Damjanac protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
52943/10
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
24.10.2013
Članovi
35
35-3
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Pod uslovima predviđenim zakonom
(P1-1-1) Zaštitne mere protiv zloupotrebe
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatskog i srpskog državljanina, rodjenog 1926. godine i živi u Beogradu.

Podnosilac je naveo da je obustava isplate njegove vojne penzije, koju je dobio po osnovu službe u JNA, nakon što se preselio u Srbiju, bila proizvoljna i diskriminatorna te stoga protivna članu 1. Protokola br. 1. posebno, , kao i zajedno s članom 14. Konvencije.

Podnosilac je bio časnik u JNA između 1941. i 1979. kada je otišao u penziju. Dana 16. februara 1979. godine savezni mirovinski fond SFRJ, priznao je pravo podnosioca na vojnu penziju. U to vreme podnosilacje prebivao u Dubrovniku, Hrvatska.
Dana 19. juna 1992. godine podnosilac je zatražio od Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Dubrovniku da prizna njegovo pravo na vojnu penziju, u skladu s novim hrvatskim zakonodavstvom.
Dana 7. jula 1992. godine Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Dubrovniku priznala je podnosiocu pravo na vojnu penziju.
Nakon što se podnosilac odselio u Srbiju, isplata penzije je obustavljena, uz obrazloženje da Ugovor o socijalnom osiguranju sa Srbijom, ne obuhvata vojne penzije JNA i da u odnosu na to ne postoji ugovor o uzajamnosti sa Srbijom.
Podnosilac je izjavio žalbu, Žalbenom vijeću Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovno osiguranje, a nakon toga i tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske. i žalba i tužba su odbijene kao neosnovane.
Dana 11. februara 2007. godine, podnosilac je izjavio Ustavnu žalbu, koja je odbijena kao nedopuštena.
Evropski Sud za ljudska prava, uzimajuću u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, kao i svu sudsku praksu, utvrdjuje povredu Čl. 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.


Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET DAMJANAC protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 52943/10)

PRESUDA

STRASBOURG

24. listopada 2013. godine.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Damjanac protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. listopada 2013. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 52943/10) protiv Republike Hrvatske što ga je 24. listopada 2010. godine hrvatski i srpski državljanin g. Borisav Damjanac ("podnositelj") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").

2. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Podnositelj zahtjeva posebice je naveo da je obustava isplate njegove vojne mirovine temeljem službe u JNA kroz razdoblje od trinaest mjeseci nakon što se preselio u Srbiju bila proizvoljna i diskriminatorna te stoga protivna članku 1. Protokola br. 1., uzetog zasebno, kao i zajedno s člankom 14. Konvencije.

4. Dana 21. ožujka 2012.g. Vlada je obaviještena o prigovorima vezanima uz obustavu isplate mirovine podnositelja zahtjeva i diskriminaciji s tim u vezi. Odlučeno je i da će se istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29. stavak 1.).

5. Dana 17. siječnja 2013. godine Vlada Srbije obaviještena je o predmetu i pozvana da ako to želi, iskoristi svoje pravo na miješanje. Dana 1. ožujka 2013.g. Vlada Srbije obavijestila je Sud kako ne želi iskoristiti svoje pravo na miješanje u ovom predmetu.

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

6. Podnositelj je rođen 1926. godine i živi u Beogradu.

A. Pozadina predmeta

1. Vojne mirovine u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

7. Opći mirovinski sustav bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu „SFRJ“) bio je organiziran na načelu teritorijalnosti. To je značilo da je svaki federativni entitet, i to šest republika (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija i Crna Gora) te dvije autonomne pokrajine (Vojvodina i Kosovo) imao vlastiti mirovinski fond, neovisan od savezne vlade, i bio je odgovoran za prikupljanje doprinosa i isplatu mirovina svim osobama koje su radile na prostoru pojedine republike ili pokrajine. Mirovinski sustav se temeljio na modelu „tekućeg financiranja“ i načelu međugeneracijske solidarnosti, koji se u biti temeljio na plaćanju obveznih doprinosa za vrijeme trajanja radnog odnosa i nakon toga primanja mirovine u ratama po umirovljenju.

8. Sustav vojnih mirovina razlikovao se utoliko što je bio centraliziran na saveznoj razini. Dana 1. siječnja 1973.g., u skladu sa Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, koji je u relevantno vrijeme bio važeći, osnovan je savezni mirovinski fond za zaposlenike Jugoslavenske Narodne Armije (u daljnjem tekstu „JNA“) sa sjedištem u Beogradu. Doprinosi za ovaj fond su se uplaćivali iz saveznog proračuna, a fond je onda isplaćivao mirovine korisnicima vojnih mirovina, neovisno o mjestu gdje su obavljali vojnu službu ili gdje su živjeli po umirovljenju.

2. Vojne mirovine JNA u Hrvatskoj

9. Dana 25. lipnja 1991. godine Hrvatski sabor proglasio je neovisnost Republike Hrvatske od Jugoslavije, a 8. listopada 1991. godine raskinute su sve državno-pravne veze između Hrvatske i savezne vlade SFRJ. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika preuzet je u hrvatski pravni sustav Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja i doplatka za djecu vojnih osiguranika koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni koji je Sabor donio dana 26. lipnja 1991. godine.

10. Dana 23. srpnja 1992. godine Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja osoba kojima je prestalo svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991.; u daljnjem tekstu: „Uredba o vojnim mirovinama“. Uredba o vojnim mirovinama propisala je uvjete za priznavanje prava na plaćanje akontacija mirovina pripadnicima bivše JNA, pod uvjetom da im je prestala vojna služba prije 31. prosinca 1991. godine, ali da nisu stekli prava iz mirovinskog osiguranja prije tog datuma, te da ispunjavaju sve potrebne uvjete za stjecanje prava na mirovinu prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (vidi stavak 8. u prethodnome tekstu). Uredba o vojnim mirovinama propisala je, kao nadopunu, tri dodatna uvjeta: (1) prebivalište u Hrvatskoj, (2) hrvatsko državljanstvo, i (3) da se predmetna osoba stavila na raspolaganje hrvatskim oružanim snagama do 31. prosinca 1991. godine te da nije bila osumnjičena za kazneno djelo protiv Hrvatske. Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (u daljnjem tekstu „Republički fond radnika“) zadužen je za poduzimanje potrebnih mjera na temelju ove Uredbe.

11. Istoga je dana Vlada Republike Hrvatske donijela i Uredbu o isplati mirovina korisnicima koji su mirovinu ostvarili u republikama bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Na temelju te Uredbe sve osobe koje su prebivale na teritoriju Republike Hrvatske, a kojima su priznate mirovine u drugim republikama bivše SFRJ, izuzev Slovenije, koja je u to vrijeme također raskinula državno-pravne veze sa saveznom vladom SFRJ, imale su pravo na isplatu svojih mirovina od strane Hrvatske. Republičkom fondu radnika naloženo je plaćati mirovine iz prikupljenih doprinosa koje Hrvatska nije isplaćivala umirovljenicima koji su prebivali u drugim republikama bivše SFRJ zbog prekida platnog prometa.

12. Dana 6. listopada 1993. godine Hrvatski sabor je donio Zakon o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, kojim je ukinuta Uredba iz 1992.g. (vidi stavak 10. u prethodnome tekstu) te dio tranzicijskog zakonodavstva iz 1991.g. (vidi stavak 9. u prethodnome tekstu). Na temelju ovog zakona Hrvatska je preuzela isplatu vojnih mirovina JNA koje su ostvarene prije 8. listopada 1991. godine, te za priznavanje mirovina pripadnika bivše JNA čija je služba u Hrvatskoj prestala prije 31. prosinca 1991. godine.

13. Pripadnici bivše JNA koji su ostvarili prava na mirovinu u skladu s mirovinskim sustavom u bivšoj SFRJ prije 8. listopada 1991. godine imali su pravo na isplatu mirovina od strane Hrvatske, ako se njihova mirovina više nije isplaćivala iz bivše Zajednice socijalnog osiguranja vojnih osiguranika. Propisana su dodatna dva uvjeta: prebivalište u Hrvatskoj i da protiv predmetne osobe nije pokrenut kazneni progon zbog određenih kaznenih djela protiv Republike Hrvatske, popisanih u članku 2. Zakona. Republičkom fondu radnika povjeren je zadatak provedbe Zakona.

14. Zakon je ukinut Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji je donesen 10. srpnja 1998. godine, a stupio je na snagu 1. siječnja 1999. godine. U razdoblju koje je mjerodavno za ovaj predmet, zakon je u više navrata mijenjan i dopunjen (vidi stavke 50. - 53. u nastavku). Zakon o mirovinskom osiguranju regulirao je sustav obveznog mirovinskog osiguranja na temelju načela međugeneracijske solidarnosti (članak 2. stavak 1.). Njime je osnovan Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, kojem je povjereno upravljanje poslovima mirovinskog osiguranja (članak 6.), čime je zamijenjen raniji Republički fond radnika (članak 187. st. 1. i 3.). U skladu s time, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje povjereno je prikupljanje doprinosa za mirovinsko osiguranje i isplata mirovina uz poštivanje obveza iz međunarodnih ugovora o mirovinskom osiguranju (članak 130.). Na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju isplata mirovina u inozemstvo bila je moguća temeljem međunarodnog ugovora ili sporazuma o uzajamnosti (članak 88.).

15. Zakon o mirovinskom osiguranju također je propisao da se u državnom proračunu trebaju osigurati sredstva za isplatu mirovina vojnim umirovljenicima JNA, a da se potrebni doprinosi trebaju uplaćivati u Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na mjesečnoj osnovi (članak 152. stavak 1.). Zakon o mirovinskom osiguranju priznao je svim hrvatskim državljanima staž osiguranja navršen do 8. listopada 1991. godine temeljem Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (vidi stavke 8. i 9. u prethodnom tekstu) kao mirovinski staž (članak 186.).

16. Izmjenama i dopunama od 29. studenoga 2001. godine mirovine, između ostalog, vojnih umirovljenika JNA su smanjene, a Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje je naloženo da odredi izmijenjene visine njihovih mirovina.

3. Ugovori Hrvatske i Srbije

17. Dana 15. rujna 1997. godine Hrvatska i tada Savezna Republika Jugoslavija (kasnije Srbija i Crna Gora) potpisali su Ugovor o socijalnom osiguranju, u daljnjem tekstu „Ugovor o socijalnom osiguranju“, koji je stupio na snagu 1. svibnja 2003. godine. Ugovor o socijalnom osiguranju naveo je mjerodavne domaće pravne propise na koje se primjenjivao, i to pravne propise vezane uz zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu; mirovinsko i invalidsko zakonodavstvo; zakonodavstvo vezano uz ozljede na radu i profesionalne bolesti; te naknade za nezaposlene. Primjenjivao se na sve osobe u te dvije države koje su imale prava i obveze na temelju mjerodavnog domaćeg zakonodavstva. Pravo na isplatu mirovine u inozemstvo postojalo je neovisno o mjestu prebivališta korisnika mirovine u jednoj od država ugovornica. Republički fond radnika određen je kao nadležno tijelo za vezu u Hrvatskoj za sva pitanja vezana uz mirovinu (vidi stavak 54. u nastavku).

18. Prema tvrdnjama Vlade, nakon raspada bivše SFRJ, Srbija je zadržala dvojni mirovinski sustav za civilne i vojne umirovljenike, te je prestala isplaćivati vojne mirovine temeljem službe u JNA umirovljenicima koji su prebivali u Hrvatskoj. Tek je u siječnju 2012. godine u Srbiji provedena mirovinska reforma s učinkom da se vojni mirovinski fond integrirao u civilni fond mirovinskog i invalidskog osiguranja. Neutvrđenog datuma srpske su vlasti obavijestile hrvatska tijela mirovinskog osiguranja o ovoj promjeni. Također su naznačili da će umirovljenicima koji prebivaju u inozemstvu isplaćivati mirovine koje su ranije bile vojne mirovine, na temelju mjerodavnih ugovora o socijalnom osiguranju ili sporazuma o uzajamnosti.

19. Dana 29. lipnja 2001. godine republike bivše SFRJ potpisale su Ugovor o pitanjima sukcesije, u daljnjem tekstu „Ugovor o sukcesiji“, koji je stupio na snagu 2. lipnja 2004. godine (vidi stavak 55. u nastavku).

20. Aneks E Ugovora o sukcesiji bavio se mirovinama. Temeljio se na načelu stečenih prava, tako da se prava stečena u jednom sustavu moraju priznati i poštivati u drugome. Članak 1. uveo je navedeno načelo u vezi s mirovinskim pravima stečenim u mirovinskim sustavima bivših republika (vidi stavak 7. u prethodnome tekstu), dok se članak 2. bavio vojnim mirovinama iz bivšeg saveznog sustava (vidi stavak 8. u prethodnome tekstu). Potonja je odredba propisala da država koja je priznala pravo na isplatu mirovina vojnim osobama bivše SFRJ treba nastaviti plaćati mirovine svim svojim državljanima, neovisno o mjestu njihova prebivališta. U slučajevima kada je osoba bila državljanin više republika bivše SFRJ, mirovinu je trebala plaćati država u kojoj je ta osoba prebivala. Ovaj se sustav isplate mirovina razlikovao od sustava koji je ustanovljen za civilne mirovine prema članku 1. Aneksa E Ugovora o sukcesiji, koji je propisivao da država koja je priznala prava na mirovinu i koja je isplaćivala mirovine treba u cijelosti nastaviti s isplatama mirovine, neovisno o državljanstvu ili mjestu prebivališta korisnika mirovine.

B. Osobne okolnosti podnositelja zahtjeva

21. Podnositelj je bio časnik u JNA između 1941. i 1979. kada je otišao u mirovinu. Dana 16. svibnja 1979. godine savezni mirovinski fond SFRJ za umirovljene zaposlenike JNA priznao je pravo podnositelja na vojnu mirovinu. U to vrijeme podnositelj je prebivao u Dubrovniku, Hrvatska.

22. Dana 19. lipnja 1992. godine podnositelj je zatražio od Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Dubrovniku da prizna njegovo pravo na vojnu mirovinu u skladu s novim hrvatskim zakonodavstvom. Podnositelj je potkrijepio svoj zahtjev podnošenjem dokaza o mjestu prebivališta u Hrvatskoj, na adresi u Dubrovniku, dokaz o hrvatskom državljanstvu i dokument Općinskog suda u Dubrovniku kojim se potvrđuje da protiv njega nije pokrenut kazneni postupak.

23. Dana 7. srpnja 1992. godine Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Dubrovniku priznala je podnositelju zahtjeva pravo na vojnu mirovinu, kako je ona utvrđena temeljem Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika bivše SFRJ (vidi stavak 47. u daljnjem tekstu). Utvrdila je da podnositelj zahtjeva ima hrvatsko državljanstvo te da prebiva u Hrvatskoj, kao i da nadležna domaća tijela nisu pokrenula kazneni postupak protiv podnositelja za bilo koje kazneno djelo protiv Hrvatske.

24. Dana 12. prosinca 1992. godine, postupajući po službenoj dužnosti, Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Dubrovniku utvrdio je visinu mirovine podnositelja zahtjeva u skladu s Uredbom o vojnim mirovinama. Mirovina se trebala isplaćivati podnositelju zahtjeva tako dugo dok su za to postojali potrebni uvjeti.

25. Dana 6. svibnja 1994. godine Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika tadašnje vojske Savezne Republike Jugoslavije, naložio je da se obustavi isplata vojne mirovine podnositelju zahtjeva, jer su obaviješteni od strane hrvatskih tijela da je podnositelju priznata mirovina u Hrvatskoj.

26. Prema tvrdnjama podnositelja, u listopadu 1998. godine posjetio je sina u Beogradu, Srbija, te je odlučio ostati kod njega kroz dulje vremensko razdoblje. Isplatu mirovine nastavio je primati putem punomoćnika u Dubrovniku.

27. Dana 9. lipnja 2003. godine podnositelj zahtjeva obavijestio je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područnu službu u Dubrovniku, da sada prebiva u Beogradu, Srbija, te je zatražio da mu se mirovina isplaćuje na novu adresu. Dostavio je dokaz o prebivalištu u Beogradu i podatke o broju bankovnog računa u Srbiji.

28. Dana 30. rujna 2003. godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje obustavio je isplatu mirovine podnositelju zahtjeva. Utvrdio je da Ugovor o socijalnom osiguranju sa Srbijom ne obuhvaća vojne mirovine JNA i da vezano uz to ne postoji sporazum o uzajamnosti sa Srbijom, što je uvjet za isplatu mirovina u inozemstvo prema mjerodavnom domaćem pravu. Isplate mirovine obustavljene su od 1. listopada 2003. godine.

29. Dana 16. prosinca 2003. godine podnositelj je izjavio žalbu Žalbenom vijeću Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, navodeći da nije postojala pravna osnova za obustavu plaćanja njegove mirovine. On je tvrdio da je priznavanjem njegovih prava na mirovinu na temelju Uredbe o vojnim mirovinama stekao pravo na mirovinu iz Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske i da je stoga njegov status bio jednak onome drugih korisnika starosnih mirovina. Također je istaknuo prigovor kako nije mogao dobiti svoju mirovinu u Srbiji, budući da je isplata njegove mirovine tamo bila obustavljena zbog toga što je njegovo pravo na mirovinu priznato u Hrvatskoj. Konačno, podnositelj zahtjeva je pojasnio da je mirovina čija je isplata bila obustavljena, bila jedini njegov prihod.

30. Dana 17. ožujka 2004. godine podnositelj zahtjeva podnio je upravnu tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, prigovarajući da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije odlučio o njegovoj žalbi protiv prvostupanjske odluke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Dubrovniku.

31. U svojoj upravnoj tužbi podnositelj je ponovio da je priznavanjem njegova prava temeljem Uredbe o vojnim mirovinama imao status jednak onome ostalih umirovljenika u Hrvatskoj koji su primali mirovine od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Obrazložio je da je svoj zahtjev za isplatu mirovine u Srbiju podnio na temelju Ugovora o socijalnom osiguranju i da je obustava plaćanja njegove mirovine bila nezakonita. Podnositelj je također naveo kako on i njegova supruga nemaju drugih financijskih sredstava nakon što je isplata njegove mirovine obustavljena.

32. Upravni sud je dana 18. ožujka 2004. godine pozvao podnositelja zahtjeva da dodatno potkrijepi svoju tužbu. Podnositelj je udovoljio ovom zahtjevu i podnio dopunjenu upravnu tužbu dana 3. rujna 2004. godine, ponavljajući svoje prethodne tvrdnje.

33. Dana 5. listopada 2004. godine podnositelj zahtjeva promijenio je svoje mjesto prebivališta na raniju adresu u Dubrovniku i sljedećeg dana o tome obavijestio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područnu službu u Dubrovniku, te je zatražio da se nastavi isplata njegove mirovine. Podnositelj zahtjeva također je istaknuo da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nikada nije odlučio o njegovoj žalbi protiv odluke o obustavi plaćanja njegove mirovine.

34. Dana 24. studenoga 2004. godine Žalbeno vijeće Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje odbilo je kao neosnovanu žalbu podnositelja protiv prvostupanjske odluke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Dubrovniku, potvrđujući obrazloženje prvostupanjske odluke.

35. Dana 10. siječnja 2005. godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Dubrovniku, nastavio je s plaćanjem mirovine podnositelju zahtjeva. Utvrdio je da podnositelj zahtjeva sada prebiva u Hrvatskoj i da su ispunjeni svi drugi uvjeti prema mjerodavnom domaćem pravu. Isplata mirovine podnositelju zahtjeva nastavljena je od 1. studenog 2004. godine.

36. Dana 12. travnja 2006. godine Upravni sud je pozvao podnositelja da pojasni želi li ustrajati u svojoj upravnoj tužbi od 17. ožujka 2004. godine, budući da je Žalbeno vijeće Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u međuvremenu odlučilo o njegovoj žalbi.

37. Dana 13. studenog 2006. godine podnositelj zahtjeva obavijestio je Upravni sud da ustraje kod svoje upravne tužbe. Štoviše, napomenuo je da želi proširiti svoju upravnu tužbu i protiv drugostupanjske odluke Žalbenog vijeća Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 24. studenog 2004. godine. Podnositelj je ponovno napomenuo da promjena mjesta njegova prebivališta nije ni na koji način, bilo pravni ili faktični, opravdala obustavu plaćanja njegove mirovine i da je stoga uskraćivanje isplate njegove mirovine kroz razdoblje od 1. listopada 2003.g. do 31. listopada 2004.g. bilo nezakonito.

38. Dana 8. ožujka 2007. godine Upravni sud odbio je upravnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Obrazloženje pobijane odluke i prvostupanjske odluke temelji se na činjenici da je zahtjev tužitelja za isplatu priznate vojne mirovine, koju je stekao kao zaposlenik JNA prije 8. listopada 1991. godine, bio odbijen iz razloga što je imao mjesto prebivališta u Srbiji ... a da Ugovor o socijalnom osiguranju zaključen između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije nije obuhvaćao vojne mirovine pripadnika bivše JNA koje su stečene putem vojnog [mirovinskog] fonda prije 8. listopada 1991. godine. Između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore nije zaključen sporazum o uzajamnosti u pogledu isplate vojnih mirovina, tako da se mirovina [tužitelja] ne može isplaćivati u Srbiju ...

U svjetlu onoga što se može utvrditi iz spisa predmeta, ovaj sud nalazi da nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

U ovom konkretnom slučaju razlozi koje su istaknuli tuženik i prvostupanjsko tijelo su valjani. Ovaj sud nalazi da je tuženik pravilno odlučio da nije bilo moguće isplaćivati vojne mirovine u inozemstvo ... jer to nije bilo moguće niti prema međunarodnom ugovoru, niti prema hrvatskom mirovinskom zakonodavstvu. Isplata mirovine u inozemstvo moguća je temeljem međunarodnog ugovora ili na osnovi sporazuma o uzajamnosti, što u ovom predmetu nije slučaj.”

39. Dana 11. svibnja 2007. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. On je tvrdio da nije postojao pravni temelj za uskratu isplate mirovine kroz razdoblje od trinaest mjeseci, te da promjena mjesta njegova prebivališta nije smjela proizvesti negativne učinke po njegova mirovinska prava. Prema njegovom mišljenju to je dovelo do nejednakosti pred zakonom.

40. Podnositelj je dopunio svoju ustavnu tužbu dana 5. lipnja 2007. godine, ponavljajući svoje prethodne tvrdnje.

41. Dana 11. ožujka 2010. godine Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je ustavnu tužbu podnositelja nedopuštenom zbog njezine očite neosnovanosti. Rješenje Ustavnog suda dostavljena je podnositelju dana 21. svibnja 2010. godine.

42. Dana 24. veljače 2012. godine podnositelj zahtjeva obavijestio je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područnu službu u Dubrovniku, da sada prebiva u Beogradu, Srbija, te je zatražio da mu se mirovina isplaćuje u Srbiju.

43. Dana 27. veljače 2012. godine obavijest koju je podnio podnositelj evidentirana je u informacijskom sustavu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Od ožujka 2012. godine podnositelju se mirovina isplaćuje u Beogradu, Srbija.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav Republike Hrvatske

44. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001, 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (ispravak), 76/2010 i 85/2010 glase kako slijedi:

Članak 14.

„Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

Članak 16.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Članak 48

Jamči se pravo vlasništva.

Članak 140.

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad [domaćih] zakona ...”

45. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine) glasi kako slijedi:

Članak 62.

„1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu „ustavno pravo“) ...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.“

B. Hrvatsko mirovinsko zakonodavstvo

46. Mjerodavne odredbe Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni, „Narodne novine“ br. 53/1991, 73/1991, 18/1992, 71/1992, donesen dana 26. lipnja 1991. godine, glase:

Članak 1.

„Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih obveznika (Službeni list SFRJ, br. 7/1985, 74/1987, 20/1989) preuzima se i primjenjuje u Republici Hrvatskoj kao republički zakon.

Članak 5.

Federalna financijska prava i obveze temeljem zakonodavstva navedenog u članku 1. ovoga Zakona postaju prava i obveze proračuna Republike Hrvatske.“

47. Mjerodavne odredbe Uredbe o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja osoba kojima je prestalo svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991., („Narodne novine“, br. 46/1992, 71/1992), donesene dana 23. srpnja 1992. godine, propisale su:

Članak 1.

„Osoba kojoj je prestalo svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991., a do toga dana nije ostvarila prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, može ta prava ostvariti ako ispunjava uvjete za stjecanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja prema odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 18/92) i uz uvjete:

- da ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske;

- da ima hrvatsko državljanstvo;

- da se stavila na raspolaganje oružanim snagama Republike Hrvatske do 31. prosinca 1991., te da protiv nje nadležno tijelo državne vlasti nije pokrenulo postupak zbog poduzimanja ili pripremanja kažnjivih djela ili propuštene činidbe propisane u glavi XX. Krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Članak 4.

Poslove provedbe ove uredbe obavljat će Republički fond radnika. u postupku i na način utvrđen Zakonom.”

48. Mjerodavne odredbe Uredbe o isplati mirovina korisnicima koji su mirovinu ostvarili u republikama bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, „Narodne novine“ br. 46/1992), donesene 23. srpnja 1992. godine, propisale su:

Članak 1.

„Korisnicima mirovina ... s prebivalištem na teritoriju Republike Hrvatske koji su ostvarili pravo na mirovinu u republikama bivše SFRJ, osim Slovenije, i kojima su te mirovine bile isplaćivane u Republiku Hrvatsku. isplaćivat će se ta primanja od prvog dana sljedećeg mjeseca nakon mjeseca u kojem je onemogućena isplata primanja radi prekida platnog prometa. Isplatu će vršiti Republički fond radnika ...

Članak 2.

Sredstva za isplatu primanja iz članka 1. ove Uredbe osigurat će se iz sredstava Republičkog fonda radnika, koje Republički fond radnika ne može doznačivati umirovljenicima u republike bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije zbog nemogućnosti obavljanja platnog prometa.

Članak 4.

Isplata primanja iz članka 1. ove Uredbe obavljat će se do uspostave platnog prometa između Republike Hrvatske i republika bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ili ako Republika Hrvatska s pojedinim republikama bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije isplatu mirovina ne riješi na neki drugi način.”

49. Mjerodavne odredbe Zakona o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA, „Narodne novine br. 96/1993, donesenog 6. listopada 1993. godine, glase:

Članak 1.

„Ovim se Zakonom uređuju način i uvjeti preuzimanja ostvarenih prava na mirovinu, ... pripadnika bivše JNA, ostvarenih prije 8. listopada 1991., ...

Članak 2.

Korisniku koji je pravo na mirovinu ... ostvario u Zajednici socijalnog osiguranja vojnih osiguranika prije 8. listopada 1991. i kojemu je ta zajednica obustavila isplatu mirovine i drugih novčanih primanja, odredit će se ta prava ... ako ispunjava sljedeće uvjete:

- da ima prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske;

- da je ostvario pravo na mirovinu u Zajednici socijalnog osiguranja vojnih osiguranika prije 8. listopada 1991;

- da protiv njega nije nadležno tijelo državne vlasti pokrenulo postupak u vezi s kaznenim djelima iz Glave XIV., XV., i XVIII Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ... Glave XIX. Krivičnog zakona Republike Hrvatske .. i Zakona o kaznenim djelima podrivačke i terorističke djelatnosti protiv državno suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske ...“

Članak 9.

Poslove provedbe ovoga Zakona obavljat će Republički fond radnika.

Članak 11.

Stupanjem na snagu ovoga zakona prestaju važiti:

1. Zakon o preuzimanju saveznog zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika (koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao republički zakon), („Narodne novine“ br. 53/1991, 73/1991, 18/1992, i 71/1992) – članci 3.b, 3.c i 3.e,

2. Uredba o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja osoba kojima je prestalo svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991., („Narodne novine“, br. 46/1992, 71/1992) ... “

50. Mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, „Narodne novine“ br. 102/1998, koji je donesen 10. srpnja 1998. godine (stupio je na snagu 1. siječnja 1999. godine), propisale su:

Članak 2.

„(1) Ovim Zakonom uređuje se obvezno mirovinsko osiguranje na temelju načela generacijske solidarnosti ..“

Članak 6.

Za ostvarivanje prava zaposlenika, ... i drugih osiguranih osoba utvrđenih ovim Zakonom osniva se Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu „Zavod“).

Članak 88.

Isplata mirovina u inozemstvo obavlja se u skladu s međunarodnim ugovorima ili na temelju uzajamnosti.

Članak 130.

„Zavod obavlja sljedeće poslove:
1) obavlja poslove u svezi s ostvarivanjem prava iz mirovinskog osiguranja, 2) prikuplja sredstva za mirovinsko osiguranje,
3) osigurava provedbu međunarodnih ugovora o mirovinskom osiguranju ...

Članak 152.

(1) Republika Hrvatska osigurava sredstva u svojem proračunu za pokrivanje dijela obveza mirovinskog osiguranja koje nastaju priznavanjem mirovina pod povoljnijim uvjetima, i to za ...

8) mirovine pripadnika bivše JNA i za obiteljsku mirovinu ostvarenu nakon smrti tih pripadnika ...

Članak 186.

(1) Staž osiguranja navršen do 8. listopada 1991. prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika računat će se hrvatskom državljaninu u mirovinski staž radi ostvarivanja prava prema ovome Zakonu ...

Članak 187.

(1) Danom početka primjene ovoga Zakona Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske ... prestaje s radom ...

(3) Danom početka primjene ovoga Zakona započinje s radom Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje koji preuzima sredstva, prava i obveze tih Fondova ...

Članak 194.

Na dan početka primjene ovoga Zakona prestaje važiti: ...

5) Zakon o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA („Narodne novine“, br. 96/1993) ...“

51. Zakon o dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, „Narodne novine“ br. 109/2001, koji je donesen 29. studenog 2001. godine, propisao je:

Članak 1.

„U Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 102/1998, 127/2000, 59/2001) iza članka 172. dodaje se članak 172.a, koji glasi

Članak 172.a

(1) Korisnicima mirovine, pripadnicima bivše JNA ... svota mirovine smanjuje se razmjerno njihovim prihodima ...

Članak 2.

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po službenoj će dužnosti donijeti novo rješenje o smanjenoj svoti mirovine prema članku 1. ovoga Zakona.“

52. Mjerodavna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, „Narodne novine“ br. 92/2005, koji je donesen 15. srpnja 2005. godine, propisala je:

Članak 5.

„U članku 88. [Zakona o mirovinskom osiguranju] iza riječi: »ugovorom« dodaju se riječi: »o socijalnom osiguranju«.”

53. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, „Narodne novine“ br. 121/2010, koji je donesen 22. listopada 2010. godine, propisao je:

Članak 16.

„Članak 88. mijenja se i glasi: ...

(2) Isplata mirovina i drugih primanja iz mirovinskog osiguranja u inozemstvo obavlja se primjenom međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju ili primjenom uzajamnosti, odnosno na temelju rješenja Zavoda o odobravanju isplate u državu s kojom nije sklopljen ugovor ili nema uzajamnosti.”

C. Mjerodavni ugovori Hrvatske i Srbije

54. Mjerodavne odredbe Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju, „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 14/2001, potpisan 15. rujna 1997. godine (stupio na snagu 1. svibnja 2003. godine), propisale su:

 

Članak 2.

Mjerodavno zakonodavstvo

„(1) Ovaj ugovor se odnosi:

na hrvatske pravne propise o:

1) zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti,

2) mirovinskom i invalidskom osiguranju;

3) osiguranju za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti,

4) osiguranju za slučaj nezaposlenosti ...

(2) Ovaj se ugovor odnosi na sve pravne propise kojima se ujedinjuju, mijenjaju ili dopunjuju pravni propisi iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 3.

Osobe na koje se ovaj ugovor primjenjuje

„(1) Ovaj se ugovor primjenjuje na:

a) sve osobe za koje vrijede ili su vrijedili pravni propisi jedne ili obiju država ugovornica ...

Članak 5.

Izjednačenost područja

(1) Mirovine i druga novčana davanja, osim davanja za slučaj nezaposlenosti, prema pravnim propisima jedne države ugovornice ne mogu se umanjiti, staviti u stanje mirovanja, oduzeti ili plijeniti zbog toga što korisnik ima prebivalište na području druge države ugovornice, ako ovim ugovorom nije drukčije određeno ...

Članak 28.

Tijela za vezu

„Radi uspješnije provedbe ovog ugovora, posebno radi jednostavnog i brzog povezivanja tijela obje države ugovornice, u svojstvu tijela za vezu dviju država ugovornica, određuju se:

u Hrvatskoj ... Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske za primjenu mjerodavnog zakonodavstva iz članka 2. stavka 1 (2) i (3) ...

Članak 29.

Obveze nadležnih tijela, pravna i administrativna pomoć ...

(5) Nadležna tijela država ugovornica mogu, pri primjeni ovog ugovora, izravno međusobno stupati u vezu, kao i sa zainteresiranim osobama ili njihovim punomoćnicima ...“

Članak 37.

Rješavanje sporova

„Sporove u primjeni i tumačenju ovog ugovora rješavat će dogovorno nadležna tijela država ugovornica.“

55. Aneks E uz Ugovor o pitanjima sukcesije, „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 2/2004), potpisan 29. lipnja 2001. (stupio na snagu 2. lipnja 2004.), glasi:

Mirovine

Članak 1.

„Svaka država preuzet će odgovornost i redovito plaćati zakonito odobrene mirovine koje financira ta država u svojstvu bivše konstitutivne republike SFRJ, bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište korisnika.

Članak 2.

Svaka država preuzet će odgovornost i redovito plaćati mirovine koje pripadaju njenim državljanima koji su bili javni ili vojni službenici SFRJ bez obzira na to gdje je njihovo mjesto boravka ili prebivalište, ako su te mirovine bile financirane iz saveznog proračuna ili drugih saveznih sredstava SFRJ, s time da u slučaju osobe koja je državljanin više država

(i) ako ta osoba ima prebivalište u jednoj od tih država, mirovinu će plaćati ta država, i

(ii) ako ta osoba nema prebivalište u nekoj od tih država čiji je državljanin, mirovinu će plaćati država na teritoriju na kojem je ta osoba prebivala 1. lipnja 1991.

Članak 3.

Države će, ako je potrebno, sklopiti dvostrane aranžmane za osiguranje plaćanja mirovina u skladu s prethodnim člancima 1. i 2. osobama koje se nalaze u nekoj državi izvan one koja plaća mirovine tih osoba, za prijenos potrebnih sredstava za osiguranje plaćanja tih mirovina, te za plaćanje mirovina razmjerno plaćanju doprinosa. Po potrebi, sklapanje takvih konačnih dvostranih aranžmana može se provesti sklapanjem privremenih aranžmana za osiguranje plaćanja mirovina u skladu s člankom 2. Svi dvostrani ugovori sklopljeni između bilo koje dvije države imat će prednost pred odredbama ovoga Aneksa, te će urediti pitanje međusobnih potraživanja između mirovinskih fondova država glede plaćanja mirovina prije nego li su takvi ugovori stupili na snagu.”

D. Ostalo međunarodno pravo

56. Mjerodavne odredbe Konvencije 102 Međunarodne organizacije rada o najnižim standardima socijalne sigurnosti, „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 1/2002, u Hrvatskoj na snazi od 8. listopada 1991. godine, glase:

Dio XII. - Jednakost postupka prema stranim državljanima

Članak 68.

„1. Stanovnici koji su strani državljani imaju ista prava kao i stanovnici državljani: Međutim, mogu se propisati posebna pravila vezana za strance i državljane rođene izvan teritorija članice u odnosu na davanja ili dijelove davanja koji se isplaćuju u cijelosti ili pretežno iz javnih fondova i u odnosu na prijelazne sustave.

2. U sustavima socijalne sigurnosti koji se temelje na uplaćivanju doprinosa i koji osiguravaju zaštitu zaposlenika, zaštićene osobe koje su državljani neke druge članice koja je prihvatila obveze iz odgovarajućeg dijela ove Konvencije imaju, u odnosu na taj dio, jednaka prava kao državljani dotične članice: Međutim, primjena ovog članka može se uvjetovati postojanjem dvostranog ili višestranog ugovora kojim se osigurava reciprocitet.

Dio XIII. - Zajedničke odredbe

Članak 69.

Davanje na koje bi zaštićena osoba imala pravo u skladu s bilo kojim dijelom od II. do X. dijela ove Konvencije može se obustaviti u opsegu u kojem je propisano:

(a) za vrijeme dok se ta osoba ne nalazi na području članice ... “

57. Mjerodavna odredba Konvencije 48 Međunarodne organizacije rada o utemeljenju međunarodnog sustava očuvanja prava iz osiguranja za slučaj invalidnosti, starosti i smrti, „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 11/2003, u daljnjem tekstu „Konvencija MOR-a br. 48“, u Hrvatskoj na snazi od 8. listopada 1991. godine, glasi:

Članak 10.

„(1) Osobe koje su bile osigurane u ustanovi osiguranja određene članice, kao i osobe koje oni uzdržavaju imaju pravo na sve naknade na koje su stekli pravo na temelju svog osiguranja u cijelosti:

(a) ako prebivaju na području te članice, bez obzira na njihovo državljanstvo;

(b) ako su državljani te članice, bez obzira na njihovo prebivalište ...“

58. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969., „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 12/1993 propisuje:

Članak 27.

Unutrašnje pravo i poštovanje ugovora

„Stranka se ne može pozivati na odredbe svoga unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršavanje ugovora ...“

 

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA br. 1., UZETOG ZASEBNO, KAO I ZAJEDNO S ČLANKOM 14. KONVENCIJE

59. Podnositelj zahtjeva navodi da je obustava isplate njegove vojne mirovine JNA kroz razdoblje od trinaest mjeseci nakon što je promijenio prebivalište u Srbiju bila proizvoljna i diskriminatorna. Zahtjev temelji na članku 1. Protokola br. 1., uzetog zasebno, kao i zajedno s člankom 14. Konvencije, koji glasi:

Članak 14. Konvencije

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“

Članak 1. Protokola br. 1.

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

A. Dopuštenost

1. Kompatibilnost ratione materiae

(a) Tvrdnje stranaka

60. Vlada ističe, pozivajući se na sudsku praksu Suda u predmetu Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 42184/05, ECHR 2010 i predmetu Grudić protiv Srbije, br. 31925/08, 17. travnja 2012., da u razdoblju tijekom kojeg je bila obustavljena isplata mirovine podnositelju, on nije imao pravo na isplatu svoje mirovine te da stoga nije imao vlasništvo u smislu članka 1. Protokola br. 1. Vlada naglašava da je podnositelj bio vojni umirovljenik JNA i da bi isplata njegove mirovine u inozemstvo bila moguća samo na temelju mjerodavnog domaćeg prava, kada bi postojao međunarodni ugovor ili sporazum o uzajamnosti. Međutim, takav međunarodni ugovor ili sporazum o uzajamnosti između Hrvatske i Srbije u to vrijeme nije postojao. Prema mišljenju Vlade, od ključne je važnosti razlikovati pravo na mirovinu od prava na isplatu mirovine. U Hrvatskoj je podnositelj imao samo pravo na isplatu mirovine. Ovo je pravo postojalo tako dugo dok su bili ispunjeni potrebni uvjeti i nije bilo moguće vršiti isplate u inozemstvo, jer nije postojao međunarodni ugovor ili sporazum o uzajamnosti, što je podnositelj znao ili je trebao znati.

61. Podnositelj se nije složio s Vladom, navodeći da je Hrvatska priznala njegovo pravo na isplatu vojne mirovine JNA i da nije bilo pravnog temelja za obustavu isplate mirovine.

(b) Ocjena Suda

62. Vodeći računa o tvrdnjama stranaka, Sud smatra da je pitanje postojanja vlasništva u konkretnom slučaju neodvojivo povezano s pitanjem je li bilo miješanja, što je pitanje koje je potrebno ispitati u kontekstu razmatranja Suda o osnovanosti predmeta. Sud nadalje smatra da zahtjev otvara složena pitanja činjenične i pravne naravi koja se u ovoj fazi ispitivanja zahtjeva ne mogu riješiti (vidi, mutatis mutandis, Malik protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 23780/08, stavak 100., 13. ožujka 2012.). Sud stoga ovo pitanje pridružuje pitanju osnovanosti prigovora podnositelja zahtjeva vezanog uz vlasništvo iz članka 1. Protokola br. 1.

2. Kompatibilnost ratione personae

(a) Tvrdnje stranaka

63. Vlada je uputila na sudsku praksu izraženu u predmetu Banković i drugi protiv Belgije i drugih (odl.) [VV], br. 52207/99, stavak 60., ECHR 2001-XII, navodeći da je podnositelj zahtjeva svojim preseljenjem u Srbiju izgubio teritorijalnu poveznicu s Hrvatskom i došao pod nadležnost Srbije.

64. Podnositelj nije iznosio tvrdnje u ovom pogledu.

(b) Ocjena Suda

65. U svjetlu svih okolnosti konkretnog predmeta i materijala koji mu je dostupan, kao i činjenice da podnositelj prigovara da hrvatske vlasti nisu isplaćivale njegovu mirovinu u inozemstvo, iako je takva obveza postojala prema nacionalnom pravu i međunarodnom ugovoru, Sud smatra da bi prigovor Vlade trebalo odbiti.

3. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava i poštivanje pravila o šest mjeseci

(a) Tvrdnje stranaka

66. Vlada navodi kako je konačna odluka domaćih sudova u predmetu podnositelja zahtjeva bila odluka Upravnog suda od 8. ožujka 2007. godine, koja je dostavljena podnositelju 27. travnja 2007. godine, dok je podnositelj svoj zahtjev Sudu podnio po proteku roka od šest mjeseci, i to u kolovozu 2010. godine. Vlada smatra kako je podnositelj propustio u svojoj ustavnoj tužbi od 11. svibnja 2007. godine prigovoriti postojanju povrede njegovih ljudskih prava te da je od Ustavnog suda Republike Hrvatske samo zatražio reviziju upravnih postupaka. Stoga, prema mišljenju Vlade, šestomjesečni rok nije mogao započeti od dostave odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dana 21. svibnja 2010. godine. Pored toga, Vlada ističe da je isplata mirovine podnositelju zahtjeva nastavljena dana 20. siječnja 2005. godine i da se stoga šestomjesečni rok treba računati od tog datuma, što znači da je podnositelj svoj zahtjev Sudu podnio izvan roka od šest mjeseci.

67. Vlada također naglašava da je podnositelj tijekom upravnih postupaka te postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske osporavao samo mjerodavno domaće pravo i da nije prigovarao da su njegova prava iz Konvencije povrijeđena. U svojoj ustavnoj tužbi podnositelj je samo prigovarao obustavi plaćanja njegove mirovine te je zatražio da se ukinu odluke upravnih tijela i nastavi s plaćanjem njegove mirovine. Vlada također ističe kako podnositelj nikada nije prigovorio da bi njegova vlasnička prava bila povrijeđena ili da bi u tom pogledu bio diskriminiran, te je navela da se podnositelj propustio pozvati na mjerodavne odredbe domaćeg prava. Stoga, prema mišljenju Vlade, podnositelj nije iscrpio dostupna i učinkovita domaća pravna sredstva i zbog toga nije poštovao načelo supsidijarnosti.

68. Podnositelj smatra da je iscrpio sva domaća pravna sredstva i da je poštovao vremensko ograničenje od šest mjeseci.

(b) Ocjena Suda

69. Sud ponavlja da su uvjeti sadržani u članku 35. stavku 1. koji se tiču iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava i šestomjesečni rok u bliskom međusobnom odnosu, jer nisu samo kombinirani u istome članku nego su isto tako izrečeni u jednoj rečenici čije gramatičko tumačenje podrazumijeva takav međusobni odnos (vidi predmet Hatjianastasiou protiv Grčke, br. 12945/87, odluka Komisije od 4. travnja 1990. i predmet Berdzenishvili protivRusije (odluka), br. 31697/03, ECHR 2004-II (izvatci)).

70. U pravilu, šestomjesečni rok teče od datuma pravomoćne odluke donesene u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Članak 35. stavak 1. ne može se tumačiti na način koji bi zahtijevao da podnositelj obavijesti Sud o svom prigovoru prije nego što je njegov položaj u vezi s tim pitanjem konačno riješen na domaćoj razini. Sud je u tom pogledu već presudio da se od podnositelja u načelu zahtijeva da, u cilju zadovoljenja načela supsidijarnosti, prije podnošenja prigovora protiv Hrvatske Sudu, pruže priliku Ustavnom sudu Republike Hrvatske da popravi situaciju u kojoj se nalaze (vidi Orlić protiv Hrvatske, br. 48833/07, stavak 46., 21. lipnja 2011.).

71. Sud napominje da je tijekom upravnog postupka koji se vodio vezano uz mirovinu podnositelja, nakon što je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Dubrovniku prestala isplaćivati njegovu mirovinu, podnositelj izjavio žalbu Žalbenom vijeću Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, navodeći da nije postojala pravna osnova za obustavu plaćanja njegove mirovine (vidi stavak 29. u prethodnome tekstu). U svojoj upravnoj tužbi Upravnom sudu zbog nepostupanja dijela nižih upravnih tijela (vidi stavke 30. i 31. u prethodnome tekstu), kao i u svojoj upravnoj tužbi protiv drugostupanjske odluke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (vidi stavak 37. u prethodnome tekstu), podnositelj je istaknuo iste tvrdnje, prigovarajući zbog proizvoljne obustave plaćanja njegove mirovine. Pored toga, podnositelj zahtjeva ponovio je iste prigovore i u svojoj ustavnoj tužbi Ustavnome sudu Republike Hrvatske, navodeći da nije postojala pravna osnova za obustavu plaćanja njegove mirovine, te da okolnosti predmeta ukazuju kako nije uživao jednakost pred zakonom (vidi stavak 39. u prethodnome tekstu). Stoga je podnositelj nacionalnim tijelima podnio iste prigovore koji su bit njegovih argumenata pred Sudom.

72.Konačnu odluku domaćih sudova donio je 11. ožujka 2010. godine Ustavni sud Republike Hrvatske i to je rješenje dostavljeno podnositelju dana 21. svibnja 2010. godine, a podnositelj je svoj zahtjev podnio Sudu dana 24. kolovoza 2010. godine, dakle unutar roka od šest mjeseci. Vezano uz tvrdnju Vlade da se šestomjesečni rok treba računati od 20. siječnja 2005. godine, kada je nastavljeno s plaćanjem mirovine podnositelja, Sud ne vidi mjerodavnost tog datuma za izračun šestomjesečnog vremenskog roka, budući da nastavkom plaćanja mirovine podnositelju od 20. siječnja 2005. godine nisu nadoknađene neisplaćene mirovine, niti je to na drugi način povezano s prigovorima podnositelja vezanima uz obustavu isplate njegove mirovine kroz razdoblje od trinaest mjeseci prije tog datuma, a u vezi s čime je podnositelj istaknuo prigovor.

73. Prema prethodno iznijetom činjeničnom stanju, Sud nalazi da se prigovori Vlade moraju odbiti.

4. Zlouporaba prava na pojedinačni zahtjev

(a) Tvrdnje stranaka

74. Vlada navodi da se podnositelj u međuvremenu preselio u Srbiju, gdje živi i danas. U veljači 2012. godine podnositelj je zatražio da mu se mirovina isplaćuje u Srbiju, a Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je odobrio taj zahtjev. U skladu s time, od ožujka 2012. godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplaćuje podnositelju zahtjeva njegovu mirovinu u Srbiju. Vlada ističe da je podnositelj propustio obavijestiti Sud o ovoj promjeni, te smatra da to predstavlja zlouporabu prava na pojedinačni zahtjev.

75. Podnositelj zahtjeva se u vezi s time nije očitovao.

(b) Ocjena Suda

76. Sud ponavlja da u slučaju kada se tijekom postupka pred sudom dogode novi, važni događaji te ako, unatoč izričitoj obvezi iz Pravila 47. stavka 6. Poslovnika Suda, podnositelj propusti iznijeti takvu informaciju Sudu i time spriječi Sud u donošenju presude u predmetu na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zahtjev podnositelja može se odbiti zbog zlouporabe zahtjeva (vidi predmet Harbadová i drugi protiv Republike Češke (odl.), br. 42165/02, 466/03, 25. rujna 2007.; predmet Predescu protiv Rumunjske, br. 21447/03, stavci 25.-27., 2. prosinca 2008.; i predmet Miroļubovs i drugi protiv Latvije, br. 798/05, stavak 63., 15. rujna 2009.).

77. Sud napominje da se konkretni prigovori podnositelja odnose na razdoblje od listopada 2003. godine do studenog 2004. godine u kojem mu je, kako navodi, proizvoljno obustavljeno plaćanje njegove mirovine i da je on u tom smislu bio diskriminiran. Stoga je na Sudu da ispita je li u navedenom razdoblju obustava plaćanja mirovine podnositelju zahtjeva zapravo bila proizvoljna i da li je on zbog toga bio diskriminiran. U vezi s ovim prigovorima nije došlo ni do kakvih relevantnih novih događaja, a imajući u vidu činjenicu da senavodno uskraćena obavijest odnosila samo na nove događaje koji su nastali značajno kasnije u odnosu na vrijeme kada je obustavljeno plaćanje mirovina podnositelja, Sud ne nalazi utvrđenim da bi podnositelj namjerno utemeljio svoje prigovore na verziji događaja koja bi izostavila bilo koji događaj od ključne važnosti (vidi, mutatis mutandis, predmet Al-Nashif protiv Bugarske, br. 50963/99, stavak 89., 20. lipnja 2002.; predmet Adamović protiv Srbije, br.41703/06, stavak 34., 2. listopada 2012.). To je tim više tako jer podnositelj nikada nije pokušao zanijekati ili dati netočnu informaciju u pogledu činjenice da od ožujka 2012. godine prima svoju mirovinu u Srbiji.

78. Stoga, Sud smatra da se prigovor Vlade mora odbiti.

5. Zaključak

79. Sud primjećuje da zahtjev podnositelja nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Navodna povreda članka 1. Protokola br. 1. uzeta zasebno

(a) Tvrdnje stranaka

80. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je obustava isplate mirovine kroz trinaest mjeseci u razdoblju od 1. listopada 2003.g. do 1. studenog 2004.g. bila proizvoljna, jer nije postojao pravni temelj koji bi ju opravdao. Pojašnjava da je bio vojni umirovljenik JNA, koji je otišao u mirovinu u mirovinskom sustavu bivše SFRJ. Međutim, nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost, podnio je zahtjev za priznavanje svoje mirovine u Hrvatskoj te su nadležna domaća mirovinska tijela, i to Republički fond radnika, dana 12. prosinca 1992. godine priznala njegovo pravo na isplatu mirovine od hrvatskih tijela. Kod podnošenja zahtjeva za mirovinu u Hrvatskoj on je ispunio sve zakonske preduvjete, uključujući onaj da prebiva u Hrvatskoj. Donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine, vojne mirovine pripadnika bivše JNA uključene su u opći mirovinski sustav Hrvatske, a time je on dobio status jednak bilo kojem drugom umirovljeniku u Hrvatskoj.

81. U međuvremenu, u listopadu 1998. godine, podnositelj je posjetio sina u Beogradu, Srbija, te je odlučio tamo i ostati. Mirovina mu je tada isplaćivana putem punomoćnika u Hrvatskoj. U lipnju 2003. godine, nakon što je stupio na snagu Ugovor o socijalnom osiguranju od 15. rujna 1997.g., podnositelj je podnio zahtjev za isplatom mirovine u Srbiju. Prema njegovom mišljenju, Ugovor o socijalnom osiguranju otvorio je mogućnost da se mirovine iz Hrvatske isplaćuju u Srbiji i obrnuto, te da ne postoji pravni temelj za drugačije postupanje s njegovom vojnom mirovinom, budući da je ona uključena u opći mirovinski sustav, te da su se sva pravila koja se primjenjuju na mirovine trebala izravno primijeniti i na vojne mirovine. Međutim, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje proizvoljno je prestao s isplatom njegove mirovine, navodeći da se Ugovor o socijalnom osiguranju ne primjenjuje na vojne mirovine JNA. Stoga je on bio prisiljen vratiti se u listopadu 2004. godine u Hrvatsku, te je isplata njegove mirovine nastavljena od 1. studenog 2004. godine. Konačno, podnositelj navodi da se na ovaj slučaj primjenjuju još dvije odredbe međunarodnoga prava, i to Aneks E Ugovora o pitanjima sukcesije i članak 10. Konvencije MOR-a br. 48.

82. Vlada navodi kako je nužno napraviti jasnu razliku između prava na vojnu mirovinu i prava na isplatu vojnih mirovina bivšim pripadnicima JNA. Pravo podnositelja na mirovinu priznala su tijela bivše SFRJ, a Hrvatska je samo priznala tu činjenicu i nastavila s isplatom mirovine. Podnositelj je imao pravo na primitak mirovine u inozemstvu samo u skladu s člankom 88. Zakona o mirovinskom osiguranju. Drugim riječima, podnositelj je mogao primati svoju mirovinu tako dugo dok je živio u Hrvatskoj ili u nekoj od država u kojoj je bilo moguće primati uplate iz Hrvatske. Umjesto toga, podnositelj se preselio u Srbiju s kojom Hrvatska nije imala potpisan ugovor o isplati vojnih mirovina u inozemstvu i s kojom nije imala potpisan sporazum o uzajamnosti, a Srbija je zadržala poseban mirovinski sustav za vojne umirovljenike. Stoga se prema mišljenju Vlade podnositelj sam doveo u situaciju u kojoj više nije ispunjavao uvjete domaćeg prava za primanje mirovine i u skladu s time nije imao vlasništvo u smislu članka 1. Protokola br. 1. Istovremeno, sve to je trebalo biti dobro poznato podnositelju, budući da su Zakon o mirovinskom osiguranju i Ugovor o mirovinskom osiguranju bili objavljeni u „Narodnim novinama“ i na internetu, te su mu stoga bili dostupni. Činjenica da je na pogrešan način protumačio mjerodavno domaće pravo, koje mu je prema mišljenju Vlade također bilo poznato, nije promijenila činjenicu da je sam bio odgovoran za prestanak isplate svoje mirovine. Njegova puka nada da će mu se mirovina isplaćivati u Srbiji, nije imala osnova u mjerodavnom domaćem pravu. Tim više jer je podnositelj propustio zatražiti potrebne obavijesti od nadležnih tijela u pogledu toga postoji li takva mogućnost.

83. Vlada nadalje navodi da u slučaju kad bi Sud utvrdio da je podnositelj imao vlasništvo u smislu članka 1. Protokola br. 1., miješanje u njegovo vlasništvo bilo bi zakonito, služilo legitimnom cilju i bilo razmjerno. U pogledu zakonitosti miješanja, Vlada ističe da je Hrvatska prihvatila isplatu vojnih mirovina JNA uz određene uvjete, koji su bili fleksibilniji od uvjeta koji su kasnije propisani Ugovorom o pitanjima sukcesije. Upućujući na sudsku praksu izraženu u predmetu Carson i drugi (prethodno citirana), Vlada ističe kako je isplata mirovina u inozemstvo bila moguća samo na temelju međunarodnog ugovora ili sporazuma o uzajamnosti, što su bili legitimni uvjeti domaćeg prava u okviru slobode procjene koju država ima. Sa Srbijom nije bio potpisan međunarodni ugovor niti sporazum o uzajamnosti u vezi s isplatom vojnih mirovina JNA u inozemstvo, a pogrešno tumačenje mjerodavnog prava, osobito Ugovora o socijalnom osiguranju, od strane podnositelja zahtjeva nije od važnosti u tom smislu. Budući da u to vrijeme Srbija nije isplaćivala mirovine vojnim umirovljenicima JNA koji su živjeli u Hrvatskoj, Vlada ne vidi razloga zašto bi Hrvatska trebala isplaćivati takve mirovine u Srbiju. Prema mišljenju Vlade, domaća su tijela zadovoljavajuće obrazložila svoje odluke kada su odbila zahtjev podnositelja, a iz njegovih podnesaka Sudu čini se da je podnositelj i sam shvatio cijelu situaciju. Vlada također ističe da podnositelj ima dvojno državljanstvo, hrvatsko i srpsko, i da je mirovinu mogao zatražiti od srpskih vlasti. On je, međutim, to propustio učiniti te se kasnije vratio u Hrvatsku, nakon čega je nastavljeno s plaćanjem njegove mirovine jer su bile uklonjene zapreke koje su ranije postojale. Vlada također navodi kako se Aneks E Ugovoru o pitanjima sukcesije nije mogao primijeniti na podnositeljev slučaj u to vrijeme, jer je tek kasnije stupio na snagu. U svakom slučaju, prema tom Ugovoru obveza plaćanja mirovine podnositelju bila je na Srbiji. Vlada također smatra kako se na podnositeljev slučaj ne može primijeniti Konvencija MOR-a br. 48, jer se ona odnosi na mirovinske sustave koji se temelje na uplaćivanju doprinosa, a podnositelj nije bio članom takvog sustava u Hrvatskoj.

84. U pogledu toga da je navodno miješanje bilo u javnom interesu, Vlada ističe da država ima široku slobodu procjene s tim u vezi, te da je javni interes u ograničavanju uvjeta za isplatu vojnih mirovina JNA bio opravdan prvenstveno činjenicom da je Hrvatska, koja je u to vrijeme bila pogođena posljedicama rata, isplaćivala mirovine tisućama takvih umirovljenika, iako oni nikada nisu uplaćivali doprinose u Hrvatskoj. Vlada također navodi, ponavljajući svoje tvrdnje da u vezi s tim pitanjem sa Srbijom nije imala potpisan ugovor, niti sporazum o uzajamnosti, da podnositelju u ovom predmetu nije nametnut prekomjeran teret, budući da je svoju mirovinu mogao primati putem punomoćnika u Hrvatskoj bez angažiranja mirovinskog sustava. Vlada ističe kako podnositelj nikada nije izgubio svoje pravo na mirovinu, te da je isplata njegove mirovine nastavljena nakon što se vratio u Hrvatsku. U svakom slučaju, čak i prema Ugovoru o pitanjima sukcesije, čim se preselio u Srbiju, u svjetlu činjenice da ima i srpsko državljanstvo, podnositelj je imao pravo primati mirovinu od Srbije, a ne od Hrvatske.

(b) Ocjena Suda

(i) Opća načela

85. Sud ponavlja da članak 1. Protokola br. 1. ne jamči pravo na stjecanje vlasništva. On ne ograničava slobodu država ugovornica na odlučivanje da li će imati neki oblik sustava socijalne sigurnosti ili mirovinski sustav, ili na izbor vrste ili iznosa novčanih naknada ili mirovina u okviru takvog sustava. Međutim, ako država ugovornica ima na snazi zakonodavstvo koje predviđa pravo na isplatu neke naknade socijalne skrbi ili mirovine, bilo da je to pravo uvjetovano prethodnim plaćanjem doprinosa ili nije, mora se smatrati da takvo zakonodavstvo za osobe koje ispunjavaju njegove uvjete stvara vlasnički interes koji spada u doseg članka 1. Protokola br.1. Stoga, ako se iznos novčane naknade ili mirovine umanji ili ukine, to može predstavljati miješanje u vlasništvo koje mora biti opravdano općim interesom (vidi predmet Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.) [VV], br. 65731/01 i 65900/01, stavak 54., ECHR 2005-X; predmet Kjartan Ásmundsson protivIslanda, br. 60669/00, stavak 39., ECHR 2004-IX; te predmet Valkov i drugi protiv Bugarske, br. 2033/04, 19125/04, 19475/04, 19490/04, 19495/04, 19497/04, 24729/04, 171/05 i 2041/05, stavak 84., 25. listopada 2011.).

86. Ako pak predmetna osoba ne ispunjava ili prestane ispunjavati zakonske uvjete propisane domaćim pravom za priznavanje bilo kojeg posebnog oblika novčane naknade ili mirovine, tada se ne radi o miješanju u prava prema članku 1. Protokola br. 1. (vidi predmet Rasmussen protiv Poljske, br. 38886/05, stavak 76., 28. travnja 2009.; i predmet Richardson protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 26252/08, stavci 17.-18., 10. travnja 2012.). Konačno, Sud primjećuje da činjenica da je osoba ušla u sustav socijalne sigurnosti države i čini njegov dio ne znači nužno da se taj sustav ne može promijeniti bilo u pogledu podobnosti za isplatu, ili u pogledu visine iznosa novčane naknade ili mirovine (vidi, mutatis mutandis, predmet Carson i drugi [VV], prethodno citiran, stavci 85.-89.).

(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet

87. Sud prvenstveno primjećuje da između stranaka nema spora oko toga da je pravo na isplatu vojne mirovine JNA podnositelju, ostvareno temeljem mjerodavnog zakonodavstva o mirovinskom osiguranju bivše SFRJ, priznato kao obveza hrvatskih tijela mirovinskog osiguranja, prvo prijelaznim, a nakon toga općim mirovinskim pravnim propisima. Kao što je Vlada navela, isplata mirovine podnositelju podložna je određenim uvjetima, od kojih je jedan prebivalište u Hrvatskoj ili nekoj drugoj državi s kojom Hrvatska ima sporazum o uzajamnosti ili sklopljen ugovor o isplati mirovina u inozemstvo. Postavlja se stoga pitanje je li podnositelj zadovoljio nužne uvjete za isplatu svoje mirovine. U svjetlu načela da ne postoji pravo prema članku 1. Protokola br. 1. na dobivanje novčane naknade iz socijalnog osiguranja ili na isplatu mirovine bilo koje vrste i u bilo kojem iznosu, osim ako to nije propisano nacionalnim pravom (vidi, na primjer, predmet Raviv protiv Austrije, br. 26266/05, stavak 61., 13. ožujka 2012.), središnje pitanje koje Sud mora utvrditi je to je li podnositelj zadovoljio sve uvjete koji su se tražili prema mjerodavnom hrvatskom mirovinskom zakonodavstvu koje je u to vrijeme bilo važeće i je li time ostvario vlasničko pravo na primanje isplata svoje mirovine u Srbiji. Ili, drugim riječima, da li je postojala dostatna pravna osnova u domaćem hrvatskom zakonodavstvu na temelju koje podnositelj može zahtijevati isplatu svoje mirovine u Srbiji (vidi predmet Kopecký protiv Slovačke [VV], br. 44912/98, stavak 54., ECHR 2004-IX).

88. Negativan odgovor na ovo pitanje posljedično dovodi Sud do utvrđenja da prestanak plaćanja mirovine podnositelju, kao posljedica okolnosti koje je sam stvorio, ne predstavlja miješanje u njegova vlasnička prava iz članka 1. Protokola br. 1., budući da podnositelj ne bi imao vlasnički interes u smislu članka 1. Protokola br. 1. (vidi predmet Carson i drugi [VV], citiran u prethodnom tekstu, stavak 57.).

89. Međutim, za razliku od prethodno navedenog, ako Sud utvrdi da je podnositelj zadovoljio uvjete propisane mjerodavnim hrvatskim mirovinskim zakonodavstvom, tada bi se obustava isplate mirovine podnositelju od strane domaćih tijela smatrala miješanjem u vlasničke interese podnositelja, što nije u skladu sa zakonom kako to traži Konvencija. Takav zaključak učinio bi nepotrebnim da Sud utvrđuje je li postojala pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca kod utvrđivanja povrede članka 1. Protokola br. 1. (vidi predmet Iatridis protiv Grčke [VV], br. 31107/96, stavak 62., ECHR 1999-II).

90. Sud prvenstveno ponavlja da Konvencija u pravilu državi dozvoljava široku slobodu u pogledu općih mjera ekonomske ili socijalne strategije (vidi predmet Stec i drugi, citiran u prethodnom tekstu, stavak 52.) što znači da država ima široku slobodu procjene u pogledu donošenja ove vrste zakona i tumačenja tih zakona od strane domaćih sudova (vidi, mutatis mutandis, predmet Von Maltzan i drugi protiv Njemačke (odl.) [VV], br. 71916/01, 71917/01 i 10260/02, stavak 101., ECHR 2005-V). To međutim ne isključuje ovlast Suda da preispita u kojoj je mjeri takvo zakonodavstvo specifično i predvidivo (vidi predmet Caytas protiv Turske (odl.), br. 25409/04, 19647/06, 22505/06, 22514/06, 31463/07, 62002/08 i 14842/09, 29. rujna 2009.) i s kojim stupnjem jasnoće omogućuje utvrđivanje da li situacija podnositelja ulazi u okvir odredaba mjerodavnog prava (usporedi predmet Von Maltzan i drugi, citiran u prethodnome tekstu, stavak 98.). Stoga se Sud mora uvjeriti da je zakonodavstvo koje regulira uvjete isplate mirovine jasno, precizno i predvidivo u pogledu specifičnih pravnih uvjeta (vidi predmet Croitoru protivRumunjske (odl.), br. 3205/03, 14.rujna 2010.).

91. Vezano uz uvjet prebivališta, Sud u načelu ne može shvaćanje domaćih tijela o tome udovoljava li pojedinac tim uvjetima zamijeniti svojim shvaćanjem, ukoliko odluke domaćih tijela ne upućuju na proizvoljnost, zadovoljavajuće su obrazložene te, po potrebi, upućuju na mjerodavnu domaću sudsku i drugu praksu (vidi predmet Jantner protiv Slovačke, br. 39050/97, stavci 30.-32., 4. ožujka 2003. i predmet Kopecký, citiran u prethodnome tekstu, stavak 56.). Nadalje, Sud nije spriječen u ispitivanju načina na koji su međunarodni ugovori o socijalnoj politici i mirovinama utjecali na položaj pojedinca na domaćoj razini (vidi predmet Tarkoev i drugi protiv Estonije, br. 14480/08 i 47916/08, stavci 61.-65., 4. studenog 2010.). U tom smislu Sud ponavlja da je prvenstveno na nacionalnim tijelima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, čak i kada to pravo upućuje na međunarodno pravo ili ugovore. U svakom je slučaju, međutim, uloga Suda ograničena na utvrđivanje jesu li učinci takvog odlučivanja spojivi s Konvencijom (vidi predmet Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi protiv Irske [VV], br. 45036/98, stavak 143., ECHR 2005-VI).

92. Sud napominje da su nakon raspada bivše SFRJ, vojne mirovine pripadnika bivše JNA u Hrvatskoj bile regulirane prijelaznim zakonodavstvom, i to Zakonom kojim je zakonodavstvo bivše SFRJ koje je reguliralo to pitanje preuzeto u hrvatski pravni sustav (vidi stavak 46. u prethodnome tekstu). Dodatna privremena mjera, čiji je cilj bio pomoć u tranziciji, bila je Uredba Vlade Republike Hrvatske koja je propisivala isplatu akontacija mirovina osobama koje su ispunjavale mjerodavne uvjete, od kojih je jedan bio prebivalište u Hrvatskoj (vidi stavak 47. u prethodnome tekstu). Usporedno s prijelaznim zakonodavstvom koje je reguliralo vojne mirovine pripadnika bivše JNA, civilne mirovine povezane s mirovinskim sustavom bivše SFRJ bile su regulirane posebnim prijelaznim zakonodavstvom (vidi stavak 48. u prethodnome tekstu). Međutim, istom je tijelu, i to Republičkom fondu radnika povjeren zadatak poduzimanja potrebnih mjera u oba slučaja.

93. Vezano uz konkretni položaj podnositelja u tom razdoblju, Sud primjećuje da je dana 7. srpnja 1992. godine Republički fond radnika, Područna služba u Dubrovniku, priznao pravo podnositelja na isplatu akontacije njegove vojne mirovine JNA, nakon što je utvrdio da podnositelj zadovoljava potrebne uvjete, uključujući prebivalište, zato što je živio u Dubrovniku, Hrvatska. Nadalje, isto državno tijelo, postupajući po službenoj dužnosti, odredilo je dana 12. prosinca 1992. godine visinu mirovine podnositelja zahtjeva te je naložilo isplatu mirovine kroz cijelo vrijeme dok on zadovoljava potrebne uvjete (vidi stavke 22.-24. u prethodnome tekstu).

94. Sud nadalje napominje da je prijelazno zakonodavstvo, koje je reguliralo vojne mirovine JNA, ukinuto Zakonom o mirovinama pripadnika bivše JNA iz 1993. godine. Na temelju tog Zakona Hrvatska je preuzela isplatu vojnih mirovina pripadnicima bivše JNA koji su zadovoljavali potrebne uvjete, od kojih je jedan bio prebivalište u Hrvatskoj. Republičkom fondu radnika povjeren je zadatak provedbe Zakona (vidi stavak 49. u prethodnome tekstu).

95. Međutim, 1998.g., reformom mirovinskog zakonodavstva u Hrvatskoj, Zakon o mirovinama pripadnika bivše JNA ukinut je donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je konačno uključio vojne mirovine u opći mirovinski sustav Hrvatske. Ovaj zaključak, pored činjenice da više nije postojalo odvojeno zakonodavstvo koje bi reguliralo vojne mirovine pripadnika bivše JNA, također proizlazi iz sljedećeg. Zakon o mirovinskom osiguranju, u članku 186., priznao je staž osiguranja navršen do 8. listopada 1991. godine, ostvaren prema zakonodavstvu bivše SFRJ koje je reguliralo vojne mirovine, kao mirovinski staž koji se priznaje kod ostvarivanja prava na mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju. Pored toga, Zakon o mirovinskom osiguranju u članku 152. stavku 1. propisao je da se u hrvatskom državnom proračunu trebaju osigurati sredstva za isplatu mirovina vojnim umirovljenicima JNA, a da se potrebni doprinosi trebaju uplaćivati na mjesečnoj osnovi. Za provedbu Zakona zadužen je bio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, tijelo koje je zamijenilo Republički fond radnika, koji je prestao postojati. U razdoblju koje je mjerodavno za konkretni predmet, Zakon o mirovinskom osiguranju mijenjao se i dopunjavao nekoliko puta. Izmjene i dopune od 29. studenog 2001. godine smanjile su iznos vojnih mirovina pripadnika bivše JNA. Zakon o mirovinskom osiguranju, uključujući njegove izmjene i dopune, nikada nije propisao neke posebne uvjete za isplatu mirovina pripadnicima bivše JNA (vidi stavke 51.-53. u prethodnome tekstu).

96. Sud nadalje napominje da je suradnja između Hrvatske i Srbije po pitanjima mirovina nakon raspada bivše SFRJ u početku bila regulirana Ugovorom o socijalnom osiguranju, koji je stupio na snagu 1. svibnja 2003. godine. Ovaj Ugovor navodi pravne propise na koje se odnosi, uključujući pravne propise koji reguliraju mirovinsko osiguranje i sve druge pravne propise kojima se „ujedinjuju, mijenjaju ili dopunjuju“ pravni propisi koji reguliraju mirovinsko osiguranje. U članku 3. izričito navodi da se odnosi na „sve osobe za koje vrijede ili su vrijedili pravni propisi jedne ili obiju država ugovornica“. Jedno od načela sadržanih u ovom Ugovoru propisalo je da mirovine prema pravnim propisima jedne države ugovornice ne mogu biti stavljene u mirovanje ili na drugi način biti izložene negativnim utjecajima zbog mjesta prebivališta korisnika. Nadležno domaće tijelo u Hrvatskoj prema ovom Ugovoru bio je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (vidi stavak 54. u prethodnome tekstu).

97. U pogledu konkretnog položaja podnositelja zahtjeva, u svjetlu prethodno navedenih događaja u sferi mirovinskog zakonodavstva, Sud napominje da je u lipnju 2003. godine podnositelj zahtjeva obavijestio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da je promijenio svoje prebivalište i da prebiva u Beogradu, Srbija, te je zatražio da mu se tamo isplaćuje i mirovina. Međutim, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, postupajući po zahtjevu podnositelja, obustavio je isplatu njegove mirovine, na osnovu toga da Ugovor o socijalnom osiguranju ne obuhvaća vojne mirovine JNA i da vezano uz to ne postoji sporazum o uzajamnosti sa Srbijom. Daljnja pravna sredstva koje je podnositelj iskoristio pred višim upravnim tijelima i Upravnim sudom, u kojima je tvrdio da je njegova vojna mirovina JNA bila uključena u opći mirovinski sustav i da nije postojao razlog za obustavu isplate njegove mirovine, odbijena su uz iste sažete razloge.

98. Sažeti razlozi koje su dala domaća tijela, bez osvrta na prigovore podnositelja, mjerodavnu sudsku praksu domaćih sudova ili praksu domaćih tijela (vidi, za razliku od prethodno navedenog, Jantner, citiran u prethodnome tekstu, stavak 30.), kao i izostanak analize koju nalaže složenost pitanja povezanih s problemima prijelaznih ugovora vezanih uz sustav saveznih vojnih mirovina nakon raspada bivše SFRJ i njihovog uključivanja u mirovinske sustave bivših republika SFRJ, ne mogu u dovoljnoj mjeri zadovoljiti Sud da bi mu omogućili prihvaćanje tvrdnje Vlade da je promjenom svog mjesta prebivališta, podnositelj izgubio svoje vlasničko pravo na isplatu mirovine (vidi, za razliku od prethodno navedenog, Jantner, citiran u prethodnome tekstu, stavak 33.).

99. Posebice, kako je već naznačeno u prethodnome tekstu, Sud smatra da je vojna mirovina JNA bila uključena u hrvatski mirovinski sustav donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju 1998. godine. Taj je Zakon ukinuo prethodno važeće pravne propise kojima je regulirano ovo pitanje i prema kojem su isplate mirovine bile uvjetovane, između ostalog, i prebivalištem u Hrvatskoj i nije propisao neke posebne uvjete za vojne umirovljenike JNA u pogledu njihova prava na primanje isplate mirovine.

100. Međutim, čak i uz pretpostavku da je prebivalište u Hrvatskoj i dalje bilo uvjet za isplatu mirovine podnositelju i nakon donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju, čini se da taj uvjet više nije bio mjerodavan za one umirovljenike koji su se preselili u Srbiju nakon što je Ugovor o socijalnom osiguranju bio ugrađen u hrvatski pravni sustav.

101. U tom smislu Sud prvo napominje da prema hrvatskom Ustavu međunarodni ugovori imaju veću pravnu snagu od domaćih zakona (vidi stavak 44. u prethodnome tekstu), te da je ratifikacijom Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora Hrvatska preuzela obvezu da neće sprječavati izvršavanje međunarodnog ugovora pozivanjem na svoje unutrašnje pravo. Ugovor o socijalnom osiguranju sa Srbijom nije izričito isključio svoju primjenu na vojne mirovine pripadnika bivše JNA koje su priznate i uključene u opće mirovinsko zakonodavstvo tih država. Štoviše, vezano uz njegovu primjenjivost, uputio je na „sve osobe“ na koje se primjenjuju mirovinski propisi i drugi pravni propisi kojima se „ujedinjuju, mijenjaju ili dopunjuju“ primarno mirovinski pravni propisi, te naznačio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kao nadležno domaće tijelo u Hrvatskoj; isto tijelo koje je bilo zaduženo za plaćanje mirovine podnositelju (vidi stavak 54. u prethodnome tekstu).

102. Stoga, u nedostatku bilo kakvog suprotnog obrazloženja domaćih tijela mirovinskog osiguranja, Sud smatra da je podnositelj, čija je vojna mirovina JNA bila uključena u opći mirovinski sustav, imao razloge pouzdati se u Ugovor o socijalnom osiguranju, koji je bio valjano ugrađen u domaći sustav te je propisivao da se isplata mirovina treba nastaviti neovisno o mjestu prebivališta podnositelja (vidi, mutatis mutandis, predmet Brezovec protiv Hrvatske, br. 13488/07, stavak 68., 29. ožujka 2011.). Prema tome, promjena prebivališta podnositelja na adresu u Srbiji nije predvidivo mogla ukinuti njegovo potraživanje isplate mirovine, kako je to propisano mjerodavnim domaćim pravom.

103. Argument da Srbija u to vrijeme nije isplaćivala mirovine vojnim umirovljenicima JNA u Hrvatskoj, kao što je tužena Vlada navela, u ovom pogledu nije relevantan, budući da je članak 5. Ugovora o socijalnom osiguranju jamčio da se mirovine ne mogu „umanjiti, staviti u stanje mirovanja, oduzeti ili plijeniti zbog toga što korisnik ima prebivalište na području druge države ugovornice“, čak i bez potrebe za dodatnom aktivnosti domaćih tijela kako bi ova odredba proizvodila učinak (vidi stavak 54. u prethodnome tekstu).

104. U svjetlu prethodno navedenih utvrđenja, Sud smatra da su se obustavom isplate mirovine podnositelju zbog promjene mjesta prebivališta u Srbiju, što u mjerodavnom domaćem pravu nije bila u dovoljnoj mjeri predvidiva posljedica, nadležna domaća tijela umiješala u vlasničke interese povrjeđujući na taj način načelo zakonitosti, što je nespojivo s podnositeljevim pravom na mirno uživanje vlasništva.

105. Ovakva je situacija postojala do 2. lipnja 2004. godine kada je stupio na snagu Aneks E Ugovora o pitanjima sukcesije koji je potpisan između republika bivše SFRJ. Aneks E, koji se posebice bavio pitanjima mirovina, propisao je obvezu plaćanja mirovina umirovljenicima s dvostrukim državljanstvom, kao što je to i podnositelj (hrvatsko i srpsko) i čije su mirovine bile financirane iz saveznog proračuna bivše SFRJ, državi u kojoj ta osoba prebiva (vidi stavak 55. u prethodnome tekstu). Budući da je u to vrijeme podnositelj imao prebivalište u Srbiji (vidi stavke 27. i 33. u prethodnome tekstu), proizlazi da od 2. lipnja 2004. godine Hrvatska više nije bila u obvezi isplaćivati mirovinu.

106. Sud stoga odbija prethodni prigovor Vlade koji je ranije spojio s odlučivanjem o osnovanosti zahtjeva (stavak 62. u prethodnome tekstu) i nalazi da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. u pogledu obustave isplate mirovine podnositelju u razdoblju od 1. listopada 2003. do 2. lipnja 2004.

2. Navodna povreda članka 14. Konvencije uzeta zajedno s člankom 1. Protokola br. 1.

(a) Tvrdnje stranaka

107. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je obustava isplate njegove vojne mirovine JNA u razdoblju od 1. listopada 2003.g. do 1. studenog 2004.g. bila učinjena zbog njegovog srpskog etničkog podrijetla i činjenice da je promijenio mjesto prebivališta u Srbiju.

108. Vlada je istaknula, pozivajući se na sudsku praksu Suda izraženu u predmetu Raviv protiv Austrije, br. 26266/05, 13. ožujka 2012., da podnositelj nikada nije uplaćivao doprinose u mirovinski fond u Hrvatskoj i da stoga nije u istom položaju kao drugi korisnici mirovina koji su uplaćivali doprinose u Hrvatskoj. Stoga se, prema mišljenju Vlade, ne može postaviti nikakvo pitanje povrede članka 14. Konvencije uzetog zajedno s člankom 1. Protokola br. 1. Pored navedenog, Vlada ističe da domaći pravni propisi koji reguliraju isplatu mirovina u inozemstvo ne čine razliku između korisnika mirovina ni po kojem osnovu, uključujući njihovu nacionalnost, etničku pripadnost ili prirodu prava na mirovinu. Svi oni, uključujući vojne umirovljenike JNA, imali su jednake mogućnosti ostvariti isplatu svojih mirovina u inozemstvo, ako je postojao bilateralni ugovor ili sporazum o uzajamnosti između Hrvatske i države njihova prebivališta. Obustava isplata mirovine u državu s kojom ne postoji potpisan ugovor ili sporazum o uzajamnosti bio je posljedica objektivne prirode, a ne diskriminacija po bilo kojem osnovu. U tom smislu Hrvatska ne radi razliku između vojnih umirovljenika JNA i osoba koje su uplaćivale doprinose u mirovinske fondove u Hrvatskoj. Stoga je činjenica da podnositelj nije primao svoju mirovinu u Srbiji bila posljedica toga što između Hrvatske i Srbije u to vrijeme nije postojao sporazum o uzajamnosti ili ugovor o plaćanju vojnih mirovina JNA.

109. Nadalje, Vlada navodi da nije došlo ni do kakve diskriminacije po bilo kojem osnovu zbog prebivališta podnositelja. Hrvatske vlasti nikada nisu pokušavale utjecati na podnositeljev izbor mjesta prebivališta niti su ga diskriminirale u tom smislu, već je jednostavno bilo objektivno nemoguće isplaćivati njegovu vojnu mirovinu JNA u Srbiju. Podnositelj je sam odabrao mjesto svojeg prebivališta, a činjenica da je propustio zatražiti potrebne obavijesti o mogućnosti isplate njegove mirovine u Srbiju ne može se staviti na teret Hrvatskoj. Vlada ističe da domaća tijela mirovinskog osiguranja nisu prikupljala podatke o etničkoj pripadnosti korisnika mirovine, pa on nije mogao biti diskriminiran po tom osnovu. Štoviše, ni pravni propisi koji su regulirali mirovine, niti ostali hrvatski pravni propisi nisu propisivali etničku pripadnost kao mjerodavni faktor pri ostvarivanju ili gubitku određenih prava. Stoga Vlada ponavlja da do obustave isplate mirovine podnositelju nije došlo kao posljedica mjere usmjerene prema bilo kojoj određenoj grupi.

(b) Ocjena Suda

110. Sud ponavlja da je u brojnim slučajevima presudio kako članak 14. nema samostalnu prirodu, već ima važnu ulogu u dopunjavanju drugih odredaba Konvencije i Protokola, budući da štiti pojedince koji se nalaze u sličnim okolnostima od bilo kojeg oblika diskriminacije u uživanju prava priznatih im u tim drugim odredbama. Kada se osoba poziva na materijalni članak Konvencije, bilo samostalno ili zajedno s člankom 14., a utvrđena je odvojena povreda materijalnog članka, u pravilu nije potrebno da Sud razmotri predmet i na temelju članka 14., iako je stav drugačiji ako je temeljni aspekt predmeta jasna nejednakost u postupanju u pogledu uživanja predmetnog prava (vidi predmet Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22. listopada 1981., stavak 67., Serije A br. 45; predmet Chassagnou i drugi protiv Francuske [VV], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, stavak 89., ECHR 1999-III; predmet Herrmann protiv Njemačke [VV], br. 9300/07, stavak 104., 26. lipnja 2012.; i predmet Vistiņš i Perepjolkins protiv Latvije [VV], br. 71243/01, stavak 135., 25. listopada 2012.).

111. U konkretnom slučaju Sud napominje da ni domaći pravni propisi, niti odluke domaćih tijela nisu ni na koji način upućivali na etničku pripadnost podnositelja kod obustave isplate njegove mirovine. Štoviše, podnositelj zahtjeva nije osporio tvrdnju Vlade da domaća tijela mirovinskog osiguranja nisu zabilježila njegovu etničku pripadnost.

112. U pogledu prigovora podnositelja da je isplata njegove vojne mirovine obustavljena jer se preselio u Srbiju, Sud smatra da je prigovor nejednakosti u postupanju u ovom pogledu u dovoljnoj mjeri uzet u obzir u prethodnoj procjeni koja je dovela do utvrđenja povrede članka 1. Protokola br. 1. uzetog zasebno. U skladu s time Sud nalazi da nema razloga za odvojeno ispitivanje istih činjenica temeljem članka 14. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, predmet Vistiņš i Perepjolkins, citiran u prethodnome tekstu, stavak 136.).

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

113. Konačno, podnositelj prigovara, citirajući članke 3. i 6. stavak 1., 13. i 17. Konvencije da obustava plaćanja njegove mirovine predstavlja ponižavajuće postupanje i da nije imao pošteno suđenje ili učinkovito domaće pravno sredstvo u vezi sa svojim mirovinskim pravima.

114. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten temeljem članka 35. stavka 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbiti temeljem članka 35. stavka 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

115. Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.“

116. U svojem početnom zahtjevu podnositelj je tražio 7.280 eura (EUR) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za materijalnu štetu te 3.000 eura (EUR) za nematerijalnu štetu. Nije tražio troškove i izdatke.

117. Vlada osporava taj zahtjev.

118. Sud ponavlja da presuda u kojoj je utvrdio povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati povredu i ispraviti njene posljedice. Ako nacionalno pravo ne omogućuje ispravljanje, ili to omogućuje samo djelomično, članak 41. ovlašćuje Sud da oštećenoj strani dosudi pravičnu naknadu koju smatra prikladnom (vidi predmet Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [VV], br. 31107/96, stavci 32.-33., ECHR 2000-XI).

119. U pogledu zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom koju navodi u obrascu zahtjeva, Sud napominje da prema Pravilu 60. Poslovnika Suda podnositelj mora podnijeti zahtjev za pravičnu naknadu u roku određenom za podnošenje njegovih ili njezinih očitovanja o osnovanosti. Podnositelj nije podnio zahtjev za naknadu štete kada ga je Sud na to pozvao (vidi predmet Trifković protiv Hrvatske, br. 36653/09, stavak 146., 6. studenog 2012.). Stoga Sud nije u položaju dodijeliti mu bilo koji iznos u tom pogledu.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Pridružuje pitanju osnovanosti prigovora podnositelja zahtjeva u pogledu vlasništva temeljem članka 1. Protokola br. 1. prigovor Vlade koji se temelji na nesukladnosti ratione materiae te ga odbija;

2. Utvrđuje da su prigovori podnositelja zahtjeva temeljem članka 1. Protokola br. 1., uzeti zasebno, kao i zajedno s člankom 14. Konvencije, dopušteni, a da je ostatak zahtjeva nedopušten;

3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uzetog zasebno;

4. Presuđuje kako nema potrebe ispitati prigovor podnositelja temeljem članka 14. Konvencije uzetog zajedno s člankom 1. Protokola br. 1.;

5. Presuđuje da nema potrebe podnositelju dosuditi pravičnu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 24. listopada 2013. godine u skladu s pravilom 77, stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen              Isabelle Berro-Lefèvre

Tajnik                           Predsjednica

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF DAMJANAC v. CROATIA

(Application no. 52943/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

24 October 2013

FINAL

24/03/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Damjanac v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

 

Having deliberated in private on 1 October 2013, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 52943/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian and Serbian national, Mr Borisav Damjanac (“the applicant”), on 24 August 2010.

2. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged in particular that stopping payment of his YPA military pension for a period of thirteen months after he had changed his place of residence to Serbia, had been arbitrary and discriminatory and thus contrary to Article 1 of Protocol No. 1, taken alone and in conjunction with Article 14 of the Convention.

4. On 21 March 2012 the complaints concerning the stopping of payment of the applicant’s pension and discrimination in that respect were communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

5. On 17 January 2013 the Government of Serbia was informed of the case and invited to exercise their right to intervene if they wished to do so. On 1 March 2013 the Government of Serbia informed the Court that they did not wish to exercise their right to intervene in the present case.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1926 and lives in Belgrade.

A. Background to the case

1. Military pensions in the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia

7. The general pension system of the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia (hereinafter “the SFRY”) was set up on the principle of territoriality. This meant that each federal entity, namely the six republics (Croatia, Slovenia, Bosnia and Herzegovina, Serbia, Macedonia and Montenegro) and two autonomous provinces (Vojvodina and Kosovo), had their own pension funds, which were independent of federal government and were responsible for the collection of contributions and the payment of pensions to all individuals who had been working on the territory of the respective republic or province. The pension system was based on the “pay-as-you-go” model and the principle of inter-generational solidarity, which was essentially based on the payment of mandatory contributions during the years of employment and then receiving the pension by instalments once retired.

8. The military pension system differed, in that it was centralised at the federal level. On 1 January 1973 under, at the relevant time, the Military Personnel Pension and Invalidity Insurance Act (Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih obveznika) a federal pension fund was established for employees of the Yugoslav People’s Army (hereinafter “the YPA”) with its registered headquarters in Belgrade. Contributions to this fund were paid from the federal budget, and the fund then paid pensions to military pensioners, irrespective of the location of their military service or where they lived once retired.

2. YPA military pensions in Croatia

9. On 25 June 1991 the Croatian Parliament (Sabor Republike Hrvatske) declared Croatia independent of Yugoslavia, and on 8 October 1991 all relations between Croatia and the SFRY federal Government were dissolved. The SFRY Military Personnel Pension and Invalidity Insurance Act was incorporated into the Croatian legal system by the Military Personnel Federal Pension, Invalidity Insurance and Child Support Legislation (Acceptance in the Republic of Croatia as Republic Law) Act (Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja i doplatka za djecu vojnih osiguranika koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni), enacted by the Parliament on 26 June 1991.

10. On 23 July 1992 the Government of Croatia enacted a decree on “Pension and Invalidity Rights of Persons Whose Active Military Service in the YPA Terminated Prior to 31 December 1991” (Uredba o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja osoba kojima je prestalo svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991.; hereinafter: “the Military Pensions Decree”). The Military Pensions Decree laid down conditions for recognition of the right to advance payments of pensions (akontacija) to former YPA military personnel, provided that they had terminated their military service prior to 31 December 1991, but had not obtained pension rights prior to that date, and that they met all the necessary conditions to be granted a pension under the Military Personnel Pension and Invalidity Insurance Act (see paragraph 8 above). The Military Pensions Decree set out three additional complementary conditions: (1) residence in Croatia, (2) Croatian nationality, and (3) that the person concerned had made himself available for service in the Croatian army prior to 31 December 1991 and was not suspected of an offence against Croatia. The Croatian Republic Workers’ Pension and Invalidity Insurance Fund (Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske; hereinafter “the Republic Workers’ Fund”) was assigned to make the necessary arrangements under this Decree.

11. On the same day the Government of Croatia also enacted a decree on “Payment of Pensions to Former SFRY Republic Pension Beneficiaries” (Uredba o isplati mirovina korisnicima koji su mirovinu ostvarili u republikama bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije). Under that decree all residents of Croatia who had been granted pensions in other republics of the former SFRY, except Slovenia, which had at the time also dissolved its relations with the SFRY federal government, were entitled to payment of their pensions by Croatia. The Republic Workers’ Fund was ordered to pay pensions from the collected contributions which Croatia was not paying to pensioners residing in other republics of the former SFRY due to the ending of financial transfers.

12. On 6 October 1993 the Croatian Parliament enacted the Yugoslav People’s Army Personnel Pensions Act (Zakon o ostvarivanju prava iz mirovnskog i invalidskog osigurnja pripadnika bivše JNA), which set aside the 1992 Decree (see paragraph 10 above) and part of the 1991 transitional legislation (see paragraph 9 above). Under this Act Croatia assumed responsibility for payment of YPA military pensions obtained prior to 8 October 1991, and for the granting of pensions to YPA military personnel whose service in Croatia had terminated prior to 31 December 1991.

13. Former YPA military personnel who had obtained pension rights under the former SFRY pension regime prior to 8 October 1991 had the right to have their pension paid by Croatia if their pension from the former federal fund was no longer being paid. Two further conditions were laid down: residence in Croatia and that the person concerned was not being prosecuted for certain criminal offences against Croatia, listed in section 2 of the Act. The Republic Workers’ Fund was tasked with enforcement of the Act.

14. The Act was set aside by the Pension Insurance Act (Zakon o mirovinskom osiguranju), which was enacted on 10 July 1998 and came into force on 1 January 1999. In the period relevant to this case it was amended several times (see paragraphs 50-53 below). The Pension Insurance Act regulated the compulsory pension insurance scheme on the basis of the principle of inter-generational solidarity (section 2 § 1). It established the Croatian Pension Fund (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje), which was tasked with the management of pension affairs (section 6) thus replacing the previous Republic Workers’ Fund (section 187 §§ 1 and 3). Accordingly, the Croatian Pension Fund was tasked with the collection of pension contributions and payment of pensions and with the observance of obligations under international agreements on pensions (section 130). Under the Pension Insurance Act payment of pensions abroad was possible only under either an international agreement or a reciprocal agreement (section 88).

15. The Pension Insurance Act also provided that funds for payment of pensions to YPA military pensioners should be secured in the State’s budget, and that the necessary contributions should be paid to the Croatian Pension Fund on a monthly basis (section 152 § 1). For all Croatian nationals the Pension Insurance Act recognised pensionable years of employment in the period prior to 8 October 1991 under the Military Personnel Pension and Invalidity Insurance Act (see paragraphs 8 and 9 above) as pensionable years of employment (section 186).

16. By an amendment of 29 November 2001 the pensions of, inter alia, YPA military pensioners were reduced and the Croatian Pension Fund was ordered to set the amended levels of their pensions.

3. Croatian treaties with Serbia

17. On 15 September 1997 Croatia and the then Federal Republic of Yugoslavia (later Serbia and Montenegro) signed a Social Insurance Treaty (Ugovor o socijalnom osiguranju), hereinafter “the Social Insurance Treaty”), which came into force on 1 May 2003. The Social Insurance Treaty listed the relevant domestic legislation to which it was applicable, namely health insurance and health protection legislation; pension and invalidity insurance legislation; legislation on work-related accidents and work-related illnesses; and unemployment benefits. It was applicable to all persons in the two countries who had rights and duties under the relevant domestic legislation. The right to payment of a pension abroad existed irrespective of the place of residence of the pension beneficiaries within one of the contracting States. The Republic Workers’ Fund was designated the competent liaison authority in Croatia concerning all pension issues (see paragraph 54 below).

18. According to the Government, after the dissolution of the former SFRY, Serbia maintained a dual pension system for civilian and military pensioners, and stopped paying YPA military pensions to pensioners residing in Croatia. Only in January 2012 was a pension reform carried out in Serbia which had the effect of integrating the military pension fund into the civilian pension and invalidity insurance fund. On an unspecified date the Serbian authorities informed the Croatian pension authorities of this change. They also indicated that they would pay what formerly were military pensions to pensioners residing abroad under the relevant treaties on social insurance or reciprocal agreements.

19. On 29 June 2001 the republics of the former SFRY signed the Agreement on Succession Issues (Ugovor o pitanjima sukcesije, hereinafter “the Succession Agreement”), which came into force on 2 June 2004 (see paragraph 55 below).

20. Annexe E to the Succession Agreement dealt with pensions. It was based on the principle of acquired rights, in that rights acquired under one system must be acknowledged and respected in another. Article 1 established the said principle in respect of the pension rights acquired under the former republics’ pension regime (see paragraph 7 above), while Article 2 dealt with military pensions under the former federal regime (see paragraph 8 above). The latter provision stipulated that the State which had recognised the right to payment of the pensions to former SFRY military personnel should continue to pay pensions to all its nationals, irrespective of their place of residence. In cases where a person was a national of more than one republic of the former SFRY, the pension should be paid by the State where that person resided. This pension payment regime differed from the regime established for civilian pensions under Article 1 of Annexe E to the Succession Agreement, which provided that the State which had recognised the pension rights and which paid the pensions should continue with the payments entirely irrespective of the nationality or place of residence of the pension beneficiaries.

B. The applicant’s personal circumstances

21. The applicant served as a military officer in the YPA between 1941 and 1979, when he retired. On 16 May 1979 the SFRY federal pension fund for retired YPA employees authorised the applicant’s entitlement to a military pension. At that time the applicant was residing in Dubrovnik, Croatia.

22. On 19 June 1992 the applicant requested the Dubrovnik office of the Republic Workers’ Fund (Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Dubrovniku) to recognise his entitlement to a military pension under the new Croatian legislation. The applicant substantiated his request by submitting evidence of his place of residence in Croatia at an address in Dubrovnik, evidence of Croatian citizenship, and a document from the Dubrovnik Municipal Court (Općinski sud u Dubrovniku), confirming that no criminal proceedings against him had been instituted.

23. On 7 July 1992 the Dubrovnik Office of the Republic Workers’ Fund recognised the applicant’s entitlement to a military pension, as established under the former SFRY Military Personnel Pension and Invalidity Insurance Act (see paragraph 47 below). It found that the applicant had Croatian citizenship and a place of residence in Croatia, and that the competent domestic authorities had not instituted criminal proceedings against the applicant for any offence against Croatia.

24. On 12 December 1992, acting ex officio, the Dubrovnik Office of the Republic Workers’ Fund established the amount of the applicant’s pension under the Military Pensions Decree. The pension was to be paid to the applicant as long as the necessary requirements existed.

25. On 6 May 1994 the Military Social Insurance Fund of the then Federal Yugoslav Republic Army in Belgrade, Serbia, ordered that payment of the applicant’s military pension should be stopped, on the grounds that they had been informed by the Croatian authorities that the applicant had been granted a pension in Croatia.

26. According to the applicant, in October 1998 he visited his son in Belgrade, Serbia, and decided to stay with his son for a longer period. He continued to receive payments of his pension through a representative in Dubrovnik.

27. On 9 June 2003 the applicant informed the Dubrovnik office of the Croatian Pension Fund (Područna služba u Dubrovniku Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje) that he had changed his place of residence to Belgrade, Serbia, and requested that his pension be paid to his new address. He submitted evidence of residence in Belgrade and details of his bank account in Serbia.

28. On 30 September 2003 the Croatian Pension Fund stopped payment of the applicant’s pension. It found that the Social Insurance Treaty with Serbia did not cover YPA military pensions, and that there was no reciprocal agreement with Serbia in that respect, as required under the relevant domestic law, for the payment of pensions abroad. Pension payments were stopped with effect from 1 October 2003.

29. On 16 December 2003 the applicant lodged an appeal with the Appeal Council of the Executive Council of the Croatian Pension Fund (Žalbeno vijeće Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje) arguing that there was no legal ground for his pension to be stopped. He contended that when his pension rights had been recognised under the Military Pensions Decree he had obtained the right to receive the pension from the Republic Workers’ Fund, and that his status was therefore equal to that of other old-age pensioners. He also complained that he had not been able to obtain his pension in Serbia, since payment of his pension there had been stopped on the grounds that his entitlement to a pension had been recognised in Croatia. Finally, the applicant explained that the pension which had been stopped was his only income.

30. On 17 March 2004 the applicant lodged an administrative action in the Administrative Court (Upravni sud Republike Hrvatske) complaining that the Croatian Pension Fund had failed to decide on his appeal against the first-instance decision of the Dubrovnik office of the Croatian Pension Fund.

31. In his administrative action the applicant reiterated that by recognising his entitlement to a pension under the Military Pensions Decree he had the same status as all other pensioners in Croatia who had been receiving pensions from the Croatian Pension Fund. He explained that he had submitted his request for payment of the pension to Serbia under the Social Insurance Treaty and that the stopping of his pension had been unlawful. The applicant also complained that he and his wife had no other financial means now that his pension had been discontinued.

32. The Administrative Court invited the applicant to substantiate his action further on 18 March 2004. The applicant complied with this request, and submitted a supplemented administrative action on 3 September 2004, reiterating his previous arguments.

33. On 5 October 2004 the applicant changed his place of residence to his old address in Dubrovnik and the following day he informed the Dubrovnik Office of the Croatian Pension Fund, asking for payment of his pension to be resumed. The applicant also pointed out that the Croatian Pension Fund had never decided on his appeal against the decision to stop the payment of his pension.

34. The Appeal Council of the Executive Council of the Croatian Pension Fund dismissed the applicant’s appeal against the first-instance decision of the Dubrovnik Office of the Croatian Pension Fund as ill-founded on 24 November 2004, endorsing the reasoning of the first-instance decision.

35. On 10 January 2005 the Dubrovnik office of the Croatian Pension Fund resumed payment of the applicant’s pension. It found that the applicant had changed his place of residence to Croatia, and that all other requirements under the relevant domestic law had been met. The payment of the applicant’s pension was to be resumed with effect from 1 November 2004.

36. On 12 April 2006 the Administrative Court invited the applicant to explain whether he wanted to pursue his administrative action of 17 March 2004, since the Appeal Council of the Executive Council of the Croatian Pension Fund had decided on his appeal in the meantime.

37. On 13 November 2006 the applicant informed the Administrative Court that he wanted to pursue his administrative action. Moreover, he indicated that he wanted to extend it to the second-instance decision of the Appeal Council of the Executive Council of the Croatian Pension Fund of 24 November 2004. The applicant again argued that the change of his place of residence had not warranted in any respect, legal or factual, stopping the payment of his pension, and that therefore depriving him of his pension for the period between 1 October 2003 and 31 October 2004 had been unlawful.

38. On 8 March 2007 the Administrative Court dismissed the applicant’s administrative action as ill-founded. The relevant part of the decision reads:

“The reasoning of the impugned decision, and of the first-instance decision, is based on the fact that the plaintiff’s request for payment of the recognised military pension which he had obtained as a YPA employee prior to 8 October 1991 had been refused, because he had a place of residence in Serbia ... and the Social Insurance Treaty between the Republic of Croatia and the Federal Republic of Yugoslavia did not cover military pensions of former YPA military personnel obtained through the military [pension] fund prior to 8 October 1991. Between the Republic of Croatia and Serbia and Montenegro there is no reciprocal agreement in payment of military pensions, so the [plaintiff’s] pension cannot be paid in Serbia ...

In view of what is discernible from the case file this court finds that there has been no breach of law to the detriment of the plaintiff.

In this specific case the reasons adduced by the respondent body and the first-instance body are valid. This court finds that it was correctly held by the respondent body that it was not possible for military pensions to be paid abroad ... since it was impossible under either the Treaty or Croatian pension legislation. Payment of a pension abroad is possible under an international treaty or on the basis of a reciprocal agreement, which is not the situation in the present case.”

39. On 11 May 2007 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). He contended that there had been no legal ground for stopping payment of thirteen of his pension instalments, and that his change of place of residence should not have had any adverse effects on his pension rights. In his view this had created an inequality before the law.

40. The applicant supplemented his constitutional complaint on 5 June 2007, reiterating his previous arguments.

41. On 11 March 2010 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible as manifestly ill-founded. The decision of the Constitutional Court was served on the applicant on 21 May 2010.

42. On 24 February 2012 the applicant informed the Dubrovnik office of the Croatian Pension Fund that he had changed his place of residence to Belgrade, and asked for the pension to be paid to him in Serbia.

43. On 27 February 2012 the information submitted by the applicant was registered in the information system of the Croatian Pension Fund. Since March 2012 the applicant’s pension has been paid to him in Belgrade, Serbia.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Constitution

44. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum), 76/2010, 85/2010) read as follows:

Article 14

“Everyone in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms regardless of their race, colour, sex, language, religion, political or other belief, national or social origin, property, birth, education, social status or other characteristics.

All shall be equal before the law.

Article 16

Rights and freedoms may be restricted only according to law in order to protect the freedoms and rights of others, legal system, public morals and health.

Any restriction of the freedoms and rights must be proportionate with the interest involved in a particular case.

Article 48

The right of ownership shall be guaranteed.

Article 140

International agreements in force which have been concluded and ratified in accordance with the Constitution and made public shall be part of the internal legal order of the Republic of Croatia and shall have precedence in terms of their legal effects over the [domestic] statutes ...”

45. The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Official Gazette no. 49/2002, of 3 May 2002, Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske) reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the individual act of a state body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, concerning his or her rights and obligations, or a suspicion or an accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: a constitutional right) ...

2. If another legal remedy exists in respect of the violation of the constitutional right [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been used.”

B. Croatian pension legislation

46. The relevant provisions of the Military Personnel Federal Pension and Invalidity Insurance Legislation (Acceptance) Act (to be applicable in the Republic of Croatia as Republic Law) (Zakon o preuzimanju saveznog zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao republički zakon, Official Gazette nos. 53/1991, 73/1991, 18/1992, 71/1992), enacted on 26 June 1991, read as follows:

Section 1

“The Military Personnel Pension and Invalidity Insurance Act (SFRY Official Gazette nos. 7/1985, 74/1987, 20/1989) shall be accepted and applied in the Republic of Croatia as the law of the republic.

Section 5

The federal financial rights and obligations under the legislation referred to in section 1 of this Act shall become rights and obligations of the budget of the Republic of Croatia.”

47. The relevant provisions of the Decree on Pension and Invalidity Rights of Persons Whose Active Military Service in the former YPA Terminated Prior to 31 December 1991 (Uredba o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja osoba kojima je prestalo svojstvo aktivne vojne osobe u bivšoj JNA do 31. prosinca 1991, Official Gazette nos. 46/1992, 71/1992), enacted on 23 July 1992, provided:

Section 1

“A person who ceases to be an active officer in the YPA in the territory of the Republic of Croatia prior to 31 December 1991, and who has not prior to that date obtained entitlement to a pension and invalidity insurance, may obtain that entitlement if he fulfils the conditions to obtain it concerning pension and invalidity insurance in accordance with the Military Personnel Pension and Invalidity Insurance Act (Official Gazette nos. 53/9173/9118/92) and if:

- he has residence on the territory of the Republic of Croatia;

- he has Croatian nationality;

- he made himself available for service in the Croatian army prior to 31 December 1991, and criminal proceedings have not been instituted against him by the competent authorities in connection with preparation or commission of offences under Head XX of the Criminal Code of the Republic of Croatia.

Section 4

The tasks under this Decree shall be carried out by the Republic Workers’ Fund according to law.”

48. The relevant provisions of the Decree on the Payment of Pensions to Republic Pension Beneficiaries in the former SFRY (Uredba o isplati mirovina korisnicima koji su mirovinu ostvarili u republikama bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Official Gazette no. 46/1992), enacted on 23 July 1992, provided:

Section 1

“The beneficiaries of pensions ... with residence on the territory of the Republic of Croatia who have obtained pension entitlement in the republics of the former SFRY, apart from Slovenia, and who have been receiving payments in the Republic of Croatia, shall receive payments starting from the first day of the month after that in which the payment was halted due to the termination of financial transfers. The payment shall be made by the Republic Workers’ Fund ...

Section 2

The funds for payment of the pensions referred to in section 1 of this Decree shall be secured from the resources of the Republic Workers’ Fund which the Republic Workers’ Fund is unable to pay to pension beneficiaries in the republics of the former SFRY because of the discontinuance of financial transfers.

Section 4

The pension payments referred to in section 1 of this Decree shall be made until financial transfers between the Republic of Croatia and the republics of the former SFRY are resumed or the payment of the pensions otherwise settled.”

49. The relevant provisions of the Yugoslav People’s Army Personnel Pensions Act (Zakon o ostvarivanju prava iz mirovnskog i invalidskog osigurnja pripadnika bivše JNA, Official Gazette no. 96/1993), enacted on 6 October 1993, read as follows:

Section 1

“This Act concerns the methods and conditions for recognition of the pension rights, ..., of former YPA personnel, acquired prior to 8 October 1991, ...

Section 2

A beneficiary who has acquired the right to a pension ... in the Military Personnel Social Insurance Federal Fund prior to 8 October 1991, and if the payment of his pension and other payments from the federal fund has been halted, shall have that right recognised ... if he meets the following conditions:

 - he has residence on the territory of the Republic of Croatia;

- he acquired the right to a pension in the Military Personnel Social Insurance Federal Fund prior to 8 October 1991;

- criminal proceedings have not been instituted against him by the competent authorities in connection with offences under Head XIV, XV and XVIII of the Basic Criminal Code of the Republic of Croatia ... Head XIX of the Criminal Code of the Republic of Croatia ... and the Offences of Incitement and Terrorism Against the Sovereignty and Territorial Integrity of the Republic of Croatia Act ... “

Section 9

The Republic Workers’ Fund shall carry out the enforcement of this Act.

Section 11

This Act shall substitute:

1. The Act on Acceptance of the Military Personnel Federal Pension and Invalidity Insurance Legislation Acceptance Act (to be applicable in the Republic of Croatia as Republic Law) (Official Gazette nos. 53/1991, 73/1991, 18/1992, and 71/1992) – sections 3b, 3c and 3e,

2. The Decree on Realisation of the Pension and Invalidity Rights of Persons Whose Active Military Service in the former YPA Terminated prior to 31 December 1991 (Official Gazette nos. 46/1992, 71/1992) ... “

50. The relevant provisions of the Pension Insurance Act (Zakon o mirovinskom osiguranju, Official Gazette no. 102/1998), enacted on 10 July 1998 (came into force on 1 January 1999), provided:

Section 2

“(1) This Act regulates the compulsory pension insurance on the basis of the principle of inter-generational solidarity .. “

Section 6

To assure the rights of employees, ... and other insured persons under this Act, the Croatian Pension Fund (hereinafter “the Fund”) shall be established.

Section 88

Payment of pensions abroad shall be made under international agreements or on the basis of a reciprocal agreement.

Section 130

“The Fund shall:

1) carry out all tasks concerning the exercise of pension insurance rights,

2) collect pension contributions,

3) secure enforcement of international treaties on pension insurance ...

Section 152

(1) The Republic of Croatia shall secure resources in its budget for part of the pension insurance obligations arising out of the recognition of privileged pensions, namely for ...

8) pensions for former YPA personnel and for their families after their death ...

Section 186

(1) Pensionable years of employment prior to 8 October 1991 under the Military Personnel Pension and Invalidity Insurance Act shall be recognised for Croatian nationals as pensionable years of employment when obtaining pension rights under this Act ...

Section 187

(1) On the day this Act comes into force the Croatian Republic Workers’ Pension and Invalidity Insurance Fund ... shall cease its activities ...

(3) On the day this Act comes into force the Croatian Pension Fund, which shall inherit the resources, rights and obligations of the above Funds .... shall begin its activities.

Section 194

This Act replaces: ...

5) The Yugoslav People’s Army Personnel Pensions Act (Official Gazette no. 96/1993) ...”

51. The Pension Insurance (Amendments) Act (Zakon o dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, Official Gazette no. 109/2001), enacted on 29 November 2001, provided:

Section 1

“In the Pension Insurance Act (Official Gazette nos. 102/1998, 127/2000, 59/2001) after section 172 there shall be section 172a, which provides

Section 172a

(1) The pension beneficiaries of the former YPA ... shall have their pension payments reduced proportionally to their incomes ...

Section 2

The Croatian Pension Fund shall ex officio issue a decision concerning pension reduction under section 1 of this Act.”

52. The relevant provision of the Pension Insurance (Amendments) Act (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, Official Gazette no. 92/2005), enacted on 15 July 2005, provided:

Section 5

“In section 88 [of the Pension Insurance Act] after the words “agreement” words “on social insurance” shall be added.”

53. The Pension Insurance (Amendments) Act (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, Official Gazette no. 121/2010), enacted on 22 October 2010, provided:

Section 16

“Section 88 shall be amended as follows: ...

(2) Payment of pensions and other benefits abroad shall be made under international agreements on social insurance or on a reciprocal basis, or under a decision of the [Croatian Pension] Fund granting the right to receive payments abroad in a State with which there is no international agreement or reciprocity.”

C. The relevant treaties with Serbia

54. The relevant provisions of the Social Insurance Treaty between the Republic of Croatia and the Federal Republic of Yugoslavia (Zakon o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju, Official Gazette – International treaties no. 14/2001), signed on 15 September 1997 (came into force on 1 May 2003), provide:

Article 2

Relevant legislation

“(1) This Treaty concerns:

the Croatian legislation on:

1) health insurance and health protection,

2) pension and invalidity insurance,

3) insurance against work-related accidents and work-related illnesses,

4) unemployment insurance ...

(2) This Treaty is applicable to legislation integrating, amending or supplementing the legislation referred to in § 1 of this Article.

Article 3

Applicability ratione personae

(1) This Treaty applies to:

a) all persons to whom the relevant legislation of one or both of the contracting States applies or has applied ...

Article 5

Equality of territories

(1) Pensions, and other monetary benefits, apart from unemployment benefits, under the relevant legislation in one of the contracting States, cannot be reduced, stopped, seized or confiscated on the ground of the beneficiary’s place of residence on the territory of one of the contracting States, unless this Treaty provides otherwise ...

Article 28

Liaison bodies

“To improve the enforcement of this Treaty, particularly with a view to easier and faster communication between authorities in the contracting States, the liaison body shall be:

in Croatia ... the Croatian Republic Workers’ Pension and Invalidity Insurance Fund in respect of the relevant legislation referred to in Article 2 § 1 (2) and (3) ...

Article 29

Obligations of the responsible bodies, legal and administrative assistance ...

(5) The responsible bodies of the contracting States may, in the enforcement of this treaty, make direct contact among themselves, as well as [contact] with interested individuals and their representatives ...”

Article 37

Settlement of disputes

“All disputes relating to the application or interpretation of this Treaty shall be dealt with by the competent bodies in the contracting States.”

55. Annexe E to the Succession Issues Agreement (Ugovor o pitanjima sukcesije; Official Gazette – International treaties no. 2/2004), signed on 29 June 2001 (came into force on 2 June 2004), reads:

Pensions

Article 1

“Each State shall assume responsibility for and regularly pay legally authorised pensions funded by that State in its former capacity as a constituent Republic of the SFRY, irrespective of the nationality, citizenship, residence or domicile of the beneficiary.

Article 2

Each State shall assume responsibility for, and regularly pay, pensions which are due to its citizens who were civil or military servants of the SFRY, irrespective of where they are resident or domiciled, if those pensions were funded from the federal budget or other federal resources of the SFRY; provided that, in the case of a person who is a citizen of more than one State

(i) if that person is domiciled in one of those States, payment of the pension shall be made by that State, and

(ii) if that person is not domiciled in any State of which that person is a citizen, payment of the pension shall be made by the State in the territory of which that person was resident on 1 June 1991.

Article 3

The States shall, if necessary, conclude bilateral arrangements for ensuring the payment of pensions pursuant to Articles 1 and 2 above to persons located in a State other than that which is paying the pensions of those persons, for transferring the necessary funds to ensure payment of those pensions, and for the payment of pensions at a level proportionate to the contributions made. Where appropriate, the conclusion of such definitive bilateral arrangements may be preceded by the conclusion of interim arrangements for ensuring the payment of pensions pursuant to Article 2. Any bilateral agreements concluded between any two of the States shall prevail over the provisions of this Annexe and shall resolve the issue of mutual claims between the pension funds of the States relating to payments of pensions made before such agreements entered into force.”

D. Other international law

56. The relevant provisions of International Labour Organisation Convention 102 concerning Minimum Standards of Social Security (Konvencija 102 Međunarodne organizacije rada o najnižim standardima socijalne sigurnosti, Official Gazette – International treaties no. 1/2002), in force in Croatia as of 8 October 1991, read:

Article 68

Part XII Equality of Treatment of Non-National Residents

Article 68

“1. Non-national residents shall have the same rights as national residents: Provided that special rules concerning non-nationals and nationals born outside the territory of the Member may be prescribed in respect of benefits or portions of benefits which are payable wholly or mainly out of public funds and in respect of transitional schemes.

2. Under contributory social security schemes which protect employees, the persons protected who are nationals of another Member which has accepted the obligations of the relevant Part of the Convention shall have, under that Part, the same rights as nationals of the Member concerned: Provided that the application of this paragraph may be made subject to the existence of a bilateral or multilateral agreement providing for reciprocity.

Part XIII Common Provisions

Article 69

A benefit to which a person protected would otherwise be entitled in compliance with any of Parts II to X of this Convention may be suspended to such extent as may be prescribed:

(a) as long as the person concerned is absent from the territory of the Member ... “

57. The relevant provision of International Labour Organisation Convention 48 concerning the Establishment of an International Scheme for the Maintenance of Rights under Invalidity, Old-Age and Widows’ and Orphans’ Insurance (Konvencija 48 Međunarodne organizacije rada o utemeljenju međunarodnog sustava očuvanja prava iz osiguranja za slučaj invalidnosti, starosti i smrti, Official Gazette – International treaties no. 11/2003, hereinafter “ILO Convention 48”), in force in Croatia as of 8 October 1991, reads:

Article 10

“(1) Persons who have been affiliated to an insurance institution of a Member and their dependants shall be entitled to the entirety of the benefits the right to which has been acquired in virtue of their insurance:

(a) if they are resident in the territory of a Member, irrespective of their nationality;

(b) if they are nationals of a Member, irrespective of their place of residence ... “

58. The Vienna Convention on the Law of Treaties of 23 May 1969 (Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, Official Gazette – International treaties no. 12/1993) provides:

Article 27

Internal law and observance of treaties

“A party may not invoke the provisions of its internal law as justification for its failure to perform a treaty ... “

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1, TAKEN ALONE AND IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

59. The applicant complained that the stopping of the payment of his YPA military pension for a period of thirteen months, after he had changed his place of residence to Serbia, had been arbitrary and discriminatory. He relied on Article 1 of Protocol No. 1, taken alone and in conjunction with Article 14 of the Convention, which read as follows:

Article 14 of the Convention

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

Article 1 of Protocol No. 1

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

1. Compatibility ratione materiae

(a) The parties’ arguments

60. The Government submitted, relying on the Court’s case-law in Carson and Others v. the United Kingdom [GC], no. 42184/05, ECHR 2010, and Grudić v. Serbia, no.31925/08, 17 April 2012, that in the period in which the payment of the applicant’s pension had been stopped the applicant did not have a right to payment of his pension, and therefore did not have possessions within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1. They stressed that the applicant was a YPA military pensioner and that the payment of his pension abroad would only have been possible under the relevant domestic law if there had been an international treaty or a reciprocal agreement. However, there was no such international treaty or reciprocal agreement between Croatia and Serbia at the time. In the Government’s view it had been crucial to make a distinction between the right to a pension and the right to payment of a pension. In Croatia the applicant had only had the right to payment of the pension. This right existed as long as the necessary conditions were satisfied and it was impossible to make the payments abroad due to the absence of a treaty or reciprocal agreement, which the applicant had known or ought to have known.

61. The applicant disagreed with the Government, arguing that Croatia had recognised his right to payment of the YPA military pension and that there had been no legal ground for the payments to be stopped.

(b) The Court’s assessment

62. Having regard to the parties’ arguments, the Court considers that the question of whether there is a possession in the present case is inextricably linked to the question of whether there has been an interference, a matter to be examined in the context of the Court’s consideration of the merits of the case. The Court further considers that the application raises complex issues of fact and law which cannot be resolved at this stage in the examination of the application (see, mutatis mutandisMalik v. the United Kingdom, no. 23780/08, § 100, 13 March 2012). It therefore joins the question to the merits of the applicant’s property complaint under Article 1 of Protocol No. 1.

2. Compatibility ratione personae

(a) The parties’ arguments

63. The Government referred to the case-law in Banković and Others v. Belgium and Others (dec.) [GC], no. 52207/99, § 60, ECHR 2001‑XII, arguing that when he moved to Serbia the applicant lost any territorial link with Croatia and came under the jurisdiction of Serbia.

64. The applicant put forward no arguments in this respect.

(b) The Court’s assessment

65. In view of all the circumstances of the present case, and the material available before it, and the fact that the applicant complains that his pension was not paid abroad by Croatian authorities although such obligation existed under the national law and an international treaty, the Court considers that the Government’s objection should be rejected.

3. Exhaustion of domestic remedies and compliance with the six-month time-limit

(a) The parties’ arguments

66. The Government argued that the final domestic courts’ decision in the applicant’s case had been the decision of the Administrative Court of 8 March 2007, which had been served on the applicant on 27 April 2007, and the applicant had lodged his application with the Court more than six months later, namely in August 2010. The Government considered that the applicant had failed to complain in his constitutional complaint of 11 May 2007 about any violation of his human rights and had only asked the Constitutional Court for a revision of the administrative proceedings. Therefore, in their view, the six-month time-limit could not have started from the service of the Constitutional Court’s decision on the applicant on 21 May 2010. Furthermore, the Government pointed out that the payment of the applicant’s pension had been resumed on 20 January 2005 and that therefore the six-month time-limit should be calculated from that date, which meant that the applicant had lodged his application with the Court outside the six months.

67. The Government also stressed that during the administrative proceedings, and in the proceedings before the Constitutional Court, the applicant had only contested the application of the relevant domestic law and had never complained that his Convention rights had been violated. In his constitutional complaint the applicant had only complained about the stopping of the payment of his pension and asked that the decisions of the administrative bodies be quashed and the payment of his pension resumed. The Government also pointed out that the applicant had never complained that his property rights had been violated or that he had been discriminated against in that respect, and stated that he had failed to cite the relevant provisions of the domestic law. Therefore, in their view, the applicant had failed to exhaust the available and effective domestic remedies, and had consequently failed to comply with the principle of subsidiarity.

68. The applicant considered that he had exhausted all available domestic remedies and had complied with the six-month time-limit.

(b) The Court’s assessment

69. The Court reiterates that the requirements contained in Article 35 § 1 concerning the exhaustion of domestic remedies and the six-month period are closely interrelated, since not only are they combined in the same Article, but they are also expressed in a single sentence whose grammatical construction implies such a correlation (seeHatjianastasiou v. Greece, no. 12945/87, Commission decision of 4 April 1990, and Berdzenishvili v. Russia (dec.), no. 31697/03, ECHR 2004‑II (extracts)).

70. As a rule, the six-month period runs from the date of the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. Article 35 § 1 cannot be interpreted in a manner which would require an applicant to inform the Court of his complaint before his position in connection with the matter has been finally settled at the domestic level. In this regard, the Court has already held that in order to comply with the principle of subsidiarity, before bringing complaints against Croatia to the Court applicants are in principle required to afford the Croatian Constitutional Court the opportunity to remedy their situation (see Orlić v. Croatia, no. 48833/07, § 46, 21 June 2011).

71. The Court notes that in the course of the administrative proceedings concerning the applicant’s pension, after the Dubrovnik office of the Croatian Pension Fund had stopped paying his pension the applicant lodged an appeal with the Appeal Council of the Executive Council of the Croatian Pension Fund, arguing that there had been no legal ground for stopping his pension payments (see paragraph 29 above). In his administrative action before the Administrative Court against lack of action on the part of the lower administrative bodies (see paragraphs 30 and 31 above) and in his administrative action against the second-instance decision of the Croatian Pension Fund (see paragraph 37 above), the applicant raised the same arguments, complaining about the arbitrary stopping of the payment of his pension. Furthermore, the applicant reiterated the same complaints in his constitutional complaint before the Constitutional Court, pointing out that there had been no legal ground for stopping the payment of his pension, and that the circumstances of the case showed that he had not had equal treatment before the law (see paragraph 39 above). Thus, the applicant raised before the national authorities the same complaints which are the essence of his arguments before the Court.

72. The final domestic courts’ decision was adopted on 11 March 2010 by the Constitutional Court and served on the applicant on 21 May 2010, and the applicant lodged his application with the Court on 24 August 2010, thus within the six-month time-limit. As regards the Government’s argument that the six-month time-limit should be calculated from 20 January 2005, when the payment of the applicant’s pension was resumed, the Court does not see the relevance of this date to the calculation of the six-month time-limit, since the resumption of the applicant’s payments from 20 January 2005 has not compensated for the payments not made, nor has it any other connection with the applicant’s complaints about the stopping of the payment of his thirteen pension instalments prior to that date, in respect of which the applicant complained.

73. Against the above background, the Court finds that the Government’s objections must be rejected.

4. Abuse of the right of individual application

(a) The parties’ arguments

74. The Government submitted that in the meantime the applicant had moved to Serbia, where he has been living ever since. In February 2012 he requested that his pension be paid in Serbia, and the Croatian Pension Fund granted that request. Accordingly, the applicant’s pension has been paid by the Croatian Pension Fund to him in Serbia since March 2012. The Government pointed out that the applicant had failed to inform the Court of this change, and considered that this amounted to abuse of the right of individual application.

75. The applicant made no arguments in this respect.

(b) The Court’s assessment

76. The Court reiterates that if new, important developments occur during proceedings before the Court and if, despite the express obligation on him or her under Rule 47 § 6 of the Rules of the Court, an applicant fails to disclose that information to the Court, thereby preventing it from ruling on the case in full knowledge of the facts, his or her application may be rejected as an abuse of application (see Harbadová and Others v. the Czech Republic (dec.), nos. 42165/02466/03, 25 September 2007; Predescu v. Romania, no.21447/03, §§ 25-27, 2 December 2008; and Miroļubovs and Others v. Latvia, no. 798/05, § 63, 15 September 2009).

77. The Court notes that the applicant’s present complaints concern the period of what he states was an arbitrary stopping of the payment of his pension between October 2003 and November 2004, and that he had been discriminated against in that respect. Therefore, it remains for the Court to examine whether in the said period the stopping of the payment of the applicant’s pension was in fact arbitrary, and whether he has been discriminated against. In respect of these complaints there has been no relevant new development, and regard being had to the fact that the information allegedly withheld only concerned new developments which had occurred significantly later than the time when the applicant’s pension payments were stopped, the Court does not find it established that the applicant deliberately grounded his complaints on a version of events which omitted any event of central importance (see, mutatis mutandisAl-Nashif v. Bulgaria, no. 50963/99, § 89, 20 June 2002; Adamović v. Serbia, no. 41703/06, § 34, 2 October 2012). This is, moreover, so, because the applicant never tried to negate or to provide false information in connection with the fact that he was receiving his pension in Serbia from March 2012.

78. Therefore, the Court considers that the Government’s objection must be rejected.

5. Conclusion

79. The Court notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Alleged violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken alone

(a) The parties’ arguments

80. The applicant contended that the stopping of the payment of the thirteen pension instalments in the period between 1 October 2003 and 1 November 2004 had been arbitrary, in that there had been no legal ground to justify it. He explained that he was a YPA military pensioner, who had retired under the former SFRY pension regime. However, after the independence of Croatia he had applied for his pension to be recognised in Croatia and the competent domestic pension authorities, namely the Republic Workers’ Fund, on 12 December 1992 had recognised his right to receive pension payments from the Croatian authorities. When applying for a pension in Croatia he had met all the legal requirements, including that of being domiciled in Croatia. With the enactment of the 1998 Pension Insurance Act the military pensions of former YPA military personnel had been incorporated into the general pension insurance scheme in Croatia, and thus he had had the same status as any other pensioner in Croatia.

81. In the meantime, in October 1998, he had visited his son in Belgrade, Serbia, and had decided to stay there. His pension was then paid to him through a representative in Croatia. In June 2003, after the Social Insurance Treaty of 15 September 1997 had come into force, the applicant applied for his pension to be paid in Serbia. In his view, the Social Insurance Treaty had opened up a possibility for pensions from Croatia to be paid in Serbia, and vice versa, and there had been no legal ground to treat his military pension differently, since it had been incorporated into the general pension scheme, and all the rules applicable to pensions should have been directly applicable to military pensions. However, the Croatian pension authorities had arbitrarily stopped the payment of his pension, arguing that the Social Insurance Treaty did not apply to YPA military pensions. Therefore, he had been forced to return to Croatia in October 2004, and the payment of his pension had been resumed from 1 November 2004. Finally, the applicant submitted that two other provisions of international law had been applicable to his situation, namely Annexe E of the Agreement on Succession Issues and Article 10 of ILO Convention 48.

82. The Government submitted that it had been necessary to make a clear distinction between entitlement to a military pension and entitlement to payment of military pensions to former YPA military personnel. The applicant’s entitlement to a pension had been recognised by the former SFRY authorities, and Croatia had only acknowledged that fact and continued to pay the pension. The applicant had been entitled to receive the pension abroad only under section 88 of the Pension Insurance Act. In other words, the applicant would have received his pension as long as he lived in Croatia or in one of the countries in respect of which it was possible to receive payments from Croatia. Instead, the applicant had moved to Serbia, with which Croatia had not made any arrangement for payment of military pensions abroad, and with which there was no reciprocal agreement, and Serbia had maintained a separate pension system for military pensioners. Therefore, in the Government’s view, the applicant had himself created a situation in which he had ceased to satisfy the requirements of the domestic law to receive his pension, and accordingly he had no possessions within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1. At the same time, all this should have been well known to the applicant, since the Pension Insurance Act and the Pension Insurance Treaty had been published in the Official Gazette and on the Internet and therefore accessible to him. The fact that he had misinterpreted the relevant domestic law, which in the Government’s view he himself was also aware of, had not changed the fact that he and he alone was responsible for the cessation of payment of his pension. The mere hope he had had that the pension would be paid in Serbia had no basis in the relevant domestic law. This is moreover so since he had failed to make the necessary enquiries of the competent authorities as to whether there was such a possibility.

83. The Government further argued that, if the Court found that the applicant had had possessions within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1, the interference with his possessions had been lawful, pursued a legitimate aim and was proportionate. Regarding the lawfulness of the interference, the Government pointed out that Croatia had agreed to pay YPA military pensions under certain conditions, which were even more flexible than the conditions later set out in the Succession Agreement. Referring to the case-law inCarson and Others (cited above) the Government argued that the payment of pensions abroad had been possible only under a treaty or a reciprocal agreement, which were legitimate requirements of the domestic law within the State’s margin of appreciation. There had been no international treaty or reciprocal agreement with Serbia on payment of YPA military pensions abroad, and the applicant’s misinterpretation of the relevant law, notably the Social Insurance Agreement, had had no bearing in this respect. Since at the time Serbia was not paying pensions to YPA military pensioners living in Croatia, the Government saw no reason why Croatia should be paying such pensions in Serbia. In the Government’s view, the domestic authorities had sufficiently reasoned their decisions when dismissing the applicant’s request, and it appeared from his submissions to the Court that he had himself understood the whole situation. The Government also pointed out that the applicant had dual citizenship, Croatian and Serbian, and that it had been open to him to apply to the Serbian authorities for a pension. He had, however, failed to do so, and had then later returned to Croatia, following which the payment of his pension was resumed since the previously existing impediments had been removed. The Government also submitted that Annexe E of the Agreement on Succession Issues was not applicable to the applicant’s situation at the time, since it had come into force only later. In any event, under that Agreement the obligation to pay the applicant’s pension had been on Serbia. The Government also considered that ILO Convention 48 was not applicable to the applicant’s case, since it concerned contributory pension systems, and the applicant had not been a member of such a scheme in Croatia.

84. As regards the alleged interference being in the public interest, the Government pointed out that the State had a wide margin of appreciation in this respect, and that the public interest in limiting the conditions for payment of YPA military pensions had been justified primarily by the fact that Croatia, suffering from the effects of the war at the time, had been paying pensions to thousands of such pensioners, although they had never paid contributions in Croatia. The Government also argued, reiterating their arguments that there was no treaty or reciprocal agreement with Serbia on the issue, that the applicant in this case had not borne an excessive individual burden, since he was able to receive his pension through a representative in Croatia without the involvement of the pension system. They pointed out that the applicant had never lost his entitlement to a pension, and that the payment of his pension had been resumed once he had returned to Croatia. In any event, even under the Succession Agreement, once the applicant had moved to Serbia, in view of the fact that he also had Serbian citizenship, the applicant would have had the right to receive a pension from Serbia and not Croatia.

(b) The Court’s assessment

(i) General principles

85. The Court reiterates that Article 1 of Protocol No. 1 does not create a right to acquire property. It places no restriction on the Contracting States’ freedom to decide whether or not to have in place any form of social security or pension system, or to choose the type or amount of benefits or pension to provide under any such scheme. However, where a Contracting State has in force legislation providing for the payment as of right of a welfare benefit or pension – whether conditional or not on the prior payment of contributions – that legislation must be regarded as generating a proprietary interest falling within the ambit of Article 1 of Protocol No.1 for persons satisfying its requirements. Therefore, where the amount of a benefit or pension is reduced or eliminated, this may constitute an interference with possessions which requires to be justified in the general interest (see Stec and Others v. the United Kingdom (dec.) [GC], no. 65731/01 and 65900/01, § 54, ECHR 2005-X; Kjartan Ásmundsson v. Iceland, no. 60669/00, § 39, ECHR 2004‑IX; and Valkov and Others v. Bulgaria, nos. 2033/0419125/0419475/0419490/0419495/0419497/0424729/04171/05 and 2041/05, § 84, 25 October 2011).

86. Where, however, the person concerned does not satisfy, or ceases to satisfy, the legal conditions laid down in domestic law for the grant of any particular form of benefits or pension, there is no interference with the rights under Article 1 of Protocol No. 1 (see Rasmussen v. Poland, no. 38886/05, § 76, 28 April 2009; and Richardson v. the United Kingdom (dec.), no. 26252/08, §§ 17-18, 10 April 2012). Finally, the Court observes that the fact that a person has entered into and forms part of a State social security system does not necessarily mean that that system cannot be changed either as to the conditions of eligibility of payment or as to the quantum of the benefit or pension (see, mutatis mutandisCarson and Others [GC], cited above§§ 85-89).

(ii) Application of these principles to the present case

87. The Court firstly observes that there is no dispute between the parties that the payment of the applicant’s YPA military pension, obtained under the relevant pension insurance legislation of the former SFRY, has been accepted as an obligation of the Croatian pension authorities, first by its transitional, and then by its general, pension legislation. As suggested by the Government, the payment of the applicant’s pension is subject to certain conditions, one of which was residence in Croatia or any other country with which Croatia had a reciprocal agreement or a treaty on payment of pensions abroad. The question therefore arises whether the applicant satisfied the necessary conditions for the payment of his pension. In view of the principle that there is no right under Article 1 of Protocol No. 1 to receive a social security benefit or pension payment of any kind or amount, unless national law provides for such entitlement (see, for example, Raviv v. Austria, no. 26266/05, § 61, 13 March 2012), the central issue which remains for the Court to determine is whether the applicant satisfied all the requirements under the relevant Croatian pension legislation at the time, generating a property right to receive payment of his pension in Serbia. Or, in other words, whether there was a sufficient legal basis in the Croatian domestic legislation for the applicant to claim the payment of his pension in Serbia (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, § 54, ECHR 2004‑IX).

88. A negative answer to this question will consequently lead the Court to a finding that the stopping of the payment of the applicant’s pension, as a result of conditions which he had created himself, did not amount to an interference with his property rights under Article 1 of Protocol No. 1 given that the applicant would not have a proprietary interest falling within Article 1 of Protocol No. 1 (see Carson and Others [GC], cited above§ 57).

89. However, by contrast, if the Court finds that the applicant satisfied the requirements as set out by the relevant Croatian pension legislation, then the stopping of the payment of the applicant’s pension by the domestic authorities will be regarded as an interference with the applicant’s property interests which was not in accordance with the law as required under the Convention. Such a conclusion will make it unnecessary for the Court to ascertain whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights in finding a violation of Article 1 of Protocol No.1 (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 62, ECHR 1999‑II).

90. The Court reiterates in the first place that a wide margin is usually allowed to the State under the Convention as regards general measures of economic or social strategy (see Stec and Others, cited above, § 52) which means that the State has a wide margin of appreciation in the enactment of this kind of statute and in the interpretation of such statutes by the domestic courts (see, mutatis mutandisVon Maltzan and Others v. Germany (dec.) [GC], nos. 71916/0171917/01 and 10260/02, § 101, ECHR 2005‑V). This does not, however, exclude the Court’s power to review to what extent such legislation is specific and foreseeable (see Caytas v. Turkey (dec.), nos. 25409/0419647/06,22505/0622514/0631463/0762002/08 and 14842/09, 29 September 2009) and with what degree of clarity it allows the establishment of whether the applicant’s situation falls within the provisions of the relevant law (compare Von Maltzan and Others, cited above, § 98). Therefore, the Court must satisfy itself that the legislation regulating the conditions for payment of the pension is clear, precise and foreseeable with regard to the specific legal requirements (see Croitoru v. Romania (dec.), no. 3205/03, 14 September 2010).

91. As regards the residence requirements, the Court cannot in principle substitute its view for that of the domestic authorities as to whether an individual complies with such requirements, so long as the decisions of the domestic authorities do not disclose any arbitrariness, are sufficiently reasoned, and, if appropriate, provide references to the relevant domestic case-law and practice (see Jantner v. Slovakia, no. 39050/97, §§ 30-32, 4 March 2003, and Kopecký, cited above, § 56). Furthermore, the Court is not prevented from examining the manner in which international agreements on social policy and pensions have affected an individual’s situation at the domestic level (see Tarkoev and Others v. Estonia, nos. 14480/08 and 47916/08, §§ 61-65, 4 November 2010). In this respect the Court reiterates that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law, even when that law refers to international law or agreements. In each instance, however, the Court’s role is confined to ascertaining whether the effects of such adjudication are compatible with the Convention (see Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi v. Ireland [GC], no. 45036/98, § 143, ECHR 2005‑VI).

92. The Court notes that following the dissolution of the former SFRY, the military pensions of former YPA military personnel were regulated in Croatia under transitional legislation, namely an Act incorporating the former SFRY legislation on the matter into the Croatian legal system (see paragraph 46 above). A further temporary measure aimed at assisting the transition was a Republic of Croatia Government Decree, providing for advance payments of pensions to persons who satisfied the relevant requirements, one of which was residence in Croatia (see paragraph 47 above). In parallel with the transitional legislation on YPA military pensions, civilian pensions related to the former SFRY pension scheme were regulated by separate transitional legislation (see paragraph 48 above). However, the same body, namely the Republic Workers’ Fund, was tasked with making the necessary arrangements in both cases.

93. Regarding the applicant’s particular situation relevant to this period, the Court observes that on 7 July 1992 the Dubrovnik Office of the Republic Workers’ Fund recognised the applicant’s right to advance payment of his YPA military pension, after it had found that the applicant satisfied the necessary requirements, including residence, in that he lived in Dubrovnik, Croatia. Furthermore, the same state body, acting ex officio, on 12 December 1992 set the level of the applicant’s pension and ordered that the pension be paid to the applicant as long as he satisfied the necessary requirements (see paragraphs 22-24 above).

94. The Court further notes that the transitional legislation concerning YPA military pensions was repealed by the 1993 Former Yugoslav People’s Army Personnel Pension Act. Under that Act Croatia assumed responsibility for payment of YPA military pensions to persons satisfying the necessary requirements, one of which was residence in Croatia. The Republic Workers’ Fund was tasked with enforcement of the Act (see paragraph 49 above).

95. However, in 1998, through legislative pension reform in Croatia, the Yugoslav People’s Army Personnel Pension Act was repealed by the enactment of the Pension Insurance Act, which finally incorporated YPA military pensions into the Croatian general pension scheme. That conclusion, in addition to the fact that separate legislation on YPA military pensions no longer existed, also follows from the following. The Pension Insurance Act, in section 186, recognised pensionable years of employment in the period prior to 8 October 1991 acquired under the former SFRY legislation on military pensions as pensionable years of employment to be recognised when obtaining a pension under the Pension Insurance Act. Furthermore, the Pension Insurance Act, in section 152 § 1, provided that the means for payment of pensions to YPA military pensioners should be secured in Croatia’s budget, and that the necessary contributions should be paid on a monthly basis. The enforcement of the Act was assigned to the Croatian Pension Fund, a body replacing the Republic Workers’ Fund, which had ceased to exist. In the period relevant to the present case, the Pension Insurance Act was amended several times. The amendment of 29 November 2001 reduced the amount of YPA military pension instalments. The Pension Insurance Act, including its amendments, never set out any special requirements for the payment of pensions to former YPA military personnel (see paragraphs 51-53 above).

96. The Court further notes that cooperation between Croatia and Serbia on pension matters after the dissolution of the former SFRY was initially regulated by the Social Insurance Treaty which came into force on 1 May 2003. This Treaty listed the legislation which it concerned, including pension insurance legislation and all other legislation “integrating, amending or supplementing” pension insurance legislation. In Article 3 it expressly stated that it applied to “all persons to whom the relevant legislation of one or both of the contracting States applies or has applied”. One of the principles set out in this Treaty provided that pensions under the relevant legislation of one of the contracting States could not be stopped or otherwise adversely affected on the grounds of the beneficiary’s place of residence. The competent domestic authority in Croatia under this Treaty was the Croatian Pension Fund (see paragraph 54 above).

97. As to the applicant’s particular situation in view of the above developments in the sphere of pension legislation, the Court notes that in June 2003 the applicant informed the Croatian Pension Fund that he had changed his place of residence to Belgrade, Serbia, and asked for his pension to be paid there. However, the Croatian Pension Fund, acting upon the applicant’s request, stopped payment of his pension on the grounds that the Social Insurance Treaty did not cover YPA military pensions, and that there was no reciprocal agreement with Serbia in that respect. Further remedies used by the applicant before higher administrative bodies and the Administrative Court, by which he argued that his YPA military pension had been incorporated into the general pension scheme and that there had been no reason to stop his pension, were dismissed with the same summary reasons.

98. The summary reasons provided by the domestic authorities, without any specific reference to the applicant’s complaints, relevant domestic courts’ case-law or any domestic authorities’ practice (see, by contrast, Jantner, cited above, § 30), as well as the absence of an analysis mandated by the complexity of the issues associated with the problems of transitional arrangements for a federal military pension system after the dissolution of the former SFRY and its integration into the pension systems of the former SFRY republics, cannot satisfy the Court sufficiently to enable it to accept the Government’s argument that by changing his place of residence to Serbia the applicant had lost his property entitlement to receive the pension payments (see, by contrast, Jantner, cited above, § 33).

99. Specifically, as already indicated above, the Court considers that the applicant’s YPA military pension was incorporated into the Croatian pension scheme with the enactment of the Pension Insurance Act in 1998. That Act set aside the previous legislation on the matter which made pension payments conditional, inter alia, on residence in Croatia and did not set out any special requirements for YPA military pensioners as to their right to receive pension payments.

100. However, even assuming that residence in Croatia continued to be a requirement for the payment of the applicant’s pension even after the enactment of the Pension Insurance Act, that requirement appeared no longer relevant for those pensioners who moved to Serbia, once the Social Insurance Treaty had been incorporated into the Croatian legal system.

101. In this respect the Court firstly notes that under the Croatian Constitution international agreements have precedence in terms of their legal effects over domestic statutes (see paragraph 44 above), and that by ratifying the Vienna Convention on the Law of Treaties Croatia undertook the obligation not to hinder its obligation to perform an international treaty by citing provisions of its internal law. The Social Insurance Treaty with Serbia did not expressly exclude its application to YPA military pensions which had been recognised and incorporated in the general pension legislation of the respective countries. Moreover, regarding its applicability, it referred to “all persons” to whom pension legislation and other legislation “integrating, amending or supplementing” primary pension legislation applied, and indicated the Croatian Pension Fund as the competent domestic authority in Croatia; the same body that was in charge of payment of the applicant’s pension (see paragraph 54 above).

102. Therefore, in the absence of any reasons to the contrary provided by the domestic pension authorities, the Court considers that the applicant, whose YPA military pension had been incorporated into the general pension scheme, had every reason to rely on the Social Insurance Treaty, duly incorporated in the domestic system, providing that pension payments should be continued, irrespective of his place of residence (see, mutatis mutandisBrezovec v. Croatia, no. 13488/07, § 68, 29 March 2011). Accordingly, the change of the applicant’s place of residence to Serbia could not foreseeably extinguish his entitlement to claim the payment of his pension, as provided under the relevant domestic law.

103. The argument that at the time Serbia was not paying pensions to YPA military pensioners in Croatia, as the respondent Government suggested, was irrelevant in this respect, since Article 5 of the Social Insurance Treaty guaranteed that the pensions could not be “reduced, stopped, seized or confiscated on the ground of residence on the territory of one of the contracting States” even without any further action by the domestic authorities necessary to make this provision operative (see paragraph 54 above).

104. In view of the above findings, the Court considers that when stopping payment of the applicant’s pension on the grounds that he had changed his place of residence to Serbia, which was not sufficiently foreseeable as a consequence in the relevant domestic law, the competent domestic pension authorities had interfered with the applicant’s property interests in breach of the principle of lawfulness and accordingly incompatible with the applicant’s right to peaceful enjoyment of his possessions.

105. Such a situation persisted until 2 June 2004 when Annexe E of the Agreement on Succession Issues between the former SFRY republics came into force. Annexe E, which in particular dealt with pension matters, for pensioners with dual citizenship such as the applicant (Croatian and Serbian) whose pensions had been funded from the former SFRY federal budget, provided for the obligation for payment of the pension on the State in which that person was domiciled (see paragraph 55 above). Since at that time the applicant had domicile in Serbia (see paragraphs 27 and 33 above) it follows that since 2 June 2004 Croatia had no longer responsibility for the payment of his pension.

106. The Court therefore rejects the Government’s preliminary objection it had previously joined to the merits (paragraph 62 above) and finds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 as regards the stopping of the payment of the applicant’s pension in the period between 1 October 2003 and 2 June 2004.

2. Alleged violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1

(a) The parties’ arguments

107. The applicant contended that the stopping of the payment of his YPA military pension in the period between 1 October 2003 and 1 November 2004 had been done because of his Serbian ethnic origin and the fact that he had changed his place of residence to Serbia.

108. The Government submitted, relying on the Court’s case-law in Raviv v. Austria, no. 26266/05, 13 March 2012, that the applicant had never paid any contributions to a pension fund in Croatia and therefore he was not in the same position as other pension beneficiaries who had been paying contributions in Croatia. Therefore, in the Government’s view, there had been no issue under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No.1. Furthermore, the Government pointed out that the domestic legislation concerning the payment of pensions abroad did not distinguish between pension beneficiaries on any ground, including their nationality, ethnicity or the nature of the pension entitlement. All of them, including YPA military pensioners, had had equal opportunities to obtain payment of their pension abroad if there was a bilateral treaty or reciprocal agreement between Croatia and their country of residence. The stopping of pension payments in a country with which there was no treaty or reciprocal agreement had been a consequence of an objective nature and not discrimination on any ground. In this respect, Croatia had made no distinction between YPA military pensioners and persons who had been paying contributions to pension funds in Croatia. Therefore, the fact that the applicant had not been receiving his pension in Serbia was a consequence of the fact that no reciprocal agreement or treaty on payment of YPA military pensions existed between Croatia and Serbia at the time.

109. Furthermore, the Government argued that there had been no discrimination on the ground of the applicant’s place of residence. The Croatian authorities had never tried to influence the applicant’s choice of a place of residence or to discriminate against him in that respect, but it was simply objectively impossible for his YPA military pension to be paid in Serbia. He had made his choice of residence himself, and the fact that he had failed to make proper enquiries as to the possibility of having his pension paid in Serbia could not be imputed to Croatia. The Government pointed out that the domestic pension authorities had not kept records of the pension beneficiaries’ ethnicity, which would have enabled them to discriminate against the applicant on that ground. Moreover, neither the pension legislation nor any other Croatian legislation had provided for ethnicity to be a relevant factor in obtaining or losing certain rights. Therefore, the Government reiterated that the stopping of the applicant’s pension payments had not been done as a result of a measure which was aimed at any particular group.

(b) The Court’s assessment

110. The Court reiterates that it has held on many occasions that Article 14 has no independent existence, but plays an important role by complementing the other provisions of the Convention and the Protocols, since it protects individuals placed in similar situations from any discrimination in the enjoyment of the rights set forth in those other provisions. Where a substantive Article of the Convention has been cited, both on its own and together with Article 14, and a separate breach of the substantive Article has been found, it is not generally necessary for the Court also to consider the case under Article 14, though the position is otherwise if a clear inequality of treatment in the enjoyment of the right in question is a fundamental aspect of the case (see Dudgeon v. the United Kingdom, 22 October 1981, § 67, Series A no. 45; Chassagnou and Others v. France [GC], nos.25088/9428331/95 and 28443/95, § 89, ECHR 1999‑III; Herrmann v. Germany [GC], no. 9300/07, § 104, 26 June 2012; and Vistiņš and Perepjolkins v. Latvia [GC], no. 71243/01, § 135, 25 October 2012).

111. In the present case the Court notes that neither the domestic legislation nor the decisions of the domestic authorities in any way referred to the applicant’s ethnicity when stopping payment of his pension. Moreover, the applicant did not dispute the Government’s assertion that the domestic pension authorities had not recorded his ethnicity.

112. As regards the applicant’s complaint that the payment of his military pension was stopped because he had moved to Serbia, the Court is of the view that the complaint of inequality of treatment in this respect has been sufficiently taken into account in the above assessment that has led to the finding of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken separately. Accordingly, it finds that there is no cause for a separate examination of the same facts from the standpoint of Article 14 of the Convention (see, mutatis mutandis,Vistiņš and Perepjolkins, cited above, § 136).

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

113. Lastly, the applicant complained, citing Articles 3, 6 § 1, 13 and 17 of the Convention, that the stopping of his pension amounted to degrading treatment, and that he had not had fair proceedings or an effective domestic remedy concerning his pension rights.

114. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article35 § 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

115. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

116. In his initial application the applicant claimed 7,280 euros (EUR) and the related statutory default interests in respect of pecuniary damage and EUR 3,000 in respect of non-pecuniary damage. He did not claim any costs and expenses.

117. The Government contested that claim.

118. The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and to make reparation for its consequences. If the national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI).

119. As regards the applicant’s claim for just satisfaction mentioned in the application form, the Court notes that under Rule 60 of the Rules of Court an applicant has to submit a just satisfaction claim within the time-limit fixed for the submission of his or her observations on the merits. The applicant did not claim any damage when invited to do so by the Court (see Trifković v. Croatia, no. 36653/09, § 146, 6 November 2012). Thus, the Court is not in a position to award him any amount in that respect.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Joins to the merits of the applicant’s property complaint under Article 1 of Protocol No. 1 the Government’s objection based on incompatibility ratione materiae and rejects it;

2. Declares the applicant’s complaints under Article 1 of Protocol No. 1, taken alone and in conjunction with Article 14 of the Convention, admissible, and the remainder of the application inadmissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken alone;

4. Holds that there is no need to examine separately the applicant’s complaint under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1;

5. Holds that there is no call to award the applicant just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 24 October 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NielsenIsabelle Berro-Lefèvre
RegistrarPresident

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.