Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske, koju su Sudu podnele dve hrvatske državljanke, gđa Lenka Bilbija i gđa Sanja Blažević (podnositeljke predstavke), dana 21.juna 2013.godine. Podnositeljke predstavke su naročito prigovorile nedostatku delotvornog postupka pred domaćim javnim organima u pogledu smrti njihove majke, koja je navodno uzrokovana nesavesnim lečenjem, suprotno članovima 2, 8 i 13 Konvencije. Početkom decembra 2013.godine Vlada je obaveštena o ovim prigovorima.

Podnositeljke predstavke su rođene 1958. odnosno 1961.godine i žive u Zagrebu. Početkom februara 2001.godine, njihova majka je umrla nakon što je primljena zbog respiratornih problema u Klinički bolnički centar Jordanovac, instituciju javnog zdravstva. Obdukcija je pokazala da je uzrok smrti bila respiratorna insuficijencija koja je dovela do srčanih komplikacija. Odlučile su, na osnovu međusobnog dogovora, da će prva podnositeljka iskoristiti pravna sredstva u vezi smrti njihove majke. U julu 2001.godine se obratila Ministarstvu zdravlja, ali nije mogla da nabavi potrebnu medicinsku dokumentaciju, a inspektori nisu preduzeli nikakve daljnje radnje u odnosu na njene prigovore. Početkom oktobra 2002.godine prva podnositeljka je podnela pritužbu Hrvatskoj lekarskoj komori navodeći da joj je majka umrla u nejasnim okolnostima koje su teško pogodile njenu porodicu. Pošto je propustila da navede ime lekara na kog se pritužba odnosi, kao i medicinsku ustanovu, njena pritužba se smatrala povučenom. U martu 2003.godine je konkretizovala pritužbu, a Ministarstvo je zatražilo od bolnice da dostavi izveštaj o smrti njene majke. Bolnica je dostavila traženu dokumentaciju. Početkom maja 2003.godine, Komisija je obavestila prvu podnositeljku predstavke da nije utvrdila nikakvu nesavesnost u lečenju njene majke. Kako postupak pred HLK nije dao rezultate kakve je očekivala, krajem novembra 2003.godine, prva podnositeljka je podnela tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv odluke Izvršnog odbora HLK-a. Po tužbi nije rešavano tokom nekoliko narednih godina, navodno zbog zaostataka u tom sudu. U februaru 2007.godine, nakon druge pritužbe podnositeljke, Ministarstvo pravosuđa je zatražilo od Upravnog suda da dostavi izveštaj o napretku predmeta. Početkom oktobra 2007.godine Upravni sud je odbacio podnositeljičinu tužbu kao nedopuštenu zbog toga što odluka Izvršnog odbora HLK nije upravni akt koji se odnosi na neko njeno pravo ili obavezu ili pravni interes. Početkom januara 2008.godine, podnela je ustavnu tužbu Ustavnom sudu RH. Iako je u više navrata požurivala Ustavni sud, tek sredinom decembra 2013.godine Ustavni sud je doneo odluku i i odbio njenu tužbu kao neosnovanu.

Početkom februara 2004.godine, prva podnositeljka je podnela krivičnu prijavu Opštinskom državnom odvetništvu u Zagrebu zbog nesavesnog lečenja njene majke od strane nepoznatog medicinskog osoblja. Kako se tokom narednih godina nije dešavalo ništa, obratila se Ministarstvu pravosuđa, koje je pozvalo Državno odvetništvo da podnese izveštaj o stanju predmeta. Državno odvetništvo je zatražilo od istražnog sudije Županjskog suda u Zagrebu medicinsko veštačenje o okolnostima smrti majke podnositeljke predstavke, u martu 2007.godine. Početkom januara 2008.godine veštak je izradio nalaz i mišljenje, ali u njemu nije bilo nikakvih naznaka nesavesnosti u lečenju. Zbog toga je Državno ovetništvo odbacilo krivičnu prijavu, zbog nepostojanja osnovane sumnje da je učinjeno krivično delo.

U odnosu na navode podnositeljki da je povređen član 2 Konvencije, s obzirom na ukupnu dužinu trajanja postupka, Sud ne može da ne primeti nekoliko dugih razdoblja neobjašnjive neaktivnosti domaće vlasti. Sud nalazi da relevantni mehanizmi domaćeg pravnog sistema nisu u praksi osigurali delotvoran i brz odgovor vlasti u skladu sa procesnim obavezama države iz člana 2 Konvencije. Dakle, došlo je do povrede ovog člana.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET BILBIJA I BLAŽEVIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 62870/13)

PRESUDA

STRASBOURG

12. siječnja 2016.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Bilbija i Blažević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, Predsjednica,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Georges Ravarani, suci,
i Abel Campos, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. prosinca 2015., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 62870/13) protiv Republike Hrvatske što su ga 21. lipnja 2013. godine, dvije hrvatske državljanke, gđa Lenka Bilbija i gđa Sanja Blažević („podnositeljice zahtjeva”) podnijele Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
Podnositeljice zahtjeva zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
Podnositeljice zahtjeva su posebice prigovorile nedostatku djelotvornog postupka pred domaćim javnim tijelima u pogledu smrti njihove majke, koja je navodno uzrokovana nesavjesnim liječenjem, suprotno članku 2., 8. i 13. Konvencije.
Dana 4. prosinca 2013. godine Vlada je obaviještena o gore navedenim prigovorima.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljice zahtjeva rođene su 1958. odnosno 1961. godine i žive u Zagrebu.

A. Pozadina predmeta

Dana 13. veljače 2001. godine, majka podnositeljica zahtjeva umrla je nakon što je primljena zbog respiratornih problema u Klinički bolnički centar Jordanovac (dalje u tekstu: „Bolnički centar”), instituciju javnog zdravstva.
Obdukcija koju je sljedećeg dana izvršio Zavod za opću patologiju i patološku anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pokazala je da je uzrok smrti bila respiratorna insuficijencija koja je dovela do srčanih komplikacija.
Podnositeljice zahtjeva obaviještene su o nalazima obdukcije te su im objašnjene mjere koje su poduzete u liječenju njihove majke.

B. Administrativni stegovni postupak

Podnositeljice zahtjeva su na temelju međusobnog dogovora odlučile da će prva podnositeljica iskoristiti pravna sredstva u vezi smrti njihove majke.
U srpnju 2001. godine prva podnositeljica se u Ministarstvu zdravstva (dalje u tekstu “Ministartsvo) susrela s dva zdravstvena inspektora kojima je prigovorila kako nije u mogućnosti pribaviti majčinu medicinsku dokumentaciju te na okolnosti u kojima je majka umrla. Inspektori, međutim, nisu poduzeli nikakve daljnje radnje u odnosu na njezine prigovore.
Dana 1. listopada 2002. godine prva podnositeljica podnijela je pritužbu Hrvatskoj liječničkoj komori (dalje u tekstu: „HLK”) navodeći da joj je majka umrla u nejasnim okolnostima koje su teško pogodile njezinu obitelj. Također je izrazila svoje nezadovoljstvo funkcioniranjem zdravstvenog sustava i posebice prigovorila na vlastito liječenje.
Po primitku pritužbe prve podnositeljice, Povjerenstvo za stručni nadzor Hrvatske liječničke komore (dalje u tekstu: „Povjerenstvo”) pozvalo je prvu podnositeljicu da navede na kojeg liječnika i koju medicinsku ustanovu se odnosi njezina pritužba.
Dopisom od 28. veljače 2003. godine Povjerenstvo je obavijestilo prvu podnositeljicu kako smatra da je povukla svoju pritužbu obzirom da ju je propustila konkretizirati kao što su tražili.
Dana 17. ožujka 2003. godine prva podnositeljica odgovorila je na dopis Povjerenstva, tvrdeći da je sigurno došlo do nekog nesporazuma u vezi s dopisima koje je primila od njih. Navela je da se njezina pritužba odnosi na bolnicu, njezinog ravnatelja i liječnika, LJ.P., te voditelja Odjela intenzivne njege, B.S. Prva podnositeljica posebice je navela kako njezina obitelj nikada nije primila nikakvu relevantnu dokumentaciju vezanu uz smrt njezine majke. Preslika tog odgovora poslana je Ministarstvu.
Nakon primitka pritužbe prve podnositeljice, Ministarstvo je zatražilo od bolnice da dostavi izvješće o smrti njezine majke.
Dana 16. travnja 2003. bolnica je Ministarstvu dostavila izvješće koje se odnosi na liječenje majke podnositeljica zahtjeva i na okolnosti njezine smrti.
Dana 30. travnja 2003. godine Ministarstvo je proslijedilo sve dostupne dokumente Povjerenstvu i zatražilo izvješće o poduzetim radnjama u vezi s pritužbom prve podnositeljice.
Dopisom od 2. svibnja 2003. godine Povjerenstvo je obavijestilo prvu podnositeljicu da nije utvrdilo nikakvu nesavjesnost u liječenju njezine majke.
Prva podnositeljica prigovorila je tim nalazima 6. lipnja 2003. godine. Naglasila je da njezina obitelj nikada nije dobila nikakav konkretan dokument koji navodi uzrok majčine smrti i da u dopisu koji je primila od Povjerenstva nije bilo relevantnog obrazloženja.
20. Dana 15. srpnja 2003. godine prva podnositeljica dodatno se očitovala o svom prigovoru i 20. studenoga 2003. godine pozvala HLK da donese odluku o tom pitanju.
Dana 21. listopada 2003. godine Izvršni odbor Hrvatske liječničke komore, kao drugostupanjsko tijelo HLK-a, odbio je pritužbu prve podnositeljice kao neosnovanu i potvrdio odluku Povjerenstva. Također je obavijestio prvu podnositeljicu kako protiv navedene odluke može podnijeti tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske.
Nakon što je primila odluku Izvršnog odbora HLK-a, prva podnositeljica zatražila je od HLK-a objašnjenje koje se odnosi na postupak pred njim. Dana 4. prosinca 2003. godine zaprimila je odgovor od HLK-a u kojem se navodi da je bila obaviještena o tome da može podnijeti tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske te da nema potrebe da HLK-a dalje komunicira s njom u vezi tog pitanja.
Dana 24. studenoga 2003. godine prva podnositeljica podnijela je tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv odluke Izvršnog odbora HLK-a. Tvrdila je da tijela HLK-a nisu odgovorila na njezine podneske i da nisu pravilno procijenila okolnosti smrti njezine majke.
Dana 24. travnja 2006. godine prva podnositeljica požurila je Upravni sud Republike Hrvatske da ispita njezin predmet. Dana 11. svibnja 2006. godine zaprimila je odgovor od Upravnog suda Republike Hrvatske u kojem se navodi da zbog zaostataka na tom sudu njezin predmet još nije ispitan.
Podnositeljica zahtjeva je tada podnijela pritužbu Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske glede načina na koji je Upravni sud Republike Hrvatske postupio u njezinom predmetu, i 4. listopada 2006. godine Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske zatražilo je od Upravnog suda Republike Hrvatske da dostavi izvješće o tom pitanju. Upravni sud Republike Hrvatske odgovorio je 14. studenoga 2006. godine, ponavljajući svoje prethodno objašnjenje razloga zbog kojih predmet nije ispitan.
Dana 14. veljače 2007. godine, nakon druge pritužbe prve podnositeljice, Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske zatražilo je od Upravnog suda Republike Hrvatske da dostavi izvješće o napretku u predmetu.
Dana 2. ožujka 2007. godine Ured Predsjednika Republike Hrvatske, na temelju pritužbe prve podnositeljice, pozvao je Upravni sud Republike Hrvatske da ubrza postupak u njezinom predmetu.
Dana 5. listopada 2007. godine Upravni sud Republike Hrvatske odbacio je podnesiteljičinu tužbu kao nedopuštenu zbog toga što odluka Izvršnog odbora HLK-a nije upravni akt koji se odnosi na neko njezino pravo ili obvezu ili pravni interes.
Dana 8. siječnja 2008. godine prva podnositeljica podnijela je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovorivši neučinkovitosti postupka pred nižim tijelima i nemogućnosti da njezina obitelj dobije bilo kakve konkretne informacije o okolnostima smrti njezine majke.
Dana 27. veljače 2010. prva podnositeljica požurila je Ustavni sud Republike Hrvatske da ispita njezin predmet. U međuvremenu je dopunila svoju ustavnu tužbu dodatnim tvrdnjama i prigovorima, prigovorivši posebice na pretjerano dugo trajanje postupka u njezinom predmetu.
Dana 19. kolovoza 2010. godine prva podnositeljica također je zatražila od Ustavnog suda Republike Hrvatske da joj omogući uvid u spis predmeta.
U međuvremenu je prva podnositeljica podnijela pritužbe raznim domaćim tijelima, uključujući i Ured predsjednika Republike Hrvatske, Ured Predsjednika Vlade Republike Hrvatske i Klubu zastupnika u Hrvatskom saboru, glede neučinkovitosti odgovora domaćih vlasti na njezine pritužbe o majčinoj smrti.
Dana 26. studenoga 2012. godine, u odgovoru na pitanje Kluba zastupnika, Ministarstvo je naglasio da nikada nije poduzelo nijednu radnju unutar svoje nadležnosti glede predmeta podnositeljica zahtjeva, iako je razmotrilo postupak pred nadležnim tijelima HLK-a i obavijestilo prvu podnositeljicu o svojim nalazima u vezi s odlukama HLK-a.
Dana 17. prosinca 2013. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositeljice od 8. siječnja 2008. godine kao neosnovanu (vidi prethodni odlomak 29.), potvrdivši rješenje Upravnog suda Republike Hrvatske. Također je proglasio nedopuštenim naknadne prigovore podnositeljice uz obrazloženje da su podneseni izvan roka te da nisu bila iscrpljena pravna sredstva koja se odnose na duljinu trajanja postupka. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske uručena je prvoj podnositeljici 14. siječnja 2014. godine.

C. Kazneni postupak

Dana 6. veljače 2004. godine prva podnositeljica podnijela je kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu radi nesavjesnog liječenja od strane nepoznatog medicinskog osoblja. Konkretno, prva podnositeljica tvrdila je da je nakon što je primljena u bolnicu njezina majka dobila lijek na koji je bila alergična i koji je izazvao alergijsku reakciju i daljnje medicinske komplikacije koje su dovele do njezine smrti.
Nakon podnošenja kaznene prijave prva podnositeljica nekoliko je puta poslala upit Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu o napretku u istrazi.
Dana 13. rujna 2006. godine prva podnositeljica podnijela je požurnicu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu pozivajući ga da ispita njezinu kaznenu prijavu.
Kako nije dobila odgovor od Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, prva podnositeljica podnijela je pritužbu Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske radi nepoduzimanja radnji u pogledu njezine požurnice.
Na temelju pritužbe prve podnositeljice, 4. listopada 2006. godine Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske zatražilo je izvješće o stanju predmeta od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.
Budući da nije dobilo odgovor, 14. veljače 2007. godine Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske ponovno je pozvalo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske da podnese izvješće o stanju predmeta.
Dana 1. ožujka 2007. godine Državno odvjetništvo Republike Hrvatske obavijestilo je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske i prvu podnositeljicu kako je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu zatražilo od istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu da odredi medicinsko vještačenje o okolnostima smrti majke podnositeljica zahtjeva. Također je naglasilo da o tome treba obavijestiti prvu podnositeljicu zbog toga što je bila pravodobno obaviještena o stanju predmeta nakon što je poslala upit Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
Nakon primitka te informacije prva je podnositeljica poslala nekoliko upita Županijskom sudu u Zagrebu koji su se odnosili na status predmeta. Dana siječnja 2008. godine bila je obaviještena od strane tog suda da Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu nikada nije zatražilo istražne radnje u odnosu na kaznenu prijavu.
U međuvremenu, 21. prosinca 2007. godine, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu utvrdilo je da je spis predmeta prve podnositeljice izgubljen te naredio obnovu spisa.
Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu također je naložilo policiji da provede istragu o okolnostima navedenim u kaznenoj prijavi prve podnositeljice. Osim toga, zatražilo je od Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da dostavi izvješće o obdukciji te je zatražilo izradu nalaza i mišljenja vještaka o okolnostima smrti majke podnositeljica zahtjeva.
Dana 2. siječnja 2008. godine policija je sastavila izvješće o razgovorima s liječnikom opće prakse, koji je liječio majku podnositeljica zahtjeva i liječnikom B.S. Potonji je negirao bilo kakvo nesavjesno liječenje i davanje lijeka na koji je majka podnositeljica zahtjeva bila alergična. Njegovu je izjavu potvrdio ravnatelj bolnice, liječnik LJ.P. Policija je također pribavila relevantnu medicinsku dokumentaciju koja se odnosila na liječenje i smrt majke podnositeljica zahtjeva.
Dana 8. siječnja 2008. godine vještak, liječnik J.Š. izradio je nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uzrok smrti majke podnositeljica zahtjeva bila akutna nedovoljna dišna funkcija koja je dovela do srčanih komplikacija. U nalazu i mišljenju nije bilo nikakvih naznaka nesavjesnosti u liječenju od strane liječnika u bolnici.
Dana 25. siječnja 2008. godine Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo je kaznenu prijavu prve podnositeljice zbog toga što nije postojala osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo prilikom liječenja majke podnositeljica zahtjeva. Prva podnositeljica obaviještena je da može preuzeti kazneni progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja.
Dana 13. veljače 2008. prva podnositeljica zatražila je od Općinskog državnog odvjetništvu u Zagrebu da joj dostavi presliku cjelokupnog spisa predmeta.
Dana 21. veljače 2008. godine, nakon što je primila relevantnu dokumentaciju od Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, prva podnositeljica je pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu preuzela kazneni progon te protiv liječnika B.S. podnijela optužni prijedlog radi nesavjesnog liječenja.
U međuvremenu, prva podnositeljica podnijela je pritužbe raznim domaćim tijelima o neučinkovitosti postupanja Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, te je 11. travnja 2008. godine dobila odgovor od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske kojim se izražava žaljenje zbog dugotrajnosti postupka povodom njezine kaznene prijave.
Dana 7. kolovoza 2008. godine Općinski kazneni sud u Zagrebu zatražio je od Općinskog državnog odvjetništvu u Zagrebu da mu proslijedi relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na predmet prve podnositeljice.
Dokumentacija je dostavljena 16. listopada 2008. godine.
Dana 16. ožujka 2009. godine Općinski kazneni sud u Zagrebu pozvao je prvu podnositeljicu da ispravi svoj optužni prijedlog kako to zahtijeva mjerodavno domaće pravo glede činjenične i pravne osnove na kojima se temelji optužba protiv liječnika B.S.
Dana 30. ožujka 2009. godine prva podnositeljica podnijela je optužnicu protiv liječnika B.S. radi kaznenog djela nesavjesnog liječenja.
Budući da nije bilo napretka u postupku, 13. studenoga 2009. godine podnositeljica pozvala je Općinski kazneni sud u Zagrebu da ispita njezin predmet.
Dana 22. prosinca 2009. godine Općinski kazneni sud u Zagrebu zatražio je nalaz i mišljenje vještaka o liječenju i smrti majke podnositeljica zahtjeva. Zatražio je od istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu da nadgleda provođenje te postupovne radnje.
Nalaz i mišljenje vještaka od 11. ožujka 2010. godine, koje su izradili liječnici D.M. i I.Š., ukazivalo je da nije bilo nepravilnosti u liječenju majke podnositeljica zahtjeva. Utvrđeno je da lijek, na koji je majka podnositeljica zahtjeva bila alergična, nije korišten niti je postojala namjera da bude korišten tijekom njezinog liječenja 13. veljače 2001. godine. Vještaci su također isključili mogućnost da je majka podnositeljica zahtjeva umrla zbog posljedice alergijske reakcije.
Prva podnositeljica zaprimila je nalaz i mišljenje vještaka 27. kolovoza 2010. godine.
Dana 22. rujna 2010. godine prva podnositeljica osporila je nalaz i mišljenje vještaka, tvrdeći da nisu ispitani svi aspekti liječenja i smrti njezine majke. Prva podnositeljica je stoga predložila da se vještacima odredi da preispitaju i sukladno tome dopune svoje nalaze.
Dana 4. travnja 2011. godine izvanraspravno vijeće Općinskog kaznenog suda u Zagrebu vratilo je optužnicu prvoj podnositeljici, naloživši joj da pokrene istragu pred istražnim sucem Županijskog suda u Zagrebu.
Prva podnositeljica postupila je po tom nalogu i 25. travnja 2011. godine zatražila da se pokrene istraga pred istražnim sucem Županijskog suda u Zagrebu.
Dana 14. listopada 2011. godine istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu ispitao je liječnika B.S., koji je negirao bilo kakvo nesavjesno liječenje, tvrdeći da se lijek na koji je majka podnositeljica zahtjeva bila alergična nije koristio niti je bio propisan za njezino liječenje.
Dana 12. prosinca 2011. godine istražni sudac se nije složio s prijedlogom prve podnositeljice da se pokrene istraga i proslijedio je spis predmeta izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu radi donošenja odluke.
Dana 16. veljače 2012. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo je zahtjev prve podnositeljice za pokretanjem istrage zbog nedostatka dokaza o tome da je počinjeno kazneno djelo nesavjesnog liječenja. Prva podnositeljica je osporila tu odluku podnošenjem žalbe Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
U međuvremenu, prva podnositeljica podnijela je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku zbog duljine trajanja kaznenog postupka i 18. rujna 2012. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je povredu njezinog prava na suđenje u razumnom roku i dosudio joj 2.500 hrvatskih kuna (HRK) na ime naknade neimovinske štete (otprilike 340 EUR).
Dana 28. studenoga 2012. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu prve podnositeljice i potvrdio odluku Županijskog suda u Zagrebu od 16. veljače 2012. godine (vidi prethodni odlomak 64.). Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske uručena je prvoj podnositeljici 24. prosinca 2012. godine.
Prva podnositeljica je zatim podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovorivši neučinkovitosti postupka pred nižim sudovima i njihovom neuspjehu da rasvijetle okolnosti oko smrti njezine majke.
Dana 28. veljače 2013. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu kao nedopuštenu zbog toga što se rješenja nižih sudova nisu odnosila na niti jedno njezino pravo ili obvezu, kao ni na optužbu da je počinila kazneno djelo. Ta je odluka Ustavnog suda uručena prvoj podnositeljici 12. siječnja 2013.
Dana 28. ožujka 2013. godine prva podnositeljica podnijela je zahtjev za ponavljanje postupka Županijskom sudu u Zagrebu, pozivajući se na proceduralne propuste u postupanju s njezinim predmetom.
Dana 29. listopada 2013. godine Županijski sud u Zagrebu odbio je zahtjev kao neosnovan, što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske 20. ožujka 2014. godine.

D. Ostale mjerodavne činjenice

Dana 27. kolovoza 2013. godine prva podnositeljica podnijela je kaznenu prijavu protiv vještaka medicinske struke, D.M. i I.Š., tvrdeći da su iznijeli lažne dokaze. Dana 7. listopada 2013. godine dobila je odgovor od Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu u kojem se navodi kako se njezina kaznena prijava smatra neosnovanom u svakom pogledu.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Ustav

Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine” br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014) glase kako slijedi:

Članak 21.

„Svako ljudsko biće ima pravo na život.

...”

2. Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 49/2002) glasi kako slijedi:

Članak 62.

„(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo) ...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put ”

3. Kazneni zakon

Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona, „Narodne novine” br. 110/1997, 27/1998, 50/2000 i 129/2000) propisuju:

Članak 240.

„(1) Doktor medicine ili doktor stomatologije koji obavljajući svoju djelatnost ne primijeni mjere za zaštitu bolesnika prema pravilima medicinske struke, ili primijeni očito nepodobno sredstvo ili način liječenja, ili uopće nesavjesno postupa, pa zbog toga prouzroči pogoršanje bolesti ili narušenje zdravlja neke osobe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.

...

(3) Doktor medicine ... koji kazneno djelo iz stavka 1. ili 2. ovoga članka počini iz nehaja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.”

Članak 249.

„...

(3) Ako je kaznenim djelom iz ... članka 240. stavka 3. ovoga Zakona prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe, ili joj je zdravlje teško narušeno, ili postojeća bolest znatno pogoršana, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 3. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.”

4. Zakon o kaznenom postupku

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine” br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) propisuju:

Članak 2.

„(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. ...

(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.”

Članci od 47. do 61. uređuju prava i dužnosti privatnih tužitelja te oštećenika kao supsidijarnih tužitelja (tužitelja kao oštećenika). Privatni tužitelj je oštećenik koji je podnio privatnu tužbu zbog kaznenih djela za koja je Kaznenim zakonom izričito dopušten takav oblik progona (riječ je o lakšim kaznenim djelima). Oštećenik kao tužitelj jest osoba koja preuzima na sebe kazneni progon za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti, kada su nadležna tijela kaznenog progona odlučila, iz određenih razloga, da neće poduzeti progon (članak 55.). Oštećenik kao tužitelj ima ista prava koja ima i državni odvjetnik, osim onih koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu. Na temelju članka 58., državni odvjetnik ima pravo, po diskrecijskoj osnovi, preuzeti progon i zastupanje optužbe od oštećenika kao tužitelja do završetka glavne rasprave.
Daljnje mjerodavne odredbe o postupanju po kaznenim prijavama propisuju:

Članak 71.

„(1) ... optužnice [i] optužni prijedlozi ... podnose se pisano ako zakonom nije drukčije propisano.

(2) Podnesci iz stavka 1. ovoga članka moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se na temelju njih moglo postupiti.

(3) Ako u ovom Zakonu nije drukčije propisano, sud će podnositelja podneska koji je nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se na temelju njega moglo postupati pozvati da podnesak ispravi, odnosno dopuni, a ako on to ne učini u određenom roku, sud će podnesak odbaciti.”

Članak 190.

Ako se istražni sudac ne složi s istražnim zahtjevom državnog odvjetnika, zatražit će da o tome odluči vijeće županijskog suda (članak 20. stavak 2). Protiv rješenja vijeća stranke i oštećenik imaju pravo žalbe, koja ne zadržava izvršenje rješenja. Ako je žalbu podnio samo oštećenik i žalba se uvaži, smatrat će se da je s podnošenjem žalbe preuzeo kazneni progon.”

Članak 267.

„(1) Nakon što je završena istraga, pa i kad se prema ovom Zakonu optužnica može podignuti bez provođenja istrage (članak 191.), postupak pred sudom može se voditi samo na temelju optužnice državnog odvjetnika, odnosno oštećenika kao tužitelja.”

Članak 430.

„U postupku pred općinskim sudom za kaznena djela za koja je kao glavna kazna propisana novčana kazna ili zatvor do pet godina primjenjivat će se odredbe članka 431. do 445. ovoga Zakona, a ako u tim odredbama nije što posebno propisano, primjenjivat će se ostale odredbe ovoga Zakona.”

Članak 431.

„Kazneni postupak pokreće se na temelju optužnog prijedloga državnog odvjetnika, odnosno oštećenika kao tužitelja ...”

Članak 434.

„(1) Optužni prijedlog ... treba sadržavati podatke iz članka 268. stavka 1. točke 1. do 5. ovoga Zakona i prijedlog da se okrivljenik proglasi krivim i osudi po zakonu, a optužni prijedlog vrstu i mjeru kaznenopravne sankcije čije se izricanje traži.”

Članak 435.

„(1) Kad sud primi optužni prijedlog ..., sudac (predsjednik vijeća, odnosno sudac pojedinac) najprije će ispitati je li sud nadležan, treba li provesti pojedinu istražnu radnju te postoje li uvjeti za odbacivanje optužnog prijedloga ”

5. Zakon o zdravstvenoj zaštiti

Mjerodavne odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti, „Narodne novine”, br. 75/1993, 11/1994, 55/1996, 1/1997, 95/2000 i 129/2000):

Članak 27.

„ ...

Građanin ima pravo neposredno ili pisanim putem zatražiti od ravnatelja zdravstvene ustanove ... zaštitu svojih prava s obzirom na kakvoću, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja mu se pruža.

Ravnatelj ... dužan je bez odgađanja postupiti po prigovoru i o poduzetim mjerama pisanim putem obavijestiti građanina najkasnije u roku od tri dana.

Ako građanin nije zadovoljan poduzetim mjerama, zaštitu svojih prava može zatražiti kod nadležne komore, ministra zdravstva, odnosno kod nadležnog suda.”

6. Zakon o upravnim sporovima

Mjerodavne odredbe Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine”, br. 53/1991, 9/1992 i 77/1992) propisuju:

Članak 5.

„Pod organom, prema ovom zakonu, razumijevaju se državni organi i kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima.”

Članak 6.

„(1) Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.

(2) Upravni akt, prema ovom zakonu, jest akt kojim organ iz članka 5. ovog zakona, u vršenju javnih ovlaštenja, rješava o stanovitom pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari.”

B. Mjerodavna praksa

Vlada je navela nekoliko odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske kojima je proglasio nedopuštenim ustavne tužbe podnesene od strane oštećenika protiv odluka domaćih sudova o odbijanju pokretanja kaznenog postupka ili poduzimanja daljnjih istražnih radnji zbog toga što takva rješenja nisu otvorila nijedno pitanje koje se tiče prava i obveza podnositelja. Konkretno, Vlada je istaknula da je ova praksa bila dostupna u dokumentu objavljenom na internetskoj stranici Ustavnog suda Republike Hrvatske u lipnju 2004. godine, gdje su navedeni primjeri i praktične upute za podnositelje o tome kako popuniti ustavne tužbe.
Dana 14. svibnja 2001. godine Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu oštećenika koja se odnosi na povredu prava na život, u predmetu br. U-III-791/1997. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Iz odredaba [Zakona o kaznenom postupku] proizlazi da, kada državni odvjetnik nastupa u svojstvu tužitelja, oštećenik ima vrlo ograničene ovlasti u postupku. No, čim državni odvjetnik više nije stranka u postupku (ako povuče optužnicu), oštećenik ima pravo nastupiti kao tužitelj u postupku. Drugim riječima, kada se državni odvjetnik [u svojstvu tužitelja] ne pojavljuje u postupku, [oštećena] stranka je (ili može biti) oštećenik kao tužitelj. To treba biti, mutatis mutandis, primijenjeno i u postupku povodom ustavne tužbe. S obzirom na to da državni odvjetnik ne može podnijeti ustavnu tužbu ... oštećenik ima pravo zastupati svoja prava. U ovom slučaju [oštećenik] može podnijeti ustavnu tužbu.

U svojoj odluci od 13. veljače 2004. godine u predmetu br. U-IIIA- 232/2003, Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio odbacio je ustavnu tužbu oštećenika kao tužitelja koja se odnosi na duljinu trajanja kaznenog postupka kao nedopuštenu iz razloga što se u predmetnom postupku nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima ili obvezama niti optužbama za počinjenje kaznenog djela. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Iz ustavne tužbe podnositelja potpuno je jasno da se u kaznenom postupku ... nije odlučivalo o podnositeljevim građanskim pravima ili obvezama niti optužbama zbog počinjenja kaznenog djela. U kaznenom postupku podnositelj nije bio u položaju okrivljenika te je propustio podnijeti imovinskopravni zahtjev, koji je istovremeno podnio u zasebnom parničnom postupku.

Stoga ... podnositelj nema nužni locus standi pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske ... ”

Ustavni sud Republike Hrvatske slijedio je isti pristup u svojoj odluci od 23. prosinca 2004. godine u predmetu br. U-III-2729/2004 u kojemu je odbacio ustavnu tužbu oštećenika kao tužitelja koja se odnosi na ishod kaznenog postupka kao nedopuštenu po istoj osnovi koja je gore navedena.
U svojoj odluci od 22. listopada 2008. godine u predmetu br. U- IIIVs-3511/2006 Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu koja se odnosi na duljinu trajanja kaznenog postupka podnesenu od strane oštećenika kao tužitelja koji je podnio imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Stajalište koje su zauzeli niži sudovi, prema kojem podnositeljica nema pravo podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, iz razloga što je ona, kao supsidijarni tužitelj (oštećenik kao tužitelj) u kaznenom postupku ... propustila podnijeti imovinskopravni zahtjev... reflektira stajalište koje je prethodno zauzeo ovaj sud.

Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da takvo stajalište treba preispitati radi javnog interesa i zaštite prava oštećenika.

...

Stoga, Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da pitanje ima li oštećenik kao tužitelj u kaznenom postupku pravo da nadležni sud u razumnom roku odluči [treba li] okrivljenika proglasiti krivim i kazniti temeljem zakona, ne može biti razmatrano samo sa stajališta postojanja mogućeg imovinskopravnog zahtjeva postavljenog od strane oštećenika protiv okrivljenika. Takvo restriktivno stajalište uskratilo bi oštećeniku kao tužitelju [mogućnost] na ostvarivanje njegovog prava na preuzimanje kaznenog progona i bilo bi protivno načelu učinkovitosti takvih prava …”

Nedavno, 13. studenoga 2014. godine, u predmetu br. U-III- 6559/2010, Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu koja se odnosi na nepostojanje djelotvorne istrage sukladno članku 3. Konvencije u vezi s navodnim zlostavljanjem podnositelja u sumnjivim okolnostima.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

Podnositeljice zahtjeva su prigovorile nedostatku djelotvornog postupka pred domaćim vlastima u pogledu smrti njihove majke, koja je navodno uzrokovana nesavjesnim liječenjem. Pozivaju se na članak 2. Konvencije koji, ukoliko je mjerodavan, glasi:

„(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom.... ”

A. Dopuštenost

1. Poštivanje pravila o šest mjeseci

(a) Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da u ovome predmetu nije bilo razloga za podnošenje ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, budući da postoji dobro utvrđena praksa tog suda da odbaci kao nedopušten ustavne tužbe koje su oštećenici kao tužitelji podnijeli protiv odluka o odbijanju pokretanja kaznenog postupka ili poduzimanja daljnjih istražnih radnji. Vlada je stoga smatrala da je šestomjesečni rok počeo teći nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske 28. studenoga 2012. godine. Prema navodima Vlade, to je prema tome značilo da je zahtjev podnesen Sudu izvan relevantnog šestomjesečnog roka.
Podnositeljice zahtjeva istaknule su kako su podnijele svoj zahtjev Sudu 21. lipnja 2013. godine, dok je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila uručena prvoj podnositeljici 24. prosinca 2012. godine, a odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 12. ožujka 2013. godine. Prema tome, u oba je slučaja njihov zahtjev podnesen Sudu unutar relevantnog šestomjesečnog roka.

(b) Ocjena Suda

Sud ponavlja da kad podnositelj ima pravo na automatsku dostavu otpravka pravomoćne domaće odluke, rok od šest mjeseci teče od dana dostave otpravka odluke (vidi predmet Worm protiv Austrije, 29. kolovoza 1997., odlomak 33, Izvješća o presudama i odlukama 1997-V). U ovome predmetu prvoj podnositeljici uručena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske 24. prosinca 2012. godine (vidi prethodni odlomak 66.), te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 12. ožujka 2013. godine (vidi prethodni odlomak 68.). Iz toga slijedi, s obzirom da je zahtjev podnesen Sudu 21. lipnja 2013. godine, da su podnositeljice zahtjeva u svakom slučaju poštovale propisani šestomjesečni Zbog toga je nepotrebno da se Sud dalje bavi Vladinim tvrdnjama. Sukladno tome, Sud odbacuje Vladin prigovor.

2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava i poštivanje pravila o šest mjeseci od strane druge podnositeljice

(a) Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da druga podnositeljica zahtjeva nije iskoristila nijedno pravno sredstvo dostupno u domaćem sustavu, a koje se odnosi na smrt njezine majke. Točnije, nije bilo razloga da čeka ishod postupka koji je pokrenula prva podnositeljica jer ona nije bila formalno ovlaštena djelovati kao njezina predstavnica. U takvim je okolnostima Vlada smatrala da je druga podnositeljica trebala podnijeti zahtjev Sudu od trenutka kada je shvatila ili je trebala shvatili da je domaći postupak bio neučinkovit. Međutim, ona nije objasnila zašto je Sudu prigovorila prvi put nakon dvanaest godina od majčine smrti.
Podnositeljice zahtjeva tvrdile su, citirajući predmete Kudra protiv Hrvatske (br. 13904/07, 18. prosinca 2012.) i F. protiv Turske (br. 24209/94, ECHR 2003-IX), da je sudska praksa Suda bila jasna u pogledu toga da se okolnosti predmeta koji uključuje bliske rođake koji koriste pravna sredstva na domaćoj razini glede povrede prava iz Konvencije ne mogu ispitivati odvojeno. One su naglasile da svi mogući učinci postupka koji je pokrenula prva podnositeljica imaju jednak utjecaj na položaj druge podnositeljice. Osim toga, iz okolnosti predmeta bilo je jasno da je prva podnositeljica djelovala u ime svoje obitelji, odnosno u ime druge podnositeljice i njihovog sada pokojnog oca, M.B. Jedan od razloga za to bio je taj što je prva podnositeljica također podnijela neke osobne prigovore koji se odnose na domaći zdravstveni sustav. Osim toga, obje su podnositeljice bile jednako pogođene smrću njihove majke i obje su pokušavale ishoditi relevantne dokumente i domaćim tijelima podnijeti dokaze koji mogu rasvijetliti okolnosti smrti njihove majke.

(b) Ocjena Suda

Sud prije svega primjećuje kako nije upitno može li, druga podnositeljica zahtjeva tvrditi da je žrtva u smislu članka 34. Konvencije, u odnosu na navodnu nemogućnost pravnog sustava da utvrdi odgovornost za smrt majke podnositeljica zahtjeva.
U odnosu na Vladine tvrdnje koje se tiču iscrpljivanja pravnih sredstava i poštivanje roka od šest mjeseci od strane druge podnositeljice, Sud primjećuje kako je istina da druga podnositeljica osobno nije formalno iskoristila sredstva dostupna pred upravnim i kaznenim Međutim, njezina sestra - prva podnositeljica - pokrenula je i pravodobno iskoristila ta pravna sredstva, žaleći se na tugu svoje obitelji zbog majčine smrti (vidi prethodne odlomke 9.-11., 29. i 67.). Ona je time djelovala u ime svoje obitelji i pokušala rasvijetliti okolnosti predmeta s istim posljedičnim učincima na prava druge podnositeljice iz Konvencije (vidi, mutatis mutandis, predmet M.S. protiv Hrvatske, br. 36337/10, odlomak 68., 25. travnja 2013.).
Sud stoga smatra da su na taj način domaće vlasti dobile priliku ispraviti navodnu povredu. Nadalje smatra da nema razloga vjerovati da bi domaći postupak išao u bilo kojem drugom smjeru da mu se druga podnositeljica i sama formalno pridružila (vidi predmet Vasilkoski i drugi protiv bivše jugoslavenske republike Makedonije, br. 28169/08, odlomak 46., 28. listopada 2010.; i naprijed citirani predmet S., odlomak 69.). U takvim okolnostima i u pogledu svojih utvrđenja koja se odnose na poštivanje roka od šest mjeseci od strane podnositeljica zahtjeva (vidi prethodni odlomak 89.), Sud smatra da se Vladin prigovor mora odbaciti.

3. Zaključak

Sud također primjećuje kako zahtjev podnositeljica nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Utvrdio je nadalje da nije nedopušten ni po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljice zahtjeva

Podnositeljice zahtjeva istaknule su da je postupak koji se odnosi na okolnosti smrti njihove majke bio nepotrebno dugotrajan i nedjelotvoran. Konkretno, njihova je majka umrla u veljači 2001. godine, a one su podnijele kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu u veljači 2004. godine, dok je njihov prijedlog za pokretanje istrage konačno odbijen od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u prosincu godine, gotovo dvanaest godina nakon smrti njihove majke i devet godina nakon prvog obraćanja kaznenopravnim tijelima. Podnositeljice zahtjeva posebice su istaknule kako je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu ostalo pasivno četiri godine, bez poduzimanja bilo kakvih mjera u ispitivanju njihovih navoda. Isto tako, upravna tijela nisu pravodobno postupala u njihovim predmetima. Podnositeljice zahtjeva naglasile su da je prva odluka HLK-a koja se odnosi na njihove prigovore donesena više od dvije godine nakon što je prva podnositeljica podnijela prigovor Ministarstvu. Podnositeljice zahtjeva nadalje su navele kako sumnjive okolnosti koje su dovele do smrti njihove majke nikada nisu bile dovoljno razjašnjene, te im je stalno bio onemogućen pristup relevantnoj dokumentaciji. Štoviše, nisu bile u mogućnosti učinkovito sudjelovati u procesu dobivanja dokaza od sudskih vještaka, te su nalazi i mišljenja vještaka, zatraženi tijekom postupka, bili manjkavi, proturječni i nedostajala im je propisana nepristranost.

(b) Vlada

Vlada je tvrdila da su prigovore podnositeljica zahtjeva koje se odnose na liječenje i smrt njihove majke brzo i učinkovito ispitala nadležna domaća tijela. Naime, Ministarstvo i HLK su promptno reagirali na optužbe zbog nesavjesnog liječenja i poduzeli sve odgovarajuće mjere u okviru svoje nadležnosti kako bi se razjasnile okolnosti slučaja. Međutim, njihovo ispitivanje predmeta nije otkrilo nikakve nepravilnosti u liječenju majke podnositeljica zahtjeva. Nadalje, Vlada je naglasila da su dva nalaza i mišljenja vještaka koja su zatražena tijekom kaznenog postupka nedvojbeno isključila nesavjesno liječenje majke podnositeljica zahtjeva. Iz toga je slijedilo da su okolnosti smrti majke podnositeljica zahtjeva bile dovoljno i promptno rasvijetljene, te da nije utvrđena nikakva odgovornost liječnika za njezinu smrt.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da prva rečenica prvog stavka članka 2. Konvencije propisuje pozitivnu obvezu država da poduzmu odgovarajuće korake kako bi zaštitile živote onih u njihovoj nadležnosti (vidi predmet Calvelli i Ciglio protiv Italije [VV], br. 32967/96, odlomak 48., ECHR 2002-I; i naprijed citirani predmet Kudra, odlomak 100.)
Ta se načela primjenjuju i u području javnog zdravstva. Od država se zahtijeva da donesu propise kojima su bolnice, bilo javne ili privatne, primorane na donošenje odgovarajućih mjera za zaštitu života njihovih pacijenata. On zahtijevaju učinkovit i neovisni pravosudni sustav uspostavljen na način da se može utvrditi uzrok smrti pacijenata koji su stavljeni u skrb medicinske struke i učiniti odgovorne odgovornim, kako u javnom tako i u privatnom sektoru (vidi predmet Powell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 45305/99, ECHR 2000-V; naprijed citirani predmet Calvelli i Ciglio, odlomak. 49; i predmet Vo protiv Francuske [VV], br. 53924/00, odlomak 89, ECHR 2004-VIII).
Kad je država ugovornica na odgovarajući način osigurala visoke stručne standarde među zdravstvenim stručnjacima i zaštitu života pacijenata, Sud ne može prihvatiti da su stvari kao što je pogrešna prosudba nekog stručnjaka u zdravstvu ili nesavjesna koordinacija zdravstvenih stručnjaka u liječenju nekog konkretnog pacijenta dovoljne da se ta država ugovornica pozove na odgovornost temeljem pozitivnih obveza iz članka 2. Konvencije koje se odnose na zaštitu života (vidi predmet Byrzykowski protiv Poljske, br. 11562/05, odlomak 104., 27. lipnja 2006.).
Sud stoga mora ispitati proizlazi li pitanje odgovornosti države temeljem članka 2. Konvencije iz navodne nesposobnosti pravnog sustava da osigura odgovornost zbog nepažljivog postupanja u sferi zdravstvene skrbi ili ne (vidi predmet Dodov protiv Bugarske, br. 59548/00, odlomak 83., 17. siječnja 2008.). Sud u tom pogledu ponavlja kako u slučaju nenamjernog lišenja života, djelotvoran postupovni odgovor može biti zadovoljen ako pravni sustav žrtvama osigurava pravno sredstvo pred građanskim sudovima, bilo zasebno ili u vezi s pravnim sredstvom pred kaznenim sudovima, koje omogućuje da se svaka odgovornost dotičnih liječnika utvrdi i da se dobije odgovarajuća građanskopravna naknada, kao što je naknada štete i/ili objava odluke. Mogu biti predviđene i disciplinske mjere (vidi predmet Šilih protiv Slovenije [VV], br. 71463/01, odlomak 194., 9. travnja 2009.). Međutim, pravno sredstvo ne smije postojati samo u teoriji, ono mora biti djelotvorno i u praksi, u vremenskom rasponu koji omogućuje ispitivanje predmeta bez nepotrebne odgode (vidi naprijed citirane predmete Calvelli i Ciglio, odlomak 53.; Byrzykowski, odlomak 105.; Dodov, odlomci 83. i 95.; i Šilih, odlomak 195.).
Slijedi da, kako bi ispunila svoju pozitivnu obvezu iz članka 2. Konvencije, država ima dužnost pobrinuti se svim sredstvima koja su joj na raspolaganju za pravilnu provedbu zakonodavnog i upravnog okvira postavljenog za zaštitu prava pacijenta, kao i za ispravljanje i kažnjavanje svih povreda tih prava. Stoga je zadatak Suda ispitati je li država dala odgovarajući postupovni odgovor na povredu prava na život (vidi predmet Konczelska protiv Poljske (odl.), br. 27294/08, odlomak 35., 20. rujna 2011.; i predmet Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, odlomak 89., 13. studenoga 2012.), ), bez obzira na konkretan postupak koji se vodi (vidi naprijed citirani predmet Kudra, odlomak 104.). Drugim riječima, Sud mora procijeniti može li se tvrditi da dostupna pravna sredstva, gledana kao cjelina, kao što su predviđena zakonom i primjenjiva u praksi, osiguravaju pravne načine koji omogućuju utvrđivanje činjenica, utvrđivanje odgovornosti onih koji su krivi i pružanje odgovarajuće naknade štete žrtvi (vidi naprijed citirane predmete Byrzykowski, odlomci 104.-118.; i Dodov, odlomak 83.).
Zahtjev žurnosti i razumne učinkovitosti podrazumijeva se u ovome kontekstu. Čak i kad postoje prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredovanje u istrazi ili suđenju u nekoj konkretnoj situaciji, brz odgovor vlasti je presudan za održavanje javnog povjerenja u vladavinu prava i za sprečavanje dojma da su povezani s ili toleriraju nezakonite djelatnosti (vidi naprijed citirani predmet Šilih, odlomak 195.). Sukladno navedenom, u brojnim predmetima pred Sudom koji se odnose na provedbu domaćeg regulatornog okvira za zaštitu života pacijenata, utvrđivanje povrede se uvelike temeljilo na postojanju nerazumnih kašnjenja i nedostatku revnosti tijela u vođenju postupka, bez obzira na njegov konačni ishod (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Dodov, odlomak ; Šilih, odlomci 202.- 211.; predmet Dvořáček i Dvořáčková protiv Slovačke, br. 30754/04, odlomak 70., 28. srpnja 2009.; te naprijed citirane predmete Bajić, odlomak 107.; i Kudra, odlomak 120.).

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

Sud primjećuje da Vlada nije tvrdila da su podnositeljice zahtjeva mogle djelotvorno podnijeti svoje pritužbe na nesavjesno liječenje izvan okvira kaznenih i upravnih postupaka. Štoviše, Sud ponavlja kako je već utvrdio da ta dva postupovna puta u hrvatskom sustavu u načelu mogu ispuniti postupovnu obvezu države sukladno članku 2. Konvencije u predmetima koji se odnose na nesavjesno liječenje (vidi naprijed citirani predmet Bajić, odlomak 81.). Sud će se stoga ograničiti na ispitivanje je li upravni i kazneni postupak koji se odnosi na smrt majke podnositeljica zahtjeva zadovoljio kriterije učinkovitosti zahtijevane člankom 2. Konvencije (usporedi predmet Starčević protiv Hrvatske, br. 80909/12, odlomak 57., 13. studenoga2014.).
Sud na početku primjećuje da je upravni postupak pred domaćim vlastima pokrenut službenom pritužbom prve podnositeljice koja je podnesena HLK-u 1. listopada 2002. godine (vidi prethodni odlomak 11.) te je konačno završen donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. prosinca 2013. godine (vidi prethodni odlomak 34.). Stoga je ukupno trajao više od jedanaest godina.
Isto tako, kazneni postupak pokrenut je 6. veljače 2004. godine kada je prva podnositeljica podnijela kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu (vidi prethodni odlomak 37.), te je konačno završio donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 28. veljače 2013. godine kojom nisu ispitani prigovori podnositeljica zahtjeva na neučinkovitost postupka pred nižim vlastima (vidi prethodni odlomak 68.). Iz toga slijedi da je postupak ukupno trajao oko devet godina.
S tim u vezi Sud ponavlja kako u predmetima koji se odnose na članak 2., a koji se odnose na postupak pokrenut kako bi se rasvijetlile okolnosti smrti nekog pojedinca, duljina postupka kao što je ovaj predstavlja snažni pokazatelj da je postupak imao nedostataka do mjere koja predstavlja povredu pozitivnih obveza tužene države iz Konvencije, osim ako država ponudi jako uvjerljive i prihvatljive razloge koji opravdavaju takav tijek postupka (vidi naprijed citirani predmet Kudra, odlomak 113.; vidi također naprijed citirani predmet Šilih, odlomak 203., i predmet Igor Shevchenko protiv Ukrajine, 22737/04, odlomak 60., 12. siječnja 2012.). Međutim, Vlada u ovome predmetu nije iznijela nijedan razlog koji bi mogao opravdati takvu duljinu postupka.
S obzirom na ukupnu duljinu trajanja postupka, Sud ne može ne primijetiti nekoliko dugih razdoblja neobjašnjene neaktivnosti domaćih vlasti i nedostatak koordinacije od strane domaćih vlasti u oba postupka (usporedi naprijed citirani predmet Kudra, odlomak 114.).
Što se tiče upravnog postupka, Sud primjećuje da je, nakon što je konačno odbio pritužbu podnositeljica zahtjeva na nesavjesno liječenje u listopadu 2003. godine, HLK uputio je prvu podnositeljicu da podnese tužbu protiv navedene odluke Upravnom sudu Republike Hrvatske (vidi prethodne odlomke 21.-22.). Podnositeljice zahtjeva ispunile su taj zahtjev podnošenjem tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske 24. studenoga 2003. godine (vidi prethodni odlomak 23.).
Nakon toga su uslijedile gotovo četiri godine potpune neaktivnosti od strane Upravnog suda Republike Hrvatske, tijekom kojeg razdoblja je prva podnositeljica podnijela brojne pritužbe na duljinu trajanja postupka, te je samo dobila odgovor da se ništa ne može učiniti kako bi se ubrzalo ispitivanje njezinog predmeta (vidi prethodne odlomke 24.-28.). Istina je da podnositeljice zahtjeva u upravnom postupku nisu iskoristile pravna sredstva koja se odnose na duljinu trajanja postupka, iako su iskoristile tu priliku u kaznenom postupku. Međutim, Sud ne nalazi da je korištenje takvih pravnih sredstava odlučujuće u procjeni okolnosti predmeta. To je zato što je u ocjeni poštivanja postupovne obveze domaćih tijela temeljem članka 2. Konvencije stalno presuđivao da su pravna sredstva koja se odnose na duljinu trajanja postupka nedostatna jer nije samo duljina trajanja postupka upitna. Glavno pitanje je prije svega može li se u okolnostima slučaja gledanim u cijelini, tvrditi da je država ispunila svoje postupovne obveze iz članka 2. Konvencije (vidi naprijed citirane predmete Byrzykowski, odlomak 90.; i Šilih, odlomci 169.-170.).
Tek su u listopadu 2007. godine podnositeljice zahtjeva primile odluku Upravnog suda Republike Hrvatske kojom je odbačena tužba kao nedopuštena zbog toga što odluka HLK-a nije bila upravni akt koji bi se mogao osporiti pred Upravnim sudom Republike Hrvatske (vidi prethodni odlomak 28.). Prema mišljenju Suda, zapanjujuće je da je Upravnom sudu Republike Hrvatske trebalo gotovo četiri godine da uvidi kako nije nadležan ispitivati tužbu u predmetu koji se vodi pred njime u tako dugom vremenskom razdoblju.
Osim toga, Sud ne može zanemariti činjenicu da je Ustavnom sudu Republike Hrvatske trebalo gotovo šest godina da ispita ustavnu tužbu podnositeljica zahtjeva (vidi prethodne odlomke 29. i 34.). To sugerira da Ustavni sud Republike Hrvatske nije uvažio činjenicu da je ionako pretjerana duljina trajanja upravnog postupka trajala protivno postupovnim obvezama države sukladno članku 2. Konvencije, te da je bilo potrebno poduzeti učinkovitu radnju za ublažavanje povrede konvencijskih prava podnositeljica zahtjeva.
Što se tiče kaznenog postupka, Sud primjećuje da nakon podnošenja kaznene prijave prve podnositeljice Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu u veljači 2004. godine ništa nije poduzeto do prosinca 2007. godine, kada je pokrenuta istraga u odnosu na navode podnositeljica zahtjeva (vidi prethodne odlomke i 43.-44.). Čini se kako je razlog tome činjenica da je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu izgubilo spis predmeta, kojeg je zbog toga trebalo obnoviti (vidi prethodni odlomak 43.).
Tijekom toga razdoblja prva podnositeljica poslala je brojne upite o statusu svog predmeta, ali nikada nije dobila zadovoljavajući odgovor (vidi prethodne odlomke 36.-38.). Zapanjujuće je da je u ožujku 2007. godine, nakon nekoliko zahtjeva od strane Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (vidi prethodne odlomke 39.-40.), Državno odvjetništvo dalo pogrešne informacije Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske i podnositeljicama zahtjeva, navodeći da je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu zatražilo od istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu da provede istražne radnje. Ono je išlo čak i dalje, naglasivši kako je prva podnositeljica trebala biti svjesna te činjenice obzirom da joj je ona prezentirana prilikom slanja njezinih upita Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu (vidi prethodni odlomak 41.). Međutim, kako su podnositeljice zahtjeva saznale od Županijskog suda u Zagrebu, nije podnesen nikakav zahtjev za provođenje istražnih radnji (vidi prethodni odlomak 42.), što se čini logičnom posljedicom činjenice da je spis bio izgubljen, a tek potom obnovljen u prosincu 2007. godine (vidi prethodni odlomak 43.).
Nadalje, Sud primjećuje da je, nakon što je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo kaznenu prijavu prve podnositeljice, ona preuzela kazneni progon u svojstvu oštećenika kao tužitelja podnošenjem optužnog prijedloga Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu 21. veljače 2008. godine (vidi prethodne odlomke 47. i 49.) te je postupak pred nadležnim kaznenim sudovima trajao još četiri godine i devet mjeseci (vidi prethodni odlomak 66.).
U tom je razdoblju bilo nekoliko neobjašnjenih razdoblja neaktivnosti. Tako je, na primjer, trebalo nekoliko mjeseci da se izvrše jednostavne postupovne radnje kao što je razmjena relevantnih spisa između tijela (vidi prethodne odlomke 52. i 53.) ili prosljeđivanje nalaza i mišljenja vještaka prvoj podnositeljici (vidi prethodne odlomke 57.-58.). Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu također je trebalo više od godinu dana da shvati kako optužni prijedlog podnositeljica zahtjeva nije bio propisno sastavljen (vidi prethodni odlomak 53.), a zatim mu je trebalo dodatnih osam mjeseci da poduzme prvu konkretnu postupovnu radnju u predmetu (vidi prethodne odlomke 54. i 56.).
Sud nadalje primjećuje da je u travnju 2011. godine, dakle nakon otprilike tri godine i dva mjeseca nakon podnošenja optužnice prve podnositeljice, Općinski kazneni sud u Zagrebu utvrdio da predmet nije bio spreman za suđenje i naložio daljnju istragu (vidi prethodni odlomak 60.). To je dodatno produljilo postupak na oko godinu dana i sedam mjeseci (vidi prethodni odlomak 66.), što dovodi do ukupne duljine trajanja postupka pred kaznenim sudovima od otprilike četiri godine i devet mjeseci.
U takvim okolnostima Sud nalazi da relevantni mehanizmi domaćeg pravnog sustava, gledani u cjelini, nisu u praksi osigurali djelotvoran i brz odgovor vlasti u skladu s postupovnim obvezama države iz članka 2. Konvencije.
Stoga je došlo do povrede članka 2. stavka Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANAKA 8 I 13. KONVENCIJE

Podnositeljice zahtjeva prigovorile su da je nedjelotvornost domaćeg postupka negativno utjecala na njihov privatni i obiteljski život, te da nisu imale nikakvo djelotvorno domaće pravno sredstvo za svoje pritužbe. Pozvale su se na članke 8. i 13. Konvencije koji u mjerodavnom je dijelu glase kako slijedi:

Članak 8.

„(1) Svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života ...”

Članak 13.

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

Vlada osporava te navode.

A. Dopuštenost

Sud smatra da su ovi prigovori blisko povezani s prigovorom koji se odnosi na članak 2. Konvencije, te se stoga mora utvrditi da su i oni dopušteni.

B. Osnovanost

S obzirom na posebne okolnosti ovoga predmeta i na obrazloženje koje je dovelo do utvrđenja povrede članka 2. Konvencije (vidi prethodne odlomke 118.-119.), Sud smatra da nije potrebno ispitati predmet i temeljem članaka 8. i 13. Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Kudra, odlomak 125.).

III OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnositeljice zahtjeva prigovorile su, pozivajući se članak 3. Konvencije, da su bile ponižene i omalovažene nedjelotvornošću domaćeg postupka.
U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj prigovori potpadaju pod njegovu nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. kao očigledno neosnovan, i da ga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

IV PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

Svaka podnositeljica zahtjeva potraživala je 40.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
Vlada smatra da je ovaj zahtjev pretjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da su podnositeljice pretrpjele neimovinsku štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljicama zahtjeva zajedno dosuđuje iznos od 15.000 EUR na ime neimovinske štete, uz sav porez koji bi im mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

Podnositeljice zahtjeva također su potraživale 1.000 EUR i 18.500 HRK na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i ovim Sudom.
Vlada smatra da je zahtjev podnositeljica zahtjeva nepotkrijepljen i neosnovan.
Prema sudskoj praksi Suda podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 3.400 EUR na ime troškova po svim osnovama uvećan za sve poreze koji bi im mogli biti zaračunati.

C. Zatezne kamate

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da su prigovori podnositeljica zahtjeva temeljem članaka 2., 8., 13. Konvencije dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 2. Konvencije;

Presuđuje kako nema potrebe ispitati prigovore temeljem članaka 8. i 13. Konvencije;

Presuđuje
1. da tužena država treba isplatiti podnositeljicama zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:
  1. 15.000 EUR (petnaest tisuća eura) zajedno na ime neimovinske štete, uvećane za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;
  2. 3.400 EUR (tri tisuće četiristo eura) zajedno na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositeljicama zahtjeva;
2. da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljica zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 12. siječnja 2016. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos Işil Karakaş

Zamjenik tajnika Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

SECOND SECTION

CASE OF BILBIJA AND BLAŽEVIĆ v. CROATIA

(Application no. 62870/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

12 January 2016

FINAL

06/06/2016

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Bilbija and Blažević v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Georges Ravarani, judges,
and Abel Campos, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 1 December 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 62870/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Croatian nationals, Ms Lenka Bilbija and Ms Sanja Blažević (“the applicants”), on 21 June 2013.

2. The applicants were represented by Ms I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicants alleged, in particular, the lack of an effective procedure before the domestic authorities concerning the death of their mother allegedly caused by medical negligence, contrary to Articles 2, 8 and 13 of the Convention.

4. On 4 December 2013 the above complaints were communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1958 and 1961 respectively and live in Zagreb.

A. Background to the case

6. On 13 February 2001 the applicants’ mother died after being admitted for respiratory problems to the Jordanovac Clinical Hospital Centre (Klinički bolnički centar Jordanovac; hereinafter: the “Hospital”), a public health care institution.

7. An autopsy performed on the next day by the General Medical Pathology and Anatomical Pathology Department of the Zagreb University Medical Faculty (Zavod za opću patologiju i patološku anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) indicated that the cause of death was a respiratory insufficiency leading to cardiac complications.

8. The applicants were informed of the results of the autopsy and the measures which had been taken in the treatment of their mother were explained to them.

B. The administrative disciplinary proceedings

9. According to the applicants, based on a mutual agreement, it was decided that the first applicant would pursue legal remedies concerning the death of their mother.

10. In July 2001 the first applicant met two health inspectors at the Ministry of Health (Ministarstvo zdravstva; hereinafter: the “Ministry”) to whom she complained of their inability to obtain their mother’s medical records and about the circumstances in which she had died. The inspectors, however, took no further action concerning these complaints.

11. On 1 October 2002 the first applicant complained to the Croatian Medical Chamber (Hrvatska liječnička komora; hereinafter: the “CMC”) that her mother had died in unclear circumstances which had severely affected her family. She also expressed her dissatisfaction with the functioning of the medical system and complained in particular of her own medical treatment.

12. Upon receiving the first applicant’s complaint, the Professional Supervisory Commission of the Croatian Medical Chamber (Povjerentsvo za stručni nadzor Hrvatskw liječničke komore; hereinafter: the “Commission”) invited the first applicant to specify in respect of which doctor and medical institution she made her complaints.

13. By a letter of 28 February 2003 the Commission informed the first applicant that it considered her complaints to be withdrawn as she had failed to specify them as requested.

14. On 17 March 2003 the first applicant replied to the letter of the Commission maintaining that there must have been some misunderstanding with the correspondence she had received from them. She indicated that her complaint concerned the Hospital, its director doctor, LJ.P., and the head of the intensive care unit doctor, B.S. The first applicant in particular submitted that her family had never received any relevant documents concerning their relative’s death. A copy of this reply was sent to the Ministry.

15. After receiving the first applicant’s complaint, the Ministry requested the Hospital to provide a report concerning her mother’s death.

16. On 16 April 2003 the Hospital submitted a report to the Ministry concerning the medical treatment of the applicants’ mother and the circumstances of her death.

17. On 30 April 2003 the Ministry forwarded all available documents to the Commission and requested a report on the actions taken with regard to the first applicant’s complaint.

18. By a letter of 2 May 2003 the Commission informed the first applicant that it had not found any malpractice in the medical treatment of her mother.

19. The first applicant objected to these findings on 6 June 2003. She stressed that her family had never received any concrete document indicating the cause of death of their relative and that the letter which she had received from the Commission lacked the relevant reasoning.

20. On 15 July 2003 the first applicant submitted further observations on her objection and on 20 November 2003 she urged the CMC to adopt a decision on the matter.

21. On 21 October 2003 the CMC Executive Board (Izvršni odbor Hrvatske liječničke komore), as a second-instance body of the CMC, dismissed the first applicant’s objection as ill-founded, upholding the decision of the Commission. It also informed the first applicant that she could challenge its decision by lodging an administrative action in the Administrative Court (Upravni sud Republike Hrvatske).

22. After receiving the decision of the CMC Executive Board, the first applicant requested the CMC for an explanation concerning the procedure before it. On 4 December 2003 she received a reply from the CMC indicating that she had been accordingly informed that she could lodge an administrative action in the Administrative Court and that there was no need for the CMC to communicate further with her concerning the matter.

23. On 24 November 2003 the first applicant lodged an administrative action in the Administrative Court challenging the decision of the CMC Executive Board. She argued that the bodies of the CMC had not replied to her submissions and had failed to properly assess the circumstances of her mother’s death.

24. On 24 April 2006 the first applicant urged the Administrative Court to examine her case. She received a reply from the Administrative Court on 11 May 2006 indicating that due to a backlog at that court her case had still not been examined.

25. The applicant then complained to the Ministry of Justice (Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske) about the manner in which her case was processed by the Administrative Court and on 4 October 2006 the Ministry of Justice requested the Administrative Court for a report on the matter. The Administrative Court replied on 14 November 2006, reiterating its previous explanation as to the reason why the case had not been examined.

26. On 14 February 2007, upon another complaint by the first applicant, the Ministry of Justice requested the Administrative Court for a report concerning the progress of the case.

27. On 2 March 2007 the Office of the President of the Republic of Croatia (Ured Predsjednika Republike Hrvatske), based on the first applicant’s complaint, urged the Administrative Court to speed up the proceedings in her case.

28. On 5 October 2007 the Administrative Court declared the first applicant’s administrative action inadmissible on the ground that the decision of the CMC Executive Board was not an administrative decision concerning any of her rights or obligations or legal interests.

29. On 8 January 2008 the first applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), complaining of the ineffectiveness of the proceedings before the lower bodies and her family’s inability to obtain any concrete information about the circumstances of their relative’s death.

30. On 27 February 2010 the first applicant urged the Constitutional Court to examine her case. Meanwhile she supplemented her constitutional complaint with further arguments and complaints, complaining in particular about the inordinate length of the proceedings in her case.

31. On 19 August 2010, the first applicant also asked the Constitutional Court to allow her to inspect the case file.

32. In the meantime, the first applicant complained to various domestic authorities, including the Office of the President of the Republic of Croatia, the Office of the Prime Minister of Croatia (Ured Predsjednika Vlade Republike Hrvatske) and a Deputy in the Parliament about the ineffectiveness of the domestic authorities’ response to her complaints concerning her mother’s death.

33. On 26 November 2012 the Ministry, replying to a question of the Deputy, stressed that it had never taken any action within its competence concerning the applicants’ case, although it had taken note of the proceedings before the competent bodies of the CMC and informed the first applicant of its findings with regard to the decisions of the CMC.

34. On 17 December 2013 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint of 8 January 2008 as ill-founded (see paragraph 29 above), upholding the decision of the Administrative Court. It also declared the applicant’s additional complaints inadmissible as being lodged out of time and for non-exhaustion of the length of proceedings remedies. The decision of the Constitutional Court was served on the first applicant on 14 January 2014.

C. The criminal proceedings

35. On 6 February 2004 the first applicant lodged a criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu) alleging medical negligence by unknown Hospital staff. In particular, the first applicant submitted that upon the admission of her mother to the Hospital she had been given a drug to which she was allergic, which had caused an allergic reaction and further medical complications leading up to her death.

36. After lodging the criminal complaint, the first applicant inquired several times with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office about the progress of the investigation.

37. On 13 September 2006 the first applicant submitted a written request to the Zagreb Municipal State Attorney’s Office urging it to examine her criminal complaint.

38. As she received no reply from the Zagreb Municipal State Attorney’s Office, the first applicant complained to the Ministry of Justice about the inactivity in processing her complaint.

39. Based on the first applicant’s complaint, on 4 October 2006 the Ministry of Justice requested a report from the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske) concerning the case.

40. Since it received no reply, on 14 February 2007 the Ministry of Justice again urged the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia to produce a report concerning the proceedings at issue.

41. On 1 March 2007 the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia informed the Ministry of Justice and the first applicant that the Zagreb Municipal State Attorney’s Office had requested an investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) to commission an expert report concerning the circumstances of the applicants’ mother’s death. It also stressed that this fact should be known to the first applicant as she had been duly informed about the status of the proceedings when she had made an inquiry in the Zagreb Municipal State Attorney’s Office.

42. After receiving this information, the first applicant made several inquiries in the Zagreb County Court concerning the status of the case. On 11 January 2008 she was informed by that court that the Zagreb Municipal State Attorney’s Office had never requested any investigative actions concerning her criminal complaint.

43. Meanwhile, on 21 December 2007 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office found that the first applicant’s case file had been lost and ordered that it should be reconstructed.

44. The Zagreb Municipal State Attorney’s Office also ordered the police to conduct an investigation into the circumstances of the first applicant’s complaint. In addition, it requested the Zagreb University Medical Faculty to provide the autopsy report, and it commissioned an expert report concerning the circumstances of the applicants’ mother’s death.

45. On 2 January 2008 the police produced a report on the interviews with the applicants’ mother’s general practitioner and doctor B.S. The latter denied any medical malpractice and administration of the drug to which the applicants’ mother was allergic. His statement was confirmed by the Hospital director, doctor LJ.P. The police also obtained the relevant medical records concerning the medical treatment and death of the applicants’ mother.

46. On 8 January 2008 an expert, doctor J.Š., produced a report indicating that the cause of death of the applicants’ mother was a respiratory insufficiency leading to cardiac complications. The report did not indicate any medical malpractice on the part of the Hospital doctors.

47. On 25 January 2008 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office rejected the first applicant’s criminal complaint on the ground that there was no reasonable suspicion that a criminal offence had been committed in the medical treatment of the applicants’ mother. The first applicant was instructed that she could take over the prosecution as a subsidiary prosecutor.

48. On 13 February 2008 the first applicant asked the Zagreb Municipal State Attorney’s Office to provide her with a copy of the entire domestic case file.

49. On 21 February 2008, after she had received the relevant documents from the Zagreb Municipal State Attorney’s Office, the first applicant instituted criminal proceedings in the Zagreb Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Zagrebu) against doctor B.S. on charges of medical negligence.

50. In the meantime, the first applicant complained to various domestic authorities about the ineffectiveness of proceedings before the Zagreb Municipal State Attorney’s Office and on 11 April 2008 she received a reply from the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia expressing its regrets for the protracted length of the proceedings dealing with her criminal complaint.

51. On 7 August 2008 the Zagreb Municipal Criminal Court requested the Zagreb Municipal State Attorney’s Office to forward the relevant documents concerning the first applicant’s case.

52. The documents were provided on 16 October 2008.

53. On 16 March 2009 the Zagreb Municipal Criminal Court invited the first applicant to amend her request to prosecute (optužni prijedlog) as required under the relevant domestic law concerning the factual and legal basis of the charges against doctor B.S.

54. On 30 March 2009 the first applicant submitted an indictment (optužnica) against doctor B.S. on charges of medical negligence.

55. As there was no progress in the proceedings, on 13 November 2009 the applicant urged the Zagreb Municipal Criminal Court to examine her case.

56. On 22 December 2009 the Zagreb Municipal Criminal Court commissioned an expert report concerning the medical treatment and death of the applicants’ mother. It requested an investigating judge of the Zagreb County Court to coordinate that procedural action.

57. An expert report of 11 March 2010, drafted by doctors D.M. and I.Š., indicated that there had been no irregularity in the medical treatment of the applicants’ mother. It further found that the drug, to which the applicant’s mother was allergic, had neither been used nor indicated for use during her treatment on 13 February 2001. The experts also excluded the possibility that the applicants’ mother had died as a result of an allergic reaction.

58. The first applicant received the expert report on 27 August 2010.

59. On 22 September 2010 the first applicant challenged the findings of the expert report, arguing that it had failed to examine all aspects of the medical treatment and death of her mother. The first applicant thus requested that the experts be ordered to re-examine and accordingly supplement their findings.

60. On 4 April 2011 a three-judge panel of the Zagreb Municipal Criminal Court returned the indictment to the first applicant, ordering her to institute an investigation before an investigating judge of the Zagreb County Court.

61. The first applicant complied with that order and on 25 April 2011 requested that an investigation be opened before an investigating judge of the Zagreb County Court.

62. On 14 October 2011 an investigating judge of the Zagreb County Court questioned doctor B.S., who denied any medical malpractice maintaining that the drug to which the applicants’ mother was allergic had neither been used nor indicated in her treatment.

63. On 12 December 2011 the investigating judge expressed his disagreement with the first applicant’s request for opening of an investigation and forwarded the case file to a three-judge panel of the Zagreb County Court.

64. On 16 February 2012 a three-judge panel of the Zagreb County Court dismissed the first applicant’s request for an investigation on the ground of lack of evidence of medical malpractice. The first applicant challenged this decision by lodging an appeal before the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske).

65. Meanwhile, the first applicant complained to the Supreme Court about the length of the criminal proceedings and on 18 September 2012 the Supreme Court found a violation of her right to a trial within a reasonable time and awarded her 2,500 Croatian kunas (HRK) in non-pecuniary damage (approximately EUR 340).

66. On 28 November 2012 the Supreme Court dismissed the first applicant’s appeal and upheld the decision of the Zagreb County Court of 16 February 2012 (see paragraph 64 above). The decision of the Supreme Court was served on the first applicant on 24 December 2012.

67. The first applicant then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court, complaining of the ineffectiveness of the proceedings before the lower courts and their failure to elucidate the circumstances of her mother’s death.

68. On 28 February 2013 the Constitutional Court declared the constitutional complaint inadmissible on the ground that the decisions of the lower courts did not concern any of her rights or obligations or any criminal charge against her. The decision of the Constitutional Court was served on the first applicant on 12 March 2013.

69. On 28 March 2013 the first applicant lodged a request for the reopening of the proceedings before the Zagreb County Court, alleging procedural flaws in the processing of her case.

70. The Zagreb County Court rejected the request as unfounded on 29 October 2013 and this was upheld by the Supreme Court on 20 March 2014.

D. Other relevant facts

71. The first applicants also lodged a criminal complaint against the medical experts D.M. and I.Š. on 27 August 2013 alleging that they had provided false evidence. On 7 October 2013 she received a reply from the Zagreb Municipal State Attorney’s Office indicating that it considered her criminal complaint unfounded in any respect.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Constitution

72. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 and 5/2014) read as follows:

Article 21

“Every human being has the right to life.

...”

2. Constitutional Court Act

73. The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002) reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that an individual act on the part of a State body, a body of local or regional self-government, or a legal person with public authority, concerning his or her rights and obligations or a suspicion or accusation of a criminal deed, has violated his or her human rights or fundamental freedoms or his or her right to local or regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter “a constitutional right”) ...

2. If another legal remedy exists in respect of the violation of the constitutional right [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been used.”

3. Criminal Code

74. The relevant provisions of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000 and 129/2000) provide:

Article 240

“(1) A physician or a dentist who, in rendering medical services, does not apply measures for the protection of patients in accordance with professional standards, or applies an obviously inadequate remedy or method of treatment, or in general acts carelessly, thus causing the deterioration of an illness or the impairment of a person’s health, shall be punished by a fine or by imprisonment not exceeding two years.

...

(3) A physician ... who commits an offence under paragraphs 1 and 2 of this Article by negligence shall be punished by a fine or by imprisonment not exceeding one year.”

Article 249

“...

(3) If, by the criminal offence referred to in ... Article 240 paragraph 3 of this Code, serious bodily injury to a person is caused, or his or her health is severely impaired, or an existing illness considerably deteriorates, the perpetrator shall be punished by imprisonment of between six months and five years.

(4) If death of one or more persons is caused by a criminal offence referred to in paragraph 3 of this Article, the perpetrator shall be punished by imprisonment of between one and eight years.”

4. Code of Criminal Procedure

75. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provided:

Article 2

“(1) Criminal proceedings shall only be instituted and conducted upon the order of a qualified prosecutor. ...

(2) In respect of criminal offences subject to public prosecution the qualified prosecutor shall be the State Attorney and in respect of criminal offences that may be prosecuted privately the qualified prosecutor shall be a private prosecutor.

(3) Unless otherwise provided by law, the State Attorney shall undertake a criminal prosecution where there is a reasonable suspicion that an identified person has committed a criminal offence subject to public prosecution and where there are no legal impediments to the prosecution of that person.

(4) Where the State Attorney finds that there are no grounds to institute or conduct criminal proceedings, the injured party may take his place as a subsidiary prosecutor under the conditions prescribed by this Act.”

76. Articles 47 to 61 regulated the rights and duties of private prosecutors and of injured parties acting as subsidiary prosecutors. A private prosecutor (privatni tužitelj) was an injured party who brought a private prosecution in respect of criminal offences for which such a prosecution was expressly allowed by the Criminal Code (these were offences of a lesser degree). An injured party acting as a subsidiary prosecutor (oštećeni kao tužitelj) was a person taking over criminal proceedings in respect of criminal offences subject to public prosecution where the relevant prosecuting authorities, for whatever reason, had decided not to prosecute (Article 55). When acting as a subsidiary prosecutor, the victim had all rights in the proceedings which the State Attorney’ Office would have had as public prosecuting authority, save for those vested in the State Attorney’s Office as a state body.

Pursuant to Article 58, the State Attorney’s Office was authorised, on a discretionary basis, to take over a prosecution from a subsidiary prosecutor at any point before the end of the trial.

77. Further relevant provisions concerning the processing of cases provide:

Article 71

“(1) ... indictments [and] requests to prosecute ... shall be submitted in writing unless otherwise provided by law.

(2) The submissions referred to in paragraph 1 shall be comprehensible and contain the necessary information for the authorities to act upon them.

(3) Unless otherwise provided in this Act, the court conducting the proceedings shall invite a person who has made submissions which do not contain the necessary information or are incomprehensible to supplement them. Where the submissions have not been amended as required, the court shall declare them inadmissible.”

Article 190

“(2) If the investigating judge does not agree with the State Attorney’s request for the opening of an investigation, he or she shall ask a panel of judges from the county court (Article 20 § 2) to issue a decision. The parties and the injured party may lodge an appeal against that decision which shall not have suspensive effect. If only the injured party lodged an appeal and that appeal is allowed, it shall be considered that by lodging the appeal the injured party took over the proceedings.”

Article 267

“(1) After the investigation, or if the investigation under this Code is not mandatory (Article 191), the proceedings before the competent court shall be conducted only on the basis of an indictment [made by] the State Attorney or the subsidiary prosecutor.”

Article 430

“In proceedings before the municipal court for offences punishable by a fine or a term of up to five years’ imprisonment, the provisions of Articles 431 to 445 of this Code shall apply, and if something is not provided under those provisions, the other provisions of this Code shall apply.”

Article 431

“(1) Proceedings shall be instituted by a request to prosecute made by the State Attorney or the subsidiary prosecutor ...”

Article 434

“(1) The request to prosecute ... shall contain all the information contained in Article 268 § 1 (1) to (5) of this Code, a proposal to find the accused guilty under the law, as well as a proposal for a sentence to be applied.”

Article 435

“(1) On receipt of the request to prosecute ... the judge (the president of the panel or the single judge) shall first examine whether the court is competent, whether further investigative measures need to be taken, and whether there are reasons to reject the request to prosecute ...”

5. Health Care Act

78. The relevant provision of the Health Care Act (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Official Gazette nos. 75/1993, 11/1994, 55/1996, 1/1997, 95/2000 and 129/2000):

Section 27

“...

A citizen has the right to seek, directly or in writing, the protection of his or her rights concerning the quality, content and type of health-care services provided, from the director of the health institution ...

The director ... must act without delay following a complaint and notify the person concerned in writing within three days of the measures he has taken.

If the citizen is not satisfied with the measures that were taken, he or she may seek protection of his or her rights before the competent Chamber, the Minister of Health or competent court.”

6. Administrative Disputes Act

79. The relevant provision of the Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima, Official Gazette nos. 53/1991, 9/1992 and 77/1992) provides:

Section 5

“An organ under this Act shall be any State organ and when it is, within its public authority, deciding about administrative matters.”

Section 6

“(1) An administrative dispute may be initiated only against an administrative act.

(2) An administrative act, within the meaning of this Act, is an act whereby a body referred to in section 5 of this Act, in the exercise of public authority decides on a right or obligation of an individual or an organisation in some administrative matter.”

B. Relevant practice

80. The Government referred to several decisions of the Constitutional Court by which it declared inadmissible constitutional complaints lodged by victims against the domestic courts’ decisions refusing to open criminal proceedings or further investigative measures on the ground that such decisions did not raise any question of the appellants’ rights and obligations. In particular, the Government pointed out that this practice was available in a document published on the Internet site of the Constitutional Court in June 2004 providing examples and practical instructions for appellants on how to fill in constitutional complaints.

81. On 14 May 2001 in case no. U-III-791/1997 the Constitutional Court accepted an injured party’s constitutional complaint concerning a violation of the right to life. The relevant part of the decision reads:

“Under the [Code of Criminal Procedure], in a situation where the State Attorney is the prosecutor, the injured party has only very limited rights in the proceedings. However, as soon as the State Attorney is no longer a party (if he drops the charges) the injured party can act as a subsidiary prosecutor in the proceedings. In other words, when the State Attorney does not appear [as a prosecutor] in the proceedings, the [injured] party is (or can be) the subsidiary prosecutor. This should be, mutatis mutandis, applied in respect of a constitutional complaint. Since the State Attorney cannot lodge a constitutional complaint ... the injured party can represent himself. In this case [the injured party] can lodge a constitutional complaint.”

82. In its decision of 13 February 2004 in case no. U-IIIA-232/2003 the Constitutional Court declared a subsidiary prosecutor’s constitutional complaint concerning the length of criminal proceedings inadmissible on the ground that the proceedings at issue had not concerned his civil rights or obligations or any criminal charge against him. The relevant part of the decision reads:

“It is clear from the constitutional complaint that the criminal proceedings ... did not concern the applicant’s civil rights or obligations or any criminal charge against him. In the criminal proceedings the applicant was not the defendant and he failed to lodge a civil claim, which he had notably pursued in separate civil proceedings.

Therefore ... the applicant does not have the necessary locus standi before the Constitutional Court ...”

83. The Constitutional Court followed the same approach in its decision of 23 December 2004 in case no. U-III-2729/2004 in which it declared a subsidiary prosecutor’s constitutional complaint concerning the outcome of criminal proceedings inadmissible on the same basis as noted above.

84. In its decision of 22 October 2008 in case no. U-IIIVs-3511/2006, the Constitutional Court accepted a constitutional complaint concerning the length of criminal proceedings lodged by a subsidiary prosecutor who had not had lodged a civil claim in those criminal proceedings. The relevant part of the decision reads:

“The approach taken by the lower courts, by which the applicant did not have the right to lodge a length-of-proceedings complaint because she, as a subsidiary prosecutor in criminal proceedings, ... had failed to lodge a civil claim ... reflects the approach previously taken by this court.

... [T]he Constitutional Court considers that that approach should be revisited on the grounds of the public interest and the protection of victims’ rights.

...

Therefore, the Constitutional Court considers that the question of whether a subsidiary prosecutor in criminal proceedings has a right to have the competent court decide within a reasonable time [whether] the defendant be found guilty and punished according to law, cannot be considered only from the perspective of the civil claim which the injured party may have against the defendant. Such a restrictive approach would deprive the subsidiary prosecutor [of the ability] to exercise his right to bring a subsidiary prosecution and it would run contrary to the principle that rights should be effective ...”

85. Recently, on 13 November 2014, in the case no. U-III-6559/2010, the Constitutional Court accepted a constitutional complaint concerning the lack of an effective investigation under Article 3 of the Convention in connection with the appellant’s alleged ill-treatment in suspicious circumstances.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

86. The applicants complained of a lack of an effective procedure before the domestic authorities concerning the death of their mother allegedly caused by medical negligence. They relied on Article 2 of the Convention, which, in so far as relevant, provides:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. ...”

A. Admissibility

1. Compliance with the six-month time-limit

(a) The parties’ arguments

87. The Government argued that in the case at issue there was no reason for lodging a constitutional complaint with the Constitutional Court since it had been a well-established practice of that court to declare inadmissible constitutional complaints lodged by subsidiary prosecutors against decisions refusing to open criminal proceedings or further investigative measures. The Government therefore considered that the six-month time-limit had started running after the adoption of the decision of the Supreme Court on 28 November 2012. According to the Government, this accordingly meant that the application had been introduced before the Court out of the relevant six-month time-limit.

88. The applicants pointed out that they had lodged their application with the Court on 21 June 2013 whereas the decision of the Supreme Court had been served on the first applicant on 24 December 2012 and the decision of the Constitutional Court on 12 March 2013. Accordingly, in both cases their application to the Court had been lodged within the relevant six-month time-limit.

(b) The Court’s assessment

89. The Court reiterates that where an applicant is entitled to be served automatically with a copy of the final domestic decision, the six-month period starts running from the date of service of the copy of the decision (see Worm v. Austria, 29 August 1997, § 33, Reports of Judgments and Decisions 1997‑V). In the case at issue, the first applicant was served with the decision of the Supreme Court on 24 December 2012 (see paragraph 66 above) and with the decision of the Constitutional Court on 12 March 2013 (see paragraph 68 above). It follows, given that the application was introduced with the Court on 21 June 2013, that the applicants, in any case, complied with the requisite six-month time-limit. This makes it unnecessary for the Court to deal further with the Government’s arguments. It accordingly rejects the Government’s objection.

2. Exhaustion of domestic remedies and compliance with the six-month time-limit by the second applicant

(a) The parties’ arguments

90. The Government argued that the second applicant had not used any of the remedies provided in the domestic system concerning the death of her mother. In particular, there had been no reason for her to wait for the outcome of the proceedings instituted by the first applicant as she had not formally authorised her to act as her representative. In these circumstances, the Government considered that the second applicant should have lodged an application with the Court from the moment when she had realised or should have realised that the domestic proceedings had been ineffective. However, she had not explained why she had complained to the Court for the first time after twelve years of her mother’s death.

91. The applicants submitted, citing the cases of Kudra v. Croatia (no. 13904/07, 18 December 2012) and Y.F. v. Turkey (no. 24209/94, ECHR 2003‑IX), that the Court’s case-law was clear that the circumstances of a case involving close relatives pursuing the remedies at the domestic level concerning a violation of a Convention right could not be separately examined. They stressed that all possible effects of the procedure instituted by the first applicant had equal bearing on the position of the second applicant. Moreover, it was clear from the circumstances of the case that the first applicant had acted on behalf of her family, namely the second applicant and their now late father, M.B. One of the reasons for that was that the first applicant had also pursued some personal complaints concerning the domestic health care system. In addition, both applicants had been equally affected by the death of their mother and both had sought to obtain the relevant documents and to provide evidence to the authorities capable of elucidating the circumstances of their mother’s death.

(b) The Court’s assessment

92. The Court notes at the outset that no issue arises with regard to the question whether, in connection with the alleged inability of the legal system to secure accountability for death of the applicants’ mother, the second applicant can claim to be a victim, within the meaning of Article 34 of the Convention.

93. As regards the Government’s contention concerning the exhaustion of domestic remedies by the second applicant and her compliance with the six-month time-limit, the Court notes that it is true that the second applicant herself did not formally pursue remedies in the administrative and criminal courts. However, her sister – the first applicant – instituted and duly pursued these remedies complaining about the grievances of her family related to their relative’s death (see paragraphs 9-11, 29 and 67 above). She thereby acted on behalf of her family and attempted to elucidate the circumstances of the case with the same consequential effects for the second applicant’s Convention rights (see, mutatis mutandis, M.S. v. Croatia, no. 36337/10, § 68, 25 April 2013).

94. The Court therefore considers that in this way the domestic authorities were afforded the opportunity to remedy the violation alleged. It further considers that there is no reason to believe that the domestic proceedings would have taken any different course had the second applicant formally joined them herself (see Vasilkoski and Others v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 28169/08, § 46, 28 October 2010; and M.S., cited above, § 69). In these circumstances, and in view of its findings concerning the applicants’ compliance with the six-month time-limit (see paragraph 89 above), the Court finds that the Government’s objection must be rejected.

3. Conclusion

95. The Court notes that the applicants’ complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicants

96. The applicants pointed out that the proceedings concerning the circumstances of their mother’s death had been unnecessarily protracted and ineffective. Specifically, their mother had died in February 2001 and they had lodged a criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office in February 2004, whereas their request for an investigation was finally dismissed by the Supreme Court in December 2012, almost twelve years after their mother’s death and nine years after they had first complained to the criminal justice authorities. The applicants in particular pointed out that the Zagreb Municipal State Attorney’s Office had remained passive for four years without taking any measure to examine their allegations. Similarly, there had been a number of delays in the processing of their case before the administrative authorities. The applicants stressed that a first decision by the CMC concerning their complaints had been adopted more than two years after the first applicant had first complained to the Ministry. The applicants further contended that the suspicious circumstances leading up to the death of their mother had never been adequately elucidated and that they had been constantly denied access to the relevant documents. Moreover, they had been unable to participate effectively in the process of obtaining evidence from the expert witnesses and the expert reports commissioned during the proceedings had been flawed, contradictory and had lacked the requisite impartiality.

(b) The Government

97. The Government argued that the applicants’ complaints concerning the medical treatment and death of their mother had been promptly and effectively examined by the competent domestic authorities. In particular, the Ministry and the CMC had promptly reacted to the allegations of medical malpractice and had taken all relevant measures within their competence to elucidate the circumstances of the case. However, their assessment of the case had not disclosed any irregularities in the medical treatment of the applicants’ mother. Furthermore, the Government stressed that two expert reports commissioned during the criminal proceedings had conclusively excluded medical negligence in the treatment of the applicants’ mother. It followed that the circumstances of the applicants’ mother’s death had been adequately and promptly elucidated and that no responsibility of the doctors for her death had been established.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

98. The Court reiterates that Article 2 of the Convention, in the first sentence of its first paragraph, lays down a positive obligation on States to take appropriate steps to safeguard the lives of those within their jurisdiction (see Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], no. 32967/96, § 48, ECHR 2002‑I; and Kudra, cited above, § 100).

99. Those principles apply in the public-health sphere too. The States are required to make regulations compelling hospitals, whether public or private, to adopt appropriate measures for the protection of their patients’ lives. They also require an effective independent judicial system to be set up so that the cause of death of patients in the care of the medical profession, whether in the public or the private sector, can be determined and those responsible made accountable (see Powell v. the United Kingdom (dec.), no. 45305/99, ECHR 2000-V; Calvelli and Ciglio, cited above, § 49; and Vo v. France [GC], no. 53924/00, § 89, ECHR 2004‑VIII).

100. Where a Contracting State has made adequate provision for securing high professional standards among health professionals and the protection of the lives of patients, the Court cannot accept that matters such as errors of judgment on the part of a health professional or negligent co-ordination among health professionals in the treatment of a particular patient are sufficient of themselves to call a Contracting State to account from the standpoint of its positive obligations, under Article 2 of the Convention, to protect life (see Byrzykowski v. Poland, no. 11562/05, § 104, 27 June 2006).

101. The Court must examine, therefore, whether or not an issue of State responsibility under Article 2 of the Convention arises in respect of the alleged inability of the legal system to secure accountability for negligent acts in the sphere of health care (see Dodov v. Bulgaria, no. 59548/00, § 83, 17 January 2008). In this respect the Court reiterates that in the case of unintentional deprivation of life, an effective procedural response may be satisfied if the legal system affords victims a remedy in the civil courts, either alone or in conjunction with a remedy in the criminal courts, enabling any liability of the doctors concerned to be established and any appropriate civil redress, such as an order for damages and/or for the publication of the decision, to be obtained. Disciplinary measures may also be envisaged (see Šilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, § 194, 9 April 2009). However, a remedy should exist not only in theory; it must operate effectively in practice, within a time‑span allowing the case to be examined without unnecessary delay (see Calvelli and Ciglio, cited above, § 53; Byrzykowski, cited above, § 105; Dodov, cited above, §§ 83 and 95; and Šilih, cited above, § 195).

102. It follows that in order to satisfy its positive obligation under Article 2 of the Convention, the State has a duty to ensure, by all means at its disposal, that the legislative and administrative framework set up to protect patients’ rights is properly implemented and any breaches of those rights are put right and punished. Therefore, the Court’s task is to examine whether there was an adequate procedural response on the part of the State to the infringement of the right to life (see Konczelska v. Poland (dec.), no. 27294/08, § 35, 20 September 2011; and Bajić v. Croatia, no. 41108/10, § 89, 13 November 2012), irrespective of the particular procedure carried out (see Kudra, cited above, § 104). In other words, the Court must assess whether the available legal remedies, taken together, as provided in law and applied in practice, could be said to have secured legal means capable of establishing the facts, holding accountable those at fault and providing appropriate redress to the victim (see Byrzykowski, cited above, §§ 104-118; and Dodov, cited above, § 83).

103. A requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in this context. Even where there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation or a trial in a particular situation, a prompt response by the authorities is vital in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in, or tolerance of, unlawful acts (see Šilih, cited above, § 195). Accordingly, in a number of cases before the Court concerning the implementation of a domestic regulatory framework for the protection of patients’ lives, the finding of a violation was largely based on the existence of unreasonable delays and a lack of diligence on the part of the authorities in conducting the proceedings, regardless of their final outcome (see, for example, Dodov, cited above, § 98; Šilih, cited above, §§ 202-211; Dvořáček and Dvořáčková v. Slovakia, no. 30754/04, § 70, 28 July 2009; Bajić, cited above, § 107; and Kudra, cited above, § 120).

(b) Application of these principles to the present case

104. The Court notes that the Government did not contend that the applicants could have effectively pursued their complaints of medical negligence outside the framework of criminal and administrative proceedings. Moreover, it reiterates that it has already found those two procedural avenues in the Croatian system to be able in principle to satisfy the State’s procedural obligation under Article 2 of the Convention in cases concerning allegations of medical negligence (see Bajić, cited above, § 81). The Court will therefore confine itself to examining whether the administrative and criminal proceedings concerning the death of the applicants’ mother satisfied the criteria of effectiveness required by Article 2 of the Convention (compare Starčević v. Croatia, no. 80909/12, § 57, 13 November 2014).

105. The Court observes at the outset that the administrative proceedings before the domestic authorities commenced by the first applicant’s official complaint lodged before the CMC on 1 October 2002 (see paragraph 11 above) and were finally determined by the decision of the Constitutional Court of 17 December 2013 (see paragraph 34 above). Thus, in total they lasted for more than eleven years.

106. Similarly, the criminal proceedings were instituted on 6 February 2004 by the first applicant lodging a criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office (see paragraph 37 above) and finally ended by the decision of the Constitutional Court of 28 February 2013 declining to examine the applicants’ complaints of ineffectiveness of the proceedings before the lower authorities (see paragraph 68 above). It follows that the proceedings in total lasted some nine years.

107. In this connection the Court reiterates that in Article 2 cases concerning proceedings instituted to elucidate the circumstances of an individual’s death, lengthy proceedings such as these are a strong indication that the proceedings were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under the Convention, unless the State has provided highly convincing and plausible reasons to justify such a course of proceedings (see Kudra, cited above, § 113; see also Šilih, cited above, § 203, and Igor Shevchenko v. Ukraine, no. 22737/04, § 60, 12 January 2012). However, in the present case, the Government have failed to show any plausible reason justifying such lengthy proceedings.

108. In view of the overall length of the proceedings, the Court cannot fail to observe several long periods of unexplained inactivity and lack of coordination on the part of the domestic authorities in both sets of proceedings (compare Kudra, cited above, § 114).

109. As to the administrative proceedings, the Court notes that after finally dismissing the applicants’ complaints of medical malpractice in October 2003 the CMC instructed the first applicant that she could challenge its decision by lodging an administrative action in the Administrative Court (see paragraphs 21-22 above). The applicants complied with this requirement by lodging an action in the Administrative Court on 24 November 2003 (see paragraph 23 above).

110. This was followed by almost four years of complete inactivity on the part of the Administrative Court, during which period the first applicant made numerous complaints about the protracted length of the proceedings but merely received a reply that nothing could be done to speed up the examination of her case (see paragraphs 24-28 above). It is true that the applicants did not use the length of proceedings remedies in the administrative proceedings although they availed themselves of this opportunity in the criminal proceedings. However, the Court does not find the use of such remedies to be decisive in the assessment of the circumstances of the case. This is because it has constantly held in the assessment of the authorities’ compliance with the procedural obligation under Article 2 of the Convention that length of proceedings remedies are insufficient as it is not merely the length of the proceedings which is in issue. The main question is rather whether in the circumstances of the case seen as a whole the State could be said to have complied with its procedural obligation under Article 2 of the Convention (see Byrzykowski, cited above, § 90; and Šilih, cited above, §§ 169-170).

111. It was only in October 2007 that the applicants received a decision from the Administrative Court declaring the administrative action inadmissible on the ground that the decision of the CMC was not an administrative decision which could be challenged before the Administrative Court (see paragraph 28 above). In the Court’s view, it is striking that it took the Administrative Court almost four years to realise that it was not competent to examine an action pending before it for such a lengthy period of time.

112. Moreover, the Court cannot overlook the fact that it took the Constitutional Court almost six years to examine the applicants’ constitutional complaint (see paragraphs 29 and 34 above). This suggests that the Constitutional Court failed to appreciate the fact that the already inordinate length of the administrative proceedings ran counter to the State’s procedural obligation under Article 2 of the Convention and that an effective action was needed in alleviating the breach of the applicants’ Convention rights.

113. As to the criminal proceedings, the Court notes that following the submission of the first applicant’s criminal complaint before the Zagreb Municipal State Attorney’s Office in February 2004 no action was taken until December 2007 when it began to investigate the applicants’ allegations (see paragraphs 35 and 43-44 above). The reason for this appears to be the fact that the Zagreb Municipal State Attorney’s Office lost the case file, which therefore needed to be reconstructed (see paragraph 43 above).

114. During this period the first applicant made numerous inquiries about the status of her case but was never given a satisfactory response (see paragraphs 36-38 above). It is striking that in March 2007, after several requests by the Ministry of Justice (see paragraphs 39-40 above), the State Attorney’s Office provided incorrect information to the Ministry of Justice and the applicants, indicating that the Zagreb Municipal State Attorney’s Office had requested investigative actions before an investigative judge of the Zagreb County Court. It went even further, stressing that the first applicant should have been well aware of this fact since it had been presented to her in the course of her inquires at the Zagreb Municipal State Attorney’s Office (see paragraph 41 above). However, as the applicants learned from the Zagreb County Court, no such a request for investigative actions had been made (see paragraph 42 above), which appears to be a logical consequence of the fact that the case file had been lost and then reconstructed only in December 2007 (see paragraph 43 above).

115. Furthermore, the Court notes that after the Zagreb Municipal State Attorney’s Office rejected the first applicant’s criminal complaint she took over the criminal prosecution as a subsidiary prosecutor by lodging a request to prosecute in the Zagreb Municipal Criminal Court on 21 February 2008 (see paragraphs 47 and 49 above) and the proceedings before the competent criminal courts lasted a further four years and nine months (see paragraph 66 above).

116. During this period there were several unexplained periods of inactivity. Thus, for instance, it took several months to execute simple procedural actions such as exchanging the relevant files between the authorities (see paragraphs 52 and 53 above) or forwarding the expert report to the first applicant (see paragraphs 57-58 above). It also took the Zagreb Municipal Criminal Court more than one year to realise that the applicants’ indictment had not been properly drafted (see paragraph 53 above) and then further eight months to take the first concrete procedural action in the case (see paragraphs 54 and 56 above).

117. The Court further observes that in April 2011, hence after some three years and two months following the lodging of the first applicant’s indictment, the Zagreb Municipal Criminal Court found that the case was not ready for trial and ordered further investigation (see paragraph 60 above). This further protracted the proceedings for about one year and seven months (see paragraph 66 above), leading to the overall length of proceedings before the criminal courts of some four years and nine months.

118. In these circumstances the Court finds that the relevant mechanisms of the domestic legal system seen as a whole did not secure in practice an effective and prompt response of the authorities’ consonant with the State’s procedural obligations under Article 2 of the Convention.

119. There has therefore been a violation of Article 2 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 8 AND 13 OF THE CONVENTION

120. The applicants complained that the ineffectiveness of the domestic proceedings had adversely affected their private and family life, and that they had had no effective domestic remedy for their complaints. They relied on Articles 8 and 13 of the Convention which, in so far as relevant, read as follows:

Article 8

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life ...”

Article 13

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

121. The Government contested those allegations.

A. Admissibility

122. The Court considers that these complaints are closely linked to the one concerning Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible.

B. Merits

123. Having regard to the particular circumstances of the present case and to the reasoning which led it to find a violation of Article 2 of the Convention (see paragraphs 118-119 above), the Court considers that it is not necessary also to examine the case under Articles 8 and 13 of the Convention (see Kudra, cited above, § 125).

III. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

124. The applicants complained, invoking Article 3 of the Convention, that they had been humiliated and debased by the ineffectiveness of the domestic proceedings.

125. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

126. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

127. The applicants claimed 40,000 euros (EUR) each in respect of non-pecuniary damage.

128. The Government considered this claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

129. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicants suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicants EUR 15,000 jointly, in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to them.

B. Costs and expenses

130. The applicants also claimed EUR 1,000 and HRK 18,500 (approximately EUR 2,400) for the costs and expenses incurred before the domestic authorities and for those incurred before the Court.

131. The Government considered the applicants’ claim unsubstantiated and unfounded.

132. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,400 covering costs under all heads plus any tax that may be chargeable to them.

C. Default interest

133. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the applicants’ complaints under Articles 2, 8 and 13 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 2 of the Convention;

3. Holds that there is no need to examine the complaints under Articles 8 and 13 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas, at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 15,000 (fifteen thousand euros) jointly, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,400 (three thousand four hundred euros) jointly, plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 12 January 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos Işil Karakaş
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Metodologija za sprovođenje istrage u slučajevima zlostavljanja od strane policije
delotvorna istraga zlostavljanje od strane policije prava oštećenog sprovođenje istrage
Priručnik za uviđaj
veštačenje uviđaj krivičnog dela priručnik uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda