Bulović protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
14145/04
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
01.04.2008
Članovi
6
Kršenje
6
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Upravni postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
Tematske ključne reči
građanski postupak
razuman rok
VS deskriptori
1.6.4.5 Izvršenje sudskih odluka
1.6.5 Pravično suđenje
1.6.6 Rasprava u razumnom roku
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljka predstavke, Radmila Bulović je srpska državljanka rođena 1951. godine i živi u Subotici (Srbija). Slučaj se odnosi na žalbu podnositeljke predstavke o neuspehu sprskih vlasti da blagovremeno izrše presudu koja se tiče obaveze njenog bivšeg supruga da joj plaća mesečno izdržavanje. Ona se poziva na član 6-1 Konvencije (pravo na pravično suđenje).

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

На основу члана 6. став 1. Уредбе о заступнику Републике Србије пред Европским судом за људска права ("Службени гласник РС", број 61/06 - пречишћен текст), објављује се, у тексту на српском и енглеском језику, Пресуда Европског суда за људска права по представци бр. 14145/04, донета у предмету Буловић против Србије која гласи:

Пресуда Европског суда за људска права

Пресуда је објављена у "Службеном гласнику РС", бр. 43/2008 од 22.4.2008. године.

САВЕТ ЕВРОПЕ
ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА
ДРУГО ОДЕЉЕЊЕ
ПРЕДМЕТ БУЛОВИЋ против СРБИЈЕ
(Представка бр. 14145/04)
ПРЕСУДА
СТРАЗБУР
1. април 2008. године

Ова пресуда ће постати правоснажна у околностима предвиђеним чланом 44. став 2. Конвенције. Могуће су редакторске промене.

У предмету Буловић против Србије, Европски суд за људска права (Друго одељење) заседајући у већу у чијем су саставу били:

Francoise Tulkens, председник,

Antonella Mularoni,

Ireneu Cabral Barreto,

Vladimiro Zagrebelsky,

Dragoljub Popović,

András Sajó,

Nona Tsotsoria, судије

и Sally Dollé, секретар одељења

после већања на затвореној седници одржаној 11. марта 2008. године, изриче следећу пресуду, која је усвојена на тај дан:

ПОСТУПАК

1. Предмет је формиран на основу представке (бр. 14145/04) против Државне заједнице Србија и Црна Гора, коју је Суду поднела према члану 34 Конвенције за заштиту људских права и основних слобода (у даљем тексту звана "Конвенција") њена тадашња држављанка, гђа Радмила Буловић (у даљем тексту звана "подноситељка представке"), дана 5. априла 2004. године.

2. Од 3. јуна 2006. године, после декларације о независности Црне Горе, Србија је искључива Висока страна уговорница у поступцима пред Судом.

3. Старатељ подноситељке представке је 8. јуна 2004. године овластио оца подноситељке представке, г. Р. Живановића, да подноситељку представке заступа у поступцима пред Судом. Владу Државне заједнице Србија и Црна Гора а, касније, Владу Србије (у даљем тексту звана "Влада") заступао је њен заступник, г. С. Царић.

4. Суд је 2. маја 2007. године одлучио да овој представци да предност, у складу с Правилом 41 Пословника Суда, као и да о њој обавести Владу. Примењујући члан 29 став 3 Конвенције, решено је, такође, да се донесе одлука да се основаност представке разматра заједно са њеном допуштеношћу.

ЧИЊЕНИЦЕ

I. ОКОЛНОСТИ ПРЕДМЕТА

5. Подноситељка представке је рођена 1951. године и живи у Суботици.

6. Чињенице овог предмета, како су их странке доставиле, могу се сумирати на следећи начин.

А. Први круг парничног поступка

7. Општински суд у Сомбору је 9. марта 1994. године донео пресуду у корист подноситељке представке и наложио С. Б., њеном бившем супругу, да јој плаћа месечно издржавање у износу од 25% вредности минималне плате у Србији, почев од 10. децембра 1993. године, плус већ насталу затезну камату на то издржавање, заједно са законском каматом.

8. Ова пресуда је постала правоснажна до 31. маја 1994. године.

Б. Извршни поступак и други круг парничног поступка

9. Подноситељка представке је 9. септембра 1996. године поднела захтев за извршење горе наведене пресуде и навела да је износ издржавања који доспева за исплату 5.226,00 југословенских динара плус законска камата. Она је посебно предложила да се ово извршење обави јавном продајом покретне имовине дужника.

10. Општинску суд у Сомбору ("Општински суд") је 12. септембра 1996. године прихватио захтев подноситељке представке и издао решење о извршењу.

11. С. Б. је 26. септембра 1996. године поднео жалбу на ово решење, наводећи да није јасно како је подноситељка представке израчунала тачан износ издржавања које тражи.

12. Општински суд је 3. фебруара 1998. године упутио С. Б. да покрене посебни парнични поступак у ком може да тражи да се предложено извршење прогласи недопуштеним.

13. С. Б. је 13. априла 1998. године поднео захтев у том смислу.

14. Општински суд је 27. новембра 1998. године наложио одлагање извршног поступка док се не заврши посебна грађанска парница.

15. Општински суд је 23. децембра 2002. године наставио извршни поступак ex officio, пошто је, inter alia, утврдио да је почев од 30. јуна 1999. године и сама посебна грађанска парница прекинута и да чека исход другог предмета.

16. С. Б. је 25. фебруара 2003. године поново тражио да се извршни поступак одложи, с обзиром на касније поновне покретање посебне грађанске парнице.

17. Центар за социјални рад је 25. јула 2003. године именовао привременог старатеља који ће поступати у име подноситељке представке, која је у међувремену лишена пословне способности.

18. Старатељ подноситељке представке је 2. децембра 2003. године тражио да се извршни поступак настави и навео да је посебна грађанска тужба коју је поднео С. Б. одбијена.

19. Општински суд је 6. априла 2004. године одбио захтев за прекид извршног поступка који је поднет 25. фебруара 2003. године.

20. С. Б. је 14. априла уложио жалбу на ову одлуку.

21. Општински суд је 25. октобра 2006. године у интерном документу приметио да је цео спис поступка извршења грешком стављен у спис другог предмета, због чега жалба није разматрана још од 14. априла 2004. године.

22. Трочлано судско веће Општинског суда је 26. октобра 2006. године одбило ову жалбу и потврдило одлуку од 6. априла 2004. године.

23. Судски извршитељи су 1. марта 2007. године покушали да уђу у кућу С. Б. ради пленидбе његове покретне имовине. Они, међутим, очигледно нису могли да то учине пошто су "просторије закључане".

24. С. Б. је 27. априла 2007. године обавестио судске извршитеље да је у међувремену потпуно измирио свој дуг подноситељки представке.

25. Подноситељка представке је 17. маја 2007. повукла свој захтев за извршење који је поднела Општинском суду, наводећи да је С. Б. исплатио дуг заједно са трошковима и каматом.

26. Подноситељка представке је истог дана потписала посебну изјаву у том смислу.

27. Председник Општинског суда је 23. маја 2007. године упутио допис адвокату подноситељке представке у коме се наводи следеће:

"Што се тиче ... [вашег клијента] ... извршном предмету [,] ... желели бисмо да се извинимо за ... [његово] ... дуго трајање, ... за које постоји неколико разлога као што су ... [њен] ... недолазак на заказана рочишта, законит прекид овог поступка који је трајао пет година, ... [време потребно за именовање] ... старатеља ... и неоправдано дуго време које је било потребно суду да донесе решење у вези с жалбом ... [коју је поднео С. Б.] ... против [судске] ... одлуке од 6. априла 2004. године."

II. РЕЛЕВАНТНО ДОМАЋЕ ПРАВО

А. Закон о извршном поступку из 2000. године (објављен у Службеном листу Савезне Републике Југославије - Сл. лист СРЈ - бр. 28/00, 73/00 и 71/01)

28. Чланом 4 став 1 предвиђено је да је извршни суд обавезан да одмах поступи по решењу.

29. Члановима 63 - 84 регулисано је извршење јавном продајом покретне имовине дужника.

Б. Закон о извршном поступку из 2004. године (објављен у Службеном гласнику Републике Србије - Сл. гласник РС - бр. 125/04)

30. Овај закон је ступио на снагу 23. фебруара 2005. године, тиме ставивши ван снаге Закон о извршном поступку из 2000. године. У складу с чланом 304, међутим, сви извршни поступци покренути пре 23. фебруара 2005. године морају се завршити у складу с претходним законодавством.

В. Релевантне одредбе Закона о облигационим односима

31. Релевантне одредбе овог Закона наведене су пресудом В. А. М. против Србије (бр. 39177/05, ставови 71 и 72, 13. март 2007. године).

ПРАВО

I. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 6 КОНВЕНЦИЈЕ

32. Подноситељка представке се није ослонила на неку одређену одредбу Конвенције. У суштини, она се, међутим, жалила што тужена држава није обезбедила брзо извршење правоснажне пресуде донете у њену корист.

33. Суд сматра да ову притужбу треба разматрати према члану 6 став 1 Конвенције, која у њеном релевантном делу, гласи како следи:

"Приликом утврђивања његових [или њених] грађанских права и обавеза ..., свако лице има право на ... суђење у разумном року код [суда]..."

А. Допуштеност

1. Исцрпљеност домаћих правних средстава

34. Влада је навела да подноситељка представке није исцрпела сва делотворна домаћа правна средства. Посебно, она није покренула посебну грађанску парницу према члановима 172, 199 и 200 Закона о облигационим односима, а није се позвала ни на релевантне одредбе Конвенције које су директно примењиве.

35. Подноситељка представке је оспорила делотворност овог правног средства.

36. Суд је већ утврдио да се горе наведено правно средство не може сматрати делотворним у смислу његове утврђене судске праксе према члану 35 став 1 Конвенције (видети Томић против Србије, бр. 25959/06, ставови 76 и 81, 26. јун 2007. године). Он не види ниједан разлог да одступи од овог става у предметном случају и закључује да се, према томе, примедба Владе мора одбацити.

2. "Статус жртве" подноситељке представке и примена члана 37 став 1(б) Конвенције

37. Влада је приметила да је подноситељка представке добила "потпуну накнаду" од С. Б. и да јој је Општински суд упутио званично извињење због претеране дужине спорног поступка. Она, према томе, више није била "жртва", у смислу члана 34 Конвенције (видети Faulkner против Уједињеног Краљевства, бр. 37471/97, одлука од 18. септембра 2001. године).

38. Влада је даље тврдила да, алтернативно, представку треба скинути са списка предмета Суда пошто је то питање већ решено.

39. Суд подсећа да нека одлука или мера повољна за подносиоца представке није у начелу довољна да га лиши статуса "жртве" сем ако је национални органи нису признали, било изричито или прећутно, а затим доделили накнаду за повреду Конвенције на коју се жали (видети Dalban против Румуније [ВВ] , бр. 28114/95, став 44, ЕЦХР 1999-VI).

40. Чак и под претпоставком да је подноситељка представке добила довољну недвосмислену потврду наводно претрпљене повреде (видети став 27 у горњем тексту), Влада јој није обезбедила никакву накнаду за закашњење о коме је реч. Даље се јасно примећује да се случај подноситељке представке јасно разликује од случаја Faulkner на који се Влада позвала. Суд стога налази да је подноситељка представке задржала статус жртве и одбија примедбу Владе с тим у вези.

41. Суд најзад сматра да, пошто нема наведене накнаде, тужена Држава тек треба да "надокнади" "ефекте могуће повреде Конвенције" (видети Kaftailova против Летоније (брисање) [ВВ], бр. 59643/00, став 48, 7. децембар 2007. године, што се тиче општих начела). Стога се ово питање не може скинути с листе Суда у складу с чланом 37 став 1 (б) Конвенције.

3. Закључак

42. Суд сматра да жалба подноситељке представке није очигледно неоснована у смислу члана 35 став 3 Конвенције и не налази ниједан основ да је прогласи допуштеном.

Б. Основаност

1. Аргументи које су изнеле стране

43. Влада је тврдила да није било повреде члана 6 става 1 Конвенције.

44. Посебно, што се тиче периода после 3. марта 2004. године, она је истакла да је поступак о коме је реч био у прекиду у складу с релевантним домаћим законодавством.

45. Влада је најзад тврдила да је погрешно улагање списа предмета подноситељке представке "техничка грешка" која се није могла исправити пошто подноситељка представке није на то имала посебну примедбу.

46. Подноситељка представке се с тим није сложила и поновно је потврдила њене првобитне притужбе.

2. Релевантна начела

47. Суд подсећа да се извршење пресуде коју је суд донео мора сматрати саставним делом "суђења" у сврхе члана 6 (видети Hornsby против Грчке, пресуда од 19. марта 1997. године, Извештаји о пресудама и одлукама, 1997 - II, стр. 510, став 40).

48. Даље, закашњење у извршењу неке пресуде може бити оправдано у одређеним околностима. Међутим, оно не може бити такво да угрожава суштину права заштићеног чланом 6 став 1 Конвенције (видети Immobilire Saffi против Италије [ВВ] , бр. 22774/93, став 74, ЕЦХР 1999-V)

49. Најзад, без обзира да ли је дужник приватно лице или актер под контролом државе, на држави је да предузме све неопходне мере да изврши правоснажну судску пресуду и тако обезбеди делотворно учешће њеног целог апарата (видети, mutatis mutandis, Pini и други против Румуније, бр. 78028/01 и 78030/01, ставови 174 - 189, ЕЦХР 2004 - V (изводи); видети, такође, mutatis mutandisHornsby, цитиран у горњем тексту, стр. 511, став 41).

3. Оцена Суда

50. Суд прво примећује да се спорни поступак завршио 17. маја 2007. године (видети став 25 у горњем тексту). Овај поступак је стога трајао неке три године и два месеца од када је Србија ратификовала Конвенцију 3. марта 2004. године (што је период који спада у надлежност Суда ratione temporis).

51. Друго, Суд примећује да се, како би се утврдила оправданост закашњења о коме је реч, такође, мора узети у обзир стање предмета на дан ратификације (видети, mutatis mutandis, Предузеће ЕВТ против Србије, бр. 3102/05, став 51, 21. јун 2007. године) и примећује да је 3. марта 2004. године поступак на који се жали већ био нерешен приближно седам година и шест месеци (видети ставове 9 - 18 у горњем тексту).

52. Треће, изгледа да је спис предмета подноситељке представке био затурен код Општинског суда у периоду од 14. априла 2004. године до 25. октобра 2006. године, због чега у међувремену није било никаквог процедуралног напретка. Заиста, председник Општинског суда је то сам признао (видети став 21 у горњем тексту).

53. Најзад, поступак о коме је реч завршио се не као резултат успешне пленидбе коју је обавио Општински суд, већ због одлуке подноситељке представке да повуче свој захтев за извршење као одговор на исплату од стране дужника (видети ставове 25 - 26 у горњем тексту).

54. У овим околностима, Суд сматра да српски органи нису делотворно спровели спорни поступак извршења, чиме је угрожена суштина "права на суђење" подноситељке представке. Према томе, дошло је до повреде члана 6 став 1 Конвенције.

II. ПРИМЕНА ЧЛАНА 41 КОНВЕНЦИЈЕ

55. Члан 41 Конвенције предвиђа:

"Када Суд утврди прекршај Конвенције или протокола уз њу, а унутрашње право Високе стране уговорнице у питању омогућава само делимичну одштету, Суд ће, ако је то потребно, пружити правично задовољење оштећеној странци."

А. Штета

56. Подноситељка представке није поднела захтев ни за материјалну ни за нематеријалну штету. Према томе, Суд сматра да не постоји потреба да јој се додели било који износ по овом основу.

Б. Трошкови

57. Приметивши да је поступак пред домаћим судом у међувремену повољно завршен, подноситељка представке је тражила 202.500,00 српских динара за трошкове пред домаћим судом као и за трошкове поступка пред овим Судом.

58. Влада је навела да је овај захтев задоцнио.

59. Суд примећује да је подноситељка заиста поднела свој захтев 31. октобра 2007. године, а да је крајњи рок да то учини био 22. октобар 2007. године. Подноситељка представке, према томе, није испоштовала Правило 60 ставови 2 и 3 Пословника Суда. Њен захтев се, стога, одбија.

 

ИЗ ГОРЕ НАВЕДЕНИХ РАЗЛОГА, СУД ЈЕДНОГЛАСНО

1. Проглашава представку допуштеном;

2. Сматра да је дошло до повреде члана 6 став 1, Конвенције;

3. Одбија захтев подноситељке представке за правично задовољење.

 

Састављено на енглеском језику и достављено у писаној форми на дан 1. априла 2007. године у складу са правилом 77 ставови 2 и 3 Пословника Суда.

 

Sally Dollé
Заменик секретара
  Francoise Tulkens
Председник

 

COUR EUROPÉENNE DES DROITS
DE L’HOMME
EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS

SECOND SECTION
CASE OF BULOVIĆ v. SERBIA
(Application no. 14145/04)

JUDGMENT

STRASBOURG
1. April 2008

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Bulovic v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Francoise Tulkens, President,

Antonella Mularoni,

Ireneu Cabral Barreto,

Vladimiro Zagrebelsky,

Dragoljub Popović,

András Sajó,

Nona Tsotsoria, judges,

and Sally Dollé, Section Registrar,

Having deliberated in private on 11 March 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 14145/04) against the State Union of Serbia and Montenegro, lodged with the Court, under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention"), by, at that time, a citizen of the State Union of Serbia and Montenegro, Ms Radmila Bulović ("the applicant"), on 5 April 2004.

2. As of 3 June 2006, following the Montenegrin declaration of independence, Serbia remained the sole respondent in the proceedings before the Court.

3. On 8 June 2004 the applicant’s guardian authorised the applicant’s father, Mr R. Zivanović, to represent the applicant in the proceedings before the Court. The Government of the State Union of Serbia and Montenegro and, subsequently, the Government of Serbia ("the Government") were represented by their Agent, Mr S. Carić.

4. On 2 May 2007 the Court decided to give priority to the application, in accordance with Rule 41 of the Rules of Court, as well as to communicate it to the Government. Applying Article 29 § 3 of the Convention, it decided to rule on its admissibility and merits at the same time.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1951 and lives in Subotica.

6. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

A. The first set of civil proceedings

7. On 9 March 1994 the Municipal Court in Sombor (Opštinski sud u Somboru) ruled in favour of the applicant and ordered S.B., her former husband, to pay her a monthly maintenance allowance in the amount of 25% of the minimum salary in Serbia, starting from 10 December 1993, plus the arrears of that allowance which had already accrued, together with statutory interest.

8. By 31 May 1994 this judgment had become final.

B. The enforcement proceedings and the second set of civil proceedings

9. On 9 September 1996 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgment and specified that the amount of maintenance due was 5,226 Yugoslav Dinars plus statutory interest. She proposed, in particular, that this enforcement be carried out through the auctioning of the debtors movable assets.

10. On 12 September 1996 the Municipal Court in Sombor ("the Municipal Court") accepted the applicant’s request and issued an enforcement order.

11. On 26 September 1996 S.B. filed a complaint against this order, stating that it was not clear how the applicant had calculated the exact amount of the maintenance sought.

12. On 3 February 1998 the Municipal Court instructed S.B. to institute separate civil proceedings wherein he could request that the proposed enforcement be declared "inadmissible" (nedopušteno).

13. On 13 April 1998 S.B. filed a claim to this effect.

14. On 27 November 1998 the Municipal Court ordered the stay of the enforcement proceedings until the conclusion of the separate civil suit.

15. On 23 December 2002 the Municipal Court resumed the enforcement proceedings ex officio, having found, inter alia, that as of 30 June 1999 the separate civil suit had itself been suspended pending the outcome of another case.

16. On 25 February 2003 S.B. again requested that the enforcement proceedings be stayed, given the subsequent re-opening of the separate civil suit.

17. On 25 July 2003 the Social Care Centre appointed a temporary guardian to act on behalf of the applicant, who had in the meantime been stripped of her legal capacity.

18. On 2 December 2003 the applicant’s guardian requested that the enforcement proceedings be continued and stated that the separate civil claim filed by S.B. had been dismissed.

19. On 6 April 2004 the Municipal Court rejected the request for the stay of the enforcement proceedings filed on 25 February 2003.

20. On 14 April 2004 S.B. lodged a complaint against this decision.

21. On 25 October 2006 the Municipal Court noted, in an internal document, that the entire enforcement file had, by mistake, been placed in another case file, which was why the complaint of 14 April 2004 had not yet been considered.

22. On 26 October 2006 the three-judge panel of the Municipal Court rejected this complaint and upheld the decision of 6 April 2004.

23. On 1 March 2007 the bailiffs attempted to enter S.B.’s home in order seize his movable assets. They were, however, apparently unable to do so as the "premises were locked".

24. On 27 April 2007 S.B. informed the bailiffs that he had, in the meantime, fully covered his debt to the applicant.

25. On 17 May 2007 the applicant withdrew her enforcement request filed with the Municipal Court, stating that S.B. had paid his debt with costs and interest.

26. On the same date the applicant signed a separate statement to the same effect.

27. On 23 May 2007 the President of the Municipal Court sent a letter to the applicant’s lawyer which read as follows:

"As regards ... [your client’s] ... enforcement case[,] ... we would like to apologise for ... [its] ... long duration, ... for which there are several reasons such as ... [her] ... failure to appear at scheduled hearings, the lawful stay of these proceedings which had lasted for five years, the ... [time needed to appoint] ... a guardian ... and the unjustifiably long time which the court took to decide in respect of the complaint ... [filed by S.B.] ... against the ... [court’s] ... decision of 6 April 2004."

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Enforcement Procedure Act 2000 (Zakon o izvršnom postupku; published in the Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia - OG FRY - no. 28/00, 73/00 and 71/01)

28. Article 4 § 1 provides that the enforcement court is obliged to proceed urgently.

29. Articles 63-84 regulate enforcement through the auctioning of the debtor’s movable assets.

B. Enforcement Procedure Act 2004 (Zakon o izvršnom postupku; published in the Official Gazette of the Republic of Serbia - OG RS - no. 125/04)

30. This Act entered into force on 23 February 2005, thereby repealing the Enforcement Procedure Act of 2000. In accordance with Article 304, however, all enforcement proceedings instituted prior to 23 February 2005 are to be concluded pursuant to the earlier legislation.

C. Relevant provisions of the Obligations Act

31. The relevant provisions of this Act are set out in the V.A.M. v. Serbia judgment (no. 39177/05, §§ 71 and 72, 13 March 2007).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

32. The applicant did not rely on a specific provision of the Convention. In substance, however, she complained about the respondent State’s failure to secure a speedy enforcement of the final judgment rendered in her favour.

33. The Court considers that this complaint falls to be examined under Article 6 § 1 of the Convention, which, in the relevant part, reads as follows:

"In the determination of his [or her] civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ..."

A. Admissibility

1. Exhaustion of domestic remedies

34. The Government submitted that the applicant had not exhausted all effective domestic remedies. In particular, she had failed to bring a separate civil lawsuit under Articles 172, 199 and 200 of the Obligations Act, as well as to refer to the relevant provisions of the Convention which were directly applicable.

35. The applicant contested the effectiveness of this remedy.

36. The Court has already held that the above remedy could not be deemed effective within the meaning of its established case-law under Article 35 § 1 of the Convention (see Tomić v. Serbia, no. 25959/06, §§ 76 and 81, 26 June 2007). It sees no reason to depart from this finding in the present case and concludes, therefore, that the Government’s objection must be rejected.

2. The applicant’s "victim status" and the application of Article 37 § 1 (b) of the Convention

37. The Government noted that the applicant had been "fully compensated" by S.B. and that the Municipal Court had sent her an official apology for the excessive length of the impugned proceedings. She was therefore no longer a "victim", within the meaning of Article 34 of the Convention (see Faulkner v. United Kingdom, no. 37471/97, decision of 18 September 2001).

38. The Government further argued, in the alternative, that the application should be struck out of the Court’s list of cases because the matter had already been resolved.

39. The Court recalls that a decision or a measure favourable to the applicant is not in principle sufficient to deprive him or her of the status of "victim" unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention complained of (see, for example, Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 44, ECHR 1999-VI).

40. Even assuming that the applicant has obtained a sufficiently unequivocal acknowledgement of the violation allegedly suffered (see paragraph 27 above), the Government have failed to provide her with any compensation for the delay in question. It is further noted that the applicant’s case is clearly distinguishable from that of Faulkner to which the Government referred. The Court therefore finds that the applicant has retained her victim status and dismisses the Government’s objection in this regard.

41. Finally, the Court considers that in the absence of the said compensation "the effects of a possible violation of the Convention" remain yet to be "redressed" by the respondent State (see Kaftailova v. Latvia (striking out) [GC], no. 59643/00, § 48, 7 December 2007, as regards the general principles). Thus the matter cannot be struck out of the Court’s list in accordance with Article 37 § 1 (b) of the Convention.

3. Conclusion

42. The Court considers that the applicant’s complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and finds no other ground to declare it inadmissible. The application must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Arguments of the parties

43. The Government maintained that there had been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

44. In particular, as regards the period after 3 March 2004, they pointed out that the proceedings in question had been stayed in accordance with the relevant domestic legislation.

45. Finally, the Government argued that the misplacement of the applicant’s case file was a "technical error" which could not have been rectified in the absence of the applicant’s specific objection to this effect.

46. The applicant disagreed and reaffirmed her original complaints.

2. Relevant principles

47. The Court recalls that the execution of a judgment given by a court must be regarded as an integral part of the "trial" for the purposes of Article 6 (see Hornsby v. Greece, judgment of 19 March 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-II, p. 510, § 40).

48. Further, a delay in the execution of a judgment may be justified in particular circumstances. It may not, however, be such as to impair the essence of the right protected under Article 6 § 1 of the Convention (see Immobiliare Saffi v. Italy [GC], no. 22774/93, § 74, ECHR 1999-V).

49. Finally, irrespective of whether a debtor is a private or a State-controlled actor, it is up to the State to take all necessary steps to enforce a final court judgment and, in so doing, ensure the effective participation of its entire apparatus (see, mutatis mutandis, Pini and Others v. Romania, nos. 78028/01 and 78030/01, §§ 174-189, ECHR 2004-V (extracts); see also mutatis mutandis, Hornsby, cited above, p. 511, § 41).

3. The Court’s assessment

50. The Court notes first that the impugned proceedings ended on 17 May 2007 (see paragraph 25 above). These proceedings had thus been ongoing for some three years and two months since the Serbian ratification of the Convention on 3 March 2004 (the period which falls within this Court’s competence ratione temporis).

51. Secondly, the Court observes that, in order to determine the reasonableness of the delay in question, regard must also be had to the state of the case on the date of ratification (see, mutatis mutandis, EVT Company v. Serbia, no. 3102/05, § 51, 21 June 2007) and notes that on 3 March 2004 the proceedings complained of had already been pending for approximately seven years and six months (see paragraphs 9-18 above).

52. Thirdly, it would appear that the applicant’s case file had been misplaced by the Municipal Court from 14 April 2004 until 25 October 2006, which is why there were no procedural developments in the meantime. Indeed, the President of the Municipal Court had himself admitted as much (see paragraph 21 above).

53. Finally, the proceedings in question ended not as a result of the successful seizure carried out by the Municipal Court, but because of the applicant’s decision to withdraw her enforcement request in response to the debtor’s payment (see paragraphs 25-26 above).

54. In these circumstances, the Court considers that the Serbian authorities had failed to conduct the impugned enforcement proceedings effectively, thereby impairing the essence of the applicant’s "right to a court". There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

55. Article 41 of the Convention provides:

"If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

A. Damage

56. The applicant did not submit a claim for pecuniary or non-pecuniary damages. Accordingly, the Court considers that there is no call to award her any sum on that account.

B. Costs and expenses

57. Noting that the domestic proceedings had, in the meantime, been concluded favourably, the applicant claimed 202,500 Serbian dinars for the costs and expenses incurred domestically, as well as those incurred in the proceedings before this Court.

58. The Government described this claim as belated.

59. The Court notes that the applicant’s claim was indeed submitted on 31 October 2007, the deadline for so doing being 22 October 2007. The applicant has therefore failed to comply with Rule 60 §§ 2 and 3 of the Rules of Court. Her claim is therefore dismissed.

FOR THESE REASONS, THE COURT
UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Dismisses the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 1 April, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 

Sally Dollé
Registrar

 

Françoise Tulkens
President"

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije