Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET BANOVIĆ protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 44284/10)
PRESUDA
STRASBOURG
11. lipnja 2015.
Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama
U predmetu Banović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:
Elisabeth Steiner, predsjednica,
Khanlar Hajiyev,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 44284/10) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Maja Banović („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 9. srpnja 2010.
2. Podnositeljicu zahtjeva zastupale su gđa T. Starčević i gđa K. Mikuličić, odvjetnice iz Rijeke. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
3. Podnositeljica zahtjeva posebice je tvrdila da joj je odlukama domaćih sudova kojima se odbija njezin zahtjev za priznavanjem statusa člana obitelji branitelja iz Domovinskog rata uskraćeno pravo na pristup sudu.
4. Dana 6. srpnja 2011., Vlada je obaviještena o zahtjevu.
5. Dana 5. ožujka 2014. godine, Predsjednik Prvog odjela odlučio je, na temelju pravila 54. stavka 2. točke (c) Poslovnika suda, pozvati stranke da se dodatno očituju u pogledu pitanja vezanih uz prigovor podnositeljice zahtjeva.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
6. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1984. i živi u Čavlima.
A. Upravni postupak u vezi sa statusom podnositeljičinog oca
7. Dana 28. veljače 1997. godine, otac podnositeljice zahtjeva, G.B., prijavio se u Odjel hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Primorsko Goranske županije, područna jedinica Rijeka s ciljem priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida uz obrazloženje da je obolio od tuberkuloze i razvio psihozu tijekom sudjelovanja u Domovinskom ratu 1995. godine.
8. Dana 19. prosinca 1997. godine, G.B. je preminuo te je podnositeljica zahtjeva preuzela postupak kao njegova nasljednica.
9. Dana 24. rujna 1998. godine Odjel hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Primorsko Goranske županije,područna jedinica Rijeka odbio je zahtjev. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
„Spis je ponovno proslijeđen na Liječničko povjerenstvo koje je ustanovilao sljedeće:
- G.B. (...) sudjelovao je u Domovinskom ratu (...) od. 9. listopada 1991. godine do 15. srpnja 1992. godine, od 15. srpnja do 3. studenoga 1992. godine i od 9. lipnja do 19. srpnja 1995. godine;
- tijekom službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske obolio je od tuberkuloze;
- njegovi problemi s mentalnim zdravljem prepoznati su puno ranije;
- Liječničko povjerenstvo smatra da njegova tuberkuloza i psihoza nisu posljedica njegove službe u Oružanim snagama .”
10. Podnositeljica je podnijela žalbu protiv te odluke. Dana 24. veljače 1999. godine, Ministarstvo hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (kasnije Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, dalje u tekstu: „Ministarstvo“) odbilo je žalbu podnositeljice zahtjeva smatrajući da je postupak trebalo obustaviti jer je G.B. u međuvremenu preminuo.
11. Podnositeljica je tu odluku osporila pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.
12. Dana 19. srpnja 2000. godine, Upravni je sud prihvatio upravnu tužbu podnositeljice zahtjeva, ukinuo odluku Ministarstva i predmet vratio na ponovno rješavanje.
13. Dana 21. lipnja 2001. godine, Ministarstvo je prihvatilo žalbu podnositeljice, ukinulo odluku Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Primorsko Goranske županije, područne jedinice Rijeka (vidi stavak 9. gore), no proglasilo zahtjev G.B.-a nedopuštenim. Smatralo je da je takav zahtjev moguće podnijeti samo nakon što je podnositelj otpušten iz vojske, što nije bio slučaj u G.B.-ovom predmetu.
14. Podnositeljica je podnijela upravnu tužbu protiv te odluke. Dana 26. siječnja 2006. godine, Upravni je sud ukinuo odluku Ministarstva i predmet vratio na ponovno rješavanje. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:
„Odluke upravnih tijela (...) donesene su dok je [stari] Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine br. 108/96 i 23/01) još uvijek bio na snazi.
U međuvremenu, od kad je tužba podnesena i prije nego što je ova presuda donesena, na snagu je stupio novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koji je objavljen u Narodnim novinama br. 174 dana 10. prosinca 2004. godine.
Na temelju članka 158. stavka 2. tog Zakona, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2005. godine, u postupku koji je pokrenut dok je stari zakon još uvijek bio na snazi i u kojem pravomoćna odluka još nije donesena, treba odlučivati u skladu s novim Zakonom ako je to hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata povoljnije.
U ovom predmetu, dana 1. siječnja 2005. godine, dan kad je Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji stupio na snagu, osporena odluka tuženika nije bila konačna. Sud stoga smatra da tuženik mora o zahtjevu odlučiti u skladu s člankom 158. stavkom 2. (...). To je posebna zakonska odredba koja zahtijeva da se pobijana odluka ukine (...).
Tuženik mora odlučiti prema odredbama Zakona kojim se uređuju uvjeti i načini priznavanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida Domovinskog rata, ako je to za podnositelja zahtjeva povoljnije.“
15. Dana 20. svibnja 2006. godine, Ministarstvo je prihvatilo žalbu podnositeljice, ukinulo odluku Odjela Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Primorsko Goranske županije, područne jedinice Rijeka (vidi stavak 9. gore) i vratilo predmet na ponovno razmatranje. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
„Ministarstvo je ponovno razmotrilo predmet i utvrdilo da je žalba osnovna, iako iz drugih razloga.
Člankom 14. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji propisano je da Prvostupanjsko liječničko povjerenstvo daje svoje mišljenje nakon pregleda osobe [u pitanju ] i relevantne medicinske i ostale dokumentacije (...).
S obzirom da [G.B.] nije osobno pregledan od strane Prvostupanjskog liječničkog povjerenstva te ne može biti pregledan, prvostupanjsko tijelo u novom postupku obustavlja postupak pozivajući se na članak 54. Zakona o općem upravnom postupku.“
16. Dana 12. rujna 2006. godine, Služba za društvene djelatnosti Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji (dalje u tekstu: “Ured državne uprave“), koja je u međuvremenu postala nadležna za rješavanje predmeta, obustavila je postupak koji se odnosi na priznavanje G.B.-ovog statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida s obrazloženjem da se određene bitne činjenice više ne mogu utvrditi zbog njegove smrti.
17. Podnositeljica je podnijela žalbu protiv te odluke. Dana 21. travnja 2007. godine, Ministarstvo je prihvatilo žalbu podnositeljice i preinačilo odluku Ureda državne uprave. Mjerodavan dio odluke glasi kako slijedi:
„III.: Preminulom G.B.-u (...) ovime se priznaje status invalida [branitelja] iz Domovinskog rata četvrte kategorije s 80 % oštećenja organizma (...) s obrazloženjem da je obolio od tuberkuloze tijekom sudjelovanja u u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.
G.B. ima pravo na:
1. osobnu invalidninu
(...)
2. dodatnu naknadu
(...)
IV. Zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju psihoze ovime je odbijen.
(...)
Spis je dostavljen nadležnom Drugostupanjskom liječnilkom povjerenstvu zbog žalbe, koji je u svojem mišljenju (...) od 1. ožujka 2007. godine utvrdio 80 % trajnog oštećenja tijela (...).“
18. Ova je odluka dostavljena podnositeljici u lipnju 2007. godine.
19. Dana 30. rujna 2011. godine, Vrhovni je sud Republike Hrvatske, u postupku u kojem odlučuje sudac pojedinac, utvrdio povredu prava podnositeljice na suđenje u razumnom roku u vezi postupka pred upravnim tijelima i Upravnim sudom Republike Hrvatske i dodijelio joj je naknadu štete u iznosu od 10 500 hrvatskih kuna (HRK). Podnositeljica zahtjeva nije podnjela žalbu protiv te odluke Vijeću Vrhovnog suda.
B. Upravni postupak u vezi sa zahtjevom podnositeljice za socijalnu naknadu
20. Dana 2. srpnja 2007. godine, podnositeljica je podnijela zahtjev Uredu državne uprave za priznavanje statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i prava na obiteljsku invalidninu.
21. Dana 4. srpnja 2007. godine, Ured državne uprave zahtjev podnositeljice proglasio nedopuštenim jer je podnesen izvan roka. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
„Temeljem uvida u spis utvrđeno je da je podnositeljica podnijela svoj zahtjev nakon isteka roka [propisanog u] članku 124. Zakona [o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji].
Člankom 124. stavkom 2. Zakona [propisano je] da u slučaju kad je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, prije stupanja na snagu Zakona, preminuo od bolesti koja je neposredna posljedica njegova sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, zahtjevi za priznavanje statusa i (...) prava na invalidninu moraju biti podneseni u roku od 12 mjeseci od datuma stupanja Zakona na snagu.
Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2005. godine, što znači da je rok za podnošenje zahtjeva istekao 31. prosinca 2005. godine.“
22. Podnositeljica je podnijela žalbu protiv te odluke. Dana 20. prosinca 2007. godine, Ministarstvo je odbacilo žalbu podnositeljice zahtjeva te potvrdilo obrazloženje prvostupanjskog upravnog tijela. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:
„Nakon žalbe i nakon razmatranja spisa, utvrđeno je da je [prvostupanjska] odluka valjana i utemeljena na zakonu.
To jest, nakon razmatranja dokaza iz spisa, utvrđeno je da je podnositeljica podnijela svoj zahtjev (...) dana 2. srpnja 2007. godine u kojem je tvrdila da je njezin otac preminuo od tuberkuloze, a iz smrtovnice je jasno da je preminuo dana 19. prosinca 1997. godine.
(...) člankom 124. stavkom 2. Zakona propisano je da u slučaju kad je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, prije stupanja na snagu Zakona, preminuo od bolesti koja je neposredna posljedica njegova sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, zahtjevi za priznavanje statusa i prava na invalidninu moraju biti podneseni u roku od 12 mjeseci od datuma stupanja Zakona na snagu (odnosno najkasnije 31. prosinca 2005. godine).
S obzirom da je podnositeljica podnijela svoj zahtjev 2. srpnja 2007. godine, odnosno nakon isteka prekluzivnog zakonskog roka koji nije moguće produžiti na zahtjev strane ili prijedlog [upravnog tijela], te razlozi iz žalbe ne utječu na obrazloženje u ovom predmetu, žalba se ovime odbija.“
23. Podnositeljica je odluku osporila pred Upravnim sudom tvrdeći da su odluke upravnih tijela bile nepoštene i pretjerano formalističke, čime su efektivno uskratile njezino pravo na invalidninu. Konkretno, tvrdila je da je konačna odluka o statusu njezina oca donesena tek 21. travnja 2007. godine te joj je dostavljena 15. lipnja 2007. godine. Po njezinome mišljenju, ona je zahtjev mogla podnijeti tek nakon 15. lipnja 2007. godine jer bi zahtjev podnesen ranije bio preuranjen i neosnovan.
24. Dana 17. lipnja 2009. Upravni je sud odbio tužbu podnositeljice zahtjeva potvrdivši obrazloženje upravnih tijela. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:
„(...) podnositeljica je svoj zahtjev podnijela (...) 2. srpnja 2007. godine. Člankom 124. stavkom 2. (...) Zakona propisano je da u slučaju kad je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, prije stupanja na snagu Zakona, preminuo od bolesti koja je neposredna posljedica njegova sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, zahtjevi za priznavanje statusa i prava na invalidninu moraju biti podneseni u roku od 12 mjeseci od datuma stupanja Zakona na snagu. S obzirom da je Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2005. godine, zahtjev je mogao biti podnesen do 31. prosinca 2005. godine. Nije sporno da je podnositeljica svoj zahtjev podnijela 2. srpnja 2007. godine, odnosno nakon isteka roka propisanog člankom 124. stavkom 2. Zakona te stoga ovaj sud utvrđuje da je odluka tuženika bila osnovana. Navodi podnositeljice zahtjeva u njezinoj upravnoj tužbi stoga su neosnovani i nebitni.
Uz to, ističe se da je podnositeljica zahtjeva postupak preuzela od svog preminulog oca (...). Međutim, radi se o odvojenom postupku kojim se utvrđuje status preminulog oca podnositeljice statusa kao invalida branitelja iz Domovinskog rata, a ne postupku kojim se utvrđuje status člana obitelji smrtno stradalog branitelja iz Domovinskog rata i pravo na obiteljsku invalidninu (...).“
25. Podnositeljica zahtjeva nadalje je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske protiv te presude. Ponovila je svoje tvrdnje iz upravne tužbe dodajući da su domaće vlasti provele deset godina pokušavajući utvrditi status njezinog preminulog oca, koji je mogao služiti pravni temelj za njezin zahtjev tek nakon 15. lipnja 2007. godine. Također je tvrdila da je njezin status de facto priznat kad joj je bilo dopušteno preuzeti postupka nakon smrti oca, te da joj je samo nedostajalo deklaratorno priznanje njezina faktičkog statusa.
26. Dana 3. prosinca 2009. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske, potvrđujući obrazloženje Upravnog suda, proglasio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva nedopuštenom kao očigledno neosnovanu. Ova je odluka dostavljena podnositeljici zahtjeva dana 12. siječnja 2010. godine.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Mjerodavno domaće pravo
1. Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji
27. Mjerodavne odredbe Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, br. 174/2004, 92/2005, 2/2007 i 107/2007; dalje u tekstu: „Zakon o veteranima“), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2005. godine, glase kako slijedi:
Članak 3.
„(1) Smrtno stradali hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj koji je:
(...)
4. umro od posljedica bolesti, pogoršanja bolesti ili pojave bolesti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske najkasnije do 31. prosinca 1997. godine, (...).“
Članak 5.
„(...)
(2) HRVI iz Domovinskog rata je i hrvatski branitelj iz Domovinskog rata kojem je organizam oštećen najmanje 20% zbog bolesti, a bolest, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna je posljedica sudjelovanja u [ratu].“
Članak 75.
„(1) Obiteljska invalidnina je osnovno pravo na osnovi smrti člana obitelji i na temelju tog prava ostvaruju se sva ostala prava ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(2) Članovi obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata imaju pravo na obiteljsku invalidninu pod uvjetima i u iznosu propisanima ovim Zakonom.“
Članak 124.
(1) Zahtjev za priznavanje statusa [člana obitelji] i prava na obiteljsku invalidninu iza hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji je zbog bolesti, a bolest, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna je posljedica sudjelovanja [hrvatskog branitelja] u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, umro može se podnijeti u roku 12 mjeseci od smrti tog [hrvatskog branitelja].
(2) Zahtjev za priznavanje statusa [člana obitelji] i prava na obiteljsku invalidninu iza hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji je zbog bolesti, a bolest, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti neposredna je posljedica sudjelovanja [hrvatskog branitelja] u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, umro prije stupanja na snagu ovoga Zakona može se podnijeti u roku 12 mjeseci od stupanja na snagu ovoga Zakona. (...)“
Članak 158.
„(...)
(2) Postupci započeti prema propisima koji su važili do stupanja na snagu ovoga Zakona, a nisu okončani pravomoćnim rješenjem okončat će se po odredbama ovoga Zakona ako je to hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata povoljnije.“
2. Zakon o općem upravnom postupku
28. Mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 53/1991 i 103/1996), koji je bio na snazi do 31. prosinca 2009., glase kako slijedi:
Članak 144.
„(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može uz uvjete iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojega je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostupanjski organ.“
B. Mjerodavna domaća praksa
29. Upravna sudska praksa koju je navela Vlada sadrži primjere prekida postupka na temelju članka 144. Zakona o općem upravnom postupku u upravnim postupcima koji se odnose na unos godina radnog staža osobe u evidenciju zaposlenosti; boravišnu pristojbu; povrat imovine; te unose u katastar.
30. Vlada je također navela još jedan predmet pred domaćim upravnim tijelima koji se odnosi na zahtjev podnositelja za ponovnim pokretanjem postupka u kojem je utvrđen status hrvatskog ratnog vojnog invalida njegovog pokojnog oca, te za utvrđivanje prava na obiteljsku invalidninu. U tom je predmetu prvostupanjsko upravno tijelo dana 21. listopada 1999. godine naložilo podnositelju da podnese dodatne materijale relevantne za zahtjev za ponovnim pokretanjem postupka vezanog uz status njegova pokojnog oca te je obustavilo postupak za utvrđivanje prava podnositelja na obiteljsku invalidninu. Nakon što je podnositelj zahtjev iskoristio daljnja upravna pravna sredstva, dana 3. lipnja 2004. godine, Upravni je sud u predmetu br. Us-2377/2000-6 istaknuo da su upravna tijela u svakom slučaju imala obvezu odlučiti o zahtjevu podnositelja vezanom uz obiteljsku invalidninu.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE
31. Podnositeljica prigovara da joj je zbog načina na koji je Zakon o braniteljima primijenjen u posebnim okolnostima njezina predmeta uskraćeno pravo na pristup sudu. Pozvala se na članak 6. stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi:
„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi (...) svatko ima pravo da (...) sud (...) pravično ispita njegov predmet.“
A. Dopuštenost
1. Tvrdnje stranaka
32. Vlada je tvrdila da podnositeljica nije poštovala šestomjesečni rok. Konkretno, tvrdila je da je podnositeljica znala ili je trebala znati da je rok za podnošenje njezinog zahtjeva za priznavanje statusa člana obitelji hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata istekao 1. siječnja 2006. godine. Prema mišljenju Vlade, tog je datuma započelo trajanje šestomjesečnog roka za podnošenje zahtjeva Sudu te je on stoga istekao 1. srpnja 2006. godine.
33. Podnositeljica to nije komentirala.
2. Ocjena Suda
34. Sud ponavlja da je cilj šestomjesečnog roka na temelju članka 35. stavka 1. promicati pravnu sigurnost tako što osigurava da se pitanja na temelju Konvencije rješavaju u razumnom roku te da se odluke iz prošlosti ne mogu stalno osporavati. To pravilo označava vremensku granicu kontrole koju vrši Sud te upozorava i pojedince i državne vlasti na rok nakon kojega takva kontrola više nije moguća (vidi, među ostalim, Walker protiv Ujedinjene Kraljevine (odluka), broj 34979/97, ECHR 2000 I).
35. U pravilu, šestomjesečni rok teče od datuma konačne odluke u postupku iscrpljivanja domaćih sredstava. Međutim, kada je odmah jasno da podnositelj nema na raspolaganju nijedno učinkovito pravno sredstvo, šestomjesečni rok teče od datuma djela ili mjere na koju se osoba žalila, ili od datuma saznanja za to djelo ili njegov učinak, ili štetu nanesenu podnositelju (vidi Dennis i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine (odluka), broj 76573/01, 2. srpnja 2002.). Članak 35. stavak 1. ne može se tumačiti na način koji bi od podnositelja zahtijevao da Sud obavijesti o svom prigovoru prije nego što je o njegovom ili njezinom položaju po tom pitanju konačno odlučeno na domaćoj razini (vidi Varnava i drugi protiv Turske [VV], br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, § 157., ECHR 2009).
36. U ovom predmetu, Sud ističe da se prigovor podnositeljice Sudu odnosi na njezinu navodnu nemogućnost pristupa sudu u pogledu njezina zahtjeva za priznavanjem statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i prava na obiteljsku invalidninu. Za taj je prigovor podnositeljica iskoristila sva dostupna domaća pravna sredstva uključujući tužbu Upravnom sudu i Ustavnom sudu (vidi stavke 23. i 25. gore) te je o njezinom prigovoru konačno odlučeno dana 12. siječnja 2010. godine kad joj je dostavljena odluka Ustavnog suda (vidi stavak 26. gore). Iz toga slijeda da šestomjesečni rok treba računati od dana kad je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske dostavljena podnositeljici, 12. siječnja 2010. godine. S obzirom da je zahtjev Sudu podnesen 9. srpnja 2010. godina, odbacuje se prigovor Vlade.
37. Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
38. Podnositeljica je tvrdila da je zbog načina na koji je vođen postupak koji se odnosi na status njezina pokojnog oca njoj oduzeta mogućnost priznavanja statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i prava na obiteljsku invalidninu. Konkretno, tvrdila je da je prvo bilo potrebno utvrditi je li njezin otac preminuo zbog bolesti koju je zadobio zbog sudjelovanja u ratu. Ona je mogla podnijeti zahtjev za priznavanje vlastita statusa tek nakon što je to pitanje konačno bilo riješeno. Prema navodima podnositeljice zahtjeva, da je pokrenula upravni postupak prije isteka roka zastare, ne bi mogla tražiti prekid postupka od Ureda državne uprave jer upravna tijela takve odluke donose na vlastitu inicijativu i oslanjajući se na vlastite diskrecijske ovlasti. Podnositeljica je nadalje navela da bi pretrpjela nenadoknadivu štetu da je njezin zahtjev odbijen na temelju činjenice da njezin otac nije bio smrtno stradali hrvatski branitelj. Prema mišljenju podnositeljice, takva bi odluka postala res iudicata i ona ne bi imala mogućnost podnijeti novi zahtjev. Na kraju, tvrdila je da njezin zahtjev koji bi bio podnesen unutar roka zastare ne bi imao nikakve šanse za uspjeh jer bi bio u tijeku pred istim upravnim tijelom i istim liječničkim povjerenstvom koji su sustavno odbijali njezinom ocu priznati status smrtno stradalog hrvatskog branitelja.
39. Vlada je tvrdila su dva pitanja u ovom predmetu rješavana u dva odvojena upravna postupka te da nije postojalo ništa što bi podnositeljicu spriječilo da svoj zahtjev podnese prije 1. siječnja 2006. godine. Štoviše, ona nije imala razloga čekati priznavanje invaliditeta njezina pokojnog oca prije podnošenja zahtjeva za priznavanjem statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i dobivanje povezane obiteljske invalidnine. Konkretno, status pokojnog oca podnositeljice kao smrtno stradalog hrvatskog branitelja mogao je biti procijenjen samo u postupku o statusu podnositeljice. Stoga u takvom postupku nije bilo razloga tražiti prekid postupka dok nadležni organ ne riješi pitanje statusa oca podnositeljice kao hrvatskog ratnog vojnog invalida jer ishod tog postupka nije bio ključan za status podnositeljice zahtjeva. U svakom slučaju, podnositeljica je mogla podnijeti svoj zahtjev unutar roka zastare i zatražiti prekid postupka.
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
40. Sud na početku primjećuje da se prigovor podnositeljice odnosi na ograničenje njezine mogućnosti da pokrene postupak pred nadležnim domaćim vlastima u svrhu utvrđivanja njezina statusa kao člana obitelji smrtnog stradalog hrvatskog branitelja i ostvarivanja prava na s njim povezanu obiteljsku invalidninu. Stoga je povezan i uz potraživanje novčane prirode čime relevantnim postaje i građanskopravni aspekt članka 6. Konvencije (vidi Marku protiv Albanije, br. 54710/12, stavak 38., 15. srpnja 2014.).
41. Članak 6. stavak 1. Konvencije svakome osigurava pravo da se svako njihovo potraživanje vezano uz njegova ili njezina građanska prava i obveze može iznijeti pred sudom (vidi, među ostalim, Golder protiv Ujedinjene Kraljevine, 21. siječnja 1975., stavci 34. in fine i 35.-36., Serija A br. 18; Z. i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 29392/95, stavci 91.93., ECHR 2001V; i Kreuz protiv Poljske, br. 28249/95, stavak 52., ECHR 2001VI).
42. Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno. Ono može podlijegati legitimnim ograničenjima poput, inter alia, roka zastare (vidi Golder, citirano gore, stavak 39.; Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjene Kraljevine, 13. srpnja 1995., stavci 62.67., Serija A br. 316-B; i Stubbings i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, 22.listopada 1996., stavci 51.52., Izvješća o presudama i odlukama 1996IV). Kad je pristup pojedinca sudu ograničen zakonima ili praksom, Sud će ispitati je li nametnuto ograničenje umanjilo bit prava i, posebice, je li imalo legitiman cilj te je li postojala razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i cilja koji se nastoji postići (vidi Ashingdane protiv Ujedinjene Kraljevine, 28. svibnja 1985., stavak 57., Serija A br. 93; Związek Nauczycielstwa Polskiego protivPoljske, br. 42049/98, stavak 29., ECHR 2004IX; i Szwagrun- Baurycza protiv Poljske, br. 41187/02, stavak 49., 24. listopada 2006.). Ako je ograničenje u skladu s tim načelima, nema povrede članka 6. (vidi Z i drugi, citirano gore, stavci 92.93.).
43. Postojanje roka zastare samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom. Ono što Sud treba utvrditi u određenom predmetu jest je li karakter dotičnog roka i/ili način na koji se on primjenjuje u skladu s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, stavak 66., 1. travnja 2010.). To konkretno znači da se Sud mora uvjeriti da se primjena rokova zastara može smatrati predvidivom za podnositelje, uzimajući u obzir mjerodavno zakonodavstvo i sudsku praksu te posebne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, br. 36534/97, stavak 35., 11. srpnja 2002.; Vrbica, citirano gore, stavak 72.; i Majski protiv Hrvatske (br. 2), br. 16924/08, stavak 69., 19. srpnja 2011.).
(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet
44. Sud primjećuje da je pristup podnositeljice upravnim tijelima kojim je nastojala utvrditi svoj status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja, nakon smrti svoga oca, te ostvariti pravo na povezanu obiteljsku invalidninu bio ograničen primjenom roka zastare na temelju članka 124. Zakona o veteranima. Ova je odredba posebice propisivala vremenska ograničenja povezana sa smrću branitelja i stupanjem Zakona na snagu. Na temelju stavka 1. te odredbe, zahtjevi za priznavanje statusa članova obitelji i prava na obiteljsku invalidninu iza hrvatskog branitelja koji je zbog bolesti koja je neposredna posljedica sudjelovanja branitelja u ratu, umro trebaju se podnijeti u roku 12 mjeseci od smrti tog branitelja. Stavak 2. te odredbe nadalje navodi da se zahtjevi za priznavanje statusa članova obitelji i prava na obiteljsku invalidninu iza hrvatskog branitelja koji je zbog bolesti koja je vezana uz sudjelovanje branitelja u ratu, umro prije stupanja Zakona o veteranima na snagu trebaju podnijeti u roku 12 mjeseci od stupanja tog Zakona na snagu (vidi stavak 27. gore).
45. U predmetu podnositeljice, njezin je otac umro 19. prosinca 1997. godine (vidi stavak 8. gore) a mjerodavni Zakon o braniteljima stupio je na snagu 1. siječnja 2005. godine (vidi stavak 27. gore). Stoga je podnositeljica svoj zahtjev domaćim vlastima za priznavanje njezina statusa člana obitelji smrtnog stradalog hrvatskog branitelja i dobivanje povezane obiteljske invalidnine podnijela izvan gore navedenih rokova propisanih Zakonom o braniteljima jer ga je podnijela 2. srpnja 2007. godine (vidi stavak 20. gore).
46. Razlog na koji se podnositeljica pozivala zato što nije poštivala rokove zastare u pitanju jest taj da je status njezina oca kao hrvatskog ratnog vojnog invalida utvrđen tek konačnom odlukom upravnih vlasti 21. travnja 2007. godine (vidi stavak 17. gore), što je prema mišljenju podnositeljice bilo pitanje koje trebalo riješiti prije nego što je ona mogla podnijeti zahtjev za priznavanjem njezina statusa kao člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i ostvarivanjem prava na povezanu obiteljsku invalidninu. Međutim, domaće se vlasti ne slažu s podnositeljicom te smatraju da nije bio razloga za njezino čekanje ishoda postupka koji se odnosio na status njezina oca prije nego što je podnijela zahtjev vezan uz njezin osobni status i povezanu obiteljsku invalidninu unutar mjerodavnih rokova zastare. U skladu s time, domaće vlasti, uključujući Upravni sud, odbile su razmatrati osnovanost zahtjeva podnositeljice te su ga proglasile nedopuštenim jer je podnesen izvan roka zastare.
47. S tim u vezi, Sud prvo ponavlja da je prvenstveno na nacionalnim tijelima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Uloga Suda ograničena je na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja sukladni s Konvencijom (vidi, primjerice, predmet Tejedor García protiv Španjolske, 16. prosinca 1997., stavak 31., Izvješća 1997VIII i predmet Pérez de Rada Cavanilles protiv Španjolske, 28. listopada 1998., stavak 43., Izvješća 1998VIII).
48. Sud primjećuje da mjerodavno domaće pravno nije navelo uvjet pod kojim je ishod postupka koji se odnosi na priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida zakonski preduvjet za potraživanje statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i povezane obiteljske invalidnine. Iz prakse upravnih vlasti također slijedi da je status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i pravo na obiteljsku invalidninu pitanje koje treba ocijeniti neovisno o priznavanju statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida (vidi stavak 30. gore). Stoga podnositeljicu ništa nije sprječavalo da podnese zahtjev za priznavanjem statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i prava na povezanu obiteljsku invalidninu unutar mjerodavnog roka zastare što bi domaće vlasti obvezalo da ispitaju osnovanost njezina zahtjeva. Iz toga slijedi da joj nije bilo onemogućeno obraćanje vlastima nadležnima za odlučivanje u njezinome predmetu.
49. Glede tvrdnji podnositeljice da njezin zahtjev za priznavanjem statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i prava na invalidninu ne bi imao šanse za uspjeh prije konačne odluke o statusu njezina oca kao ratnog vojnog invalida, Sud ponavlja da se niti članak 6. niti bilo koja druga odredba Konvencije ne mogu tumačiti kao da jamče pravo na povoljan ishod privatnog pravnog djelovanja (vidi Popivčák protiv Slovačke, br. 13665/07, stavak 61., 6. prosinca 2011.). U svakom slučaju, čak i kad bi Sud prihvatio tvrdnju podnositeljice, ne može zanemariti činjenicu da, da je sama iskoristila priliku pokrenuti postupak vezan uz njezin status unutar mjerodavnog roka, to bi joj pružilo mogućnost prekida tog postupka do konačne odluke o statusu njezina pokojnog oca (vidi stavke 28.-30. gore). U svakom slučaju, da je bilo odstupajućih ili proizvoljnih zaključaka nadležnih upravnih tijela, podnositeljica bi te zaključke mogla osporavati pred višim stupnjevima domaćih vlasti.
50. Međutim, s obzirom da nije iskoristila priliku pokrenuti postupak za priznavanje njezina statusa člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja i prava na povezanu obiteljsku invalidninu unutar roka propisanog Zakonom o braniteljima, podnositeljica je spriječila da domaće vlasti ocijene osnovanost njezinog zahtjeva. Zbog toga je Sudu nemoguće nagađati koji bi bio pristup domaćih vlasti ili koja bi bila njihova odluka o osnovanosti zahtjeva podnositeljice da ga je podnijela na način propisan mjerodavnim domaćim pravom.
51. Sud stoga smatra da time što nije podnijela svoj zahtjev unutar dovoljno jasnih i predvidivih rokova zastare propisanih Zakonom o braniteljima (vidi stavak 44. gore), podnositeljica se dovela u situaciju u kojoj je riskirala proglašenje nastupa zastare za njezin zahtjev. Stoga nije moguće tvrditi da su sami rokovi zastare ili način na koji su u ovom predmetu primijenjeni umanjili samu bit prava podnositeljice na pristup sudu (vidi, mutatis mutandis, Baničević protiv Hrvatske (odluka), br. 44252/10, stavci 36.-37., 2. listopada 2012.).
52. U navedenim okolnostima, Sud utvrđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
53. Podnositeljica je također iznijela niz drugih prigovora pozivajući se na članke 6., 8. i 13. Konvencije te članak 1. Protokola br. 1. u vezi postupka pred domaćim vlastima. Posebice je prigovorila zbog manjka poštenosti i ishoda postupka pred nadležnim tijelima, posebice Ustavnim sudom; te nedostatku učinkovitog pravnog sredstva u tom pogledu; trajanju postupka pred upravnim tijelima i Upravnim sudom koji se odnosio na priznavanje statusa njezina oca kao ratnog vojnog invalida; i navodnoj povredi njezina prava na poštivanje njezina privatnog i obiteljskog života i zaštitu imovine.
54. Glede prigovora podnositeljice na temelju članaka 6. i 13. Konvencije, u vezi s manjkom poštenosti i ishodom postupka pred domaćim vlastima, Sud ističe da je podnositeljica učinkovito sudjelovala u postupku, da je imala mogućnosti iznijeti svoje tvrdnje koje su domaće vlasti uredno uzele u obzir te da ništa u odlukama domaćih vlasti ne pokazuje ikakvu proizvoljnost ili nepravičnost.
55. Posebice u pogledu prigovora o nedostatku pravičnosti postupka pred Ustavnim sudom, Sud primjećuje da podnositeljica u biti prigovara da Ustavni sud nije naveo dovoljno razloga za svoju odluku. Međutim, s obzirom na cjelokupni materijal koji posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ništa u tom pogledu ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede prava i sloboda iz Konvencije ili pripadajućih Protokola.
56. Iz toga slijedi da su prigovori podnositeljice očigledno neosnovani te ih treba odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.
57. Što se tiče prigovora podnositeljice na temelju članka 6. Konvencije o duljini trajanja upravnog postupka, Sud ističe da je podnositeljica koristila djelotvorno pravno sredstvo glede prigovora zbog duljine postupka (vidi V.K. protiv Hrvatske, br. 38380/08, stavak 71., 27. studenoga 2012.), te da je dana 30. rujna 2011. godine sudac pojedinac Vrhovnog suda utvrdio povredu njezina prava na suđenje u razumnom roku te joj dodijelio naknadu štete u iznosu od 10 500 HRK (vidi stavak 19. gore). Međutim, u mjeri u kojoj podnositeljica nije bila zadovoljna s iznosom naknade koja joj je dodijeljena zbog povrede njezina prava na suđenje u razumnom roku, Sud ističe da nije podnijela žalbu protiv te odluke Vijeću Vrhovnog vijeća (vidi V.K., citirano gore, stavak 70.). Iz toga slijedi da nije iscrpila sva dostupna domaća pravna sredstva glede prigovora zbog duljine upravnog postupka.
58. Sud stoga smatra da je prigovor podnositeljice treba odbaciti na temelju članka 35. stavaka 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstva.
59. Što se tiče prigovora podnositeljice na temelju članka 8. Konvencije, Sud ističe da je podnositeljica samo citirala tu odredbu Konvencije i ponovile svoje tvrdnje glede duljine trajanja i manjka pravičnostidomaćeg postupka.
60. Sud stoga smatra da je prigovor podnositeljice neutemeljen i kao takav očigledno neosnovan. Stoga ga treba odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a) i stavkom 4. Konvencije.
61. Što se tiče prigovora podnositeljice na temelju članka 1. Protokola br. 1, Sud ponavlja da iako država na temelju čl. 1. Protokola br. 1. nema obvezu izrade sustava socijalne skrbi i mirovine, ako država odluči usvojiti zakone kojima se osigurava isplata prava iz socijalne skrbi ili mirovina za te se zakone mora smatrati da stvaraju vlasnički interes koji spada u područje primjene članka 1. Protokola br. 1. za osobe koje ispunjavanju njegove uvjete (vidi, primjerice, Carson i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 42184/05, stavak 64., ECHR 2010). Za razliku od okolnosti predmeta prikazanog gore temeljem članka 6. stavka 1. (vidi stavke 44.-55. gore), Sud primjećuje da se podnositeljica nije prijavila za obiteljsku mirovinu unutar mjerodavnih rokova zastare za takav zahtjev na temelju mjerodavnog domaćeg prava. Stoga nije ispunila uvjete za dodjelu prava iz socijalne skrbi u pitanju te nije imala „imovine“ u smislu članka 1. Protokola br. 1. U skladu s time ne primjenjuju se jamstva iz te odredbe.
62. Iz toga slijedi da je ovaj prigovor ratione materiae nesukladan s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) te mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4.
IZ TIH RAZLOGA SUD
1. Utvrđuje, jednoglasno, da je prigovor koji se odnosi na nedostatak pristupa sudu dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;
2. Presuđuje, s pet glasova naspram dva, da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 11. lipnja 2015. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.
Søren Nielsen Elisabeth Steiner
Tajnik Predsjednica
U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika suda, izdvojeno mišljenje sudaca Hajiyev i Dedov nalaze se u prilogu ove presude.
E.S. S.N.
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDACA HAJIYEV I DEDOV
Žao nam je što ne možemo dijeliti zaključak većine da u ovom predmetu nije došlo do povrede Konvencije. Vladavina prava i pravna sigurnost nalažu da nacionalni zakoni trebaju biti predvidljivi i očekivani, posebice u situaciji nesigurnog pravnog statusa koji vlasti tek trebaju potvrditi.
Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji primijenjen je na pojedince za čiji je status bilo potvrđeno da spada unutar područja primjene Zakon te nije uzeo u obzir predmete u tijeku o priznavanju statusa ratnog vojnog invalida, poput predmeta oca podnositeljice. Ona stoga nije mogla podnijeti zahtjev za pravom iz socijalnom skrbi jer su gore navedeni status hrvatski sudovi priznali tek 2007. godine, nakon isteka roka za podnošenje njezina zahtjeva. Nacionalni su sudovi odbili procijeniti individualne okolnosti podnositeljice te je stoga došlo do povrede njezina pravo na pošteno suđenje. Njezino pravo iz domaćeg prava ostalo je isključivo teorijsko, a ne praktično i učinkovito kako to zahtijeva vladavina prava.
Ne možemo prihvatiti ideju većine da Zakon nije odredio pretpostavku na temelju koje je status ratnog vojnog invalida bio preduvjet za traženje statusa člana obitelji takvog (smrtno stradalog) branitelja te prava na mjerodavnu socijalnu skrb (vidi stavak 48. presude). Zakon je za cilj imao pružiti podršku obiteljima osoba koje su preminule od bolesti „dobivene u obrani suvereniteta Republike Hrvatske“ (vidi članak 3. Zakona). Upravo je ta karakterizacija bila predmet upravnog postupka vezanog uz status oca podnositeljice, kojeg su državne vlasti odbile priznati (vidi stavak 9. presude).
_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/
Prevela prevoditeljska agencija Alkemist
FIRST SECTION
CASE OF BANOVIĆ v. CROATIA
(Application no. 44284/10)
JUDGMENT
STRASBOURG
11 June 2015
FINAL
19/10/2015
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of Banović v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
Elisabeth Steiner, President,
Khanlar Hajiyev,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 19 May 2015,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 44284/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Maja Banović (“the applicant”), on 9 July 2010.
2. The applicant was represented by Ms T. Starčević and K. Mikuličić, lawyers practising in Rijeka. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.
3. The applicant alleged, in particular, that decisions of the domestic courts dismissing her application for recognition as the family member of a Homeland War veteran had deprived her of the right of access to a court.
4. On 6 July 2011 the application was communicated to the Government.
5. On 5 March 2014 the President of the First Section decided, under Rule 54 § 2 (c) of the Rules of Court, to invite the parties to submit further observations in respect of the issues concerning the applicant’s complaint.
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
6. The applicant was born in 1984 and lives in Čavle.
A. Administrative proceedings concerning the status of the applicant’s father
7. On 28 February 1997 the applicant’s father, G.B., applied to the Rijeka Office of the Department for Croatian Homeland War Veterans and their Family Members (Odjel hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Primorsko-goranske županije, područna jedinica Rijeka; hereinafter “the Rijeka Office”) for recognition of the status of a disabled war veteran, on the grounds that he had contracted tuberculosis and developed psychosis during his military service in 1995.
8. On 19 December 1997 G.B. died and the applicant took over the proceedings as his heir.
9. On 24 September 1998 the Rijeka Office dismissed the application. The relevant part of that decision reads as follows:
“The case file was resubmitted to the Medical Committee, which established the following:
- G.B ... served in the Homeland War ... from 9 October 1991 to 15 July 1992, from 15 July to 3 November 1992 and from 9 June to 19 July 1995;
- during military service he contracted tuberculosis;
- his mental health issues had been recognised much earlier;
- the Medical Committee is of the opinion that his tuberculosis and psychosis have not been caused by his military service.”
10. The applicant lodged an appeal against that decision. On 24 February 1999 the Ministry in charge of the Homeland War Veterans affairs (Ministarstvo hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata; later Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti; hereinafter: the “Ministry”) dismissed the applicant’s appeal holding that the proceedings should have been terminated as G.B. had meanwhile died.
11. The applicant challenged that decision before the Administrative Court (Upravni sud Republike Hrvatske).
12. On 19 July 2000 the Administrative Court accepted the applicant’s administrative action, quashed the decision of the Ministry and remitted the case.
13. On 21 June 2001 the Ministry allowed the applicant’s appeal, quashed the decision of the Rijeka Office (see paragraph 9 above) but declared G.B.’s application inadmissible. It held that such application could only be lodged after a claimant had been discharged from the army, which was not the case in G.B.’s case.
14. The applicant lodged an administrative action against that decision. On 26 January 2006 the Administrative Court quashed the decision of the Ministry and remitted the case. The relevant part of that judgment reads as follows:
“The administrative bodies’ decisions ... were rendered while the [old] Act on the Rights of Croatian Homeland War Veterans and their Family Members (Official Gazette nos. 108/96 and 23/01) was still in force.
In the meantime, since the action was lodged and before this judgment was rendered, a new Act on the Rights of Croatian Homeland War Veterans and their Family Members entered into force and was published in Official Gazette no. 174 of 10 December 2004.
Pursuant to section 158(2) of that Act, which entered into force on 1 January 2005, the proceedings instituted while the old legislation was still in force and in which the final decision has not yet been rendered should be decided under the new Act if more favourable for the Croatian Homeland War veteran.
In the present case, on 1 January 2005, the date the Act on the Rights of Croatian Homeland War Veterans and their Family Members entered into force, the disputed decision of the defendant body was not final. The court therefore finds that the defendant body must decide the application in accordance with section 158(2) ... It is a specific legislative provision which requires the impugned decision to be quashed ...
The defendant body shall decide, in the light of the provisions of the Act that govern the conditions and methods of recognition of disabled Croatian Homeland War veteran status, if more favourable for the claimant.”
15. On 20 May 2006 the Ministry allowed the applicant’s appeal, quashed the decision of the Rijeka Office (see paragraph 9 above) and remitted the case for re-examination. The relevant part of that decision reads as follows:
“This Ministry has reconsidered the case and found that the appeal is well-founded, albeit for different reasons.
Section 14 of the by-law on the Procedure before the Medical Committee for the Determination of Rights under the Act on the Rights of Croatian Homeland War Veterans and their Family Members provides that the First-Instance Medical Committee shall issue its opinion after examining the person [concerned] and the relevant medical and other documentation ...
As [G.B.] was not examined in person before the First-Instance Medical Committee and cannot be examined, the first-instance body shall, in the fresh set of proceedings, terminate the proceedings relying on section 54 of the Administrative Procedure Act.”
16. On 12 September 2006 the social services department of the Primorsko-Goranska County Office of State Administration (Ured državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Služba za društvene djelatnosti; hereinafter “the County Office”), which meanwhile became competent to examine the case, terminated the proceedings concerning G.B.’s recognition as a disabled war veteran on the grounds that due to his death, certain relevant facts could no longer be established.
17. The applicant appealed against that decision. On 21 April 2007 the Ministry allowed the applicant’s appeal and reversed the decision of the County Office. The relevant part of the decision reads as follows:
“III: The deceased G.B ... is hereby recognised as a fourth category disabled Homeland War [veteran], with 80% damage to his body ... on the grounds that he contracted tuberculosis while defending the sovereignty of the Republic of Croatia.
G.B. is entitled to:
1. Personal disability benefit
...
2. Supplementary benefit
...
IV. The application for recognition of Homeland War [veteran] status on the grounds of psychosis is hereby denied.
...
The case file was submitted to the competent Second-Instance Medical Committee on appeal which, in its opinion ... of 1 March 2007 established 80% permanent damage to the body ...”
18. This decision was served on the applicant in June 2007.
19. On 30 September 2011 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), in a single-judge formation, found a violation of the applicant’s right to a trial within reasonable time concerning the proceedings before the administrative authorities and the Administrative Court and awarded her compensation in the amount of 10,500 Croatian kunas (HRK). The applicant did not lodge further appeal against this decision before a panel of judges of the Supreme Court.
B. Administrative proceedings concerning the applicant’s social benefits request
20. On 2 July 2007 the applicant applied before the County Office for recognition as the family member of a fallen war veteran and family disability benefit.
21. On 4 July 2007 the County Office declared the applicant’s application inadmissible as lodged out of time. The relevant part of that decision reads as follows:
“Upon examining the case file it was established that the claimant lodged her application after the time-limit [set forth in] section 124 of the Act [on the Rights of Croatian Homeland War Veterans and their Family Members] had expired.
Section 124(2) of the Act [stipulates that] where a Homeland War veteran has, before the entry into force of the Act, died of illness directly caused by his defence of the sovereignty of the Republic of Croatia, applications for recognition of status and ... disability benefit must be lodged within 12 months of the date of entry into force of the Act.
The Act entered into force on 1 January 2005, which means that the deadline for lodging the application expired on 31 December 2005.”
22. The applicant appealed against that decision. On 20 December 2007 the Ministry dismissed the applicant’s appeal, endorsing the reasoning of the first-instance administrative body. The relevant part of that decision reads as follows:
“Upon appeal, and after examining the case file, it was established that the [first-instance] decision is valid and had a basis in law.
That is to say, after examining the evidence in the case file, it was established that the claimant lodged her application ... on 2 July 2007, arguing that her father died from TB, and from the death certificate it is clear that he died on 19 December 1997.
... section 124(2) of the Act stipulates that where a Homeland War veteran has, before the entry into force of the Act, died of illness directly caused by his defence of the sovereignty of the Republic of Croatia, applications for recognition of status and for disability benefit must be lodged within 12 months of the date of entry into force of the Act (that is to say, on 31 December 2005 at latest).
As the claimant lodged her request on 2 July 2007, that is to say after the (preclusive) statutory time-limit, which cannot be prolonged upon a party’s request or of [the administrative body’s] own motion, and the appeal reasons do not influence the reasoning in this case, the appeal is hereby dismissed.”
23. The applicant challenged that decision before the Administrative Court, arguing that the decisions of the administrative bodies had been unfair and overly formalistic, effectively depriving her of her right to disability benefit. Specifically, she argued that the final decision on her father’s status had only been rendered on 21 April 2007 and had been served on her on 15 June 2007. In her view, she was only able to lodge her request after 15 June 2007, as an earlier request would have been premature and ill-founded.
24. On 17 June 2009 the Administrative Court dismissed the applicant’s action, endorsing the reasoning of the administrative bodies. The relevant part of that judgment reads as follows:
“... the claimant lodged her application ... on 2 July 2007. Section 124(2) of the ... Act stipulates that where a Homeland War veteran has, before the entry into force of the Act, died of illness directly caused by his defence of the sovereignty of the Republic of Croatia, applications for recognition of status and for disability benefit must be lodged within 12 months of the date of entry into force of the Act. As the Act entered into force on 1 January 2005 the application could have been lodged by 31 December 2005. It was not disputed that the claimant lodged her application on 2 July 2007, that is to say after the expiry of the time-limit stipulated in section 124(2) of the Act, and therefore this Court finds that the decision of the defendant body was well-founded. The claimant’s allegations in her administrative action are therefore ill-founded and irrelevant.
In addition, it is noted that the claimant took over proceedings from her late father ... However, they were separate proceedings establishing the claimant’s late father’s status as a disabled Homeland War veteran, and not the proceedings establishing the status of a family member of a fallen Homeland War veteran and the right to family disability benefit ...”
25. The applicant further lodged a constitutional complaint before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) against that judgment. She reiterated her arguments from the administrative action, adding that the domestic authorities had spent ten years trying to establish her late father’s status, which could have only been used as the legal basis for her request after 15 June 2007. She also argued that her status was de facto recognised when she had been allowed to take over the proceedings after her late father, and that she was only lacking a declaratory recognition of her factual status.
26. On 3 December 2009 the Constitutional Court, endorsing the reasoning of the Administrative Court, declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible as manifestly ill-founded. This decision was served on the applicant on 12 January 2010.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE
A. Relevant domestic law
1. Act on the Rights of Croatian Homeland War Veterans and their Family Members
27. The relevant provisions of the Act on the Rights of Croatian Homeland War Veterans and their Family Members (Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji; Official Gazette nos. 174/2004, 92/2005, 2/2007 and 107/2007; hereinafter: the “Veterans Act”), which entered into force on 1 January 2005, read as follows:
Section 3
“(1) A fallen Homeland War veteran is a veteran who:
...
4. died of illness, deterioration of an illness, or illness contracted in his defence of the sovereignty of the Republic of Croatia, and no later than on 31 December 1997 ...”
Section 5
“...
(2) A [disabled war veteran] is a veteran with at least 20% of disability caused by illness, and the illness, deterioration of the illness or appearance of the illness is in the direct connection with the consequences of the participation in [the war].”
Section 75
“(1) Family disability benefit is a basic right derived from the death of a family member and all other rights are acquired on basis of that right, if not otherwise provided by this Act.
(2) Family members of a fallen Homeland War veteran are entitled to family disability benefit subject to the conditions and in the amounts laid down in this Act.”
Section 124
“(1) Where a Homeland War veteran has died of illness and the deterioration, cause [or existence of the illness] was as a direct consequence of the [veteran’s] defence of the sovereignty of the Republic of Croatia, applications for [family member] status and ... family disability benefit may be lodged within twelve months of the death of that [veteran].
(2) Where a Homeland War veteran has died of illness before the entry into force of this Act, and the deterioration, cause [or existence of the illness] was as a direct consequence of the [veteran’s] defence of the sovereignty of the Republic of Croatia, applications for [family member] ... status and ... family disability benefit may be lodged within twelve months of the entry into force of this Act ...”
Section 158
“...
(2) Proceedings instituted under the legislation that preceded the entry into force of this Act, in which no final decision has yet been given, shall be conducted in accordance with the provisions of this Act, if that is more favourable for the Croatian Homeland War veteran.”
2. Administrative Procedure Act
28. The relevant provision of the Administrative Procedure Act (Zakon o općem upravnom postupku, Official Gazette, nos. 53/1991 and 103/1996), in force until 31 December 2009, reads as follows:
Section 144
“(1) If the competent administrative body runs into an issue which has to be decided in order to finalise the proceedings, and the issue is in itself an independent legal unit within the competency of a court or another administrative body (preliminary issue), it can, subject to the conditions laid down in this Act, decide that issue or adjourn the proceedings until the competent body has made its decision. It is possible to appeal against the decision [zaključak] on adjournment, safe against such decision of the second-instance administrative body.”
B. Relevant domestic practice
29. The administrative case-law provided by the Government includes examples of adjournments under section 144 of the Administrative Procedure Act in the administrative proceedings concerning the entry of years of service into a person’s employment record; tourist tax; restitution; and cadastral entries.
30. The Government also referred to another case before the domestic administrative authorities concerning a claimant’s request for the reopening of the proceedings by which his late father’s status of a disabled war veteran was established, and for establishing his right to family disability benefit. In that case, the first-instance administrative body on 21 October 1999 ordered the claimant to submit further material relevant to the request for the reopening of the proceedings concerning his late father’s status, and stayed the proceedings for establishing the claimant’s right to family disability benefit. Upon the claimant’s use of further administrative remedies, on 3 June 2004 the Administrative Court, in the case no. Us-2377/2000-6, pointed out that, in any case, the administrative bodies were obliged to decide on the claimant’s request for the family disability benefit.
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION
31. The applicant complained that the manner in which the Veterans Act had been applied in the particular circumstances of her case had deprived her of the right of access to a court. She relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:
“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”
A. Admissibility
1. The parties’ arguments
32. The Government argued that the applicant had failed to comply with the six-month time-limit. In particular, they submitted that she had known or ought to have known that the deadline for lodging her application for recognition as the family member of a Homeland War veteran had passed on 1 January 2006. In the Government’s view, on that date the running of the six-month time-limit for lodging the application to the Court had been triggered and had consequently expired on 1 July 2006.
33. The applicant made no comment in this regard.
2. The Court’s assessment
34. The Court reiterates that the aim of the six-month time-limit under Article 35 § 1 is to promote legal certainty, by ensuring that cases raising issues under the Convention are dealt with in a reasonable time, and that past decisions are not continually open to challenge. It marks out the temporal limits of supervision carried out by the organs of the Convention and signals to both individuals and State authorities, the period beyond which such supervision is no longer possible (see, amongst other authorities, Walker v. the United Kingdom (dec.), no. 34979/97, ECHR 2000‑I).
35. As a rule, the six-month period runs from the date of the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. Where it is clear from the outset, however, that no effective remedy is available to the applicant, the period runs from the date of the acts or measures complained of, or from the date of knowledge of that act or its effect on or prejudice to the applicant (see Dennis and Others v. the United Kingdom (dec.), no. 76573/01, 2 July 2002). Article 35 § 1 cannot be interpreted in a manner which would require an applicant to seize the Court of his or her complaint before his or her position in connection with the matter has been finally settled at domestic level (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 and 16073/90, § 157, ECHR 2009).
36. In the present case, the Court notes that the applicant’s complaint to the Court relates to her alleged inability to have access to a court concerning her request for recognition as the family member of a fallen war veteran and family disability benefit. With regard to that complaint the applicant used all available domestic remedies, including a complaint before the Administrative Court and the Constitutional Court (see paragraphs 23 and 25 above) and her complaint was finally determined on 12 January 2010 when the decision of the Constitutional Court was served on her (see paragraph 26 above). It follows that the six-month time-limit is to be calculated from the decision of the Constitutional Court served on the applicant on 12 January 2010. As the application with the Court was lodged on 9 July 2010, the Government’s objection must be rejected.
37. The Court further notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The parties’ arguments
38. The applicant submitted that due to the manner in which the proceedings concerning her late father’s status had been conducted, she had been deprived of the ability to obtain recognition as the family member of a fallen war veteran and to obtain family disability benefit. In particular, she argued that it first had to be established whether her father had died of an illness caused by his service in the war. Only after that matter had eventually been resolved could she have applied for recognition of her status. According to the applicant, even if she had instituted the administrative proceedings before the expiry of the statutory time-limit, she would not have been able to ask the County Office for an adjournment, as the administrative bodies rendered such decisions of their own motion and relying on their discretionary prerogatives. The applicant further submitted that she would have suffered irreparable damage if her request had been dismissed on the grounds that her father was not a fallen war veteran. In the applicant’s view, such a decision would have become res iudicata and she would never have been able to lodge a fresh request. Lastly, she argued that her request submitted within the statutory time-limit would have lacked any prospects of success as it would have been pending before the same administrative body and the same medical committee that had been consistently denying her father’s status as a fallen war veteran.
39. The Government argued that the two sets of administrative proceedings in the present case had been separate and that there had been nothing to prevent the applicant from lodging her request before 1 January 2006. Moreover, she had had no reason to wait for her late father’s disability to be recognised before lodging a request for the status of a family member of a fallen war veteran and obtaining the related family disability benefit. In particular, the applicant’s late father’s status as a fallen war veteran could have been assessed only in the proceedings concerning the applicant’s status. Therefore, in such proceedings, there had been no reason to ask for the adjournment of the proceedings concerning the applicant’s father’s status of a disabled war veteran since the outcome of those proceedings had not been central for the applicant’s status. In any case, the applicant could have always brought her request within the statutory time-limit and asked for an adjournment of the proceedings.
2. The Court’s assessment
(a) General principles
40. The Court notes at the outset that the applicant’s complaint concerns restriction on her ability to institute proceedings with the competent domestic authorities for the determination of her status of a family member of a fallen war veteran and to obtain the associated family disability benefit. It therefore relates to a claim of a pecuniary nature bringing the civil limb of Article 6 of the Convention into play (see Marku v. Albania, no. 54710/12, § 38, 15 July 2014).
41. Article 6 § 1 of the Convention secures to everyone the right to have any claim relating to his or her civil rights and obligations brought before a court or tribunal (see, among many other authorities, Golder v. the United Kingdom, 21 January 1975, §§ 34 in fine and 35-36, Series A no. 18; Z. and Others v. the United Kingdom [GC], no. 29392/95, §§ 91‑93, ECHR 2001‑V; and Kreuz v. Poland, no. 28249/95, § 52, ECHR 2001‑VI).
42. The right of access to court is not, however, absolute. It may be subject to legitimate restrictions such as, inter alia, statutory limitation periods (see Golder, cited above, § 39;Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, 13 July 1995, §§ 62‑67, Series A no. 316-B; and Stubbings and Others v. the United Kingdom, 22 October 1996, §§ 51‑52, Reports of Judgments and Decisions 1996‑IV). Where the individual’s access is limited either by operation of law or in fact, the Court will examine whether the limitation imposed impaired the essence of the right and, in particular, whether it pursued a legitimate aim and whether there was a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see Ashingdane v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 57, Series A no. 93; Związek Nauczycielstwa Polskiego v. Poland, no. 42049/98, § 29, ECHR 2004‑IX; and Szwagrun-Baurycza v. Poland, no. 41187/02, § 49, 24 October 2006). If the restriction is compatible with these principles, no violation of Article 6 will arise (see Z and Others, cited above, §§ 92‑93).
43. In particular, the existence of a limitation period per se is not incompatible with the Convention. What the Court needs to ascertain in a given case is whether the nature of the time-limit in question and/or the manner in which it was applied are compatible with the Convention (see Vrbica v. Croatia, no. 32540/05, § 66, 1 April 2010). This means, in particular, that the Court must satisfy itself that the application of the statutory limitation periods could be regarded as foreseeable for the applicants, having regard to the relevant legislation and case-law and the particular circumstances of the case (see Osu v. Italy, no. 36534/97, § 35, 11 July 2002; Vrbica, cited above, § 72; and Majski v. Croatia (no. 2), no. 16924/08, § 69, 19 July 2011).
(b) Application of these principles to the present case
44. The Court observes that the applicant’s access to the administrative bodies by which she sought to establish her status of a family member of a fallen war veteran, after the death of her father, and to obtain the associated family disability benefit, was restricted by the operation of the statutory limitation period under section 124 of the Veterans Act. This provision, in particular, provided time-limits related to the time of death of the war veteran and the entry into force of the Act. Under paragraph 1 of that provision, where a war veteran has died of illness as a direct consequence of his or her participation in the war, applications for family member status and family disability benefit should be lodged within twelve months of the death of the veteran. Paragraph 2 of the same provision further provided that when the veteran has died of illness related to his or her participation in the war before the entry into force of the Veterans Act, applications for family member status and family disability benefit may be lodged within twelve months of the entry into force of that Act (see paragraph 27 above).
45. In the applicant’s case, her father died on 19 December 1997 (see paragraph 8 above) and the relevant Veterans Act entered into force on 1 January 2005 (see paragraph 27 above). The applicant brought her application with the domestic authorities for recognition of her status of a family member of a fallen war veteran and the related family disability benefit on 2 July 2007 (see paragraph 20 above), thus outside the above observed time-limits provided under the Veterans Act.
46. The reason relied upon by the applicant for failing to meet the statutory time-limits at issue was that her late father’s status of a disabled war veteran was only established by a final decision of the administrative authorities on 21 April 2007 (see paragraph 17 above), which was, according to the applicant, a matter which needed to be resolved before she could apply for recognition of her status of a family member of a fallen war veteran and the related family disability benefit. The domestic authorities, however, disagreed with the applicant, holding that there was no reason for her to await the outcome of the proceedings concerning her father’s status before lodging an application concerning her personal status and the related family benefits within the relevant statutory time-limits. Accordingly, the domestic authorities, including the Administrative Court, declined to consider the applicant’s request on the merits, declaring it inadmissible as lodged out of time.
47. In this connection, the Court firstly reiterates that it is in the first place for the national authorities, and notably the courts, to interpret and apply the domestic law. The Court’s role is confined to ascertaining whether the effects of such an interpretation are compatible with the Convention (see, for example, Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31, Reports 1997‑VIII, and Pérez de Rada Cavanilles v. Spain, 28 October 1998, § 43, Reports 1998‑VIII).
48. The Court observes that the relevant domestic law did not set out a requirement under which the outcome of proceedings concerning the recognition of the status of a disabled war veteran was a statutory precondition for claiming the status of a family member of a fallen war veteran and the related family disability benefit. It also follows from the practice of the administrative authorities that the status of a family member of a fallen war veteran and the related family disability benefit is a matter that has to be assessed irrespective of the recognition of the status of a disabled war veteran (see paragraph 30 above). There was therefore nothing preventing the applicant from lodging a request for recognition of the status of a family member of a fallen war veteran and the related family disability benefit within the relevant statutory time period, which would have obliged the domestic authorities to examine her request on the merits. It accordingly follows that she was not prevented from having recourse to the authorities competent to decide on her case.
49. As regards the applicant’s argument that her request for the recognition of her status of a family member of a fallen war veteran and the associated benefits would not have had a prospect of success before the final determination of her father’s status of a disabled war veteran, the Court reiterates that neither Article 6 nor any other provision of the Convention can be interpreted as guaranteeing the right to a successful outcome of a private action in law (see Popivčák v. Slovakia, no. 13665/07, § 61, 6 December 2011). In any case, even if the Court would accept the applicant’s argument, it cannot overlook the fact that if she availed herself of the opportunity to institute proceedings concerning her status within the relevant time-limit, it would have opened for the possibility for adjournment of those proceedings until the final determination of her late father’s status (see paragraphs 28-30 above). Certainly, had there been any divergent or arbitrary conclusions of the competent administrative bodies, it would have been open for the applicant to contest those findings before the higher domestic authorities.
50. However, by failing to avail herself of the opportunity to institute proceedings for recognition of her status of a family member of a fallen war veteran and related family disability benefit within the time-limits provided under the Veterans Act, the applicant prevented the domestic authorities from assessing her claim on the merits. This makes it impossible for the Court to speculate on what the approach of the domestic authorities would have been, or what their decision on the merits of the applicant’s request would have been had she lodged it as required under the relevant domestic law.
51. The Court thus finds that by failing to lodge her request within the sufficiently clear and foreseeable statutory limitation periods under the Veterans Act (see paragraph 44 above), the applicant placed herself in a situation in which she risked having her request declared time-barred. Therefore, it cannot be said that the statutory limitation periods themselves, or the manner in which they were applied in this case, impaired the very essence of the applicants’ right of access to court (see, mutatis mutandis, Baničević v. Croatia(dec.), no. 44252/10, §§ 36-37, 2 October 2012).
52. In the circumstances, the Court finds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.
II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION
53. The applicant also made a number of other complaints, relying on Articles 6, 8 and 13 of the Convention, and Article 1 of Protocol No.1, concerning the proceedings before the domestic authorities. She complained, in particular, about the lack of fairness and outcome of the proceedings before the competent bodies, particularly the Constitutional Court; and lack of an effective domestic remedy in that respect; length of proceedings before the administrative authorities and the Administrative Court concerning the recognition of her father’s status of a disabled war veteran; and alleged violation of her right to respect for her private and family life and the protection of property.
54. As regards the applicant’s complaint, under Articles 6 and 13 of the Convention, concerning the lack of fairness and outcome of the proceedings before the domestic authorities, the Court notes that the applicant participated effectively in the proceedings, that she was able to put forward all her arguments, which were duly taken into account by the domestic authorities, and that nothing in the decisions of the domestic authorities discloses any arbitrariness or unfairness.
55. With regard, in particular, to the complaint about the lack of fairness of the proceedings before the Constitutional Court, the Court observes that the applicant essentially complains that the Constitutional Court failed to provide sufficient reasons for its decision. However, in the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court finds that nothing in this respect discloses any appearance of a violation of the rights and freedoms set out in the Convention or its Protocols.
56. It follows that the applicant’s complaints are manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.
57. As regards the applicant’s complaint, under Article 6 of the Convention, about the length of the administrative proceedings, the Court notes that the applicant used the effective domestic length-of-proceedings remedy (see V.K. v. Croatia, no. 38380/08, § 71, 27 November 2012), and that on 30 September 2011 a single judge of the Supreme Court found a violation of her right to a trial within reasonable time and awarded her compensation in the amount of HRK 10,500 (see paragraph 19 above). However, in so far as the applicant was not satisfied with the amount of compensation she had been awarded for the finding of a violation of her right to a trial within reasonable time, the Court notes that she failed to lodge an appeal against this decision before a panel of judges of the Supreme Court (see V.K., cited above, § 70). It follows that she did not exhaust all available domestic remedies concerning her complaints about the length of the administrative proceedings.
58. The Court therefore finds that the applicant’s complaint must be rejected under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies.
59. With regard to the applicant’s complaints under Article 8 of the Convention, the Court notes that the applicant merely cited this provision of the Convention reiterating her arguments concerning the length and lack of fairness of the domestic proceedings.
60. The Court therefore finds the applicant’s complaint unsubstantiated and thus manifestly ill-founded. It must therefore be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.
61. As regards the applicant’s complaint under Article 1 of Protocol No. 1, the Court reiterates that although there is no obligation on a State under Article 1 of Protocol No. 1 to create a welfare or pension scheme, if a State did decide to enact legislation providing for payment of a welfare benefit or pension as of right, that legislation had to be regarded as generating a proprietary interest falling within the ambit of Article 1 of Protocol No. 1 for persons satisfying its requirements (see, for example, Carson and Others v. the United Kingdom [GC], no. 42184/05, § 64, ECHR 2010). Against the circumstances of the case outlined under Article 6 § 1 above (see paragraphs 44-52 above), the Court observes that the applicant failed to apply for the family disability benefit within the relevant statutory time-limits for such a claim under the relevant domestic law. She thereby failed to satisfy the requirements for granting the welfare benefit at issue and thus she had no “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1. Accordingly, the guarantees of that provision do not apply.
62. It follows that this complaint is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.
FOR THESE REASONS, THE COURT,
1. Declares, unanimously, the complaint concerning the lack of access to a court admissible and the remainder of the application inadmissible;
2. Holds, by five votes to two, that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.
Done in English, and notified in writing on 11 June 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren Nielsen Elisabeth Steiner
Registrar President
In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Hajiyev and Dedov is annexed to this judgment.
E.S.
S.N.
JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES HAJIYEV AND DEDOV
We regret that we cannot share the conclusion of the majority that there has been no violation of the Convention in the present case. The rule of law and legal certainty require that national law should be foreseeable and predictable, especially in a situation of uncertain legal status which is still to be confirmed by the authorities.
The Act on the Rights of Croatian Homeland War Veterans and their Family Members applied to individuals whose status was confirmed as falling within its scope and it did not take account of pending cases concerning recognition of the status of disabled war veteran, such as the case of the applicant’s father. She was therefore unable to apply for social benefit as the above status was recognised by the Croatian courts only in 2007, after the expiry of the time-limit for her application. The national courts refused to assess the applicant’s individual circumstances, so her right to a fair hearing was breached. Her right under domestic law remained purely theoretical, not practical and effective, as required by the rule of law.
We cannot accept the majority’s idea that the Act did not set out a requirement under which disabled veteran status was a precondition for claiming the status of family member of such (fallen) veterans and the relevant social benefit (see paragraph 48 of the judgment). The Act sought to support the families of those who died of illness “contracted in the defence of the sovereignty of the Republic of Croatia” (see section 3 of the Act). That characterisation was precisely the subject of the administrative proceedings concerning the status of the applicant’s father, which the State authorities had refused to recognise (see paragraph 9 of the judgment).
baza unakrsnih veza