Remetin protiv Hrvatske (No.2)

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
7446/12
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
24.07.2014
Članovi
8
8-1
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Tomislav Remetin (podnosilac predstavke) dana 5. jula 2011.godine. Podnosilac je naročito tvrdio da su domaći organi propustili da pruže odgovarajući procesni odgovor, u skladu sa članovima 3 i 8 Konvencije, na nasilje koje trpi od skupine pojedinaca. U novembru 2012.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnosilac predstavke je rođen 1989.godine i živi u Dubrovniku. Početkom marta 2008.godine Policijska stanica Dubrovnik je primila anonimni poziv kojim je policija obaveštena da se planira masovna tuča u blizini Pomorsko-tehničke škole u Dubrovniku. Tri policijska službenika su odmah poslata na mesto događaja. Tuče nije bilo, ali su u školi pronašli podnosioca predstavke sa povredom na čelu. Odmah je odveden u bolnicu gde ga je pregledao lekar. Podnosilac je rekao da je stajao ispred škole sa drugovima iz razreda kada ga je iznenada kamen pogodio u čelo zbog čega je pao na tlo. Krajem maja 2008.godine podnosilac je podneo krivičnu prijavu Opštinskom državnom odvetništvu u Dubrovniku protiv nepoznatih učinilaca. Tvrdio je da ga je povredila grupa huligana, pri čemu ga je jedan od njih pogodio kamenom u glavu. Lekar je smatrao da je u pitanju laka telesna povreda. Krajem decembra 2010.godine, podnosilac je od policije zatražio informacije o svom predmetu jer je hteo da podnese zahtev Sudu. Policija ga je uputila na državno odvetništvo. Istog dana je državnom odvetništvu podneo zahtev za nakanadu štete zbog telesnih i duševnih boli uzrokovanih napadom.
Dana 19.decembra 2010.godine došlo je do tuče u baru C. u Dubrovniku. Obaveštena je policija. Više lica je bilo povređeno. Podnosioca predstavke je istoga dana pregledao lekar koji je utvrdio nekoliko posekotina na njegovoj glavi i ramenu i opisao ih kao lakše telesne povrede. Policija je podnela prekršajnu prijavu protiv podnosioca i nekoliko drugih lica. Sredinom marta 2011.godine podnosilac je državnom odvetništvu podneo krivičnu prijavu protiv nekoliko lica tvrdeći da su napali njega i njegovog prijatelja u baru. Istražni sudija je ispitao podnosioca i nekoliko drugih pojedinaca i naložilo medicinsko veštačenje podnosiočevih povreda. Kako je odbačena krivična prijava protiv P.S., zbog nepostojanja osnovane sumnje, podnosilac je pokrenuo krivični postupak u svojstvu oštećenog kao tužioca. Glavna rasprava je nekoliko puta odlagana, a prema dostupnim informacijama postupak je u momentu kada je Sud odlučivao i dalje u toku.
NAVODNE POVREDE ČLANOVA 3 I 8 KONVENCIJE
Član 3 – niko se ne sme podvrgnuti mučenju ni nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.
Član 8 – svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Sud je odlučio da razmotri okolnosti ovog predmeta u smislu člana 8 Konvencije, mada obaveza domaćih organa može proizilaziti iz oba člana.
Događaj od 4.marta 2009.godine - policija je prve istražne radnje sprovela tri meseca kasnije, nakon što je podnosilac podneo prijavu državnom odvetništvu, dakle postojala je potpuna neaktivnost u početnim fazama predmeta. Došlo je do niza propusta nadležnih državnih organa, i policije i državnog odvetništva.
Događaj od 19.decembra 2010.godine - i ovde je prisutna uočljiva neaktivnost državnih organa u pogledu istrage i sudskog postupka. Došlo je do propusta koji predstavljaju povredu procesne obaveze tužene države iz člana 8 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

PRVI ODJEL

PREDMET REMETIN protiv HRVATSKE (br. 2)

(Zahtjev br. 7446/12)

PRESUDA

STRASBOURG

24. srpnja 2014.

Ova presuda će postati konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Remetin protiv Hrvatske (br. 2), Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. srpnja 2014. donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 7446/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Tomislav Remetin (podnositelj zahtjeva) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija) dana 5. srpnja 2011.
  2. Hrvatsku Vladu (Vlada) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva posebice je tvrdio da su domaća tijela propustila pružiti odgovarajući postupovni odgovor, u skladu s člancima 3. i 8. Konvencije, na nasilje koje trpi od skupine pojedinaca.
  4. Dana 13. studenog 2012. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 8. rujna 1989. i živi u Dubrovniku.

A. Događaj od 4. ožujka 2008.

  1. Dana 4. ožujka 2008. u otprilike 19.00 sati Policijska uprava Dubrovačko-neretvanska, Policijska postaja Dubrovnik (u daljnjem tekstu: policija) primila je anonimni poziv kojim je policija obaviještena da se planira masovna tučnjava u blizini Pomorsko-tehničke škole u Dubrovniku. Tri policijska službenika odmah su poslana na mjesto događaja.
  2. Kada su policijski službenici stigli na mjesto događaja, tučnjave nije bilo, no u školi su pronašli podnositelja zahtjeva s ozljedom na čelu. Odmah je odveden u bolnicu i pregledao ga je liječnik. U zdravstvenoj dokumentaciji podnositelja zahtjeva od 4. ožujka 2008. navodi se:

Dijagnoza

VLC reg supraorbicularis lat dex

Povijest bolesti i stanje

Navodno se tukao i zadobio posjekotinu od tri cm poviše desne orbite. Nije izgubio svijest, događanja se sjeća i nije povraćao. Bez neuroloških ispada.

Obradi se rana, bez znakova prijeloma kostiju.

Preporučuje se antibiotik, previjanje svaki treći dan u ambulanti. Kontrola kod kirurga po potrebi.”

  1. Istoga dana policija je obavila obavijesni razgovor s podnositeljem zahtjeva. Izjavio je da je stajao ispred škole sa svojim razrednim kolegama kada ga je odjednom pogodio kamen u glavu zbog čega je pao na tlo. Prijatelji su mu pomogli da ustane i odnijeli ga u školu. Nije sudjelovao u tučnjavi i nije znao da bi se nešto moglo dogoditi.
  2. Dana 23. svibnja 2008. podnositelj zahtjeva podnio je kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku (u daljnjem tekstu: državno odvjetništvo) protiv nepoznatih počinitelja u skladu s člancima 99. i 331. Kaznenog zakona (vidi par. 54. u nastavku) u kojoj je tvrdio da ga je 4. ožujka 2008. ozlijedila skupina huligana ispred njegove škole. Jedan od njih, kojeg nije uspio prepoznati, bacio je kamen prema njegovoj glavi i pogodio ga u čelo. Odmah je počela teći krv, a jedan od njegovih prijatelja morao ga je odnijeti u školu.
  3. Podnositelj zahtjeva podnio je medicinsku dokumentaciju od 4. ožujka 2008. i objasnio da je njegov otac izbrisao dio teksta u medicinskoj dokumentaciji u kojem se navodi da je sudjelovao u tučnjavi jer nije želio da budu evidentirane neistinite činjenice.
  4. Dana 29. svibnja 2008. državno odvjetništvo proslijedilo je podnositeljevu kaznenu prijavu policiji i zatražilo izvješće o tom predmetu.
  5. U razdoblju između 5. i 30. lipnja 2008. policija je obavila obavijesne razgovore s nekoliko osoba, uključujući liječnika koji je sastavio medicinsku dokumentaciju od 4. ožujka 2008. Smatrao je da se ozljeda podnositelja zahtjeva treba kvalificirati kao laka tjelesna ozljeda. Policija je također ispitala V.Č.-a i I.N.-a, dvojicu podnositeljevih školskih kolega, koji su potvrdili njegovu verziju događaja.
  6. Policija je također pribavila medicinski nalaz od 6. lipnja 2008. kojim se preporučuje da se podnositelj zahtjeva podvrgne daljnjem neurološkom pregledu.
  7. Dana 2. srpnja 2008. policija je obavijestila državno odvjetništvo o rezultatima preliminarne istrage. Mjerodavni dio policijskog izvješća glasi:

„... skupina mladića iz Mokošice predvođena P.H.-om, u kojoj su bili G.V. i M.P. i još nekolicina drugih kojima nije utvrđen identitet … su s namjerom da se osvete[zbog prethodne tučnjave između učenika Pomorske-tehničke škole i P.H.-a] sačekali nakon nastave učenike Pomorsko-tehničke škole dana . Vidjevši da se sakupila skupina mladića iz Mokošice, učenici iz Pomorsko-tehničke škole razbježali su se ili vratili u školu, osim skupine učenika koja je krenula prema njima s namjerom da prođu pokraj njih odnosno da izađu iz dvorišta škole. U tom trenutku su mladići iz Mokošice počeli bacati kamenje prema njima, te je jedan kamen pogodio Tomislava Remetina u glavu nanijevši mu lake tjelesne ozljede u vidu posjekotine na čelu. Učenici iz Lapada među kojima je bio A.N. također su uzvratili bacanjem kamenja. U tom obračunu također je M.P. koji je bio u skupini mladića iz Mokošice, pogodio kamen u glavu, te je zadobio lake tjelesne ozljede u vidu posjekotine na čelu.“

  1. U vezi s napadom, podnositelj zahtjeva je 20. studenoga 2008. bio na još jednom zdravstvenom pregledu. Liječnik nije utvrdio oštećenje mozga, no utvrdio je upalu sinusa i uputio ga na daljnje liječenje.
  2. Dana 18. svibnja i 6. srpnja 2009. ocu podnositelja zahtjeva omogućeno je razgledavanje državnoodvjetničkog spisa predmeta.
  3. Dana 27. prosinca 2010. podnositelj zahtjeva zatražio je od policije informacije o svom predmetu jer je želio podnijeti zahtjev Sudu.
  4. Istog je dana podnio državnom odvjetništvu imovinskopravni zahtjev za naknadu štete zbog tjelesnih i duševnih boli uzrokovanih napadom. Istaknuo je da se u policijskom izvješću navodi niz identificiranih pojedinaca koji su sudjelovali u napadu i da je s velikim brojem osobama obavljen obavijesni razgovor. Nadalje je tvrdio da su on i njegov otac usmeno zatražili od policije i državnog odvjetništva preslike odgovarajućih dokumenata iz spisa predmeta, no njihov je zahtjev odbijen. Stoga je on zatražio preslike svih odgovarajućih izvješća jer je želio podnijeti zahtjev Sudu.
  5. Dana 28. prosinca 2010. i 12. siječnja 2011. policija je odgovorila podnositelju zahtjeva i obavijestila ga da treba podnijeti svoj zahtjev za informacijama državnom odvjetništvu.
  6. Dana 8. veljače 2011. državno odvjetništvo obavijestilo je podnositelja zahtjeva da može doći i izvršiti uvid u spis predmeta ako to želi. Državno odvjetništvo također je istaknulo da policija nije utvrdila identitet osoba koje su ga ozlijedile, što znači da se predmet smatra kaznenom prijavom protiv nepoznatih počinitelja, te da je podnositelj zahtjeva cijelo vrijeme imao mogućnost podnijeti kaznenu prijavu protiv bilo kojeg pojedinca u kojeg je sumnjao da je počinio kazneno djelo.
  7. Dana 22. veljače 2011. podnositelj zahtjeva zatražio je državno odvjetništvo da mu omogući preslikavanje odgovarajućih dokumenata iz spisa predmeta jer je htio pokrenuti postupak pred Sudom pritom istaknuvši da mu je dopisom od 8. veljače 2011. omogućeno samo razgledavanje spisa predmeta, a ne i njegovo preslikavanje.
  8. Dopisima od 4. srpnja i 27. srpnja 2011. državno odvjetništvo obavijestilo je podnositelja zahtjeva da može doći 14. srpnja odnosno 19. kolovoza 2011. radi razgledavanja i preslikavanja spisa predmeta.
  9. U međuvremenu je podnositelj zahtjeva 5. srpnja 2011. podnio zahtjev Sudu. Nije došao u državno odvjetništvo izvršiti uvid u spis predmeta.

B. Događaj od 19. prosinca 2010.

  1. Dana 19. prosinca 2010. oko 4.35 sati policija je obaviještena da je došlo do tučnjave u baru C. u Dubrovniku. Dva policijska službenika odmah su poslana na mjesto događaja.
  2. Policijski su službenici pronašli nekoliko ljudi s vidljivim ozljedama na mjestu događaja, uključujući podnositelja zahtjeva i M.K.-a.
  3. Istoga dana podnositelja zahtjeva pregledao je liječnik koji je utvrdio nekoliko posjekotina na njegovoj glavi i ramenu i opisao ih kao lake tjelesne ozljede.
  4. Policija je također obavila obavijesne razgovore s podnositeljem zahtjeva i nekoliko drugih osoba. Podnositelj zahtjeva naveo je da je pio sa svojim prijateljem M.K.-om u baru C. U jednom trenutku prišao im je muškarac i bez razloga glavom udario podnositelja zahtjeva. Nakon toga nekoliko je drugih osoba počelo bacati čaše i boce na podnositelja zahtjeva, a nakon što je on pao na tlo, i udarati ga. Uspio je pobjeći iz bara, no tada je shvatio da je ostavio majicu, cipele i ogrlicu u baru. Stoga se vratio da bi potražio svoje stvari, no ponovno ga je napala ista skupina i nastavila ga gađati bocama i čašama, a kada je pao na tlo, udarati ga. Ponovno je uspio pobjeći iz bara i tada ga je obradila policija i hitna pomoć.
  5. Dana 22. prosinca 2010. policija je Prekršajnom sudu u Dubrovniku podnijela optužni prijedlog protiv podnositelja zahtjeva i sedam drugih osoba zbog remećenja javnog reda i mira. Nema podataka o ishodu tog postupka.
  6. Dana 27. prosinca 2010. podnositelj zahtjeva zatražio je od policije informacije o svom predmetu jer je želio podnijeti prijave domaćim tijelima kao i zahtjev Sudu.
  7. Dana 28. prosinca 2010. i 12. siječnja 2011. policija je odgovorila podnositelju zahtjeva i obavijestila ga da treba podnijeti svoj zahtjev za informacijama Prekršajnom sudu u Dubrovniku.
  8. Dana 12. siječnja 2011. podnositelj zahtjeva ponovno je zatražio od policije da mu dostavi sve mjerodavne dokumente kojima raspolaže tvrdeći da je policija pokušala zataškati napad za koji je on tvrdio da je počinila skupina iz četvrti Mokošica.
  9. Policija je istoga dana odgovorila i ponovila svoju prethodnu tvrdnju da je spis predmeta proslijeđen Prekršajnom sudu u Dubrovniku.
  10. Dana 16. ožujka 2011. podnositelj zahtjeva podnio je državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv G.M.-a, M.T.-a i P.S.-a tvrdeći da su napali njega i njegovog prijatelja M.K.-a u baru C. Istaknuo je da su bili dijelom skupine iz četvrti Mokošica te da su ga pojedinci iz te skupine već bili napali 4. ožujka 2008. Međutim, domaća tijela nisu odgovorila na taj napad. Konačno je istaknuo da je riječ o skupini „skinheadsa” koji teroriziraju cijeli grad.
  11. Dana 29. ožujka 2011. državno odvjetništvo pozvalo je podnositelja zahtjeva na obavijesni razgovor i zatražilo policiju da dostavi sve informacije o kaznenom djelu kojima raspolažu.
  12. Dana 1. travnja 2011. policija je odgovorila da je pokrenula prekršajni postupak pred Prekršajnim sudom u Dubrovniku u vezi s predmetnim događajima.
  13. Dana 13. travnja 2011. državno je odvjetništvo ispitalo podnositelja zahtjeva, te je zapisnik o njegovoj izjavi zajedno s kaznenom prijavom proslijeđen policiji 14. travnja 2011. s nalogom za provođenjem daljnjih izvida u predmetu.
  14. Dana 26. travnja 2011. državno odvjetništvo ispitalo je M.K.-a koji je potvrdio podnositeljevu verziju događaja i opisao kako je i on bio napadnut.
  15. Dana 17. svibnja 2011. policija je izvijestila državno odvjetništvo da su ispitali nekoliko osoba i da traže druge svjedoke događaja.
  16. Dana 19. svibnja 2011. državno je odvjetništvo požurilo postupanje policije.
  17. Dana 20. svibnja 2011. policija je podnijela izvješće državnom odvjetništvu.
  18. Dana 30. svibnja 2011. državno odvjetništvo podnijelo je istražnom sucu Županijskog suda u Dubrovniku prijedlog za provođenje istražnih radnji vezano uz podnositeljeve prigovore.
  19. U razdoblju između 13. i 14. lipnja 2011. istražni sudac je ispitao podnositelja i nekoliko drugih pojedinaca te naložio medicinsko vještačenje podnositeljevih ozljeda.
  20. Medicinski vještak podnio je svoj nalaz i mišljenje 14. srpnja 2011. Mjerodavni dio izvješća glasi:

„Iz medicinske dokumentacije proizlazi da je Tomislav Remetin zadobio rezne rane lijevog sljepoočnog područja te u području desne lopatice, kao i oguljotine kože u području desnog lakta

Naveden ozljede svaka za sebe i u svome zbiru predstavljaju (laku) tjelesnu ozljedu.

... ”

  1. Dana 28. srpnja 2011. državno odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu podnositelja zahtjeva protiv P.S.-a na zbog nepostojanja osnovane sumnje da je isti počinio bilo kakvo kazneno djelo protiv podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva poučen je da može poduzeti kazneni progon protiv P.S.-a u svojstvu oštećenika kao tužitelja.
  2. Istog je dana državno odvjetništvo podnijelo optužni prijedlog protiv G.M.-a i M.T.-a Općinskom sudu u Dubrovniku zbog nasilničkog ponašanja. Mjerodavni dio optužnog prijedloga glasi:

„... 19. prosinca 2010. oko 03.00 sati, u Dubrovnik,u caffe baru C., dogovorno i zajednički, bez ikakvog povoda, u cilju iživljavanja nasiljem i drskim ponašanjem, sa više nepoznatih osoba, i to G.M. prišao Tomislavu Remetinu, koji je sjedio za šankom, te ga više puta glavom i zatvorenom šakom udario u glavu, a potom ga je M.T. nastavio udarati šakama po glavi i tijelu , kao i nepoznate osobe gađajući ga bocama i čašama, pa je Tomislav Remetin u strahu napustio caffe bar, a kada se vratio po stvari, ponovno mu je prišao G.M. i i više puta ga šakom udario u glavu, dok su na njega nasrnule i nepoznate osobe udarajući ga rukama i nogama, uslijed čega je Tomislav Remetin pao na pod, gdje su ga nastavili udarati, koje prilike je Tomislav Remetin zadobio rezne rane lijevog sljepoočnog područja te u području desne lopatice kao i oguljotine kože u području desnog lakta, koje ozljede svaka za sebe i svom zbiru predstavljaju tjelesnu ozljedu, a što je sve Tomislava Remetina dovelo u položaj bespomoćne žrtve i kod njega izazvalo osjećaj nemoći i poniženosti…“

  1. Dana 1. rujna 2011. predsjednik prvostupanjskog vijeća Općinskog suda u Dubrovniku kojem je predmet dodijeljen podnio je predsjedniku Općinskog suda u Dubrovniku zahtjev za izuzećem od rada na predmetu zbog svog prijateljstva s podnositeljevim ocem. Predsjednik suda pristao je na njegovo izuzeće dana 9. rujna 2011.
  2. Dana 19. lipnja 2012. Općinski sud u Dubrovniku u odvojenom je postupku izdao kazneni nalog protiv pojedinca M.N.-a zbog prijetnji smrću prema podnositelju zahtjeva s ciljem zastrašivanja podnositelja zahtjeva kako bi povukao svoju kaznenu prijavu. Čini se da je taj postupak i dalje u tijeku.
  3. Prva rasprava pred Općinskim sudom u Dubrovniku, zakazana za 22. siječnja 2013., odgođena je zbog izostanka branitelja.
  4. Sljedeća rasprava, zakazana za 27. ožujka 2013., također je odgođena jer je podnositelj zahtjeva htio angažirati odvjetnika da ga zastupa u postupku.
  5. Sljedeća je rasprava održana 26. lipnja 2013. na kojoj je raspravni sud saslušao podnositelja zahtjeva i ispitalo još jednog svjedoka. Također je naložio provođenje medicinskog vještačenja.
  6. Medicinski vještak podnio je svoj nalaz i mišljenje 1. kolovoza 2013. Utvrdio je da je podnositelj zahtjeva zadobio niz posjekotina na licu na području lijeve obrve i desnog ramena, kao i ogrebotina na desnoj ruci. Nije pronašao drugih ozljeda koje se objektivno mogu utvrditi.
  7. Prema dostupnim informacijama nisu provedene daljnje postupovne radnje, a postupak je i dalje u tijeku pred Općinskim sudom u Dubrovniku.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.     Mjerodavno domaće pravo

1. Ustav

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) glase:

Članak 23.

„Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ...”

Članak 35.

„Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.”

2. Kazneni zakon

  1. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007, 152/2008) glase:

Članak 8.

„(1) Kazneni postupak za kaznena djela pokreće Državno odvjetništvo u interesu Republike Hrvatske i svih njezinih građana.

(2) Iznimno za određena kaznena djela može se zakonom propisati da se kazneni postupak pokreće privatnom tužbom ili da Državno odvjetništvo pokreće kazneni postupak povodom ”

Članak 35.

„...

(3) Supočinitelji kaznenog djela jesu dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela.

(4) Poticatelj i pomagatelj jesu sudionici koji, ne vladajući počinjenjem kaznenog djela, poticanjem ili pomaganjem pridonose njegovu počinjenju.

Članak 99.

„(1) Tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu teško naruši zdravlje kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.

...

(4) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka počinitelj će se kazniti.” 

Članak 331.

„(1) Tko radi iživljavanja nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu dovede drugoga u ponižavajući položaj, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ako je kazneno djelo počinjeno u sastavu grupe ... , počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. 

3. Zakon o kaznenom postupku

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003, u daljnjem tekstu: „Zakon o kaznenom postupku iz 1997.”) navode:

Članak 2.

„(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. ...

(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.

  1. Članci od 47. do 61. uređuju prava i dužnosti privatnih tužitelja te oštećenika kao supsidijarnih tužitelja. Privatni tužitelj je oštećenik koji je podnio privatnu tužbu zbog kaznenih djela za koja je Kaznenim zakonom izričito dopušten takav oblik progona (riječ je o lakšim kaznenim djelima). Oštećenik u svojstvu supsidijarnog tužitelja jest osoba koja preuzima na sebe kazneni progon za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti, kada su tijela kaznenog progona odlučila, iz određenih razloga, da neće poduzeti progon (članak 55.). U svojstvu supsidijarnog tužitelja žrtva ima sva prava u postupku koja bi imalo državno odvjetništvo kao javno tijelo kaznenog progona, osim onih dodijeljenih državnom odvjetništvu kao državnom tijelu. U skladu s člankom 59. državno odvjetništvo ovlašteno je na diskrecijskoj osnovi preuzeti progon od oštećenika kao tužitelja u bilo kojem trenutku prije kraja glavne rasprave.
  2. Mjerodavni postupci koji se odnose na podnošenje kaznenih prijava i donošenjem odluka o njima uređeni su člancima od 171. do 174.; čiji mjerodavni dijelovi glase:

Članak 171.

„(1) Sva tijela državne vlasti i sve pravne osobe dužne su prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti, koja su im dojavljena ili za koja su sami saznali.

...”

Članak 173.

„(1) Prijava se podnosi nadležnome državnom odvjetniku pisano ili usmeno.

...

(3) Ako je prijava podnesena sudu, redarstvenoj vlasti ili nenadležnome državnom odvjetniku, oni će prijavu primiti i odmah dostaviti nadležnome državnom odvjetniku.”

Članak 174.

„(1) Državni odvjetnik odbacit će prijavu obrazloženim rješenjem ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni progon ili ako ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo. O odbacivanju prijave te o razlozima za to državni odvjetnik ... izvijestit će oštećenika u roku od osam dana (članak 55.), a ako su redarstvene vlasti podnijele prijavu, izvijestit će i to tijelo.

(2) Ako državni odvjetnik iz same prijave ne može ocijeniti jesu li vjerodostojni navodi prijave ili ako podaci u prijavi ne daju dovoljno osnove da može odlučiti hoće li zahtijevati provođenje istrage ili ako je do državnog odvjetnika samo dopro glas da je počinjeno kazneno djelo, a osobito ako je počinitelj nepoznat, državni će odvjetnik, ako to ne može poduzeti sam ili preko drugih tijela, zahtijevati od redarstvenih vlasti da prikupe potrebne obavijesti i poduzmu druge mjere radi otkrivanja kaznenog djela i počinitelja (članak 177. i članak 179.).

...”

  1. Člankom 185. utvrđuju se hitne istražne radnje u slučaju nepoznatog počinitelja. Mjerodavni dio ove odredbe glasi:

„(1) Kad je počinitelj kaznenog djela nepoznat, državni odvjetnik može zatražiti da redarstvene vlasti poduzmu pojedine istražne radnje ako bi, s obzirom na okolnosti slučaja, bilo svrhovito da se i prije pokretanja istrage poduzmu takve radnje. Ako državni odvjetnik smatra da pojedine istražne radnje treba poduzeti istražni sudac ... predložit će istražnom sucu da poduzme te radnje.

...”

  1. Dana 18. prosinca 2008. donesen je novi Zakon o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013; u daljnjem tekstu: „Zakon o kaznenom postupku iz 2008.”). Zakon o kaznenom postupku iz 2008. stupio je na snagu 1. rujna 2011., no nije se primjenjivao na kaznene postupke pokrenute prema Zakonu o kaznenom postupku iz 1997. (vidi prethodni par. 55.), za koje je ostao važeći taj Zakon.
  2. Prema Zakonu o kaznenom postupku iz 2008. položaj žrtve kao supsidijarnog tužitelja je ostao isti u smislu da ima pravo preuzeti progon od državnog odvjetništva ako je državno odvjetništvo odbilo progon i da može djelovati u postupku sa svim postupovnim pravima koje bi državno odvjetništvo imalo kao nadležni tužitelj. Državno odvjetništvo može preuzeti progon od oštećenika kao tužitelja u bilo kojem trenutku prije kraja glavne rasprave (članci 55. i 58.).
  3. Sudska istraga zamijenjena je državnoodvjetničkom istragom osim u slučajevima kada je državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu i žrtva je preuzela progon kao supsidijarni tužitelj. U potonjem slučaju oštećenik kao tužitelj zadržava mogućnost da sucu istrage predloži provođenje istrage ili dokaznog ročišta (članak 219. stavak 1. i članak 225.).
  4. Istraga se može provoditi protiv poznatog ili nepoznatog počinitelja (članak 218. stavak 1.). Prema članku 213. stavku 3. državno odvjetništvo također može, u slučaju kada istraga nije obvezna (kao što je slučaj u ovom predmetu), poduzeti određene istražne radnje koje su svrhovite ili potrebne u danim okolnostima. Nadalje se člankom 214. stavkom 1. utvrđuje da državno odvjetništvo može, u slučajevima kada je počinitelj nepoznat, ispitati svjedoka ako je to svrhovito za otkrivanje počinitelja ili ako postoji opasnost od nestanka dokaza.
  5. Daljnje izmjene i dopune Zakona o kaznenom postupku iz 2008. uvedene su 15. prosinca 2013. (Narodne novine br. 145/2013). U pogledu mjerodavnih pitanja za dotični predmet isključena je mogućnost pokretanja istrage protiv nepoznatog počinitelja (članak 217. stavak 1.), no dopušteno je provođenje određenih dokaznih radnji u takvim slučajevima (članak 214.).

4. Zakon o sustavu državne uprave

  1. Mjerodavna odredba Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, 75/1993, 92/1996, 48/1999, 15/2000, 127/2000, 59/2001, 199/2003, 79/2007), glasi kako slijedi:

Članak 13.

„Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.”

B.  Mjerodavna praksa

  1. U svojoj odluci br. Kž-98/1993 od 23. rujna 1993. Vrhovni sud Republike Hrvatske razmatrao je problem odgovornosti supočinitelja u slučaju kada nije jasno koji je od njih zapravo počinio djela koja predstavljaju kaznena djela. Mjerodavan dio odluke glasi:

„... očito je da je lišenje života posljedica niza radnji koje su optuženici poduzeli da bi izvršili to djelo. Vrhovni sud stoga smatra da su radnje optuženika, tj. pucanje na žrtvu, bile neposredan uzrok lišenja života što čini optužene B. i J. supočiniteljima neovisno o tome tko je od njih zapravo ubio žrtvu.”

 

PRAVO

I NAVODNE POVREDE ČLANAKA 3. I 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj u svom zahtjevu prigovara da su domaća tijela propustila pružiti odgovarajući postupovni odgovor na fizičke napade na njega počinjene 4. ožujka 2008. i 19. prosinca 2010. Pozvao se na članke 3. i 8. Konvencije koji glase kako slijedi:

Članak 3.

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

Članak 8.

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

3. Sud, kao gospodar pravne kvalifikacije činjenica predmeta (vidi Guerra i ostali protiv Italije, 19. veljače 1998., par. 44., Izvješća o presudama i odlukama 1998-I), smatra da postupovna obveza domaćih tijela povezana s predmetnim događajima može proizlaziti iz oba članka Konvencije na koje se podnositelj pozvao, točnije iz članaka 3. i 8. Međutim, da bi se izbjeglo daljnje razmatranje pitanja povezanih s pragom u smislu članka 3. Konvencije, Sud će razmotriti okolnosti ovog predmeta u smislu članka 8. Konvencije (usporediti protiv Hrvatske, br. 55164/08, par. 57., 14. listopada 2010.).

A.  Dopuštenost

1. Primjenjivost članka 8. Konvencije na događaje od 4. ožujka 2008.

a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da članak 8. Konvencije nije primjenjiv na događaj od 4. ožujka 2008. upućujući na presude Suda u predmetima Tonchev protiv Bugarske, br. 18527/02, 19. studenoga 2009., Kulakov protiv Ukrajine (odl.), br. 12944/02, 16. studenoga 2010. i Ilieva i Georgieva protiv Bugarske (odl.), br. 9548/07, 17. travnja 2012. Vlada je smatrala da  prilikom predmetnih događaja podnositelj zahtjeva nije bio u osobito ranjivom položaju s obzirom na to da je bio punoljetan i da je jednostavno bio žrtva tučnjave između dvije skupine koja se dogodila ispred njegove škole. Napad nije bio usmjeren osobno na podnositelja zahtjeva i on nije zadobio teške ozljede. To potvrđuje mjerodavna medicinska dokumentacija u spisu predmeta, a podnositelj zahtjeva nije uspio potkrijepiti svoje prigovore o pretrpljenim duševnim bolima.
  2. Podnositelj zahtjeva smatrao je da je teško ozlijeđen u napadu od 4. ožujka 2008. i da je tom prilikom mogao biti ubijen. Također je tvrdio da je napad uzrokovao trajnu štetu po njegovo tjelesno i duševno zdravlje.

b) Ocjena Suda

  1. Sud je prethodno smatrao u različitim kontekstima da pojam privatnog života uključuje i fizički i psihički integritet osobe. Sukladno članku 8. države su dužne zaštititi fizički i moralni integritet pojedinca od drugih osoba. U tu svrhu država treba u praksi održavati i primjenjivati odgovarajući pravni okvir koji jamči zaštitu od nasilnih čina fizičkih osoba (vidi X i Y protiv Nizozemske, 26. ožujka 1985., par. 22. i 23., Serija A 91., Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. ožujka 1993., par. 36., Serija A br. 247-C, D.P. i J.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 38719/97, par. 118, 10. listopada 2002., M.C. protiv Bugarske, br.  39272/98, par. 150. i 152., ECHR 2003-XII i Sandra Janković protiv Hrvatske, br. 38478/05, par. 45, 5. ožujka 2009.). Takvu zaštitu u kontekstu napada na tjelesni integritet osobe treba osigurati putem djelotvornih kaznenopravnih mehanizama (vidi X i Y protiv Nizozemske, prethodno citirano, par. 27., August protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 36505/02, 21. siječnja 2003. i Sandra Janković, prethodno citirano, par. 36.).
  2. Sud primjećuje da je prema verziji događaja koju je utvrdila policija, podnositelja zahtjeva kamenom u glavu pogodila skupina dječaka iz četvrti Mokošica koji su došli ispred podnositeljeve škole kako bi se osvetili za prethodnu tučnjavu između učenika iz podnositeljeve škole zahtjeva i jednog od dječaka iz Mokošice (vidi prethodni par. 14.), uslijed čega je podnositelj zadobio lakšu tjelesnu ozljedu na čelu. Nije utvrđeno da je podnositelj zahtjeva sudjelovao u bacanju kamenja ili na neki drugi način izazvao događaj (usporediti, nasuprot tome, Kulakov, prethodno citirano, i Ilieva i Georgieva, prethodno citirano, par. 30.). Kada je pokušao napustiti školsko dvorište zajedno s drugim učenicima, skupina je počela bacati kamenje u njihovom smjeru i jedan ga je kamen pogodio u glavu, što je uzrokovalo posjekotinu od tri centimetra iznad njegove desne sljepoočne kosti i srušilo ga na tlo. Prijatelji su ga unijeli u školu, a njegove su ozljede zahtijevale hitnu medicinsku pomoć.
  3. U takvim okolnostima Sud smatra da predmetni događaj, koji uključuje napad  na  podnositeljev  tjelesni  integritet  ulazi  u  opseg pojma „poštivanja  privatnog  života”  utvrđenog  člankom  8.  Konvencije  (vidi Sandra Janković, prethodno citirano, par. 31.).
  4. Stoga Sud odbacuje Vladin prigovor.

2. Poštovanje šestomjesečnog  roka  u  vezi  s  događajima  od 4. ožujka 2008.

a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva saznao 18. svibnja 2009. i 6. srpnja 2009., kada je njegovom ocu omogućen pristup spisu predmeta koji je čuvalo državno odvjetništvo, da nije bilo napretka u istrazi događaja od 4. ožujka 2008. i da je bilo nemoguće utvrditi identitet napadača. Međutim, podnio je zahtjev sudu 5. srpnja 2001., točnije dvije godine kasnije, i stoga nije poštovao šestomjesečni rok.
  2. Podnositelj zahtjeva nije se očitovao po tom pitanju.

b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da je svrha šestomjesečnog roka utvrđenog člankom 35. promicanje pravne sigurnosti tako da se osigura da se predmeti koji otvaraju pitanja iz Konvencije razmotre u razumnom roku i da prethodne odluke nisu neprekidno podložne osporavanju. Pravilo također pruža mogućem podnositelju zahtjeva vremena da razmotri želi li podnijeti zahtjev i, ako želi, da odluči koje će prigovore i tvrdnje navesti (vidi, primjerice, Worm protiv Austrije, 29. kolovoza 1997., par. 32. – 33., Izvješća 1997-V).
  2. U pravilu šestomjesečni rok teče od datuma donošenja pravomoćne odluke u postupku iscrpljenja domaćih pravnih sredstava. Međutim, kada je već od samoga početka jasno da ne postoji djelotvorno pravno sredstvo, taj rok teče od datuma čina ili mjera koji su predmet prigovora. Članak 35. stavak 1. ne smije se tumačiti na način da zahtijeva od podnositelja zahtjeva da podnese Sudu prigovor prije nego što se njegov položaj u vezi s predmetnim pitanjem ne riješi na domaćoj razini. Kada, prema tome, podnositelj zahtjeva ima na raspolaganju očigledno postojeće pravno sredstvo i tek kasnije postane svjestan okolnosti koje to pravno sredstvo čine nedjelotvornim, Sud smatra da je sukladno smislu članka 35. stavka 1. da šestomjesečni rok teče od datuma kada je podnositelj zahtjeva postao svjestan ili je trebao postati svjestan tih okolnosti (vidi Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 27229/95, 22. svibnja 1998. i Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 46477/99, 7. lipnja 2001.).
  3. Sud primjećuje da je 23. svibnja 2008. podnositelj zahtjeva podnio kaznenu prijavu državnom odvjetništvu zbog napada na njega od 4. ožujka 2008., što je u načelu odgovarajuće i djelotvorno pravno sredstvo kada je riječ o dužnosti provođenja istrage i progona nasilnih činova (vidi, primjerice,   Beganović   protiv   Hrvatske,   br.   46423/06,   par.   72.-74., 25. lipnja 2009. i M.S.    protiv    Hrvatske,    br.    36337/10,    par.   77., 25. travnja 2013.). U narednom je razdoblju nekoliko puta tražio informacije od državnog odvjetništva i policije o svom predmetu i požurivao ih da poduzmu potrebne mjere (vidi prethodne par. 17. – 21.).
  4. To je dovelo do toga da je državno odvjetništvo 8. veljače 2011. obavijestilo podnositelja zahtjeva da nisu utvrdili identitet počinitelja napada i da se predmet i dalje smatra kaznenom prijavom protiv nepoznatog počinitelja. Podnositelj je podnio svoj zahtjev Sudu s prigovorom na postupovnu neaktivnost tijela kaznenog progona 5. srpnja 2011., točnije unutar šestomjesečnog roka od datuma na koji je postao potpuno svjestan stanja svog predmeta.
  5. Stoga Sud odbacuje Vladin prigovor.

3. Iscrpljenost domaćih pravnih sredstava

a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije podnio disciplinsku ni kaznenu prijavu protiv policijskih službenika i državnog odvjetnika koji su provodili istragu napada na njega te da nije podnio tužbu za naknadu štete protiv države temeljem Zakona o sustavu državne uprave.
  2. Podnositelj zahtjeva smatrao je da je iscrpio sva domaća pravna sredstva.

b) Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da je u velikom broju predmeta protiv Hrvatske koji se odnose na postupovnu obveze države da provodi istragu nasilnih činova odbio prigovore Vlade istovjetne onima koje sada podnosi (vidi Sandra Janković, prethodno citirano, par. 35. – 36., Beganović, prethodno citirano, par. 56., Đurđević protiv Hrvatske, br. 52442/09, par. 67., ECHR 2011 (izvatci), J. protiv Hrvatske, br. 42418/10, par. 63. – 65., 24. srpnja 2012. i Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, par. 73. – 77., 11. prosinca 2012.). Ne vidi razloga zbog kojeg bi odstupio od te prakse u ovom predmetu.
  2. Stoga Sud odbacuje Vladin prigovor.

4. Zlouporaba prava na podnošenje zahtjeva

a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije podnio Sudu vjerodostojnu medicinsku dokumentaciju izdanu 4. ožujka 2008.  i 20. studenoga 2008. te da je tvrdio da je njegovo lice bilo deformirano nakon napada, što nije istina. Vlada je posebice istaknula da medicinska dokumentacija od 4. ožujka 2008. koju je podnio podnositelj ne sadrži tekst „sudjelovao u tučnjavi” koji se nalazi na izvornom dokumentu te da podnesena dokumentacija sadrži fotografiju podnositelja zahtjeva koja se nije nalazila na prednjoj strani izvornog dokumenta. Kada je riječ o medicinskoj dokumentaciji od 20. studenoga 2008. koju je podnio podnositelj zahtjeva, Vlada je istaknula da sadrži rukom pisani tekst i crtež koji se ne nalaze u izvornom dokumentu.
  2. Podnositelj prigovora nije se očitovao po tom pitanju, no pozvao je Sud u jednom od svojih podnesaka da zatraži sve mjerodavne dokumente povezane s njegovim predmetom od domaćih tijela.

b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da se zahtjev može odbaciti kao nedopušten temeljem članka 35. stavka 3. Konvencije, među ostalim razlozima, ako je svjesno temeljen na lažnom prikazivanju ili obmani (vidi Varbanov protiv Bugarske, br. 31365/96, par. 36., ECHR 2000-X i Bagheri i Maliki protiv Nizozemske (odl.), br. 30164/06, 15. svibnja 2007).
  2. Sud u tom pogledu primjećuje na početku svog razmatranja da su učinjene izmjene dvaju predmetnih medicinskih dokumenata očite promjene za koje nije vjerojatno da bi obmanule Sud da povjeruje da je riječ o izvornicima te same po sebi nisu bile dovoljne da potkrijepe predmet podnositelja zahtjeva. Sud posebice primjećuje da je fotografija u boji podnositelja zahtjeva umetnuta u medicinsku dokumentaciju od 4. ožujka 2008.; riječ je o vrsti fotografije koja se u pravilu ne može naći u medicinskoj dokumentaciji. Tekst koji navodi da je podnositelj zahtjeva sudjelovao u tučnjavi također je izbrisan iz dokumenta. Međutim, podnositelj zahtjeva već je pojasnio kako je došlo do brisanja tog teksta još u početnim fazama domaćeg postupka (vidi prethodni par. 10.) i stoga se ne može tvrditi da je pokušao sakriti ključne informacije. U svakom slučaju, s obzirom na policijske nalaze povezane s događajem (vidi prethodni par. 14.), informacija da je podnositelj zahtjeva sudjelovao u tučnjavi doista se čini neispravnom. Slično tome, medicinska dokumentacija od 20. studenoga 2008. sadrži rukom pisani tekst i crtež kojim se ističe dio rendgenske slike lubanje podnositelja zahtjeva za što je bilo toliko očito da nije dio izvornog dokumenta da ne bi moglo obmanuti Sud da je prihvati. Sud također ima na umu da protiv podnositelja zahtjeva nije podnesena optužba zbog krivotvorenja na domaćoj razini niti da ima ikakvih naznaka da su nadležna domaća tijela ikada razmatrala tu mogućnost.
  3. Sud prihvaća da ništa nije moglo spriječiti podnositelja zahtjeva u dodavanju primjedbi ili crteža u vlastitu medicinsku dokumentaciju. Sudu je bitno je li podnositelj zahtjeva namjerno podnio ili nastavio pružati lažne informacije ili na drugi način obmanjivao Sud, što se ne može utvrditi u ovom predmetu. U pogledu tvrdnje da je podnositeljevo lice bilo deformirano Sud smatra da je to dio spora između stranaka o događaju i njegovim posljedicama što je podložno subjektivnom Stoga stranke mogu iznijeti tvrdnje o tom pitanju, a na Sudu jest da prihvati ili odbaci njihove tvrdnje, no ne može se smatrati da tvrdnje u tom pogledu predstavljaju svjesnu obmanu ili laganje Sudu.
  4. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, Sud smatra da se Vladin prigovor mora odbaciti.

5. Zaključak

  1. Sud primjećuje da prigovor podnositelja zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.   Osnovanost

1.Tvrdnje stranaka

a) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da ga je dva puta napala ista skupina huligana iz četvrti Mokošica iako je riječ o dva zasebna događaja. U pogledu prvog napada koji se dogodio 4. ožujka 2008. istaknuo je da domaća tijela nisu poduzela nikakve korake u svrhu progona i kažnjavanja počinitelja više od pet godina iako je u policijskom izvješću navedeno da su domaća tijela upoznata s njihovim identitetima. Policija i školska uprava nisu poduzele potrebne mjere da zaštite učenike od fizičkog napada. Usto policija nije poduzela sve potrebne mjere nakon napada radi istrage okolnosti u kojima se on dogodio: nisu ispitali nijednog svjedoka, podnijeli kaznene prijave državnom odvjetništvu ili pokrenuli prekršajni postupak pred Prekršajnim sudom. Državno odvjetništvo nije učinilo ništa da bi istražilo napade, a nakon pet godina javila se mogućnost nastupanja zastare za progon. Ako je državno odvjetništvo smatralo da ne postoje razlozi za pokretanje postupka, trebalo je odbiti njegovu prijavu i dopustiti mu da preuzme progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja. U pogledu napada od 19. prosinca 2010. podnositelj zahtjeva ukazao je na znatne odgode u zakazivanju rasprava pred Općinskim sudom u Dubrovniku i tvrdio da mu je jedna osoba iz skupine iz Mokošice prijetila kako bi povukao kaznenu prijavu.

b) Vlada

  1. U pogledu događaja od 4. ožujka 2009. Vlada je tvrdila da je policija brzo i propisno odgovorila na informaciju da se planira tučnjava ispred Pomorsko-tehničke škole. Tadašnja izjava podnositelja zahtjeva nije dala naslutiti da je riječ o nasilnom napadu na njega i stoga su domaća tijela poduzela daljnje korake nakon što je podnositelj zahtjeva podnio kaznenu prijavu. Iako je policija poduzela sve potrebne korake u istrazi, nisu uspjeli utvrditi identitet osobe koja je napala podnositelja, što je bilo ključno u ovom predmetu. Nije bilo odgoda tijekom istrage i država se ne može smatrati odgovornom zbog neuspješnog utvrđivanja identiteta baš svakog prekršitelja. Podnositelju zahtjeva omogućen je uvid u spis predmeta, no on ni 14. srpnja ni 19. kolovoza 2011. nije došao razgledati i preslikati spis predmeta. U pogledu tvrdnje podnositelja zahtjeva da nije mogao preuzeti progon, Vlada je istaknula da podnositelj zahtjeva, baš kao ni državni odvjetnik, nije mogao progoniti nepoznatog počinitelja. S druge strane, s obzirom na to da je podnositelj zahtjeva prigovorio da je bila riječ o namjernom napadu na njega, progon se nije mogao pokrenuti bez da se prethodno ne utvrdi identitet upravo onog počinitelja koji je bacio kamen na podnositelja zahtjeva.
  2. Vlada je dalje tvrdila da su domaća tijela djelovala s pažnjom u pogledu napada od 19. prosinca 2010. Poduzeli su sve potrebne korake u istrazi i podnijeli su optužne prijedloge protiv dva pojedinca nadležnom kaznenom sudu svega osam mjeseci nakon događaja. Kaznena prijava protiv trećeg osumnjičenika je odbačena te je podnositelj zahtjeva imao mogućnost progona u svojstvu oštećenika kao tužitelja da je to smatrao potrebnim. Omogućeno mu je da aktivno sudjeluje u postupku te je bila njegova odgovornost da to pravo propisno iskoristi. Ništa iz spisa predmeta ne ukazuje na nepravilnosti u radu državnog odvjetništva ili Općinskog suda u Dubrovniku. Zaključno, Vlada smatra da su tvrdnje podnositelja zahtjeva o postojanju organizirane skupine iz četvrti Mokošica pogrešne i neutemeljene. Takva skupina postojala je 1990-ih, no ne postoje dokazi da je i dalje aktivna. Istina je da je još uvijek u tijeku kazneni postupak protiv M.N.-a zbog prijetnji smrću podnositelju zahtjeva, a čiji je cilj bilo zastrašivanje podnositelja zahtjeva kako bi povukao svoju kaznenu prijavu, no Vlada je smatrala da to nije predstavljalo dovoljno dokaza da je podnositelja zahtjeva napala organizirana skupina.

2. Ocjena Suda

a) Opća načela

  1. Za nasilne čine poput onih koje je naveo podnositelj zahtjeva država mora usvojiti odgovarajuće pozitivne mjere na području kaznenopravne zaštite. Kad napadi na fizički integritet dolaze od privatnog pojedinca, Konvencija nužno ne zahtijeva da država provodi kazneni progon napadača kako bi se podnositelju zahtjeva osigurala konvencijska prava (vidi Sandra Janković, prethodno citirano, par. 50.). Stoga je u takvim slučajevima sukladno Konvenciji dostatno da domaće pravo omogući podnositelju zahtjeva progon njegovog napadača u svojstvu privatnog tužitelja ili oštećenika kao tužitelja (vidi S., prethodno citirano, par. 75.).
  2. Međutim, neovisno o tome je li progon ostao u rukama domaćih tijela (vidi, mutatis mutandis, Otašević protiv Srbije, 32198/07, par. 25., 5. veljače 2013.) ili je podnositelj zahtjeva iskoristio mogućnost progona svojeg napadača, Sud u svakom predmetu mora razmotriti djelotvornost odgovarajućih kaznenopravnih mehanizama i načina na koji su oni primijenjeni (vidi Sandra Janković, prethodno citirano, par. 50. i M.S., prethodno citirano, par. 75. te, mutatis mutandis, V.D. protiv Hrvatske, br. 15526/10, par. 53, 8. studenoga 2011., Butolen protiv Slovenije, br. 41356/08, par. 70, 26. travnja 2012. i Otašević, prethodno citirano,  par. 34. – 37.).

b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud primjećuje da nema dokaza da su domaća tijela, točnije policija i školska uprava, propustila poduzeti mjere za zaštitu podnositelja zahtjeva od tjelesnog napada skupine dječaka iz četvrti Mokošica s čijim su postojanjem bili upoznati ili su trebali biti upoznati u vrijeme događaja (vidi, primjerice, Van Colle protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7678/09, par. 108., 13. studenoga 2012 i tamo citirane predmete). Štoviše, primjećuje da je policija došla na mjesto događaja čim je primila obavijest o mogućoj tučnjavi ispred škole, no u trenutku dolaska tučnjave nije bilo (vidi prethodne par. 6. i 7.).
  2. Stoga Sud smatra da je u ovom predmetu riječ o postupovnom odgovoru domaćih tijela na dva nasilna čina nad podnositeljem zahtjeva koja je navodno počinila skupina mladića iz dubrovačke četvrti Mokošica. Budući da su se napadi dogodili na različite datume i na različitim mjestima, Sud smatra da ih se treba razmatrati zasebno.
  3. Međutim, budući da su prema tvrdnjama Vlade domaća tijela bila svjesna da je 1990-ih u Dubrovniku postojala skupina huligana iz Mokošice te s obzirom na određene okolnosti dotičnog predmeta, primjerice policijsko izvješće od 2. srpnja 2008. u kojima se napadače podnositelja zahtjeva naziva „skupinom mladića iz Mokošice” (vidi prethodni par. 13.) te činjenicu da je u tijeku kazneni postupak protiv pojedinca koji je prijetio smrću podnositelju zahtjeva s ciljem zastrašivanja podnositelja kako bi on povukao svoju kaznenu prijavu (vidi prethodni par. 47.), Sud će biti posebno pozoran u procjeni je li postupovni odgovor domaćih tijela na nasilne napade na podnositelja zahtjeva bio odgovarajući te je li postajala potreba za djelotvornom zaštitom i odvraćanjem od nasilnih čina nakon iznošenja tvrdnji da su oni posljedica organiziranog huligana.

(i) Događaj od 4. ožujka 2008.

  1. Sud primjećuje da je vezano uz kaznenopravne mehanizme u hrvatskom pravnom sustavu, u predmetu Sandra Janković (prethodno citirano) utvrdio da su nasilni čini počinjeni od privatnog pojedinca zabranjeni nizom zasebnih odredbi hrvatskog Kaznenog zakona (vidi prethodni par. 54.).
  2. Nadalje, što se tiče područja kaznenog prava, hrvatsko pravo razlikuje kaznena djela koja progoni državno odvjetništvo, po službenoj dužnost ili nakon prijave fizičke osobe, i ona koja se progone temeljem privatne tužbe. Potonja kategorija odnosi se na lakša kaznena djela. Stoga progon kaznenih djela nasilničkog ponašanja, koje je naveo podnositelj zahtjeva, mora poduzeti državno odvjetništvo po službenoj dužnosti (vidi prethodne par. 54. i 55.).
  3. Hrvatski pravni sustav također predviđa mogućnost da oštećenik djeluje kao supsidijarni tužitelj. Kada je riječ o kaznenim djelima za koja progon treba poduzeti državno odvjetništvo po službenoj dužnosti ili po prijedlogu fizičke osobe, a državno odvjetništvo odbije progon po bilo kojoj osnovi, oštećenik može preuzeti progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja (vidi prethodni par. 56.). Stoga je zadovoljen zahtjev osiguranja kaznenopravnih mehanizama za nasilne čine fizičkih osoba.
  4. Međutim, osiguranje odgovarajućeg pravnog okvira za zaštitu pojedinaca od nasilnih čina protiv njihovog osobnog integriteta nije dovoljno. Sud će sada razmotriti jesu li osporavani propisi i prakse, osobito pridržavanje odgovarajućih postupovnih pravila od strane državnih tijela, kao i način na koji su državna tijela kaznenopravne mehanizme primijenila na dotični predmet, bili manjkavi u tolikoj mjeri da predstavljaju povredu pozitivnih obveza tužene države iz članka 8. Konvencije (vidi Sandra Janković, prethodno citirano, par. 51.).
  5. Sud primjećuje da je na dan događaja policija obaviještena da se planira masovna tučnjava ispred Pomorsko-tehničke škole. Nakon dolaska na mjesto događaja policijski službenici pronašli su podnositelja zahtjeva s ozljedom čela čiji je uzrok kamen koji je bacila skupina mladića iz Mokošice u smjeru podnositelja zahtjeva i drugih učenika koji su pokušavali napustiti školsko dvorište. Ozljeda podnositelja zahtjeva zahtijevala je hitnu medicinsku pomoć (vidi prethodne par. 6. – 8.).
  6. Iako su dostupne informacije o događaju ukazivale na nasilničko ponašanje kažnjivo temeljem Kaznenog zakona (vidi prethodni par. 54.), policija nije poduzela daljnje radnje povezane s događajem, primjerice pokušala utvrditi moguće svjedoke ili obavijestiti državno odvjetništvo o događaju i tražiti daljnje upute. Umjesto toga, prve istražne radnje provedene su tek u lipnju 2008., tj. tri mjeseca kasnije, nakon što je podnositelj zahtjeva podnio prijavu državnom odvjetništvu.
  7. U tom pogledu Sud ponavlja da je zahtjev brzine i razumne hitnosti razumljiv i ključan zahtjev u kontekstu postupovne obveze države te da ga razdoblje od tri mjeseca potpune neaktivnosti u početnim fazama predmeta ne ispunjava (usporediti, mutatis mutandis, Denis Vasilyev protiv Rusije, 32704/04, par. 101. – 102., 17. prosinca 2009. i Mityaginy protiv Rusije, br. 20325/06, par. 57, 4. prosinca 2012.)
  8. Nadalje, Sud primjećuje da je, nakon što je državno odvjetništvo naložilo policiji da istraži okolnosti događaja, policija podnijela izvješće 2. srpnja 2008. u kojem je utvrdila identitet više pojedinaca koji su pripadali skupini koja je napala podnositelja zahtjeva (vidi prethodni par. 14.). Međutim, nakon toga nisu poduzete daljnje mjere što u ovom trenutku dovodi do ukupno šest godina neaktivnosti.
  9. Iako nije zadatak Suda da nalaže domaćim tijelima koje mjere treba poduzimati, odnosno da odlučuje o pojedinačnoj kaznenopravnoj odgovornosti (vidi, među ostalim, Beganović, prethodno citirano, par. 78.), Sud ne može ne primijetiti da domaća tijela nisu čak ni pokušala provesti daljnje mjere ili otvoriti bilo kakav oblik sudske istrage kako bi utvrdila odgovornost identificiranih pojedinaca koji su pripadali skupini koja je napala podnositelja zahtjeva.
  10. U tom pogledu Sud primjećuje da prema mjerodavnom domaćem pravu o odgovornosti supočinitelja nije potrebno utvrditi pojedinca koji je počinio čin koji se smatra kaznenim djelom. Stoga je za žaljenje što je Vlada ustrajala na tvrdnji da se nemogućnost tijela da provedu daljnju istragu i progon u dotičnom predmetu može objasniti neuspjehom u utvrđivanju identiteta pojedinca koji je bacio kamen na podnositelja zahtjeva (usporediti Članovi kongregacije Jehovinih svjedoka u Gldaniju i ostali protiv Gruzije, br. 71156/01, par. 118, 3. svibnja 2007.), a da pritom nije opravdala tu tvrdnju ispitivanjem mogućnosti nadležnih tijela da primijene navedenu sudsku praksu u ovom predmetu.
  11. Nastavno na navedeno, Sud također primjećuje da je domaćim pravom bila predviđena mogućnost pokretanja sudskih istražnih radnji prema Zakonu o kaznenom postupku iz 1997. ili državnoodvjetničkih istražnih radnji i, u nekim slučajevima, sudskih istražnih radnji prema Zakonu o kaznenom postupku iz 2008. radi unapređivanja istrage kaznenih djela počinjenih od strane nepoznatih počinitelja (vidi prethodne 58., 62. i 63.). Međutim, kako je već navedeno, nijedna od tih radnji nije poduzeta u ovom predmetu.
  12. Ta neaktivnost državnog odvjetništva također je spriječila podnositelja zahtjeva da preuzme istragu u svojstvu oštećenika kao tužitelja ili, ovisno o slučaju, kao privatnog tužitelja te mu je posljedično onemogućila pokretanje postupka pred nadležnim sudom. I dalje je nejasno može li podnositelj zahtjeva preuzeti kazneni progon s obzirom na to da državno odvjetništvo još nije donijelo odluku o odbacivanju prijave (vidi Jasar protiv bivše jugoslavenske Republike Makedonije, br. 69908/01, par. 59., 15. veljače 2007).
  13. Iako su istraga i progon napada na podnositelja zahtjeva prvenstveno odgovornost tijela kaznenog progona, Sud ponavlja da će, kada je domaćim pravom predviđena mogućnost podnositelja zahtjeva da vodi progon svog napadača u svojstvu privatnog tužitelja ili oštećenika kao tužitelja, a podnositelj zahtjeva je iskoristio tu mogućnost, Sud razmotriti djelotvornost kaznenopravnih mehanizama i načina na koji su oni primijenjeni (vidi M.S. protiv Hrvatske, prethodno citirano, par. 75. i, mutatis mutandis, Otašević, prethodno citirano, par. 25. i 34. – 37, 5. veljače 2013.). Stoga bi se, da su domaća tijela poduzela potrebne mjere koje omogućuju podnositelju zahtjeva da nastavi kazneni progon pred nadležnim sudom i da je sudski postupak koji bi uslijedio bio djelotvoran, zadovoljila postupovna obveza države iz Konvencije (usporediti Otašević, prethodno citirano, par. 34. – 37.). U svakom slučaju, ona su to nisu učinila iako bi tijela kaznenog progona tom slučaju uvijek imala mogućnost da preuzmu progon od podnositelja ako bi to smatrala odgovarajućim i potrebnim (vidi prethodne par. 56. i 60.).
  14. Mišljenje je Suda da prethodna razmatranja otkrivaju niz ozbiljnih propusta povezanih s postupovnom obvezom domaćih tijela iz Konvencije u pogledu nasilnog napada na podnositelja zahtjeva od 4. ožujka 2008.

(ii) Događaj od 19. prosinca 2010.

  1. Sud primjećuje da je u pogledu događaja od 19. prosinca 2010, kada je podnositelja zahtjeva u baru napala skupina ljudi, policija odmah došla na mjesto događaja i obavila obavijesne razgovore s nekoliko osoba (vidi prethodne par. 24. – 27.).
  2. Međutim, iako navodi podnositelja zahtjeva potkrijepljeni ozljedama koje je zadobio ukazuju na nasilni napad na njegov fizički integritet, policija nikada nije obavijestila državno odvjetništvo o događaju ili tražila daljnje upute (vidi prethodni par. 57., članke 171.i 173. Zakona o kaznenom postupku iz 1997.).
  3. Istraga je nastavljena tek u travnju 2011., točnije pet mjeseci kasnije, nakon što je podnositelj zahtjeva podnio prijavu državnom odvjetništvu (vidi prethodni par. 36.). U tom pogledu Sud može samo ponoviti svoje prethodne zaključke o istom pitanju policijske neaktivnosti iskazane u vezi s napadom od 4. ožujka 2008. (vidi prethodni par. 105.).
  4. Sud primjećuje da su daljnje policijske radnje koje je naložilo državno odvjetništvo dovele do provođenja istražnih radnji od strane istražnog suca Županijskog suda u Dubrovniku te s vremenom, dana 28. srpnja 2011., do podnosšenja optužnog prijedloga protiv dvije osobe pred Općinskim sudom u Dubrovniku zbog nasilničkog ponašanja protiv podnositelja zahtjeva (vidi prethodne par. 41. i 45.),
  5. Prva rasprava bila je zakazana za 22. siječnja 2013., gotovo godinu i šest mjeseci nakon podnošenja optužnog prijedloga i više od dvije godine nakon događaja (usporediti, mutatis mutandis, Fırat Can protiv Turske, br. 6644/08, par. 45., 24. svibnja 2011.), samo da bi se ponovno odgodila. U međuvremenu Općinski sud u Dubrovniku nije proveo nijednu bitnu postupovnu radnju. Vlada nije ponudila obrazloženje za takvo produljenje postupka. Istina je da je prvostupanjski sudac zatražio predsjednika suda da ga izuzme od rada na predmetu dana 1. rujna 2011., no to ne može opravdati tako dugo razdoblje neaktivnosti.
  6. Nadalje, Sud primjećuje da iako su poduzete određene postupovne radnje u razdoblju između lipnja i kolovoza 2013., kada je medicinski vještak podnio svoj nalaz i mišljenje, u postupku je ponovno došlo do zastoja i, prema dostupnim informacijama, do danas nisu poduzete nikakve daljnje radnje (vidi prethodne par. 50. – 52.).
  7. Posljedica takvog postupanja domaćih tijela jest da nakon više od tri godine od napada na podnositelja zahtjeva odgovorne osobe i dalje nisu utvrđene i pozvane na odgovornost. U takvim okolnostima Sud zaključuje da tijela nisu ispunila zahtjev pravodobnosti sadržan u postupovnoj obvezi progona nasilnih činova temeljem Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Artyomov protiv Rusije, br. 14146/02, par. 179., 27. svibnja 2010. ).
  8. Sukladno tome, sve prethodno navedene okolnosti dovoljne su da Sud zaključi da su domaća tijela propustila ispuniti svoju obvezu djelotvornog i brzog odgovora na optužbe o nasilju nad podnositeljem zahtjeva (usporediti, mutatis mutandis, Angelova i Iliev protiv Bugarske, br. 55523/00, par. 103., 26. srpnja 2007, Şandru i ostali protiv Rumunjske, br. 22465/03, par. 78., 8. prosinca 2009. i Artyomov, prethodno citiran, par. 179.).

(iii) Zaključak

  1. Sud smatra da osporavane prakse u okolnostima ovog predmeta nisu pružile podnositelju zahtjeva dovoljnu zaštitu od napada na njegov fizički integritet i pokazale su da je način na koji su kaznenopravni mehanizmi primijenjeni u ovom predmetu bio manjkav u tolikoj mjeri da predstavlja povredu postupovne obveze tužene države iz članka 8. Konvencije.

II OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Na kraju, podnositelj zahtjeva pozvao se na članke 6., 13. i 14. Konvencije i članak 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju i jednostavno ponovio svoje prethodne tvrdnje, a da pritom nije ponudio daljnja mjerodavna obrazloženja.
  2. U svjetlu cjelokupnog materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz toga slijedi da je nedopušten prema članku 35. stavku 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti na osnovi članka 35. stavka 4. Konvencije.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije navodi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

  1. Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravičnom naknadom niti za naknadom troškova i izdataka temeljem Pravila 60. Poslovnika Suda i sukladno zahtjevu Suda. Stoga Sud smatra da nema potrebe dodjeljivati mu ikakav iznos po toj osnovi (vidi Trifković protiv Hrvatske, br. 36653/09, par. 146., 6. studenoga 2012.).

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da su prigovori o navodnom izostanku odgovarajućeg postupovnog odgovora od strane domaćih tijela u vezi s fizičkim napadima na podnositelja zahtjeva od 4. ožujka 2008. i 19. prosinca 2010., temeljem članka 8. Konvencije, dopušteni, dok je ostatak zahtjeva nedopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede postupovnog aspekta članka 8. Konvencije; 
  1. Presuđuje da nema potrebe za dodjeljivanjem pravične naknade podnositelju zahtjeva.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 24. srpnja 2014. u skladu s pravilom 77. stavak 2. i 3. Poslovnika suda.

Søren Nielsen                                                             Isabelle Berro-Lefèvre

Tajnik                                                                              Predsjednica

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

FIRST SECTION

CASE OF REMETIN v. CROATIA (No. 2)

(Application no. 7446/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

24 July 2014

FINAL

24/10/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Remetin v. Croatia (No. 2),

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 1 July 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 7446/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Tomislav Remetin (“the applicant”), on 5 July 2011.

2. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, a lack of appropriate procedural response on the part of the domestic authorities, as required under Articles 3 and 8 of the Convention, to acts of violence against him by a group of private individuals.

4. On 13 November 2012 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born on 8 September 1989 and lives in Dubrovnik.

A. The incident of 4 March 2008

6. On 4 March 2008, at around 7.00 p.m., the Dubrovnik Police Station (Policijska uprava Dubrovačko-neretvanska, Policijska postaja Dubrovnik; hereinafter: the “police”) received an anonymous call informing the police that a mass fight was planned in the vicinity of the Naval High School in Dubrovnik (Pomorsko-tehnička škola u Dubrovniku). Three police officers were immediately sent to the scene.

7. When the police officers arrived at the scene there was no fighting going on but inside the school they found the applicant with an injury on his forehead. He was immediately taken to hospital and examined by a doctor. The applicant’s medical record of 4 March 2008 reads:

Diagnosis

VLC reg supraorbicularis lat dex

Medical history and status

Allegedly took part in fighting and sustained a cut of three centimetres above the right brow bone. He did not lose consciousness, he recollects the event, he did not vomit. No neurological symptoms.

The wound was treated, no sign of fracture.

An antibiotic is recommended, bandage every third day in clinic.

Follow-up by a surgeon if necessary.”

8. On the same date the applicant was interviewed by the police. He stated that he had been standing in front of the school together with his classmates and that all of a sudden he had been hit on the head with a rock, which had knocked him to the ground. His friends had helped him to stand up and carried him inside the school. He himself had not been involved in any fighting and had had no idea that something might happen.

9. On 23 May 2008 the applicant lodged a criminal complaint with the Dubrovnik Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku; hereinafter: the “State Attorney’s Office”) against unknown perpetrators, under Articles 99 and 331 of the Criminal Code (see paragraph 54 below), alleging that on 4 March 2008 he had been injured by a group of hooligans in front of his school. One of them, who he could not identify, had thrown a rock at his head hitting him on the forehead. Blood had immediately started to run and one of his friends had to carry him inside the school.

10. The applicant submitted the medical record of 4 March 2008 and explained that his father had erased part of the text on the medical record which suggested that he had taken part in a fight because he had not wanted to have something untrue noted on the record.

11. On 29 May 2008 the State Attorney’s Office forwarded the applicant’s criminal complaint to the police and requested a report on the matter.

12. In the period between 5 and 30 June 2008 the police interviewed several people, including the doctor who had drafted the medical report of 4 March 2008. He considered that the applicant’s injury should be classed as a minor bodily injury. The police also questioned V.Č. and I.N., two of the applicant’s schoolmates, who confirmed his version of events.

13. The police also obtained a medical opinion of 6 June 2008 recommending that the applicant undergo further neurological examination.

14. On 2 July 2008 the police informed the State Attorney’s Office of the results of their preliminary investigation. The relevant part of the police report reads:

“... a group of boys from Mokošica, headed by P.H., in which G.V. and M.P. and several other unidentified individuals were involved, went to the front of the Naval High School on 4 March 2008 in order to take revenge [for a previous fight between a student from the Naval School and P.H.]. When the students from the school saw the group of boys from Mokošica they ran away or headed back into the school, while a group of students attempted to leave the schoolyard passing by the [group of boys from Mokošica]. At that point the boys from the Mokošica group started to throw rocks at them and one rock hit Tomislav Remetin on his head, causing him a minor bodily injury, namely a cut on his forehead. Then some students from Lapad, among whom was A.N., started to throw rocks back. During this clash one rock hit M.P. from the group of boys from Mokošica on his head, causing him a cut on his forehead, which was a minor bodily injury.”

15. In connection with the attack, on 20 November 2008 the applicant underwent another medical examination. The doctor found no damage to his brain but an inflammation of his sinuses and referred him for further treatment.

16. On 18 May and 6 July 2009 the applicant’s father was allowed to inspect the case file kept by the State Attorney’s Office.

17. On 27 December 2010 the applicant asked for information concerning his case from the police on the grounds that he wanted to lodge an application with the Court.

18. On the same date he lodged a civil claim for damages with the State Attorney’s Office on account of his physical and mental suffering caused by the attack. He pointed out that the police report had identified a number of individuals who had taken part in the attack and that a number of people had been interviewed. He further argued that he, and his father, had already orally requested that the police and the State Attorney’s Office provide copies of the relevant documents from the case file but that their request had been denied. He therefore asked for copies of all the relevant reports on the grounds that he wished to lodge an application with the Court.

19. The police replied on 28 December 2010 and 12 January 2011 informing the applicant that he should submit his request for information to the State Attorney’s Office.

20. On 8 February 2011 the State Attorney’s Office informed the applicant that he could come and inspect the case file if he so wished. The State Attorney’s Office also pointed out that the police had not identified the persons who had injured him, which meant that the case was being treated as a criminal complaint against an unknown perpetrator, and that it has been all the time open to the applicant to lodge a criminal complaint against any individual he suspected of committing the offence.

21. On 22 February 2011 the applicant asked the State Attorney’s Office to allow him to copy the relevant documents from the case file because he wanted to institute proceedings before the Court, pointing out that by the letter of 8 February 2011 he had only been allowed to inspect, and not copy, the case file.

22. By letters of 4 July and 27 July 2011 the State Attorney’s Office informed the applicant that he could come on 14 July and 19 August 2011 to inspect and copy the case file.

23. In the meantime, on 5 July 2011, the applicant lodged an application with the Court. He did not go to the State Attorney’s Office to inspect the case file.

B. The incident of 19 December 2010

24. On 19 December 2010, at around 4.35 a.m., the police were informed that there was a fight in bar C. in Dubrovnik. Two police officers were immediately sent to the scene.

25. At the scene the police officers found several people, including the applicant and M.K., with visible injuries.

26. On the same date the applicant was examined by a doctor, who found that he had several cuts on his head and shoulder, which were characterised as minor bodily injuries.

27. The police also interviewed the applicant and several other people. The applicant stated that he had been drinking in bar C. with his friend M.K. At one point a man had approached them and head-butted the applicant for no reason. After that, several other people had started to throw glasses and bottles at the applicant and, after he had fallen to the floor, to kick him. He managed to escape from the bar but then he realised that he had left his t-shirt, shoes and necklace behind in the bar. He had therefore returned to search for his things but was again attacked by the same group, who continued throwing bottles and glasses at him and, once he had fallen to the floor, to kick him. He managed to escape from the bar again and was then attended to by the police and other emergency services.

28. On 22 December 2010 the police indicted the applicant and seven other people in the Dubrovnik Minor Offences Court (Prekršajni sud u Dubrovniku) on charges of breach of the public peace and order. There is no information on the outcome of these proceedings.

29. On 27 December 2010 the applicant asked for information concerning his case from the police on the grounds that he wanted to lodge criminal complaints before the domestic authorities and an application with the Court.

30. The police replied on 28 December 2010 and 12 January 2011 informing the applicant that he should submit his request for information to the Dubrovnik Minor Offences Court.

31. On 12 January 2011 the applicant again asked the police to provide him with all relevant documents in their possession, arguing that the police had been trying to cover up the attack, which he claimed had been perpetrated by the group from the Mokošica neighbourhood.

32. On the same date the police replied, reiterating their previous advice that the case file had been forwarded to the Dubrovnik Minor Offences Court.

33. On 16 March 2011 the applicant lodged a criminal complaint with the State Attorney’s Office against G.M., M.T. and P.S., alleging that they had attacked him and his friend M.K. in bar C. He pointed out that they were part of a group from the Mokošica neighbourhood and that he had already been attacked by individuals from the same group on 4 March 2008. However, there had been no response by the domestic authorities to this attack. Lastly, he stressed this was a group of “skinheads” which had been terrorising the whole city.

34. On 29 March 2011 the State Attorney’s Office invited the applicant for an interview and requested that the police provide all the information they had concerning the offence.

35. On 1 April 2011 the police replied that they had instituted minor offences proceedings in the Dubrovnik Minor Offences Court concerning the events in question.

36. On 13 April 2011 the State Attorney’s Office questioned the applicant and the record of his statement, together with the criminal complaint, was forwarded to the police on 14 April 2011 with an order for further investigation into the matter.

37. On 26 April 2011 the State Attorney’s Office questioned M.K., who confirmed the applicant’s version of events and described how he himself had also been attacked.

38. On 17 May 2011 the police reported to the State Attorney’s Office that they had questioned several people and were searching for other witnesses to the events.

39. On 19 May 2011 the State Attorney’s Office urged the police to speed up their work.

40. On 20 May 2011 the police submitted a report to the State Attorney’s Office.

41. On 30 May 2011 the State Attorney’s Office asked an investigating judge of the Dubrovnik County Court (Županijski sud u Dubrovniku) to conduct a judicial investigation concerning the applicant’s complaints.

42. In the period between 13 and 14 June 2011 the investigating judge questioned the applicant and several other individuals and commissioned a medical expert report concerning the applicant’s injuries.

43. The medical expert submitted his report on 14 July 2011. The relevant part of the report reads:

“The medical records indicate that Tomislav Remetin sustained cuts on the area of his left brow and right shoulder, and abrasions on the right elbow.

Each of these injuries itself and all the injuries taken together represent a minor bodily injury. ... ”

44. On 28 July 2011 the State Attorney’s Office rejected the applicant’s criminal complaint against P.S. on the grounds that there was no reasonable suspicion that he had committed any offence against the applicant. The applicant was instructed that he could take over the criminal prosecution against P.S. as subsidiary prosecutor.

45. On the same date, the State Attorney’s Office indicted G.M. and M.T. in the Dubrovnik Municipal Court (Općinski sud u Dubrovniku) on charges of violent behaviour. The relevant part of the indictment reads:

“... on 19 December 2010, at around 3.00 a.m., in Dubrovnik, in bar C., based on a previous agreement, for no particular reason and in order to act violently, together with other unidentified persons, G.M. approached Tomislav Remetin, who was sitting at the bar, and head-butted and punched him several times on the head, after which M.T., together with other unidentified persons, continued to punch [Tomislav Remetin] all over his head and body, also throwing bottles and glasses at him, which made Tomislav Remetin leave the bar in fear, and after he had returned for his things, G.M. approached him again and punched him several times on the head, while other unidentified persons also started to punch and kick [Tomislav Remetin], and, after Tomislav Remetin fell to the floor, continued to hit him, which caused Tomislav Remetin [to suffer] cuts on the area of his left brow and right shoulder, and abrasions on the right elbow, which are minor bodily injuries, and subjected him to helplessness and feelings of anguish and inferiority ...”

46. On 1 September 2011 the president of the trial panel of the Dubrovnik Municipal Court to whom the case had been assigned asked the president of the Dubrovnik Municipal Court to exempt him from the case on the grounds of his friendship with the applicant’s father. The president of the court agreed to exempt him from the case on 9 September 2011.

47. On 19 June 2012 the Dubrovnik Municipal Court, in a separate set of proceedings, issued a penal order in respect of an individual, M.N., on charges of making death threats against the applicant with the aim of intimidating him to withdraw his criminal complaint. It would appear that these proceedings are still pending.

48. The first trial hearing before the Dubrovnik Municipal Court, scheduled for 22 January 2013, was adjourned due to the absence of a defence lawyer.

49. Another hearing, scheduled for 27 March 2013, was also adjourned because the applicant wished to retain a lawyer to represent him in the proceedings.

50. A further hearing was held on 26 June 2013 at which the trial court heard the applicant’s evidence and questioned another witness. It also commissioned a medical expert report.

51. The medical expert submitted his report on 1 August 2013. He found that the applicant had sustained a number of cuts on his face around the left eye and right shoulder, as well as abrasions of the right arm. He found no other objectively identified injuries.

52. According to the available information no further procedural actions were taken and the proceedings are still pending before the Dubrovnik Municipal Court.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Constitution

53. The relevant provisions of the Croatian Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) provide:

Article 23

“No one shall be subjected to any form of ill-treatment ...”

Article 35

“Everyone has the right to respect for and legal protection of his or her private and family life, dignity, reputation and honour.”

2. Criminal Code

54. The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007, 152/2008) provide:

Article 8

“(1) Criminal proceedings in respect of criminal offences shall be instituted by the State Attorney’s Office in the interest of the Republic of Croatia and its citizens.

(2) In exceptional circumstances the law may provide for criminal proceedings in respect of certain criminal offences to be instituted on the basis of a private prosecution or for the State Attorney’s Office to institute criminal proceedings following [a private] application.”

Article 35

“...

(3) Accomplices are two or more people who, based on a mutual decision, commit an offence, in that every one of them takes part in committing the offence or by other means decisively contributes to committing the offence.

(4) An instigator or aider and abettor is an accessory who, without control over the commission of the offence, contributes by instigation or aiding and abetting.”

Article 99

“(1) Anyone who inflicts grievous bodily harm on another or seriously impairs another’s health shall be sentenced to imprisonment for a term from six months to three years.

...

(4) An attempt to commit the offence under paragraph 1 of this Article shall also be punishable.”

Article 331

“(1) Whoever degrades another person by subjecting them to violent abuse, ill-treatment or particularly offensive behaviour in public shall be sentenced to imprisonment for a term from three months to three years.

(2) If the offence was committed as part of a group..., the perpetrator shall be sentenced to imprisonment for a term from six months to five years.”

3. Code of Criminal Procedure

55. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003; hereinafter the “1997 Code of Criminal Procedure”) provided:

Article 2

“(1) Criminal proceedings shall only be instituted and conducted upon the order of a qualified prosecutor. ...

(2) In respect of criminal offences subject to public prosecution the qualified prosecutor shall be the State Attorney and in respect of criminal offences that may be prosecuted privately the qualified prosecutor shall be a private prosecutor.

(3) Unless otherwise provided by law, the State Attorney shall undertake a criminal prosecution where there is a reasonable suspicion that an identified person has committed a criminal offence subject to public prosecution and where there are no legal impediments to the prosecution of that person.

(4) Where the State Attorney finds that there are no grounds to institute or conduct criminal proceedings, the injured party may take his place as a subsidiary prosecutor under the conditions prescribed by this Act.”

56. Articles 47 to 61 regulated the rights and duties of private prosecutors and of injured parties acting as subsidiary prosecutors. A private prosecutor (privatni tužitelj) was an injured party who brought a private prosecution in respect of criminal offences for which such a prosecution was expressly allowed by the Criminal Code (these were offences of a lesser degree). An injured party acting as a subsidiary prosecutor (oštećeni kao tužitelj) was a person taking over criminal proceedings in respect of criminal offences subject to public prosecution where the relevant prosecuting authorities, for whatever reason, had decided not to prosecute (Article 55). When acting as a subsidiary prosecutor, the victim had all rights in the proceedings which the State Attorney’ Office would have had as public prosecuting authority, save for those vested in the State Attorney’s Office as a state body.

Pursuant to Article 58, the State Attorney’s Office was authorised, on a discretionary basis, to take over a prosecution from a subsidiary prosecutor at any point before the end of the trial.

57. Relevant procedures concerning the submission of and decisions on criminal complaints were provided in Articles 171 to 174, the relevant parts of which read:

Article 171

“(1) All state bodies and legal entities are obliged to report any criminal offence subject to automatic prosecution about which they have been informed or about which they have otherwise learned.

...”

Article 173

“(1) Criminal complaints shall be submitted to the competent State Attorney in writing or orally.

...

(3) If a criminal complaint was submitted before a court, the police or a State Attorney who was not competent in the matter, they shall forward the criminal complaint to the competent State Attorney.”

Article 174

“(1) The State Attorney shall reject a criminal complaint by a reasoned decision if the offence in question is not an offence subject to automatic prosecution, if the prosecution is time-barred or an amnesty or pardon have been granted, or other circumstances excluding criminal liability or prosecution exist, or there is no reasonable suspicion that the suspect has committed the offence. The State Attorney shall inform the victim about his decision ... within eight days (Article 55) and if the criminal complaint was submitted by the police, he shall also inform the police.

(2) If the State Attorney is not able to ascertain the reliability of the submissions from the criminal complaint, or if he does not have sufficient information to ask for a judicial investigation, or if he has been otherwise informed that an offence has been committed, and particularly if the perpetrator is unknown, the State Attorney shall, if he is not able to do it himself, ask the police to collect all relevant information and to take other measures concerning the offence (Articles 177 and 179).

...”

58. Article 185 provided for urgent investigative actions in cases with an unknown perpetrator. The relevant parts of this provision read:

“(1) If the perpetrator is unknown, the State Attorney can ask the police to carry out certain investigative actions if, given the circumstances of the case, it would be expedient to take such actions before the investigation is opened. If the State Attorney considers that the investigative actions should be conducted by an investigating judge..., he shall ask the investigating judge to take such actions.

...”

59. On 18 December 2008 a new Code of Criminal Procedure was enacted (Official Gazette, nos. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013; hereinafter: the “2008 Code of Criminal Procedure”). The 2008 Code of Criminal Procedure fully came into force on 1 September 2011, but did not apply to criminal proceedings instituted under the 1997 Code of Criminal Procedure (see paragraph 55 above), for which that Code remained applicable.

60. Under the 2008 Code of Criminal Procedure, the position of the victim as a subsidiary prosecutor remained the same, in that she or he has the right to take over a prosecution from the State Attorney if the State Attorney has declined to prosecute, and may act in the proceedings with all the procedural rights which the State Attorney would have as a competent prosecutor. The State Attorney can take over a prosecution from a subsidiary prosecutor at any point before the end of the trial (Articles 55 and 58).

61. Judicial investigation was replaced by prosecutorial investigation, save for those situations in which a State Attorney had rejected the criminal complaint and the victim had taken over the prosecution as a subsidiary prosecutor. In the latter case, a subsidiary prosecutor retained the ability to ask the investigating judge to order an investigation or a hearing for the taking of evidence (Articles 219 § 1, 225 and 225).

62. An investigation may be conducted against a known or unknown perpetrator (Article 218 § 1). Under Article 213 § 2 a State Attorney may also, in cases in which an investigation is not mandatory (such as in the present case), carry out certain investigative actions which are expedient or necessary in the circumstances. Furthermore, Article 214 § 1 provides that a State Attorney, in cases where the perpetrator is unknown, may question witnesses if that would be expedient for of the identification of the perpetrator or if there is a risk that the evidence may vanish.

63. Further amendments to the 2008 Code of Criminal Procedure were introduced on 15 December 2013 (Official Gazette no. 145/2013). In so far as relevant for the case at issue, they excluded the possibility of opening the investigation against an unknown perpetrator (Article 217 § 1) but allowed for certain investigative actions to be taken in such cases (Article 214).

4. State Administration System Act

64. The relevant provision of the State Administration System Act (Zakon o sustavu državne uprave, Official Gazette nos. 75/1993, 92/1996, 48/1999, 15/2000, 127/2000, 59/2001, 199/2003, 79/2007), reads as follows:

Section 13

“Damage caused to a citizen, legal entity or any other party by an illegal or improper act on the part of a State administration body, local administration body or any legal entity with public powers in the exercise of its authority shall be redressed by the Republic of Croatia.”

B. Relevant practice

65. In its decision no. Kž-98/1993 of 23 September 1993, the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) dealt with the problem of the responsibility of accomplices in a situation in which it was not clear which one of them actually committed the acts constituting the offence. The relevant part of the decision reads:

“... it is obvious that the deprivation of life occurred as a result of a series of actions taken by the accused in order to carry out that act. The Supreme Court therefore considers that the actions of the accused – shooting at the victim – was the proximate cause of the deprivation of life, which makes the accused B. and J. accomplices, irrespective of which one of them actually shot the victim.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLES 3 AND 8 OF THE CONVENTION

66. The applicant complained of a lack of appropriate procedural response by the domestic authorities to the physical attacks against him on 4 March 2008 and 19 December 2010. He relied on Articles 3 and 8 of the Convention, which read as follows:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 8

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

67. The Court finds, being the master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Guerra and Others v. Italy, 19 February 1998, § 44, Reports of Judgments and Decisions 1998‑I), that the domestic authorities’ procedural obligation related to the incidents at issue might arise under both Articles of the Convention relied upon, namely Articles 3 and 8. However, in order to avoid further analysis as to the issues pertinent to the threshold for the purposes of Article 3 of the Convention, the Court will analyse the circumstances of the present case from the standpoint of Article 8 of the Convention (compare A. v. Croatia, no. 55164/08, § 57, 14 October 2010).

A. Admissibility

1. Applicability of Article 8 of the Convention as regards the events of 4 March 2008

(a) The parties’ arguments

68. The Government submitted, referring to the Court’s judgments in the cases of Tonchev v. Bulgaria, no. 18527/02, 19 November 2009; Kulakov v. Ukraine (dec.), no. 12944/02, 16 November 2010; and Ilieva and Georgieva v. Bulgaria (dec.), no. 9548/07, 17 April 2012, that Article 8 of the Convention had not been applicable to the incident of 4 March 2008. The Government considered that at the time of the events in question the applicant had not been in a particularly vulnerable position, given that he had reached the age of majority, and that he had simply fallen victim to a brawl between two groups that took place in front of his school. The attack had not been directed towards the applicant personally and he had not sustained any serious injuries. This had been confirmed by the relevant medical documentation in the case file and the applicant had failed to substantiate his complaints that he had suffered mental distress.

69. The applicant contended that he had been seriously injured in the attack of 4 March 2008 and that he could have been killed on that occasion. He also submitted that the attack had left him with permanent damage to his physical and mental health.

(b) The Court’s assessment

70. The Court has previously held, in various contexts, that the concept of private life includes a person’s physical and psychological integrity. Under Article 8 States have a duty to protect the physical and moral integrity of an individual from other persons. To that end they are to maintain and apply in practice an adequate legal framework affording protection against acts of violence by private individuals (see X and Y v. the Netherlands, 26 March 1985, §§ 22 and 23, Series A no. 91; Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25 March 1993, § 36, Series A no. 247-C; D.P. and J.C. v. the United Kingdom, no. 38719/97, § 118, 10 October 2002; M.C. v. Bulgaria, no. 39272/98, §§ 150 and 152, ECHR 2003‑XII, and Sandra Janković v. Croatia, no. 38478/05, § 45, 5 March 2009). And such protection, in the context of attacks on the physical integrity of a person, should be ensured through the efficient criminal-law mechanisms (see X and Y v. the Netherlands, cited above, § 27; August v. the United Kingdom (dec.), no. 36505/02, 21 January 2003; and Sandra Janković, cited above, § 36).

71. The Court notes that according to the version of events established by the police, the applicant was hit on the head with a rock, causing him to suffer a minor bodily injury on his forehead, by a group of boys from the Mokošica neighbourhood who had come to the front of the applicant’s school in order to take revenge for a previous fight between a student from the applicant’s school and one of the boys from Mokošica (see paragraph 14 above). It has not been established that the applicant took part in throwing stones or otherwise provoked the event (compare, by contrast, Kulakov, cited above; and Ilieva and Georgieva, cited above, § 30). Upon his trying to leave the schoolyard together with other students the group started to throw rocks in their direction and one of the rocks hit him on the head, causing a three centimetre cut above his right brow bone and knocking him to the ground. He was taken inside the school by his friends and his injuries required immediate medical care.

72. In these circumstances, the Court finds that the incident in question, involving an attack on the applicant’s physical integrity, falls within the scope of the concept of “respect” for “private life” set forth in Article 8 of the Convention (see Sandra Janković, cited above, § 31).

73. Accordingly, the Court rejects the Government’s objection.

2. Compliance with the six-month time-limit as regards the events of 4 March 2008

(a) The parties’ arguments

74. The Government submitted that the applicant had learned on 18 May 2009 and 6 July 2009, when his father had been allowed access to the case file held by the State Attorney’s Office, that there had been no progress in the investigation into the event of 4 March 2008 and that it had been impossible to establish the identity of his attacker. However, he had lodged his application with the Court on 5 July 2011, namely two years later, and had therefore failed to observe the six-month rule.

75. The applicant made no observations in this respect.

(b) The Court’s assessment

76. The Court reiterates that the purpose of the six-month time-limit under Article 35 is to promote legal certainty, by ensuring that cases raising issues under the Convention are dealt with in a reasonable time and that past decisions are not continually open to challenge. The rule also affords the prospective applicant time to consider whether to lodge an application and, if so, to decide on the specific complaints and arguments to be raised (see, for example, Worm v. Austria, 29 August 1997, §§ 32-33, Reports 1997‑V).

77. Normally, the six-month period runs from the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. However, where it is clear from the outset that no effective remedy is available to the applicant, the period runs from the date of the acts or measures complained of. Article 35 § 1 cannot be interpreted in a manner which would require an applicant to seize the Court of his complaint before his position in connection with the matter has been finally settled at the domestic level. Where, therefore, an applicant avails himself of an apparently existing remedy and only subsequently becomes aware of circumstances which render the remedy ineffective, the Court considers that it may be appropriate for the purposes of Article 35 § 1 to take the start of the six-month period from the date on which the applicant first became or ought to have become aware of those circumstances (see Keenan v. the United Kingdom (dec.), no. 27229/95, 22 May 1998, and Edwards v. the United Kingdom (dec.), no. 46477/99, 7 June 2001).

78. The Court notes that on 23 May 2008 the applicant lodged a criminal complaint with the State Attorney’s Office concerning the attack against him on 4 March 2008, which is in principle an adequate and effective remedy as regards the duty to investigate and prosecute acts of violence (see, for example, Beganović v. Croatia, no. 46423/06, § 72-74, 25 June 2009, and M.S. v. Croatia, no. 36337/10, § 77, 25 April 2013). In the ensuing period he asked for information from the State Attorney’s Office and the police about his case on several occasions, urging them to take the necessary measures (see paragraphs 17-21 above).

79. This resulted in the State Attorney’s Office informing the applicant on 8 February 2011 that they had not identified the perpetrators of the attack and that the case was still being treated as a criminal complaint against an unknown perpetrator. The applicant lodged his application with the Court complaining about the procedural inactivity of the prosecuting authorities on 5 July 2011, namely within the six-month time-limit from the date on which he was made fully aware of the status of his case.

80. The Court therefore rejects the Government’s objection.

3. Exhaustion of domestic remedies

(a) The parties’ arguments

81. The Government submitted that the applicant had failed to lodge disciplinary and criminal complaints against the police officers and the State Attorney who had conducted the criminal investigation into the attacks against him, and that he had failed to lodge an action for damages against the State under the State Administration System Act.

82. The applicant considered that he had exhausted all domestic remedies.

(b) The Court’s assessment

83. The Court notes that in a number of cases against Croatia concerning the State’s procedural obligation to investigate acts of violence, it has already rejected the same objections raised by the Government in the case at hand (see Sandra Janković, cited above, §§ 35-36; Beganović, cited above § 56; Đurđević v. Croatia, no. 52442/09, § 67, ECHR 2011 (extracts); D.J. v. Croatia, no. 42418/10, §§ 63-65, 24 July 2012; and Remetin v. Croatia, no. 29525/10, §§ 73-77, 11 December 2012). It sees no reason to depart from this case-law in the present case.

84. Accordingly, the Court rejects the Government’s objection.

4. Abuse of the right of individual application

(a) The parties’ arguments

85. The Government argued that the applicant had not submitted before the Court authentic medical records issued on 4 March 2008 and 20 November 2008, and that he had submitted that his face had been deformed from the attack, which was untrue. In particular, the Government pointed out that the medical record of 4 March 2008 submitted by the applicant had not contained the text “took part in fighting” which had been stated on the original document; and that this record had contained the applicant’s photo, which had not been on the face of the original document. As to the medical record of 20 November 2008 submitted by the applicant, the Government pointed out that it had contained handwritten text and a sketch which the original document had not contained.

86. The applicant made no specific observations in this respect, but invited the Court in one of his submissions to request all relevant documents concerning his case from the domestic authorities.

(b) The Court’s assessment

87. The Court reiterates that an application may be rejected as abusive under Article 35 § 3 of the Convention, among other reasons, if it was knowingly based on misrepresentation or falsehood (see Varbanov v. Bulgaria, no. 31365/96, § 36, ECHR 2000-X, and Bagheri and Maliki v. the Netherlands (dec.), 30164/06, 15 May 2007).

88. The Court notes at the outset of its analysis in this regard that the changes made to the two medical records at issue are obvious modifications which could hardly mislead the Court into believing that they were originals, and in themselves were not able to support the applicant’s case. The Court notes in particular that a colour photo of the applicant was inserted into the medical record of 4 March 2008 – a style of picture which would not ordinarily be found in medical records. The text stating that the applicant took part in fighting has also been erased form that document. However, the applicant had already offered an explanation of how this text came to be erased in the initial stages of the domestic proceedings (see paragraph 10 above) and therefore it cannot be said that he was trying to conceal any essential information. In any event, given the police findings concerning the accident (see paragraph 14 above), the information that the applicant took part in the fighting does indeed appear to be incorrect. Similarly, the medical record of 20 November 2008 contains handwritten text and a sketch highlighting part of the x-ray of the applicant’s skull which is so obviously not part of the original document that the Court could not have been misled into accepting it. The Court is also mindful that the applicant has neither been prosecuted at the domestic level for forgery nor is there any indication that the competent domestic authorities gave any consideration to such possibility.

89. The Court accepts that there was nothing to prevent the applicant from making notes or drawings on his personal medical records. What is relevant for the Court is whether the applicant intentionally submitted or persisted in providing false information or otherwise misleading the Court, which cannot be ascertained in the present case. As to the claim that the applicant’s face was deformed, the Court considers that this is a part of the dispute between the parties about the incident and its consequences which could be a matter of personal perception. As such, it is open for the parties to argue this point and thus for the Court to accept or reject their submissions, but it cannot be considered that claims in this regard constitute knowingly misleading or lying to the Court.

90. Against the above background the Court considers that the Government’s objection must be rejected.

5. Conclusion

91. The Court notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

(a) The applicant

92. The applicant submitted that he had been attacked twice by the same group of hooligans from the Mokošica neighbourhood, although this had occurred in two separate incidents. As to the first attack that took place on 4 March 2008, he pointed out that the domestic authorities had not taken any steps to prosecute and punish the perpetrators for more than five years, although the police report had indicated that the domestic authorities had been well aware of their identities. The police and the school administration had failed to take the necessary measures to protect students from physical assault. Moreover, the police had not taken all necessary measures after the attack to investigate the circumstances in which it had occurred: they had not questioned any witnesses, lodged criminal complaints with the State Attorney’s Office or instituted minor offences proceedings in the Minor Offences Court. The State Attorney’s Office had done nothing to investigate the attacks and after five years there was the possibility that the prosecution could become time-barred. Had the State Attorney’s Office considered that there was no reason to institute proceedings, it should have dismissed his complaint and allowed him to prosecute the matter himself as a subsidiary prosecutor. As to the attack of 19 December 2010, the applicant pointed to the significant delays in scheduling hearings before the Dubrovnik Municipal Court and asserted that he had been threatened by one of the Mokošica group with the aim of making him withdraw his criminal complaint.

(b) The Government

93. As regards the incident of 4 March 2008, the Government argued that the police had acted promptly and diligently in response to the information that a fight was planned to take place in front of the Naval High School. Nothing from the applicant’s statement at the time had indicated a violent attack against him and therefore the domestic authorities had only taken further steps when the applicant had lodged his criminal complaint. Although the police had taken all necessary investigative steps, they had been unable to identify the exact person who had attacked the applicant, which had been crucial in this case. There had been no delays in the course of the investigation and the State could not be held responsible for not identifying every offender. The applicant had been allowed access to the case file but he had failed to appear on 14 July and 19 August 2011 to inspect and copy the case file. As regards the applicant’s complaint that he had not been able to take over the prosecution, the Government pointed out that the applicant, just like the State Attorney, could not prosecute an unknown perpetrator. On the other hand, given that the applicant had complained that this had been a deliberate attack against him, the prosecution could not have been instituted without identifying the specific perpetrator who had thrown a rock at the applicant.

94. The Government further contended that the domestic authorities had acted diligently in connection with the attack of 19 December 2010. They had taken all necessary investigative steps and had indicted two individuals in the competent criminal court only eight months after the incident. A criminal complaint against a third suspect had been rejected and the applicant had had every opportunity to pursue the prosecution as a subsidiary prosecutor had he considered it appropriate. He had been allowed to effectively participate in the proceedings and it had been his responsibility to use that right diligently. Nothing in the case file suggested any irregularity in the work of the State Attorney’s Office or the Dubrovnik Municipal Court. Lastly, the Government considered that the applicant’s arguments as to the existence of an organised group from the Mokošica neighbourhood had been misplaced and unsubstantiated. Such a group had existed in the 1990s but there was no evidence that it was still active. It was true that the criminal prosecution had been pending against M.N. for making death threats against the applicant with the aim of intimidating him to withdraw his criminal complaint, but the Government considered that it had not been sufficient evidence that the applicant had been attacked by an organised group.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

95. The acts of violence such as those alleged by the applicant require the States to adopt adequate positive measures in the sphere of criminal-law protection. Where attacks on one’s physical integrity come from a private individual, the Convention does not necessarily require State‑assisted prosecution against the attacker in order to secure the applicant’s Convention rights (see Sandra Janković, cited above, § 50). Thus, in such instances, it is conceivable under the Convention that the domestic law afford the applicant a possibility to pursue the prosecution of his attacker, either as a private prosecutor or as the injured party in the role of a subsidiary prosecutor (see M.S., cited above, § 75).

96. In each case, however, irrespective whether the prosecution remained at the hands of the domestic authorities (see, mutatis mutandisOtašević v. Serbia, no. 32198/07, § 25, 5 February 2013) or the applicant has availed himself of the possibility to pursue the prosecution of his attacker, the Court must examine the effectiveness and the manner in which the relevant criminal-law mechanisms were implemented (see Sandra Janković, cited above, § 50; and M.S., cited above, § 75; and, mutatis mutandisV.D. v. Croatia, no. 15526/10, § 53, 8 November 2011; Butolen v. Slovenia, no. 41356/08, § 70, 26 April 2012; and Otašević, cited above, §§ 34-37).

(b) Application of these principles to the present case

97. The Court notes that there is no evidence before it that the domestic authorities, notably the police and the school administration, failed to take measures to protect the applicant from the physical attack by a group of boys from the Mokošica neighbourhood, of which they knew or ought to have known at the time of the events (see, for example, Van Colle v. the United Kingdom, no. 7678/09, § 108, 13 November 2012 and cases cited therein). Moreover, it observes that as soon as the police was informed of the possible fighting in front of the school, they immediately arrived at the scene but at that time there was no fighting going on (see paragraphs 6 and 7 above).

98. Thus the Court considers that the present case concerns the domestic authorities’ procedural response to two acts of violence against the applicant, both allegedly performed by a group of boys from the Mokošica neighbourhood of Dubrovnik. Since the attacks took place on different dates and at different locations the Court considers that it should approach them separately.

99. However, given that, according to the Government, the domestic authorities were aware that a group of hooligans from Mokošica had existed in Dubrovnik in 1990s, in the light of certain aspects of the circumstances of the present case, such as the police report of 2 July 2008 which referred to the applicant’s attackers as a “group of boys from Mokošica” (see paragraph 14 above) and the fact that criminal proceedings are pending against an individual who made death threats against the applicant with the aim of intimidating him to withdraw his criminal complaints (see paragraph 47 above), the Court will be particularly mindful in assessing the adequacy of the domestic authorities’ procedural response to the violent attacks against the applicant, and the necessity to achieve effective protection and deterrence of violent acts when the allegations have been made that they were a result of organised hooliganism.

(i) The incident of 4 March 2008

100. The Court notes, as regards the criminal-law mechanisms provided in the Croatian legal system, that it found in the Sandra Janković case (cited above) that violent acts committed by private individuals are prohibited in a number of separate provisions of the Croatian Criminal Code (see paragraph 54 above).

101. Furthermore, as to the criminal law sphere, the Croatian legislation distinguishes between criminal offences to be prosecuted by the State Attorney’s Office, either of its own motion or upon a private application, and those to be prosecuted by means of a private prosecution. The latter category concerns criminal offences of a lesser nature. Thus, prosecution in respect of the criminal offences of violent behaviour, alleged by the applicant, is to be undertaken by the State Attorney’s Office, of its own motion (see paragraphs 54 and 55 above).

102. The Croatian legal system also envisages the possibility of the injured party acting as a subsidiary prosecutor. In respect of criminal offences for which the prosecution is to be undertaken by the State Attorney’s Office, either of its own motion or upon a private application, where the Office declines to prosecute on whatever ground, the injured party may take over the prosecution as a subsidiary prosecutor (see paragraph 56 above). Thus, a requirement of providing criminal law mechanisms in respect of violent acts by private parties has been satisfied.

103. However, providing an appropriate legal framework for protecting the individuals from the violent attacks on their personal integrity is not sufficient. The Court will next examine whether or not the impugned regulations and practices, and in particular the domestic authorities’ compliance with the relevant procedural rules, as well as the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case, were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under Article 8 of the Convention (see Sandra Janković, cited above, § 51).

104. The Court notes that on the day of the incident the police were informed that a mass fight was planned in front of the Naval High School. After having intervened at the scene, the police officers found the applicant with an injury on his forehead, caused by a rock thrown by a group of boys from Mokošice at the direction of the applicant and other students who were trying to leave the schoolyard. The applicant’s injury required immediate medical care (see paragraphs 6-8 above).

105. Although the available information concerning the incident suggested an act of violent behaviour punishable under the Criminal Code (see paragraph 54 above), the police took no further action concerning the event, such as attempting to identify potential eyewitnesses, nor did they inform the State Attorney’s Office of the incident and seek further instructions. Instead, the first investigative actions were only carried out in June 2008, namely three months later, after the applicant lodged a complaint with the State Attorney’s Office.

106. In this respect, the Court reiterates that a requirement of promptness and reasonable expedition is an implicit and essential requirement in the context of the State’s procedural obligation, which the period of three months of complete inactivity at the initial stages of this case does not meet (compare, mutatis mutandisDenis Vasilyev v. Russia, no. 32704/04, §§ 101-102, 17 December 2009; and Mityaginy v. Russia, no. 20325/06, § 57, 4 December 2012).

107. Furthermore, the Court notes that after the State Attorney’s Office ordered the police to investigate the circumstances of the incident, they submitted a report on 2 July 2008 identifying a number of individuals who had belonged to the group that attacked the applicant (see paragraph 14 above). However, no further measures were taken afterwards, which amounts to six years of inactivity to date.

108. Although it is not the Court’s task to instruct the domestic authorities as to the measures which should have been taken, or to decide on individual criminal-law liability (see, inter aliaBeganović, cited above, § 78), it cannot fail to observe that the domestic authorities never attempted to carry out any further measures, or to open any form of judicial investigation, in order to determine the liability of the identified individuals who had belonged to the group attacking the applicant.

109. In this respect the Court notes that the relevant domestic case-law regarding the responsibility of accomplices does not require that the exact individual who committed the act constituting an offence be established (see paragraph 65 above). It is therefore regrettable that the Government have continued to assert that the authorities’ inability to conduct further investigation and a prosecution in the present case was to be explained by the failure to identify the exact perpetrator who threw a rock at the applicant (compare Members of the Gldani Congregation of Jehovah’s Witnesses and Others v. Georgia, no. 71156/01, § 118, 3 May 2007), without justifying that assertion through an examination by the competent authorities of the potential for them to apply that case-law in the present case.

110. Having said that, the Court also notes that domestic law provided for the possibility of taking judicial investigative actions under the 1997 Code of Criminal Procedure, or prosecutorial, and in some instances, judicial investigative actions under the 2008 Code of Criminal Procedure in order to advance criminal investigations into the offences committed by unknown perpetrators (see paragraphs 58, 62 and 63 above). However, any such actions, as already noted, have never been taken in the present case.

111. This inactivity on the part of the State Attorney’s Office also prevented the applicant from taking over the investigation as a subsidiary prosecutor, or a private prosecutor as the case might be, and consequently denied him the ability to bring proceedings before a court of competent jurisdiction. The situation is still unclear for the applicant to take over the prosecution, as the State Attorney’s Office has not yet taken a decision to dismiss the complaint (see Jasar v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, no. 69908/01, § 59, 15 February 2007).

112. Although it is primarily for the prosecuting authorities to investigate and prosecute the attack against the applicant, the Court would reiterate that where domestic law affords the applicant the ability to pursue a prosecution of his attacker, either as a private prosecutor or as the injured party in the role of subsidiary prosecutor, and the applicant avails himself of this possibility, the Court will examine the effectiveness and the manner in which the criminal-law mechanism was implemented (see M.S. v. Croatia, cited above, § 75; and, mutatis mutandisOtašević, cited above, §§ 25 and 34-37, 5 February 2013). Thus, had the domestic authorities taken the necessary measures allowing the applicant to pursue his criminal complaint before the competent courts, and if the ensuing court proceedings showed to be effective, that could have satisfied the State’s procedural obligation under the Convention (compare Otašević, cited above, §§ 34-37). In any event, they have failed to do so although in that case it would always remain open for the prosecuting authorities to take over the prosecution from the applicant if they considered it appropriate and necessary (see paragraphs 56 and 60 above).

113. The foregoing considerations disclose, in the Court’s view, a series of serious shortcomings in relation to the domestic authorities’ procedural obligations under the Convention as regards the violent attack against the applicant of 4 March 2008.

(ii) The incident of 19 December 2010

114. The Court notes that in relation to the events of 19 December 2010, when the applicant was attacked by a group in a bar, the police immediately responded at the scene and interviewed several people (see paragraphs 24-27 above).

115. However, although the applicant’s allegations, supported by the injuries he had sustained, suggested a violent attack against his physical integrity, the police never informed the State Attorney’s Office of the event or sought further instructions (see paragraph 57 above; Articles 171 and 173 of the 1997 Code of Criminal Procedure).

116. The investigation was resumed only in April 2011, namely five months later, after the applicant complained to the State Attorney’s Office (see paragraph 36 above). In this respect the Court can only reiterate its above findings concerning the same problem of police inactivity already observed in relation to the attack of 4 March 2008 (see paragraph 105 above).

117. The Court notes that the further police activities ordered by the State Attorney’s Office resulted in a judicial investigation before an investigating judge of the Dubrovnik County Court, and eventually on 28 July 2011 an indictment being brought against two people in the Dubrovnik Municipal Court on charges of their violent behaviour against the applicant (see paragraphs 41 and 45 above).

118. The first trial hearing was scheduled for 22 January 2013 – almost a year and a half after the indictment was lodged and more than two years after the incident (compare, mutatis mutandisFırat Can v. Turkey, no. 6644/08, § 45, 24 May 2011) – only to be adjourned again. In the meantime, the Dubrovnik Municipal Court did not conduct any relevant procedural activity. The Government has not provided any explanation for such a protracted course of proceedings. It is true that a trial judge asked the president of the court to be exempted from sitting on the case on 1 September 2011, but this can hardly justify such a long period of inactivity.

119. Furthermore, the Court notes that although certain procedural actions have been taken in the period between June and August 2013, when the medical expert submitted his report, the proceedings again came to a standstill and, according to the available information, no further actions have been taken to date (see paragraphs 50-52 above).

120. The result of this conduct on the part of the domestic authorities is that, more than three years after the applicant was attacked, those responsible have still not been ascertained and held accountable. In such circumstances, the Court concludes that the authorities have failed to comply with the requirement of promptness implicit in the procedural obligation to prosecute acts of violence under the Convention (see, mutatis mutandisArtyomov v. Russia, no. 14146/02, § 179, 27 May 2010).

121. Accordingly, all the above circumstances make it sufficient for the Court to conclude that the domestic authorities failed in their obligation to effectively and expeditiously respond to the allegations of violence against the applicant (compare, mutatis mutandisAngelova and Iliev v. Bulgaria, no. 55523/00, § 103, 26 July 2007; Şandru and Others v. Romania, no. 22465/03, § 78, 8 December 2009; and Artyomov, cited above, § 179).

(iii) Conclusion

122. In the Court’s view, the impugned practices in the circumstances of the present case did not provide adequate protection to the applicant against attacks on his physical integrity and showed that the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s procedural obligations under Article 8 of the Convention.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

123. Lastly, the applicant cited Articles 6, 13 and 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention, without providing any further relevant substantiation but merely reiterating his previous arguments.

124. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded, and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

125. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

126. The Court notes that the applicant failed to submit a claim for just satisfaction or for costs and expenses under Rule 60 of the Rules of Court and as requested by the Court. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account (see Trifković v. Croatia, no. 36653/09, § 146, 6 November 2012).

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaints about the alleged lack of appropriate procedural response by the domestic authorities concerning the physical attacks against the applicant on 4 March 2008 and 19 December 2010, under Article 8 of the Convention, admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 8 of the Convention;

3. Holds that there is no call to award the applicant just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 24 July 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                                   Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar                                          President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde