kraljevine (dec.), br. 38644/97, 24. studenog 1998.).

70. U svjetlu prednjih razmatranja, Sud nalazi da se postupak koji je doveo do izricanja naprijed navedene novčane kazne podnositelju zahtjeva nije ticao niti odlučivanja o “pravima i obvezama građanske naravi“ niti o “kaznenoj optužbi” u smislu članka 6., stavka 1. Konvencije. Stoga se jamstva te odredbe ne protežu na ovaj postupak.

71. Slijedi da je ovaj prigovor nespojiv s odredbama Konvencije ratione materiae u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije i da ga stoga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4.

IV. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

72. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara na temelju članka 6., stavka 1. i članka 14. Konvencije, ishodu naprijed navedenog postupka, te prigovara i da je bio nepošten. Članak 14. glasi kako slijedi:

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u [ovoj] Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."

73. Glede prigovora podnositelja zahtjeva na temelju čanka 6. stavka 1. Konvencije, Sud primjećuje da je on prigovorio ishodu postupka, koji Sud ne može ispitivati na temelju tog članka, ako nije arbitraran. Nadalje, nema nikakvih dokaza koji bi navodili na zaključak da je sudovima nedostajalo nepristranosti ili da je postupak na neki drugi način bio nepošten. U svjetlu sveg materijala koji ima u posjedu, Sud smatra da je u ovome predmetu podnositelj zahtjeva mogao svoje tvrdnje iznijeti sudovima koji su nudili jamstva navedena u članku 6. stavku 1. Konvencije i koji su o tim tvrdnjama rješavali u odlukama koje su propisno obrazložili i koje nisu arbitrarne.

74. Glede prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 14. Konvencije, Sud smatra da je on u cijelosti nepotkrijepljen.

75. Slijedi da su ovi prigovori nedopušteni na temelju članka 35. stavka 3. (a) kao očigledno neosnovani, i da ih treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD

1. Jednoglasno utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na slobodu izražavanja dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

2. Presuđuje s četiri glasa prema tri da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 31. svibnja 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen             Anatolij Kovler

tajnik                           predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje suca Spielmanna, kojemu se pridružuju suci Hajiyev i Nicolaou.

A.K. S.N.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUCA SPIELMANNA, KOJEMU SE PRIDRUŽUJU SUCI HAJIYEV I NICOLAOU

Ne mogu se složiti s mišljenjem većine da nije bilo povrede članka 10. Konvencije.

Ovo je prilično neuobičajen predmet jer navodno vrijeđanje suda proizlazi iz izričaja postupovnog dokumenta.

Po mom mišljenju, ništa u izričaju žalbe nije išlo preko prihvatljivih granica.

Treba priznati da izvršavanje slobode izražavanja može biti podvrgnuto ograničenjima potrebnima za održavanje autoriteta sudbene vlasti. Sudska praksa navedena u stavku 47. tiče se slučajeva kad su izjave podnositelja zahtjeva bile nedvojbeno jako uvredljive. Suci su u tim predmetima bili opisani kao "mučitelji u sudskim odorama" i kao "komični", a državni odvjetnik da je postupao "u stanju potpune zatrovanosti". Samo se po sebi razumije da takve izjave ne mogu i ne trebaju biti zaštićene člankom 10. Konvencije.

U ovome predmetu koji je pred nama, podnositelj zahtjeva je samo opisao, iako snažnim riječima, što se događalo na raspravi. Njegove sumnje koje se tiču ponašanja sutkinje tijekom rasprave bile su sastavni dio njegovih osnova za žalbu i bile su u pravnom smislu okarakterizirane na temelju članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku.

U stavku 42. presude Sud ponavlja da "mora utvrditi je li prema činjenicama ovoga predmeta postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudbene vlasti i, s druge strane, zaštite slobode izražavanja podnositelja zahtjeva." Sud s pravom dodaje u stavku 44.:

“U izvršavanju svoje nadzorne nadležnosti Sud mora gledati na pobijano miješanje u svjetlu predmeta u cjelini, uključujući i sadržaj primjedbi koje su dane protiv podnositelja zahtjeva i kontekst u kojemu su dane .... Sud se mora uvjeriti da su nacionalne vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima sadržanima u članku 10. i, štoviše, da se ona osnivaju na prihvatljivoj ocjeni mjerodavnih činjenica“ (naglasak dodan).

Ne slažem se s ocjenom činjenica.

Izjave podnositelja zahtjeva u njegovoj žalbi nisu uvredljive i stoga razlozi koje su dali domaći sudovi u potporu svojih odluka nisu, po mom mišljenju, "mjerodavni i dostatni".

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

 

FORMER FIRST SECTION

CASE OF ŽUGIĆ v. CROATIA

(Application no. 3699/08)

JUDGMENT

STRASBOURG 

31 May 2011

FINAL

31/08/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Žugić v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 May 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 3699/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Nikola Žugić (“the applicant”), on 8 January 2008.

2. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. On 28 May 2009 the President of the First Section decided to communicate the complaints concerning access to court, freedom of expression and lack of impartiality to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1925 and lives in Zagreb.

A. Civil proceedings

5. On 11 December 2000 the public utility company V.O., basing its case on unpaid bills for water supply services, instituted enforcement proceedings against the applicant in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu) seeking payment of the debt.

6. On 24 January 2001 the Court issued a writ of execution (rješenje o ovrsi) ordering the applicant to pay the amounts sought. However, since the applicant challenged the writ by objecting to it on 19 March 2001, the court set it aside. As a consequence, the enforcement proceedings were, pursuant to the relevant legislation, transformed into, and resumed as, regular civil proceedings.

7. The applicant, who has a formal education as a lawyer but is not an advocate, represented himself in the proceedings.

8. On 15 November 2005 judge J.G.F. of the Zagreb Municipal Court delivered a judgment ruling for the plaintiff.

9. On 27 December 2005 the applicant appealed against the first‑instance judgment. Section 357 of the Civil Procedure Act provides that an appeal to a second-instance court has to be lodged through a first‑instance court. Under section 358 of the same Act the first-instance court conducts a preliminary examination of the appeal and may declare it inadmissible if it finds that it does not meet certain procedural requirements, for example if it finds that it was lodged outside the statutory time-limit. It is, however, not authorised to decide on the merits of the appeal. Therefore, the applicant submitted his appeal intended for Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) to Zagreb Municipal Court. In his appeal he wrote, inter alia:

“After twenty months of waiting ... on 15 November 2005 the second hearing was held, at which, in substance and without hearing [the parties] (apart from stating that the parties were present and that they maintained their positions) the impugned judgment was rendered.

It is indicative to mention here that the judge, before dictating the operative provisions of the judgment, asked the defendant whether ‘he would pay this’ to which the defendant replied ‘where did you get that idea?’ [‘što Vam pada na pamet? ‘]and asked whether she had examined the case file.... The judge angrily turned sideways in her chair and dictated the operative provisions of the judgment in the name of the Republic of Croatia to the typist, using a funny expression [navodeći komičan izraz] that the parties were asking for a reasoned judgment – as if in adversarial proceedings judgments without reasons or instruction on remedies available against them existed. Unfortunately, the court did not record these dialogues between the judge and the defendant in the minutes. What judicial professionalism this is! [Kakva li je ovo sudačka profesionalnost!]

It is evident from the above-mentioned that in these proceedings no hearing was held in accordance with the law, which amounts to breaches of section 354 paragraph 2 subparagraphs 6 and 11 of the Civil Procedure Act. Apart from this, from the contested judgment or the transcripts of the hearings it cannot be discerned whether the court took any evidence ... for which reason the judgment could not be satisfactorily reasoned ...

Instead of referring to the evidence taken and assessing its evidentiary value, the court immediately ... states on what basis it arrived at the contested findings, from which it is clear that it accepted all arguments of the plaintiff ...”

10. After it carried out the preliminary examination of the appeal, Zagreb Municipal Court forwarded it together with the case file to Zagreb County Court.

11. On 3 April 2007 Judge M.P. at Zagreb County Court delivered a judgment dismissing the applicant’s appeal and upholding the first-instance judgment.

12. On 24 July 2007 the applicant lodged a constitutional complaint against the second-instance judgment. On 21 January 2010 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared his constitutional complaint inadmissible. It found that even though the applicant relied in his constitutional complaint on the relevant Articles of the Constitution guaranteeing the right to a fair hearing and equality before the law, he had not substantiated his complaint by any constitutional law arguments but had merely repeated the arguments raised in the proceedings before the ordinary courts. Therefore, the Constitutional Court had been unable to examine the merits of his constitutional complaint.

B. Contempt of court proceedings

13. After it had completed the preliminary examination of the applicant’s appeal of 27 December 2005 in the above proceedings, on 4 January 2006 Judge J.G.F. at Zagreb Municipal Court issued a decision whereby it fined the applicant 500 Croatian kunas (HRK) for contempt of court. The relevant part of the decision read as follows:

“I. The defendant Nikola Žugić from Zagreb ... is hereby fined 500 [Croatian] kunas because in his appeal of 27 December 2005 he insulted the court by stating: ‘It is indicative to mention here that the judge, before dictating the operative provisions of the judgment, asked the defendant whether ‘he would pay this’, to which the defendant replied ‘where did you get that idea?’ and asked whether she had examined the case file.... The judge angrily turned sideways in her chair and dictated the operative provisions of the judgment in the name of the Republic of Croatia to the typist, using a funny expression that the parties were asking for a reasoned judgment – as if in adversarial proceedings judgments without reasons or instruction on remedies available against them existed. Unfortunately, the court did not record these dialogues between the judge and the defendant in the minutes. What judicial professionalism this is!’

...

In the appeal of 27 December 2005 the defendantinsulted the court by, inter alia, [using] the words quoted in the operative provisions of this decision.

It would follow from the quoted text that during the main hearing the court communicated with the parties in an improper way, that the judge behaved improperly and that she does not know the law. All this constitutes contempt of court and the statements quoted exceed the limits of necessary respect for the court, even attempting to call into question the knowledge and expertise of the judge at issue, which is an impermissible way for the parties to communicate with the court because it represents a direct insult to the judge as a person, implying that she is ignorant and incompetent to exercise the duty of a judge.

When imposing the fine the court took into account the fact that the defendant insulted not only the court as an institution, but also the judge as a person, on account of which he had to be fined pursuant to section 110 taken in conjunction with section 10 of the [Civil Procedure Act].”

14. On 16 January 2006 the applicant lodged an appeal against that decision arguing, inter alia, that his statements had been arbitrarily interpreted by the first-instance court, that they had not been insulting, and that he had not had any intention of insulting anyone.

15. By a decision of 3 April 2007 Judge M.P. at Zagreb County Court dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance decision. The relevant part of that decision read as follows:

“In this court’s view, the finding of the first-instance court that in his appeal the defendant insulted the court by making the above statements is correct ... It is to be noted that by the statements made in the appeal the defendant demonstrated disrespect for the court, which undoubtedly represents an improper way for the parties to communicate with the court, and exceeds the limits of a civilised and fair relationship with the court as an institution of a society.”

16. On 24 July 2007 the applicant lodged a constitutional complaint against the second-instance decision. On 25 October 2007 the Constitutional Court declared his constitutional complaint inadmissible on the ground that the contested decision did not concern the merits of the case and as such was not susceptible to constitutional review.

17. On 21 May 2008 the Zagreb Municipal Court of its own motion issued a writ of execution by garnishment of a part of the applicant’s pension with a view to collecting the above fine. The applicant appealed and the proceedings are currently pending before the Zagreb County Court.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitutional Court Act

18. The relevant part of the 1999 Constitutional Act on the Constitutional Court of the Republic of Croatia (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 99/1999 of 29 September 1999 – “the Constitutional Court Act”), as amended by the 2002 Amendments (Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 29/2002 of 22 March 2002), which entered into force on 15 March 2002, reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the decision of a state authority, local or regional government, or a legal person invested with public authority, on his or her rights or obligations, or as regards suspicion or accusation of a criminal offence, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or the right to local or regional government, guaranteed by the Constitution (‘constitutional right’)...

2. If another legal remedy is available in respect of the violation of the constitutional rights [complained of], the constitutional complaint may be lodged only after this remedy has been exhausted.

3. In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law [revizija] is available, remedies shall be considered exhausted only after a decision on these legal remedies has been given.”

B. The Civil Procedure Act

19. The relevant part of the 1977 Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991 and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003 and 84/2008 – “the Civil Procedure Act”), as in force at the relevant time, read as follows:

Section 10

“1. ...

2. Unless otherwise provided by this Act, the court shall fine a natural person between 500 and 10,000 [Croatian] kunas, or a legal entity between 2,500 and 50,000 [Croatian] kunas, if they commit a serious abuse of the rights they have in the proceedings.

3. The fine referred to in paragraph (2) of this section may be imposed on a party and an intervener, as well as on their representative if he or she is responsible for the abuse of rights.

4. The fine shall be imposed by the first-instance court. Outside the main hearing the fine shall be imposed by a single judge or the presiding judge.

5. ...

6. ...

7. The imposed fine shall be collected automatically [ex officio] as a pecuniary debt in accordance with the rules of enforcement procedure.”

Section 110

“1. The first-instance court shall fine a natural person between 500 and 5,000 [Croatian] kunas, or a legal person between 2,000 and 20,000 [Croatian] kunas, if in his, her or its submission they have insulted the court, a party or other participant in the proceedings. The fine may also be imposed on a representative of a party or an intervener if he or she is responsible for insulting the court.

2. Provisions of section 10 of this Act shall apply mutatis mutandis to cases referred to in paragraph (1) of this section.

3. Provisions of preceding paragraphs of this section shall apply in all cases where the court imposes a fine pursuant to the provisions of this Act, unless otherwise expressly provided for particular cases.”

C. The 2008 Amendments to the 1977 Civil Procedure Act

20. The 2008 Amendments to the 1977 Civil Procedure Act (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, Official Gazette no. 84/2008 and 123/2008 (corrigendum), which entered into force on 1 October 2008, amended, inter alia, paragraph 7 and added five new paragraphs (8 to 12) to section 10 of the 1977 Civil Procedure Act. The relevant part of the amended section 10 reads as follows:

“(7) If the person fined ... does not pay the fine within the fixed time-limit ... the court shall ... inform the [Tax Administration] of the unpaid fine with a view to collecting the fine [through tax enforcement proceedings] ...

...

(12)... If within a year of service of ... a decision referred to in paragraph 2 of this section [the Tax Administration] does not succeed in collecting the fine, [it] shall inform ... the court [thereof], whereupon the fine shall be converted into a prison sentence in accordance with the rules of criminal law on converting fines into prison sentences, on which the court that imposed the fine shall issue a decision ....”

21. Section 52(1) of the 2008 Amendments provided that they were applicable to all pending proceedings unless otherwise provided in that section.

D. The Criminal Code

22. Article 52(3) of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/97 with subsequent amendments) reads as follows:

“A fine shall be converted into a prison sentence so that one [average] daily income is converted into one day of imprisonment, where the maximum duration of imprisonment into which the fine was converted shall not exceed twelve months.”

23. According to the practice of domestic courts, before taking a decision to convert the fine into a prison sentence a court has to summon and hear the person fined. An appeal always lies against such a decision.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

24. The applicant complained that the imposition of a fine for contempt of court, which he considered unjustified in the circumstances, had violated his freedom of expression. He relied on Article 10 of the Convention, which in its relevant part reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, ... for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

25. The Government contested that argument.

A. Admissibility

26. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The arguments of the parties

(a) The Government

27. The Government admitted that imposing a fine for contempt of court amounted to an interference with the applicant’s freedom of speech. However, they argued that the interference had been in accordance with the law, pursued a legitimate aim and had been necessary in a democratic society. The decision to fine the applicant had been based on section 110 of the Civil Procedure Act and sought to maintain the authority of the judiciary.

28. The Government also considered that the interference had been proportionate to its aim for the following reasons.

29. They first emphasised that courts were institutions with the purpose of settling disputes in a civilised manner. This required that all parties behaved appropriately in proceedings, especially in their communication with one another, and that they respected the institution of the court. Also, a general principle of civil proceedings was that parties needed to use their rights in the proceedings conscientiously, that is, without abuse.

30. The Government further stressed that the applicant in the present case was a lawyer, of whom it was expected, having regard to his profession and experience, that he would be familiar with the rules of conduct in communication with the court.

31. The Government then argued that the present case was considerably different from the Kyprianou case (see Kyprianou v. Cyprus, no. 73797/01, § 31, 27 January 2004). In that case, the applicant had committed contempt of court at the hearing, immediately after the events which provoked his anger and discontent had taken place, and therefore his reaction had been emotional. In the instant case, the applicant had expressed his discontent in writing, that is after the events which had provoked his discontent had occurred.

32. The Government submitted that the applicant could have responded in a different manner to express his dissatisfaction. For example, he could have asked for his remarks to be recorded in the minutes of the hearing, or that the judge appointed to hear the case be replaced. Moreover, the applicant, as a lawyer, could have presented his arguments set out in his appeal, as well as his discontent, in an appropriate and professional manner. It was evident that the applicant’s right to express his disagreement with the court decisions, the manner in which the proceedings had been conducted, and the conduct of the judge appointed to hear the case had not been restricted. The only issue in dispute was the manner in which the applicant had done so, that is, by inappropriate communication in contempt of court.

33. Furthermore, the Government noted, the applicant had been entitled to appeal against the decision by which he had been fined. As opposed to the Kyprianou case, the applicant’s appeal postponed the enforcement.

34. Lastly, the Government averred that there was a significant difference compared to the Kyprianou case where, in spite of less severe alternatives, the applicant had received a prison sentence, which the Court assessed as disproportional. However, in the present case the applicant had received the lowest fine prescribed for the contempt of court.

35. In the light of the foregoing, the Government considered that the interference in the present case had been “necessary in a democratic society” and therefore had not contravened Article 10 of the Convention.

(b) The applicant

36. The applicant first cited the old Latin proverb which says it is unbecoming to a judge to be angry (Iudicem irasci dedecet or Irasci iudicem non decet).

37. He further submitted that his remarks had not been insulting, and that he had not had any intention of insulting either Judge J.G.F. or the court as an institution. Rather, his statements had been arbitrarily interpreted by the domestic courts. In particular, he had never said, as implied by the first‑instance court, that Judge J.G.F. was incompetent or did not know the law.

38. In his view he had been fined for speaking the truth, which had been his duty as a party to court proceedings. He also submitted that Judge J.G.F. was in no way liable for humiliating and disparaging him throughout the proceedings, whereas he had received a hefty fine for the slightest criticism of her work.

39. Furthermore, in the applicant’s view, the judge who had felt personally offended by his remarks had fined him for contempt of court even though it had been clear that he had only criticised her performance in a particular case and not the court as an institution.

2. The Court’s assessment

40. The Court reiterates that Article 10 is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb (see, for example, Kubli v. Switzerland (dec.), no. 50364/99, 21 February 2002). Furthermore, freedom of expression protects not only the substance of the ideas and information expressed but also the form in which they are conveyed (see, for example, Mariapori v. Finland, no. 37751/07, § 62, 6 July 2010; Kyprianou, cited above, § 174). The Court therefore considers that fining the applicant for contempt of court in the present case amounted to an interference with his freedom of expression, as guaranteed by Article 10 § 1 of the Convention.

41. The Court further reiterates in this connection that this Article does not guarantee wholly unrestricted freedom of expression and that the exercise of this freedom carries with it “duties and responsibilities” (see, for example, Europapress Holding d.o.o. v. Croatia, no. 25333/06, § 58, 22 October 2009). As set forth in Article 10 § 2, this freedom is subject to exceptions, which must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly (see, for example, Skałka v. Poland, no. 43425/98, § 32, 27 May 2003, and Kubli, cited above). In particular, the parties’ freedom of expression in the courtroom is not unlimited and certain interests, such as the authority of the judiciary, are important enough to justify restrictions on this freedom (see Mariapori, loc. cit.).

42. The Court finds in this regard that in the present case the interference with the applicant’s freedom of expression was prescribed by law, in particular section 110(1) of the Civil Procedure Act, and that it pursued a legitimate aim of maintaining the authority of the judiciary within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention. Therefore, the only question for the Court to determine is whether that interference was “necessary in a democratic society”. In so doing the Court must ascertain whether on the facts of the case a fair balance was struck between, on the one hand, the need to protect the authority of the judiciary and, on the other hand, the protection of the applicant’s freedom of expression.

43. The test of “necessity in a democratic society” requires the Court to determine whether the interference complained of corresponded to a “pressing social need”. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those delivered by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 (see, for example, Kyprianou, cited above, § 170; and Skałka, cited above, § 33, 27 May 2003).

44. In exercising its supervisory jurisdiction, the Court must look at the impugned interference in the light of the case as a whole, including the content of the remarks held against the applicant and the context in which they were made. In particular, it must determine whether the interference in question was “proportionate to the legitimate aims pursued” and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are “relevant and sufficient”. In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they based themselves on an acceptable assessment of the relevant facts (see, for example, Nikula v. Finland, no. 31611/96, § 44, ECHR 2002‑II, and Skałka, cited above, § 35).

45. The phrase “authority of the judiciary” includes, in particular, the notion that the courts are, and are accepted by the public at large as being, the proper forum for the ascertainment of legal rights and obligations and the settlement of disputes relative thereto; further, that the public at large have respect for and confidence in the courts’ capacity to fulfil that function (see Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1), 26 April 1979, § 55, Series A no. 30). The work of the courts, which are the guarantors of justice and which have a fundamental role in a State governed by the rule of law, needs to enjoy public confidence. It should therefore be protected against unfounded attacks. However, the courts, as with all other public institutions, are not immune from criticism and scrutiny (see Skałka, cited above, § 34). Therefore, while parties are certainly entitled to comment on the administration of justice in order to protect their rights, their criticism must not overstep certain bounds (see Saday v. Turkey, no. 32458/96, § 43, 30 March 2006). In particular, a clear distinction must be made between criticism and insult. If the sole intent of any form of expression is to insult a court, or members of that court, an appropriate sanction would not, in principle, constitute a violation of Article 10 of the Convention (see Skałka, loc.cit).

46. In the present case, in its decision of 4 January 2006 the Zagreb Municipal Court found that the applicant’s statements made in his appeal of 27 December 2005 were insulting both to the Judge J.G.F. and the court as an institution (see paragraph 13 above). This finding was endorsed by the Zagreb County Court in its decision of 3 April 2007 (see paragraph 15 above).

47. The Court sees no reason to hold otherwise as the present case can be compared to those in which the Convention organs found that the applicants’ statements had been insulting (see, for example, Saday, cited above, in which the accused described the Turkish judiciary as “torturers in robes”; W.R. v. Austria, no. 26602/95, Commission decision of 30 June 1997, in which counsel had described the opinion of a judge as “ridiculous”; and Mahler v. Germany, no. 29045/95, Commission decision of 14 January 1998, where counsel had asserted that the prosecutor had drafted the bill of indictment “in a state of complete intoxication”). In the instant case the impugned statements, framed in belittling and impertinent terms, were not only a criticism of the first-instance judgment of 15 November 2005 and the way Judge J.G.F. had conducted the proceedings, but also, as found by the domestic courts, implied that she was ignorant and incompetent. There is nothing to suggest that the applicant could not have raised the substance of his criticism without using the impugned language (see A. v. Finland (dec.), no. 44998/98, 8 January 2004).

48. Furthermore, in assessing the proportionality of the interference, the nature and severity of the sanction imposed are also factors to be taken into account (see, for example,Keller v. Hungary (dec.), no. 33352/02, 4 April 2006; and Kwiecień v. Poland, no. 51744/99, § 56, ECHR 2007‑I). In this respect, the Court notes that the applicant in the present case was fined HRK 500, that is, the minimum penalty under section 110(1) of the Civil Procedure Act (see paragraphs 13 and 19 above).

49. In the light of the foregoing, the Court considers that the reasons given by the domestic courts in support of their decisions were “relevant and sufficient” and that the fine imposed on the applicant was not disproportionate to the legitimate aim pursued, namely, maintaining the authority of the judiciary. Therefore, the interference with the applicant’s freedom of expression was “necessary in a democratic society”.

There has accordingly been no violation of Article 10 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE LACK OF ACCESS TO COURT

50. The applicant further complained that his right of access to court had been breached in that the Constitutional Court had never decided on his (first) constitutional complaint (see paragraph 12 above) lodged in the above civil proceedings on 24 July 2007 against the Zagreb County Court judgment of 3 April 2007. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which in its relevant part reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [an] impartial tribunal established by law.”

51. The Government submitted that the Constitutional Court had given its decision on the applicant’s constitutional complaint on 21 January 2010, and provided a copy thereof.

52. The applicant did not contest the Government’s submissions.

53. In the light of the evidence submitted by the Government confirming that the Constitutional Court did eventually decide on the applicant’s constitutional complaint, and given that the applicant did not dispute their submissions nor reformulate his complaint, the Court considers that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 (a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE LACK OF IMPARTIALITY

54. The applicant further complained, also under Article 6 § 1 of the Convention, that Zagreb Municipal Court lacked impartiality because the same judge who had felt personally offended by remarks made in his appeal of 27 December 2005 had fined him for contempt of court.

55. The Government contested that argument.

A. Admissibility

56. The Government disputed the admissibility of this complaint, arguing that Article 6 § 1 of the Convention was not applicable to the contempt of court proceedings against the applicant.

1. The arguments of the parties

57. The Government argued that Article 6 was not applicable in this case, neither under its “civil law” head nor under its “criminal law” head.

58. In their view, fining the applicant for contempt of court did not give rise to a “dispute” over, nor did it involve determination of, his civil rights or obligations.

59. Likewise, the case did not fall under the “criminal head” of Article 6 either. Relying on the Court’s case law, in particular the judgments in the Ravnsborg and Putz cases (seeRavnsborg v. Sweden, 23 March 1994, Series A no. 283‑B, and Putz v. Austria, 22 February 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996‑I), the Government averred that the measures ordered by courts under the rules sanctioning disorderly conduct in court proceedings did not fall under Article 6 of the Convention, since they were akin to exercise of disciplinary powers.

60. In particular the Government submitted that the applicant’s case did not meet any of the criteria developed by the Court in cases of contempt of court, namely, the legal classification of the offence in domestic law, the nature of the offence, and the nature and severity of the penalty. Firstly, imposing a fine for contempt of court was prescribed by the Civil Procedure Act and was possible exclusively within the context of civil proceedings. This fine was not correlated with the fines imposed under the Criminal Code. Secondly, the contempt of court, for which the applicant was fined, did not constitute a criminal offence under Croatian law, nor was the perpetrator’s guilt being determined according to the criteria of criminal law. Also, the purpose of imposing a fine for contempt of court was not the same as the purpose of imposing sanctions under the Criminal Code, because it was a disciplinary measure against disorderly conduct in court proceedings. Thirdly, the law stipulated that the fine imposed on the applicant could range from HRK 500 to HRK 5,000. The applicant had been fined with the lowest possible fine of HRK 500. The fine was to be enforced in accordance with the provisions of the Enforcement Act, and the possibility of converting the fine into a prison sentence was not provided. This sanction was not being entered into any records, and the applicant, apart from paying the fine, had not suffered any other consequences.

61. Having regard to the above-mentioned, the Government considered that Article 6 was not applicable in the present case.

62. The applicant did not make any specific comments on this issue. However, it follows from his submissions that he considered Article 6 to be applicable.

2. The Court’s assessment

63. The Court considers that it first has to examine whether the fine for contempt of court imposed on the applicant by the Zagreb Municipal Court amounted to a determination of any of the applicant’s civil rights or obligations. It reiterates in this connection that such fines aim to ensure the proper administration of justice and therefore have the characteristics of a sanction not involving the determination of civil rights or obligations (see Veriter v. France, no. 25308/94, Commission decision of 2 September 1996, Decisions and Reports (DR) 86-B, pp. 96 and 101-103).

64. The next question is whether the fine for contempt of court imposed on the applicant constituted the determination of a criminal charge against him. The Court reiterates that the question whether the criminal head of Article 6 applies to the contempt of court proceedings has to be assessed in the light of three alternative criteria laid down by the Court in the Engel case (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, § 82, Series A no. 22): (a) the classification of the offence under the domestic law, (b) the nature of the offence and (c) the nature and degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring (see Ravnsborg, cited above§ 30; Putz, cited above§ 31; T. v. Austria, no. 27783/95, § 61, ECHR 2000‑XI; Kubli, cited above; Jurík v. Slovakia (dec.), no. 50237/99, 18 March 2003; Kyprianou, cited above, § 31; Zaicevs v. Latvia, no. 65022/01, § 31, ECHR 2007‑IX (extracts); and Veriter, cited above).

65. As to the legal classification of the offence under the domestic law, the Court notes that the behaviour for which a fine was imposed on the applicant is not formally classified as a criminal offence under Croatian law. This follows from the fact that the fine imposed on the applicant was based on section 110(1) of the Civil Procedure Act, and not on provisions of the Criminal Code, that such a fine is not entered in the criminal record and that its amount does not depend on income as in criminal law (see, mutatis mutandis,Ravnsborg, cited above, § 33; Putz, cited above, § 32; Kubli, cited above; R.T. v. Austria, no. 27783/95, Commission’s report of 8 September 1999, unreported, § 78; and Veriter, cited above, pp. 101‑102).

66. As to the nature of the offence in question, the Court reiterates that rules enabling a court to sanction disorderly conduct in proceedings before it are a common feature of legal systems of the Contracting States. Such rules and sanctions derive from the indispensable power of a court to ensure the proper and orderly functioning of its own proceedings. Measures ordered by courts under such rules are more akin to the exercise of disciplinary powers than to the imposition of a punishment for commission of a criminal offence. The kind of proscribed conduct for which the applicant in the present case was fined in principle falls outside the ambit of Article 6 of the Convention. The courts may need to respond to such conduct even if it is neither necessary nor practicable to bring a criminal charge against the person concerned (see Ravnsborg, cited above, § 34; Putz, cited above, § 33; Kubli, cited above; Jurík, cited above; R.T. v. Austria, cited above, § 79; and Veriter, cited above, p. 102). The Court sees no reason for assessing the fine imposed on the applicant in a different manner.

67. As to the nature and severity of the penalty, the Court first reiterates that notwithstanding the non-criminal character of the proscribed misconduct, the nature and degree of severity of the penalty that the person concerned risked incurring may bring the matter into the category of “criminal” matters (see Ravnsborg, cited above, § 35; Putz, cited above, § 34; Kubli, cited above; Balyuk v. Ukraine (dec.), no. 17696/02, 6 September 2005; and Veriter, cited above, p. 102).

68. The applicant in the present case was fined HRK 500, the minimum penalty, whereas the maximum penalty which he risked incurring under section 110(1) of the Civil Procedure Act amounted to HRK 5,000 (see paragraph 19 above). In the Court’s view, neither the relatively small fine imposed nor the possible amount of the fine attain a level that would make it a “criminal” sanction (see, mutatis mutandisRavnsborg, loc. cit., § 35; Kubli, cited above). As already noted above (see paragraph 65), unlike ordinary fines, the one at issue is not entered in the criminal record (see, mutatis mutandisRavnsborg, loc. cit., § 35; Putz, cited above, § 37; Kubli, cited above; and Veriter, cited above, p. 102). Furthermore, section 10(7) of the Civil Procedure Act, as in force at the relevant time, did not provide for the possibility of converting a fine imposed under section 110(1) of the same Act into a prison term (see paragraph 19 above, and mutatis mutandisJurík, cited above; and Veriter, cited above, p. 102). This possibility was introduced with the entry into force of the 2008 Amendments to the Civil Procedure Act on 1 October 2008 (see paragraph 20 above). However, even then the fine was not convertible into imprisonment on default (see, mutatis mutandisBalyuk, cited above) since it could be converted into a prison sentence only in limited circumstances, namely if the fine was not paid and the Tax Authority could not collect it in tax enforcement proceedings (see paragraph 20 above, and mutatis mutandisPutz, cited above, § 37, and Kubli, cited above). In this connection the Court notes that in the applicant’s case it is most unlikely that the conditions for converting the fine into a prison sentence would ever materialise, because the authorities, with a view to collecting the fine, issued a writ of execution by garnishment of a part of the applicant’s pension (see paragraph 17 above), that is, a stable source of income certainly sufficient to cover the amount of the fine. Lastly, according to the practice of domestic courts, a decision to convert the fine into a prison sentence could only be taken after hearing the applicant who would also have the right to appeal against such a decision (see paragraph 23 above, and Ravnsborg, cited above, § 35; see also, by converse implication, T. v. Austria, cited above, § 66).

69. Having regard to these factors in the light of the disciplinary nature of the offence (see paragraph 66 above), the Court considers that the penalty the applicant risked incurring was not sufficiently severe to bring the “criminal head” of Article 6 § 1 of the Convention into play (see, mutatis mutandisBrown v. the United Kingdom (dec.), no.38644/97, 24 November 1998).

70. In view of all the above considerations, the Court finds that the proceedings leading to the imposition of the above fine on the applicant concerned neither determination of “civil rights or obligations” nor “criminal charge” within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention. Accordingly, the guarantees of that provision do not extend to those proceedings.

71. It follows that this complaint is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected pursuant to Article 35 § 4.

IV. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

72. Lastly, the applicant complained under Articles 6 § 1 and 14 of the Convention about the outcome of the above civil proceedings and that they had been unfair. Article 14 reads as follows:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

73. As regards the applicant’s complaint under Article 6 § 1 of the Convention, the Court notes that he complained about the outcome of the proceedings, which, unless it was arbitrary, the Court is unable to examine under that Article. Moreover, there is no evidence to suggest that the courts lacked impartiality or that the proceedings were otherwise unfair. In the light of all the material in its possession, the Court considers that in the present case the applicant was able to submit his arguments before courts which offered the guarantees set forth in Article 6 § 1 of the Convention and which addressed those arguments in decisions that were duly reasoned and not arbitrary.

74. As regards the applicant’s complaint under Article 14 of the Convention, the Court considers that it is wholly unsubstantiated.

75. It follows that these complaints are inadmissible under Article 35 § 3 (a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares unanimously the complaint concerning freedom of expression admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds by four votes to three that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 31 May 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                   Anatoly Kovler
Registrar                            President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the dissenting opinion of Judge Spielmann, joined by Judges Hajiyev and Nicolaou is annexed to this judgment.

A.K.
S.N.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE SPIELMANN, JOINED BY JUDGES HAJIYEV AND NICOLAOU

I am unable to agree with the majority view that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

This is a rather unusual case in that the alleged contempt of court stems from the wording of a procedural document.

In my view, nothing in the wording of the appeal went beyond the acceptable limits.

Admittedly, the exercise of the right to freedom of expression may be subject to limitations necessary for maintaining the authority of the judiciary. The case-law cited in paragraph 47 concerns instances where applicants’ statements have undoubtedly been grossly insulting. Judges in those cases had been described as “torturers in robes” and as “ridiculous”, and a prosecutor as having acted “in a state of complete intoxication.” It goes without saying that such statements cannot and should not be protected by Article 10 of the Convention.

In the case at hand, the applicant only described, albeit in strong words, what had happened during the hearing. His misgivings concerning the judge’s attitude during the hearing were part and parcel of his grounds of appeal and were characterised in legal terms under section 354, paragraph 2, subparagraphs 6 and 11, of the Civil Procedure Act.

In paragraph 42 of the judgment, the Court duly reiterates that it “must ascertain whether on the facts of the case a fair balance was struck between, on the one hand, the need to protect the authority of the judiciary and, on the other hand, the protection of the applicant’s freedom of expression”. The Court rightly adds in paragraph 44:

“In exercising its supervisory jurisdiction, the Court must look at the impugned interference in the light of the case as a whole, including the content of the remarks held against the applicant and the context in which they were made ....[T]he Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they based themselves on an acceptable assessment of the relevant facts” (emphasis added).

I disagree with the assessment of the facts.

The applicant’s statements in his appeal fell short of being insulting and hence the reasons given by the domestic courts in support of their decisions were, in my view, not “relevant and sufficient”.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude