Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske, koju je Sudu podneo državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske, g.Šemso Hodžić (podnosilac predstavke), dana 8.aprila 2014.godine. Podnosilac predstavke je prigovorio na nedostatak pravičnosti u postupku i odlukama o njegovom prisilnom smeštanju u psihijatrijsku bolnicu. Pozvao se na član 5 stav 1 tačka (e) i stav 4, te na član 6 stav 1 Konvencije. Krajem juna 2014.godine Vlada je obaveštena o predstavci. Vlada Bosne i Hercegovine nije iskoristila svoje pravo da se umeša u postupak.

Podnosilac predstavke je rođen 1952.godine. Krajem maja 2012.godine uhvaćen je i pritvoren u vezi sa sumnjom da je uputio dve pretnje telefonom dotičnim M.S. i Š.O. Tokom istrage, Opštinsko državno odvetništvo u Zagrebu je naložilo psihijatrijsko veštačenje u pogledu psihičkog zdravlja podnosioca u trenutku kada su dela učinjena. Veštak je utvrdila da on nije sposoban da razume i kontroliše svoje postupke i da predstavlja opasnost za druge, što zahteva prisilan smeštaj u psihijatrijsku ustanovu. Krajem jula 2012.godine tročlano optužno veće Opštinskog krivičnog suda u Zagrebu utvrdilo je da je optužnca manjkava jer se temelji na nepotpunom veštačenju, pri kojem se nije uzela u obzir celokupna medicinska dokumentacija u pogledu prethodnog psihijatrijskog lečenja podnosioca predstavke. Veštak je uradila dopunski nalaz. Krajem avgusta 2012.godine podnosilac je pušten iz istražnog zatvora jer je isteklo maksimalno trajanje istražnog zatvora. Sud je u krivičnom postupku saslušao nekoliko svedoka, a podnosilac je istakao, čime se i branio, da je i ranije imao probleme sa dotičnim oštećenim licima. Izveštaji njegovog psihijatra bili su u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem veštaka. Mišljenje podnosiočevog psihijatra nije uzeto u obzir jer je u pitanju bio lekar koji se bavio privatnom praksom, pa se posumnjalo u njegovu objektivnost. Prvostepeni sud je utvrdio da je podnosilac učinio delo upućivanja ozbiljnih pretnji u trenutku neuračunljivosti i odlučio da ga je potrebno smestiti u psihijatrijsku bolnicu na period od šest meseci. Početkom jula 2013.godine Županjski sud u Zagrebu je potvrdio prvostepenu odluku. Krajem oktobra iste godine podnosilac je podneo ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući da je postupak bio nepošten. Krajem novembra iste godine Ustavni sud je proglasio ovu ustavnu tužbu nedopuštenom kao očigledno neosnovanom.

Krajem oktobra 2013.godine sudija Županjskog suda u Zagrebu je naložio slanje podnosioca predstavke u psihijatrijsku bolnicu. Prema raspoloživim informacijama podnosilac je još uvek na slobodi jer nadležne vlasti ne mogu da ga pronađu kako bi izvršile rešenje o prisilnom smeštaju u psihijatrijsku ustanovu.

Sud napominje da, u načelu, odluka domaćih sudova da odbiju da prihvate određeno „veštačenje“ koje je sprovela odbrana ne sme biti u suprotnosti sa članom 6 stavom 1 Konvencije. Odbijajući dokaze odbrane, domaći sudovi su doveli podnosioca u nepravedno nepovoljan položaj. Sud utvrđuje da se postavljanjem opšteg ograničenja na mogućnost podnosioca da u fazi upućivanja u postupku iznese bilo kakav dokaz u vezi sa potrebom za smeštajem u bolnicu ne može uskladiti sa zahtevom poštenog suđenja. Sud utvrđuje da relevantni domaći postupak u celini nije ispunio zahtev poštenog suđenja kako to zahteva član 6 stav 1 Konvencije. Dakle došlo je do povrede u njegovom krivičnom aspektu u odnosu na postupke pred krivičnim sudovima i u njegovom građanskom aspektu u odnosu na postupak smeštaja u psihijatrijsku bolnicu.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET HODŽIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 28932/14)

PRESUDA

STRASBOURG

4. travnja 2019.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Hodžić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel Suda), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Linos-Alexandre Sicilianos, predsjednik,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Armen Harutyunyan,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 5. ožujka 2019. donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 28932/14) protiv Republike Hrvatske, što ga je travnja 2014. godine državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske, g. Šemso Hodžić („podnositelj zahtjeva”), podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
Podnositelja zahtjeva zastupao je A. Ademović, odvjetnik iz Sarajeva. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva prigovorio je nedostatku poštenosti u postupku i odlukama o njegovom prisilnom smještaju u psihijatrijsku bolnicu. Pozvao se na članak 5. stavak 1. točka (e) i stavak 4. te članak stavak 1. Konvencije.
Dana 30. lipnja 2014. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu. Predsjednik odjela kojem je predmet dodijeljen odlučio je, na temelju pravila 54. stavka 2. točke (c) Poslovnika Suda, pozvati stranke da podnesu daljnja očitovanja u odnosu na pitanja otvorena na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije.
Vlada Bosne i Hercegovine nije iskoristila svoje pravo da se umiješa u postupak (članak 36. stavak 1. Konvencije).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1952. godine.

A. Postupci pred kaznenim sudovima

Dana svibnja 2012. podnositelj zahtjeva uhićen je i pritvoren u vezi sa sumnjom da je uputio dvije prijetnje telefonom dotičnim M.S. i Š.O.
U tijeku istrage Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu naložilo je psihijatrijsko vještačenje u pogledu psihičkog zdravlja podnositelja u trenutku počinjenja djela, uključujući, prema potrebi, i postojanje potrebe za prisilnim smještajem u psihijatrijsku ustanovu.
Dana 28. lipnja vještakinja za psihijatriju E.S. dostavila je izvješće u kojem je navedeno da podnositelj zahtjeva boluje od paranoidne shizofrenije. Utvrdila je da nije sposoban razumjeti i kontrolirati svoje postupke i da predstavlja opasnost za druge, što zahtijeva prisilan smještaj u psihijatrijsku ustanovu. Vještakinja je napomenula da nije izvršila uvid ni u kakvu medicinsku dokumentaciju u pogledu prethodnog psihijatrijskog liječenja podnositelja zahtjeva, ali je s njim obavila razgovor, proučila je kazneni spis i medicinsko izvješće zatvorske uprave.
Dana 10. srpnja 2012. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je optužnicu protiv podnositelja zahtjeva pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu zbog upućivanja ozbiljnih prijetnji. Zatražilo je da se u odnosu na podnositelja zahtjeva odredi mjera prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu, kako je predviđeno na temelju Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
Dana 27. srpnja 2012. tročlano optužno vijeće Općinskog kaznenog suda u Zagrebu utvrdilo je da je optužnica manjkava jer se temelji na nepotpunom vještačenju, pri kojem se nije u obzir uzela sveukupna medicinska dokumentacija u pogledu prethodnog psihijatrijskog liječenja podnositelja zahtjeva. Stoga je vratilo optužnicu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu s uputom da odredi dodatno vještačenje.
Dana 24. kolovoza 2012. E.S. je dostavila dopunu izvješća koju je pripremila sa psihologom. Objasnila je da je primila medicinsku evidenciju podnositelja zahtjeva od njegove liječnice opće prakse V.P., ali ništa nije primila od njegovog psihijatra V.G.-a (sveučilišnog profesora), koji je u međuvremenu otišao u mirovinu i nije bilo moguće doći do Vještakinja je također navela da je, po njenom mišljenju, dijagnoza podnositelja zahtjeva već bila jasna nakon prvog pregleda i da joj nisu potrebni dodatni dokumenti za postavljanje dijagnoze. Stoga je ponovila svoje prethodno mišljenje na temelju nove dokumentacije koju je primila.
Dana 28. kolovoza 2012. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je novu optužnicu protiv podnositelja zahtjeva pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu. Ta je optužnica potvrđena i prihvaćena 3. listopada 2012. godine i predmet je upućen na suđenje.
U međuvremenu je kolovoza 2012. podnositelj zahtjeva pušten iz istražnog zatvora jer je isteklo maksimalno trajanje istražnog zatvora (vidi stavak 31. ove presude).
Na ročištu pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu 4. prosinca 2012. godine, podnositelj zahtjeva zatražio je da se saslušaju njegov psihijatar V.G., njegova liječnica opće prakse V.P. i nekoliko drugih svjedoka, uključujući i njegove susjede. Rekao je da svi oni mogu iznijeti dokaze o njegovom psihičkom stanju. Također je tvrdio da je i ranije dolazio u sukob sa žrtvama te je zatražio da se od policije zatraži da dostavi relevantne informacije o timvincidentima.
Na istom je ročištu ispitano nekoliko svjedoka optužbe te vještakinja E.S. E.S. je ponovila nalaz i mišljenje koje je ranije iznijela. Također je tvrdila da dokaze koji se odnose na psihičko stanje podnositelja zahtjeva u trenutku počinjenja djela ne može dati njegova liječnica opće prakse ili njegov psihijatar.
U međuvremenu je rujna i 13. prosinca 2012. godine podnositelj zahtjeva podnio medicinska izvješća svog psihijatra V.G. prema kojima je bolovao od kroničnog stresa i loše prilagodbe okolini. To je poremećaj u ponašanju koji zahtijeva daljnje psihološko liječenje. V.G. je također naglasio da bi prisilan smještaj podnositelja u psihijatrijsku ustanovu mogao imati negativan utjecaj na njegovo liječenje. Istaknuo je da je podnositelj zahtjeva godinama sudjelovao u ambulantnom psihijatrijskom liječenju i da je došlo do pozitivnih pomaka u njegovom ponašanju, osobito u pogledu apstinencije od alkohola.
Na ročištu prosinca 2012. godine, Općinski kazneni sud u Zagrebu saslušao je daljnje svjedoke optužbe. Odbio je sve zahtjeve podnositelja zahtjeva za provođenje dokaza na temelju činjenice da su nebitni. Konkretno, raspravni je sud smatrao da liječnica opće prakse V.P. ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjima da iznosi dokaze o ubrojivosti podnositelja zahtjeva i da je E.S. uzela u obzir njezine dokumente. Raspravni je sud smatrao da iste tvrdnje vrijede i za V.G.-a.
Na ročištu održanom 23. siječnja 2013. godine stranke su iznijele završne Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je stručno mišljenje E.S. bilo pogrešno i nepotpuno jer se u njemu ne uzima u obzir postojeća medicinska dokumentacija vezana uz njegovo liječenje, već samo medicinska evidencija koju je imala njegova liječnica opće prakse. Istodobno, njezino je mišljenje bilo suprotno nalazima njegovog psihijatra V.G.-a.
Istog je dana Općinski kazneni sud u Zagrebu utvrdio da je podnositelj zahtjeva počinio djelo upućivanja ozbiljnih prijetnji u trenutku Pozivajući se na izvješće E.S., odlučio je da je potrebno smjestiti ga u psihijatrijsku bolnicu na razdoblje od šest mjeseci. Općinski kazneni sud u Zagrebu utvrdio je da su medicinska izvješća koja je dostavio V.G. (vidi stavak 17. ove presude) nepouzdana jer su u suprotnosti s nalazom vještakinje E.S. i jer ih je izradio liječnik kojeg je podnositelj zahtjeva privatno platio.
Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv te presude Županijskom sudu u Zagrebu navodeći brojne materijalne i postupovne nedostatke. Istaknuo je da u tijeku postupka nije provedeno savjetovanje s njegovim psihijatrom V.G.-om, koji ga je liječio šest godina. Također se pozvao na izvješće V.G.-a, u kojem je utvrđeno da ne postoje osnove za njegov smještaj u psihijatrijsku ustanovu i da svaka takva odluka može imati ozbiljne posljedice za njegovo zdravlje.
Dana 9. srpnja 2013. Županijski sud u Zagrebu odbio je podnositeljevu žalbu uz obrazloženje da su sve relevantne činjenice ispravno utvrđene. Naglasio je da je vještakinja E.S. uzela u obzir podnositeljevu medicinsku evidenciju koju je imala njegova liječnica opće prakse V.P. i u koju je bio uključen i nalaz njegovog psihijatra V.G.-a. Županijski sud u Zagrebu stoga je smatrao da nije bilo potrebno ispitati V.P. i V.G.-a., posebice zato što oni nisu ovlašteni sudski vještaci kao što je to slučaj s E.S. Presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu time je postala pravomoćna.
Dana 23. listopada 2013. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući da je postupak bio nepošten.
Dana 27. studenog 2013. godine Ustavni je sud proglasio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva nedopuštenom kao očigledno neosnovanom. Smatrao je da je podnositelj zahtjeva samo ponovio svoje tvrdnje iz postupka pred nižim sudovima osporavajući njihove odluke, iako u tim odlukama nije bilo nikakve proizvoljnosti ni nepoštenosti.

B. Postupak smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu

Nakon pravomoćnosti presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (vidi stavak 22. ove presude), proslijeđena je na provedbu sucu pojedincu Županijskog suda u Zagrebu, kako je predviđeno Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (vidi stavak 32. ove presude).
U međuvremenu je podnositelj zahtjeva otišao u Sarajevo, u Bosnu i Hercegovinu, gdje su ga pregledala dva vještaka za forenzičku psihijatriju A.K. i A.B.M. te psiholog S.P. U izvješću od 10. kolovoza 2013. vještaci su naveli da je podnositelj zahtjeva bolovao od raznih histrionskih psihičkih poremećaja, ali ne i paranoidne shizofrenije. Naveli su i da je potpuno svjestan svojih postupaka te može zauzeti kritički stav prema vlastitom ponašanju.
Dana 21. listopada 2013. sudac Županijskog suda u Zagrebu naložio je slanje podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu.
Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv te odluke izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu, upućujući, inter alia, na izvješće vještaka izrađeno 10. kolovoza 2013. (vidi stavak 26. ove presude).
Dana 7. studenog 2013. tročlano vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo je žalbu podnositelja zahtjeva uz obrazloženje da ništa u njegovim tvrdnjama nije dovelo u sumnju nužnost njegovog upućivanja u bolnicu kako je utvrdio Općinski kazneni sud u Zagrebu.
Prema raspoloživim informacijama, podnositelj zahtjeva još je uvijek na slobodi jer ga nadležne vlasti ne mogu pronaći kako bi izvršile rješenje o prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/2008 uz daljnje izmjene i dopune) glase kako slijedi:

Trajanje istražnog zatvora

Članak 133.

„(1) Do donošenja presude suda prvog stupnja istražni zatvor može trajati najdulje:

...

2. tri mjeseca ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do tri godine,

...“

Ispitivanje svjedoka

Članak 283.

„(1) Kao svjedoci pozivaju se osobe za koje je vjerojatno da mogu dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima.“

Članak 285.

„(1) Oslobođeni su obveze svjedočenja:

...

5) ... liječnici, ... psiholozi ... o onome što su u obavljanju svoga zanimanja saznali od okrivljenika ...“

Vještačenje Članak

308.

„Vještačenje se određuje kad za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinom.“

Članak 309.

„(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili državno tijelo, takva vještačenja, osobito složenija, povjeravat će se, u pravilu, takvoj ustanovi ili tijelu. Ustanova, odnosno tijelo određuje jednog ili više stručnjaka koji će obaviti vještačenje.

...

(4) Ako za koju vrstu vještačenja postoje kod suda stalno određeni vještaci, drugi se vještaci mogu odrediti samo ako postoji opasnost od odgode, ili ako su stalni vještaci spriječeni, ili ako to zahtijevaju druge okolnosti.“

Članak 311.

„(1) Za vještaka se ne može uzeti osoba koja ne može biti ispitana kao svjedok ..., a ako je uzeta, njezin nalaz i mišljenje ne mogu se upotrijebiti kao dokaz u postupku.“

Članak 317.

„Ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještakom.“

Članak 318.

„Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojave osnove sumnje u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugog vještaka.“

Članak 325.

„...

(3) Ako je vještačenje određeno radi ocjene okrivljenikove ubrojivosti vještak će ustanoviti je li u vrijeme počinjenja kaznenog djela kod okrivljenika postojala kakva duševna bolest, privremena duševna poremećenost, nedovoljni duševni razvitak ili neka druga teža duševna smetnja, te će odrediti narav, vrstu, stupanj i trajnost duševne smetnje i dati svoje mišljenje o tome kakav je utjecaj takvo duševno stanje imalo na okrivljenikovo shvaćanje značenja svojeg postupanja ili vladanje svojom voljom.

(4) Ako vještak ocijeni da okrivljenik u vrijeme počinjenja djela nije bio u mogućnosti shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogao vladati svojom voljom, [vještak] dat će mišljenje o stupnju vjerojatnosti da bi [optuženik] zbog duševnih smetnji [mogao] počiniti teže kazneno djelo ...“

Postupak prema okrivljenicima s duševnim smetnjama

Članak 549.

„(1) Odredbe ovog Zakona ... primijenit će se i u postupku prema osobama koje su u vrijeme počinjenja protupravnog djela bile neubrojive ako odredbama ove Glave nije što posebno propisano.“

Članak 550.

„(1) Ako je okrivljenik u vrijeme počinjenja protupravnog djela bio neubrojiv, državni odvjetnik će u optužnici postaviti zahtjev da sud utvrdi da je okrivljenik počinio protupravno djelo u stanju neubrojivosti i da mu se odredi prisilan smještaj [u psihijatrijskoj bolnici] prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.“

Članak 551.

„(1) Osim u slučajevima kada se prema ovom Zakonu može odrediti istražni zatvor protiv okrivljenika, takav zatvor odredit će se i ako postoji vjerojatnost da bi okrivljenik protiv kojeg je državni odvjetnik podnio optužnicu iz članka 550. stavka 1. ovog Zakona mogao zbog težih duševnih smetnji počiniti teže kazneno djelo. Prije određivanja istražnog zatvora pribavit će se mišljenje vještaka psihijatra o ovoj opasnosti okrivljenika. O određivanju istražnog zatvora po ovom osnovu izvijestit će se uprava zatvora radi upućivanja okrivljenika u [odgovarajuću ustanovu].

(2) Istražni zatvor iz stavka 1. ovog članka može trajati dok opasnost traje, ali ne dulje od rokova predviđenih u članku 133. ovog Zakona.“

Članak 554.

„(1) Ako je državni odvjetnik postavio zahtjev iz članka 550. stavka 1. ovog Zakona, a sud nakon provedene rasprave utvrdi da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo te da postoje uvjeti za određivanje prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo, da ga je počinio u stanju neubrojivosti, te odrediti prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju šest mjeseci.“

(2) Sud će, pri donošenju presude iz stavka 1. ovog članka, odrediti, odnosno produljiti istražni zatvor iz razloga navedenog u članku 551. stavku 1. ovog Zakona.

...“

Članak 555.

„(5) Predsjednik [raspravnog] vijeća dostavit će odmah nakon izvršnosti presude [o prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu] potrebne spise sudu nadležnom za postupak prisilnog smještaja prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.“

Mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (Narodne novine 11/1997, uz daljnje izmjene i dopune) glase kako slijedi:

Opće odredbe

Članak 1.

„Ovim se Zakonom propisuju temeljna načela, način organiziranja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama s duševnim smetnjama.“

Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu

Članak 29.

„(1) U postupku prisilnog smještaja osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu odlučuje sudac pojedinac [nadležnog] županijskog suda.

(2) Postupak po kojem sud odlučuje o prisilnom smještaju je izvanparnični postupak.

...“

Postupak prisilnog smještaja [u psihijatrijsku ustanovu] prema neubrojivim osobama [kada počine protupravno djelo] i osuđenicima

Članak 44.

„(1) Sud će donijeti odluku o prisilnom smještaju neubrojive osobe ako je na temelju mišljenja vještaka psihijatra utvrdio da ima teže duševne smetnje i da je opasna za okolinu.

(2) Neubrojiva osoba je opasna za okolinu ako postoji visoki stupanj vjerojatnosti da bi ta osoba zbog duševnih smetnji, zbog kojih je nastupila njezina neubrojivost [u trenutku počinjenja djela], mogla ponovno počiniti kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine.“

Članak 44.a

„(1) Postupak prisilnog smještaja prema odredbama članka 44. do 50.a ovoga Zakona provodi se prema osobama kojima je prisilni smještaj odredio sud u kaznenom postupku.

(2) U postupku prisilnog smještaja neubrojivih osoba primjenjivat će se odredbe članka 44. do 50.a ovoga Zakona, a ako u tim odredbama nije što posebno propisano primjenjivat će se odredbe ovoga

(3) Prisilni smještaj započinje pravomoćnošću rješenja o određivanju prisilnoga smještaja u kaznenom postupku ...

(4) Nakon proteka vremena koje odgovara najvišoj zapriječenoj kazni za djelo koje je neubrojiva osoba počinila postupak otpusta provodi se prema odredbama ... ovoga Zakona [primjenjivim na osobe s duševnim smetnjama koje nisu počinile protupravna djela].“

Članak 45.

„(1) Prvostupanjski sud koji je sudio u kaznenom postupku u kojem je određen prisilni smještaj neubrojivoj osobi dostavit će sudu nadležnom za postupak prisilnog smještaja (u daljnjem tekstu: sud) prijepise [relevantnih dokumenata].

...

(3) Sud će dostaviti bez odgode Ministarstvu zdravstva prijepis [kaznene] presude, uključujući nalaz i mišljenje vještaka, i druge podatke potrebne za donošenje odluke o izboru ustanove u kojoj će se provoditi prisilni smještaj. Ministarstvo zdravstva će u roku od tri dana od primitka [kaznene presude] donijeti odluku o izboru psihijatrijske ustanove ...

(4) Nakon primitka odluke Ministarstva zdravstva iz stavka ovoga članka sud će u roku od tri dana donijeti rješenje o upućivanju neubrojive osobe u psihijatrijsku ustanovu radi provođenja prisilnog smještaja.

...

(7) Žalba protiv rješenja o upućivanju ne zadržava njegovo izvršenje.“

U kontekstu postupka koji se odnosi na počinitelje s duševnim smetnjama, nakon što je prvi dio postupka okončan pred kaznenim sudom, Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama predviđeno je da sudac pojedinac Županijskog suda preuzme daljnju odgovornost za osiguravanje da počinitelj s duševnim smetnjama bude smješten u psihijatrijsku bolnicu samo ako je i sve dok je opasan u smislu članka 44. tog Zakona, ali ne duže od maksimalne kazne za relevantno kazneno djelo kako je predviđeno na temelju članka 44.a tog Zakona. Daljnje mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koje se odnose na prisilan smještaj i prisilno zadržavanje u psihijatrijskoj ustanovi osoba s duševnim bolestima izložene su u predmetu M.S. protiv Hrvatske (br. 2), (br. 75450/12, stavak 36., 19. veljače 2015.).

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je nedostatku poštenosti u postupku u kojem su donesene odluke o njegovom prisilnom smještaju u psihijatrijsku bolnicu. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj ...“

Iz istih se razloga podnositelj zahtjeva pozvao na članak 5. stavak 1. točka (e) i stavak 4. Konvencije.

A. Dopuštenost

1. Članak 5. stavak 1. točka (e) i stavak 4 Konvencije

Sud napominje da podnositelj zahtjeva nije bio pritvoren nakon što su donesene odluke o njegovom prisilnom smještaju u psihijatrijsku bolnicu jer nadležne vlasti nisu mogle doći do njega kako bi izvršile rješenje o prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu. S obzirom na to, Sud ne smatra da je članak 5. Konvencije primjenjiv na njegove prigovore (vidi, primjerice, Guliyev protiv Azerbajdžana (odl.), br. 35584/02, 27. svibnja 2004., i Lazoroski protiv bivše jugoslavenske republike Makedonije, br. 4922/04, stavci 65. - 66., 8. listopada 2009.). U skladu s tim, prigovor podnositelja na temelju članka stavka 1. točke (e) i stavka 4. Konvencije nespojiv je ratione materiae s odredbama Konvencije i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavcima 3. i 4. Konvencije.

2. Članak 6. Konvencije

Činjenica da članak 5. nije primjenjiv ne predstavlja prepreku za primjenu članka 6. Konvencije na postupak koji se odnosi na pitanja osobne slobode u ovom predmetu (vidi Reinprecht protiv Austrije, br. 67175/01, stavci 51. - 52., ECHR 2005-XII, i gore citirani predmet Lazoroski, stavak 66.). Stoga će Sud sada ispitati pitanje je li u okolnostima ovog predmeta članak 6. primjenjiv u svojem kaznenom ili građanskom aspektu.
Prigovori podnositelja zahtjeva u ovom predmetu odnose se na cjelokupan domaći postupak u kojem su donesene odluke o njegovom prisilnom smještaju u psihijatrijsku bolnicu. Sud primjećuje da je, u skladu s mjerodavnim domaćim pravom, postupak prisilnog smještaja počinitelja s duševnim smetnjama u psihijatrijsku bolnicu dvostupanjski postupak. Prvo, vodi se kazneni postupak pred kaznenim sudom kako bi se utvrdilo je li optuženik počinio djelo koje predstavlja kazneno djelo u stanju neubrojivosti te, ako se ispostavi da jest, postoji li visok stupanj vjerojatnosti da bi zbog razloga koji su doveli do njegove neubrojivosti ta osoba mogla počiniti teško kazneno djelo u budućnosti. Ako se sve navedeno dokaže, kazneni sud određuje prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu koji najduže može trajati koliko i najviša moguća kazna za relevantno djelo. U drugoj fazi postupka, na temelju rješenja o prisilnom smještaju koje je donio kazneni sud, pokreće se i vodi poseban postupak pred sucem pojedincem mjerodavnog Županijskog suda radi donošenja odluke o stvarnom smještaju osobe u odgovarajuću ustanovu (vidi stavke 31. - 32. ove presude).
U tim okolnostima, kako bi se utvrdilo pitanje primjenjivosti članka 6. na prigovore podnositelja zahtjeva, Sud smatra primjerenim prvo preispitati svoju sudsku praksu u pogledu postupaka koji se vode protiv počinitelja s duševnim smetnjama i njihovog prisilnog smještaja, a zatim i svoju sudsku praksu o prisilnom smještaju osoba s mentalnim poremećajima općenito (koji nisu počinili protupravna djela) u psihijatrijsku bolnicu.

(a) Sudska praksa relevantna za postupke protiv počinitelja s duševnim smetnjama

U nekim predmetima koji se odnose na postupak prisilnog smještaja počinitelja s duševnim smetnjama u psihijatrijsku bolnicu, Sud nije smatrao da se članak 6. stavak 1. Konvencije primjenjuje u svojem kaznenom aspektu (vidi Antoine protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 62960/00, ECHR 2003, i Kerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva ((odl.), br. 63356/00, 23. rujna 2003.).
Ti su se predmeti najprije odnosili na zaključak suda da podnositelji zahtjeva nisu sposobni izjasniti se o optužnici ni sudjelovati u To je dovelo do obustave kaznenog postupka protiv njih i otvaranja novog postupka pred novom porotom čija je osnovna svrha bila razmotriti je li podnositelj zahtjeva počinio djelo čija bi opasnost zahtijevala bolničko liječenje u interesu zaštite javnosti. U tim okolnostima, s obzirom na činjenicu da nije bilo moguće donijeti osuđujuću presudu ili izreći kaznenu sankciju nakon utvrđivanja nesposobnosti za izjašnjavanje i da je odluka o smještaju u psihijatrijsku bolnicu imala preventivnu svrhu, Sud je smatrao da se taj postupak ne odnosi na određivanje kaznene optužbe u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi Juncal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 32357/09, stavak 34., 17. rujna 2013).
Nasuprot tome, u predmetima u kojima je prisilni smještaj počinitelja s duševnim smetnjama u psihijatrijsku bolnicu odredio kazneni sud u postupku čiji je zadatak, u biti, bio utvrditi je li podnositelj zahtjeva počinio protupravno djelo i je li u to vrijeme mogao kazneno odgovarati za to djelo, Sud je smatrao da se članak 6. stavak 1. primjenjuje u svojem kaznenom aspektu (vidi Valeriy Lopata protiv Rusije, 19936/04, 30. listopada 2012., i Vasenin protiv Rusije, br. 48023/06, 21. lipnja 2016.).
U tim je predmetima Sud napomenuo razlike u praktičnom funkcioniranju predmetnih postupaka u odnosu na postupke u predmetima Antoine i Kerr (oba gore citirana). Sud je bio svjestan činjenice da je, u skladu s mjerodavnim domaćim pravom, praktična situacija podnositelja zahtjeva kao osoba koje su počinile protupravno djelo u stanju neubrojivosti u biti slična situaciji osumnjičenika ili optuženika u kaznenom postupku. Posebice je naglasio činjenicu da su podnositelji zahtjeva bili zadržani u pritvoru i čekali su okončanje postupka protiv njih kao i svaki drugi optuženik u redovnom kaznenom predmetu (vidi gore citirani predmet Valeriy Lopata, stavak 120., i gore citirani predmet Vasenin, stavak 130.). Nadalje, u predmetu Vasenin (gore citiran, stavak 130.), Sud je bio svjestan stajališta u domaćem pravu prema kojem osoba u situaciji podnositelja zahtjeva treba u potpunosti iskoristiti pogodnosti jamstava pruženih optuženiku ili okrivljeniku u kaznenom postupku.

(b) Sudska praksa relevantna za prisilan smještaj osoba s mentalnim poremećajima (koji nisu počinili protupravna djela) u psihijatrijsku bolnicu

U nekoliko predmeta koji se odnose na prisilan smještaj osoba s mentalnim poremećajima (koji nisu počinili protupravna djela) u psihijatrijsku bolnicu, Sud je utvrdio da se članak 6. stavak 1. primjenjuje u svojem građanskom aspektu.
U predmetu Aerts protiv Belgije (30. srpnja , stavak 59, Izvješća o presudama i odlukama 1998 V) podnositelj zahtjeva pritvoren je na temelju članka 5. stavka 1. točke (e) kao osoba s mentalnim poremećajem. Nakon puštanja na slobodu, pokrenuo je postupak za preispitivanje zakonitosti njegovog pritvora te je zatražio naknadu. Sud je utvrdio da se članak 6. stavak 1. primjenjuje na postupak u svojem građanskom aspektu jer je „pravo na slobodu građansko pravo“.
U dva naknadna predmeta koji su se također odnosili na postupke u vezi sa zakonitošću pritvora u psihijatrijskim ustanovama, Sud je utvrdio da je članak 6. primjenjiv u njegovom građanskom aspektu upućujući na predmet Aerts. Izričito je odbio prigovor Vlade o nespojivosti ratione materiae unatoč činjenici da su se neki od postupaka o kojima je riječ odnosili samo na zakonitost pritvora, bez uključivanja ikakvih povezanih novčanih potraživanja (vidi Vermeersch protiv Francuske (odl.), br. 39277/98, 30. siječnja 2001., i Laidin protiv Francuske (br. 2), br. 39282/98, stavci 73. - 76., 7. siječnja 2003.).
Iako su se ti predmeti odnosili na slučajeve u kojima su podnositelji zahtjeva osporavali svoj smještaj u psihijatrijske ustanove nakon što su pušteni na slobodu, Sud smatra da, u načelu, nema razloga smatrati da se članak ne bi trebao primjenjivati u kontekstu postupka u kojem podnositelj zahtjeva koji je na slobodi osporava odluke koje bi trebale dovesti do njegovog smještaja u psihijatrijsku ustanovu. U suprotnom bi podnositelj zahtjeva bio dužan predati tjelesnu slobodu kako bi aktivirao primjenu članka 6. i tako ostvario svoja prava iz tog članka (vidi, mutatis mutandis, Sanader protiv Hrvatske, 66408/12, stavak 70., 12. veljače 2015.), što bi bilo teško uskladiti s načelom praktične i učinkovite prirode prava zajamčenih Konvencijom (vidi, među brojnim drugima, Al-Dulimi i Montana Management Inc. protiv Švicarske [VV], br. 5809/08, stavak 127., 21. lipnja 2016.).

(c) Primjena navedene sudske prakse na ovaj predmet

U ovome predmetu, uzimajući u obzir posebne značajke domaćih postupaka i način njihovog djelovanja u praksi te navedenu sudsku praksu, Sud smatra da nema sumnje da je članak 6. stavak 1. primjenjiv u njegovom kaznenom aspektu na prvi postupak koji se vodio pred kaznenim sudovima.
Osnovni cilj tog postupka, koji je uređen mjerodavnim kaznenopravnim zakonodavstvom (vidi stavak 31. ove presude, članak 554. Zakona o kaznenom postupku), bio je utvrditi je li podnositelj zahtjeva počinio djela koja predstavljaju kazneno djelo upućivanja ozbiljnih prijetnji u stanju neubrojivosti te, ako je tako, procijeniti zahtijeva li njegovo trenutačno psihičko stanje primjenu mjere prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu.
Stoga kazneni sud nije bio pozvan odlučiti isključivo o pitanjima koja se odnose na „pravo na slobodu“ podnositelja zahtjeva, već je bio pozvan odlučiti je li podnositelj zahtjeva počinio djela koja predstavljaju kazneno djelo te je li bio kazneno odgovoran, pri čemu i jedno i drugo predstavlja element odlučivanja o kaznenoj optužbi (vidi stavak 31. ove presude). Nadalje, ocjena potrebe za primjenom te mjere uređena je posebnim odredbama koje se razlikuju od onih koje se primjenjuju na osobe s duševnim smetnjama općenito, a izvršenje te mjere zasebno je uređeno. Štoviše, najduže trajanje te mjere ograničeno je na najvišu moguću kaznu zatvora za predmetno kazneno djelo (vidi stavke 31. - 32. ove presude). Doista, tijekom domaćih postupaka, uključujući postupak pred Ustavnim sudom (vidi stavak 24. ove presude), „kaznena“ priroda postupka pred kaznenim sudovima nikada nije bila dovedena u pitanje.
Sukladno svemu navedenom, Sud utvrđuje da je članak 6. stavak 1. Konvencije primjenjiv u njegovom kaznenom aspektu na postupak pred kaznenim sudovima.
U pogledu naknadnog postupka stvarnog smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku ustanovu koji se vodio pred nadležnim Županijskim sudom, Sud napominje da u toj fazi kazneni predmet protiv podnositelja zahtjeva više nije bio u tijeku, a Županijski sud nije se bavio utvrđivanjem prirode i opsega njegove kaznene odgovornosti, već, u biti, utvrđivanjem načina njegovog smještaja u psihijatrijsku ustanovu i preuzimanjem daljnje odgovornosti za osiguravanje da bude smješten u psihijatrijsku bolnicu samo ako je i sve dok je opasan u smislu članka 44. tog Zakona, ali ne duže od maksimalne kazne za relevantno kazneno djelo kako je predviđeno na temelju članka 44.a tog Zakona (vidi stavak 33. ove presude). Prije nego što se podnositelj zahtjeva kao osoba s mentalnim poremećajem zapravo mogao smjestiti u psihijatrijsku ustanovu, Županijski je sud trebao donijeti relevantno rješenje u tom smislu. Stoga proizlazi da je Županijski sud bio pozvan odlučiti isključivo o pitanjima koja se odnose na „pravo na slobodu“ podnositelja zahtjeva koje, kao što je već gore naglašeno, spada u građanski aspekt članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi stavke 44. - 47. ove presude).
Sud stoga utvrđuje da se članak 6. stavak 1. primjenjuje u svojem građanskom aspektu na postupak stvarnog smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku ustanovu koji se vodio pred nadležnim Županijskim sudom.
Sud također primjećuje da prigovor podnositelja zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da su sve njegove tvrdnje i prijedlozi za ispitivanje dokaza odbijeni tijekom relevantnih postupaka. Konkretno, predmetni sudovi nisu uzeli u obzir njegov prijedlog za ispitivanje njegovog psihijatra V.G.-a i za prihvaćanje kao dokaza mišljenja vještaka koje je sastavio tim vještaka iz Time su ga spriječili da učinkovito osporava nalaz vještakinje optužbe E.S. kako bi dokazao da bi prisilan smještaj u psihijatrijsku bolnicu bio štetan za njegovo zdravlje. Podnositelj zahtjeva također je istaknuo da se njegov predmet nije odnosio na primjenu kaznenopravnih sankcija, već na određene mjere koje se primjenjuju na osobe s duševnim smetnjama. Prema njegovom mišljenju, takve se mjere ne mogu primjenjivati automatski. Štoviše, podnositelj zahtjeva naglasio je da nadležni sudovi koji su naložili njegov prisilni smještaj u psihijatrijsku bolnicu nisu ponovno ocijenili njegovo stanje u svjetlu novih nalaza, posebice nalaza tima vještaka iz Sarajeva. Umjesto toga, naložili su njegov prisilni smještaj na temelju zastarjelog vještačenja.
Vlada je istaknula da je rješenje o prisilnom smještaju podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu predstavljalo poseban oblik „sankcije“ koja se u kaznenom postupku primjenjuje prema neubrojivim osobama kada počine protupravno Daljnje rješenje o njegovom stvarnom upućivanju doneseno je u posebnom izvanparničnom postupku. Prema mišljenju Vlade, rješenje o prisilnom smještaju doneseno je na temelju izvješća relevantnih vještaka (psihijatra i psihologa), a odluke nadležnih sudova u tom pogledu nisu bile proizvoljne ili nerazumne. Vještačenje je provedeno na temelju svih dostupnih informacija o psihičkom zdravlju podnositelja zahtjeva i nije bilo potrebe za ispitivanjem daljnjih dokaza. Štoviše, podnositelju zahtjeva bila su osigurana sva relevantna postupovna jamstva u postupcima u kojima je doneseno rješenje o prisilnom smještaju i rješenje o upućivanju, uključujući i mogućnost predlaganja i ispitivanja relevantnih dokaza. Činjenica da Županijski sud u Zagrebu nije uzeo u obzir vještačenje tima liječnika iz Sarajeva bila je nebitna. A to stoga što više nije bilo moguće iznositi dokaze i osporavati nalaze o ubrojivosti podnositelja zahtjeva u toj fazi postupka. Podnositelj zahtjeva trebao je iznijeti te dokaze u kaznenom postupku pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu. Vlada je također naglasila da se vještačenje provedeno u kaznenom postupku ne može smatrati zastarjelim za utvrđivanje potrebe za prisilnim smještajem podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja kako je ključno načelo za primjenu članka 6. poštenost. Pravo na pošteno suđenje ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje jamstava iz članka 6. stavka 1. (vidi Moreira de Azevedo protiv Portugala, 23. listopada 1990., stavak , Serija A br. 189; Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, stavak 49., 10. srpnja 2012., i Avagyan protiv Armenije, br. 1837/10, stavak 38., 22. studenog 2018.). S tim u vezi, Sud naglašava da bi, u predmetima koji se odnose na okrivljenike s duševnim smetnjama, potreba za podržavanjem njihovih prava trebala biti veća upravo zbog njihove nemoći. Domaće vlasti moraju pokazati potrebnu revnost u osiguravanju njihovog učinkovitog sudjelovanja u postupku i moraju posebno pažljivo postupati pri ograničavanju tog prava kako ne bi osobe s duševnim smetnjama stavile u nepovoljan položaj u usporedbi s drugim okrivljenicima koji uživaju takvo pravo (vidi gore citirani predmet Valeriy Lopata, stavak 125.).
Nije zadaća Suda ispravljati navodne zakonske ili činjenične pogreške koje su počinili nacionalni sudovi osim ako i u onoj mjeri u kojoj su one izazvale povredu prava i sloboda zaštićenih Konvencijom, primjerice kada se, u iznimnim slučajevima, može reći da te pogreške predstavljaju „nepoštenost“ koja je nespojiva s člankom 6. Konvencije. Člankom 6. stavkom 1. Konvencije nisu propisana nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na koji bi se dokazi trebali ocjenjivati, a to su prvenstveno pitanja koja se uređuju nacionalnim pravom i od strane nacionalnih sudova. Obično nije na Sudu da preispituje pitanja kao što je važnost koju domaći sudovi pridaju određenim dokazima ili zaključcima ili ocjenama koji su im podneseni za razmatranje. Sud ne treba djelovati kao sud četvrtog stupnja te stoga neće ispitivati ocjenu domaćih sudova na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, osim ako su njihova utvrđenja proizvoljna te očigledno nerazumna (vidi Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV], br. 19867/12, stavak 83., ECHR 2017 (izvadci), s daljnjim referencama).
Ipak, u skladu s utvrđenom sudskom praksom Suda u kojoj je izloženo načelo vezano uz dobro sudovanje, sudovi bi u svojim presudama trebali primjereno navesti razloge na kojima se one temelje. Opseg u kojemu se ta obveza navođenja razloga primjenjuje može se razlikovati ovisno o naravi odluke te se mora odrediti u svjetlu okolnosti. Iako se tom obvezom ne zahtijeva pružanje detaljnog odgovora na svaku tvrdnju podnositelja prigovora, ona podrazumijeva da stranke u sudskom postupku mogu očekivati konkretan i izričit odgovor na tvrdnje koje su presudne za ishod tog postupka (Ibid., stavak 84.).
Članak 6. stavak 1. Konvencije također sadrži, između ostalog, pravo stranaka u postupku da iznesu očitovanja koja smatraju relevantnima za svoj predmet. Budući da je zadaća Konvencije jamčiti prava koja su praktična i ostvariva, a ne prava koja su teoretska ili prividna, to se pravo može smatrati učinkovitim samo ako je podnositelj zahtjeva zapravo „saslušan“, odnosno, ako su njegova očitovanja propisno ispitana od strane sudova. Članak 6. stavak 1. Konvencije obvezuje sudove da provedu propisno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su iznijele stranke, ne dovodeći u pitanje njihovu ocjenu o tome jesu li oni relevantni za njihovu odluku (vidi, primjerice, predmet Kari-Pekka Pietiläinen protiv Finske, br. 13566/06, stavak 33., 22. rujna 2009., i u njemu citirane predmete). On stoga sadrži načelo jednakosti stranaka u postupku koje, kao jedan od elemenata šireg pojma poštenog suđenja, zahtijeva da svaka stranka dobije razumnu priliku izložiti svoje argumente pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika (vidi B. protiv Francuske, br. 44069/98, stavak 58., ECHR 2001-X).
U vezi s vještačenjem, Sud naglašava da pretpostavka poštenog suđenja ne nameće obvezu raspravnom sudu da odredi vještačenje ili da provede bilo koje druge dokazne radnje samo zato što je stranka to zatražila. Kada obrana inzistira da sud sasluša svjedoka ili izvede druge dokaze (kao što je, primjerice, vještačenje), na domaćim je sudovima da odluče je li potrebno ili dovoljno važno prihvatiti da se ti dokazi ispituju na Domaći sud može slobodno, u skladu s uvjetima Konvencije, odbiti pozvati svjedoke koje je predložila obrana ako njihovi iskazi nisu relevantni za bit stvari optužbe (vidi Poletan i Azirovik protiv bivše jugoslavenske republike Makedonije, br. 26711/07 i dva druga predmeta, stavak 95., 12. svibnja 2016.; vidi također, u kontekstu ispitivanja svjedoka, predmet Murtazaliyeva protiv Rusije [VV], br. 36658/05, stavci 158. - 161., 18. prosinca 2018.).
Međutim, pravila o dokaznom postupku i dostavljanju dokaza na suđenju ne bi trebala prekomjerno otežati ili onemogućiti obrani ostvarivanje prava zajamčenih člankom 6. Konvencije. U određenim okolnostima može biti teško osporiti izvješće vještaka bez pomoći drugog vještaka u odgovarajućem području. Prema tome, u takvim situacijama, samo pravo obrane da predloži sudu određivanje još jednog vještačenja nije dovoljno. Kako bi učinkovito ostvarila to pravo, obrana mora imati istu priliku predstaviti svoje „vještačenje“ (vidi predmet Matytsina protiv Rusije, br. 58428/10, stavak 187., 27. ožujka 2014., u kojem se upućuje na predmet Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, 11082/06 i 13772/05, stavak 731., 25. srpnja 2013.). To pravo nije apsolutno i oblici u kojima obrana može zatražiti pomoć vještaka mogu se razlikovati (ibid., stavak 732.).
U kontekstu odluka koje rezultiraju prisilnim smještajem podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu te s obzirom na sličnost postupovnih jamstava na temelju članka 6. stavka 1. i na temelju članka 5. stavaka 1. i 4. Konvencije (vidi Stanev protiv Bugarske [VV], br. 36760/06, stavak 232., ECHR 2012, i Shtukaturov protiv Rusije, br. 44009/05, stavak 66., ECHR 2008), Sud smatra korisnim uputiti na svoju sudsku praksu na temelju članka 5. prema kojoj je prvenstveno na domaćim sudovima da ocijene znanstvenu kvalitetu različitih psihijatrijskih mišljenja te u tom pogledu oni imaju određenu slobodu Sud neće intervenirati u slučajevima u kojima su nacionalni sudovi ispitali sve aspekte različitih vještačenja o nužnosti prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu, osim ako su njihovi nalazi proizvoljni ili neznanstveni (vidi Ruiz Rivera protiv Švicarske, br. 8300/06, stavak 62., 18. veljače 2014.).
Štoviše, u pravilu se mjera koja rezultira lišenjem slobode treba odrediti na temelju dovoljno nedavnog medicinskog vještačenja (vidi Aurnhammer protiv Njemačke (odl.), br. 36356/10, stavci 35. - 37., 21. listopada 2014.). Konkretno, objektivnost medicinskog vještačenja podrazumijeva zahtjev da je dovoljno nedavno provedeno. Na pitanje je li medicinsko vještačenje bilo dovoljno nedavno Sud ne odgovara na statički način, već to pitanje ovisi o specifičnim okolnostima predmeta koji se pred njim vodi (vidi gore citirani predmet Aurnhammer, i Ilnseher protiv Njemačke [VV], br. 10211/12 i 27505/14, stavak 131., 4. prosinca 2018.). U skladu s tim, u nekim slučajevima, propust domaćih vlasti da razmotre traje li još uvijek psihički poremećaj neke osobe i je li njezina prisilna hospitalizacija nužna u trenutku kad ju upućuju u psihijatrijsku bolnicu može otvoriti pitanje proizvoljnosti (vidi, primjerice, Trutko protiv Rusije, br. 40979/04, stavak 55., 6. prosinca 2016., s daljnjim referencama).
Sud također ponavlja da se, u pogledu razine psihičkog poremećaja koja može zahtijevati obvezno zatvaranje, mora utvrditi da je zatvaranje dotične osobe nužno jer su osobi potrebni terapija, lijekovi ili drugi klinički tretmani radi liječenja ili ublažavanja njezinog stanja, ali i kada su osobi potrebni kontrola i nadzor radi sprječavanja, primjerice, nanošenja štete sebi ili drugim osobama (vidi gore citirani predmet Ilnseher, stavak 133.).
Relevantno vrijeme kada se mora pouzdano utvrditi da osoba boluje od mentalnog poremećaja jest datum donošenja mjere kojom se ta osoba lišava slobode zbog tog stanja. Međutim, budući da prema sudskoj praksi Suda valjanost daljnjeg pritvora mora ovisiti o postojanosti psihičkog poremećaja, moraju se uzeti u obzir promjene u psihičkom stanju osobe nakon donošenja rješenja o pritvoru ako ih ima (vidi, mutatis mutandis, gore citirani predmet, Ilnseher, stavak 134.).
Konačno, Sud naglašava da zahtjevi koji su sadržani u pojmu „poštenog suđenja“ nisu nužno isti u predmetima koji se odnose na utvrđivanje građanskih prava i obveza kao u predmetima koji se odnose na odlučivanje o kaznenoj optužbi. To potkrepljuje i nepostojanje detaljnih odredbi kao što su stavci 2. i 3. članka 6. koji se primjenjuju na predmete o utvrđivanju građanskih prava i obveza. Stoga, iako te odredbe imaju određenu važnost izvan strogih granica kaznenog prava, države ugovornice imaju veću slobodu u postupanju u parničnim postupcima koji se odnose na građanska prava i obveze nego u postupanju u kaznenim predmetima. Međutim, prilikom ispitivanja postupaka koji spadaju u građanskopravni aspekt članka 6., Sud smatra potrebnim potražiti uzor u svojem pristupu kaznenopravnim pitanjima (vidi, među brojnim drugima, Carmel Saliba protiv Malte, br. 24221/13, stavak 67., 29. studenog 2016., s daljnjim referencama).

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

(i) U odnosu na postupke pred kaznenim sudovima

Sud napominje da je Općinski kazneni sud u Zagrebu donio rješenje o smještaju podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku ustanovu nakon što se pozvao na nalaz vještačenja koji je dostavila E.S. (vidi stavak 20. ove presude). To je vještačenje prvotno provedeno bez ispitivanja medicinske dokumentacije vezane uz prethodno psihijatrijsko liječenje podnositelja zahtjeva (vidi stavak ove presude). U kasnijoj fazi postupka nadležni je sud naložio vještakinji da ažurira svoje vještačenje uvidom u medicinsku dokumentaciju podnositelja zahtjeva. E.S. je naposljetku pribavila medicinsku evidenciju od liječnice opće prakse podnositelja zahtjeva, ali nije uspjela stupiti u kontakt s psihijatrom podnositelja zahtjeva, sveučilišnim profesorom V.G.-om, koji ga je bez prekida liječio šest godina. E.S. je kao razlog za nemogućnost da stupi u kontakt s V.G.-om navela činjenicu da je on otišao u mirovinu i nije bilo moguće doći do njega (vidi stavke 11. - 12. ove presude).
Tako provedeno vještačenje prihvaćeno je od strane Općinskog kaznenog suda u Zagrebu te je poslužilo kao osnova za određivanje prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku ustanovu (vidi stavak 20. ove presude). Isti je sud odbio prijedlog podnositelja zahtjeva za pribavljanjem dokaza od V.G.-a. Razlozi navedeni za tu odluku bili su isti kao i razlozi navedeni za odbijanje saslušanja liječnice opće prakse podnositelja zahtjeva, odnosno nedostatak stručnih znanja iz psihijatrije i činjenica da je S. uzela u obzir relevantnu medicinsku evidenciju (vidi stavak 17. ove presude). Te je zaključke prihvatio i potvrdio Županijski sud u Zagrebu, postupajući kao žalbeni sud u tom predmetu. Taj je sud također smatrao da ne postoji razlog za saslušanje V.G.-a budući da on nije ovlašteni sudski vještak (vidi stavak 22. ove presude).
Sa svoje strane, Sud napominje da E.S. nije objasnila koje je mjere poduzela kako bi stupila u kontakt s V.G.-om. Međutim, domaći su sudovi nekritički prihvatili razloge koje je E.S. navela, a da nisu ispitali pouzdanost njezinog podneska. Štoviše, valja napomenuti da od V.G.-a nikad nije zatraženo da dostavi relevantnu medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na liječenje podnositelja zahtjeva. Pozivanje domaćih sudova na činjenicu da je E.S. pribavila medicinsku evidenciju koju je imala liječnica opće prakse podnositelja zahtjeva u razmatranju tako važnog pitanja kao što je prisilni smještaj pojedinca u psihijatrijsku bolnicu ne otklanja rizik da je medicinska dokumentacija koju posjeduje liječnica opće prakse, bez popratne medicinske dokumentacije, bila nepotpuna za razumijevanje stvarnog podnositeljevog stanja. Štoviše, također treba napomenuti da se E.S. nikada nije izričito bavila bilo kojim nalazom V.G.-a u vezi s liječenjem podnositelja zahtjeva niti ga je osporavala ili opovrgavala.
Štoviše, Sud napominje da je tijekom postupka podnositelj zahtjeva predočio dva medicinska vještačenja koja je proveo V.G., a prema kojima je bolovao od kroničnog stresa i loše prilagodbe okolini, a ne paranoidne shizofrenije, kako je utvrdila E.S. Osim toga, navodeći određene primjere iz tijeka prethodnog liječenja podnositelja zahtjeva, V.G. je utvrdio da bi prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu mogao imati negativan utjecaj na njegovo liječenje (vidi stavak 17. ove presude). Međutim, Općinski kazneni sud u Zagrebu odbacio je pouzdanost tih vještačenja navodeći činjenicu da su bili u suprotnosti s nalazom E.S. i da ih je proveo liječnik kojeg je podnositelj zahtjeva privatno platio (vidi stavak 20. ove presude).
Sud napominje da, u načelu, odluka domaćih sudova da odbiju prihvatiti određeno „vještačenje“ koje je provela obrana ne smije biti u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. Konvencije (vidi gore citirani predmet Matytsina, stavak 193.). Također napominje da prema mjerodavnom domaćem pravu G. nije mogao biti ispitan kao „sudski vještak“ (vidi stavke 22. i 31. ove presude, članci 285. i 311. Zakona o kaznenom postupku).
Međutim, obrana mora biti u mogućnosti učinkovito ostvariti prava zajamčena člankom 6. Konvencije. Kao što je već pojašnjeno, u određenimmokolnostima to znači da obrana mora imati priliku osporiti izvješće vještaka uz pomoć drugog vještaka. Sud ponavlja da se oblici u kojima obrana može zatražiti pomoć vještaka mogu razlikovati (vidi stavak 62. ove presude).
U ovom predmetu, bezuvjetno se pozivajući na vještačenje E.S. i odbijajući dokaze predložene u ime obrane, domaći su sudovi doveli podnositelja zahtjeva u nepravedno nepovoljan položaj. Doista, mogućnost podnositelja zahtjeva da ospori zaključke E.S. znatno je otežana budući da nije pribavljeno drugo vještačenje koje bi se bavilo prigovorima podnositelja zahtjeva u vezi s nalazom E.S. niti je podnositelju pružena prilika da ispita „vještaka“ u svoje ime. U tako složenom području kao što je psihičko stanje pojedinca i predviđanje opasnosti koju predstavlja može biti teško osporiti izvješće vještaka bez pomoći drugog vještaka u odgovarajućem području (usporedi gore citirani predmet Matytsina, stavci 193. - 194.).
U mjeri u kojoj je riječ o tretiranju vještačenja u vezi s psihičkim stanjem podnositelja zahtjeva od strane kaznenih sudova, iz gore navedenog proizlazi da je obrana bila u tako nepovoljnom položaju u odnosu na optužbu da ga nije moguće uskladiti sa zahtjevima načela jednakosti stranaka u postupku na temelju kaznenog aspekta članka 6. stavka 1. Konvencije.

(ii) U odnosu na postupak smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu

Sud dalje napominje da je presuda kaznenog suda poslužila kao osnova za odluku o upućivanju podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu u naknadnom postupku pred sucem Županijskog suda u Zagrebu. Taj je sud odbio pokušaj podnositelja zahtjeva da iznese daljnje vještačenje koje se odnosilo na njegovo psihičko stanje, ne uzimajući u obzir relevantne daljnje nalaze koje je podnositelj zahtjeva dostavio u vezi sa svojim stanjem i potrebom za prisilnim smještajem u psihijatrijsku ustanovu (vidi stavak 27. ove presude). Prema navodima Vlade, razlog za to je činjenica da više nije bilo moguće iznositi dokaze ni osporavati zaključke kaznenog suda u fazi kada je podnositelj zahtjeva bio upućivan u bolnicu. Također je tvrdila da se presuda kaznenog suda temeljila na vještačenju E.S., koje je provedeno dovoljno nedavno (vidi stavak 56. ove presude).
S tim uvezi Sud je već naglasio da se na pitanje je li medicinsko vještačenje bilo dovoljno nedavno ne odgovara na statički način, već to pitanje ovisi o specifičnim okolnostima predmeta koji se pred njim vodi. Stoga, propust da se razmotri traje li još uvijek psihički poremećaj neke osobe i je li njezina prisilna hospitalizacija nužna u trenutku kad ju upućuju u psihijatrijsku bolnicu može otvoriti pitanje proizvoljnosti (vidi stavak ove presude).
Glavno pitanje je stoga činjenica da, prema navodima Vlade, u fazi upućivanja u postupku podnositelj zahtjeva nije mogao iznositi nikakve dokaze u pogledu potrebe za smještajem u bolnicu. To je vrijedilo neovisno o vremenu koje je proteklo nakon što je usvojeno posljednje vještačenje o tom pitanju i neovisno o tome koliko je uvjerljivo i relevantno to vještačenje bilo. Iz toga slijedi da bi, neovisno o mogućim promjenama podnositeljevog psihičkog stanja i stupnja opasnosti koju on predstavlja tijekom vremena, rješenje o upućivanju bilo doneseno, a da on nema mogućnost uputiti na relevantne okolnosti koje zahtijevaju daljnje ocjene i eventualno drugačiji zaključak.
Doista, unatoč činjenici da je prošlo gotovo trinaest mjeseci nakon vještačenja E.S. (vidi stavke 12. i 29. ove presude) i bez obzira na naknadno mišljenje V.G.-a i vještačenje skupine psihijatara iz Sarajeva, koja su dovela u pitanje nalaz E.S. i potrebu smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku ustanovu, podnositelj zahtjeva nije mogao u fazi upućivanja u postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu iznijeti nikakve dokaze u svoju korist kojima bi osporio potrebu i razloge za smještaj u psihijatrijsku ustanovu. Štoviše, Županijski sud u Zagrebu nije razmotrio činjenicu da nakon puštanja podnositelja zahtjeva iz istražnog zatvora u kolovozu 2012. (vidi stavak 14. ove presude) nije bilo nikakvih naznaka da je bio umiješan u bilo kakav incident u kojem bi predstavljao prijetnju sebi ili drugima. U tom kontekstu, također treba napomenuti da, nakon što je podnositelj zahtjeva pušten iz istražnog zatvora, domaće vlasti u odnosu na njega nisu pokušale pokrenuti postupak kao što je postupak koji se općenito primjenjuje kod prisilnog smještaja u psihijatrijsku bolnicu osoba s duševnim bolestima koje su opasne za sebe ili druge, kako je predviđeno mjerodavnim domaćim pravom (vidi stavak 33. ove presude).
U tim okolnostima, Sud utvrđuje da se postavljanje takvog općeg ograničenja na mogućnost podnositelja da u fazi upućivanja u postupku iznese bilo kakav dokaz u vezi s potrebom za smještajem u bolnicu, čak i kada je prošlo dosta vremena od prvotnog rješenja o upućivanju, ne može uskladiti sa zahtjevima poštenog suđenja i dužnošću sudova da provedu odgovarajuće ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su iznijele stranke (vidi stavke 62. i 67. ove presude i gore citirani predmet Carmel Saliba, stavak 64.). To osobito vrijedi za tako osjetljivo područje kao što je postupak koji rezultira prisilnim smještajem podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku
Sud stoga utvrđuje da je postupak stvarnog smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku ustanovu bio u suprotnosti sa zahtjevima članka 6. stavka 1. Konvencije u njegovom građanskom aspektu.

(iii) Zaključak

U svjetlu gore navedenih razmatranja, uzimajući u obzir nedostatke utvrđene u postupcima pred domaćim sudovima i ograničenja koja su postavljena podnositelju zahtjeva, Sud utvrđuje da relevantni domaći postupak, u cjelini, nije ispunio zahtjeve poštenog suđenja kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Konvencije.
Prema tome došlo je do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u njegovom kaznenom aspektu u odnosu na postupke pred kaznenim sudovima (vidi stavke 68. - 75. ove presude) i u njegovom građanskom aspektu u odnosu na postupak smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu (vidi stavke 76. - 81. ove presude).

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Naknada štete

Podnositelj zahtjeva potražuje iznos od 15.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
Vlada je taj zahtjev smatrala pretjeranim i nepotkrijepljenim.
Sud smatra da je podnositelj zahtjeva zasigurno pretrpio neimovinsku štetu koja nije u dovoljnoj mjeri nadoknađena samim utvrđivanjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje podnositelju zahtjeva iznos od 4.000 EUR na ime neimovinske štete, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdatci

Podnositelj zahtjeva također potražuje 3.732,43 EUR za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
Vlada je osporila to potraživanje.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dodijeliti potraživani iznos, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da su prigovori o navodnom nedostatku poštenosti postupaka u kojima su donesene odluke o prisilnom smještaju podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu, na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, dopušteni, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u njegovom kaznenom aspektu u odnosu na postupke pred kaznenim sudovima;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u njegovom građanskom aspektu u odnosu na postupak smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku bolnicu;

Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane pravomoćna, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 4.000 EUR (četiri tisuće eura), na ime naknade neimovinske štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(ii) 3.732,43 EUR (tri tisuće sedamsto trideset i dva eura i četrdeset i tri centa), uvećano za sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva, na ime troškova i izdataka;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 4. travnja 2019. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos Linos-Alexandre Sicilianos

Tajnik Predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

FIRST SECTION

CASE OF HODŽIĆ v. CROATIA

(Application no. 28932/14)

JUDGMENT

STRASBOURG

4 April 2019

FINAL

04/07/2019

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Hodžić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Linos-Alexandre Sicilianos, President,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Armen Harutyunyan,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 5 March 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 28932/14) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of Bosnia and Herzegovina and Croatia, Mr Šemso Hodžić (“the applicant”), on 8 April 2014.

2. The applicant was represented by Mr A. Ademović, a lawyer practising in Sarajevo. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged a lack of fairness in the procedure and decisions for his internment in a psychiatric hospital. He relied on Article 5 §§ 1 (e) and 4 and Article 6 § 1 of the Convention.

4. On 30 June 2014 the application was communicated to the Government. The President of the Section to which the case was allocated decided, under Rule 54 § 2 (c) of the Rules of Court, to invite the parties to submit further observations in respect of the issues raised under Article 6 § 1 of the Convention.

5. The Government of Bosnia and Herzegovina did not make use of their right to intervene in the proceedings (Article 36 § 1 of the Convention).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1952.

A. Proceedings before the criminal courts

7. On 30 May 2012 the applicant was arrested and detained in connection with a suspicion of making two threats by telephone against certain M.S. and Š.O.

8. In the course of the investigation, the Zagreb Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državni odvjetništvo u Zagrebu) commissioned a psychiatric expert report on the applicant’s mental health at the time of the offence, including, if appropriate, the existence of a need for his psychiatric internment.

9. On 28 June 2012 the psychiatric expert, E.S., submitted her report, which stated that the applicant suffered from paranoid schizophrenia. She found that he was incapable of understanding and controlling his actions and that he posed a danger to others, which warranted his psychiatric internment. The expert noted that she had not inspected any medical documents concerning the applicant’s previous psychiatric treatment, but she had interviewed him, examined the criminal case file and a medical report from the prison administration.

10. On 10 July 2012 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office indicted the applicant in the Zagreb Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Zagrebu) on charges of making serious threats. It asked that the measure of involuntary psychiatric internment be ordered in respect of the applicant, as provided under the Protection of Individuals with Mental Disorders Act.

11. On 27 July 2012 a three-judge panel of the Zagreb Municipal Criminal Court found that the indictment was flawed as it had been based on an incomplete expert report, which had not taken into account all the medical documentation concerning the applicant’s previous psychiatric treatment. The indictment was thus returned to the Zagreb Municipal State Attorney’s Office with an instruction to commission an additional expert report.

12. On 24 August 2012 E.S. produced a supplement to her report, which she prepared with a psychologist. She explained that she had obtained the applicant’s medical record from his general practitioner, V.P., but had not obtained anything from his psychiatrist, V.G. (a university professor), who had in the meantime retired and could not be reached. The expert also stated that, in her view, the applicant’s diagnosis had already been clear after the first examination and that she did not need further documents to provide a diagnosis. She thus reiterated her previous opinion on the basis of the new records she had obtained.

13. On 28 August 2012 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office submitted a new indictment against the applicant in the Zagreb Municipal Criminal Court. This indictment was confirmed and accepted on 3 October 2012 and the case was sent to trial.

14. Meanwhile, on 30 August 2012, the applicant was released from pre‑trial detention because the maximum period had expired (see paragraph 31 below).

15. At a hearing before the Zagreb Municipal Criminal Court on 4 December 2012, the applicant asked that his psychiatrist V.G., his general practitioner V.P. and several other witnesses, including his neighbours, be heard. He said they could all give evidence as to his mental state. He also argued that he had had previous conflicts with the victims and asked that the police be requested to submit relevant information about those incidents.

16. At the same hearing, several prosecution witnesses and the expert witness E.S. were questioned. E.S. reiterated the findings and opinion she had previously given. She also argued that the evidence concerning the applicant’s mental state at the moment of the commission of the offence could not be given by his general practitioner or his psychiatrist.

17. In the meantime, on 11 September and 13 December 2012 the applicant submitted medical reports by his psychiatrist V.G. according to which he suffered from chronic stress and maladaptation to the environment. This was a behavioural disorder which needed further psychological treatment. V.G. also stressed that the applicant’s psychiatric internment could create adverse effects for his treatment. He pointed out that the applicant participated in an outpatient psychiatric treatment for years and that there were positive developments in his behaviour, in particular related to the abstinence from alcohol.

18. At a hearing on 18 December 2012, the Zagreb Municipal Criminal Court heard further witnesses for the prosecution. It dismissed all the applicant’s requests for the taking of evidence on the grounds that they were irrelevant. In particular, the trial court held that the general practitioner V.P. did not have sufficient expertise to give evidence on the applicant’s mental capacity and that her documents had been taken into account by E.S. The trial court considered that the same arguments applied to V.G.

19. At a hearing on 23 January 2013 the parties gave their closing arguments. The applicant argued that E.S.’s expert opinion was flawed and incomplete as it had not taken into account the existing medical documentation related to his treatment but only the medical record held by his general practitioner. At the same time, her opinion was contrary to the findings of his psychiatrist V.G.

20. On the same day the Zagreb Municipal Criminal Court found that the applicant had committed the offence of making serious threats while lacking mental capacity. Relying on E.S.’s report, it decided that he should be placed in a psychiatric hospital for a period of six months. The Zagreb Municipal Criminal Court found the medical reports produced by V.G. (see paragraph 17 above) unreliable on the grounds that they contradicted the findings of the expert witness E.S. and that they had been produced by a doctor whom the applicant had paid privately.

21. The applicant appealed against the judgment to Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu), alleging numerous substantive and procedural flaws. He pointed out that his psychiatrist V.G., who had treated him for six years, had not been consulted in the course of the proceedings. He also referred to a report by V.G., which found that there were no grounds for his being placed in a psychiatric institution and that any such decision could have severe consequences for his health.

22. On 9 July 2013 the Zagreb County Court dismissed the applicant’s appeal on the grounds that all the relevant facts had been correctly established. It stressed that the expert witness E.S. had taken into account the applicant’s medical record held by his general practitioner V.P., which also included the findings of his psychiatrist V.G. The Zagreb County Court therefore considered that it had not been necessary to question V.P. and V.G., particularly since they were not certified court experts as was the case with E.S. The Zagreb Municipal Criminal Court judgment thereby became final.

23. On 23 October 2013 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), complaining that the proceedings had been unfair.

24. On 27 November 2013 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible as manifestly ill-founded. It considered that the applicant was simply repeating his arguments from the proceedings before the lower courts challenging their decisions although those decisions did not disclose any arbitrariness or unfairness.

B. Proceedings for the applicant’s placement in a psychiatric hospital

25. After the Zagreb Municipal Criminal Court’s judgment became final (see paragraph 22 above) it was sent for implementation to a single judge of the Zagreb County Court, as provided for under the Protection of Individuals with Mental Disorders Act (see paragraph 32 below).

26. In the meantime, the applicant went to Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, where he was examined by two experts in forensic psychiatry, A.K. and A.B.M., and a psychologist, S.P. In a report of 10 August 2013 the experts stated that the applicant had various mental disorders of a histrionic type, but did not have paranoid schizophrenia. They also stated that he was fully conscious of his acts and could adopt a critical attitude towards his own conduct.

27. On 21 October 2013 a judge of the Zagreb County Court ordered that the applicant be sent to the psychiatric hospital.

28. The applicant appealed against that decision to a three-judge panel of the Zagreb County Court, referring, inter alia, to the expert report drafted on 10 August 2013 (see paragraph 26 above).

29. On 7 November 2013 a three-judge panel of the Zagreb County Court dismissed the applicant’s appeal on the grounds that there had been nothing in his arguments to raise any doubts about the necessity for his committal to the hospital as established by the Zagreb Municipal Criminal Court.

30. According to the available information, the applicant is still at large as he could not be located by the relevant authorities in order to execute the psychiatric internment order.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

31. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 152/2008, with further amendments) read:

Duration of pre-trial detention
Article 133

“(1) Until the adoption of a first-instance judgment, pre-trial detention may last for a maximum of:

...

2. three months for offences carrying a sentence of up to three years’ imprisonment;

...”

Witnesses
Article 283

“(1) Persons for whom it is probable that they could give information on the criminal offence, perpetrator or other important circumstances are heard as witnesses.”

Article 285

“(1) The following persons enjoy testimonial privilege:

...

5) ... doctors, ... psychologists, ... with regard to the information they had learned from the defendant in the performance of their duties ...”

Expert evidence
Article 308

“Expert report shall be commissioned when, in order to determine or assess the relevant facts, it is necessary to obtain findings and the opinion of a person who has the necessary expert knowledge.”

Article 309

“(2) If a specialised institution exists for a certain type of expertise, or the expert evidence may be given from a state authority, such expert report, particularly a complex one, shall as a rule be assigned to such an institution or such an authority. The institution or the authority shall appoint one or more experts who shall produce the expert report.

...

(4) If for certain expert report, permanent expert witnesses are appointed, other expert witnesses may be appointed only when there is a danger of delay, or when permanent expert witnesses are not available or if other circumstances so require.”

Article 311

“(1) Any person who ... enjoys the testimonial privilege ... may not be appointed as an expert witness, and if such a person was appointed, his or her findings and opinion may not be used as evidence in the proceedings.”

Article 317

“If the findings of the expert witness are unclear, incomplete or contradictory in themselves or contrary to other examined circumstances, and these omissions cannot be removed by a re-examination of the expert witness, the same or other expert witness shall provide new expert report.”

Article 318

“If the opinion of the expert witness contains contradictions or other omissions, or if grounds for suspicion arise that the opinion is inaccurate, and these omissions or suspicion cannot be removed by a re-examination of the expert witness, the opinion of another expert witness shall be requested.”

Article 325

“...

(3) If an expert report has been commissioned in order to establish the mental capacity of the accused [at the moment of the commission of the offence], the expert shall establish whether at the moment of the commission of the offence the accused suffered from a mental illness, temporary mental disturbance, insufficient mental development or some other mental derangement and shall determine the nature, type and degree of any such mental derangement and shall give his or her opinion on the effects of that condition on the accused’s capacity to understand the meaning of his or her actions and to control his or her will.

(4) If the expert finds that at the moment of the commission of the offence the accused was unable to understand the meaning of his or her actions and to control his or her will, [the expert] shall give his or her opinion on the degree of possibility that [the accused], due to the mental derangement in question, could commit a serious offence ...”

Proceedings concerning mentally ill defendants
Article 549

“(1) The provisions of this Code ... shall also apply in proceedings against persons lacking mental capacity at the time of the commission of the unlawful act, unless otherwise provided in this Chapter.”

Article 550

“(1) If a defendant lacked mental capacity when committing the unlawful act, the State Attorney shall request in the indictment that the court establish that the defendant has committed an unlawful act while lacking mental capacity and that he or she be interned [in a psychiatric hospital] under the Protection of Individuals with Mental Disorders Act.”

Article 551

“(1) Save for the grounds on which the pre-trial detention may be ordered against an accused, such detention shall be ordered in respect of the accused against whom the indictment under Article 550 § 1 has been lodged if there is a possibility that due to the serious mental derangement that person might commit a serious offence. Before ordering the per-trial detention, an expert opinion on the existence of the danger referred to shall be obtained. If the pre-trial detention has been ordered [under this provision] the prison administration shall be informed in order to transfer that person to [an adequate institution].

(2) The pre-trial detention under paragraph 1 of this Article can last as long as there is need for it but not longer than provided under Article 133 of this Code.”

Article 554

“(1) If the State Attorney has made a request in accordance with Article 550 paragraph 1 of this Code, and the court, upon completion of the trial, establishes that the defendant has committed the unlawful act while lacking mental capacity and that the conditions exist for ordering his or her internment in a psychiatric hospital in accordance with the Protection of Individuals with Mental Disorders Act, it shall adopt a judgment determining that the defendant has committed the unlawful act while lacking mental capacity and shall order [his or her] involuntary internment in a psychiatric hospital for a period of six months.

(2) The court shall, when adopting the judgment under paragraph1 of this Article, order or extend the pre-trial detention under Article 551 § 1 of this Code.

...”

Article 555

“(5) The president of the [trial] panel shall, immediately upon the decision ordering internment [in the psychiatric hospital] becoming enforceable, forward all the necessary documents to the relevant court for the procedure under the Protection of Individuals with Mental Disorders Act.”

32. The relevant provisions of the Protection of Individuals with Mental Disorders Act (Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Official Gazette no. 11/1997, with further amendments) provide:

General provisions
Section 1

“This Act regulates the basic principles, organisation and enforcement of the protection of individuals with mental disorders, as well as the conditions for the application of measures and treatment.”

Involuntary admission and involuntary retention in a psychiatric institution
Section 29

“(1) The proceedings for the involuntary admission of a mentally ill person to a psychiatric institution shall be in the competence of a single judge of the [relevant] County Court.

(2) The proceedings for the involuntary placement in a psychiatric institution are non-contentious [civil] proceedings.

...”

Procedure for the internment [in a psychiatric hospital] of persons lacking mental capacity [when committing an unlawful act] and convicted persons
Section 44

“(1) The court shall order involuntary psychiatric internment of a mentally ill offender if, on the basis of an expert report, it finds that the person in question has serious mental disorder and that he or she is dangerous for his or her environment.

(2) A mentally ill offender shall be considered dangerous for his or her environment if there is a high probability that due to his or her mental disorder leading to his lack of mental capacity [at the moment of the commission of the offence] could again commit a criminal offence punishable by at least three years’ imprisonment.”

Section 44.a

“(1) The procedure for internment [in a psychiatric hospital] in accordance with sections 44-50.a of this Act shall be conducted in respect of persons whose internment has been ordered by a court in criminal proceedings.

(2) In the proceedings for involuntary psychiatric internment of mentally ill offenders sections 44-50a of this Act shall apply and, if something is not provided in those provisions, other provisions of this Act shall apply.

(3) The involuntary psychiatric internment starts by the finality of the decision on psychiatric internment adopted in the criminal proceedings ...

(4) After the expiry of the period for the maximum possible sentence for the offence for which the mentally ill offender was found to be responsible, his or her release from the hospital shall be governed by the provisions of this Act [applicable to mentally ill non-offenders].”

Section 45

“(1) The first-instance court which conducted the criminal proceedings where internment was ordered for a person lacking mental capacity shall forward copies of the [relevant documents] to the court competent for the procedure of internment (hereinafter: the court).

...

(3) The court shall without delay forward to the Ministry of Health a copy of the [criminal court’s] judgment, including the report of the expert witness, and other information necessary for the selection of the institution where the individual is to be interned. Within three days of receipt of the [criminal court’s judgment], the Ministry of Health shall designate the psychiatric hospital ...

(4) After the receipt of the decision of the Ministry of Health referred to in paragraph 3 of this section, the court shall, within three days, order the committal of the person to the psychiatric hospital for the enforcement of the decision on his or her internment.

...

(7) Appeal against the decision on the committal of the person to the hospital does not have suspensive effect.”

33. In the context of the proceedings concerning mentally ill offenders, after the first part of the proceedings has been concluded before the criminal court, the Protection of Individuals with Mental Disorders Act envisages that the single judge of the County Court assumes further responsibility to ensure that the mentally ill offender is kept in the psychiatric hospital only if, and as long as, he or she is dangerous within the meaning of section 44 of that Act, but no longer than the maximum penalty for the relevant offence as provided under section 44a of that Act. Further relevant provisions of the Protection of Individuals with Mental Disorders Act related to the involuntary admission and involuntary retention in a psychiatric institution of persons with a mental illness are set out in the case of M.S. v. Croatia (no. 2), (no. 75450/12, § 36, 19 February 2015).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

34. The applicant complained of a lack of fairness in the proceedings leading to the decisions on his internment in a psychiatric hospital. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ...”

35. For the same reasons, the applicant invoked Article 5 §§ 1 (e) and 4 of the Convention.

A. Admissibility

1. Article 5 §§ 1 (e) and 4 of the Convention

36. The Court notes that the applicant was not detained following the adoption of the decisions on his internment in the psychiatric hospital as the relevant authorities could not reach him in order to execute the psychiatric internment order. That being so, the Court does not find that Article 5 of the Convention is applicable to his complaints (see, for instance, Guliyev v. Azerbaijan (dec.), no. 35584/02, 27 May 2004, and Lazoroski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 4922/04, §§ 65-66, 8 October 2009). Accordingly, the applicant’s complaint under Article 5 §§ 1 (e) and 4 of the Convention is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention and should be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

2. Article 6 of the Convention

37. The fact that Article 5 is inapplicable does not present an obstacle to the applicability of Article 6 of the Convention to the proceedings concerning issues of personal liberty in the present case (see Reinprecht v. Austria, no. 67175/01, §§ 51-52, ECHR 2005‑XII, and Lazoroski, cited above, § 66). Thus, the Court will next examine the question of whether in the circumstances of the present case Article 6 is applicable in its criminal or civil limb.

38. The applicant’s complaints in the present case concern the entirety of the domestic proceedings leading to the adoption of the decisions on his internment to the psychiatric hospital. The Court notes that in accordance with the relevant domestic law, the procedure for internment of a mentally ill offender in a psychiatric hospital is a two-tier procedure. First, the criminal proceedings are conducted before a criminal court in order to determine whether the accused has committed an act constituting a criminal offence while lacking mental capacity and, if that proves to be the case, whether there is a high degree of probability that due to the reasons leading to his or her lack of mental capacity that person could commit a serious offence in the future. If all this is proven, the criminal court then imposes a psychiatric internment order which may last at most as long as the maximum possible sentence for the relevant offence. In the second stage of the procedure, on the basis of the internment order issued by the criminal court, a special procedure is instituted and conducted before a single judge of the relevant County Court for the adoption of the decision on the person’s actual placement in the appropriate institution (see paragraphs 31-32 above).

39. In these circumstances, in order to determine the issue of applicability of Article 6 to the applicant’s complaints, the Court considers it appropriate, first, to review its case-law concerning the proceedings conducted against mentally ill offenders and their internment, and then its case-law concerning the internment of persons of unsound mind in general (non-offenders) in the psychiatric hospital.

(a) Case-law relevant to the proceedings against mentally ill offenders

40. In some cases concerning the proceedings for involuntary placement of mentally ill offenders in the psychiatric hospital, the Court did not consider that Article 6 § 1 of the Convention applied under its criminal head (see Antoine v. the United Kingdom (dec.), no. 62960/00, ECHR 2003, and Kerr v. the United Kingdom ((dec.), no. 63356/00, 23 September 2003).

41. These cases concerned first a finding by a court that the applicants were unfit to plead and stand trial. This led to the discontinuation of the criminal trial against them, and the opening of a new set of proceedings before a fresh jury whose essential purpose was to consider whether the applicant had committed an act the dangerousness of which would require a hospital order in the interests of the protection of the public. In these circumstances, in view of the fact that following the finding of unfitness to plead no conviction or punitive sanction was possible and that the decision on the placement in a psychiatric hospital pursued preventive purposes, the Court considered that these proceedings did not concern the determination of a criminal charge within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention (see Juncal v. the United Kingdom (dec.), no. 32357/09, § 34, 17 September 2013).

42. By contrast, in cases where the internment of mentally ill offenders in the psychiatric hospital was ordered by the criminal courts in the proceedings whose task was, in substance, to establish whether the applicant had committed a wrongful act and whether at that time he could be held criminally liable for his act, the Court considered that Article 6 § 1 applied under its criminal limb (see Valeriy Lopata v. Russia, no. 19936/04, 30 October 2012, and Vasenin v. Russia, no. 48023/06, 21 June 2016).

43. In these cases, the Court noted the differences in practical operation of the proceedings in question as opposed to those in Antoine and Kerr (both cited above). The Court was mindful of the fact that in accordance with the relevant domestic law the practical situation of the applicants as persons who had committed a wrongful act in a state of mental incapacity was essentially similar to a suspect or accused in criminal proceedings. In particular it laid emphasis on the fact that the applicants had been remanded in custody and awaited the conclusion of the proceedings against them as any other defendant in an ordinary criminal case (see Valeriy Lopata, cited above, § 120, and Vasenin, cited above, § 130). Furthermore, in Vasenin (cited above, § 130), the Court was mindful of the position in the domestic law according to which a person in the applicant’s situation should benefit fully from the guarantees afforded to an accused or defendant in the criminal proceedings.

(b) Case-law relevant to the internment of persons of unsound mind (non‑offenders) in the psychiatric hospital

44. In several cases concerning the internment of persons of unsound mind (non-offenders) in the psychiatric hospital, the Court found that Article 6 § 1 of the Convention applied under its civil limb.

45. In Aerts v. Belgium (30 July 1998, § 59, Reports of Judgments and Decisions 1998 V) the applicant had been detained under Article 5 § 1 (e) as a person of unsound mind. Following his release, he instituted proceedings to review the lawfulness of his detention and sought compensation. The Court found that Article 6 § 1 applied under its civil head to the proceedings because “the right to liberty is a civil right”.

46. In two subsequent cases which also concerned proceedings relating to the lawfulness of detention in psychiatric institutions, the Court found Article 6 to be applicable under its civil head with reference to Aerts. It explicitly dismissed the Government’s objection of incompatibility ratione materiae, despite the fact that some of the proceedings in issue concerned only the lawfulness of the detention without involving any related pecuniary claims (see Vermeersch v. France (dec.), no. 39277/98, 30 January 2001, and Laidin v. France (no. 2), no. 39282/98, §§ 73-76, 7 January 2003).

47. While these cases concerned instances in which the applicants challenged their placement in psychiatric institutions after they had been released, the Court is of the view that, as a matter of principle, there is no reason to consider that Article 6 should not apply in the context of the proceedings where an applicant who is at liberty challenges the decisions that should lead to his or her placement in a psychiatric institution. Should it be otherwise, an applicant would be required to offer up his or her physical liberty in order to trigger applicability and thus exercise of his or her Article 6 rights (see, mutatis mutandis, Sanader v. Croatia, no. 66408/12, § 70, 12 February 2015), which would be difficult to reconcile with the principle of practical and effective nature of rights guaranteed under the Convention (see, amongst many others, Al-Dulimi and Montana Management Inc. v. Switzerland [GC], no. 5809/08, § 127, 21 June 2016).

48. In the present case, having regard to the specific features of the domestic proceedings and the manner of their operation in practice and the above case-law, the Court is of the view that there is little doubt as to the applicability of Article 6 § 1 in its criminal limb to the first set of proceedings conducted before the criminal courts.

49. The essential aim of those proceedings, which were regulated in the relevant criminal law legislation (see paragraph 31 above, Article 554 of the Code of Criminal Procedure), was to establish whether the applicant had committed the acts constituting a criminal offence of making serious threats while lacking mental capacity and if so to assess whether his present mental condition required the application of a measure of psychiatric internment.

50. Thus, the criminal court was not called upon to decide exclusively on the matters related to the applicant’s “right to liberty”, but it was called to decide on whether the applicant had committed the acts constituting a criminal offence and upon his criminal responsibility, which both are elements of the determination of the criminal charge (see paragraph 31 above). Furthermore, the assessment of the need for application of this measure was regulated by special provisions distinct from those that applied to mentally ill in general and the execution of the measure was separately regulated. Moreover, its maximum is limited to maximum possible imprisonment for the offence in question (see paragraphs 31-32 above). Indeed, throughout the domestic proceedings, including in the proceedings before the Constitutional Court (see paragraph 24 above), the “criminal” nature of the proceedings before the criminal courts was never put to doubt.

51. In view of the above, the Court finds that Article 6 § 1 of the Convention is applicable under its criminal limb to the proceedings conducted before the criminal courts.

52. As to the subsequent set of proceedings for the applicant’s actual placement in a psychiatric institution conducted before the relevant County Court, the Court notes that at this stage there was no longer a criminal case pending against the applicant and the County Court was not concerned with establishing the nature and scope of his criminal responsibility but, in essence, with finding the modalities for his placement in a psychiatric institution and assuming further responsibility to ensure that he is kept in the psychiatric institution only if, and as long as, he is dangerous within the meaning of section 44 of that Act, but no longer than the maximum penalty for the relevant offence as provided under section 44a of that Act (see paragraph 33 above). Before the applicant as a person of unsound mind could actually be placed in a psychiatric institution, the County Court needed to make the relevant order to that effect. It thus follows that the County Court was called upon to decide exclusively on the matters related to the applicant’s “right to liberty”, which, as already stressed above, falls under the civil head of Article 6 § 1 of the Convention (see paragraphs 44‑47 above).

53. The Court therefore finds that Article 6 § 1 applies in its civil limb to the proceedings for the applicant’s actual placement in a psychiatric institution conducted before the relevant County Court.

54. The Court also notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

55. The applicant contended that all his arguments and proposals to examine evidence had been dismissed in the course of the relevant proceedings. In particular, the courts in question had failed to take into account his proposal for the examination of his psychiatrist V.G. and for the admission into evidence of the expert report produced by a team of experts in Sarajevo. They had thereby prevented him from effectively challenging the findings of the prosecution expert E.S. in order to show that his internment in a psychiatric hospital would be damaging to his health. The applicant also pointed out that his case had not concerned the application of criminal sanctions but rather specific measures applied with regard to individuals with mental disorders. In his view, such measures could not be applied automatically. Moreover, the applicant stressed that the relevant courts ordering his internment in a psychiatric hospital had failed to reassess his condition in the light of new findings, in particular those of the team of experts from Sarajevo. Instead, they had ordered his internment on the basis of an expert report that was out of date.

56. The Government pointed out that the order for the applicant’s internment in a psychiatric hospital had been a special form of “sanction” applied in criminal proceedings against a person lacking mental capacity when committing an unlawful act. The further order on his actual committal had been adopted in a special non-contentious procedure. In the Government’s view, the internment order had been adopted on the basis of a report by the relevant experts (a psychiatrist and a psychologist) and the decisions of the relevant courts in that regard had not been arbitrary or unreasonable. The expert report had been prepared on the basis of all the available information concerning the applicant’s mental health and there had been no need to examine further evidence. Moreover, the applicant had had all the relevant procedural guarantees in the proceedings leading to the adoption of the internment order and the committal order, including the possibility to propose and examine the relevant evidence. The fact that the Zagreb County Court had not taken into account the report of the team of doctors from Sarajevo was irrelevant. That was because it had no longer been possible to adduce evidence and challenge the findings on the applicant’s metal capacity at that stage of the proceedings. The applicant should have adduced that evidence in the criminal proceedings before the Zagreb Municipal Criminal Court. The Government also stressed that the expert report obtained in the criminal proceedings could not be considered as being out of date for the determination of the need for the applicant’s internment in a psychiatric hospital.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

57. The Court reiterates that the key principle governing the application of Article 6 is fairness. The right to a fair trial holds so prominent a place in a democratic society that there can be no justification for interpreting the guarantees of Article 6 § 1 of the Convention restrictively (see Moreira de Azevedo v. Portugal, 23 October 1990, § 66, Series A no. 189; Gregačević v. Croatia, no. 58331/09, § 49, 10 July 2012, and Avagyan v. Armenia, no. 1837/10, § 38, 22 November 2018). In this connection, the Court would stress that in cases related to mentally ill defendants their very weakness should enhance the need for supporting their rights. The domestic authorities must show requisite diligence in ensuring their effective participation in the proceedings and must act particularly carefully when limiting that right, so as not to place the mentally ill at a disadvantage when compared with other defendants who do enjoy such a right (see Valeriy Lopata, cited above, § 125).

58. It is not the function of the Court to deal with alleged errors of law or fact committed by the national courts unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention, for instance where, in exceptional cases, such errors may be said to constitute “unfairness” incompatible with Article 6 of the Convention. Article 6 § 1 of the Convention does not lay down any rules on the admissibility of evidence or the way in which evidence should be assessed, these being primarily matters for regulation by national law and the national courts. Normally, issues such as the weight attached by the national courts to particular items of evidence or to findings or assessments submitted to them for consideration are not for the Court to review. The Court should not act as a fourth-instance body and will therefore not question under Article 6 § 1 the national courts’ assessment, unless their findings can be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable (see Moreira Ferreira v. Portugal (no. 2) [GC], no. 19867/12, § 83, ECHR 2017 (extracts), with further references).

59. Nevertheless, according to the Court’s established case-law reflecting a principle linked to the proper administration of justice, judgments of courts and tribunals should adequately state the reasons on which they are based. The extent to which this duty to give reasons applies may vary according to the nature of the decision and must be determined in the light of the circumstances of the case. Without requiring a detailed answer to every argument advanced by the complainant, this obligation presupposes that parties to judicial proceedings can expect to receive a specific and explicit reply to the arguments which are decisive for the outcome of those proceedings (Ibid., § 84).

60. Article 6 § 1 of the Convention also comprises, amongst other, the right of the parties to the proceedings to present the observations which they regard as pertinent to their case. As the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective, this right can be regarded as effective only if the applicant is in fact “heard”, that is, his or her observations are properly examined by the courts. Article 6 § 1 of the Convention places the courts under a duty to conduct a proper examination of the submissions, arguments and evidence adduced by the parties, without prejudice to its assessment of whether they are relevant to its decision (see, for instance, Kari-Pekka Pietiläinen v. Finland, no. 13566/06, § 33, 22 September 2009, and cases cited therein). It thereby embodies the principle of equality of arms which, as one of the elements of the broader concept of fair trial, requires each party to be given a reasonable opportunity to present his case under conditions that do not place him at a substantial disadvantage vis-à-vis his or her opponent (see G.B. v. France, no. 44069/98, § 58, ECHR 2001‑X).

61. In connection with the expert evidence, the Court would stress that the requirement of a fair trial does not impose on a trial court an obligation to order an expert opinion or any other investigative measure merely because a party has requested it. Where the defence insists on the court hearing a witness or taking other evidence (such as an expert report, for instance), it is for the domestic courts to decide whether it is necessary or advisable to accept that evidence for examination at the trial. The domestic court is free, subject to compliance with the terms of the Convention, to refuse to call witnesses proposed by the defence, if their evidence is not relevant to the subject matter of the accusation (see Poletan and Azirovik v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 26711/07 and 2 others, § 95, 12 May 2016; see also, in the context of the questioning of witnesses, Murtazaliyeva v. Russia [GC], no. 36658/05, §§ 158-161, 18 December 2018).

62. However, the rules on taking evidence and producing it at the trial should not make it overly difficult or impossible for the defence to exercise the rights guaranteed by Article 6 of the Convention. In certain circumstances, it may be hard to challenge a report by an expert without the assistance of another expert in the relevant field. Thus, in such instances, the mere right of the defence to ask the court to commission another expert examination does not suffice. To realise that right effectively the defence must have the opportunity to introduce their own “expert evidence” (see Matytsina v. Russia, no. 58428/10, § 187, 27 March 2014, referring to Khodorkovskiy and Lebedev v. Russia, nos. 11082/06 and 13772/05, § 731, 25 July 2013). That right is not absolute and the forms in which the defence may seek the assistance of experts may vary (ibid., § 732).

63. In the context of the decisions leading to an applicant’s internment in a psychiatric hospital, and in view of the similarity of procedural guarantees under Article 6 § 1 and those under Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention (see Stanev v. Bulgaria [GC], no. 36760/06, § 232, ECHR 2012, and Shtukaturov v. Russia, no. 44009/05, § 66, ECHR 2008), the Court finds it salutary to refer to its case-law under Article 5 according to which it is primarily for the domestic courts to assess the scientific quality of different psychiatric opinion and in that respect they have a certain margin of appreciation. When the national courts have examined all aspects of different expert reports on the necessity of an individual’s psychiatric internment, the Court will not intervene unless their findings are arbitrary or unscientific (see Ruiz Rivera v. Switzerland, no. 8300/06, § 62, 18 February 2014).

64. Moreover, as a rule, a measure leading to a deprivation of liberty should be determined on the basis of a sufficiently recent medical expertise (see Aurnhammer v. Germany (dec.), no. 36356/10, §§ 35-37, 21 October 2014). In particular, the objectivity of the medical expertise entails a requirement that it was sufficiently recent. The question whether medical expertise was sufficiently recent is not answered by the Court in a static way but depends on the specific circumstances of the case before it (see Aurnhammer, cited above, and Ilnseher v. Germany [GC], nos. 10211/12 and 27505/14, § 131, 4 December 2018). Accordingly, in some instances, failure by the domestic authorities to consider whether a person’s mental disorder has persisted and whether his or her involuntary hospitalisation is necessary when committing him or her to a psychiatric hospital could raise an issue of arbitrariness (see, for instance, Trutko v. Russia, no. 40979/04, § 55, 6 December 2016, with further references).

65. The Court would also reiterate that as regards the degree of mental disorder that may warrant compulsory confinement, it must be found that the confinement of the person concerned is necessary because the person needs therapy, medication or other clinical treatment to cure or alleviate his condition, but also where the person needs control and supervision to prevent him from, for example, causing harm to himself or other persons (see Ilnseher, cited above, § 133).

66. The relevant time at which a person must be reliably established to be of unsound mind is the date of the adoption of the measure depriving that person of his liberty as a result of that condition. However, as according to the Court’s case-law the validity of continued confinement must depend on the persistence of the mental disorder, changes, if any, to the mental condition of a person following the adoption of the detention order must be taken into account (see, mutatis mutandis, Ilnseher, cited above, § 134).

67. Lastly, the Court would stress that the requirements inherent in the concept of “fair hearing” are not necessarily the same in cases concerning the determination of civil rights and obligations as they are in cases concerning the determination of a criminal charge. This is borne out by the absence of detailed provisions such as paragraphs 2 and 3 of Article 6 applying to cases of the former category. Thus, although these provisions have certain relevance outside the strict confines of criminal law, the Contracting States have greater latitude when dealing with civil cases concerning civil rights and obligations than they have when dealing with criminal cases. However, the Court considers it necessary, when examining proceedings that fall within the civil-law aspect of Article 6, to draw inspiration from its approach to criminal-law matters (see, amongst many others, Carmel Saliba v. Malta, no. 24221/13, § 67, 29 November 2016, with further references).

(b) Application of these principles to the present case

(i) Concerning the proceedings before the criminal courts

68. The Court notes that the order to place the applicant in a psychiatric institution was adopted by the Zagreb Municipal Criminal Court after relying on the findings of the expert report produced by E.S. (see paragraph 20 above). This report was initially produced without an examination of medical documentation related to the applicant’s previous psychiatric treatment (see paragraph 9 above). At a later stage of the proceedings, the expert was ordered by the relevant court to update her report by consulting the applicant’s medical documentation. E.S. eventually obtained the medical record from the applicant’s general practitioner but she failed to get in touch with the applicant’s psychiatrist, the university professor V.G., who had treated him continuously for six years. The reason cited for E.S.’s inability to contact V.G. was that he had retired and could not be reached (see paragraphs 11-12 above).

69. The report thus obtained was accepted by the Zagreb Municipal Criminal Court and served as the basis for ordering the applicant’s psychiatric internment (see paragraph 20 above). The same court refused the applicant’s proposal to obtain evidence from V.G. The reasons given for that decision were the same as the reasons cited for the refusal to hear oral evidence from the applicant’s general practitioner, namely lack of expertise in psychiatry and the fact that the relevant medical record had been taken into account by E.S. (see paragraphs 17 above). These findings were accepted and upheld by the Zagreb County Court, acting as the court of appeal in the case. That court also considered that there was no reason to hear evidence from V.G. as he was not a certified court expert (see paragraphs 22 above).

70. For its part, the Court notes that E.S. did not explain what measures she had taken to contact V.G. The domestic courts, however, accepted the reasons cited by E.S. in an uncritical fashion without looking into the reliability of her submission. Moreover, it should also be noted that V.G. had never been asked to produce the relevant medical documentation concerning the applicant’s treatment. The domestic courts’ reliance on the fact that E.S. had obtained the medical record held by the applicant’s general practitioner, in a matter as important as an individual’s internment in the psychiatric hospital, does not avert the risk that the medical record held by the general practitioner, without the supporting medical documentation, was incomplete to understand the reality of the applicant’s situation. Indeed, it should also be noted that E.S. never explicitly dealt with, challenged or refuted any of V.G.’s findings in relation to the applicant’s treatment.

71. What is more, the Court notes that during the proceedings the applicant presented two medical reports produced by V.G. according to which he suffered from chronic stress and maladaptation to the environment and not paranoid schizophrenia, as found by E.S. In addition, V.G. found, citing specific examples from the course of the applicant’s previous treatment, that his psychiatric internment could create adverse effects for his treatment (see paragraph 17 above). However, the reliability of these reports was rejected by the Zagreb Municipal Criminal Court citing the fact that they contradicted E.S.’ findings and were produced by a doctor privately paid by the applicant (see paragraph 20 above).

72. The Court notes that, as a matter of principle, the decision of the domestic courts to refuse accepting certain “expert evidence” produced by the defence may not be contrary to Article 6 § 1 of the Convention (see Matytsina, cited above, § 193). It also notes that under the relevant domestic law, V.G. could not have been examined as a “court expert” (see paragraphs 22 and 31 above, Articles 285 and 311 of the Code of Criminal Procedure).

73. However, the defence must be able effectively to exercise the rights guaranteed by Article 6 of the Convention. As already explained, in certain circumstances, this means that the defence must have the opportunity effectively to challenge a report by an expert with assistance of another expert. The Court reiterates that the forms in which the defence may seek the assistance of experts may vary (see paragraph 62 above).

74. In this case, by unconditionally relying on E.S. expert evidence and refusing the evidence on behalf of the defence the domestic courts created an unfair disadvantage for the applicant. Indeed, without obtaining another expert report addressing the applicant’s objections concerning E.S.’s findings or giving the applicant an opportunity to examine an “expert” on his behalf, the applicant’s possibility to challenge E.S.’s conclusions was significantly hampered. In a field as complex as an individual’s mental condition and the prediction of his or her dangerousness it can be hard to challenge a report by an expert without the assistance of another expert in the relevant field (compare Matytsina, cited above, §§ 193-194).

75. It follows from the above that, in so far as the handling of expert evidence by the criminal courts concerning the applicant’s mental condition was concerned, the defence was in a such a disadvantageous position vis‑à‑vis the prosecution that it cannot be reconciled with the requirements of the principle of equality of arms under the criminal limb of Article 6 § 1 of the Convention.

(ii) Concerning the proceedings for the applicant’s placement in a psychiatric hospital

76. The Court further notes that the criminal court’s judgment served as the grounds for the decision on the applicant’s committal to a psychiatric hospital in the subsequent proceedings before a judge of the Zagreb County Court. The applicant’s attempt to adduce further expert evidence concerning his mental condition was dismissed by that court, without taking into account relevant further findings submitted by the applicant concerning his condition and the necessity for his psychiatric internment (see paragraph 27 above). According to the Government, the reason for this was the fact that it was no longer possible to adduce evidence and challenge the findings of the criminal court at the stage of the applicant being committed to the hospital. They also argued that the criminal court’s judgment had been based on E.S.’s report, which was sufficiently recent (see paragraph 56 above).

77. In this connection, the Court has already stressed that the question whether medical expertise was sufficiently recent is not answered in a static way but depends on the specific circumstances of the case before it. Thus, a failure to consider whether a person’s mental disorder has persisted and whether his or her involuntary hospitalisation is necessary when committing him or her to a psychiatric hospital could raise an issue of arbitrariness (see paragraph 64 above).

78. The principal issue is therefore the fact that according to the Government it was impossible for the applicant to adduce any evidence at the committal stage of the proceedings concerning the necessity for his placement in the hospital. This applied irrespective of the time that has elapsed after the last expert report on the matter was adopted and how cogent and relevant the evidence was. It therefore follows that, irrespective of the possible changes in the applicant’s mental condition and to the degree of the danger posed by him over time, the committal order would be adopted without him having a possibility to point to the relevant circumstances warranting further assessments and possibly different conclusion.

79. Indeed, despite the fact that almost thirteen months had passed following the production of E.S.’s report (see paragraphs 12 and 29 above) and irrespective of V.G.’s subsequent opinion and the expert report by a group of psychiatrists from Sarajevo, which raised questions about E.S.’s findings and the need to place the applicant in a psychiatric institution, the applicant was unable in the committal stage of the procedure before the Zagreb County Court to adduce any evidence in his favour challenging the necessity and grounds for his placement in the psychiatric institution. What is more, the Zagreb County Court failed to consider the fact that following the applicant’s release from the pre-trial detention in August 2012 (see paragraph 14 above) there was no indication that he was involved in any incident whereby he posed a threat to himself or others. In this context, it should also be noted that following the applicant’s release from the pre-trial detention, the domestic authorities did not try to institute in respect of him proceedings such as those applicable in general to the involuntary admission to the psychiatric hospital of persons with mental illnesses who are dangerous for themselves or others, as provided under the relevant domestic law (see paragraph 33 above).

80. In these circumstances, the Court finds that the placing of such a general restriction on the applicant’s ability to adduce any evidence at the committal stage of the proceedings concerning the necessity for his placement in the hospital, even when considerable time has passed since the initial committal order, cannot be reconciled with the requirements of a fair trial and the duty of courts to conduct a proper examination of the submissions, arguments and evidence adduced by the parties (see paragraphs 62 and 67 above, and Carmel Saliba, cited above, § 64). This is particularly true in an area as sensitive as proceedings of the kind which would lead to the applicant’s internment in a psychiatric hospital.

81. The Court therefore finds that the proceedings for the applicant’s placement in a psychiatric hospital were in breach of the requirements of Article 6 § 1 of the Convention in its civil limb.

(iii) Conclusion

82. In the light of the above considerations, taking into account the deficiencies which have been identified in the proceedings before the domestic courts and the restrictions placed upon the applicant, the Court finds that the relevant domestic procedure, taken as a whole, fell short of the requirements of a fair trial as required under Article 6 § 1 of the Convention.

83. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in its criminal limb concerning the proceedings before the criminal courts (see paragraphs 68-75 above) and in its civil limb concerning the proceedings for the applicant’s placement in a psychiatric hospital (see paragraphs 76-81 above).

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

84. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

85. The applicant claimed 15,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

86. The Government considered that claim excessive and unsubstantiated.

87. The Court considers that the applicant must have sustained non‑pecuniary damage which is not sufficiently compensated for by the finding of a violation. Ruling on an equitable basis, it awards the applicant EUR 4,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on this amount.

B. Costs and expenses

88. The applicant also claimed EUR 3,732.43 for the costs and expenses incurred before the Court.

89. The Government contested this claim.

90. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum claimed, plus any tax that may be chargeable on this amount.

C. Default interest

91. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaints concerning the alleged lack of fairness of the proceedings leading to the decisions on the applicant’s internment in the psychiatric hospital, under Article 6 § 1 of the Convention, admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in its criminal limb concerning the proceedings before the criminal courts;

3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in its civil limb concerning the proceedings for the applicant’s placement in a psychiatric hospital;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 4,000 (four thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,732.43 (three thousand seven hundred and thirty-two euros and forty-three cents), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 4 April 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos Linos-Alexandre Sicilianos
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije