Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
72152/13
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
06.09.2016
Članovi
2
2-1
6
6-1
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
6
6-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
2
2-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2-1) Efikasna istraga
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Pod uslovima predviđenim zakonom
Tematske ključne reči
ratni zločini
naknada štete žrtvama krivičnog dela
tužba za naknadu imovinske štete
VS deskriptori
1.16 Član 1. protokola 1 - zaštita imovine
1.16.5 Kompenzacija
1.6.12 Obezbeđenje prisustva i saslušanje svedoka
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatskih državljana, rodjenih 1973. godine, odnosno 1975. godine i žive u P.
Podnosioci su živeli sa svojim roditeljima u A. u Hrvatskoj. U avgustu 1991. godine prvi podnosilac je pristupio hrvatskoj vojsci i napustio dom, a u novembru 1991. godine druga podnositeljka se preselila u Nemačku. U drugoj polovini novembra1991. godine, Jugoslovenska narodna armija, zajedno sa srpskim paravojnim snagama, preuzela je kontrolu nad A., koji je tako postao deo „Srpske autonomne oblasti Krajine”. Dva nepoznata muškarca su 6. januara 1992. godine odvela roditelje podnosilaca, S.C. i P.C., iz njihovog doma u A. Opštinski službenici su 7. januara 1992. godine dovezli kamionom tela roditelja podnosilaca pred njihovu kuću. Pozvan je ujak podnosilaca, koji je opštinskim službenicima dao odeću za sahranu roditelja podnosilaca.

U ovom slučaju, sprovedena su dva istražna postupka, prvi koji su sprovele vlasti "Srpske autonomne oblasti Krajine", i drugi, koju su sprovele hrvatske vlasti, nakon što je ponovo uspostavljena vlast nad gradom A. Nakon završene istrage, postojala su dva osumnjičena, osoba X i osoba Y, u odnosu na koje su pokrenuti krivični postupci. Dana 16. marta 2006. godine, podnosioci su podneli tužbu Općinskom sudu, protiv države i sud je doneo presudu u korist podnosilaca. Medjutim, Županijski sud je preinačio pomenutu presudu, dana 3.12. 2009. godine, a to potvrdio i Vrhovni Sud Republike Hrvatske, obrazloživši svoju odluku time da ubistvo roditelja podnosilaca predstavlja ratnu štetu. Podnosioci su izjavili Ustavnu žalbu, koju je Ustavni sud odbio dana 9.maja 2013. godine.

Evropski Sud za ljudska prava, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, kao i svu sudsku praksu, utvrdjuje povredu Čl. 1. Protokola br. 1 Konvencije, povredu Čl. 6 stava 1. Konvencije i utvrdjuje da nije došlo do povrede Čl. 2 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

DRUGI ODJEL

PREDMET CINDRIĆ i BEŠLIĆ PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE

(Zahtjev br. 72152/13)

PRESUDA

STRASBOURG

6. rujna 2016. godine

U predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, Predsjednica,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, suci,
i Hasan Bakırcı, zamjenik tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 5. lipnja 2016. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

 

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 72152/13) protiv Republike Hrvatske što su ga 5. studenoga 2013. godine, dvoje hrvatskih državljana, g. Alojz Cindrić i gđa. Katarina Beščić („podnositelji zahtjeva”), podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).

2. Podnositelje zahtjeva zastupale su gđa. L. Kušan, odvjetnica iz Ivanić Grada, i gđa. Nataša Owens, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa. Š. Stažnik.

3. Podnositelji zahtjeva posebno su naveli da je došlo do povrede postupovnih obveza na temelju članaka 2. i 14. Konvencije; da, protivno članku 13. Konvencije, nisu imali u tom smislu na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo; da im je uskraćeno pravo na pristup sudu suprotno članku 6. stavku 1. Konvencije; te da im je također povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva, zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

4. Dana 16. prosinca 2013. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.

5. Predsjednik Vijeća prihvatio je zahtjev Vlade da se odredi tajnost predmeta (Pravilo 33. stavak 1. Poslovnika Suda).

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

6. Podnositelji zahtjeva rođeni su 1973. odnosno 1975. godine i žive u P.

A. Pozadina predmeta

7. Podnositelji zahtjeva živjeli su sa svojim roditeljima u A. u Hrvatskoj. U kolovozu 1991. godine prvi podnositelj zahtjeva je pristupio hrvatskoj vojsci i napustio dom, a u studenom 1991. godine druga podnositeljica zahtjeva otišla je živjeti u Njemačku.

8. U drugoj polovici studenog 1991. godine, Jugoslavenska narodna armija, zajedno sa srpskim paravojnim snagama, preuzela je kontrolu nad A., koji je tako postao dio „Srpske autonomne oblasti Krajine” (dalje u tekstu: „Krajina”).

9. Dva nepoznata muškarca su 6. siječnja 1992. godine odvela roditelje podnositelja zahtjeva, S.C. i P.C., iz njihovog doma u A. Općinski djelatnici su 7. siječnja 1992. godine dovezli kamionom tijela roditelja podnositelja zahtjeva pred njihovu kuću. Pozvan je ujak podnositelja zahtjeva, koji je općinskim djelatnicima dao odjeću za sprovod roditelja podnositelja zahtjeva.

B. Istraga koju su provele vlasti „Srpske autonomne oblasti Krajine”

10. Policija iz A. je 7. siječnja 1992. godine pretražila stan u A. koji je koristila osoba X. te pronašla automatsko oružje, pištolj i nekoliko metaka.

11. Policija iz A. je 7. siječnja 1992. godine ispitala policijske službenike R.B., M.S., D.J., V.K., M.T., D.K. i M.M. Osim R.B., svi su policijski službenici bili na dužnosti na kontrolnoj točki u ulici R. u A. od 19 sati 6. siječnja 1992. godine do 7 sati 7. siječnja 1992. godine.

12. R.B. je izjavio kako je 6. siječnja 1992. godine oko 19 sati policijski službenik X. zatražio dozvolu od njega, R.B., kao njegovog nadređenog, da mu se odobri kratak dopust. On, R.B., odobrio je zahtjev. R.B. ne zna kada se osoba X. vratila na dužnost u policijsku postaju, no vjeruje da ga je vidio između 23 sata i ponoći iste večeri.

13. M.S. je izjavio kako je oko 20 sati 6. siječnja 1992. godine vozilo prišlo kontrolnoj točki i da ga je D.J. zaustavio. U to je vrijeme on, M.S., bio u baraci. D.J. i D.K. su ušli i upitali ga da li mu je poznat policijski službenik s madežom na licu ili vozilo Volkswagen sa zadnjim znamenkama broja na registracijskoj tablici 44, no on im je odgovorio kako nije. Međutim, oko 22 sata istog dana zaustavio je vozilo Volkswagen sa zadnjim znamenkama broja na registracijskoj tablici 44. Vozilo je vozio policijski službenik X., kojeg je M.S. osobno poznavao, a D.J. i D.K. su potvrdili da se radi o istom vozilu koje je došlo iz suprotnog smjera oko 20 sati.

14. D.J. je izjavio kako je 6. siječnja 1992. godine oko 20:10 vozilo marke Volkswagen prišlo kontrolnoj točki i da ga je on zaustavio. Vozač je nosio uniformu civilne policije. Vozilo koje je stiglo iz suprotnog smjera odvratilo pozornost D.J.-u, pa ga je on zaustavio. U tom se trenutku motor Volkswagena odjednom upalio i vozilo je krenulo u smjeru K. D.K. mu je rekao da nije imao vremena u potpunosti pregledati vozilo, no da je vidio kako su vozač i suvozač nosili uniforme civilne policije. Također je vidio dvoje civila na stražnjem sjedalu – muškarca i ženu. D.K. je zabilježio registracijski broj tog vozila. Oko 23 sata istog dana policijski službenik M.S. zaustavio je vozilo koje je stiglo iz smjera K. i upitao druge policijske službenike na dužnosti radi li se o istom vozilu koje je zaustavljeno oko 20 sati, što je D.J. potvrdio. U vozilu su bili jedino vozač i suvozač. D.J. ih je upitao tko su bili ostali putnici i kamo su ih odveli. Vozač je rekao da su putnici bili S.C. i P.C. te da ih je ostavio u selu.

15. M.T. i D.K. potvrdili su prethodno opisane događaje.

16. Policija iz A. ispitala je 8. siječnja 1992. godine osobe X. i Y., dvojicu policijskih službenika. Obojica su priznali da su 6. siječnja 1992. godine odveli S.C. i P.C. u vozilu koje je pripadalo osobi X. Na samom kraju A. zaustavila ih je policija. Međutim, policiji je odvratilo pozornost drugo vozilo pa su se osobe X. i Y. brzo odvezli s tog mjesta. Odveli su S.C. i P.C. u selo J. Osoba X. je izjavila da su izvukli S.C. i P.C. iz vozila i krenuli pješke. On je nosio automatsko oružje i u jednom trenutku mu ga je S.C. pokušao oduzeti, nakon čega je nastao metež u kojem je oružje opalilo i ubilo S.C. Nakon toga je osoba Y. ustrijelila P.C. Osoba Y. je izjavila da je osoba X. ubila S.C. kad su stigli u J. i zatim prisilio njega, osobu Y., da ubije P.C.

17. Policija iz A. je 9. siječnja 1992. godine podnijela kaznenu prijavu protiv osoba X. i Y. javnom tužitelju B., navodeći da su 6. siječnja 1992. godine u 22:30 u J., selu blizu grada A., ubili S.C. i P.C. Najprije su odvezli žrtve u vozilu osobe X. do J. i zatim ih izvukli iz vozila. Osoba X. je potom ubila S.C. automatskim oružjem, a osoba Y. je ubila P.C. pištoljem.

18. Županijski sud u B. otvorio je 28. siječnja 1992. godine istragu u odnosu na osobe X. i Y. zbog sumnje na da su počinili ubojstvo protiv S.C. i P.C.

19. Istražni sudac Županijskog suda u B. je 13. travnja 1992. godine zatražio balističko izvješće.

C. Istraga koju su provele hrvatske vlasti

20. U kolovozu 1995. godine hrvatske vlasti su ponovo uspostavile kontrolu nad gradom A. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uspostavilo je 1996. godine Prijelaznu upravu Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem („UNTAES”). UNTAES-u je istekao mandat 15. siječnja 1998. godine te je započeo prijenos vlasti hrvatskim vlastima.

21. Policija je 16. travnja 1996. godine ispitala M.C., brata pokojnog S.C., koji je izjavio da su njegov brat i supruga njegovog brata ubijeni 6. siječnja 1992. godine. Policija „Srpske autonomne oblasti Krajine” predala mu je tijela i bilo mu je dozvoljeno da ih sahrani.

22. Policija u C. ispitala je 19. rujna 2000. godine M.M., koji je rekao da je 6. siječnja 1992. godine bio na dužnosti zajedno s M.B. na ulazu u selo J. Oko 21 sat on i M.M. hodali su prema rampi kod barake gdje je bilo okupljalište svih patrola te su čuli vozilo u pokretu, nakon čega je uslijedilo nekoliko hitaca iz vatrenog oružja, a zatim je vozilo ponovno pokrenuto. Kada su stigli do okupljališta, tamo su pronašli Lj.Č., D.J. i M.P., koji su im rekli da su „dvije budale upravo dovele dvoje ljudi u automobilu i ubile ih kraj ceste.” Nijedan od policijskih službenika na patroli nije se usudio otići do mjesta zločina. Uskoro su svi otišli svojim kućama. Ujutro 7. siječnja 1992. policija iz A. došla je do kuće M.M. i odvela ga u policijsku postaju u A., gdje ga je ispitala i rekla mu da su osoba X. i njegov prijatelj ubili S.C. i njegovu suprugu. On je bio čuo da se osoba X. preselila u Bosnu i Hercegovinu.

23. Policija je 21. rujna 2000. godine ispitala podnositelje zahtjeva, koji su od B.Ž., koji je živio sa svojim roditeljima tijekom predmetnog razdoblja, doznali da su osobe X. i Y. optuženi za ubojstvo roditelja podnositelja zahtjeva.

24. Istražni sudac Županijskog suda u C. je 4. siječnja 2001. godine zatražio istragu u odnosu na osobe X. i Y., koje nisu bile dostupne hrvatskim vlastima, zbog sumnje da su počinile ubojstvo protiv S.C. i P.C. Protiv osumnjičenika, koji su pobjegli, izdan je i međunarodni nalog za uhićenje.

D. Postupak izručenja u odnosu na osobu Y.

25. Ministarstvo unutarnjih poslova poslalo je 8. veljače 2002. godine upit Ministarstvu pravosuđa o tome hoće li se pokrenuti postupak izručenja osumnjičenika.

26. Interpol u Washingtonu obavijestio je 14. siječnja 2005. godine hrvatske vlasti da Ministarstvo domovinske sigurnosti u Clevelandu u Ohiju ima valjanu lokaciju osobe Y. Ministarstvo unutarnjih poslova obavijestilo je 19. siječnja 2005. godine Ministarstvo pravosuđa tražeći ih da pokrenu postupak izručenja osobe Y. Ministarstvo pravosuđa poslalo je 20. siječnja 2004. godine zahtjev Županijskom sudu u C. da dostavi odgovarajuće dokumente u svrhu traženja izručenja osobe Y. od strane vlasti Sjedinjenih Američkih Država. Svi dokazni materijali iz spisa predmeta prevedeni su na engleski jezik i 11. siječnja 2006. godine Ministarstvo pravosuđa poslalo je „zahtjev za privremenim uhićenjem [osobe Y.]” Ministarstvu pravosuđa SAD-a diplomatskim putem.

27. Ministarstvo vanjskih poslova obavijestilo je 10. siječnja 2007. godine Ministarstvo pravosuđa da je Ministarstvo pravosuđa SAD-a zatražilo neke dodatne dokumente. Županijski sud u C. dostavio je 10. svibnja 2007. godine tražene informacije i dokumente Ministarstvu pravosuđa.

28. Čini se kako su 12. i 13. veljače 2008. godine hrvatske i američke vlasti održale konzultacije u Zagrebu u vezi s izručenjem osobe Y.

29. Županijsko državno odvjetništvo u C. opet je 8. travnja 2008. godine zatražilo od Ministarstva pravosuđa da traži izručenje osobe Y. Ministarstvo pravosuđa poslalo je 17. lipnja 2008. godine dodatne dokumente Ministarstvu pravosuđa SAD-a u pogledu izručenja osobe Y.

30. U travnju 2009. godine Ministarstvo domovinske sigurnosti SAD-a zatražilo je od hrvatskog Ministarstva pravosuđa pravnu pomoć u vezi s kaznenom istragom protiv osobe Y. u SAD-u zbog optužbi za pokušaj ishođenja američkog državljanstva prijevarom te za prijevaru i zlouporabu viza, dozvola i drugih službenih dokumenata. Zatražili su sve dokumente vezane uz sva kaznena djela koja je osoba Y. mogla počiniti. Zahtjev je proslijeđen Državnom odvjetništvu 7. siječnja 2013. godine.

31. Državno odvjetništvo proslijedilo je 26. ožujka 2014. godine tražene dokumente, prevedene na engleski jezik, Ministarstvu domovinske sigurnosti SAD-a.

E. Postupak u odnosu na osobu X.

32. Ministarstvo pravosuđa dalo je suglasnost 2002. godine za izdavanje međunarodnog naloga za uhićenje u odnosu na osobu X.

33. Istražni sudac Županijskog suda u C. zatražio je 2. siječnja 2008. godine od nadležnog suda u Srbiji da sasluša osobu X. u vezi s ubojstvom S.C. i P.C. Srpske vlasti zatražile su 28. srpnja 2008. godine ovjereni prijevod tog zahtjeva i svih relevantnih dokumenata na srpski jezik.

34. Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske poslalo je 13. kolovoza 2008. godine dopis Ministarstvu pravosuđa Republike Srbije u smislu da, u skladu sa sporazumom između te dvije države, svaka država potpisnica ima pravo komunicirati na svom jeziku i slati dokumente na tom jeziku bez potrebe prijevoda.

35. Srpske vlasti saslušale su 18. veljače 2009. godine osobu X. On je izjavio kako je kazneni postupak protiv njega i osobe Y. zbog ubojstva S.C. i P.C. pokrenut 1992. pred Općinskim sudom u B. te da su oslobođeni optužbe. Također je porekao uključenost u ubojstvo S.C. i P.C. Njegova izjava je proslijeđena hrvatskim vlastima 3. ožujka 2009. godine.

F. Parnični postupak radi naknade štete

36. Podnositelj zahtjeva su 16. ožujka 2006. godine podnijeli građanskopravnu tužbu protiv države Općinskom sudu u C. radi naknade neimovinske štete u iznosu od 500.000 hrvatskih kuna (HRK) za svakog (oko 65.500 eura (EUR)) u vezi s ubojstvom njihovih roditelja. Pozvali su se na članke 1. i 2. Zakona o odgovornosti iz 2003.

37. Općinski sud u C. je 9. ožujka 2007. godine prihvatio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva i dosudio svakom 300.000 HRK (oko 40.000 EUR) utvrdivši kako je ubojstvo roditelja podnositelja zahtjeva bilo teroristički akt. Tu je presudu preinačio Županijski sud u C. 3. prosinca 2009. Podnositeljima zahtjeva također je bilo naloženo da državi isplate iznos od 52.500 HRK (oko 6.800 EUR) na ime parničnih troškova koji obuhvaćaju nagrade koje je zaračunalo Državno odvjetništvo radi zastupanja države. Relevantni dio te presude glasi kako slijedi:

„Tužitelji u prvostupanjskom postupku temelje svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete na odredbama Zakona o odgovornosti iz 2003... Potrebno je ukazati na članak 3. tog Zakona, kojim je propisano da obveza naknade štete postoji neovisno o tome da li je štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim. Međutim, uzimajući u obzir točno utvrđivanje činjenica od strane prvostupanjskog suda, koji je utvrdio da su se predmetni događaji odvili 7. siječnja 1992. u selu J., na tadašnjem okupiranom teritoriju Republike Hrvatske koji je u to vrijeme bio pod kontrolom nezakonitih formacija „Srpske Republike Krajine” te izvan kontrole Republike Hrvatske i njezinih zakonitih tijela, podnesak žalitelja da [ubojstvo roditelja tužitelja] ... predstavlja ratnu štetu je osnovan.

U članku 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete ... određeno je da se ratnom štetom smatra ona šteta koju je prouzrokovao neprijatelj ili nezakonite skupine ili zakonita tijela Republike Hrvatske, kao i suučesnici tih skupina i tijela, u slučaju kada je ta šteta nastala izravno ili neizravno u razdoblju određenom u članku 1. tog Zakona (od 15. kolovoza 1990. do okončanja neprijateljstava i ratnih operacija protiv Republike Hrvatske). Stoga, s obzirom na prirodu, mjesto i vrijeme predmetnih događaja (ubojstvo nedužnih civila na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata), treba zaključiti kako se dotični događaji trebaju pravno klasificirati kao ratna šteta i da žalitelj nije odgovoran za njih ili za na taj način nastalu štetu.

...”

38. Presudu je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske 19. lipnja 2012. godine. Sud je prihvatio zaključak Županijskog suda da ubojstvo roditelja podnositelja zahtjeva predstavlja ratnu štetu i dodao, u relevantnom dijelu, sljedeće:

„Iako djelo koje je dovelo do podnošenja tužbe tužitelja za naknadu štete pokazuje određene sličnosti s terorističkim aktom jer [oba] podrazumijevaju [čin nasilja], čin štete [u ovom slučaju] značajno se razlikuje od terorističkih akata po svojim svojstvima jer ne sadrži dodatne elemente i predstavlja ratnu štetu za koju tuženik nije odgovoran. To je zbog toga što šteta nije nastala na teritoriju pod de facto suverenošću Republike Hrvatske, već na teritoriju koje je u to vrijeme bilo okupirano, gdje tijela Republike Hrvatske nisu mogla zakonito djelovati; ove okolnosti isključuju inače objektivnu odgovornost tuženika. Nadalje, čin štete u ovom slučaju nije izvršen s jedinim ciljem teškog narušavanja javnog poretka (takav je cilj svojstvo terorističkog akta), nego je uključivao i uporabu sile, ubojstvo i progonstvo civilnog stanovništva na tom teritoriju s ciljem rušenja unutarnje sigurnosti i stabilnosti Republike Hrvatske i sprečavanja funkcioniranja njezinih zakonitih tijela.

...”

39. Podnositelji zahtjeva podnijeli su 1. veljače 2013. godine ustavnu tužbu. Naveli su, inter alia, da je u izvjesnom broju svojih prethodnih presuda Vrhovni sud Republike Hrvatske priznao pravo tužitelja na naknadu štete prouzrokovanu smrću za vrijeme Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj te su citirali sedam presuda koje je taj sud izrekao između 2006. i 2010. godine (vidjeti odlomak 52. dalje u tekstu). Ustavna tužba podnositelja zahtjeva odbijena je 9. svibnja 2013.

 

II. MJERODAVNO PRAVO I PRAKSA

A. Republika Hrvatska

1. Ustav Republike Hrvatske

40. Članak 21. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000 i 28/2001) glasi kako slijedi:

„Svako ljudsko biće ima pravo na život. ...”

2. Državno odvjetništvo

41. U Izvješću o radu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za 2012. godinu, podnesenom Saboru u rujnu 2013. godine navodi se da je u razdoblju između 1991. godine i 31. prosinca 2012. godine bilo prijavljeno 13.749 žrtava rata u Republici Hrvatskoj, od kojih je 5.979 ubijeno. Do podnošenja izvješća hrvatske vlasti otvorile su istrage protiv 3.436 navodnih počinitelja. 557 osoba proglašeno je krivima za kaznena djela povezana s ratnim sukobom.

(a) Sporazum o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida

42. Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske potpisali su 13. listopada 2006. godine gore navedeni Sporazum. Njime se pokriva suradnja u pogledu dokaza, informacija i dokumenata.

(b) Zakon o parničnom postupku

(i) Mjerodavne odredbe

43. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 4/1977, 36/1977 (ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11) glasi kako slijedi:

 

TROŠKOVI POSTUPKA

Članak 151.

„(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.”

Članak 154.

„(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

...”

Članak 155.

„(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.”

Članak 156. (1)

„Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.”

Članak 162.

„Kad državni odvjetnik sudjeluje u postupku kao stranka, on ima pravo na naknadu troškova prema odredbama ovog zakona, ali ne i pravo na nagradu.”

Članak 163.

„Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

(c) Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

44. Prema Tarifi o nagradama naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine br. 91/2004, 37/2005 i 59/2007), nagrada odvjetnika u parničnom predmetu izračunava se u odnosu na vrijednost predmeta spora (sporni iznos) za svaku radnju u postupku. Vrijednost predmeta spora načelno odgovara iznosu koji tužitelj traži u svom tužbenom zahtjevu.

(d) Pravilnik o visini nagrade odvjetniku određenom za branitelja po službenoj dužnosti

45. Pravilnik o visini nagrade odvjetniku određenom za branitelja po službenoj dužnosti (Narodne novine br. 101/2012) usvojilo je Ministarstvo pravosuđa, a odnosi se na nagradu odvjetniku koju nadoknađuje država. Pravilom 1. predviđeno je da odvjetnici koji brane tuženika u kaznenom postupku u okviru programa branitelja po službenoj dužnosti imaju pravo samo na 30 % svoje uobičajene nagrade.

(e) Zakon o obveznim odnosima

46. Mjerodavna odredba Zakona o obveznim odnosima (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/1978, 39/1985 i 57/1989 te Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, 73/1991, 3/1994 – „Zakon o obveznim odnosima”), prije njegove izmjene i dopune 1996. godine, glasi kako slijedi:

Članak 180.

„Odgovornost za gubitak prouzrokovan smrću ili tjelesnom ozljedom ili oštećenjem ili uništenjem tuđe imovine kao rezultat nasilja ili terorističkih akata..., jest na... tijelu čiji su službenici imali dužnost, prema važećim zakonima, spriječiti takav gubitak.”

(f) Izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz 1996. godine.

47. U mjerodavnom dijelu Izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz 1996. godine (Narodne novine br. 7/1996 od 26. siječnja 1996. godine – „Izmjene i dopune iz 1996. godine”), koji je stupio na snagu 3. veljače 1996. godine, predviđeno je kako slijedi:

Članak 1.

„U Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine”, br. 53/91, 73/91. i 3/94.) članak 180. briše se.

Članak 2.

„(1) Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima, prekidaju se.

(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.”

(g) Zakon o odgovornosti iz 2003.

(i) Mjerodavne odredbe

48. Mjerodavnim dijelovima Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (Narodne novine Republike Hrvatske br. 117/2003 od 23. srpnja 2003. godine – „Zakon o odgovornosti iz 2003. godine”), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, predviđeno kako slijedi:

Članak 1.

„(1) Ovim se Zakonom uređuje odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana ...

(2) U smislu ovoga Zakona terorističkim aktom smatra se osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.”

Članak 2.

„Za štetu iz članka 1. ovoga Zakona odgovara Republika Hrvatska na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja.”

Članak 3.

„Obveza naknade štete po ovom Zakonu postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim.”

Članak 7. (1)

„Oštećenik ima pravo samo na naknadu one štete koja je posljedica smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja.”

Članak 10.

„Sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, br. 7/96.) nastavit će se po odredbama ovoga Zakona.”

(ii) Sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske

49. U svojim presudama br. Rev-348/05-2 od 31. siječnja 2006. godine, Rev-356/07-2 od 18. travnja 2007. godine, Rev-1133/04-2 od 3. srpnja 2007. godine, Rev-130/08-2 od 10. prosinca 2008. godine i Rev-104/08-2 7. siječnja 2009. godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio je da je država odgovorna za štetu nastalu terorističkim aktima počinjenima za vrijeme rata u Republici Hrvatskoj. Odgovarajući dijelovi tih presuda glase kako slijedi.

Presuda br. Rev-348/05-2 od 31. siječnja 2006. godine:

„Utvrđeno je da su dana ... u mjestu G. G. smrtno stradali roditelji podnositelja... Toga dana (od 20:00 do 22:00 sata) nepoznate osobe su pucale iz vatrenog oružja i bacale eksplozivne naprave na veći broj kuća u tom mjestu tako da je nastala veća imovinska šteta, a roditelji tužitelja su smrtno stradali u ruševinama svoje kuće.

...

Opisani događaj (pucanje po kućama iz vatrenog oružja i ubacivanje eksplozivnih naprava u više kuća u selu od strane grupe nepoznatih osoba) predstavlja i po mišljenju ovog suda teroristički akt u smislu tih zakonskih odredaba. Za štetu koja nastane uslijed terorističkih akata odgovara Republika Hrvatska prema načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja (čl. 2. Zakona [o odgovornosti]), a ta obveza naknade štete postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim (čl. 3. Zakona [o odgovornosti]).”

Presuda br. Rev-356/07-2 od 18. travnja 2007. godine:

„Nesporno je da su... J.B. i M.F. oglašeni krivima što su ... ubacili protutenkovsku minu u kuću roditelja tužiteljice. Mina je eksplodirala te kod majke tužiteljice S. P. izazvala teške tjelesne ozljede od kojih je ista umrla, dok je otac tužiteljice također pretrpio teške ozljede, ali je ostao živ.

...

U konkretnom slučaju odgovornost države je objektivna – bez obzira na [ičiju] krivnju. Međutim, država ne odgovara zbog propusta sprečavanja štetne radnje, već po principima solidarnosti, pravičnosti i ravnomjernog snošenja javnog tereta (čl. 2. Zakona [o odgovornosti]).

Presuda br. Rev-130/08-2 od 10. prosinca 2008. godine:

„Budući da su i ratna šteta i šteta prouzrokovana terorističkim aktom posljedica nasilja, koje je jedan od ključnih elemenata (pa tako postoji osnovna sličnost u prirodi djela koje se svodi na nasilje), [na pitanje] je li specifični slučaj štete ratna šteta ili šteta prouzrokovana terorističkim aktom [treba odgovoriti] analizom djela nasilja u širem kontekstu okolnosti i događaja tijekom kojih je takvo djelo počinjeno; [odgovor] će posebno ovisiti o korištenim sredstvima, motivima, prouzročenoj šteti te vremenu i mjestu događaja.

...

Sudovi su utvrdili sljedeće činjenice:

- da je pokojni D.J. ... živio sam u obiteljskoj vikendici u V. ... da ... je bomba koju je nepoznata osoba bacila kroz prozor kuće ubila D.J. i da u to vrijeme nije bilo ratnih aktivnosti u području V. ...

S obzirom na prethodno navedene činjenice i način na koji je pokojnik ubijen, nižestupanjski sudovi pravilno su utvrdili da [ubojstvo D.J.] predstavlja teroristički akt s ciljem širenja straha i nesigurnosti građana ...”

Presuda br. Rev-104/08-2 od 7. siječnja 2009. godine:

„Nižestupanjski sudovi utvrdili su da je M.V., dok je radila u svom vrtu, ozlijedila naprava koja je postavljena ...”

S obzirom na okolnosti štete, zaključak nižestupanjskih sudova da je šteta uzrokovana terorističkim aktom je ispravan.”

B. Republika Srbija

1. Zakon o ratnim zločinima iz 2003. godine

50. Zakon o nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine iz 2003. godine, objavljen u Službenom glasniku Republike Srbije br. 67/2003, izmjene i dopune objavljene u Službenom glasniku br. 135/04, 61/2005, 101/2007 i 104/2009) stupio je na snagu 9. srpnja 2003. godine. Tužilaštvo za ratne zločine, Policijska jedinica za ratne zločine i Odeljenje za ratne zločine pri Višem sudu u Beogradu i Apelacioni sud u Beogradu uspostavljeni su prema tom Zakonu. Oni imaju nadležnost nad ozbiljnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava počinjenih bilo gdje na području bivše Jugoslavije, neovisno o državljanstvu žrtava ili počinitelja.

2. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima iz 2009. godine

51. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima iz 2009. godine (objavljen u Službenom glasniku Republike Srbije br. 20/2009) stupio je na snagu 27. ožujka 2009. godine. Prema članku 16. tog Zakona, srpski građani ne mogu biti izručeni. Zakonom je ukinuta odgovarajuća odredba Zakona o krivičnom postupku iz 2001. godine (objavljenog u Službenom glasniku Federativne Republike Jugoslavije br. 70/2001, izmjene i dopune objavljene u Službenom glasniku Federativne Republike Jugoslavije br. 68/2002 i Službenom glasniku Republike Srbije, br. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 49/2007, 20/2009 i 72/2009), koji je bio na snazi između 28. ožujka 2002. godine i 27. ožujka 2009. godine.

 

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

52. Podnositelji zahtjeva prigovorili su kako vlasti nisu poduzele primjerene i odgovarajuće korake kako bi istražile smrt njihovih roditelja i kako bi počinitelje priveli pravdi. Također su tvrdili da su njihovi roditelji ubijeni zato što su bili hrvatske etničke pripadnosti i da nacionalne vlasti nisu istražile tu okolnost. Podnositelji zahtjeva nadalje su prigovorili da na raspolaganju nisu imali učinkovito pravno sredstvo s obzirom na navodnu povredu članka 2. Konvencije. Pozvali su se na članke 2., 13. i 14. Konvencije. Sud će, kao stručnjak pravne karakterizacije činjenica predmeta, ispitati ovaj prigovor temeljem postupovnog aspekta članka 2. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1. Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. ...”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

53. Vlada tvrdi da podnositelji zahtjeva nisu poštovali rok od šest mjeseci jer su podnijeli svoj zahtjev Sudu gotovo dvadeset dvije godine nakon ubojstva njihovih roditelja i gotovo šesnaest godina nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku.

54. Nadalje, podnositelji zahtjeva nisu iscrpili sva odgovarajuća domaća pravna sredstva koja su im bila dostupna jer nisu podnijeli prigovor na ponašanje nijednog od državnih tijela, poput policije ili Državnog odvjetništva, niti su podnijeli kaznenu prijavu protiv osoba koje su provodile istragu. Što se tiče zaštite od nezakonitog ponašanja domaćih vlasti, Vlada je istaknula da su podnositelji zahtjeva mogli tražiti odštetu od države.

55. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da su ispunili sve uvjete koji se odnose na dopuštenost. S obzirom na pravilo o šest mjeseci, tvrde da je, u vrijeme kada su podnijeli zahtjev Sudu, istraga o ubojstvu njihovih roditelja još uvijek bila u tijeku, a vlasti su poduzimale mjere kako bi utvrdile odgovarajuće činjenice.

56. Što se tiče iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, smatraju da su državne vlasti, jednom kad su postale svjesne ubojstva roditelja podnositelja zahtjeva, imale obvezu provesti službenu i učinkovitu istragu.

2. Ocjena Suda

(c) Poštovanje pravila o šest mjeseci

57. U nizu predmeta vezanih uz dugotrajne istrage o smrti rođaka podnositelja zahtjeva Sud je razmatrao u kojem trenutku podnositelj zahtjeva može ili treba početi sumnjati u djelotvornost pravnog sredstva (vidjeti predmet Şükran Aydın i drugi protiv Turske (odl.), br. 46231/99, 26. svibnja 2005.; Elsanova protiv Rusije (odl.) br. 57952/00, 15. studenoga 2005.; Narin protiv Turske, br. 18907/02, odlomak 50., 15. prosinca 2009.; Grubić protiv Hrvatske (odl.), br. 56094/12, odlomci 30.-41., 9. lipnja 2015.; Žarković protiv Hrvatske (odl.), br. 75187/12, odlomci 24.-35., 9. lipnja 2015; Damjanović protiv Hrvatske (odl.), br. 5306/13, odlomci 23.- 34., 25. kolovoza 2015.; i Vuković i drugi protiv Hrvatske (odl.), br. 3430/13, odlomci 23.-34., 25. kolovoza 2015.). Sud je utvrdio da se, u slučajevima nasilne smrti, neučinkovitost istrage općenito može lakše primijetiti nego u slučaju nestalih osoba; nužnost žurnog postupanja može od podnositelja zahtjeva zahtijevati da takav predmet podnese Sudu u roku od nekoliko mjeseci ili najviše, ovisno o okolnostima, svega nekoliko godina nakon događaja (vidjeti Varnava i drugi Varnava i drugi protiv Turske [VV], br. 16064/90 i dr., odlomak 158., ECHR 2009.).

58. Kao što je vidljivo iz prethodno navedene sudske prakse, Sud se suzdržao od navođenja određenog razdoblja nakon kojeg se smatra da je istraga postala neučinkovita za potrebe procjene dana od kojeg počinje teći razdoblje od šest mjeseci (vidjeti Bogdanović protiv Hrvatske (odl.), br. 72254/11, odlomak 43., 18. ožujka 2014.). Određivanje činjenice je li podnositelj zahtjeva u zadanom predmetu poštovao kriterije dopuštenosti ovisit će o okolnostima predmeta i drugim čimbenicima, poput revnosti i interesa koje podnositelj zahtjeva pokazuje, kao i o uspjehu dotične istrage (vidjeti Narin, prethodno citirano, odlomak 43.).

59. Što se tiče ovog predmeta, Sud napominje da je istraga o smrti roditelja podnositelja zahtjeva koju provode hrvatske vlasti započela 1996. godine i još uvijek je u tijeku. U 2014. godini hrvatske vlasti još uvijek su vodile prepisku s vlastima Sjedinjenih Američkih Država s ciljem izručenja jednog od osumnjičenika Republici Hrvatskoj. Stoga se ne može reći da je rok od šest mjeseci istekao u nekom trenutku između 5. studenoga 1997. godine, kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku, i dana podnošenja ovog zahtjeva Sudu 5. studenoga 2013. godine. Iz toga slijedi da su podnositelji zahtjeva poštovali rok od šest mjeseci.

(b) Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

60. Sud je već odlučivao o istim prigovorima vezanim uz iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava (vidjeti predmet Jelić protiv Hrvatske, br. 57856/11, odlomci 59.-67., 12. lipnja 2014.). Sud ne vidi razlog da u ovom predmetu odstupi od tog stajališta.

61. Slijedi da se Vladin prigovor mora odbiti.

(c) Zaključak o dopuštenosti

62. Sud nalazi da prigovor na temelju postupovnog aspekta članka 2. Konvencije nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

63. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da je istraga o smrti njihovih roditelja bila neučinkovita. Posebno su ukazali na kašnjenja između 1996. i 2000. godine te ponovno između svibnja 2001. i siječnja 2004. godine. Nadalje, hrvatske vlasti nisu poduzele učinkovite mjere za izručenje osobe Y., osumnjičenika, iz Sjedinjenih Američkih Država u Republiku Hrvatsku.

64. Vlada tvrdi da su domaća tijela poštovala postupovne obveze na temelju članka 2. Konvencije. Roditelji podnositelja zahtjeva ubijeni su na teritoriju izvan kontrole hrvatskih vlasti. Jednom kad su te vlasti povratile kontrolu nad tim teritorijem, pokrenuta je istraga o ubojstvu roditelja podnositelja zahtjeva. Međutim, dokazi koje su prikupile vlasti „Srpske autonomne oblasti Krajine” bile su rezultat policijskih istraga koje, po hrvatskom zakonu, ne mogu predstavljati valjane dokaze u kaznenim postupcima u Republici Hrvatskoj. Hrvatske vlasti poduzele su sve dostupne mjere kako bi utvrdile identitet počinitelja. Međutim, dvojica osumnjičenika, osobe X. i Y., bili su nedostupni hrvatskim vlastima.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

65. Sud ponavlja da je članak 2. jedan od temeljnih odredaba Konvencije. U njemu su sadržane osnovne vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta zaštite pojedinačnih ljudskih bića zahtijevaju da se članak 2. tumači i primjenjuje tako da njegove zaštitne mjere budu praktične i učinkovite (vidjeti, među mnoštvom drugih izvora, predmet Anguelova protiv Bugarske, br. 38361/97, odlomak 109., ECHR 2002-IV).

66. Obveza zaštite prava na život iz članka 2. Konvencije, u vezi s općom obvezom države iz članka 1. Konvencije da „osigura svakoj osobi pod [svojom] jurisdikcijom prava i slobode određene Konvencijom”, također podrazumijeva da treba postojati neki oblik djelotvorne službene istrage kada su pojedinci ubijeni primjenom sile (vidjeti predmet Armani Da Silva protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 5878/08, odlomak 230., 30. ožujka 2016.).

67. Država stoga mora osigurati, svim sredstvima koja su joj na raspolaganju – pravnima ili drugima – da se zakonodavni i administrativni okvir uspostavljen radi zaštite prava na život pravilno provodi, a da se sva kršenja tog prava suzbijaju i kažnjavaju (vidjeti predmet Armani Da Silva, prethodno citiran, odlomak 230.).

68. Kako bi bila „učinkovita”, kako se taj izraz treba tumačiti u kontekstu članka 2. Konvencije, istraga najprije mora biti prikladna. To znači da mora biti sposobna dovesti do utvrđivanja činjenica, zaključka je li uporabljena sila bila opravdana ili ne u tim okolnostima te do utvrđivanja identiteta i – ako je to primjereno – kažnjavanja odgovornih. To nije obveza rezultata, već sredstava. Vlasti moraju poduzeti sve razumne korake koje mogu kako bi pribavile dokaze o incidentu, uključujući, inter alia, svjedočenja očevidaca, forenzičke dokaze i, ako je to primjenjivo, autopsiju koja dovodi do potpune i točne evidencije ozljede i objektivne analize kliničkih nalaza, uključujući uzroka smrti. Nadalje, tamo gdje je službenik države koristio silu, istraga također mora biti učinkovita u smislu da je sposobna dovesti do utvrđivanja je li uporabljena sila bila opravdana ili ne u tim okolnostima. Svaki nedostatak istrage koji umanjuje mogućnost utvrđivanja uzroka smrti ili odgovorne osobe riskira neispunjavanje te norme (vidjeti predmet Armani Da Silva, prethodno citiran, odlomak 233.).

69. Zaključci istrage posebno se moraju temeljiti na iscrpnoj, objektivnoj i nepristranoj analizi svih odgovarajućih elemenata. Propust u slijeđenju očitog pravca istrage u znatnoj mjeri potkopava sposobnost istrage da utvrdi činjenice slučaja i da utvrdi identitet odgovornih. Unatoč tome, priroda i stupanj ispitivanja koji udovoljavaju najnižem pragu učinkovitosti istrage ovise o okolnostima pojedinog slučaja. Priroda i stupanj ispitivanja moraju se procijeniti na temelju svih relevantnih činjenica i s obzirom na praktičnu stvarnost istrage kao posla. U slučaju kada je sumnjiva smrt uzrokovana djelovanjem službenika Države, odgovarajuće domaće vlasti moraju primijeniti posebno strogo ispitivanje u istrazi koja slijedi (vidjeti predmet Armani Da Silva, prethodno citiran, odlomak 234.).

70. Zahtjev žurnosti i razumne učinkovitosti podrazumijeva se u ovome kontekstu (vidjeti predmete Yaşa protiv Turske, 2. rujna 1998., odlomci 102.-104., Izvješća 1998-VI; i Mahmut Kaya protiv Turske, br. 22535/93, odlomci 106.-107., ECHR 2003-III). Mora se prihvatiti da mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredak u istrazi u određenoj situaciji. Međutim, brz odgovor vlasti u istrazi koja se odnosi na uporabu smrtonosne sile općenito se može smatrati presudnim za održavanje javnog povjerenja u vladavinu prava i za sprečavanje pojavljivanja povezivanja s nezakonitim djelima ili tolerancije istih (vidjeti predmet Armani Da Silva, prethodno citiran, odlomak 237.).

71. Iz prethodnog se ne može zaključiti da članak 2. može sadržavati pravo na kazneni progon ili osudu za kazneno djelo trećih strana ili apsolutnu obvezu da svako kazneno gonjenje završi osudom ili zapravo nekom određenom presudom. Uistinu, Sud će se u znatnoj mjeri prikloniti nacionalnim sudovima u pogledu izbora prikladne kazne za ubojstvo koje počine službenici države. Unatoč tome, još uvijek mora provoditi određene ovlasti revizije i intervencije u slučajevima očitog nesrazmjera između ozbiljnosti djela i izrečene kazne (vidjeti predmet Armani Da Silva, prethodno citiran, odlomak 238.).

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

72. Budući da ne postoje naznake da istraga smrti srodnika podnositelja zahtjeva nije bila neovisna, Sud će se razmotriti pitanje njezine adekvatnosti.

73. Sud prije svega primjećuje da su se događaji o kojima je riječ odvili u siječnju 1992. godine na teritoriju koji u to vrijeme nije bio pod kontrolom hrvatskih vlasti. Kada su 1995. godine hrvatske vlasti povratile kontrolu nad gradom A. i okolnim područjem, gdje su se događaji o kojima je riječ zbili, dvojica osumnjičenika čiji su identitet utvrdile vlasti „Srpske autonomne oblasti Krajine” pobjegli su iz Republike Hrvatske i postali nedostupni hrvatskim vlastima. Međutim, Sud može razmatrati samo činjenice koje su se dogodile nakon 5. studenoga 1997. godine, kada je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju.

74. Sud nadalje primjećuje da su hrvatske vlasti slijedile dostupne tragove u predmetnom slučaju i to slanjem upita službenim tijelima, kao i ažuriranjem izjava svjedoka i srodnika pokojnika i istraživanjem u najvećoj mogućoj mjeri potencijalnih osumnjičenika koje su svjedoci spomenuli (vidjeti prethodne odlomke 21.-24.). Jedan od dvojice osumnjičenika, osoba X., živi u Republici Srbiji i postao je državljanin Republike Srbije; te kao takav ne može biti izručen (vidjeti prethodni odlomak 54.), no Republika Hrvatska za to ne može biti odgovorna (vidjeti predmet Nježić i Štimac protiv Hrvatske, br. 29823/13, odlomak 68., 9. travnja 2015.). Hrvatske vlasti zatražile su od srpskih vlasti da saslušaju osobu X. (vidjeti prethodne odlomke 33.-35.). Sud također smatra da nije potrebno razmatrati je li Republika Hrvatska imala obvezu na temelju Konvencije zahtijevati više od tijela Republike Srbije s obzirom na to da su podnositelji zahtjeva sami mogli prijaviti slučaj Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, koje ima nadležnost nad teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava počinjenima bilo gdje na području bivše Jugoslavije (vidjeti prethodni odlomak 53.). Nadalje, podnositelji zahtjeva slobodni su podnijeti zahtjev protiv Republike Srbije ako smatraju da je Republika Srbija prekršila njihova prava na temelju Konvencije (usporediti predmete Palić protiv Bosne i Hercegovine, br. 4704/04, odlomak 65., 15. veljače 2011.; i Nježić i Štimac, prethodno citiran, odlomak 68.).

75. Što se tiče drugog od dvojice osumnjičenika, osobe Y., Sud primjećuje da on živi u Sjedinjenim Američkim Državama i da su hrvatske vlasti protiv njega izdale međunarodni nalog za uhićenje. Hrvatske vlasti poduzimale su prikladne korake i vodile prepisku s tijelima američkih vlasti s ciljem njegovog izručenja Republici Hrvatskoj (vidjeti prethodne odlomke 25.-31.).

76. Po svemu sudeći, glavni prigovor podnositelja zahtjeva jest taj da istraga nije dovela ni do jednoga kaznenoga gonjenja. Sud razumije da je za podnositelje zahtjeva zasigurno frustrirajuća činjenica da su potencijalni osumnjičenici imenovani, no ne i kazneno gonjeni. Međutim, članak 2. ne može se tumačiti na način da uvodi zahtjev da vlasti pokrenu kazneni progon u svakom slučaju jer je postupovna obveza na temelju tog članka obveza sredstava, a ne rezultata (vidjeti prethodni odlomak 68.).

77. Sud nadalje primjećuje da je Republika Hrvatska proglasila nezavisnost 8. listopada 1991. godine i da su sve vojne operacije okončane u kolovozu 1995. godine. U siječnju 1998. godine prestao je mandat UNTAES-a i počeo je miran prijenos vlasti na hrvatske vlasti (vidjeti prethodni odlomak 20.).

78. Sud prihvaća da se sve prepreke u istrazi ubojstava tijekom rata i poslijeratne obnove, kao i svako kašnjenje u istrazi (vidjeti prethodni odlomak 66.), mogu pripisati cjelokupnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, novoj nezavisnoj poslijeratnoj državi kojoj je trebalo vremena da organizira državna tijela i da njezini službenici steknu iskustvo (usporediti predmet Palić, prethodno citiran, odlomak 70.).

79. Što se tiče zahtjeva žurnosti, Sud priznaje da je istragu u ovom predmetu otežavala činjenica da su osumnjičeni za zločin koji je predmet ovog zahtjeva pripadnici srpskih paravojnih snaga koji su pobjegli iz Republike Hrvatske u kolovozu 1997. godine te nisu dostupni hrvatskim vlastima jer jedan od njih živi u Republici Srbiji kao državljanin Republike Srbije, a drugi živi u Sjedinjenim Američkim Državama.

80. Sud nalazi da, uzimajući u obzir posebne okolnosti koje su prevladavale u Republici Hrvatskoj u poslijeratnom razdoblju i velik broj predmeta koji se odnose na ratne zločine koji se rješavaju pred lokalnim sudovima (vidjeti prethodni odlomak 41.), kao i sve mjere koje su domaće vlasti poduzele u ovom predmetu, razina istrage nije bila ispod najniže norme koju zahtijeva članak 2. (usporediti predmete Palić, prethodno citiran, odlomak 71.; Gürtekin i drugi protiv Cipra (odl.), br. 60441/13 i dr., odlomak 32., 11. ožujka 2014.; Mujkanović i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 47063/08 i dr., odlomak 42., 3. lipnja 2014.; Fazlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 66758/09 i dr., odlomak 40., 3. lipnja 2014.; te Šeremet protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 29620/05, odlomak 38., 8. srpnja 2014.). Iz navedenog slijedi da nije došlo do povrede te odredbe.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU

81. Podnositelji zahtjeva nadalje su prigovorili da iznos koji su morali platiti državi predstavlja povredu njihovog prava na mirno uživanje svojeg vlasništva. Pozvali su se na članak 1. Protokola br. 1. koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A. Dopuštenost

82. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da prigovor nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

83. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da je odlukom koju su donijeli domaći sudovi, a prema kojoj moraju platiti troškove zastupanja države u parničnom postupku u kojoj su tražili odštetu u vezi s ubojstvom njihovih roditelja, povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje njihovog vlasništva. Podnositelji zahtjeva iznijeli su sljedeće tvrdnje u prilog svojem prigovoru.

84. Podnositelji zahtjeva tvrde da je primjena pravila, koje podrazumijeva da gubitnik mora platiti troškove zastupanja suprotne strane, dovela, u posebnim okolnostima njihovog predmeta, do prekomjernog pojedinačnog tereta za njih. Navode da način na koji je to pravilo bilo primijenjeno u njihovom slučaju nije bio razmjeran legitimnom cilju kojem se teži. Iako priznaju legitimni cilj koji je u pozadini pravila da „gubitnik plaća”, podnositelji zahtjeva navode da je njihov tužbeni zahtjev bio u skladu sa sudskom praksom u vrijeme kad su ga podnijeli pa se stoga nije mogao smatrati neosnovanim.

85. Podnositelji zahtjeva nadalje navode da su pokrenuli predmetni parnični postupak u vezi s ubojstvom njihovih roditelja. U to je vrijeme Vrhovni sud Republike Hrvatske već bio prihvatio nekoliko takvih tužbenih zahtjeva. Taj je pristup slijedio prvostupanjski sud, koji je prihvatio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva. Tek su kasnije nacionalni sudovi razvili stav da, u slučajevima kada su pojedinci bili ubijeni na okupiranim teritorijima, država nije odgovorna za štetu jer se takva ubojstva trebaju smatrati ratnom štetom.

86. Zbog rizika od toga da će morati snositi troškove zastupanja države u parničnom postupku strane općenito oklijevaju u pokretanju parničnih postupaka protiv države, posebno u vezi s pitanjima kada ne postoji ustaljena praksa domaćih sudova ili kada je došlo do promjene u donedavnoj praksi.

87. Podnositelji zahtjeva također navode da je suprotna strana u dotičnom postupku država, koju zastupa Državno odvjetništvo. Nije bilo pošteno procijeniti troškove zastupanja države na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer Državno odvjetništvo nije u istom položaju kao odvjetnici. Za razliku od državnih tijela, odvjetnici moraju platiti porez na dohodak i druge troškove, dok se Državno odvjetništvo financira iz državnog proračuna.

88. Nadalje navode da hrvatski pravni sustav priznaje situacije u kojima je potrebno sniziti iznos nagrada u javnom interesu. Stoga, kada je odvjetničke nagrade trebalo nadoknaditi iz državnog proračuna (kao što je bio slučaj kada su zastupali optuženog u određenim kaznenim postupcima), imali su pravo tek na 30 % svoje uobičajene nagrade.

89. Iznos od 52.500 HRK troškova koji je trebalo nadoknaditi državi bio je prevelik teret za podnositelje zahtjeva, posebno s obzirom na činjenicu da je najviši iznos naknade za neimovinsku štetu koju su nacionalni sudovi dosudili u vezi sa smrću bliskog srodnika 220.000 HRK. Nadalje, mjesečni dohodak kućanstva prvog podnositelja zahtjeva, koji uključuje podnositelja zahtjeva, njegovu suprugu i dvoje djece, iznosio je 12.600 HRK, a mjesečni dohodak kućanstva druge podnositeljice zahtjeva, koji uključuje podnositeljicu zahtjeva, njezinog supruga i troje djece, iznosio je 5.200 HRK. Stoga bi iznos koji podnositelji zahtjeva trebaju platiti imao značajan utjecaj na njihovo financijsko stanje.

90. Vlada tvrdi da su podnositelji zahtjeva izgubili građanskopravnu parnicu protiv države pa je stoga odlučeno da moraju nadoknaditi troškove zastupanja države u tom postupku, sve u skladu s odgovarajućim pravilima parničnog postupka. Iznos tih troškova procijenjen je na temelju vrijednosti tužbenog zahtjeva koji su podnijeli podnositelji zahtjeva.

2. Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njihovog vlasništva

91. Sud ponavlja da članak 1. Protokola br. 1, kojim se jamči pravo na zaštitu vlasništva, sadrži tri različita pravila: „prvo pravilo, utvrđeno u prvoj rečenici prvog stavka, općenite je prirode i njime se određuje načelo mirnog uživanja vlasništva; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, obuhvaća lišenje vlasništva i čini ga podložnim određenim uvjetima; treće pravilo iz drugog stavka dopušta državama članicama, između ostalog, kontroliranje korištenja vlasništva u skladu s općim interesom. Međutim, ta tri pravila nisu ’različita’ u smislu da nisu povezana. Drugo i treće pravilo odnose se na posebne slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva te se stoga treba tumačiti s obzirom na opća načela utvrđena u prvom pravilu” (vidjeti predmet Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala [VV], br. 73049/01, odlomak 62., ECHR 2007-I).

92. Sud primjećuje da se prigovor podnositelja zahtjeva u ovom predmetu odnosi na nalog za podmirenje troškova prema kojem su obvezni isplatiti troškove zastupanja države u državni proračun. Sud stoga smatra da nalog za podmirenje tih troškova na svim razinama nadležnosti predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njihovog vlasništva. Budući da troškovi zastupanja države nisu troškovi povezani sa samim pravosudnim sustavom, nadoknada tih troškova nije doprinos u smislu drugog stavka članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti predmete X. i Y. protiv Austrije, br. 7909/74, odluka Komisije od 12. listopada 1978., Odluke i izvješća (DR) 15, str. 160., 163. i 164.; i Aires protiv Portugala, br. 21775/93, odluka Komisije od 25. svibnja 1995., DR 81, str. 48.). Sud će razmotriti slučaj s obzirom na opće pravilo na temelju prve rečenice prvog stavka članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti predmet Hoare protiv Ujedinjene Kraljevine (odl.), br. 16261/08, odlomak 59., 12. travnja 2011.).

(b) Je li miješanje bilo propisano zakonom

93. Sud ponavlja da je prvi i najvažniji uvjet članka 1. Protokola br. 1 taj da bilo kakvo miješanje javne vlasti u mirno uživanje nečijeg vlasništva treba biti zakonito (vidjeti predmet Iatridis protiv Grčke [VV], br. 31107/96, odlomak 58., ECHR 1999-II). Sud primjećuje da podnositelji zahtjeva nisu pobijali zakonitost odluka nacionalnih sudova prema kojima moraju nadoknaditi troškove zastupanja države. Sud ne vidi nikakav razlog da presudi drugačije jer su te odluke temeljene na članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku.

(c) Je li miješanje težilo legitimnom cilju

94. Svako miješanje u pravo vlasništva, bez obzira na pravilo pod koje potpada, može se opravdati jedino ako služi legitimnom javnom (ili općem) interesu. Sud ponavlja da su, zbog njihovog izravnog poznavanja društva i njegovih potreba, nacionalne vlasti načelno u boljem položaju od bilo kojeg međunarodnog suca da odluče što je „u javnom interesu”. U okviru sustava zaštite uspostavljenim Konvencijom, na nacionalnim tijelima je stoga da izvrše preliminarnu procjenu postojanja problema od javnog interesa koji opravdava mjere kojima se upliće u mirno uživanje vlasništva (vidi predmete Elia S.r.l. protiv Italije, br. 37710/97, odlomak 77., ECHR 2002- IX, i Terazzi S.r.l. protiv Italije, br. 27265/95/97, odlomak 85., 17. listopada 2002.).

95. Sud primjećuje da članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku obuhvaća pravilo da „gubitnik plaća”, prema kojem neuspješna strana mora platiti troškove uspješne strane. Nadalje, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te se nagrade u parničnim postupcima načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora (vidi prethodne odlomke 43. i 44.).

96. Sud primjećuje da se načelo na kojem počiva pravilo da „gubitnik plaća” sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Sud stoga smatra da ova pravila kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova općenito teže legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih. Sud je stoga mišljenja da se pravilo da „gubitnik plaća” samo po sebi ne može smatrati protivnim članku 1. Protokol br. 1 (vidjeti predmete Hoare, prethodno citiran, odlomak 59.; i Klauz protiv Hrvatske, br. 28963/10, odlomci 82. i 84., 18. srpnja 2013.). Ovakvo stajalište ne mijenja činjenica da se navedena pravila također primjenjuju na građanskopravne postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućuje da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (vidjeti predmet Klauz, prethodno citiran, odlomak 85.).

97. Sud stoga smatra da nalog za naknadu troškova u ovom predmetu teži legitimnom cilju (vidjeti, mutatis mutandis, predmete Stankov protiv Bugarske, br. 68490/01, odlomak 52., 12. srpnja 2007., i Klauz, prethodno citiran, odlomak 82.). Nastavit će razmatrati ključno pitanje – je li postignuta „pravedna ravnoteža” između općeg interesa i prava podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1.

(d) Je li miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži

98. Preostaje utvrditi jesu li mjere kojima se prigovara bile razmjerne cilju kojem se težilo. Svako miješanje mora postići „pravednu ravnotežu” između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinca (vidjeti predmete Beyeler protiv Italije [VV], br. 33202/96, odlomak 107., ECHR 2000-I; i Hoare, prethodno citiran, odlomak 60.). Mora postojati razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži. U svakom predmetu koji uključuje navodnu povredu članka 1. Protokola br. 1, Sud mora utvrditi je li zbog miješanja države dotična osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret (vidi predmete James i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, 21. veljače 1986., odlomak 50., Serija A br. 98, i Amato Gauci protiv Malte, br. 47045/06, odlomak 57., 15. rujna 2009.). Procjenjujući usklađenost s člankom 1. Protokola br. 1, Sud mora izvršiti sveukupno razmatranje raznih interesa koji su u pitanju (vidjeti predmet Perdigão protiv Portugala, [VV], br. 24768/06, odlomak 68., 16. studenoga 2010.), imajući u vidu kako je Konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita” (vidjeti, primjerice, predmet Chassagnou i drugi protiv Francuske, [VV], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, odlomak 100., ECHR 1999-III). Sud mora razmotriti što stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se podnositelji zahtjeva žale (vidjeti predmet Zammit i Attard Cassar protiv Malte, br. 1046/12, odlomak 57., 30. srpnja 2015.).

99. Središnje pitanje u ovom predmetu odnosi se na činjenicu da je podnositeljima zahtjeva naloženo da nadoknade troškove zastupanja države od strane Državnog odvjetništva u iznosu jednakom odvjetničkoj nagradi, jer je njihov tužbeni zahtjev za odštetu u vezi s ubojstvom njihovih roditelja bio u potpunosti odbijen uz obrazloženje da država nije odgovorna za štetu koja je nastala zbog ubojstava počinjenih na teritoriju Krajine, koja je u relevantnom razdoblju bila izvan kontrole hrvatskih vlasti.

100. Sud naglašava da podnositelji zahtjeva nisu osporili pravila sadržana u članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku kao takva. Umjesto toga, tvrde da je način na koji je to pravilo primijenjeno u posebnim okolnostima njihovog predmeta stavilo prekomjeran teret na njih.

101. Sud napominje da, prema članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku, nije dozvoljena nikakva fleksibilnost s obzirom na obvezu strane koja je izgubila parnicu da naknadi troškove suprotnoj strani jer je u njemu predviđeno da „stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove” (vidjeti prethodni odlomak 43.).

102. Nastavno na tu odredbu, Sud primjećuje kako Državno odvjetništvo ima pravo na nadoknadu i troškova i nagrada kada zastupa drugu stranu, ali samo na nadoknadu troškova kada ono samo sudjeluje u postupku kao stranka (vidjeti članke 162. i 163. Zakona o parničnom postupku, prethodni odlomak 43.).

103. Podnositelji zahtjeva podnijeli su tužbeni zahtjev za nadoknadu neimovinske štete prema Zakonu o odgovornosti. Tim se zakonom predviđa da je država odgovorna za štetu koja nastaje smrću prouzrokovanom „aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana”. U članku 1. stavku 2. teroristički akt definira se kao „akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana” (vidjeti prethodni odlomak 51.).

104. Sud primjećuje da su roditelje podnositelja zahtjeva navodno iz njihovog doma u A. otela dvojica policijskih službenika „Srpske autonomne oblasti Krajine” za vrijeme rata u Republici Hrvatskoj te da su odvedeni u obližnje selo i ustrijeljeni isključivo zbog svog hrvatskog etničkog podrijetla.

105. Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji je na kraju presudio protiv podnositelja zahtjeva, složio se sa zaključkom da se u ubojstvu njihovih roditelja mogu pronaći određene sličnosti s terorističkim aktom (vidjeti prethodni odlomak 38.).

106. U ovom predmetu protiv hrvatske Vlade, u svom je očitovanju citirao izvjestan broj presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je taj sud odbio tužbene zahtjeve za nadoknadu štete s obzirom na štetu uzrokovanu ubojstvom srodnika podnositelja zahtjeva na okupiranom teritoriju za vrijeme rata. Međutim, te su presude usvojene uglavnom 2007. i 2008. Stoga se, u vrijeme u koje su podnositelji zahtjeva podnijeli tužbu za nadoknadu štete, u ožujku 2006. godine, može reći da stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome što čini teroristički akt i što čini štetu povezanu s ratom nije bilo posve jasno. Nadalje, u svojoj ustavnoj tužbi, podnositelji zahtjeva naveli su nekoliko presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je utvrđena odgovornost države za štetu uzrokovanu ubojstvima za vrijeme Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj.

107. Stoga se ne može tvrditi da je tužba podnositelja zahtjeva protiv države bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna. Stajalište podnositelja zahtjeva da je šteta koja im je počinjena ubojstvom njihovih roditelja obuhvaćena Zakonom o odgovornosti nije bilo nerazumno jer u to vrijeme podnositelji zahtjeva nisu mogli znati hoće li se ubojstvo njihovih roditelja smatrati terorističkim aktom ili ratnom štetom.

108. Nadalje, nacionalni sudovi naložili su podnositeljima zahtjeva da za zastupanje države plate iznos koji bi se dosudio suprotnoj strani na ime nagrade odvjetniku. Sud naročito važnom smatra činjenicu da je suprotna strana u dotičnom postupku država Hrvatska, koju je zastupalo Državno odvjetništvo, i da su troškovi tog odvjetništva u dotičnom parničnom postupku bili procijenjeni na temelju odvjetničkih nagrada. Međutim, kao što su podnositelji zahtjeva ispravno napomenuli, budući da se financira iz državnog proračuna, to odvjetništvo nije u istom položaju kao odvjetnik. Sud primjećuje da je u usporedivoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske već presudio da osiguravajuće društvo nema pravo na nadoknadu troškova odvjetničkog zastupanja u sporu koji se odnosi na tužbeni zahtjev za odštetu jer bi mu vlastiti zaposlenici mogli osigurati pravno zastupanje u tom postupku (vidjeti prethodni odlomak 46.).

109. Drugi je važan faktor pojedinačna financijska situacija podnositelja zahtjeva. S obzirom na njihove argumente u tom pogledu (vidjeti prethodni odlomak 89.), Sud prihvaća da plaćanje iznosa koji su naložili nacionalni sudovi u vezi s troškovima dotičnog postupka predstavlja teret za podnositelje zahtjeva.

(e) Zaključak

110. U posebnim okolnostima ovog predmeta i s obzirom na činjenicu da se Vrhovni sud Republike Hrvatske složio s time da u dotičnim djelima koja predstavljaju ratni zločin postoje određene sličnosti s terorističkim aktom; da je definicija terorističkog akta podložna tumačenju sudova i u relevantnom razdoblju nije bila pojašnjena; da je protivnik podnositelja zahtjeva bila država koju zastupa Državno odvjetništvo; te da iznos troškova koje treba naknaditi nije neznatan s obzirom na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva, Sud smatra kako odluka da podnositelji zahtjeva moraju platiti puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nerazmjeran teret za njih.

111. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u posebnim okolnostima ovog predmeta.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

112. Podnositelji zahtjeva dodatno su prigovorili da je povrijeđeno njihovo pravo na pristup sudu. Pozvali su se na članak 6. stavak 1. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj.”

A. Dopuštenost

113. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

114. Podnositelji zahtjeva ponovili su svoje argumente sažete u prethodnim odlomcima 82.-88.

115. Vlada je tvrdila da su podnositelji zahtjeva imali pristup sudu u vezi sa svojim građanskopravnim tužbenim zahtjevom za nadoknadu štete, koji je ispitan na tri razine nadležnosti. Činjenica da je tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva odbijen ne može se tumačiti kao uskraćivanje prava na pristup sudu. Ustaljena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je odbijati tužbene zahtjeve za nadoknadu štete protiv države u vezi s ubojstvima civila na okupiranim teritorijima jer se to smatralo ratnom štetom za koju država nije odgovorna. S tim je u vezi Vrhovni sud Republike Hrvatske usvojio nekoliko presuda o ubojstvima na području oko grada A. Te su presude usvojene između 2007. i 2010. godine.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

116. Članak 6. stavak 1. svakome daje pravo da sudu podnese bilo kakvu tužbu vezanu uz svoja građanska prava i obveze. Shodno tome, ta odredba sadrži „pravo na sud”, pri čemu pravo na pristup, to jest, pravo na pokretanje sudskih postupaka pred sudom u građanskopravnim predmetima, predstavlja jedan aspekt (vidjeti predmete Golder protiv Ujedinjene Kraljevine, 21. siječnja 1975., odlomke 34. in fine i 35.-36., Serija A br. 18; i Z i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine [VV] br. 29392/95, odlomci 91.-93., ECHR 2001-V).

117. Pravo na pristup sudovima nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima; ona su prešutno dopuštena obzirom da pravo na pristup „po samoj svojoj naravi traži uređenje od strane države koje može varirati u smislu vremena i mjesta, u skladu s potrebama i sredstvima zajednice i pojedinaca”. Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene pri utvrđivanju takvih pravila. Iako je na Sudu da donese konačnu odluku o tome jesu li ispunjeni zahtjevi Konvencije, nijedan dio uloge Suda ne uključuje zamjenu procjene nacionalnih vlasti drugom procjenom toga što bi bila najbolja politika u ovom području. Unatoč tome, primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u mjeri u kojoj bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje prava na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. ako se njime ne nastoji ostvariti legitiman cilj i ako ne postoji razuman odnos razmjernosti upotrebljenih sredstva i cilja koji se nastoji postići (vidjeti predmet Stanev protiv Bugarske [VV], br. 36760/06, odlomak 230., ECHR 2012).

118. Sud je već odlučio da bi izricanje znatnog financijskog tereta nakon zaključenja postupka, poput naloga za plaćanje nagrada za zastupanje države prema pravilu „gubitnik plaća” uistinu moglo predstavljati ograničenje prava na sud (vidjeti predmete Klauz, prethodno citiran, odlomak 77.; i, mutatis mutandis, Stankov, prethodno citiran, odlomak 54.).

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

119. Sud smatra kako njegova zadaća nije donijeti odluku o pravilu da „gubitnik plaća” kao takvom, već utvrditi je li, u okolnostima ovog predmeta, pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije bilo poštovano, (vidjeti, mutatis mutandis, Malige protiv Francuske, 23. rujna 1998., odlomak 30., Izvješća 1998-VII). Sud priznaje da bi se nalog podnositeljima zahtjeva da plate troškove zastupanja države mogao tumačiti kao ograničenje koje narušava pravo na pristup sudu (vidjeti predmet Klauz, prethodno citiran, odlomak 81.).

120. Kako je Sud u brojnim prigodama naglasio, ograničenje koje utječe na pravo na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. osim ako teži legitimnom cilju, te ako postoji razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i legitimnog cilja koji se teži postići (vidjeti prethodni odlomak 117. i, posebno s obzirom na pravilo „gubitnik plaća”, predmet Klauz, prethodno citiran, odlomak 83.). Sud stoga mora razmotriti je li to postignuto u ovom predmetu.

121. Sud prihvaća da pravilo da „gubitnik plaća” teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova (vidjeti predmet Klauz, prethodno citiran, odlomak 84.; vidjeti također prethodni odlomak 93.).

122. Što se tiče pitanja je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, sud upućuje na svoja utvrđenja na temelju članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti prethodne odlomke 97.-107.). Po istoj osnovi po kojoj je utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti prethodni odlomak 108.), Sud ponovno naglašava da nalog podnositeljima zahtjeva da snose puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nesrazmjerno ograničenje prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu.

123. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u pogledu prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

124. Člankom 41. Konvencije predviđeno je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dosuditi pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

125. Svaki od podnositelja zahtjeva potražuje sljedeće: Iznos od 30.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete u odnosu na postupovni aspekt članka 2. Konvencije; iznos od 10.000 EUR na ime neimovinske štete u odnosu na postupovni aspekt članka 14. Konvencije; iznos od 10.000 EUR na ime neimovinske štete u odnosu na postupovni aspekt članka 13. Konvencije; iznos od 10.000 EUR na ime neimovinske štete u odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije; iznos od 10.000 EUR na ime neimovinske štete u odnosu na postupovni aspekt članka 1. Protokola br. 1; i iznos od 26.250 HRK (oko 3.500 eura) na ime imovinske štete u odnosu na članak 1. Protokola br. 1.

126. Vlada je smatrala da su potraživani iznosi prekomjerni i neutemeljeni.

127. Uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidjeti predmete Stankov, prethodno citiran, odlomak 71.; i Perdigão, prethodno citirani, odlomci 85.- 86.), Sud smatra da je razumno podnositeljima zahtjeva solidarno dosuditi iznos od 5.000 EUR na ime neimovinske štete i iznos od 3.400 EUR na ime imovinske štete, uključujući porez koji se na taj iznos može obračunati.

B. Troškovi i izdaci

128. Podnositelji zahtjeva također potražuju iznos od 5.090 EUR za troškove i izdatke nastale pred Sudom. Podnijeli su presliku sporazuma o nagradama za zastupanje, sklopljenog između njih i njihovog odvjetnika.

129. Vlada je uložila prigovor na potraživani iznos.

130. Prema sudskoj praksi, Suda podnositelj ima pravo na nadoknadu svojih troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su stvarno i nužno nastali te da su bili razumni u pogledu iznosa. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 3.000 EUR za postupak pred Sudom.

C. Zatezne kamate

131. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

 

ZBOG TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

2. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 2. Konvencije;

3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokol br. 1 uz Konvenciju;

4. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

5. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljima zahtjeva solidarno, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose:

(i) 5.000 EUR (pet tisuća eura) na ime neimovinske štete;

(ii) 3.400 EUR (tri tisuće četiri stotine eura) na ime imovinske štete;

(iii) 3.000 EUR (tri tisuće eura) na ime troškova i izdataka, plative izravno na bankovni račun zastupnika podnositelja zahtjeva;

(iv) poreze koji se mogu obračunati na prethodno navedene iznose;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

6. Odbija preostali dio tužbenog zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 6. rujna 2016. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Hasan Bakırcı                   Işıl Karakaş

Zamjenik tajnika               Predsjednik

 

Prijevod, lekturu i pravnu redakturu napravila prevoditeljska agencija „Ciklopea“ d.o.o. Zagreb. Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nije odgovoran za točnost prijevoda i sadržaja

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

SECOND SECTION

CASE OF CINDRIĆ AND BEŠLIĆ v. CROATIA

(Application no. 72152/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

6 September 2016

FINAL

30/01/2017

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Cindrić and Bešlić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, judges,
and Hasan Bakırcı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 5 July 2016,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 72152/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Croatian nationals, Mr Alojz Cindrić and Ms Katarina Bešlić (“the applicants”), on 5 November 2013.

2. The applicants were represented by Ms L. Kušan, a lawyer practising in Ivanić Grad and Ms Nataša Owens, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicants alleged, in particular, that the procedural obligations under Articles 2 and 14 of the Convention had not been complied with; that, contrary to Article 13 of the Convention, they had no effective remedy in that respect; that they had been deprived of their right of access to a court contrary to Article 6 § 1 of the Convention; and that their right to peaceful enjoyment of their possessions protected under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention had also been violated.

4. On 16 December 2013 the Government were given notice of the application.

5. The President of the Chamber acceded to a request by the Government to grant confidentiality to the case (Rule 33 § 1 of the Rules of Court).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicants were born in 1973 and 1975 respectively and live in P.

A. Background to the case

7. The applicants lived with their parents in A, Croatia. In August 1991 the first applicant joined the Croatian Army and left his home, and in November 1991 the second applicant went to live in Germany.

8. In the second half of November 1991 the Yugoslav People’s Army, together with Serbian paramilitary forces, gained control of A, which thus became a part of the “Serbian Autonomous Region of Krajina” (hereinafter “the Krajina”).

9. On 6 January 1992 two unknown men took the applicants’ parents, S.C. and P.C., from their home in A. On 7 January 1992 the bodies of the applicants’ parents were driven by municipal employees in a truck to the front of their house. The applicants’ uncle was called and he gave the municipal employees clothes for the burial of the applicants’ parents.

B. Investigation carried out by the authorities of the “Serbian Autonomous Region of Krajina”

10. On 7 January 1992 the A police carried out a search of a flat occupied by X in A and found an automatic gun, a hand gun and some bullets.

11. On 7 January 1992 the A police interviewed police officers R.B., M.S., D.J., V.K., M.T., D.K. and M.M. The police officers, apart from R.B., had been on duty at a checkpoint in R. Street in A between 7 p.m. on 6 January 1992 and 7 a.m. on 7 January 1992.

12. R.B. said that on 6 January 1992 at about 7 p.m. police officer X had asked him, R.B., as his hierarchical superior, for permission to take a short leave of absence. He, R.B., had granted the request. R.B. did not know when X had returned to duty at the police station, but thought that he had seen him between 11 p.m. and midnight that same evening.

13. M.S. said that at about 8 p.m. on 6 January 1992 a vehicle had approached the checkpoint and D.J. had stopped it. At that time he, M.S., had been in the barracks. D.J. and D.K. had entered and asked him if he knew a police officer with a birthmark on his face or a Volkswagen vehicle with the number 44 as the last digits on its registration plates, which he did not. At about 10 p.m. the same day, however, he stopped a Volkswagen vehicle which had 44 as the last two digits on its registration plates. The vehicle was driven by police officer X, who was known personally to M.S., D.J. and D.K. confirmed that it was the same vehicle which had passed from the opposite direction at about 8 p.m.

14. D.J. said that at about 8.10 p.m. on 6 January 1992 a vehicle of Volkswagen make had approached the checkpoint and that he had stopped it. The driver had been dressed in the uniform of the civil police. D.J.’s attention had been diverted by a vehicle which had come from the opposite direction and he had stopped it. At that moment the Volkswagen had suddenly started up and left in the direction of K. D.K. told him that he had not had the time to fully examine the vehicle but that he had seen that the driver and the person in the front passenger seat were dressed in the uniforms of the civil police. He had also seen two civilians in the back seat, a man and a woman. D.K. noted down the registration number of that vehicle. At about 11 p.m. the same day police officer M.S. stopped a vehicle which had arrived from the direction of K and asked the other police officers on duty whether it was the same vehicle they had stopped at about 8 p.m., which D.J. confirmed. The only occupants were the driver and the person in the front passenger seat. D.J. asked them who the other passengers had been and where they had taken them. The driver said that the passengers had been S.C. and P.C. and that they had left them in a village.

15. M.T. and D.K. confirmed the above events.

16. On 8 January 1992 the A police interviewed X and Y, two police officers. They both admitted that on 6 January 1992 they had taken S.C. and P.C. in X’s vehicle. On the outskirts of A the police had stopped them. However, the attention of the police had been diverted by another vehicle and X and Y had quickly driven away. They had taken S.C. and P.C. to the village of J. X said that there they had taken S.C. and P.C. out of the vehicle and started walking. He had been carrying an automatic gun and at one point S.C. had attempted to take it from him, resulting in a commotion in which the weapon had fired and killed S.C. After that Y had shot and killed P.C. Y said that X had killed S.C. when they had arrived in J and then forced him, Y, to kill P.C.

17. On 9 January 1992 the A police lodged a criminal complaint with the B public prosecutor against X and Y, alleging that on 6 January 1992 at 10.30 p.m. in J, a village near the town of A, they had killed S.C. and P.C. They had first driven the victims in X’s vehicle to J and taken them out of the vehicle. X had then killed S.C. with an automatic gun and Y had killed P.C. with a hand gun.

18. On 28 January 1992 the B County Court opened an investigation in respect of X and Y on suspicion of killing S.C. and P.C.

19. On 13 April 1992 an investigating judge of the B County Court commissioned a ballistics report.

C. Investigation carried out by the Croatian authorities

20. In August 1995 the Croatian authorities regained control of the town of A. In 1996 the United Nations Security Council established the United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (“UNTAES”). On 15 January 1998 the UNTAES mandate came to an end and the transfer of power to the Croatian authorities began.

21. On 16 April 1996 the A police interviewed M.C., the brother of the late S.C., who told them that his brother and his brother’s wife had been killed on 6 January 1992. Their bodies had been given to him by the police of the “Serbian Autonomous Region of Krajina” and he had been allowed to bury them.

22. On 19 September 2000 the C police interviewed M.M., who said that on 6 January 1992 he had been on duty, together with M.B., at the entrance to village J. At about 9 p.m. he and M.M. had been walking towards a ramp by the barracks where all patrols had their meeting point and had heard a vehicle being driven, followed by several gun shots and then a vehicle starting up again. When they arrived at the meeting point they found Lj.Č., D.J. and M.P. there, who told them that “two fools [had] just brought two people in a car and killed them by the road.” None of the officers on patrol dared go to the crime scene. Soon they all went home. In the morning of 7 January 1992 the police from A came to M.M.’s house and took him to A police station, where they interviewed him and told him that X and his friend had killed S.C. and his wife. He had heard that X had moved to Bosnia and Herzegovina.

23. On 21 September 2000 the C police interviewed the applicants, who had learned from B.Ž., who lived with their parents during the relevant period, that X and Y had been charged with the killing of the applicants’ parents.

24. On 4 January 2001 an investigating judge of the C County Court (Županijski sud u C) ordered an investigation concerning X and Y, who were not available to the Croatian authorities, on suspicion of killing S.C. and P.C. An international arrest warrant was also issued against the suspects, who had absconded.

D. Extradition proceedings concerning Y

25. On 8 February 2002 the Ministry of the Interior asked the Ministry of Justice whether extradition proceedings would be instituted against the suspects.

26. On 14 January 2005 Interpol in Washington informed the Croatian authorities that the Department of Homeland Security in Cleveland, Ohio, had a valid location for Y. On 19 January 2005 the Ministry of the Interior informed the Ministry of Justice, asking the latter to institute proceedings for Y’s extradition. On 20 January 2004 the Ministry of Justice asked the C County Court for the relevant documents with a view to seeking Y’s extradition from the United States authorities. All the evidence from the case file was translated into English and on 11 January 2006 the Ministry of Justice sent a “request for [Y’s] temporary arrest” to the US Department of Justice through diplomatic channels.

27. On 10 January 2007 the Ministry of Foreign Affairs informed the Ministry of Justice that the US Department of Justice had requested some additional documents. On 10 May 2007 the C County Court sent the requested information and documents to the Ministry of Justice.

28. It appears that on 12 and 13 February 2008 the Croatian and US authorities held consultations in Zagreb in connection with the extradition of Y.

29. On 8 April 2008 the C County State Attorney’s Office again asked the Ministry of Justice to seek Y’s extradition. On 17 June 2008 the Ministry of Justice sent additional documents to the US Department of Justice in connection with Y’s extradition.

30. In April 2009 the US Department of Homeland Security asked the Croatian Ministry of Justice for legal assistance in connection with the criminal investigation pending against Y in the United States on charges of attempted procurement of United States citizenship by fraud, and fraud and misuse of visas, permits and other official documents. They asked for all documents related to any criminal offences Y might have committed. This request was forwarded to the State Attorney’s Office on 7 January 2013.

31. On 26 March 2014 the State Attorney’s Office forwarded the requested documents, translated into English, to the US Department of Homeland Security.

E. Proceedings in respect of X

32. In 2002 the Ministry of Justice agreed that an international arrest warrant should be issued in respect of X.

33. On 2 January 2008 an investigating judge of the C County Court asked the competent court in Serbia to hear evidence from X in connection with the killing of S.C. and P.C. On 28 July 2008 the Serbian authorities asked for a certified translation of that request and all relevant documents into the Serbian language.

34. On 13 August 2008 the Croatian Ministry of Justice sent a note to the Serbian Ministry of Justice to the effect that, according to an agreement between the two States, each State party had the right to communicate in its own language and to submit documents in that language without the need for translations.

35. On 18 February 2009 the Serbian authorities heard evidence from X. He said that the criminal proceedings against him and Y for the murder of S.C. and P.C. had been instituted in 1992 in the B Municipal Court and that they had been acquitted. He also denied any involvement in the killing of S.C. and P.C. On 3 March 2009 his statement was forwarded to the Croatian authorities.

F. Civil proceedings for damages

36. On 16 March 2006 the applicants brought a civil action against the State in the C Municipal Court (Općinski sud u C), seeking non-pecuniary damages in the amount of 500,000 Croatian kuna (HRK) each (about 65,500 euros (EUR)), in connection with the killing of their parents. They relied on sections 1 and 2 of the 2003 Liability Act.

37. On 9 March 2007 the C Municipal Court granted the applicants’ claim and awarded them each HRK 300,000 (about EUR 40,000), finding that the killing of the applicants’ parents had been an act of terror. This judgment was reversed by the C County Court on 3 December 2009. The applicants were also ordered to pay the State HRK 52,500 (about EUR 6,800) in costs, comprising the fees chargeable for the State’s representation by the State Attorney’s Office. The relevant part of that judgment reads as follows:

“The plaintiffs in the first-instance proceedings based their claim for damages on the provisions of the 2003 Liability Act .... It is necessary to point to the content of section 3 of that Act, which provides that the obligation to compensate for damage exists irrespective of whether the person responsible has been identified, criminally prosecuted or found guilty. However, having regard to the correct establishment of the facts by the first-instance court, which found that the events at issue had occurred on 7 January 1992 in the village of J, in the then occupied territory of the Republic of Croatia which at that time was under the control of illegal formations of the “Serbian Republic of Krajina” and outside the control of the Republic of Croatia and its lawful bodies, the appellant’s submission that [the killing of the plaintiffs’ parents] ... amounted to war-related damage is well-founded.

Section 2 of the Act on the Assessment of War-related Damage ... provides that war-related damage is damage caused by enemy or illegal groups, or legal bodies of the Republic of Croatia, as well as accomplices of these groups and bodies, where that damage occurred directly or indirectly at the time specified in section 1 of that Act (from 15 August 1990 until the end of hostilities and war operations conducted against the Republic of Croatia). Therefore, given the nature, place and time of the events at issue (the killing of innocent civilians in the occupied territory of the Republic of Croatia during the Homeland war), it is to be concluded that the events at issue are to be legally classified as war-related damage and that the appellant is not responsible for them or for the damage thus caused.

...”

38. This judgment was upheld by the Supreme Court on 19 June 2012. The court endorsed the County Court’s finding that the killing of the applicants’ parents amounted to war-related damage and added, in so far as relevant, the following:

“Even though the act giving rise to the plaintiffs’ claim for damages presents certain similarities with a terrorist act since [both] imply [an act of] violence, the act of damage [in the present case] differs significantly from terrorist acts in its features since it contains additional elements and amounts to war-related damage for which the defendant is not liable. This is because the damage did not occur in the territory under the de facto sovereignty of the Republic of Croatia but in the then occupied territory, where there was no possibility for lawful action by the bodies of the Republic of Croatia; this circumstance excludes the otherwise objective liability of the defendant. Furthermore, the act of damage in the present case was not carried out with the sole aim of seriously disturbing public order (this being the aim characteristic of an act of terror) but also involved the use of force, killing and expulsion of the civilian population on that territory with the aim of destroying the internal security and stability of the Republic of Croatia and preventing its lawful bodies from functioning.

...”

39. On 1 February 2013 the applicants lodged a constitutional complaint. They argued, inter alia, that in a number of its previous judgments the Supreme Court had recognised the plaintiffs’ right to compensation for damage caused by death during the Homeland War in Croatia, and cited seven judgments of that court adopted between 2006 and 2010 (see paragraph 52 below). The constitutional complaint was dismissed on 9 May 2013.

II. RELEVANT LAW AND REPORTS

A. Croatia

1. Constitution

40. Article 21 of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000 and 28/2001) reads as follows:

“Every human being has the right to life.

...”

2. State Attorney’s Office

41. The report on the work of the State Attorney’s Office for the year 2012, submitted to Parliament in September 2013, stated that in the period between 1991 and 31 December 2012 there had been 13,749 reported victims of the war in Croatia, of whom 5,979 had been killed. By the time of the report the Croatian authorities had opened investigations in respect of 3,436 alleged perpetrators. There had been 557 convictions for war-related crimes.

(a) Agreement on cooperation in respect of the prosecution of war crimes, crimes against humanity and genocide

42. On 13 October 2006 the War Crimes Prosecutor of the Republic of Serbia and the State Attorney of the Republic of Croatia concluded the above agreement (Sporazum o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida). It covers cooperation as regards evidence, information and documents.

(b) The Civil Procedure Act

(i) Relevant provisions

43. The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/9191/9258/93112/99,88/01117/0388/0502/0784/08123/0857/11 and 148/11) reads as follows:

COSTS OF PROCEEDINGS

Section 151

“(1) The costs of proceedings shall comprise disbursements made during, or in relation to, the proceedings.

(2) The costs of proceedings shall also include a fee for the services of an advocate and other persons entitled to a fee by law.”

Section 154

“(1) A party which loses a case completely shall reimburse the costs of the opposing party and his or her representative.

(2) If a party succeeds in the proceedings in part, the court may, having regard to the degree to which it was successful, order that each party shall bear its own costs or that one party shall reimburse the corresponding portion of the costs of the other party and his or her representative.

(3) The court may decide that one party shall reimburse in full the costs incurred by the opposing party and his or her representative, where the opposing party was unsuccessful in respect of only a relatively insignificant portion of his or her claim, and where no special costs were generated on account of that portion.

...”

Section 155

“(1) In deciding which costs shall be reimbursed to a party, the court shall take into account only those costs which were necessary for the conduct of the proceedings. When deciding which costs were necessary and the amount thereof, the court shall carefully consider all the circumstances.

(2) If there is a prescribed scale of advocates’ fees or other costs, the costs shall be awarded in accordance with that scale.”

Section 156(1)

“Regardless of the outcome of the case, a party shall reimburse the costs of the opposing party which he or she caused to be incurred through his or her own fault or as the result of an event that befell him or her [that is, by accident].”

Section 162

“Where the State Attorney participates in the proceedings as a party, he or she shall be entitled to the reimbursement of costs under the provisions of this Act, but not to payment of a fee.”

Section 163

“The provisions on costs [of proceedings] shall also be applicable to parties which are represented by the State Attorney’s Office. In that case the costs of the proceedings shall also include the amount that would be awarded to the party as advocates’ fees.”

(c) The Scales of Advocates’ Fees and Reimbursement of their Costs

44. According to the Scales of Advocates’ Fees and Reimbursement of their Costs (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Official Gazette nos. 91/2004, 37/2005 and 59/2007), an advocate’s fees in a civil case are, as a matter of principle, calculated in proportion to the value of the subject matter of the dispute (the amount in issue) for each procedural action. The value of the subject matter of the dispute normally corresponds to the sum the plaintiff is seeking to obtain through his or her civil action.

(d) The Rules on Legal Aid Fees

45. The Rules on Legal Aid Fees (Pravilik o visini nagrade odvjetniku određenom za branitelja po službenoj dužnosti, Official Gazette no. 101/2012) were adopted by the Ministry of Justice and concern advocates’ fees reimbursed by the State. Rule 1 provides that advocates defending accused in criminal proceedings under the legal aid scheme are entitled only to 30% of their usual fee.

(e) The Obligations Act

46. The relevant provision of the Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/1978, 39/1985 and 57/1989, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 73/1991, 3/1994 – “the Obligations Act”), as in force before the 1996 Amendment, read as follows:

Section 180

“Liability for loss caused by death or bodily injury or by damage or destruction of another’s property, resulting from acts of violence or terrorist acts ..., shall lie with the ... authority whose officers were under a duty, according to the laws in force, to prevent such loss.”

(f) The 1996 Amendment to the Obligations Act

47. The relevant part of the 1996 Amendment to the Obligations Act (Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima, Official Gazette no. 7/1996 of 26 January 1996 – “the 1996 Amendment”), which entered into force on 3 February 1996, provided as follows:

Section 1

“Section 180 of the Obligations Act (Official Gazette nos. 53/9173/91 and 3/94) is hereby repealed.”

Section 2

“(1) Any proceedings for damages instituted under section 180 of the Obligations Act shall be stayed.

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be resumed after the enactment of special legislation which will regulate liability for damage resulting from terrorist acts.”

(g) The 2003 Liability Act

(i) Relevant provisions

48. The relevant parts of the Act on Liability for Damage Resulting from Terrorist Acts and Public Demonstrations (Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, Official Gazette of the Republic of Croatia no. 117/2003 of 23 July 2003 – “the 2003 Liability Act”), which entered into force on 31 July 2003, provide as follows:

Section 1

“(1) This Act regulates liability for damage caused by acts of terrorism or other acts of violence committed with the aim of seriously disturbing public order by provoking fear or stirring up feelings of insecurity in citizens ...

(2) A terrorist act within the meaning of this Act is in particular an act of violence committed for political reasons with a view to stirring up fear, terror or feelings of personal insecurity in citizens.”

Section 2

“The Republic of Croatia shall be liable for the damage referred to in section 1 of this Act on [the basis of] the principles of social solidarity, equal distribution of public burdens and fair and prompt compensation.”

Section 3

“The obligation to compensate damage under this Act exists irrespective of whether the perpetrator has been identified, criminally prosecuted or found guilty.”

Section 7(1)

“The victim shall have the right to compensation [in the form of damages] for damage resulting from death, bodily injury or impairment of health.”

Section 10

“Judicial proceedings for damages stayed pursuant to the 1996 Amendment shall be resumed in accordance with the provisions of this Act.”

(ii) The Supreme Court’s case-law

49. In its judgments nos. Rev-348/05-2 of 31 January 2006, Rev-356/07-2 of 18 April 2007, Rev-1133/04-2 of 3 July 2007, Rev-130/08-2 of 10 December 2008, and Rev-104/08-2 of 7 January 2009 the Supreme Court found the State liable for damage caused by terrorist acts committed during the war in Croatia. The relevant parts of these judgments read as follows.

Judgment no. Rev-348/05-2 of 31 January 2006:

“It has been established that on ... in G.G. the claimants’ parents were killed ... That day between 8 p.m. and 10 p.m. unknown persons fired weapons and threw explosive devices at a large number of houses, with the result that serious material damage was caused and the claimants’ parents were killed in the ruins of their house.

...

In the view of this court the events described above (the firing of weapons at houses and the throwing of explosive devices into a number of houses in the village by unknown persons) amount to a terrorist act within the meaning of the statutory provisions. The Republic of Croatia is liable for damage caused by terrorist acts on the basis of the principles of social solidarity, equal distribution of public burdens and fair and prompt compensation (section 2 of the [Liability] Act), and that liability exists irrespective of whether the perpetrator has been identified, criminally prosecuted or found guilty (section 3 of the [Liability] Act).”

Judgment no. Rev-356/07-2 of 18 April 2007:

“It is undisputed that ... J.B. and M.F. were found guilty of ... throwing an anti-tank mine into the house of the claimant’s parents. The mine exploded and caused serious bodily injuries to the claimant’s mother, from which she died, and serious bodily injuries to the claimant’s father, who survived.

...

In the case at issue the liability of the State is objective – irrespective of [anyone’s] guilt. However, the State is not liable for failure to prevent the damage but on the basis of the principles of solidarity, fairness and equal distribution of public burdens (section 2 of the [Liability] Act).”

Judgment no. Rev-130/08-2 of 10 December 2008:

“Given that war-related damage and damage caused by a terrorist act both result from violence, it being one of the essential elements (so that there is a basic similarity in the nature of the act which is reduced to violence), [the question] whether a specific instance of damage is war-related damage or damage caused by a terrorist act [is to be answered] by assessing the act of violence in the broader context of the circumstances and the events during which such an act was committed; [the answer] will depend in particular on the means used, the motives, the damage caused, and the time and place of the events.

...

The courts have established the following facts:

- that the late D.J. ... was living alone in the family’s summer house in V. ... that ... a bomb thrown through a window of the house by an unknown person killed D.J., and that at that time there had been no war-related activity in the area of V. ...

Given the above facts and the manner in which the deceased was killed, the lower courts correctly established that [the killing of D.J.] amounted to a terrorist act aimed at provoking fear and feelings of insecurity in citizens ...”

Judgment no. Rev-104/08-2 of 7 January 2009:

“The lower courts established that the late M.V. was injured while working in her garden by an explosive device that had been planted ...

Given the circumstances of the damage, the conclusion of the lower courts that the damage was caused by a terrorist act is correct.”

B. Serbia

1. War Crimes Act 2003

50. The War Crimes Act 2003 (Zakon o nadležnosti državnih organa u posutpku za ratne zločine, published in Official Gazette of the Republic of Serbia no. 67/2003, amendments published in Official Gazette nos. 135/04, 61/2005, 101/2007 and 104/2009) entered into force on 9 July 2003. The War Crimes Prosecutor, the War Crimes Police Unit and the War Crimes Sections within the Belgrade Higher Court and the Belgrade Court of Appeal were set up pursuant to this Act. They have jurisdiction over serious violations of international humanitarian law committed anywhere in the former Yugoslavia, regardless of the nationality of the victims or perpetrators.

2. Mutual Assistance in Criminal Matters Act 2009

51. The Mutual Assistance in Criminal Matters Act 2009 (published in Official Gazette of the Republic of Serbia no. 20/2009) entered into force on 27 March 2009. Under section 16 of this Act, Serbian citizens cannot be extradited. The Act repealed the corresponding provision of the 2001 Code of Criminal Procedure (published in Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia no. 70/2001, amendments published in Official Gazette of the Federal Republic of Yugoslavia no. 68/2002 and Official Gazette of the Republic of Serbia nos. 58/2004, 85/2005, 115/2005, 49/2007, 20/2009 and 72/2009), which was in force between 28 March 2002 and 27 March 2009.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

52. The applicants complained that the authorities had not taken appropriate and adequate steps to investigate the death of their parents and to bring the perpetrators to justice. They also claimed that their parents had been killed because of their Croatian ethnic origin and that the national authorities had failed to investigate that factor. The applicants further complained that they had no effective remedy at their disposal in respect of the alleged violation of Article 2 of the Convention. They relied on Articles 2, 13 and 14 of the Convention. The Court, being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case, will examine this complaint under the procedural aspect of Article 2 of the Convention which, in so far as relevant, reads as follows:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. ...”

A. Admissibility

1. The parties’ submissions

53. The Government argued that the applicants had not complied with the six-month time-limit since they had lodged their application with the Court almost twenty-two years after their parents had been killed and almost sixteen years after the Convention had entered into force in respect of Croatia.

54. They further maintained that the applicants had not exhausted all the relevant domestic remedies available to them because they had not lodged a complaint about the conduct of any of the State bodies such as the police or the State Attorney’s Office, nor had they lodged a criminal complaint against the persons who had conducted the investigation. As to protection against alleged unlawfulness in the conduct of the domestic authorities, the Government pointed out that the applicants could have sought damages from the State.

55. The applicants argued that they had complied with all the admissibility criteria. With regard to the six-month rule, they contended that at the time they had lodged their application with the Court the investigation into the killing of their parents had still been pending and the authorities had been taking steps in order to establish the relevant facts.

56. As to the exhaustion of domestic remedies, they maintained that the State authorities, once they had become aware of the killing of the applicants’ parents, had been under an obligation to conduct an official and effective investigation.

2. The Court’s assessment

(a) Compliance with the six-month rule

57. The Court observes that in a number of cases concerning ongoing investigations into the deaths of applicants’ relatives it has examined the period of time from which the applicant could or should start doubting the effectiveness of a remedy and its bearing on the six-month time-limit provided for in Article 35 § 1 of the Convention (see Şükran Aydın and Others v. Turkey (dec.), no. 46231/99, 26 May 2005; Elsanova v. Russia (dec.) no. 57952/00, 15 November 2005; Narin v. Turkey, no. 18907/02§ 50, 15 December 2009;Grubić v. Croatia (dec.), no. 56094/12, §§ 30-41, 9 June 2015; Žarković v. Croatia (dec.), no. 75187/12, §§ 24-35, 9 June 2015; Damjanović v. Croatia (dec.), no. 5306/13, §§ 23-34, 25 August 2015; and Vuković and Others v. Croatia (dec.), no. 3430/13, §§ 23-34, 25 August 2015). The Court has found that in cases concerning instances of violent death, the ineffectiveness of the investigation will generally be more readily apparent than in cases of missing persons; the requirement of expedition may require an applicant to bring such a case to Strasbourg within a matter of months or at most, depending on the circumstances, just a few years after the events (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos.16064/90 et al., § 158, ECHR 2009).

58. As can be seen from the case-law referred to above, the Court has refrained from indicating a specific period beyond which an investigation is deemed to have become ineffective for the purposes of assessing the date from which the six-month period starts to run (see Bogdanović v. Croatia (dec.), no.72254/11, § 43, 18 March 2014). The determination of whether the applicant in a given case has complied with the admissibility criteria will depend on the circumstances of the case and other factors such as the diligence and interest displayed by the applicant, as well as the adequacy of the investigation in question (see Narin, cited above, § 43).

59. As to the case in issue, the Court notes that the investigation into the death of the applicants’ parents by the Croatian authorities commenced in 1996 and is still pending. In 2014 the Croatian authorities were still corresponding with the United States authorities with a view to having one of the suspects extradited to Croatia. It cannot therefore be said that the six-month time-limit expired at any time during the period between 5 November 1997, when the Convention entered into force in respect of Croatia, and the date when the present application was lodged with the Court, on 5 November 2013. It follows that the applicants have complied with the six-month time-limit.

(b) Exhaustion of domestic remedies

60. The Court has already addressed the same objections as regards the exhaustion of domestic remedies in other cases against Croatia and rejected them (see Jelić v. Croatia, no. 57856/11, §§ 59-67, 12 June 2014). The Court sees no reason to depart from that view in the present case.

61. It follows that the Government’s objection must be dismissed.

(c) Conclusion as to admissibility

62. The Court notes that the complaint under the procedural aspect of Article 2 of the Convention is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

63. The applicants argued that the investigation into the killing of their parents had not been effective. They pointed in particular to a delay that had occurred between 1996 and 2000 and then again between May 2001 and January 2004. Furthermore, the Croatian authorities had not taken effective measures to have Y, a suspect, extradited from the United States to Croatia.

64. The Government contended that the national authorities had complied with their procedural obligation under Article 2 of the Convention. The applicants’ parents had been killed in territory outside the control of the Croatian authorities. Once those authorities had regained control over the territory, an investigation into the killing of the applicants’ parents had been launched. However, the evidence gathered by the authorities of the “Serbian Autonomous Region of Krajina” had been the result of police inquires which, under Croatian law, could not serve as valid evidence in criminal proceedings in Croatia. The Croatian authorities had taken all available steps in order to identify the perpetrators. However, the two suspects, X and Y, were unavailable to the Croatian authorities.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

65. The Court reiterates that Article 2 ranks as one of the most fundamental provisions in the Convention. It enshrines one of the basic values of the democratic societies making up the Council of Europe. The object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings require that Article 2 be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective (see, among many other authorities, Anguelova v. Bulgaria, no. 38361/97, § 109, ECHR 2002‑IV).

66. The obligation to protect the right to life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, also requires by implication that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force (see, Armani Da Silva v. the United Kingdom [GC], no. 5878/08, § 230, 30 March 2016).

67. The State must therefore ensure, by all means at its disposal, an adequate response – judicial or otherwise – so that the legislative and administrative framework set up to protect the right to life is properly implemented and any breaches of that right are repressed and punished (see Armani Da Silva, cited above, § 230).

68. In order to be “effective” as this expression is to be understood in the context of Article 2 of the Convention, an investigation must firstly be adequate. This means that it must be capable of leading to the establishment of the facts, a determination of whether the force used was or was not justified in the circumstances and of identifying and – if appropriate – punishing those responsible. This is not an obligation of result, but of means. The authorities must take whatever reasonable steps they can to secure the evidence concerning the incident, including, inter alia, eyewitness testimony, forensic evidence and, where appropriate, an autopsy which provides a complete and accurate record of injury and an objective analysis of the clinical findings, including the cause of death. Moreover, where there has been a use of force by State agents, the investigation must also be effective in the sense that it is capable of leading to a determination of whether the force used was or was not justified in the circumstances. Any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the cause of death or the person responsible will risk falling foul of this standard (see Armani Da Silva, cited above, § 233).

69. In particular, the investigation’s conclusions must be based on thorough, objective and impartial analysis of all relevant elements. Failing to follow an obvious line of inquiry undermines to a decisive extent the investigation’s ability to establish the circumstances of the case and the identity of those responsible. Nevertheless, the nature and degree of scrutiny which satisfy the minimum threshold of the investigation’s effectiveness depend on the circumstances of the particular case. The nature and degree of scrutiny must be assessed on the basis of all relevant facts and with regard to the practical realities of investigation work. Where a suspicious death has been inflicted at the hands of a State agent, particularly stringent scrutiny must be applied by the relevant domestic authorities to the ensuing investigation (see Armani Da Silva, cited above, § 234).

70. A requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in this context (see Yaşa v. Turkey, 2 September 1998, §§ 102-104, Reports 1998-VI; and Mahmut Kaya v. Turkey, no. 22535/93, §§ 106-107, ECHR 2003-III). It must be accepted that there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation. However, a prompt response by the authorities in investigating a use of lethal force may generally be regarded as essential in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts (see Armani Da Silva, cited above, § 237).

71. It cannot be inferred from the foregoing that Article 2 may entail the right to have third parties prosecuted or sentenced for a criminal offence or an absolute obligation for all prosecutions to result in conviction, or indeed in a particular sentence. Indeed, the Court will grant substantial deference to the national courts in the choice of appropriate sanctions for homicide by State agents. Nevertheless, it must still exercise a certain power of review and intervene in cases of manifest disproportion between the gravity of the act and the punishment imposed (see Armani Da Silva, cited above, § 238).

(b) Application of these principles to the present case

72. As there is no indication that the investigation into the death of the applicants’ relatives lacked independence, the Court will turn to the question of its adequacy.

73. The Court would note, first of all, that the events at issue occurred in January 1992 in the territory which at that time was not under the control of the Croatian authorities. When, in 1995, the Croatian authorities regained control of the town of A and the surrounding area, where the events at issue had taken place, the two suspects identified by the authorities of the “Serbian Autonomous Region of Krajina” had fled Croatia and become unavailable to the Croatian authorities. However, the Court is able to examine only the facts that occurred after 5 November 1997 when Croatia ratified the Convention.

74. The Court would note further that the Croatian authorities have followed the available leads in the case in issue, making enquiries with official bodies as well as updating the statements made by the witnesses and relatives of the deceased and tracking down as far as possible the names of potential suspects which were mentioned by witnesses (see paragraphs 21-24 above). One of the two suspects, X, is living in Serbia and has become a Serbian national; as such he cannot be extradited (see paragraph 54 above), but Croatia cannot be held responsible for that (see Nježić and Štimac v. Croatia, no. 29823/13, § 68, 9 April 2015). The Croatian authorities have asked the Serbian authorities to hear evidence from X (see paragraphs 33-35 above). The Court also considers that it is not necessary to examine whether there was an obligation under the Convention for Croatia to require more from the Serbian authorities, given that the applicants could have reported the case themselves to Serbia’s War Crimes Prosecutor, who has jurisdiction over serious violations of international humanitarian law committed anywhere in the former Yugoslavia (see paragraph 53 above). Moreover, it is open to the applicants to lodge an application against Serbia if they consider that they are the victims of a breach by Serbia of their Convention rights (compare Palić v. Bosnia and Herzegovina, no. 4704/04, § 65, 15 February 2011; and Nježić and Štimac, cited above, § 68).

75. As regards the second of the two suspects, Y, the Court notes that he resides in the United States and that the Croatian authorities issued an international arrest warrant against him. The Croatian authorities have been taking adequate steps and corresponding with the United States authorities with a view to having him extradited to Croatia (see paragraph 25-31 above).

76. The applicants’ principal complaint appears to be that the investigation has not resulted in any prosecutions. The Court can understand that it must be frustrating for the applicants that potential suspects have been named but not prosecuted as yet. However, Article 2 cannot be interpreted as imposing a requirement on the authorities to bring a prosecution in every case since the procedural obligation under that Article is one of means and not of results (see paragraph 68 above).

77. The Court notes, further, that Croatia declared its independence on 8 October 1991 and that all military operations ended in August 1995. In January 1998 the UNTAES mandate ceased and the peaceful transfer of power to the Croatian authorities began (see paragraph 20 above).

78. The Court accepts that any obstacles to the investigation into the killings during the war and post-war recovery, and any delays in the investigation (see paragraph 66 above), were attributable to the overall situation in Croatia, a newly independent and post-war State which needed time to organise its apparatus and for its officials to gain experience (compare Palić, cited above, § 70).

79. As to the requirement of promptness, the Court accepts that the investigation in the present case was aggravated by the fact that the suspects of the crimes that are the subject of the present application appear to have been members of Serbian paramilitary forces who fled Croatia in August 1997 and are not available to the Croatian authorities, since one of them lives in Serbia as a Serbian national and the other resides in the United States.

80. The Court finds that, taking into account the special circumstances prevailing in Croatia in the post-war period and the large number of war-crimes cases pending before the local courts (see paragraph 41 above), as well as all the steps the domestic authorities have taken in the present case, the investigation has not been shown to have failed to meet the minimum standard required under Article 2 (compare Palić, cited above, § 71; Gürtekin and others v. Cyprus (dec.), no. 60441/13 et al., § 32, 11 March 2014; Mujkanović and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 47063/08 et al., § 42, 3 June 2014; Fazlić and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos 66758/09 et al.,, § 40, 3 June 2014; and Šeremet v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 29620/05, § 38, 8 July 2014). It follows that there has been no violation of that provision.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

81. The applicants further complained that the sum they had been ordered to pay to the State had been in breach of their right to peaceful enjoyment of their possessions. They relied on Article 1 of Protocol No. 1, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

82. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

83. The applicants complained that the order imposed on them by the domestic courts to pay the costs of the State’s representation in the civil proceedings in which they sought damages in connection with the killing of their parents had violated their right to peaceful enjoyment of their possessions. In support of their complaint the applicants submitted the following arguments.

84. The applicants maintained that the application of the rule that the loser had to pay the costs of the opposing party’s representation had resulted, in the particular circumstances of their case, in an excessive individual burden on them. They submitted that the manner in which that rule had been applied in their case was not proportionate to the legitimate aim pursued. While acknowledging a legitimate aim behind the “loser pays” rule, the applicants submitted that their claim had been in accordance with the case-law at the time they had submitted it, and as such could not be regarded as ill-founded.

85. The applicants further submitted that they had brought the civil action at issue in connection with the killing of their parents. At that time the Supreme Court had already accepted several such claims. This approach had been followed by the first-instance court, which had allowed the applicants’ claim. Only later had the national courts developed the view that in cases where individuals had been killed in the occupied territories the State was not liable for damages since such killings were to be regarded as war-related damage.

86. The risk of having to bear the costs of the State’s representation in civil proceedings made parties in general reluctant to bring civil actions against the State, in particular regarding issues where there was no established practice on the part of the domestic courts or where the hitherto established practice had been changed.

87. The applicants also argued that the opposing party in the proceedings at issue had been the State, represented by the State Attorney’s Office. It had not been fair to assess the costs of the State’s representation on the basis of the Scales of Advocates’ Fees and Reimbursement of their Costs, since the State Attorney’s Office was not in the same position as advocates. Unlike the State bodies, advocates had to pay income tax and other expenses while the State Attorney’s Office was financed from the State budget.

88. They maintained further that the Croatian legal system recognised situations which called for the reduction of fees in the public interest. Thus, when advocates’ fees were to be reimbursed from the State budget (as was the case when they were representing the accused in certain criminal proceedings), they were entitled to 30% of their usual fee only.

89. The amount of HRK 52,500 in costs that they had been required to reimburse to the State was an excessive burden on the applicants, in particular given that the maximum amount of non-pecuniary damage awarded by the national courts in connection with the death of a close relative was HRK 220,000. Moreover, the monthly income of the first applicant’s household, comprising the applicant, his wife and two children, was HRK 12,600 and that of the second applicant’s household, comprising the applicant, her husband and three children, was HRK 5,200. Therefore, the sum required from the applicants would have had a significant impact on their financial situation.

90. The Government maintained that the applicants had lost a civil case against the State and had therefore been ordered to reimburse the costs of the State’s representation in those proceedings, all in accordance with the relevant rules of civil procedure. The amount of those costs had been assessed on the basis of the value of the applicants’ claim.

2. The Court’s assessment

(a) Whether there was an interference with the applicants’ right to peaceful enjoyment of their possessions

91. The Court reiterates that Article 1 of Protocol No. 1, which guarantees the right to the protection of property, contains three distinct rules: “the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The three rules are not, however, ‘distinct’ in the sense of being unconnected. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule” (see Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 62, ECHR 2007-I).

92. The Court notes that the applicants’ complaint in the present case concerns a costs order obliging them to pay the costs of the State’s representation into the State’s budget. The Court considers therefore that the order to pay these costs at all levels of jurisdiction has amounted to an interference with the applicants’ right to the peaceful enjoyment of their possessions. Since the costs of the State’s representation are not costs related to the court system as such, the reimbursement of these costs is not a contribution within the meaning of the second paragraph of Article 1 Protocol No. 1 (see X and Y v. Austria, no. 7909/74, Commission decision of 12 October 1978, Decisions and Reports (DR) 15, pp. 160, 163 and 164; and Aires v. Portugal, no. 21775/93, Commission decision of 25 May 1995, DR 81, p. 48). The Court will examine the case in the light of the general rule under the first sentence of the first paragraph of Article 1 of Protocol No 1 (see Hoare v. the United Kingdom (dec.), no. 16261/08, § 59, 12 April 2011).

(b) Whether the interference was lawful

93. The Court reiterates that the first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of someone’s possessions should be lawful (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 58, ECHR 1999‑II). The Court notes that the applicants did not dispute the lawfulness of the national courts’ decisions ordering them to reimburse the costs of the State’s representation. The Court sees no reason to hold otherwise since these decisions were based on section 154(1) of the Civil Procedure Act.

(c) Whether the interference pursued a legitimate aim

94. Any interference with a right of property, irrespective of the rule under which it falls, can be justified only if it serves a legitimate public (or general) interest. The Court reiterates that, because of their direct knowledge of their society and its needs, national authorities are in principle better placed than any international judge to decide what is “in the public interest”. Under the system of protection established by the Convention, it is thus for the national authorities to make the preliminary assessment as to the existence of a problem of public concern warranting measures that interfere with the peaceful enjoyment of possessions (see Elia S.r.l. v. Italy, no. 37710/97, § 77, ECHR 2001-IX, and Terazzi S.r.l. v. Italy, no. 27265/95, § 85, 17 October 2002).

95. The Court notes that section 154(1) of the Civil Procedure Act embodies the “loser pays” rule, according to which the unsuccessful party has to pay the successful party’s costs. Furthermore, according to the Scales of Advocates’ Fees, in civil cases those fees are, as a matter of principle, calculated in proportion to the value of the subject matter of the dispute (see paragraphs 43 and 44 above).

96. The Court notes that the rationale behind the “loser pays” rule is to avoid unwarranted litigation and unreasonably high litigation costs by dissuading potential plaintiffs from bringing unfounded actions without bearing the consequences. The Court considers that, by discouraging ill-founded litigation and excessive costs, those rules generally pursue the legitimate aim of ensuring the proper administration of justice and protecting the rights of others. The Court is therefore of the view that the “loser pays” rule cannot in itself be regarded as contrary to Article 1 of Protocol No. 1 (see Hoare, cited above, § 59; and Klauz v. Croatia, no. 28963/10, §§ 82 and 84, 18 July 2013). This view is not altered by the fact that those rules also apply to civil proceedings to which the State is a party, thus entitling it to recover from an unsuccessful party the costs of its representation. The State should not be considered to have limitless resources and should, like private parties, also enjoy protection from ill-founded litigation (see Klauz, cited above, § 85).

97. The Court therefore considers that the costs order in the present case pursued a legitimate aim (see, mutatis mutanidsStankov v. Bulgaria, no. 68490/01, § 52, 12 July 2007, and Klauz, cited above, § 82). It will proceed to examine the key issue, namely whether a “fair balance” was struck between the general interest and the applicants’ rights under Article 1 of Protocol No. 1.

(d) Whether the interference was proportionate to the legitimate aim pursued

98. It therefore remains to be determined whether the measures complained about were proportionate to the aim pursued. Any interference must achieve a “fair balance” between the demands of the general interest of the community and the requirement of protecting the individual’s fundamental rights (see Beyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 107, ECHR 2000‑I; and Hoare, cited above, § 60). There must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim pursued. In each case involving an alleged violation of Article 1 of Protocol No. 1, the Court must ascertain whether by reason of the State’s interference, the person concerned had to bear a disproportionate and excessive burden (see James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 50, Series A no. 98, and Amato Gauci v. Malta, no. 47045/06, § 57, 15 September 2009). In assessing compliance with Article 1 of Protocol No. 1, the Court must make an overall examination of the various interests in issue (see Perdigão v. Portugal[GC], no. 24768/06, § 68, 16 November 2010), bearing in mind that the Convention is intended to safeguard rights that are “practical and effective” (see, for example, Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/9428331/95 and 28443/95, § 100, ECHR 1999‑III). It must look behind appearances and investigate the realities of the situation complained of (see Zammit and Attard Cassar v. Malta, no. 1046/12, § 57, 30 July 2015).

99. The central issue in the present case concerns the fact that the applicants were ordered to reimburse the costs of the State’s representation by the State Attorney’s Office in an amount equal to an advocate’s fee, because their claim for damages in connection with the killing of their parents had been dismissed in its entirety on the grounds that the State was not liable for damage resulting from the killings committed on the territory of the Krajina, which at the material time had been outside the control of the Croatian authorities.

100. The Court emphasises that the applicants did not challenge as such the rule contained in section 154(1) of the Civil Procedure Act. They rather claimed that the manner in which the rule was applied in the particular circumstances of their case had placed an excessive individual burden on them.

101. The Court notes that section 154(1) of the Civil Procedure Act does not allow for any flexibility as regards the reimbursement of the costs of the opposing party by the party which has lost a case, since it provides that “a party which loses a case completely shall reimburse the costs of the opposing party and his or her representative” (see paragraph 43 above).

102. Further to this the Court notes that the State Attorney’s Office is entitled to the reimbursement of both costs and fees when it represents another party, but only to the reimbursement of costs when it itself participates in the proceedings as a party (see sections 162 and 163 of the Civil Procedure Act, paragraph 43 above).

103. The applicants brought their claim for non-pecuniary damage under the Liability Act. That Act provides that the State is liable for damage resulting from death caused by “acts of terrorism or other acts of violence committed with the aim of seriously disturbing public order by provoking fear or stirring up feelings of insecurity in citizens”. In paragraph 2 of section 1 it defines a terrorist act as “an act of violence committed for political reasons with a view to stirring up fear, terror or feelings of personal insecurity in citizens” (see paragraph 51 above).

104. The Court notes that it was alleged that the applicants’ parents had been abducted from their home in A by two police officers of the “Serbian Autonomous Region of Krajina” during the war in Croatia, and that they had been taken to a nearby village and shot dead, solely because of their Croatian ethnic origin.

105. The Supreme Court which ultimately held against the applicants agreed that the killing of their parents bore certain similarities to an act of terrorism (see paragraph 38 above).

106. In the present case the Croatian Government, in their observations, cited a number of Supreme Court judgments in which that court had dismissed claims for compensation in respect of damage caused by the killing of the plaintiffs’ relatives in the occupied territory during the war. However, these judgments were adopted mainly in 2007 and 2008. Thus, at the time the applicants lodged their civil action for damages, in March 2006, it could be said that the position of the Supreme Court as to what constituted an act of terror and what constituted war-related damage was not entirely clear. Furthermore, in their constitutional complaint, the applicants cited several judgments of the Supreme Court in which State liability for damage caused by killings during the Homeland War in Croatia had been established.

107. It cannot therefore be said that the applicants’ civil action against the State was devoid of any substance or manifestly unreasonable. The applicants’ view that the damage caused to them by the killing of their parents was covered by the Liability Act was not unreasonable, since at that time it was not possible for the applicants to know whether the killing of their parents would be regarded as a terrorist act or as war-related damage.

108. Furthermore, the national courts ordered the applicants to pay for the State’s representation the amount that would be awarded to the opposing party as advocates’ fees. The Court attaches considerable importance to the fact that the opposing party in the proceedings at issue was the Croatian State, represented by the State Attorney’s Office and that the costs of that office in the civil proceedings at issue were assessed on the basis of the Advocates’ fees. However, as rightly pointed out by the applicants, that office, since it is financed from the State budget, is not in the same position as an advocate. The Court notes that in a comparable situation the Supreme Court has already held that an insurance company was not entitled to reimbursement of its legal representation by advocates in a dispute concerning a claim for damages because it could have ensured its legal representation in these proceedings by its own employees (see paragraph 46 above).

109. Another factor of importance is the applicants’ individual financial situation. Given their arguments in that regard (see paragraph 89 above), the Court accepts that paying the amount ordered by the national courts in respect of the costs of the proceedings at issue appears burdensome for the applicants.

(e) Conclusion

110. In the particular circumstances of the present case and given that the Supreme Court accepted that the acts at issue which amounted to a war crime bore certain similarities to terrorist act; that the definition of what constituted a terrorist act was subject to the courts’ interpretation and at the relevant time was not clarified; that the applicants’ opponent was the State represented by the State Attorney’s Office; and that the amount of the costs to be reimbursed was not insignificant in light of the applicants’ financial situation the Court considers that ordering the applicants to bear the full costs of the State’s representation in the proceedings at issue amounted to a disproportionate burden on them.

111. There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in the particular circumstances of the present case.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

112. The applicants further complained that their right of access to a court had been violated. They relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”.

A. Admissibility

113. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

114. The applicants reiterated their arguments summarised in paragraphs 82-88 above.

115. The Government maintained that the applicants had had access to a court in connection with their civil claim for damages, which had been examined at three levels of jurisdiction. The fact that the applicants’ claim had been dismissed could not be seen as depriving them of the right of access to a court. It had been the established practice of the Supreme Court to dismiss claims for damages against the State in connection with the killing of civilians in the occupied territories, since this was regarded as war-related damage for which the State was not liable. In that connection the Supreme Court had adopted several judgments concerning the killings in the area around the town of A. These judgments had been adopted between 2007 and 2010.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

116. Article 6 § 1 secures to everyone the right to have any claim relating to his civil rights and obligations brought before a court or tribunal. In this way, that provision embodies the “right to a court”, of which the right of access, that is, the right to institute proceedings before a court in civil matters, is one aspect (see Golder v. the United Kingdom, 21 January 1975, §§ 34 in fine and 35-36, Series A no. 18; and Z and Others v. the United Kingdom [GC], no. 29392/95, §§ 91‑93, ECHR 2001-V).

117. The right of access to the courts is not absolute but may be subject to limitations; these are permitted by implication since the right of access “by its very nature calls for regulation by the State, regulation which may vary in time and in place according to the needs and resources of the community and of individuals”. In laying down such regulation, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation. Whilst the final decision as to observance of the Convention’s requirements rests with the Court, it is no part of the Court’s function to substitute for the assessment of the national authorities any other assessment of what might be the best policy in this field. Nonetheless, the limitations applied must not restrict the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see Stanev v. Bulgaria [GC], no. 36760/06, § 230, ECHR 2012).

118. The Court has already held that the imposition of a considerable financial burden after the conclusion of proceedings, such as an order to pay fees for the representation of the State according to the “loser pays” rule could well act as a restriction on the right to a court (see Klauz, cited above, § 77; and, mutatis mutandisStankov , cited above, § 54).

(b) Application of these principles in the present case

119. The Court considers that it is not its task to rule on the “loser pays” rule as such, but to determine whether, in the circumstances of this case, the applicants’ right of access to a court within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention was respected (see, mutatis mutandisMalige v. France, 23 September 1998, § 30, Reports 1998‑VII). The Court accepts that imposition on the applicants to pay the costs of the State representation may be viewed as a restriction hindering the right of access to court (see Klauz, cited above, § 81).

120. As the Court has underlined on a number of occasions, a restriction affecting the right to court will not be compatible with Article 6 § 1 unless it pursues a legitimate aim and there is a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the legitimate aim sought to be achieved (see paragraph117 above and in particular with respect to the “loser pays” rule, Klauz, cited above, § 83). The Court must therefore examine whether this was achieved in the present case.

121. The Court accepts that the “loser pays” rule pursues a legitimate aim of ensuring the proper administration of justice and protecting the rights of others by discouraging ill-founded litigation and excessive costs (see Klauz, cited above, § 84; see also paragraph 93 above).

122. As to the question whether the limitation was proportionate to the legitimate aim pursued, the Court refers to its finding under Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraphs 97-107 above). On the same grounds on which it found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraph 108 above) the Court emphasizes once again that ordering the applicants to bear the full costs of the State’s representation in the proceedings at issue amounts to a disproportionate restriction of the applicants’ right of access to court.

123. There has therefore been a violation of Article 6 § 1 of the Convention as regards the applicants’ right of access to a court.

 IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

124. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

125. The applicants each claimed: 30,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage as regards the procedural aspect of Article 2 of the Convention; EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage as regards the procedural aspect of Article 14 of the Convention; EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage as regards Article 13 of the Convention; EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage as regards Article 6 § 1 of the Convention; EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage as regards Article 1 of Protocol No. 1; and HRK 26,250 (about 3,500 euros) in respect of pecuniary damage as regards Article 1 of Protocol No. 1.

126. The Government deemed the sums claimed excessive and unfounded.

127. The Court, having regard to its case-law (see Stankov, cited above, § 71; and Perdigão, cited above, §§ 85-86), considers it reasonable to award the applicants jointly EUR 5,000 on account of non-pecuniary damage and EUR 3,400 on account of pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

128. The applicants also claimed EUR 5,090 for the costs and expenses incurred before the Court. They submitted a copy of a legal fees agreement between them and their lawyer.

129. The Government objected to the amount claimed.

130. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,000 for the proceedings before the Court.

C. Default interest

131. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 2 of the Convention;

3. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

4. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants jointly, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 5,000 (five thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,400 (three thousand four hundred euros) in respect of pecuniary damage;

(iii) EUR 3,000 (three thousand euros) in respect of costs and expenses, payable directly into the bank account of the applicants’ representative;

(iv) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 6 September 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Hasan Bakırcı                Işıl Karakaş
Deputy Registrar            President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude