Baralija protiv Bosne i Hercegovine

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
30100/18
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
29.10.2019
Članovi
41
46
46-2
P12-1
Kršenje
P12-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Mere opšteg karaktera
(Čl. 46-2) Izmene i dopune zakona
(P12-1) Opšta zabrana diskriminacije
Pozitivne obaveze
Tematske ključne reči
izborno pravo
VS deskriptori
1.14 Član 14. - zabrana diskriminacije
1.18 Član 3. protokola 1 - pravo na slobodne izbore
1.27.1 Zabrana diskriminacije
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke koji je protiv Bosne i Hercegovine podnela Irma Baralija. Ona je rodjena 1984. godine i živi u Mostaru. Predsednica je lokalnog ogranka njene politiĉke stranke „Naša stranka“. Ona se žalila na nemogućnost da glasa i da se kandiduje na lokalnim izborima.

Nakon zahteva Kluba zastupnika hrvatskog naroda Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, 26. novembra 2010. godine, Ustavni sud je proglasio neustavnim ĉlanove 19.2 stavovi (1) do (3) i ĉlan 19.4. stavovi (2) do (8) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine iz 2001. godine i ĉlan 17. stav 1. Statuta Grada Mostara. Poslenji izbori u Mostaru održani su 2008. godine. Lokalni izbori u Mostaru stoga se nisu mogli održati u izbornim ciklusima 2012. i 2016. godine.

Ustavni sud je naredio Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od objave njegove odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ izmijeni neustavne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine u skladu s njegovom odlukom. Takodje je naredio Gradskom vijeću Mostara da ga obavesti o koracima koje će preduzeti da uskladi Statut Grada Mostara s Ustavom Bosne i Hercegovine u roku od tri meseca od dana objavljivanja u „SG Bosne i Hercegovine“ i amandmana koje izvrši Parlamentarna skupština kako bi Izborni zakon iz 2001. godine uskladila sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u skladu s njegovom odlukom. Dana 18. januara 2012. godine, Ustavni sud je doneo rešenje o neizvršenju njegove odluke od 26. novembra 2010. godine od strane Parlamentarne skupštine. Utvrdio je da sporne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine prestaju da važe dan nakon objave rešenja u „SG Bosne i Hercegovine“. Dana 28. februara 2012. godine, relevantne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine prestale su da važe.

Prema poslednjim informacijama koje je vlada dostavila 13. septembra 2019. godine, relevantne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine kojima se regulišu izbori za Gradsko vijeće još uvek nisu usvojene.

Sud je primio na znanje argument Vlade da je kašnjenje u izvršenju odluke Ustavnog suda opravdano potrebom da se uspostavi dugoroĉnog i održivog mehanizma podele vlasti u Gradskom vijeću, kako bi se održao mir i olakšao dijalog izmedju razliĉitih naroda u Mostaru.

U kontekstu ĉlana 3. Protokola br. 1 Sud je utvrdio da glavna obaveza u pogledu prava na slobodne izbore nije suzdržavanje ili nemešanje, kao što je sluĉaj sa većinom gradjanskih i politiĉkih prava, već obaveza da država usvoji pozitivne mjere za „održavanje“ demokratskih izbora.

Sud smatra da država nije ispunila svoje pozitivne obaveze na usvajanju mera za održavanje demokratskih izbora u Mostaru. Stoga, Sud je utvrdio da je došlo do povrede ĉlana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ČETVRTI ODJEL

PREDMET BARALIJA PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

(Aplikacija br.30100/18)

PRESUDA

STRASBOURG

29.10.2019. godine

Ova presuda će postati konaĉna pod uvjetima propisanim u ĉlanu 44. stav 2. Konvencije. U presudi su moguće uredniĉke izmjene.

U predmetu Baralija protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava (Ĉetvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Jon Fridrik Kjølbro, predsjednik,
Faris Vehabović,
Branko Lubarda,
Carlo Ranzoni,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani,
Péter Paczolay, sudije,
i Andrea Tamietti, zamjenik  registrara Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 8. oktobra 2019. godine, donijelo je slijedeću presudu:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije (br. 30100/18) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu, prema ĉlanu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) podnijela državljanka Bosne i Hercegovine, gospodja Irma Baralija („aplikantica“), dana 4. juna 2018. godine.
  2. Aplikanticu je zastupala gdja Dž. Hadžiomerović, advokat iz Sarajeva. Vladu Bosne i Hercegovine („vlada“) zastupala je njena zastupnica, gdja B. Skalonjić.
  3. Aplikantica se žalila na nemogućnost da glasa i da se kandiduje na lokalnim izborima.
  4. Dana 15. januara 2019. godine vlada je obaviještena o žalbama iz ĉlana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju, a ostatak aplikacije proglašen je nedopuštenim u skladu s pravilom 54. stav 3. Pravila Suda.

ĈINJENICE  

I OKOLNOSTI SLUĈAJA

  1. Aplikantica je rodjena 1984. godine i živi u Mostaru. Predsjednica je lokalnog ogranka njene politiĉke stranke „Naša stranka“.
  2. Mostar je najvažniji grad u Hercegovini, i predstavlja njeno kulturno i ekonomsko središte. Sa svojih 105.7971 stanovnika, to je jedan od najvećih gradova u Bosni i Hercegovini.
  3. Posljednji lokalni izbori u Mostaru održani su 2008. godine u skladu sa zakonskim odredbama navedenim u taĉkama 17. i 19. ove presude.
  4. Nakon zahtjeva Kluba zastupnika hrvatskog naroda (za više detalja predmet Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 27996/06 i 34836/06, taĉka 7., ESLJP 2009) Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, 26. novembra 2010. godine, Ustavni sud je proglasio neustavnim ĉlanove 19.2 stavovi (1) do (3) i  ĉlan 19.4. stavovi (2) do (8) Izbornog zakona Bosne i Hercegovine iz 2001. godine i ĉlan 17. stav 1. Statuta Grada Mostara (vidjeti taĉke 17. i 19. ove presude). Relevantni dio mišljenja većine sudija glasi kako slijedi:

„65.  Ispostavilo se da je uspostavljanje zadovoljavajućih rješenja dugoroĉan projekat. Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, na svom zasjedanju održanom u Briselu 11. decembra 2003. godine, preuzeo je obavezu da pruži punu podršku realizaciji rješenja pitanja Mostara koje je utemeljeno na, jedinstvenoj i cjelovitoj gradskoj upravi s uĉinkovitim mehanizmima podjele vlasti, a kojima se spreĉava da bilo koji narod ima većinsku kontrolu nad Gradskim vijećem. Takodjer, Komisija za reformu Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je osnovana Odlukom Visokog, predstavnika broj 160/03 od 17. septembra 2003. godine, u Izvještaju od 15. decembra 2003. godine je navela da se prilikom pripremanja novog statuta za Mostar rukovodila odredjenim principima kao smjernicama u radu, koje je Komisiji dao Visoki predstavnik u svom amicus curiae mišljenju u ovom predmetu. Izmedju ostalog, smjernice su bile da sastav Gradske uprave treba odražavati posljednji popis stanovništva (iz 1991. godine), kao i da jedinstveno vijeće i izborni sistem treba da osigura zastupljenost svih konstitutivnih naroda i Ostalih, kao i zastupljenost svih dijelova Mostara. Da bi objasnio rješenja koja su usvojena za Mostar, u amicus curiae mišljenju Visoki predstavnik citira zapažanja Venecijanske komisije iz izvještaja za 2001. godinu kojim se podržava postavka da je raspodjela pozicija izmedju konstitutivnih naroda bila centralni element Dejtonskog sporazuma kojim je omogućen mir u Bosni i Hercegovini, bez obzira koliko je to problematiĉno u pogledu spreĉavanja diskriminacije. Takodjer, iz izvještaja Venecijanske komisije, Visoki predstavnik citira navode koji se odnose na poteškoće pri reformi gradske uprave Mostara koja je imala za cilj povećanje djelotvornosti i uspješnosti centralnih vlasti i uspostavljanje autentiĉnog demokratskog politiĉkog sistema umjesto onog koji se zasniva samo na vlastitim interesima politiĉara i na politici straha. Komisija u svom izvještaju insistira da „bilo koja reforma Mostara se mora zasnivati ne na broju stanovnika, nego na obavezi osiguranja zaštite ljudskih prava, prava konstitutivnih naroda i Ostalih, putem zaštite vitalnih nacionalnih interesa“. U predmetnom izvještaju je naveden podatak koji se tiĉe demografske strukture predratne općine Mostar iz 1991. godine - 43.856 Bošnjaka (34,6%), 43.037 Hrvata (34%), 23.864 Srba (18,8%), 12.768 Jugoslavena (11,1%) i 3.121 Ostalih (2,5%). Odredbe ĉlana 19.4. st. 1. i 9. Izbornog zakona i ĉlana 16. Statuta odražavaju posljednji popis stanovništva Grada Mostara i osiguravaju zastupljenost svih konstitutivnih naroda, te da nijedan narod nema apsolutnu većinu u gradskom vijeću. (2.5%). Odredbe ĉlana 19.4. st. 1. i 9. Izbornog zakona i ĉlana 16. Statuta odražavaju posljednji  popis stanovništva Grada Mostara i osiguravaju zastupljenost svih konstitutivnih naroda, te da nijedan narod nema apsolutnu većinu u gradskom vijeću.

...

71. ... Ustavni sud smatra da poslijeratna društvena i politiĉka situacija u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, a posebno Grad Mostar, ostaje takva da je i dalje razumno da se pristupi politiĉkoj organizaciji Grada Mostara na osnovama ustanovljenim 2003. godine. Primjenjujući test proporcionalnosti, Ustavni sud zakljuĉuje da osporene mjere dovode do razlika u postupanju prema konstitutivnim narodima u razliĉitim gradovima, ali da poteškoće sa kojima se suoĉavaju u Mostaru, kao što je to ustanovila Komisija u svom izvještaju iz decembra 2003. godine, i dalje ostaju naroĉito nesavladive. Mjere služe zakonitom cilju tako što postavljaju strukturu podjele vlasti za koju se razumno nadati da će postepeno poboljšati kvalitet politiĉkih procesa u gradu. One su razumno povezane sa zakonitim ciljem. Njihov rezultat može biti takav da Gradsko vijeće može biti uspostavljeno na naĉin koji taĉno ne odražava izraženo mišljenje biraĉkog tijela na izborima, a to je znaĉajan nedostatak u pogledu demokratskog legitimiteta sistema. U svakom sluĉaju, prema oskudnim informacijama koje su trenutno dostupne, ne može se reći da će uĉinak vjerovatno biti neproporcionalan važnosti cilja.

...

77.... Ustavni sud smatra da je potreba za bavljenjem postratnim društvenim i politiĉkim uvjetima koji utiĉu na stanje u Bosni i Hercegovini, a naroĉito Grad Mostar, i dalje legitiman cilj koji bi mogao opravdati odstupanje od normalnog demokratskog principa prema kojem bi svaki biraĉki glas trebao imati sliĉnu težinu u onoj mjeri u kojoj je to moguće. Medjutim, Ustavni sud ne smatra zadovoljavajućim da su razlike izmedju vrijednosti glasova biraĉa u razliĉitim izbornim jedinicama proporcionalne u smislu da se objektivno i racionalno odnose na legitimni cilj razvoja multietniĉke strukture podjele vlasti za koju se razumno može nadati da će postepeno poboljšati kvalitet politiĉkog procesa u gradu. Ljestvica razlika, koja je naznaĉena u taĉki 76. gore, proizlazi direktno iz dvije odluke: prvo, zasnovati granice izbornih jedinica direktno na granicama bivših gradskih podruĉja; drugo, dodijeliti isti broj vijećnika svakoj od tih izbornih jedinica. Ustavni sud smatra da obje odluke proizlaze iz želje za administrativnom jednostavnošću prije nego što su to potrebne, razumne ili proporcionalne mjere za razvoj strukture podjele vlasti ili multietniĉke zajednice u Mostaru. Prema tome, Ustavni sud smatra da varijacija na ovoj ljestvici ne može biti opravdana u smislu da je potrebna ili proporcionalna bilo kojem legitimnom cilju. Stoga, Ustavni sud utvrdjuje da odredbe ĉlana 19.4. stav 2. Izbornog zakona i ĉlana 17. stav 1. Statuta u dijelu u kojem glasi: «U svakom gradskom podruĉju se biraju po tri (3) vijećnika» nisu u skladu s ĉlanom 25. Medjunarodnog pakta o gradjanskim i politiĉkim pravima. Ne bi bilo adekvatno da Ustavni sud poništi relevantne propise s neposrednim dejstvom jer bi to dovelo do situacije u kojoj bi zahvaćene izborne jedinice ostale bez prava glasa dok zakonodavstvo ne donese nove zakone koji bi redefinirali granice izbornih jedinica. Prema tome, Ustavni sud odredjuje nadležnim vlastima period od šest mjeseci od dana objave ove odluke u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» da usklade relevantne odredbe s Ustavom Bosne i Hercegovine, u skladu s ovom odlukom..

...80. Ustavni sud ukazuje da je odredbama ĉlana 19.2. Izbornog zakona i odredbama ĉlana 15. u vezi s ĉl. 5. i 7. Statuta propisano da se vijećnici u Gradskom vijeću biraju u gradskoj izbornoj jedinici koja obuhvata cijelo podruĉje Grada i izbornim jedinicama gradskog podruĉja koje odgovaraju bivšim gradskim općinama. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Prelaznim statutom utemeljeno šest općinskih podruĉja ili «gradskih općina»: Mostar Jug, Mostar Jugozapad, Mostar Zapad, Mostar Jugoistok, Mostar Sjever i Stari Grad. Takodjer, Ustavni sud podsjeća da je prema Prelaznom statutu Centralna zona, koja je u centru tradicionalno komercijalnog i turistiĉkog središta grada, trebala biti pod direktnom upravom Gradske uprave. Dakle, iz navedenog proizlazi da Centralna zona nije predstavljala «gradsku općinu» prema Prelaznom statutu, kao i da ne predstavlja ni «gradsko podruĉje» prema novom Statutu.

81... stanovnici Centralne zone Mostara mogu birati samo 17 vijećnika koji zastupaju gradsku izbornu jedinicu koja obuhvata cijelo podruĉje Grada. Za razliku od stanovnika ostalih šest gradskih općina, oni nemaju mogućnost da biraju i tri vijećnika koji bi zastupali njihovo podruĉje u Gradskom vijeću. Kao posljedica naĉina na koji se uspostavljaju komisije Gradskog vijeća, Centralna zona je jedino podruĉje grada koje nema svoje predstavnike u povjerenstvima.

82. Ustavni sud smatra da ovakva organizacija ne osigurava 'jednaku zastupljenost' biraĉa u gradu Mostaru i nije u skladu s ĉlanom 25.b) Medjunarodnog pakta. Većina glasaĉa u Mostaru bira dvije vrste vijećnika. Biraĉi u Centralnoj zoni mogu birati samo jednu vrstu vijećnika. Ova oĉita neravnopravnost ne može se opravdati, imajući na umu, kako je Ustavni sud već ranije zapazio, da je razlog za usvajanje takvog rješenja bio prije svega administrativna pogodnost a ne racionalan naĉin za postizanje legitimnog cilja kao što je to uvodjenje izbornog sistema koji uzima u obzir historijske probleme koji utiĉu na konstitutivne narode u Mostaru. Iz navedenog proizlazi da ova rješenja takodjer krše ĉlanom II/4. Ustava BiH zagarantiranu zaštitu od diskriminacije...“

  1. Ustavni sud je naredio Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od objave njegove odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ izmijeni neustavne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine u skladu s njegovom odlukom. Takodjer je naredio Gradskom vijeću Mostara da ga obavijesti o koracima koje će preduzeti da uskladi Statut Grada Mostara s Ustavom Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ i amandmana koje izvrši Parlamentarna skupština kako bi Izborni zakon iz 2001. godine uskladila sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u skladu s njegovom odlukom.
  2. Dana 18. januara 2012. godine, Ustavni sud je donio rješenje o neizvršenju njegove odluke od 26. novembra 2010. godine od strane Parlamentarne skupštine. Utvrdio je da sporne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine prestaju važiti dan nakon objave rješenja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“. Dana 28. februara 2012. godine, relevantne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine prestale su važiti.
  3. Lokalni izbori u Mostaru stoga se nisu mogli održati u izbornim ciklusima 2012. i 2016. godine. Prema posljednjim informacijama koje je vlada dostavila 13. septembra 2019. godine, relevantne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine kojima se regulišu izbori za Gradsko vijeće još uvijek nisu usvojene.
  4. Aktuelnog gradonaĉelnika Mostara izabralo je Gradsko vijeće 2009. godine. Od 2012. godine on je u „tehniĉkom mandatu“ zbog neodržavanja lokalnih izbora u Mostaru.
  5. U fiskalnoj 2013. godini gradonaĉelnik je zamijenio Gradsko vijeće u postupku usvajanja gradskog budžeta, jer vijeće nije moglo biti konstituisano2. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine3 je 2014. godine izmijenio entitetsko zakonodavstvo o budžetima, iznimno dozvoljavajući gradonaĉelniku Mostara, uz pristanak naĉelnika za finansije, da usvoji budžet za tu fiskalnu godinu umjesto Gradskog vijeća. Od tada, svake fiskalne godine Parlament mijenja odgovarajuće zakone i obnavlja iznimku za Mostar4. 

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Ustav Bosne i Hercegovine

  1. Pregled relevatnog domaćeg prava je dat u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (citirano gore u tekstu, taĉke 11.-18.). Posebno, Ustav Bosne i Hercegovine pravi razliku izmedju „konstitutivnih naroda“ (osoba koje se izjašnjavaju kao Bošnjaci5, Hrvati6 i Srbi7) i „ostalih“ (pripadnici nacionalnih manjina i osobe koje se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje odredjene grupe jer su u mješovitom braku ili potiĉu iz mješovitog braka ili iz drugih razloga). Relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine glase kako slijedi:

Član II/4

“Uživanje prava i sloboda, predvidjenih u ovom ĉlanu ili u medjunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, politiĉko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rodjenje ili drugi status.”

 

Aneks I

(Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini)

“...

7. Medjunarodni pakt o gradjanskim i politiĉkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966. i 1989).

...”

B. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

  1. Relevantne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05 i 88/08) glase:

Član II.A.2.

 “(2) Svi gradjani uživaju:

...

(b) politiĉka prava: da uĉestvuju u javnim poslovima; da imaju jednak pristup javnim službama; da biraju i da budu birani.

...”

Član IV.A.

“...

(2) Odgovornosti grada obuhvataju: a) finansije i poresku politiku, u skladu sa federalnim i kantonalnim zakonima, b) zajedniĉku infrastrukturu, c) urbanistiĉko planiranje, d) javni promet, e) druge nadležnosti koje gradu povjeri kanton, odnosno koje prenesu općine.

...

(5) Gradsko vijeće: a) priprema i dvotrećinskom većinom usvaja statut grada, b) bira gradonaĉelnika, c) donosi budžet grada, d) donosi propise u izvršavanju prenesenih ovlaštenja i vrši druga ovlaštenja utvrdjena statutom.

(6) Odgovornost gradonaĉelnika je: a) imenovanje i smjenjivanje gradskih funkcionera, b) provodjenje gradske politike i izvršavanja gradskih propisa, c) osiguranje saradnje gradskih funkcionera sa obudsmenima, d) podnošenje izvještaja gradskom vijeću i javnosti o provodjenju gradske politike..”

Član IV.C.

“...

(3) Organizacija Grada Mostara regulira se zakonom i Statutom Grada Mostara...

(4) Gradska podruĉja su izborne jedinice. Statutom se odredjuje sastav Gradskog vijeća, a izborni postupak regulira se Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine i Statutom...”

C. Izborni zakon iz 2001. godine

  1. Relevantne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br: 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14 i 31/16), koje su stupile na snagu 27. septembra 2001. godine, glase:

Član 1.4

„(1) Svaki državljanin Bosne i Hercegovine sa navršenih osamnaest (18) godina života ima pravo da glasa i da bude izabran (u daljnjem tekstu: biraĉko pravo), u skladu s odredbama ovog zakona.

(2) Da bi ostvario svoje biraĉko pravo, državljanin mora biti registriran kao biraĉ, u skladu s ovim zakonom.“

Član 1.5

„(1) Svi državljani Bosne i Hercegovine, koji imaju biraĉko pravo, imaju pravo da se registriraju i da glasaju liĉno u općini u kojoj imaju prebivalište.“

Član 19.1

„Ovim Zakonom se uredjuje izbor vijećnika u Vijeće Grada Mostara (u daljem tekstu: Gradsko vijeće) ...“

  1. Relevantne odredbe Izbornog zakona iz 2001. godine koje su proglašene neustavnim (vidi taĉku 10. ove presude) glase kako slijedi:

Član 19.2

„(1) U sastav Gradskog vijeća ulazi 35 ĉlanova. Vijećnici u Gradskom vijeću se biraju u gradskoj izbornoj jedinici i izbornim jedinicama gradskog podruĉja, na naĉin utvrdjen u ĉlanu 19.4 ovog Zakona.

...

(3) „Izborne jedinice gradskog podruĉja“ u smislu stava (1) ovog ĉlana su bivše gradske općine kako je to definirano ĉlanom 7. i 15. Statuta Grada Mostara.“

Član 19.4

“...

(2) Tri vijećnika se biraju iz svake od 6 izbornih jedinica gradskog podruĉja.

(3) Izborna jedinica gradskog podruĉja 1 sastoji se od bivše gradske općine Mostar Sjever.

(4) Izborna jedinica gradskog podruĉja 2 sastoji se od bivše gradske općine Mostar Stari Grad.

(5) Izborna jedinica gradskog podruĉja 3 sastoji se od bivše gradske općine Mostar Jugoistok.

(6) Izborna jedinica gradskog podruĉja 4 sastoji se od bivše gradske općine Mostar Jug.

(7) Izborna jedinica gradskog podruĉja 5 sastoji se od bivše gradske općine Mostar Jugozapad.

(8) Izborna jedinica gradskog podruĉja 6 sastoji se od bivše gradske općine Mostar Zapad.“

D. Statut Grada Mostara

  1. Relevantne odredbe Statuta Grada Mostara („Službeni glasnik Grada Mostara“, broj 4/04), koje su stupile na snagu 15. marta 2004. godine, glase:

Član 13.

„Organi Grada su Gradsko vijeće i Gradonaĉelnik.“

Član 14.

„Gradsko vijeće Grada ... se sastoji od 35 vijećnika, koji se biraju na slobodnim, demokratskim i neposrednim izborima u skladu sa Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine.“

Član 15.

„(1) Vijećnici u Gradskom vijeću se biraju u izbornim jedinicama.

(2) Izborne jedinice u Gradu su podruĉje Grada i šest gradskih podruĉja, kako je definisano u ĉlanovima 5. i 7. ovog Statuta i mapi priloženoj u Privremenom statutu objavljenom u „Gradskom službenom glasniku Grada Mostara“ od 20. februara 1996. godine ..., koja je sastavni dio ovog Statuta.“

Član 28.

„(1) Gradsko vijeće je najviši organ Grada i odgovorno  je za sva  pitanja koja su u njegovoj nadležnosti  u skladu sa ustavima i zakonom.

(2) Gradsko vijeće nadzire upravu Grada, ukljuĉujući gradonaĉelnikov ured.....“

Član 44.

„(1) Na mjesto gradonaĉelnika mogu biti izabrani samo vijećnici izabrani u Gradsko vijeće.

(2) Izbor gradonaĉelnika će se vršiti na prvoj sjednici Gradskog vijeća nakon izborâ.

...“

  1. Relevantna odredba Izbornog zakona iz 2001. godine koja je proglašena neustavnom (vidi taĉku 10. ove presude) glasi kako slijedi:

Član 17.

„(1) U svakom gradskom podruĉju se biraju po tri (3) vijećnika. Preostalih sedamnaest (17) vijećnika se bira na podruĉju Grada kao jedne izborne jedinice (u daljem tekstu: Gradska lista).“

E. Praksa Ustavnog suda koja se odnosi na prelazne mjere

  1. U svojoj odluci br. U-44/01 od 27. februara 2004. godine Ustavni sud je utvrdio da dio zakona koji reguliše imena gradova u Republici Srpskoj nije u skladu s Ustavom. Dana 22. septembra 2004. godine, nakon što navedeni entitet nije otklonio utvrdjene neuskladjenosti u predvidjenom roku, Ustavni sud je odluĉio da sporne odredbe prestaju važiti. U posebnoj odluci donesenoj istoga dana odluĉio je da će, dok ne budu otklonjene neuskladjenosti utvrdjene njegovom odlukom od 27. februara 2004. godine, nazivi gradova koji su prestali da važe biti privremeno zamijenjeni novim nazivima koje će on odrediti.

III. RELEVANTNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI

A. Ujedinjeni narodi

  1. Ĉlan 25. Medjunarodnog pakta o gradjanskim i politiĉkim pravima („MPGPP“) glasi:

„Svaki gradjanin treba da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u ĉlanu 2. i bez nerazumnih ograniĉenja:

...

(b) bira i bude biran pravedno provedenim, povremenim izborima sa općim i jednakim pravom glasa i tajnim glasanjem, koji osiguravaju slobodno izražavanje volje biraĉa;

...“

  1. U svom Općem komentaru br. 25 o pravu na uĉešće u javnim poslovima, biraĉkim pravima i pravu na jednak pristup javnim službama, Komisija za ljudska prava Ujedinjenih naroda utvrdila je slijedeće:

“1. U ĉlanu 25. Pakta priznaje se i štiti pravo svakog gradjanina da uĉestvuje u obavljanju javnih poslova, pravo da glasa i pravo da bude biran, kao i pravo da mu bude dostupno uĉešće u radu javnih službi. Sve države, bez obzira na ustavno uredjenje i oblik vlasti, dužne su prema Paktu da usvoje zakonske i druge mjere koje su neophodne da bi se gradjanima omogućilo uživanje navedenih prava. Ĉlan 25. predstavlja suštinu svake demokratske vlasti koja je zasnovana na pristanku gradjana i koja poštuje principe na kojima poĉiva Pakt.

...

9. Ĉlan 25. stav (b) sadrži specifiĉne odredbe koje se odnose na pravo gradjana da uĉestvuju u vodjenju javnih poslova kao biraĉi ili kandidati na izborima. Pošteni periodiĉni izbori, u skladu sa stavom (b), od suštinskog su znaĉaja za osiguranje odgovornosti predstavnika za vršenje zakonodavnih ili izvršnih ovlasti koje su im povjerene. Ovakvi izbori moraju da se održavaju u vremenskim intervalima koji nisu nesrazmjerno dugi i koji obezbjedjuju da vladavina vlasti sve vrijeme bude zasnovana na slobodno izraženoj volji biraĉa. Prava i obaveze iz stava (b) treba da budu zakonom garantovani.

...

11. Države moraju preduzeti efikasne mjere kako bi osigurale da sve osobe koje imaju pravo glasa mogu da ostvare to pravo.“

  1. Relevantni dio 54. izvještaja Visokog predstavnika u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, predstavljen dana 6. novembra 2018. godine, glasi:

„Nadležne politiĉke stranke nisu mogle postići dogovor o donošenju izmjena Izbornog zakona BiH koje bi omogućile održavanje lokalnih izbora u Gradu Mostaru, gdje nisu održani lokalni izbori od 2008. godine. Iako se Gradsko vijeće Mostara sastavljeno od devet parlamentarnih stranaka (SDA, HDZ BiH, HDZ 1990, SDP, SBB, DF, BPS, SNSD i SDS) sastalo devet puta u periodu od februara do juna [2018] povodom ovog pitanja i pronašlo dogovore u nekim oblastima, nije uspjelo postići konaĉni dogovor i nema daljnjih razgovora. I dalje pozivam stranke da pronadju kompromis kako bi gradjanima Mostara omogućile isto demokratsko pravo da biraju svoje lokalne ĉelnike kao i što ga uživaju gradjani u ostatku zemlje..“

  1. Relevantni dio 55. izvještaja Visokog predstavnika u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, predstavljen dana 8. maja 2019. godine, glasi:

„U izvještajnom razdoblju [od 16. 10. 2018. do 15. 04..2019.] odgovorne politiĉke stranke nisu imale razgovore radi postizanja sporazuma o donošenju izmjena Izbornog zakona BiH koje bi regulirale lokalne izbore u Gradu Mostaru, a razgovora uopće nije bilo od 2008. godine. Pozivam strane da pokrenu razgovore da konaĉno riješe to pitanje i omoguće gradjanima Mostara uživanje istog demokratskog prava da biraju svoje lokalne vodje kao i gradjani u ostatku zemlje..“

B. Vijeće Evrope

  1. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi u relevantnom dijelu glasi:

Preambula

„...

Imajući u vidu da su lokalne vlasti jedan od osnovnih temelja svakog demokratskog režima;

..“

Član 3. – Pojam  lokalne samouprave

„1. Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i sposobnost lokalnih vlasti da, u granicama zakona, reguliraju i rukovode znatnim dijelom javnih poslova na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva.

2. Ovo pravo lokalne vlasti vrše putem vijeća i skupština, sastavljenih od ĉlanova izabranih na slobodnih izborima, tajnim glasanjem, na bazi neposrednog, općeg, za sve jednakog biraĉkog prava, a koji (vijeća i skupštine) mogu da imaju izvršne organe koji su im odgovorni. Ova odredba ni na koji naĉin ne utiĉe na pravo organiziranja zborova gradjana, referenduma ili bilo kojeg drugog oblika neposrednog uĉešća gradjana u odluĉivanju – kada je to predvidjeno zakonom..“

  1. Relevantni dio Preporuke 399 (2017) Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti, koja je usvojena 30. marta 2017. godine nakon posmatranja lokalnih izbora održanih 2016. godine u Bosni i Hercegovini, glasi:

„7. ... [Kongres] je zabrinut zbog stanja lokalne demokracije u Gradu Mostaru, gdje 2. oktobra nisu održani izbori i poziva sve politiĉke aktere da pronadju odgovarajuće i održivo rješenje za postojeći zastoj.“

  1. Kao nastavak te preporuke, Kongres je takodjer organizovao misiju u okviru svog postizbornog dijaloga s vlastima Bosne i Hercegovine, s fokusom na Grad Mostar. Dana 8. septembra 2017. godine objavio je Informativnu bilješku o toj misiji, ĉiji relevantni dio glasi:

„27. Aktualnu situaciju u Mostaru takodjer treba sagledati u širem kontekstu sveukupnog politiĉkog sukoba zbog promjena izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini. Potrebne izmjene Statuta Grada Mostara politizirane su kao dio šire politiĉke rasprave koja posebno ukljuĉuje provedbu dviju presuda Evropskog suda za ljudska prava i nedavne Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

...

33. Kongres poziva sve aktere, posebno one koji uĉestvuju u medjuagencijskoj radnoj grupi za izmjene izbornog zakonodavstva, da preduzmu mjere kako bi se osiguralo da usaglašene izmjene i dopune budu pravovremeno usvojene. Složenost cjelokupne situacije s obzirom na Izborni zakon ne bi se trebala koristiti kao izgovor da se ne predlažu tehniĉka poboljšanja izbornih procesa.

24. U skladu s tim, traži se od vlasti na svim nivoima da rade na održivom rješenju za obnovu lokalne demokratije u Gradu Mostaru. Posebno trebaju pregovarati o izmjenama Izbornog zakona i Statuta Grada, a prepreke za postizanje napretka u vezi s izmjenama Izbornog zakona ne smiju se koristiti kao izgovor da se ne nadje rješenje za Grad Mostar. U tom procesu treba u potpunosti i taĉno uzeti u obzir interese stanovnika Mostara.“

  1. Relevantni dio Rezolucije 2201 (2018) Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, usvojene 24. januara 2018. godine, glasi:

„9. Skupština takodjer poziva vlasti Bosne i Hercegovine da usvoje izmjene potrebne za provodjenje odluka Ustavnog suda o izbornom sistemu Grada Mostara... 10. Za Skupštinu je vrlo problematiĉno da vlasti ne mogu obezbijediti politiĉku volju potrebnu za okonĉanje situacije u kojoj gradjani Mostara već osam godina nisu bili u mogućnosti da koriste svoje pravo da biraju  svoje predstavnike u Gradsko vijeće....

16. Skupština je veoma zabrinuta zbog sve većeg nepoštivanja vladavine zakona u Bosni i Hercegovini i poziva nadležna tijela da se pridržavaju odluka Ustavnog suda ... koje su konaĉne i obvezujuće. Posebno žali zbog… dugotrajnog odlaganja Državnog parlamenta da provede odluku Ustavnog suda o Mostaru.“

C. Evropska unija

  1. Relevantni dio Mišljenja Evropske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za ĉlanstvo u Evropskoj uniji od 29. maja 2019. godine, glasi:

„Kada je rijeĉ o lokalnim izborima, zbog nedostatka pravnog okvira gradjani Mostara ne mogu izabrati općinsko vijeće od 2008. godine.

...

Evropska komisija smatra da bi se pregovori za pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji trebali otvoriti kada zemlja postigne potreban stepen uskladjenosti s kriterijima za ĉlanstvo, a posebno sa politiĉkim kriterijima iz Kopenhagena kojima se zahtijeva stabilnost institucija koje naroĉito garantiraju demokratiju i vladavinu prava. Bosna i Hercegovina će morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje sljedećih kljuĉnih prioriteta:

Demokratija / Funkcionalnost 

1. Osigurati da se izbori održe u skladu s evropskim standardima tako što će se provesti relevantne preporuke OSCE-a/ODIHR-a i Venecijanske komisije, osigurati transparentnost finansiranja politiĉkih stranaka i održati lokalni izbori u Mostaru.

...“

PRAVO 

I NAVODNA POVREDA ĈLANA 1. PROTOKOLA BR. 12 UZ KONVENCIJU

  1. Aplikantica je navela da nemogućnost da bira i bude birana na lokalnim izborima u Gradu Mostaru predstavlja diskriminaciju na osnovu njenog mjesta prebivališta. Pozvala se na ĉlan 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju, koji glasi:

„1.  Uživanje svih prava odredjenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, politiĉko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rodjenje ili drugi status.

2. Niko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kao što su one navedene u stavu 1.“

A. Dopuštenost

1. Prigovori Vlade u pogledu dopuštenosti

  1. Vlada je navela da je ova aplikacija actio popularis s obzirom na to da aplikantici nije direktno oduzeto pravo glasa kao rezultat specifiĉne i pojedinaĉne mjere miješanja. Nadalje je tvrdila da aplikantica nije koristila nijedan domaći pravni lijek za navodno kršenje njenih prava, te da je stoga predmetna aplikacija nedopuštena prema ĉlanu 35. stav 1. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
  2. Aplikantica je osporila te navode.

2. Ocjena Suda

(a) Spojivost ratione personae

  1. Sud ponavlja da osoba, nevladina organizacija ili grupa pojedinaca, da bi mogla podnijeti aplikaciju na temelju ĉlana 34. Konvencije, mora biti u mogućnosti tvrditi da je žrtva kršenja prava utvrdjenih u Konvenciji. Da bi mogla tvrditi da je žrtva povrede, osoba mora biti direktno pogodjena spornom mjerom. Stoga Konvencija ne predvidja podonošenje actio popularis za tumaĉenje prava koja su u njoj sadržana, niti dopušta pojedincima da se žale na odredbu domaćeg zakona samo zato što smatraju, a da ta odredba nema direktnog uticaja na njih, da je u suprotnosti sa Konvencijom. Medjutim, osoba može tvrditi da zakon krši njena prava, u odsustvu pojedinaĉne izvršne mjere, ako pripada kategoriji ljudi koji su izloženi riziku da budu direktno pogodjeni tim zakonom (vidi Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13378/05, taĉke 33-34, ESLJP 2008). Sud smatra da se isto primjenjuje i kada je vjerovatno da će nepostojanje zakona pogoditi odredjene kategorije ljudi.
  2. U predmetnom sluĉaju nema spora medju strankama da je aplikantica, kao ĉlanica politiĉke stranke i predsjednica ogranka stranke u Mostaru (vidi taĉku 5. ove presude), politiĉki aktivna osoba. S obzirom na njeno aktivno sudjelovanje u javnom životu, bilo bi potpuno logiĉno da ona zaista razmatra mogućnost glasanja i kandidovanja na izborima za Gradsko vijeće (vidi, mutatis mutandis, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [VV], br. 27996/06 i 34836/06, taĉka 29., ESLJP 2009). Aplikantica, stoga, pripada grupi ljudi koja je direktno pogodjena situacijom na koju se žali; prema tome, ona može tvrditi da je žrtva navodne diskriminacije.
  3. Sud stoga odbija prigovor vlade po ovom osnovu.

(b) Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

  1. Sud ponavlja da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava iz ĉlana 35. stava 1. Konvencije zahtijeva da aplikanti prvo iskoriste pravna sredstva koja pruža domaći pravni sistem, ĉime su države oslobodjene obaveze da odgovaraju pred Evropskim sudom za svoja djela prije nego što su imale priliku da stvari isprave putem svog pravnog sistema. Ovo pravilo se temelji na pretpostavci da domaći sistem pruža efikasan pravni lijek za navodnu povredu. Na vladi koja tvrdi da nisu iscrpljena sva domaća pravna sredstava je teret dokazivanja da uvjeri Sud da je efikasan pravni lijek bio dostupan u teoriji i praksi u relevantno vrijeme; to znaĉi da je pravni lijek bio dostupan, da je mogao osigurati pravnu zaštitu u pogledu pritužbi aplikanta i da je pružao razumne izglede za uspjeh. Medjutim, nakon što je teret dokazivanja zadovoljen, aplikant mora dokazati da je pravni lijek na koji se poziva vlada zapravo bio iscrpljen ili je iz nekog razloga neadekvatan i neefikasan u konkretnim okolnostima sluĉaja, ili da su postojale posebne okolnosti koje ga oslobadjaju ovog zahtjeva (vidi, izmedju ostalih izvora, Akdivar i drugi protiv Turske, 16. septembar 1996, taĉka 68, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV; Sejdović protiv Italije [VV], br. 56581/00, taĉka 46, ESLJP 2006-II; Demopoulos i drugi protiv Turske (odl.) [VV], br. 46113/99 i 7 drugih, taĉke 69-70, ESLJP 2010; Vuĉković i drugi protiv Srbije (preliminarni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih, taĉke 69-77, 25. mart 2014.; i  Parrillo protiv Italije [VV, br. 46470/11, taĉka 87, ESLJP 2015).
  2. Kada je rijeĉ o pravnim sistemima koji pružaju ustavnu zaštitu za osnovna prava, kao što je sluĉaj u Bosni i Hercegovini, Sud podsjeća da je dužnost oštećene osobe da testira opseg te zaštite (vidi Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 13628/03, 16. maj 2006. godine, s dodatnim referencama).
  3. Ipak, Sud želi naglasiti da se u primjeni tog pravila mora uzeti u obzir ĉinjenica da se ono primjenjuje u kontekstu mehanizma za zaštitu ljudskih prava koji su ugovorne strane pristale uspostaviti. U skladu s tim, utvrdio je da se ĉlan 35. mora primjenjivati s odredjenom dozom fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma. Takodjer je utvrdio da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava nije apsolutno niti se može automatski primijeniti; prilikom ispitivanja da li se to pravilo poštuje, od kljuĉne je važnosti uzeti u obzir posebne okolnosti konkretnog sluĉaja. To izmedju ostalog znaĉi da Sud mora realno voditi raĉuna ne samo o postojanju formalnih pravnih lijekova u pravnom sistemu dotiĉne ugovorne strane, već i o općem pravnom i politiĉkom kontekstu u kojem oni djeluju, kao i o liĉnim okolnostima aplikanta (Akdivar i drugi, citirano gore u tekstu, taĉka 69, i Selmouni protiv Francuske [VV], br. 25803/94, taĉka 77, ESLJP 1999-V).
  4. Vraćajući se predmetnom sluĉaju Sud primjećuje da aplikantica nije koristila ustavnu apelaciju prije nego što je podnijela aplikaciju. Medjutim, s obzirom na ĉinjenicu da domaće vlasti nisu izvršile odluku Ustavnog suda od 26. novembra 2010. godine (vidi taĉke 9.-10. ove presude), ne može se reći da bi ustavna apelacija bila efikasna u njenom sluĉaju.
  5. Stoga se mora odbiti i drugi prigovor vlade.

3. Zakljuĉak

  1. Sud primjećuje da aplikacija nije oĉigledno neosnovana u smislu ĉlana 35., stav 3.(a) Konvencije. Sud takodjer napominje da ona nije nedopuštena niti po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopuštenom.

B. Meritum

1. Navodi aplikantice

  1. Aplikantica je ponovila svoju pritužbu. Nadalje, navela je da je legitimni cilj koji je vlada istaknula kao opravdanje za neizvršenje presude Ustavnog suda, odnosno uspostava provodivog i održivog mehanizma podjele vlasti, ozbiljno narušio kredibilitet pravosudja, te da je nespojiv s naĉelom vladavine prava i općim ciljevima Konvencije. Ĉak i da je Sud prihvatio ovaj legitimni cilj, ne bi moglo postojati objektivno i razumno opravdanje za razliku u postupanju, jer ne postoji razuman odnos proporcionalnosti izmedju primijenjenih sredstava i cilja kojem se teži. Pozivajući se na Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije (od 2. mart 1987. godine, taĉka 52, Serija A br. 113) aplikantica tvrdi da je vladino nedjelovanje i namjerno neprovodjenje presude do te mjere umanjilo prava o kojima je rijeĉ da je narušena sama njihova suština i da su lišena svoje djelotvornosti.

2. Navodi vlade

  1. Vlada je priznala da aplikantica ima pravo da glasa i da se kandiduje na lokalnim izborima u skladu sa domaćim zakonom, te takodjer, da ispunjava opće uvjete za ostvarivanje tog prava. Citirajući Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva ([VV], br. 42184/05, ESLJP 2010), takodjer je priznala da prebivalište predstavlja jedan aspekt liĉnog statusa u svrhu preispitivanja prema ĉlanu 14. Konvencije. Vlada je navela da bi taj zakljuĉak takodjer trebao biti primjenjiv i na ĉlan 1. Protokola br. 12. Konkretnu situaciju aplikantice treba cijeniti u odnosu na situaciju ostalih gradjana Bosne i Hercegovine koji su aktivno uĉestvovali na lokalnim izborima. U predmetnom sluĉaju postojalo je objektivno i razumno opravdanje za razliku u postupanju na osnovu mjesta prebivališta aplikantice.
  2. Vlada tvrdi da legitimnost propusta da se izvrši odluka Ustavnog suda poĉiva na neophodnosti pronalaženja održivog, dugoroĉnog i efikasnog mehanizma podjele vlasti koji se temelji na naĉelima jednakosti i multietniĉnosti, kako bi se sprijeĉilo da bilo koji konstitutivni narod ima većinsku kontrolu i dominaciju u Gradskom vijeću. Taj cilj je neophodan kako bi se osigurao mir i stabilnost u Mostaru, te predstavlja objektivno i razumno opravdanje usljed kojeg je došlo do odredjenog kašnjenja u izvršenju odluke Ustavnog suda. Prilikom ispitivanja legitimnosti tog cilja, Sud bi trebao uzeti u obzir složenost postupka izvršenja odluke Ustavnog suda, koji ukljuĉuje redefinisanje granica novih izbornih jedinica u gradskom podruĉju, kao i složene politiĉke odnose izmedju dva najzastupljenija konstitutivna naroda u Mostaru, Bošnjaka i Hrvata, koji su još uvijek opterećeni ratnom prošlošću. S tim u vezi, vlada se pozvala na nedavne presude Medjunarodnog kriviĉnog suda za bivšu Jugoslaviju8 u kojem je šest bivših visokih dužnosnika „Hrvatske Republike HercegBosne“, nepriznatog hrvatskog entiteta iz vremena rata, oglašeno krivim za zloĉine protiv ĉovjeĉnosti, kršenja zakona i obiĉaja rata i teške povrede ženevskih konvencija poĉinjene protiv nehrvatskog stanovništva u periodu izmedju 1992. i 1994. godine, posebno u gradu Mostaru.

3. Ocjena Suda

(a) Opći principi

  1. Sud ponavlja da, iako ĉlan 14. Konvencije zabranjuje diskriminaciju u uživanju „prava i sloboda utvrdjenih u Konvenciji“, ĉlan 1. Protokola br. 12 proširuje opseg zaštite na „svako pravo utvrdjeno zakonom“. Na taj naĉin uvodi se opća zabrana diskriminacije (vidi Sejdić i Finci, citirano gore u tekstu, taĉka 53.).
  2. Izraz „diskriminacija“ korišten u ĉlanu 14. takodjer se koristi i u ĉlanu 1. Protokola br. 12. Sud ponavlja da je, bez obzira na razliku u podruĉju primjene tih odredaba, zamišljeno da znaĉenje ovog termina u ĉlanu 1. Protokola br. 12 bude identiĉno onome u ĉlanu 14. (vidi stav 18. Objašnjenja uz Protokol br. 12). Sud ne vidi razloga da odstupi od ustaljenog tumaĉenja „diskriminacije“ razvijenog u sudskoj praksi u vezi sa ĉlanom 14. prilikom primjene istog izraza prema ĉlanu 1. Protokola br. 12 (vidi Sejdić i Finci, citirano gore u tekstu, taĉka 55, i Zornić protiv Bosne i  Hercegovine, br. 3681/06, taĉka 27, 15. juli 2014).
  3. Da bi se pokrenulo pitanje prema ĉlanu 14., mora postojati razlika u postupanju prema osobama u analognim ili relevantno sliĉnim situacijama (vidi Molla Sali protiv Grĉke [VV], br. 20452/14, taĉka 133, 19. decembar 2018., s dodatnim referencama, i D.H. i drugi protiv Ĉeške Republike [VV], br. 57325/00, taĉke 175, ESLJP 2007-IV). Medjutim, samo razlika u postupanju na temelju neke liĉne karakteristike (ili „statusa“) po kojima se osobe ili grupe osoba razlikuju jedna od druge mogu pokrenuti primjenu ove odredbe. Rijeĉi „drugi status“ u tekstu ĉlana 14. uglavnom su dobile široko znaĉenje (vidi Khamtokhu i Aksenchik protiv Rusije [VV], br. 60367/08 i 961/11, taĉka 61, 24. januar 2017., i  Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 42184/05, taĉka 70, ESLJP 2010), i njihovo tumaĉenje nije ograniĉeno na osobine koje su liĉne u smislu da su urodjene ili svojstvene (vidi Clift protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7205/07, taĉke 56-59, 13. juli 2010.). Sud je ranije potvrdio da „prebivalište predstavlja aspekt liĉnog statusa u smislu ĉlana 14.“ (vidi Carson i drugi,  citirano gore u tekstu, taĉke 70-71) te da može aktivirati zaštitu po tom ĉlanu.
  4. Sud ponavlja da će se razliĉito postupanje prema osobama u analognim ili relevantno sliĉnim situacijama smatrati diskriminatornim samo ako nema objektivno i razumno opravdanje - drugim rijeĉima, ako ne teži „legitimnom cilju“ ili ako ne postoji „ razuman odnos proporcionalnosti izmedju primijenjenih sredstava i cilja koji se nastojao postići“ (vidi, medju mnogim izvorima, Molla Sali, citirano gore u tekstu, taĉka 135, i Andrejeva protiv Latvije [VV], br. 55707/00, taĉka 81, ESLJP 2009). Opseg polja slobodne procjene ugovorne strane će varirati u ovoj sferi, zavisno od okolnosti, predmeta i pozadine sluĉaja (ibid, taĉka 82).
  5. Što se tiĉe tereta dokazivanja u vezi sa ĉlanom 14. Konvencije, kao i u vezi sa ĉlanom 1. Protokola br. 12, Sud je utvrdio da nakon što aplikant dokaže razliku u postupanju, na vladi je da dokaže da je ona bila opravdana (vidi Khamtokhu i Aksenchik, citirano gore u tekstu, taĉka 65; Vallianatos i  drugi protiv Grĉke [VV], br. 29381/09 i  32684/09, taĉka 85, ESLJP 2013 (dijelovi); i  D.H. i  dugi protiv Ĉeške Republike, citirano gore u tekstu, taĉka 177).
  6. Na kraju, Sud primjećuje da odgovornost države postoji i ako je diskriminacija na koju se aplikant žali proizišla iz propusta države da aplikantu u domaćem zakonu osigura prava utvrdjena Konvencijom (vidi Danilenkov i drugi protiv Rusije, br. 67336/01, taĉka 120, ESLJP 2009 (dijelovi)). Kada se ispituje ovo pitanje prema ĉlanu 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju, takav propust države može se odnositi na „svako pravo utvrdjeno zakonom“ (vidi taĉku 45. ove presude).

(b)  Primjena tih principa na predmetni slučaj

(i) Da li je aplikantica uživala pravo propisano zakonom

  1. Sud primjećuje da vlada nije osporila da je aplikantica imala pravo utvrdjeno zakonom, naime pravo glasa i kandidovanja na lokalnim izborima (vidi taĉku 43. ove presude), i da zaista ispunjava opće uslove za uživanje tog prava (vidi taĉke 15-16. ove presude). Sud ne vidi razloga za drugaĉiji zakljuĉak.

(ii) Da li je postojala analogna ili relevantno sliĉna situacija i razlika u postupanju

  1. Takodje nije sporno da je aplikantica, kao osoba sa prebivalištem u Mostaru, bila u analognoj ili relevantno sliĉnoj situaciji s osobom koja boravi u drugom dijelu Bosne i Hercegovine kada je rijeĉ o uživanju prava glasa i kandidovanja na lokalnim izborima.
  2. S tim u vezi treba naglasiti da ovaj sluĉaj ne ukljuĉuje regionalne razlike u postupanju - proistekle iz primjene razliĉitih zakona zavisno od geografske lokacije aplikanta - za koje je utvrdjeno da se ne razmatraju u kontekstu liĉnih svojstava (vidi, na primjer, Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva 28135/95, taĉka 50, ESLJP 2000-VI). Naprotiv, predmet se radije odnosi na razliĉitu primjenu istog zakonodavstva zavisnosti od prebivališta osobe (vidi, mutatis mutandis, Carson i drugi, citirano gore u tekstu, taĉka 70).
  3. Budući da se razlika u postupanju na koju se aplikantica žali zasniva na „drugom statusu“ u smislu utvrdjene prakse Suda (vidi taĉku 47. ove presude), aplikantica uživa zaštitu koju pruža ĉlan 1. Protokola br. 12

(iii) Da li su vlasti preduzele dovoljne mjere da zaštite aplikanticu od navodnog diskriminatornog postupanja

  1. Sud prima na znanje argument Vlade da je kašnjenje u izvršenju odluke Ustavnog suda opravdano potrebom da se uspostavi dugoroĉni i uĉinkovit mehanizam podjele vlasti u Gradskom vijeću, kako bi se održao mir i olakšao dijalog izmedju razliĉitih naroda u Mostaru (vidi taĉku 44. ove presude). Sliĉno opravdanje već je razmatrano u kontekstu postojećih ustavnih odredbi koje su imale za cilj okonĉanje brutalnog sukoba obilježenog genocidom i „etniĉkim ĉišćenjem“, i bile neophodne za osiguranje mira (vidi Sejdić i Finci, citirano gore u tekstu, taĉka 45; Zornić, citirano gore u tekstu, taĉka 43; i Pilav protiv Bosne i  Hercegovine, br. 41939/07, taĉke 46-48, 9. juni 2016.). Sud je smatrao da neki od postojećih aranžmana o podjeli vlasti - koji daju posebna prava konstitutivnim narodima iskljuĉujući nacionalne manjine i osobe koje se nisu izjasnile kao pripadnici odredjene grupe - nisu u skladu s Konvencijom. Sud je takodjer napomenuo da „nijedna odredba Konvencije ne traži potpuno napuštanje mehanizama podjele vlasti koji su svojstveni Bosni i Hercegovini i da možda još uvijek nije sazrilo vrijeme za politiĉki sistem koji bi bio samo odraz principa vladavine većine” (vidi Sejdić i  Finci, citirano gore u tekstu, taĉka 48). Medjutim, dok se u prethodnim sluĉajevima Sud bavio postojećim zakonskim aranžmanima, u ovom sluĉaju postoji pravna praznina koja je onemogućila aplikantici da glasa i da se kandiduje na lokalnim izborima tokom dužeg vremenskog perioda.
  2. U kontekstu ĉlana 3. Protokola br. 1 Sud je utvrdio da glavna obaveza u pogledu prava na slobodne izbore nije suzdržavanje ili nemiješanje, kao što je sluĉaj sa većinom gradjanskih i politiĉkih prava, već obaveza da država usvoji pozitivne mjere za „održavanje“ demokratskih izbora (vidi Mathieu-Mohin i Clerfayt, citirano gore u tekstu, taĉka 50). Isti je stav usvojila i Komisija Ujedinjenih naroda za ljudska prava u kontekstu prava iz ĉlana 25. MPGPP-a koja se u Bosni i Hercegovini primjenjuju na osnovu njihovog ustavnog statusa (vidi taĉke 14. i 22. ove presude).
  3. Sud primjećuje da su lokalni izbori u Mostaru posljednji put održani 2008. godine (vidi taĉku 7. ove presude). Od 2012. godine gradom upravlja iskljuĉivo gradonaĉelnik koji ima „tehniĉki mandat“ i stoga ne uživa potrebni demokratski legitimitet. Štaviše, on ne može vršiti sve funkcije lokalne uprave, koje stoga ostaju neizvršene (vidi taĉke 12-13. gore). Ova situacija nije spojiva s pojmovima „djelotvorne politiĉke demokratije“ i „vladavine zakona“ iz Preambule Konvencije. Nema sumnje da je demokratija temeljno obilježje evropskog javnog poretka (vidi United Communist Party of Turkey i drugi protiv Turske, 30. januar 1998, taĉka 45, Izvještaji 1998-I), i da je pojam djelotvorne politiĉke demokratije jednako primjenjiv na lokalnom kao i na državnom nivou, imajući u vidu obim odluĉivanja koji je povjeren lokalnim vlastima (vidi taĉke 15. i 18. ove presude), te blizinu lokalnog biraĉkog tijela politikama koje usvajaju njihovi lokalni politiĉari (vidi, mutatis mutandis, Ahmed i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. septembar 1998., taĉka 52, Izvještaji 1998-VI). U vezi s tim, Sud takodjer primjećuje da se u Preambuli Evropske povelje o lokalnoj samoupravi Vijeća Evrope navodi da su „lokalne vlasti jedan od glavnih temelja svakog demokratskog režima“ i da lokalnu samoupravu trebaju vršiti vijeća ili skupštine sastavljene od slobodno izabranih ĉlanova (vidi taĉku 25. gore).
  4. S obzirom na navedeno, Sud nije mogao da zaključi da su poteškoće u postizanju političkog dogovora za samoodrživi mehanizam podele vlasti je dovoljano, objektivno i razumno opravdanje za situaciju na koju se apliakntica žalila, koja već dugo traje .
  5. Ukratko, Sud smatra da država nije ispunila svoje pozitivne obaveze na usvajanju mjera za održavanje demokratskih izbora u Mostaru. Stoga je došlo do povrede ĉlana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.

II PRIMJENA ĈLANA 46. KONVENCIJE

  1. Sud smatra primjerenim da predmetni sluĉaj razmotri na osnovu ĉlana 46. Konvencije koji u relevantnom dijelu propisuje:

“1.  Visoke ugovorne strane se obavezuju da će se povinovati konaĉnoj presudi Suda u svakom predmetu u kojem su stranke.

2. Konaĉna odluka Suda dostavlja se Komitetu ministara koji vrši nadzor nad njenim izvršenjem.”

  1. Ĉlan 46. Konvencije, kako se tumaĉi u svjetlu ĉlana 1., nameće tuženoj državi pravnu obavezu da, pod nadzorom Komiteta ministara, provede odgovarajuće generalne i/ili individualne mjere kako bi aplikantu osigurala pravo za koje je Sud utvrdio da je povrijedjeno. Te se mjere moraju preduzeti i u odnosu na sve druge osobe koje se nalaze u istoj situaciji, naroĉito rješavanjem problema koji je doveo do utvrdjenja Suda (vidi Scozzari i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98 i  41963/98, taĉka 249, ESLJP 2000-VIII; Karanović protiv Bosne i  Hercegovine, br. 39462/03, taĉka 28, 20. novembar 2007.; Ĉolić i drugi protiv Bosne i  Hercegovine, br. 1218/07 i  14 drugih, taĉka 17, 10. novembar 2009.; Burdov protiv Rusije (no. 2), no. 33509/04, taĉka 125, ESLJP 2009; Greens i  T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 60041/08 i  60054/08, taĉka 106, ESLJP 2010 (dijelovi); i  Zornić, citirano gore u tekstu, taĉka 39).
  2. U naĉelu nije na Sudu da odredi koje bi korektivne mjere mogle biti primjerene za ispunjavanje obaveza tužene države prema ĉlanu 46. Konvencije (vidi Broniowski protiv Poljske [VV], no. 31443/96, taĉka 193, ESLJP 2004-V). Medjutim, Sud primjećuje da je pritužba u ovom sluĉaju rezultat propusta tužene države da izvrši odluku Ustavnog suda i njegove naredbe (vidi gore navedene stavove 9-10 i 55). S tim u vezi, Sud ponavlja da bi neusvajanje konaĉne, obavezujuće sudske odluke moglo dovesti do situacije koja nije u skladu s naĉelom vladavine zakona koje naĉelo su se države ugovornice obavezale poštovati kada su ratifikovale Konvenciju (vidi Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana (postupak zbog povrede prava) [VV], br. 15172/13, taĉka 215, 29. maj 2019.). Slijedom toga, uzimajući u obzir navedena razmatranja, kao i veliki broj potencijalnih aplikanata (vidi taĉku 6. ove presude), te hitnu potrebu da se okonĉa sporna situacija (vidi taĉku 57. ove presude), Sud smatra da tužena država mora, u roku od šest mjeseci od dana kada ova presuda postane konaĉna, izmijeniti Izborni zakon iz 2001. godine kako bi omogućila održavanje lokalnih izbora u Mostaru. Ako država to ne uĉini, Sud napominje da je Ustavni sud, prema domaćem zakonu i praksi (vidi taĉku 20. ove presude), ovlašten da donese privremena pravila kao nužne prelazne mjere.

III PRIMJENA ĈLANA 41. KONVENCIJE

  1. Ĉlan 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je rijeĉ omogućuje samo djelomiĉno obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti praviĉnu naknadu oštećenoj strani.“

A. Odšteta

  1. Aplikantica je postavila zahtjev za naknadu novĉanog iznos u visini 19.633 eura na ime materijalne štete, što predstavlja iznos koji bi dobila da je izabrana u Gradsko vijeće da su lokalni izbori održani 2012. i 2016. godine. Takodjer je tražila 5.000 eura na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je smatrala da su ovi zahtjevi neopravdani.
  3. Sud ne vidi nikakvu uzroĉno-posljediĉnu vezu izmedju utvrdjene povrede i navodne materijalne štete; on stoga odbija ovaj zahtjev. Što se tiĉe zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Sud smatra, u svjetlu svih okolnosti predmetnog sluĉaja, da utvrdjenje o povredi samo po sebi predstavlja dovoljnu praviĉnu naknadu (vidi, mutatis mutandis, Sejdić i Finci, citirano gore u tekstu, taĉka 63, i Pilav, citirano gore u tekstu, taĉka 54).

B. Troškovi i izdaci

  1. Aplikantica je postavila zahtjev u visini 5.000 eura za naknadu troškova i izdataka postupka pred Sudom.
  2. Vlada je smatrala da je ovaj zahtjev previsok.
  3. U skladu sa praksom Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nužno nastali i da su razumni po svom iznosu. U ovom sluĉaju, imajući u vidu dokumente koji su u njegovom posjedu i gore navedene kriterije, Sud smatra da je opravdano aplikantici dodijeliti traženi iznos, uvećan za svaki porez koji bi aplikantici mogao biti zaraĉunat na taj iznos.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava aplikaciju dopuštenom; 
  1. Utvrdjuje da je došlo do povrede ĉlana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju; 
  1. Presudjuje da utvrdjenje o povredi samo po sebi predstavlja dovoljnu praviĉnu naknadu nematerijalne štete koju je aplikantica pretrpjela;
  2. Presudjuje  

(a) da tužena država ima platiti aplikantici, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konaĉna u skladu s ĉlanom 44. stav 2. Konvencije, 5.000 eura (pet hiljada eura), kao i svaki porez koji bi aplikantici mogao biti zaraĉunat na taj iznos, na ime troškova i izdataka, pretvoreno u valutu tužene države prema kursu važećem na dan izmirenja;

(b) da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja obraĉunavati obiĉna kamata na navedeni iznos po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda kašnjenja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva aplikantice za praviĉnu naknadu.

 

Saĉinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanom obliku dana 29. oktobra 2019. godine, u skladu s pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.

Andrea Tamietti                    Jon Fridrik Kjølbro

zamjenik registrara               predsjednik

   

1) Posljednji popis stanovništva u Bosni i Herzegovini održan je 2013. godine.  

2) Dana 1. oktobra 2013. godine Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine objavio je  Mišljenje br. U-25/13 („Službeni glasnik Grada Mostara“, broj: 8/13) u kojem je takav postupak gradonaĉelnika smatrao ustavnim, s obzirom na izvanredne okolnosti u Mostaru, ali je naglasio da on ne može preduzimati bilo kakve druge radnje koje mogu biti u nadležnosti Gradskog vijeća.

3) Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brĉko distrikta.

4) „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br: 13/14, 8/15, 102/15, 104/16, 5/18, i 11/19.

5) Bošnjaci su se nazivali muslimanima do rata 1992-95. Pojam Bošnjaci treba razlikovati od pojma Bosanci koji se uobiĉajeno koristi za oznaĉavanje gradjana Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovo etniĉko porijeklo.

6) Hrvati su etniĉka grupa ĉiji ĉlanovi mogu biti porijeklom iz Hrvatske ili drugih bivših republika Socijalistiĉke Federativne Republike Jugoslavije („SFRJ“), ukljuĉujući Bosnu i Hercegovinu. Izraz „Croat“ se obiĉno na engleskom koristi (i kao imenica i kao pridjev) za oznaĉavanje pripadnika etniĉke grupe, bez obzira na njihovo državljanstvo; treba ga razlikovati od izraza „Croatian“, koji se obiĉno odnosi na državljane Hrvatske.

7) Srbi su etniĉka grupa ĉiji ĉlanovi mogu biti porijeklom iz Srbije ili drugih bivših republika SFRJ, ukljuĉujući Bosnu i Hercegovinu. Izraz „Serb“ se obiĉno na engleskom koristi (i kao imenica i kao pridjev) za oznaĉavanje pripadnika etniĉke grupe, bez obzira na njihovo državljanstvo; treba ga razlikovati od izraza „Serbian“, koji se obiĉno odnosi na državljane Srbije. 

8) Tužilaštvo protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, IT-04-74-T, presuda pretresnog vijeća, 29. maj 2013., i Tužilaštvo protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, IT-04-74-A, presuda ţalbenog vijeća, 29. novembar 2017.  

 

 © prevod presude osiguralo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine

Pravna redaktura: Ured zastupnika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

FOURTH SECTION

CASE OF BARALIJA v. BOSNIA AND HERZEGOVINA

(Application no. 30100/18)

JUDGMENT 

STRASBOURG

29 October 2019

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Baralija v. Bosnia and Herzegovina,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Jon Fridrik Kjølbro, President,
Faris Vehabović,
Branko Lubarda,
Carlo Ranzoni,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani,
Péter Paczolay, judges,
and Andrea TamiettiDeputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 8 October 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 30100/18) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of Bosnia and Herzegovina, Ms Irma Baralija (“the applicant”), on 4 June 2018.

2.  The applicant was represented by Ms Dž. Hadžiomerović, a lawyer practising in Sarajevo. The Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Agent, Ms B. Skalonjić.

3.  The applicant complained of her inability to vote and stand in local elections.

4.  On 15 January 2019 notice of the complaint concerning Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention was given to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

  1. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1984 and lives in Mostar. She is president of the local branch of her political party “Naša stranka”.

6.  Mostar is the most important city in the Herzegovina region, serving as its cultural and economic capital. With a population of 105,797[1], it is one of the largest cities in Bosnia and Herzegovina.

7.  The last local elections in Mostar were held in 2008 in accordance with the legal provisions set out in paragraphs 17 and 19 below.

8.  Following a request from the Croat Caucasus (see, for more details, Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 7, ECHR 2009) to the House of Peoples of the Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina, on 26 November 2010 the Constitutional Court declared section 19.2(1) to (3) and section 19.4(2) to (8) of the Election Act 2001, and section 17(1) of the Statute of the City of Mostar (see paragraphs 17 and 19 below) unconstitutional. The relevant part of the majority opinion reads as follows:

“65.  Establishing a satisfactory arrangement [for the organisation of the City of Mostar] turned out to be a long-term project. The Steering Board of the Peace Implementation Council, at its session held in Brussels on 11 December 2003, assumed responsibility for offering full support to the implementation of a solution to the issue of Mostar based on a single, coherent city administration with effective, guaranteed power-sharing mechanisms which prevent any one category of people having majority control of the City Council. In addition, the Commission for Reforming the City of Mostar (“the Commission”), which was established by the Decision of the High Representative No. 160/03 of 17 September 2003, stated, in its Report of 15 December 2003 that in the course of drafting a new Statute of Mostar it was guided by a set of principles as guidelines for its work, outlined by the High Representative in his amicus curiae opinion in the instant case. The guidelines were, inter alia, that the composition of the City Administration should reflect the last (1991) census and that the unified council and electoral system should provide for: representation of all constituent peoples and Others; and representation from all parts of Mostar. To explain the reasons for the arrangements adopted for Mostar, the amicus curiae opinion of the High Representative quotes the Venice Commission writing in 2001 to support the proposition that power-sharing between the constituent peoples is an essential part of the Dayton settlement making peace possible in Bosnia and Herzegovina, however problematic it may be for the law of discrimination. The High Representative also quotes from the report of the Commission, which referred to the difficulties experienced in reforming the city authorities of Mostar to increase their effectiveness and efficiency and to put in place a genuinely democratic political system in place of one based on the self-interest of politicians and the politics of fear. The Commission insisted in its report that any reform of Mostar must be based not on population numbers, but on commitment to the protection of human rights, and of the rights of the Constituent Peoples and the group of Others, through protection of vital national interests. The Report presented data concerning the 1991 demographic structure of the pre-war municipality of Mostar - 43,856 Bosniacs (34.6%); 43,037 Croats (34%); 23,864 Serbs (18.8 %); 12,768 Yugoslavs (11.1%) and 3,121 Others (2.5%). The provisions of section 19.4(1) and (9) of the Election Act and section 16 of the Statute reflect the last census of the City of Mostar and ensure that there is representation of all constituent peoples and that none of the peoples has an absolute majority on the City Council.

...

71.  ... [T]he Constitutional Court considers that the post-war social and political conditions affecting Bosnia and Herzegovina, and the City of Mostar in particular, remain such that it remains reasonable to approach the political organisation of the City of Mostar on the basis established in 2003. Applying a test of proportionality, the Constitutional Court concludes that the challenged measures give rise to differences of treatment of constituent peoples between cities, but that difficulties faced in Mostar, as identified by the Commission in its report of December 2003, have been and remain particularly intractable and severe. The measures serve a legitimate aim in that they put in place a power-sharing structure which it is reasonable to hope will gradually improve the quality of the political process in the city. They are rationally related to that legitimate aim. They may result in the City Council being constituted in a way that does not accurately reflect the expression of views of the electorate in elections, and that is a significant disadvantage in terms of the democratic legitimacy of the system. On the other hand, the practical impact of the differences between the ability of Croats in Mostar and of members of other constituent peoples and Others in Sarajevo, Banja Luka and other cities in Bosnia and Herzegovina seems to the Constitutional Court to be likely to be relatively small, at least in comparison with the importance of the legitimate aim for the measures and the risk to all inhabitants of Mostar if the attempt to establish an effective system of representative democracy in Mostar fails. At any rate, on the very sparse information currently available, it is not possible to say that the impact is likely to be disproportionate to the importance of the aim.

...

77.  ... [T]he Constitutional Court considers that the need to deal with post-war social and political conditions affecting Bosnia and Herzegovina, and the City of Mostar in particular, continues to represent a legitimate aim which might justify departing from the normal, democratic principle that, so far as possible, each electors vote should have similar weight. However, the Constitutional Court is not satisfied that the differences between the weights attaching to votes of electors in different constituencies are proportionate, in the sense of being objectively and rationally related, to the legitimate aim of developing a multi-ethnic, power-sharing structure which it is reasonable to hope will gradually improve the quality of the political process in the city. The scale of the differences, noted in paragraph 76 above, results directly from two decisions: first, to base the constituency boundaries directly on the boundaries of the former city areas; secondly, to allocate the same number of councillors to each of those constituencies. It seems to the Constitutional Court that both those decisions flowed from a desire for administrative simplicity rather than being necessary, reasonable or proportionate steps to develop a power-sharing structure or a multi-ethnic community in Mostar. The Constitutional Court therefore holds that a variation on this scale cannot be justified as being necessary or proportionate to any legitimate aim. In addition, the Constitutional Court establishes that the provisions of section 19.4(2) of the Election Act and section 17(1) of the Statute in the part that reads: Each City area shall elect three (3) City Councillors are inconsistent with Article 25 of the International Covenant on Civil and Political Rights. It would not be appropriate for the Constitutional Court to quash the relevant legislation with immediate effect, as this would leave the affected constituencies entirely disenfranchised until the legislature passes new legislation to redefine constituency boundaries. The Constitutional Court therefore allows a period of six months following the publication of this decision in the Official Gazette of Bosnia and Herzegovina for the appropriate authorities to harmonise the relevant provisions with the Constitution of Bosnia and Herzegovina, in accordance with this decision.

...80. The Constitutional Court notes that the provisions of section 19.2 of the Election Act and the provisions of section 15 in conjunction with sections 5 and 7 of the Statute provide that the members of the City Council will be elected in a city-wide electoral constituency and city area electoral constituencies that match the former city municipalities. In view of the aforesaid, the Constitutional Court reiterates that six municipal areas or city municipalities were established through the adoption of the Interim Statute: Mostar South, Mostar South-West, Mostar West and Mostar South-East, Mostar North and Stari Grad (Old Town). Furthermore, ... according to the Interim Statute, the Central Zone in the middle of the traditional commercial and tourist centre of the city was to be administered directly by a City-wide administration. Accordingly, it follows that the Central Zone did not constitute a city municipality according to the Interim Statute, nor does it constitute a city area under the new Statute.

81.  ... [T]he residents of the Central Zone of Mostar are entitled to vote only for the 17 councillors who represent the city-wide constituency. Unlike residents of the six City Municipalities, they do not have the opportunity to vote also for three councillors to represent their area of the city on the City Council. In consequence of the manner in which committees of the Council are constituted, the Central Zone is the only area of the city which is not represented on committees.

82.  The Constitutional Court considers that this arrangement fails to secure equal suffrage for the voters of Mostar, and is incompatible with Article 25.b) of the International Covenant. Most voters in Mostar can vote for two classes of councillors. Voters in the Central Zone can vote for only one class. This evident inequality cannot be justified, bearing in mind that, as the Constitutional Court has noted earlier, the reason for adopting the arrangement was mainly administrative convenience rather than as a rational way of pursuing the legitimate aim of adapting the electoral system to take account of historical difficulties afflicting the Constituent Peoples in Mostar. It follows that the arrangements also violate the guarantee of protection against discrimination under Article II.4 of the Constitution of Bosnia and Herzegovina ...”

9.  The Constitutional Court ordered the Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina to amend the unconstitutional provisions of the Election Act 2001 in accordance with its decision within six months of the publication of its decision in the Official Gazette. It also ordered Mostar City Council to inform it of the steps taken to bring the Statute of the City of Mostar into line with the Constitution of Bosnia and Herzegovina within three months of the publication in the Official Gazette of amendments made by the Parliamentary Assembly to bring the Election Act 2001 into line with the Constitution of Bosnia and Herzegovina in accordance with its decision.

10.  On 18 January 2012 the Constitutional Court adopted a ruling on the non-enforcement of its decision of 26 November 2010 by the Parliamentary Assembly. It established that the impugned provisions of the Election Act 2001 would cease to be in effect on the day following the publication of its ruling in the Official Gazette. On 28 February 2012 the relevant provisions of the Election Act 2001 lost their legal validity.

11.  Local elections in Mostar could therefore not be held in the election cycles of 2012 and 2016According to the latest information provided by the Government on 13 September 2019, the relevant provisions of the Election Act 2001 regulating elections to the city council have still not been adopted.

12.  The current mayor of Mostar was elected by the city council in 2009. Since 2012 he has had a “technical mandate” in the absence of local elections in Mostar.

13.  In the fiscal year of 2013 the mayor substituted the city council in the adoption of the city budget, as the council could not be constituted.[2] In 2014 the Parliament of the Federation of Bosnia and Herzegovina[3] amended the entitys legislation on budgets, exceptionally allowing the mayor of Mostar, with the consent of the official in charge of the cityfinances (načelnik za finansije) to adopt the budget for that fiscal year in lieu of the city council. Since then, each fiscal year the Parliament has been amending the relevant legislation, renewing that exception for Mostar[4].

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE
    1. Constitution of Bosnia and Herzegovina

14.  The relevant domestic law was outlined in Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina (cited above, §§ 11-18). Notably, the Constitution of Bosnia and Herzegovina makes a distinction between “constituent peoples” (persons who declare affiliation with Bosniacs[5], Croats[6], and Serbs[7]) and “others” (members of ethnic minorities and persons who do not declare affiliation with any particular group because of intermarriage, mixed parenthood or for other reasons). The relevant provisions of the Constitution of Bosnia and Herzegovina read as follows:

Article II/4

“The enjoyment of the rights and freedoms provided for in this Article or in the international agreements listed in Annex I to this Constitution shall be secured to all persons in Bosnia and Herzegovina without discrimination on any ground such as sex, race, color, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

Annex I

(Additional Human Rights Agreements To Be Applied In Bosnia And Herzegovina)

“...

7. 1966 International Covenant on Civil and Political Rights and the 1966 and 1989 Optional Protocols thereto.

...”

  1. Constitution of the Federation of Bosnia and Herzegovina

15.  The relevant provisions of the Constitution of the Federation of Bosnia and Herzegovina (Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina nos. 1/9413/9716/0222/0252/0263/039/0420/0433/0471/0572/05, and 88/08), read as follows:

Article II.A.2.

“(2) All citizens enjoy the right:

...

(b) To political rights: to participate in public affairs; to have equal access to public service; to vote and stand for election.

...”

Article IV.A.

“...

(2) The city shall be responsible for: a) finances and tax policy, in accordance with federal and cantonal legislation; b) joint infrastructure; c) urban planning; d) public transport; e) other responsibilities assigned to the city by the canton or municipalities.

...

(5) The city council shall: a) prepare and, by a two-thirds majority vote, approve the city Statute; b) elect the mayor; c) approve the city budget; d) enact regulations on the exercise of transferred authorities and carry out other responsibilities specified in the Statute.

(6) The mayor shall be responsible for: a) appointing and removing city officials; b) executing and enforcing city policy and city regulations; c) ensuring the cooperation of city officials with the ombudsmen; d) reporting on the implementation of city policy to the city council and the public.”

Article IV.C.

“...

(3) The organisation of the city of Mostar is regulated by law and by the Statute of the city of Mostar ...

(4) The city areas are electoral constituencies. The Statute determines the composition of the city council, while the electoral procedure is regulated by the Election Act of Bosnia and Herzegovina and the Statute ...”

  1. The Election Act 2001

16.  The relevant provisions of the Election Act 2001 (Izborni zakon, Official Gazette of Bosnia and Herzegovina nos. 23/017/029/0220/0225/024/0420/0425/0552/0565/0577/0511/0624/0632/0733/0837/0832/1018/137/14, and 31/16), which entered into force on 27 September 2001, read as follows:

Section 1.4

“(1) Every national of Bosnia and Herzegovina (hereinafter: BiH national) who has attained eighteen (18) years of age shall have the right to vote and to be elected ... pursuant to this Act.

(2) To exercise his or her right to vote, a BiH national must be recorded in the Central Voters Register, pursuant to this Act.”

Section 1.5

“(1) All BiH nationals who have the right to vote, pursuant to this Act, shall have the right to vote in person in the municipality of their permanent residence.”

Section 19.1

“This Act shall govern the election of councillors to the Council of the City of Mostar (hereinafter: “the City Council”) ...”

17.  The relevant provisions of the Election Act 2001 which were declared unconstitutional (see paragraph 10 above) read as follows:

Section 19.2

“(1) The City Council shall be composed of 35 members. Members of the City Council shall be elected in a city-wide electoral constituency and city area electoral constituencies, in the manner set forth in section 19.4 hereof.

...

(3) For the purpose of subsection (1) above, “city area electoral constituencies” shall be the former city municipalities, as defined by sections 7 and 15 of the Statute of the City of Mostar.”

Section 19.4

“...

(2) Three (3) councillors shall be elected from each of the six city area electoral constituencies.

(3) City area electoral constituency 1 shall consist of the former Mostar North city municipality.

(4) City area electoral constituency 2 shall consist of the former Mostar Stari Grad city municipality.

(5) City area electoral constituency 3 shall consist of the former Mostar South-East city municipality.

(6) City area electoral constituency 4 shall consist of the former Mostar South city municipality.

(7) City area electoral constituency 5 shall consist of the former Mostar South-West city municipality.

(8) City area electoral constituency 6 shall consist of the former Mostar West city municipality.”

  1. The Statute of the City of Mostar

18.  The relevant provisions of the Statute of the City of Mostar (Statut grada MostaraOfficial Gazette of the City of Mostar, no. 4/04), which entered into force on 15 March 2004, read as follows:

Section 13

“The organs of the City are the City Council and the Mayor.”

Section 14

The City Council ... shall consist of 35 councillors, who are elected in free, democratic and direct elections in accordance with the Election Act of Bosnia and Herzegovina.

Section 15

“(1) Members of the City Council shall be elected in electoral constituencies.

(2) The electoral constituencies in the City shall be the area of the City and six City areas, as defined in sections 5 and 7 of this Statute and in the map appended to the Interim Statute published in the Official Gazette of the City of Mostar of 20 February 1996 ... which forms an integral part of this Statute.”

Section 28

“(1) The City Council is the highest body of the City and shall be responsible for all matters falling within its competencies in accordance with the Constitution and the law.

(2) The City Council shall supervise the administration of the City, including the Mayors Office ...”

Section 44

“(1) Only members of the City Council may be elected as Mayor.

(2) The election of the Mayor shall be carried out at the first session of the City Council after the elections.

...”

19.  The relevant provision of the Statute of the City of Mostar which was declared unconstitutional (see paragraph 10 above) reads as follows:

Section 17

“(1) Each City area shall elect three (3) City councilors. The remaining seventeen (17) councilors shall be elected in the area of the City as one electoral constituency (hereinafter: the City-wide list).”

  1. The practice of the Constitutional Court on transitional measures

20.  In its decision no. U-44/01 of 27 February 2004 the Constitutional Court found that part of the legislation regulating the names of the cities in Republika Srpska was not consistent with the Constitution. On 22 September 2004, after the said entity had failed to remove the established inconsistencies within the period provided for, the Constitutional Court decided that the impugned provisions would cease to be in force. In a separate decision adopted on the same day, it ruled that, until the inconsistencies established in its decision of 27 February 2004 had been removed, the names of the cities which ceased to be in force would be temporarily replaced with new names, which it would designate.

  1. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL
    1. United Nations

21.  Article 25 of the International Covenant on Civil and Political Rights (“the ICCPR”) reads as follows:

“Every citizen shall have the right and the opportunity, without any of the distinctions mentioned in article 2 and without unreasonable restrictions:

...

(b) To vote and to be elected at genuine periodic elections which shall be by universal and equal suffrage and shall be held by secret ballot, guaranteeing the free expression of the will of the electors;

...”

22.  In its General Comment No. 25 on the right to participate in public affairs, voting rights and the right of equal access to public service, the United Nations Human Rights Committee held as follows:

“1. Article 25 of the Covenant recognizes and protects the right of every citizen to take part in the conduct of public affairs, the right to vote and to be elected and the right to have access to public service. Whatever form of constitution or government is in force, the Covenant requires States to adopt such legislative and other measures as may be necessary to ensure that citizens have an effective opportunity to enjoy the rights it protects. Article 25 lies at the core of democratic government based on the consent of the people and in conformity with the principles of the Covenant.

...

9. Paragraph (b) of article 25 sets out specific provisions dealing with the right of citizens to take part in the conduct of public affairs as voters or as candidates for election. Genuine periodic elections in accordance with paragraph (b) are essential to ensure the accountability of representatives for the exercise of the legislative or executive powers vested in them. Such elections must be held at intervals which are not unduly long and which ensure that the authority of government continues to be based on the free expression of the will of electors. The rights and obligations provided for in paragraph (b) should be guaranteed by law.

...

11. States must take effective measures to ensure that all persons entitled to vote are able to exercise that right.”

23.  The relevant part of the 54th Report of the High Representative to the Security Council of the United Nations, delivered on 6 November 2018, reads as follows:

“The responsible political parties could not reach an agreement to enact amendments to the BiH Election Law that would enable the holding of local elections in the City of Mostar, where there have been no local elections since 2008. Although the Mostar City board of nine parliamentary parties (SDA, HDZ BiH, HDZ 1990, SDP, SBB, DF, BPS, SNSD and SDS) met nine times from February to June [2018] on this issue and found agreement on some areas, they failed to reach a final agreement and held no further talks. I continue to urge the parties to find a compromise to enable the citizens of Mostar to enjoy the same democratic right to elect their local leaders as the citizens in the rest of the country enjoy.”

24.  The relevant part of the 55th Report of the High Representative to the Security Council of the United Nations, delivered on 8 May 2019, reads as follows:

In the reporting period [from 16 October 2018 through 15 April 2019], the responsible political parties held no discussions to reach an agreement to enact amendments to the BiH Election Law that would regulate local elections in the City of Mostar, where there have been none since 2008. I urge the parties to initiate talks to finally resolve this issue and enable the citizens of Mostar to enjoy the same democratic right to elect their local leaders as the citizens in the rest of the country enjoy.”

  1. Council of Europe

25.  The European Charter of Local Self-Government reads, in so far as relevant:

Preamble

“...

Considering that the local authorities are one of the main foundations of any democratic regime;

...”

Article 3 – Concept of local self-government

“1. Local self-government denotes the right and the ability of local authorities, within the limits of the law, to regulate and manage a substantial share of public affairs under their own responsibility and in the interests of the local population.

2. This right shall be exercised by councils or assemblies composed of members freely elected by secret ballot on the basis of direct, equal, universal suffrage, and which may possess executive organs responsible to them. This provision shall in no way affect recourse to assemblies of citizens, referendums or any other form of direct citizen participation where it is permitted by statute.”

26.  The relevant part of Recommendation 399 (2017) of the Congress of Local and Regional Authorities, adopted on 30 March 2017 following observation of the 2016 local elections in Bosnia and Herzegovina, reads as follows:

“7. ... [The Congress] is concerned about the situation of local democracy in the City of Mostar where again no elections were held on 2 October, and calls upon all political stakeholders to find a suitable and sustainable solution to the current deadlock.”

27.  As a follow-up to that Recommendation, the Congress also organised a mission in the framework of its post-electoral dialogue with the authorities of Bosnia and Herzegovina, with a focus on the City of Mostar. On 8 September 2017 it published an Information Note on that mission, the relevant part of which reads as follows:

“27. The current situation in Mostar also needs to be seen in the broader context of an overall political conflict over changes in electoral legislation in Bosnia and Herzegovina. The needed amendments to the Statute of Mostar have been politicised as part of a broader political debate which notably includes the implementation of two judgements of the European Court of Human Rights and a recent Decision of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina.

...

33.  The Congress calls upon all stakeholders, notably those participating in the Inter-Agency Working Group on changes to election legislation, to take action in order to ensure that consensual amendments are adopted in a timely manner. The complexity of the overall situation with regard to the Election Law should not be taken as an excuse not to put forward technical improvements to the electoral processes.

34.  Along these lines, it urges authorities at all levels to work on a sustainable solution to restore local democracy in the City of Mostar. In particular, amendments to the Election Law and the Statute of the City should be negotiated separately and the obstacles to achieve progress with regard to amendments of the Election Law should not be used as a pretext not to find a solution for the City of Mostar. In this process, the interests of the residents of Mostar should be fully and accurately taken into account.”

28.  The relevant part of Resolution 2201 (2018) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe, adopted on 24 January 2018, reads as follows:

“9. The Assembly also urges the authorities of Bosnia and Herzegovina to adopt the changes required for the implementation of decisions by the Constitutional Court on the electoral system for the city of Mostar ...

10. For the Assembly, it is highly problematic that the authorities cannot muster the political will necessary to end a situation where the citizens of Mostar have been prevented from exercising their right to choose their representatives in the city council for over eight years.

...

16. The Assembly is very concerned about the increasing disrespect for the rule of law in Bosnia and Herzegovina and urges the competent authorities to abide by decisions of the Constitutional Court ... which are final and binding. It regrets in particular ... the protracted delay by the State parliament in implementing the decision of the Constitutional Court on Mostar.”

  1. European Union

29.  The relevant part of the Opinion of the European Commission on Bosnia and Herzegovinas application for membership of the European Union, delivered on 29 May 2019, reads as follows:

“As for local elections, due to the lack of legal framework the citizens of Mostar have not been able to elect a municipal council since 2008.

...

The Commission considers that negotiations for accession to the European Union should be opened with Bosnia and Herzegovina once the country has achieved the necessary degree of compliance with the membership criteria and in particular the Copenhagen political criteria requiring the stability of institutions guaranteeing notably democracy and the rule of law. Bosnia and Herzegovina will need to fundamentally improve its legislative and institutional framework to ensure it meets the following key priorities:

Democracy / Functionality

1. Ensure that elections are conducted in line with European standards by implementing OSCE/ODIHR and relevant Venice Commission recommendations, ensuring transparency of political party financing, and holding municipal elections in Mostar.

...”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 12 TO THE CONVENTION

30.  The applicant complained that her inability to vote or stand in local elections in the city of Mostar amounted to discrimination on the grounds of her place of residence. She relied on Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention, which reads as follows:

“1.  The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.

2.  No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”

  1. Admissibility
    1. The Governments objections as to admissibility

31.  The Government submitted that the present application was an actio popularis, given that the applicant had not been directly disenfranchised as a result of a specific and individual measure of interference. They further argued that the applicant had not used any domestic legal remedies for the alleged violation of her rights, and that the present application was therefore also inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies under Article 35 § 1 of the Convention.

32.  The applicant disputed those arguments.

  1. The Courts assessment

(a)   Compatibility ratione personae

33.  The Court reiterates that in order to be able to lodge a petition by virtue of Article 34 of the Convention, a person, non-governmental organisation or group of individuals must be able to claim to be the victim of a violation of the rights set forth in the Convention. In order to claim to be a victim of a violation, a person must be directly affected by the impugned measure. The Convention does not, therefore, envisage the bringing of an actio popularis for the interpretation of the rights set out therein or permit individuals to complain about a provision of national law simply because they consider, without having been directly affected by it, that it may contravene the Convention. It is, however, open to a person to contend that a law violates his rights, in the absence of an individual measure of implementation, if he is a member of a class of people who risk being directly affected by the legislation (see Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, §§ 33-34, ECHR 2008). The Court considers that the same applies when the absence of legislation is likely to affect certain categories of people.

34.  In the present case, there is no dispute between the parties that the applicant, as a member of a political party and the head of its Mostar branch (see paragraph 5 above), is a politically active person. Given her active participation in public life, it would be entirely coherent that she would in fact consider voting and running for election to the city council (see, mutatis mutandisSejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 29, ECHR 2009). The applicant is therefore a member of a class of people who is directly affected by the situation complained of; she may therefore claim to be a victim of the alleged discrimination.

35.  The Court therefore rejects the Governments objection under this head.

(b)   Exhaustion of domestic remedies

36.  The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 § 1 of the Convention requires applicants first to use the remedies provided by the national legal system, thus dispensing States from answering before the European Court for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule is based on the assumption that the domestic system provides an effective remedy in respect of the alleged breach. The burden of proof is on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that an effective remedy was available in theory and in practice at the relevant time; that is to say, that the remedy was accessible, capable of providing redress in respect of the applicants complaints and offered reasonable prospects of success. However, once this burden of proof has been satisfied it falls to the applicant to establish that the remedy advanced by the Government was in fact exhausted or was for some reason inadequate and ineffective in the particular circumstances of the case or that there existed special circumstances absolving him or her from the requirement (see, among other authorities, Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 68, Reports of Judgments and Decisions 1996IV; Sejdovic v. Italy [GC], no. 56581/00, § 46, ECHR 2006II; Demopoulos and Others v. Turkey (dec.) [GC], nos. 46113/99 and 7 others, §§ 69-70, ECHR 2010; Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 69-77, 25 March 2014; and Parrillo v. Italy [GC], no. 46470/11, § 87, ECHR 2015).

37.  As to legal systems which provide constitutional protection for fundamental rights, such as that of Bosnia and Herzegovina, the Court reiterates that it is incumbent on the aggrieved individual to test the extent of that protection (see Mirazović v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 13628/03, 16 May 2006, with further references).

38.  That said, the Court would emphasise that the application of the rule must make due allowance for the fact that it is being applied in the context of machinery for the protection of human rights that the Contracting Parties have agreed to set up. Accordingly, it has recognised that Article 35 must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. It has further recognised that the rule of exhaustion of domestic remedies is neither absolute nor capable of being applied automatically; in reviewing whether the rule has been observed, it is essential to have regard to the particular circumstances of the individual case. This means, amongst other things, that the Court must take realistic account not only of the existence of formal remedies in the legal system of the Contracting Party concerned, but also of the general legal and political context in which they operate as well as the personal circumstances of the applicant (see Akdivar and Others, cited above, § 69, and Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 77, ECHR 1999V).

39.  Turning to the present case, the Court notes that the applicant failed to use a constitutional appeal before lodging her application. However, in view of the fact that the national authorities have not complied with the Constitutional Courts decision of 26 November 2010 (see paragraphs 9-10 above), it cannot be said that a constitutional appeal would have been effective in her case.

40.  The Governments second objection must therefore also be dismissed.

  1. Conclusion

41.  The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The applicants submissions

42.  The applicant reiterated her complaint. Furthermore, she submitted that the legitimate aim put forward by the Government as justification for the non-implementation of the judgment of the Constitutional Court, namely the establishment of a viable and sustainable power-sharing mechanism, seriously undermined the credibility of the judiciary and was incompatible with the principle of the rule of law and the general objectives of the Convention. Even if the legitimate aim were accepted by the Court, there could be no objective and reasonable justification for the difference in treatment, as there was no reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim pursued. Relying on Mathieu-Mohin and Clerfayt v. Belgium (2 March 1987, § 52, Series A no. 113), the applicant argued that the Governments inaction and wilful non-implementation curtailed the rights in question to such an extent as to impair their very essence and deprive them of their effectiveness.

  1. The Governments submissions

43.  The Government accepted that the applicant had a right to vote and stand in local elections, as set forth by national law, and that she also met the general conditions for the exercise of that right. Citing Carson and Others v. the United Kingdom ([GC], no. 42184/05, ECHR 2010), they also accepted that the place of residence constituted one aspect of personal status for the purpose of review under Article 14 of the Convention. They submitted that that conclusion should be applicable to Article 1 of Protocol No. 12 as well. The specific situation of the applicant should be assessed in relation to that of other citizens of Bosnia and Herzegovina who actively participated in local elections. In the present case there was an objective and reasonable justification for the difference in treatment based on the applicants place of residence.

44.  The Government maintained that the legitimacy of the omission to implement the Constitutional Courts decision lay in the necessity of finding a sustainable, long-term and effective power-sharing mechanism based on the principles of equality and multi-ethnicity, so as to prevent any one constituent people from having majority control and domination in the city council. That aim was necessary in order to ensure peace and stability in Mostar, and it amounted to an objective and reasonable justification for a certain delay in the implementation of the Constitutional Courts decision. In reviewing the legitimacy of that aim, the Court should take into account the complexity of the process of implementing the Constitutional Courts decision, which entailed redefining the boundaries of the new constituencies in the urban area, as well as the complex political relations between the two most represented constituent peoples in Mostar, Bosniacs and Croats, which were still burdened with the wartime past. In this connection, the Government referred to the recent judgments of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia[8] in which six former high-ranking officials of “the Croat Republic of Herceg-Bosna”, an unrecognized wartime Croat entity, were found guilty of crimes against humanity, violations of the laws or customs of war, and grave breaches of the Geneva Conventions committed against the non-Croat population between 1992 and 1994, particularly in the city of Mostar.

  1. The Courts assessment

(a)   General principles

45.  The Court reiterates that whereas Article 14 of the Convention prohibits discrimination in the enjoyment of “the rights and freedoms set forth in [the] Convention”, Article 1 of Protocol No. 12 extends the scope of protection to “any right set forth by law”. It thus introduces a general prohibition on discrimination (see Sejdić and Finci, cited above, § 53).

46.  The term “discrimination” used in Article 14 is also used in Article 1 of Protocol No. 12. The Court reiterates that notwithstanding the difference in scope between those provisions, the meaning of this term in Article 1 of Protocol No. 12 was intended to be identical to that in Article 14 (see paragraph 18 of the Explanatory Report to Protocol No. 12). The Court sees no reason to depart from the settled interpretation of “discrimination”, as developed in the jurisprudence concerning Article 14 in applying the same term under Article 1 of Protocol No. 12 (see Sejdić and Finci, cited above, § 55, and Zornić v. Bosnia and Herzegovina, no. 3681/06, § 27, 15 July 2014).

47.  In order for an issue to arise under Article 14, there must be a difference in the treatment of persons in analogous, or relevantly similar, situations (see Molla Sali v. Greece [GC], no. 20452/14, § 133, 19 December 2018, with further references, and D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, § 175, ECHR 2007IV). However, only differences in treatment based on a personal characteristic (or “status”) by which persons or groups of persons are distinguishable from each other are capable of triggering the application of this provision. The words “other status” in the text of Article 14 have generally been given a wide meaning (see Khamtokhu and Aksenchik v. Russia [GC], nos. 60367/08 and 961/11, § 61, 24 January 2017, and Carson and Others v. the United Kingdom [GC], no. 42184/05, § 70, ECHR 2010), and their interpretation has not been limited to characteristics which are personal in the sense that they are innate or inherent (see Clift v. the United Kingdom, no. 7205/07, §§ 56-59, 13 July 2010). The Court has previously recognised that the “place of residence constitutes an aspect of personal status for the purposes of Article 14” (see Carson and Others, cited above, §§ 70-71) and can trigger the protection of that Article.

48.  The Court reiterates that a differential treatment of persons in analogous or relevantly similar situations will be deemed discriminatory only if it has no objective and reasonable justification – in other words, if it does not pursue a “legitimate aim” or if there is not a “reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised” (see, among many authorities, Molla Sali, cited above, § 135, and Andrejeva v. Latvia [GC], no. 55707/00, § 81, ECHR 2009). The scope of a Contracting Partys margin of appreciation in this sphere will vary according to the circumstances, the subject matter and the background (ibid., § 82).

49.  As to the burden of proof in relation to Article 14 of the Convention, and by extension under Article 1 of Protocol No. 12, the Court has held that once the applicant has demonstrated a difference in treatment, it is for the Government to show that the latter was justified (see Khamtokhu and Aksenchik, cited above, § 65; Vallianatos and Others v. Greece [GC], nos. 29381/09 and 32684/09, § 85, ECHR 2013 (extracts); and D.H. and Others v. the Czech Republic, cited above, § 177).

50.  Lastly, the Court notes that the responsibility of the State would also be engaged if the discrimination complained of resulted from a failure on the States part to secure to the applicant under domestic law the rights set forth in the Convention (see Danilenkov and Others v. Russia, no. 67336/01, § 120, ECHR 2009 (extracts)). When examining this question under Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention, such failure on the States part may concern “any right set forth by law” (see paragraph 45 above).

(b)   Application of those principles to the present case

(i)  Whether the applicant enjoyed a right set forth by law

51.  The Court notes that it is not disputed by the Government that the applicant had a right set forth by law, namely the right to vote and stand in local elections (see paragraph 43 above), and indeed that she met the general conditions for the exercise of that right (see paragraphs 15-16 above). It sees no reason to hold otherwise.

(ii)  Whether there was an analogous or relevantly similar situation and a difference in treatment

52.  It is not disputed, either, that the applicant, as a person residing in Mostar, was in an analogous or relevantly similar situation to a person residing in another part of Bosnia and Herzegovina, as regards the enjoyment of the right to vote and stand in local elections.

53.  It should be emphasised in this connection that this case does not involve regional differences of treatment – resulting from the application of different legislation depending on the geographical location of an applicant – which have been held not to be explained in terms of personal circumstances (see, for example, Magee v. the United Kingdom, no. 28135/95, § 50, ECHR 2000VI). Rather, it involves the different application of the same legislation depending on a persons residence (see, mutatis mutandis, Carson and Others, cited above, § 70).

54.  As the difference in treatment complained of is based on “other status” within the meaning of the Courts case-law (see paragraph 47 above), the applicant enjoys the protection offered by Article 1 of Protocol No. 12.

(iii)  Whether sufficient measures were taken by the authorities to protect the applicant from the alleged discriminatory treatment

55.  The Court takes note of the Governments argument that the delay in implementation of the Constitutional Courts decision was justified by the need to establish a long-term and effective power-sharing mechanism for the city council, in order to maintain peace and to facilitate a dialogue between the different ethnic groups in Mostar (see paragraph 44 above). A similar justification has already been examined in the context of the existing constitutional provisions, which were designed to end a brutal conflict marked by genocide and “ethnic cleansing”, and were necessary to ensure peace (see Sejdić and Finci, cited above, § 45; Zornić, cited above, § 43; and Pilav v. Bosnia and Herzegovina, no. 41939/07, §§ 46-48, 9 June 2016). The Court has held that some of the existing power-sharing arrangements – insofar as they grant special rights for constituent peoples to the exclusion of ethnic minorities and persons who do not declare affiliation with any particular group – are not compatible with the Convention. It has also noted, however, that there is “no requirement under the Convention to abandon totally the power-sharing mechanisms peculiar to Bosnia and Herzegovina and that the time may still not be ripe for a political system which would be a simple reflection of majority rule” (see Sejdić and Finci, cited above, § 48). However, whereas in previous cases the Court dealt with the existing legislative arrangements, in this case there is a legal void which has made it impossible for the applicant to exercise her voting rights and her right to stand in local elections for a prolonged period of time.

56.  In the context of Article 3 of Protocol No. 1, the Court has held that the primary obligation with regard to the right to free elections is not one of abstention or non-interference, as with the majority of civil and political rights, but one of adoption by the State of positive measures to “hold” democratic elections (see Mathieu-Mohin and Clerfayt, cited above, § 50). The same viewpoint was adopted by the United Nations Human Rights Committee in the context of the rights under Article 25 of the ICCPR, which apply in Bosnia and Herzegovina by virtue of their constitutional status (see paragraphs 14 and 22 above).

57.  The Court notes that local elections in Mostar were last held in 2008 (see paragraph 7 above). Since 2012 the city has been governed solely by a mayor who has a “technical mandate” and therefore does not enjoy the required democratic legitimacy. Moreover, he cannot exercise all the functions of local government, which consequently remain unfulfilled (see paragraphs 12-13 above). This situation is not compatible with the concepts of “effective political democracy” and “the rule of law” to which the Preamble to the Convention refers. There is no doubt that democracy is a fundamental feature of the European public order (see United Communist Party of Turkey and Others v. Turkey, 30 January 1998, § 45, Reports 1998I), and that the notion of effective political democracy is just as applicable to the local level as it is to the national level, bearing in mind the extent of decision making entrusted to local authorities (see paragraphs 15 and 18 above) and the proximity of the local electorate to the policies which their local politicians adopt (see, mutatis mutandisAhmed and Others v. the United Kingdom, 2 September 1998, § 52, Reports 1998VI). The Court also notes in this respect that the Preamble to the Council of Europes European Charter of Local Self-Government proclaims that “local authorities are one of the main foundations of any democratic regime”, and that local self-government is to be exercised by councils or assemblies composed of freely elected members (see paragraph 25 above).

58.  Against this background, the Court is unable to conclude that the difficulties in reaching a political agreement for a sustainable power-sharing mechanism is a sufficient, objective and reasonable justification for the situation complained of, which has already lasted for a long time.

59.  In sum, the Court considers that the State has failed to fulfil its positive obligations to adopt measures to hold democratic elections in Mostar. There has therefore been a violation of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

60.  The Court finds it appropriate to consider the present case under Article 46 of the Convention, which provides, in so far as relevant:

“1.  The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2.  The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.”

61.  Article 46 of the Convention, as interpreted in the light of Article 1, imposes on the respondent State a legal obligation to implement, under the supervision of the Committee of Ministers, appropriate general and/or individual measures to secure the right of the applicant which the Court has found to have been violated. Such measures must also be taken in respect of other persons in the applicants position, notably by solving the problems that have led to the Courts findings (see Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000VIII; Karanović v. Bosnia and Herzegovina, no. 39462/03, § 28, 20 November 2007; Čolić and Others v. Bosnia and Herzegovina, nos. 1218/07 and 14 others, § 17, 10 November 2009; Burdov v. Russia (no. 2), no. 33509/04, § 125, ECHR 2009; Greens and M.T. v. the United Kingdom, nos. 60041/08 and 60054/08, § 106, ECHR 2010 (extracts); and Zornić, cited above, § 39).

62.  It is in principle not for the Court to determine what remedial measures may be appropriate to satisfy the respondent States obligations under Article 46 of the Convention (see Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 193, ECHR 2004V). However, the Court notes that the matter complained of in the present case results from a failure on the part of the respondent State to implement the decision of the Constitutional Court and its ancillary orders (see paragraphs 9-10 and 55 above). In this connection, the Court reiterates that the failure to implement a final, binding judicial decision would be likely to lead to situations that were incompatible with the principle of the rule of law which the Contracting States undertook to respect when they ratified the Convention (see Ilgar Mammadov v. Azerbaijan (infringement proceedings) [GC], no. 15172/13, § 215, 29 May 2019). Consequently, having regard to these considerations, as well as to the large number of potential applicants (see paragraph 6 above) and the urgent need to put an end to the impugned situation (see paragraph 57 above), the Court considers that the respondent State must, within six months of the date on which the present judgment becomes final, amend the Election Act 2001 in order to enable the holding of local elections in Mostar. Should the State fail to do so, the Court notes that the Constitutional Court, under domestic law and practice (see paragraph 20 above), has the power to set up interim arrangements as necessary transitional measures.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

63.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

64.  The applicant claimed 19,633 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, this being the amount she would have received had she been elected to the city council, had local elections been held in 2012 and 2016. She also claimed EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage.

65.  The Government maintained that the claims were unjustified.

66.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. With regard to the claim in respect of non-pecuniary damage, the Court considers, in the light of all the circumstances of the present case, that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction (see, mutatis mutandisSejdić and Finci, cited above, § 63, and Pilav, cited above, § 54).

  1. Costs and expenses

67.  The applicant also claimed EUR 5,000 for the costs and expenses incurred before the Court.

68.  The Government maintained that the claim was excessive.

69.  In accordance with the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant the sum claimed, plus any tax that may be chargeable to the applicant on that amount.

  1. Default interest

70.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention;
  3. Holds that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage sustained by the applicant;
  4. Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

 

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement, simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

 

  1. Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 29 October 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Andrea Tamietti                                             Jon Fridrik Kjølbro
Deputy Registrar                                              President

 


[1].  The most recent census of Bosnia and Herzegovina was held in 2013.

[2].  On 1 October 2013 the Constitutional Court of the Federation of Bosnia and Herzegovina published Opinion no. U-25/13 (Official Gazette of the City of Mostar, no. 8/13), in which it considered such action by the mayor to be constitutional, given the exceptional circumstances of Mostar, but underlined that he could not undertake any other actions that may fall within the competences of the city council.

[3].  Bosnia and Herzegovina consists of two Entities, the Federation of Bosnia and Herzegovina, and the Republika Srpska and Brčko District.

[4].  Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina, nos. 13/148/15102/15104/165/18, and 11/19.

[5].  Bosniacs were known as Muslims until the 1992-95 war. The term “Bosniacs” (Bošnjaci) should not be confused with the term “Bosnians” (Bosanci) which is commonly used to denote citizens of Bosnia and Herzegovina irrespective of their ethnic origin.

[6].  The Croats are an ethnic group whose members may be natives of Croatia or of other former component republics of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (“the SFRY”) including Bosnia and Herzegovina. The expression “Croat” is normally used (both as a noun and as an adjective) to refer to members of the ethnic group, regardless of their nationality; it is not to be confused with “Croatian”, which normally refers to nationals of Croatia.

[7].  The Serbs are an ethnic group whose members may be natives of Serbia or of other former component republics of the SFRY including Bosnia and Herzegovina. The expression “Serb” is normally used (both as a noun and as an adjective) to refer to members of the ethnic group, regardless of their nationality; it is not to be confused with “Serbian”, which normally refers to nationals of Serbia.

[8].  Prosecutor v. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan PraljakMilivoj Petković, Valentin Ćorić and Berislav Pušić, IT-04-74-T, trial judgment, 29 May 2013, and Prosecutor v. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan PraljakMilivoj Petković, Valentin Ćorić and Berislav Pušić, IT-04-74-A, appeals chamber judgment, 29 November 2017. 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-2007/2010 od 13.06.2012. godine kojom se usvaja ustavna žalba Borisa Ladišića, Nenada Mićića, Ivana Milosavlјevića, Milana Mrkobrade i Stanka Ivaniševića i utvrđuje da su presudama Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 852/10 od 11. februara 2010. godine povređen a prav a podnosilaca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava i na pravičnu naknadu za rad, zajemčen odredbama člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije i nalaže se Apelacionom sudu u Novom Sadu da, u roku od 60 dana od dana dostavlјanja Odluke Ustavnog suda, ponovi postupak odlučivanja o žalbi podnosilaca ustavne žalbe izjavlјenoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine.

Podnosioci ustavne žalbe ukazuju da je osporenim presudama odbijen njihov tužbeni zahtev za isplatu dodataka na platu za prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih i verskih praznika za period od novembra 2003. do novembra 2006. godine. Podnosioci smatraju da su na taj način postupajući sudovi u identičnim pravnim i činjeničnim situacijama različito postupali, čime su im povredili pravo na jednaku zaštitu prava zajemčeno članom 36. stav 1. Ustava. Ovo stoga što je u postupku, koji je pravnosnažno okončan presudom Okružnog suda u Valјevu Gž1. 351/08 od 17. jula 2008. godine, usvojen tužbeni zahtev tužioca koji se odnosio na navedena potraživanja za period od januara 2003. godine do decembra 2005. godine. Takođe, podnosioci ustavne žalbe, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, smatraju da im je osporenim presudama povređeno i pravo i na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog Už-1530/2008 od 21.01.2010. godine kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Jović iz Čačka protiv presude Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine. Ustavnom žalbom se osporava navedena presuda u delu kojim je odbijena kao neosnovana žalba izjavlјena protiv stava 2. izreke presude Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine, a kojim je odbijen deo tužbenog zahteva podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da se obaveže Republika Srbija, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Čačku da mu za period od 1. decembra 2005. godine do 31. marta 2006. godine isplati neisplaćeni deo zarade po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika. Navedene presude zasnovane su na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50 % nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike.
Odlukom Ustavnog suda se poništava presuda Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine u delu stava 1. izreke, kojim je odbijena kao neosnovana žalba Gorana Jovića i potvrđena presuda Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine u stavu 2. izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Kragujevcu donese novu odluku po žalbi Gorana Jovića podnetoj protiv stava 2. izreke navedene prvostepene presude.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde
Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-292/2008 kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Petrovića i utvrđuje da je stavom 2. izreke presude Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav. 4. Ustava Republike Srbije i poništava se presuda Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine u delu stava 2. izreke, kojom je usvojena žalba tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, i preinačena presuda Opštinskog suda u Valјevu P1. 942/06 od 26. januara 2007. godine u st. I, II, III i IV izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Beogradu donese novu odluku po žalbi tužene u ovoj pravnoj stvari izjavlјenoj protiv st. I, II, III i IV izreke navedene prvostepene presude.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je podnosilac ustavne žalbe podneo tužbu Opštinskom sudu u Valјevu protiv Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, radi isplate dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od juna 2003. do juna 2006. godine; da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe i obavezao tuženu na isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa po navedenim osnovima; da je, postupajući po žalbi tužene, Okružni sud u Valјevu doneo osporenu presudu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine i u stavu 2. izreke preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe za isplatu dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od decembra 2005. do juna 2006. godine; da je osporena drugostepena presuda zasnovana na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike; da je Okružni sud u Valјevu izveo pogrešan zaklјučak da je podnosiocu ustavne žalbe isplaćen dodatak na platu po navedenim osnovima, jer iz nalaza i mišlјenja veštaka u ovoj pravnoj stvari proizlazi da “podnosilac nije dobio rešenje o visini plate po novom Zakonu o policiji“; “da veštak konstatuje da iz ponuđene dokumentacije nije mogao utvrditi da je plata podnosioca ustavne žalbe uvećana od 30 do 50% shodno novom Zakonu o policiji“ i da je na taj način povređeno pravo podnosioca na pravičnu naknadu za rad.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije