Milić i drugi protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
38766/15
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
25.01.2018
Članovi
2
2-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
2
2-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2-1) Efikasna istraga
Tematske ključne reči
delotvorna istraga
ratni zločini
VS deskriptori
1.2 Član 2. - pravo na život
1.2.7 Obaveza sprovođenja istrage
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju su Sudu podneli hrvatski državljani gđa Milica Milić, gđa Vera Šumanović, gđa Nada Jurašin i g. Zoran Milić (podnosioci predstavke), dana 29. jula 2015. godine. Podnosioci su posebno tvrdili da proceduralne obaveze tužene Vlade na osnovu člana 2 Konvencije nisu ispunjene. Vlada je obaveštena o predstavci sredinom januara 2016. godine.

Tokom 1991. i 1992.godine srpske paravojne snage su preuzele kontrolu nad otprilike trećinom teritorija Hrvatske i proglasile Srpsu autonomnu oblast Krajinu. Početkom avgusta 1995.godine hrvatske vlasti su najavile da nameravaju da sprovedu vojnu akciju sa ciljem vraćanja kontrole nad Krajinom. Operacija nazvana „Oluja“ odvijala se od 4. do 7. avgusta 1995.godine. Pre vojne akcije velika većina stanovništva je napustila Krajinu. Većina je otišla u Bosnu i Hercegovinu, a neki su otišli u Srbiju. Neki su se vratili u Hrvatsku nakon završetka rata.

Podnosioci i P.M., suprug jedne od podnositeljki predstavke i otac drugo dvoje podnosilaca, živeli u su Razbojištu, na teritoriji Krajine. U noći između 4. i 5. avgusta cela porodica osim P.M. napustila je Hrvatsku, dok je on ubijen tokom operacije „Oluja“ 5. avgusta 1995.godine. Prema tvrdnjama podnosilaca ubijen je u dvorištu svoje kuće iako je bio nenaoružani civil. Prema tvrdnjama Vlade P.M. je bio naoružan i ubijen u oružanom sukobu sa pripadnicima Hrvatske vojske. Policija je pokrenula istragu o okolnostima smrti P.M. nakon što su podnosioci, početkom septembra 2005.godine podneli zahtev za naknadu štete u vezi sa ubistvom P.M. Nakon što je u avgustu 2015.godine zadarska policija primila anonimno pismo sprovedene su istražne radnje. Obavešteno je Županjsko državno odvetništvo u Zadru, koje je kasnije zatvorilo istragu početkom oktobra 2015.godine, i u januaru 2016.godine obavestilo Županjsko državno odvetništvo u Splitu da nisu potvrđeni navodi iz anonimnog pisma.

Vezano za zahtev podnositelja predstavke za naknadu štete, a po tužbi podnetoj Opštinskom sudu u Zagrebu, u aprilu 2006.godine, zahtev je odbijen u martu 2010.godine, na osnovu toga što podnositelji nisu dokazali da je njegovo ubistvo bilo teroristički čin za koji država snosi odgovornost. Županjski sud u Zagrebu potvrdio je prvostepenu presudu u septembru 2010.godine. U junu 2014.godine Vrhobni sud je potvrdio presude nižih sudova da je za potraživanje podnositelja nastupila zastara. Ustavna tužba podnositelja odvačena je krajem februara 2015.godine.

Podnosioci predstavke su prigovorili da vlasti nisu preduzele odgovarajuće i primerene korake kako bi istražile smrt P.M. i ubice privele pravdi. Tvrdili su i da je P.M. ubijen zbog svog srpskog porekla.
Razdoblje u neaktivnosti istrage trajalo je skoro deset godina. Sud smatra da su podnosioci nakon zastoja u istrazi trebali zaključiti da je istraga neučinkovita značajno pre nego što su podneli zahtev Sudu. Sud smatra da se deo ovog zahteva koji se odnosi na istragu pre 11.avgusta 2015.godine mora odbaciti zbog neispunjavanja šestomesečnog roka. Što se tiče kasnijeg perioda, Sud ističe da su informacije koje je policija primila 2015.godine o potencijalnim učiniocima bile anonimne, što je neizbezno smanjilo verovatnost da će moći da budu proverene. Sud utvrđuje da su nacionalne vlasti ispunile svoju proceduralnu obavezu na osnovu člana 2 Konvencije. Dakle, nije došlo do povrede ovog člana.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET MILIĆ I DRUGI protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 38766/15)

PRESUDA

STRASBOURG

25. siječnja 2018.

KONAČNA

25. travnja 2018.

U predmetu Milić i drugi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Linos-Alexandre Sicilianos, Predsjednik,
Kristina Pardalos,
Krzysztof Wojtyczek,
Ksenija Turković,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Jovan Ilievski, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost od dana 6. lipnja 2017. i 19. prosinca 2017 , donosi sljedeću presudu koja je usvojena na zadnji navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 38766/15) protiv Republike Hrvatske koji su hrvatski državljani gđa Milica Milić, gđa Vera Šumanović, gđa Nada Jurašin i g. Zoran Milić („podnositelji zahtjeva“) dana 29. srpnja 2015. podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
  2. Podnositelje zahtjeva zastupao je g. L. Šušak, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelji zahtjeva posebno tvrde da proceduralne obveze tužene Vlade na temelju članka 2. Konvencije nisu ispunjene.
  4. Dana 14. siječnja 2016. prigovori koji se odnose na procesni aspekt članka 2. i 14. Konvencije komunicirani su Vladi, a ostatak zahtjeva je proglašen nedopuštenim u skladu s člankom 54. stavkom 3. Poslovnika Suda.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Pojedinosti podnositelja zahtjeva navedene su u prilogu ovoj presudi.

A. Pozadina predmeta

  1. Tijekom 1991. i 1992. godine srpske paravojne snage preuzele su kontrolu nad otprilike trećinom teritorija Hrvatske i proglasile Srpsku autonomnu oblast Krajinu („Krajina“). Početkom kolovoza 1995. godine hrvatske su vlasti najavile da namjeravaju provesti vojnu akciju s ciljem vraćanja kontrole nad Operacija nazvana „Oluja“ odvijala se od 4. do 7. kolovoza 1995. godine. Prije vojne akcije velika većina stanovništva Krajine napustila je Hrvatsku. Većina je otišla u Bosnu i Hercegovinu, no neki su također otišli u Srbiju. Neki su se vratili u Hrvatsku nakon završetka rata. Procjenjuje se  da  je  između  100 000  i  150 000 ljudi napustilo Krajinu u tom razdoblju.
  2. Dana 5. studenoga 1997. godine Hrvatska je ratificirala Konvenciju.

B.  Ubojstvo srodnika podnositelja zahtjeva i istraga koja je uslijedila

  1. Podnositelji i P.M. (rođen 1942. godine), suprug jedne od podnositeljica i otac drugo dvoje podnositelja, živjeli su u Razbojištu u blizini većeg sela Krupa na teritoriju Krajine. Tijekom noći s 4. na 5. kolovoza 1995. godine cijela obitelj osim P.M. napustila je Hrvatsku. P.M. je ubijen tijekom operacije „Oluja“ 5. kolovoza 1995. godine. Prema tvrdnjama podnositelja P.M. je ubijen u dvorištu svoje kuće u Razbojištu iako je bio nenaoružani civil. Prema tvrdnjama Vlade, P.M. je bio naoružan, te je ubijen u oružanom sukobu s pripadnicima Hrvatske vojske na širem području Krupe. Selo Razbojište, Krupa i Žegar te zaseok Milići smješteni su jedno uz drugo.
  2. Dana 11. listopada 1995. godina policija je pronašla posmrtne ostatke neidentificirane osobe u Razbojištu, a ista je pokopana na groblju Gračac pod brojem 434.
  3. U lipnju 2002. godine na groblju Gračac izvršena je ekshumacija. Postupak je proveden pod pokroviteljstvom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i Županijskog državnog odvjetništva u Zadru. Tijelo br. 434 također je iskopano te je uz njega pronađena osobna iskaznica na ime P.M. Na zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku izvršen je pregled posmrtnih ostataka i dana 15. listopada 2002. izrađeno je obdukcijsko izvješće u kojem je utvrđeno da su tri rane od granatiranja uzrok smrti. Dana 24. studenoga 2003. godine treće podnositeljica je potvrdila identitet njezina oca P.M. tijekom identifikacije posmrtnih ostataka.
  4. Policija je pokrenula istragu o okolnostima smrti P.M.-a nakon što su podnositelji 5. rujna 2005. godine Državnom odvjetništvu podnijeli zahtjev za naknadu štete u vezi s ubojstvom P.M.-a (vidi stavak 20. u nastavku).
  5. Dana 21. listopada 2005. godine policija je intervjuirala Ž.M.-a koji je rekao da se pridružio seoskim stražama tijekom rata. Ž.M. nije znao tko je ubio P.M.-a.
  6. Dana 11. kolovoza 2015. godine zadarska je policija zaprimila anonimno pismo u kojem se navodi da su 10. kolovoza 1995. godine dvojica muškaraca V.G. i M.B. pobili dvanaest starijih osoba u selu Žegar u „Milića pećini“ u blizini Krupe.
  7. Dana 25. kolovoza 2015. policija je obavila razgovore s mještanima sela Žegar O.M. i S.M. O.M. je rekao da nikada nije čuo da je netko ubijen u „Milića pećini“ iako je čitav život živio na tom području. Također je izjavio da je pet osoba, uključujući P.M.-a, iz zaseoka Milići (dio sela Žegar) ubijeno tijekom operacije „Oluja“. Svi oni su bili pripadnici paramilitarnih snaga i naoružani. Čuo je da su svi izginuli u stjenovitim dijelovima sela, no nije znao niti uzrok, niti način njihove smrti. S.M. nije imao nikakve informacije o mogućim počiniteljima navodnog zločina.
  8. Dana 26. kolovoza 2015. godine zadarska je policija obavijestila Županijsko državno odvjetništvo u Zadru da je u zaseoku Milići ubijeno pet osoba tijekom operacije „Oluja“, od kojih je jedan bio P.M. koji je preminuo 5. kolovoza 1995. godine.
  9. Dana 14. rujna 2015. godine policija je obavila razgovor s V.G.-om, zapovjednikom u Hrvatskoj vojsci tijekom operacije „Oluja“ koji je zapovijedao trećom satnijom zadarske 72. bojne Vojne policije koji je izjavio da nikada nije bio u selu Žegar, te da nikada nije čuo da je tamo netko ubijen. On se za vrijeme operacije „Oluja“ nalazio u Benkovcu (gradu otprilike 40 kilometara od sela Žegar). Također je rekao da može sa sigurnošću tvrditi da nitko od članove njegove jedinice nije počinio nikakav zločin jer bi u suprotnom on znao za to.
  10. Dana 16. rujna 2015. godine policija je obavila razgovor s M.B.-om, hrvatskim vojnikom i pripadnikom 72. bojne Vojne policije tijekom operacija „Oluja“. Također je izjavio da nikada nije bio u selu Žegar te da nikada nije čuo da je tamo netko ubijen. On se za vrijeme vojne operacije nalazio u blizini Obrovca (gradu otprilike 20 kilometara od sela Žegar).
  11. Dana 1. listopada 2015. godina Županijsko državno odvjetništvo u Zadru zatvorilo je istragu.
  12. Dana 22. siječnja 2016. godine Županijsko državno odvjetništvo u Zadru obavijestilo je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu da nije uspjelo potvrdili navode iz anonimnog pisma od 11. kolovoza 2015. godina jer nisu postojale naznake da je 12 starijih osoba ubijeno u „Milića pećini“. Međutim, pet članova srpskih paravojnih snaga ubijeno je tijekom operacije „Oluja“, uključujući P.M.-a. Izvidi su stoga obustavljeni jer su se informacije iz anonimnog pisma pokazale nepouzdanima.

C.     Parnični postupak kojeg su pokrenuli podnositelji

  1. Dana 5. rujna 2005. godine podnositelji su Državnom odvjetništvu podnijeli zahtjev za naknadu štete u vezi s ubojstvom P.M.-a. Zahtjev je odbijen. Dana 12. travnja 2006. godine podnositelji su Općinskom sudu u Zagrebu podnijeli tužbu protiv države u kojoj traže naknadu u vezi sa smrću P.M.-a. Zahtjev je odbijen 30. ožujka 2010. godine na temelju činjenice da nije utvrđeno kako je P.M. ubijen, te da podnositelji nisu dokazali da njegovo ubojstvo bilo teroristički čin za koji država snosi odgovornost. Također nije utvrđeno da su ga ubili članovi Hrvatske vojske ili policije u područjima u kojima nije bilo operacija povezanih s ratom. Također, za potraživanje je nastupila zastara. Tijekom postupka pribavljeni su podaci iz arhiva Ministarstva obrane koji pokazuju da je Hrvatska vojska ušla na predmetno područje 6. kolovoza 1995. godine, a P.M. je ubijen 5. kolovoza 1995. godine. Prvostupanjski je sud također prihvatio izjavu svjedoka O.M. koji je rekao da je selo Žegar granatirano 5. kolovoza 1995. godine.  Županijski sud u Zagrebu potvrdio je prvostupanjsku presudu 21. rujna 2010. Dana 10. lipnja 2014. godine Vrhovni je sud potvrdio presude nižih sudova da je za potraživanje podnositelja nastupila zastara.
  2. Ustavna tužba podnositelja odbačena je 25. veljače 2015. godine.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE 

  1. Podnositelji zahtjeva prigovaraju da vlasti nisu poduzele odgovarajuće i primjerene korake kako bi istražile smrt P.M.-a i ubojice privele pravdi. Također su tvrdili da je P.M. ubijen zbog svog srpskog podrijetla te da nacionalne vlasti nisu istražile taj čimbenik. Pozvale su se na članke 2. i 14. Konvencije. Sud, kao stručnjak za pravnu karakterizaciju postupka, razmotrit će ovaj prigovor samo na temelju članka 2. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1.  Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom.... “

A.  Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da su podnositelji podnijeli svoj zahtjev sudu dvadeset godina nakon smrti njihova srodnika. U razdoblju između 2005. i 2015. godine predmetna istraga nije bila aktivna te podnositelji nisu pokazali odgovarajući interes za tijek istrage već su umjesto toga ostali pasivni. Zahtjev su podnijeli nakon završetka parničnog postupka za naknadu štete pred nacionalnim sudovima. Međutim, taj postupak nije relevantan za obvezu države na temelju procesnog aspekta članka 2. Konvencije u okolnostima ovog predmeta. Stoga je zahtjev podnesen van šestomjesečnog roka.
  2. Podnositelji su osporili tu tvrdnju i tvrdili da je odluka Ustavnog suda od 25. veljače 2015. godine donesena u kontekstu parničnog postupka za naknadu štete, ona konačna odluka koja je relevantna za izračun šestomjesečnog roka.

2. Ocjena Suda 

(a) Opća načela

  1. U pravilu, šestomjesečni rok teče od datuma konačne odluke u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Međutim, kada je odmah jasno da podnositelj nema na raspolaganju nijedno djelotvorno pravno sredstvo, šestomjesečni rok teče od datuma radnje ili mjere kojima se prigovara, ili od datuma saznanja za tu radnju ili njezine posljedice, ili štetu nanesenu podnositelju (vidi Mocanu i drugi protiv Rumunjske [VV], 10865/09, 45886/07 i 32431/08, stavak 259., ECHR 2014 (izvadci), s dodatnim referencama).
  2. U slučaju kontinuirane situacije, rok počinje ponovno teći svaki dan, te šestomjesečni rok u pravilu uistinu počinje teći tek kad ta situacija završi (ibid., stavak 261.). Međutim, kada je vrijeme esencijalno za rješavanje pitanja u predmetu, podnositelj je dužan osigurati da se njegovi zahtjevi podnesu Sudu uz potrebnu žurnost kako bi se mogli riješiti primjereno i pravično (ibid., stavak 262.). To osobito vrijedi za prigovore koji se odnose na bilo koju obvezu na temelju Konvencije da se istraže određeni događaji. Budući da tijek vremena dovodi do propadanja dokaza, protek vremena utječe ne samo na sposobnost države da ispuni svoju obvezu provođenja istrage nego i na svrsishodnost i učinkovitost ispitivanja predmeta koje provodi Sud. Podnositelj zahtjeva mora djelovati čim postane jasno da se neće provesti nikakva učinkovita istraga, drugim riječima čim postane razvidno da tužena država neće ispuniti svoju obvezu na temelju Konvencije (ibid., stavak 261.).
  3. Sud je već zauzeo stajalište da, u predmetima koji su se odnosili na obvezu istrage na temelju članka 2 Konvencije u kojima je došlo do smrtnog slučaja, da se od srodnika podnositelja očekuje da poduzmu korake kako bi bili informirani o napredovanju istrage ili nepostojanju iste te da svoje zahtjeve podnesu dovoljno brzo nakon što postanu, ili su trebali postati svjesni, nepostojanja bilo kakvog obeštećenja, uključujući učinkovitu kaznenu istragu (vidi Varnava i drugi protiv Turske [VV], br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, stavak 158., ECHR 2009., s dodatnim referencama). Posebice, u pogledu predmeta nezakonite i nasilne smrti, Sud je naveo da podnositelj takav predmet treba podnijeti Sudu u roku od nekoliko mjeseci ili, ovisno o okolnostima, najviše nekoliko godina nakon događaja u pitanju (ibid., stavak 162.). Ukoliko postoji neka vrsta istrage, makar ispunjena problemima, Sud prihvaća da podnositelji mogu opravdano čekati razvoj događaja koji može potencijalno riješiti ključna činjenična ili pravna pitanja (ibid., stavak 166.). U interesu je ne samo podnositelja već i učinkovitosti konvencijskog sustava da domaće vlasti, koje su u najboljem položaju da to učine, djeluju kako bi ispravile sve navodne povrede Konvencije.

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. U brojnim predmetima koji se odnose na istrage u tijeku o smrti srodnika podnositelja, Sud je ispitao razdoblje od kojeg su podnositelji mogli ili trebali početi sumnjati u učinkovitost pravnog lijeka (vidi Şükran Aydın i drugi protiv Turske (odluka), br. 46231/99, 26 svibnja 2005.; Bulut i Yavuz, citirano gore; Bayram i Yıldırım, citirano gore; Kıniş protiv Turske (odluka), br. 13635/04, 28. lipnja 2005.; Elsanova protiv Rusije (odluka), br. 57952/00, 15. studenoga 2005.; Frandeş protiv Rumunjske (odluka), br. 35802/05, 17. svibnja 2011.; Finozhenok protiv Rusije (odluka), br. 3025/06, 31 svibnja 2011.; Attalah protiv Francuske (odluka), br. 51987/07, 30. kolovoza 2011.; Deari i drugi protiv Republike Makedonije (odluka), br. 54415/09, 6. ožujka 2012.; Gusar protiv Moldavije i Rumunjske (odluka), br. 37204/02, 30. travnja 2013.; Bogdanović protiv Hrvatske (odluka), br. 722541/11, 18. ožujka 2014.; Orić    protiv    Hrvatske,    br.   50203/12, 13. svibnja 2014.; Gojević-Zrnić i Mančić protiv Hrvatske (odluka), br. 5676/13, 17. ožujka 2015.; Radičanin i drugih protiv Hrvatske (odluka), br. 75504/12; te Grubić  protiv  Hrvatske  (odluka), 56094/12,  9. lipnja 2015.).
  2. Sud primjećuje da su podnositelji svoj zahtjev Sudu podnijeli po završetku parničnog postupka protiv države u kojem su tražili naknadu štete u vezi sa smrću P.M.-a. Podnositelji su tvrdili da su P.M.-a ubili pripadnici Hrvatske vojske. U ovim okolnostima država je imala obvezu pokrenuti i provesti istragu koja ispunjava procesne pretpostavke članka 2. Parnični postupak u temelju inicijative srodnika žrtve ne bi ispunio obvezu države po tom pitanju (vidi, među ostalim, Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 46477/99, stavak 74., ECHR 2002-II). Sud je u više navrata presudio da se postupovna obveza države iz članka 2. Konvencije, provedbom temeljite, službene, učinkovite i brze istrage u slučajevima kada su osobe ubijene korištenjem sile, ne može zamijeniti isplatom naknade štete. Sud potvrđuje da tužba radi naknade štete, bilo u cilju ostvarivanja zadovoljštine zbog smrti ili zbog povrede službene dužnosti u tijeku istrage, bez zaključaka kaznene istrage, ne daje mogućnost utvrđivanja identiteta počinitelja, a još manje utvrđivanja njihove odgovornosti (vidi Jelić protiv Hrvatske, br. 57856/11, stavak 64., 12. lipnja 2014.). Kao što je Sud u više navrata utvrdio, s obzirom da takav postupak nije relevantan za postupovnu obvezu države na temelju članka 2. Konvencije, on ne može utjecati na tijek šestomjesečnog roka u ovom predmetu (usporedi Narin protiv Turske, br. 18907/02, stavak 48., 15. prosinca 2009.; Bogdanović protiv Hrvatske (odluka), br. 72254/11, stavak 38., 18. ožujka 2014.; Orić protiv Hrvatske (odluka), br. 50203/12, stavak 33., 13. svibnja 2014.; Ivančić i Dželalija protiv Hrvatske (odluka), br. 62916/13, stavak 33., 15. ožujka 2016.; i Treskavica protiv Hrvatske, br. 32036/13, stavak 45., 12. siječnja 2016.).
  3. Iz toga slijedi da je mjerodavno domaće pravno sredstvo za prigovor podnositelja, koji bi potencijalno moglo ponuditi odgovarajuće obeštećenje, kaznena istraga (usporedi predmet Narin, citirano gore, stavak 49., i Bogdanović, citirano gore, stavak 39.).
  4. Nadalje se ističe da su P.M.-ovi posmrtni ostaci identificirani 2003. godine. Istraga policije pokrenuta je 2005. godine (vidi stavak 11. gore). Podnositelji su svoj zahtjev Sudu podnijeli 29. srpnja 2015. godine, otprilike 20 godina nakon njegove smrti. Istraga je i dalje formalno bila u tijeku kada je zahtjev podnesen (usporedi s predmetom Utsmiyeva i drugi protiv Rusije (odluka), br. 31179/11, stavak 34., 26. kolovoza 2014. i Kukavica protiv Hrvatske (odluka), br. 79768/12, stavak 27., 2. lipnja 2015.).
  5. Istraga je bila u zastoju između studenoga godine i 11. kolovoza 2015. godine (vidi stavke 12. i 13. gore). Stoga se postavlja pitanje jesu li podnositelji trebali u tom razdoblju zaključiti da neučinkovitost istrage zahtijeva od njih da podnesu zahtjev Sudu.

(i) Razdoblje prije 11. kolovoza 2015. godine

  1. Gore spomenuto razdoblje neaktivnosti u istrazi trajalo je otprilike devet godina i devet mjeseci. Sud smatra da se svaki izostanak svijesti podnositelja da je istraga postala neučinkovita, unatoč tako značajnom zastoju u postupku, može pripisati njihovom vlastitom nemaru (vidi, na primjer, Findik i Omer protiv Turske (odluke), br. 33898/11 i 35798/11, stavak 15.).
  2. Ovaj se predmet odnosi na nasilnu smrt. Pri primjeni šestomjesečnog roka za podnošenje zahtjeva u takvim situacijama, sljedeća razdoblja između zadnjeg relevantnog procesnog koraka nacionalnih vlasti i podnošenja zahtjeva Sudu, su se smatrala predugima: u gore citiranim predmetima Radičanin i Grubić razdoblje je trajalo dulje od devet godina; u predmetu Aydin i drugi razdoblje je trajalo otprilike sedam godina; u predmetu Bulut i Yavuz trajalo je otprilike šest godina, dok je u drugim slučajevima trajalo između tri godine i šest mjeseci te jedne godine i osam mjeseci (u predmetu Gojević-Zrnić i Mančić te Yildirim razdoblje je trajalo tri godine i šest mjeseci; u predmetu Finozhenok trajalo je tri godine; u predmetu Deari i drugi trajalo je dvije godine i šest mjeseci; u predmetu Elsanova razdoblje je trajalo dvije godine; a u predmetu Gusar trajalo je jednu godinu i osam mjeseci).
  3. Sud primjećuje da se od podnositelja, kao supruge i djece žrtve povrede koju navode, moglo očekivati da će primijeniti dužnu pažnju i poduzeti sve potrebne mjere kako bi se informirali o tijeku istrage o ubojstvu njihova supruga/oca. Izostanak aktivnosti u istrazi tako ozbiljnog zločina toliko dugo vremena trebao ih je potaknuti na odgovarajuće zaključke (vidi, na primjer, Açış protiv Turske, br. 7050/05, stavak 42., 1. veljače 2011.).
  4. S obzirom na gore navedeno, Sud smatra da podnositelji nisu uvjerljivo dokazali da je dolazilo do neke vrste napretka koji bi opravdao njihovu neaktivnost dužu od devet godina. Zastoj istrage dogodio se u studenome 2005. godine, značajno prije podnošenja zahtjeva Sudu 29. srpnja 2015. godine (usporedi s predmetom Finozhenok, citirano gore). Sud smatra da su podnositelji, nakon zastoja u istrazi, trebali zaključiti da je istraga neučinkovita značajno prije nego što su podnijeli zahtjev, a svakako više od šest mjeseci prije tog vremena.
  5. S obzirom na gore navedeno, Sud smatra da se dio ovog zahtjeva koji se odnosi na istragu prije 11. kolovoza 2015. godine mora odbaciti zbog neispunjavanja šestomjesečnog roka propisanog  člankom 35. stavkom 1. Konvencije (usporedi predmet Opačić i Godić protiv Hrvatske (odluka), br. 38882/13, stavak 30., 26. siječnja 2016.).

(ii) Razdoblje nakon 11. kolovoza 2015. godine

  1. Što se tiče mjera koje su poduzete nakon 11. kolovoza 2015., Sud ponavlja da ukoliko informacije koje navodno na novi način prikazuju okolnosti smrti, dođu u javnu domenu, može doći do obveze provedbe nove istrage o smrti (vidi Hackett protiv Ujedinjene Kraljevine (odluka), br. 34698/04, 10. svibnja 2005.; Brecknell protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 32457/04, stavci 66. - 67., 27. studenoga 2007.; Williams protiv Ujedinjene Kraljevine (odluka), br. 32567/06, 17. veljače 2009.; Gasyak i drugi protiv Turske, br. 27872/03, stavak 60., 13. listopada 2009.; te Harrison i drugi protiv Ujedinjene   Kraljevine   (odluka), 44301/13, stavak 51., 25. ožujka 2014.). Ne može bilo koji navod ili tvrdnja može izazvati novu obvezu provedbe istrage na temelju članka 2. Konvencije. Bez obzira na to, s obzirom na temeljnu važnost ove odredbe, državne vlasti moraju biti osjetljive na sve informacije ili materijal koji potencijalno može ili izazvati sumnju u zaključke ranije istrage ili omogućiti nastavak prethodne istrage u kojoj nije  bilo  moguće  izvesti  zaključke  (vidi   Brecknell,  citirano  gore, stavak 70.). Što se tiče ovog predmeta, Sud ističe da je u kolovozu 2015. godine policija primila anonimno pismo u kojem se navode imena potencijalnih počinitelja. To se svakako može smatrati važnim novim dokazom. Nadalje, Sud ističe da je u kolovozu i rujnu 2015. godine  zadarska policija provela razgovor s potencijalnim svjedocima i sastavila izvještaje o provedenim radnjama (vidi stavke 16. i 17. gore).
  2. U tim okolnostima prigovor na temelju procesnog aspekta članka 2. Konvencije koji se odnosi na razdoblje nakon kolovoza 2015. podnesen je unutar šestomjesečnog roka.

(c) Zaključak u pogledu dopuštenosti

  1. Sud ističe da prigovor na neučinkovitost istrage u razdoblju nakon 11. kolovoza 2015. nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Nadalje, primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1. Podnesci stranaka

  1. Podnositelji su tvrdili da je istraga o smrti njihova supruga i oca dosad imala malo rezultata. Niti jedan počinitelj nije identificiran. Vlasti nisu imale stvarnu želju provesti temeljitu istragu koja bi dovela do rezultata.
  2. Vlada je tvrdila da su mjerodavne domaće vlasti provele sve razumne mjere  koje  su  bile  dostupne  s  obzirom  na  okolnosti  Hrvatske vlasti bile su suočene s velikim brojem smrtnih slučajeva nakon operacije „Oluja“ i civila i pripadnika oružanih snaga. Vlasti su morale pokopati ukupno 903 tijela. Nije bilo moguće odmah pokrenuti istrage o smrti svih pokojnika i odrediti tko je preminuo tijekom borbenih operacija, a čija je smrt bila rezultat kaznenih djela. Vlada je također navela da nije bilo moguće istovremeno provesti obdukcije na svim tijelima radi utvrđivanja uzroka smrti za svaku osobu.
  3. Što se tiče ubojstva P.M. policija je slijedila sve tragove i provela razgovore s potencijalnim svjedocima. Međutim, nije uspjela pronaći pouzdane informacije o potencijalnim počiniteljima ubojstva, te je li P.M. ubijen u borbi ili je njegovo ubojstvo ratni zločin.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja da se članak 2. smatra jednom od temeljnih odredaba od najveće važnosti u Konvenciji. U sebi sadrži jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koji čine Vijeće Europe. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta zaštite ljudskih prava pojedinaca traže da se članak 2. tumači i primjenjuje na način da njegova jamstva budu praktična i učinkovita (vidi Jelić, citirano gore, stavak 72. s daljnjim referencama na, između mnogih drugih izvora, predmet Anguelova protiv Bugarske, br. 38361/97, stavak 109., ESLJP 2002-IV).
  2. Obveza zaštite prava na život na temelju članka 2. Konvencije, u vezi s općom dužnošću države na temelju članka Konvencije da osigura „svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom, prava i slobode određene u Konvenciji“, također implicitno zahtijeva da treba postojati neki oblik učinkovite službene istrage kad su pojedinci ubijeni upotrebom sile (vidi Armani Da Silva  protiv  Ujedinjene  Kraljevine  [VV],  br.  5878/08,  stavak 230., 30. ožujka 2016.).
  3. Država stoga mora svim sredstvima koja su joj na raspolaganju osigurati odgovarajuću reakciju – pravosudnu ili neku drugu – kako bi se zakonodavni i upravni okvir postavljen u svrhu zaštite prava na život pravilno proveo i kako bi se sve povrede tog prava suzbile i kaznile (ibid., stavak 230.).
  4. Kako bi bila „učinkovita“ na način na koji se to tumači u kontekstu članka 2. Konvencije, istraga prvo mora biti primjerena. To znači da mora imati mogućnost dovesti do utvrđivanja činjenica, utvrđenja je li upotrijebljena sila bila opravdana ili ne u predmetnim okolnostima te do utvrđivanja i, po potrebi, kažnjavanja odgovornih osoba. To nije obveza u pogledu rezultata, već obveza u obliku sredstava. Vlasti moraju poduzeti sve razumne korake koje mogu kako bi osigurale dokaze vezane uz incident uključujući, inter alia, iskaze svjedoka, forenzičke dokaze i kada je to primjereno, obdukciju koja rezultira potpunim i točnim zapisom o ozljedama te objektivnom analizom kliničkih nalaza, uključujući uzrok smrti. Štoviše, kada je došlo do upotrebe sile od strane predstavnika države, istraga također mora biti učinkovita u smislu da ima mogućnost dovesti do utvrđivanja je li upotrijebljena sila bila opravdana ili ne u predmetnim okolnostima. Svaki nedostatak u istrazi koji umanjuje mogućnost da se utvrdi uzrok smrti ili odgovorna osoba, dovodi do opasnosti da povrijedi taj standard (ibid., stavak 233.).
  5. Konkretno, zaključci u istrazi moraju se temeljiti na temeljitoj, objektivnoj i nepristranoj analizi svih relevantnih elemenata. Ako se ne slijedi očiti tijek istrage, značajno se umanjuje mogućnost da se u istrazi utvrde okolnosti predmeta i identitet odgovornih osoba. Ipak, priroda i stupanj ispitivanja koji zadovoljavaju minimalni prag za učinkovitost istrage ovise o okolnostima određenog predmeta. Priroda i stupanj ispitivanja moraju se procijeniti na temelju svih relevantnih činjenica s obzirom na praktične realnosti istražnog rada. Kada je sumnjiva smrt izazvana djelovanjem predstavnika države, mjerodavna domaća tijela vlasti moraju provesti naročito strogo ispitivanje situacije u istrazi koja slijedi (ibid., stavak 234.).
  6. Također mora postojati implicitni zahtjev ažurnosti i razumne brzine postupanja u ovom kontekstu (vidi Jelić, citirano gore, stavak 76., predmet Yaşa protiv Turske, 2. rujna 1998., stavci 102. - 104., Izvješća 1998-VI, i predmet Mahmut Kaya protiv Turske, br. 22535/93, stavci 106. - 07., ESLJP 2000-III). Mora se prihvatiti da mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprječavaju napredak u istrazi u određenoj situaciji (vidi Armani Da Silva, citirano gore, stavak 237.). Međutim, kada su se događaji odvili davno u prošlosti, razina hitnosti možda se smanjila zbog proteka vremena; hitnost potrebnih istražnih koraka koja se javlja odmah nakon incidenta vjerojatno neće biti prisutna (vidi Brecknell protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 32457/04, stavci 79.-81., 27. studenoga 2007). Standard za ubrzavanja u takvim starim slučajevima uvelike se razlikuje od standarda koji se može primijeniti u incidentima koji su se nedavno dogodili i kod kojih je brzina ključna kako bi se očuvali ključni dokazi na mjestu zločina, te ispitali svjedoci dok im je sjećanje svježe i detaljno (vidi Emin i drugi protiv Cipra, br. 59623/08 et al. (odluka), 3. travnja 2012.; i Gürtekin i drugi protiv Cipra, br. 60441/13, 68206/13 i 68667/13, stavak 21., 11. ožujka 2014.; vidi i Palić protiv Bosne i Hercegovine, 4704/04, stavak 70., 15. veljače 2011., koji se odnose na složene situacije nakon sukoba).

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. Sud će ocijeniti samo učinkovitost koraka poduzetih nakon 11. kolovoza 2015. godine (vidi stavke 37., 39. i 40. gore). Nakon što je primila anonimno pismo u kojem se navode imena potencijalnih počinitelja, policija je nastavila istragu. Međutim, s obzirom da je prošlo dvadeset godina od počinjena djela, vjerojatnost utvrđivanja istine značajno se smanjila. U ovom trenutku Sud ponavlja da je opisao opseg gore spomenute obveze provedbe učinkovite istrage kao obveze upotrijebljenih sredstva, a ne postignutih rezultata (vidi, na primjer, Shanaghan, citirano  gore,  stavak 90., i presude citirane u tom predmetu).
  2. Što se tiče primjerenosti koraka koje su poduzele hrvatske vlasti u vezi sa smrću PM-a, podnesci podnositelja u kojima se navodi da je došlo do značajnih propusta, nisu uvjerili Sud. Činjenice predmeta pokazuju da su svi svjedoci kojima se moglo ući u trag, ispitani, te da su dostupni dokazi prikupljeni i pregledani. Sud ističe da je policija slijedila svaki trag (usporedi s predmetom Charalambous i drugi protiv Turske (odluka), br. 46744/07, stavak 65., 3. travnja 2012.).
  3. U tom smislu Sud ističe da su informacije koje je policija zaprimila 2015. godine o potencijalnim počiniteljima bile anonimne, što je neizbježno smanjilo vjerojatnost da će se moći provjeriti. Policija je provjerila informacije iz pisma, no to nije dovelo do konkretnih rezultata. Konkretno, policija je provela razgovor s dva svjedoka, O.M. i S.M., koji nisu imali informacije o potencijalnim počiniteljima. Ostale osobe koje se spominju u pismu kao navodni počinitelji naveli su da njihove borbene jedinice nisu bile u selu Žegar tijekom operacije „Oluja“ već negdje  drugdje  (vidi  stavke 16. i 17. gore). Istražne su vlasti također utvrdile da je zapravo ubijeno pet članova srpskih paravojnih snaga, a ne dvanaest starijih pojedinaca, kako se navodi u pismu. Vlasti su smatrale da su informacije navedene u pismu bile nepouzdane te su, s obzirom da nije bilo daljnjih tragova, zaključile istragu.
  4. Nadalje, dokumenti iz arhiva Ministarstva obrane pokazali su da su jedinice Hrvatske vojske ušle na predmetno područje 6. kolovoza 1995. godine, a P.M. je ubijen 5. kolovoza 1995. godine (vidi stavke 8. i 20. gore).
  5. Podnositelji nisu ukazali na neke druge konkretne smjerove istrage koje je policija mogla slijediti. Činjenica da se u istrazi nije uspio utvrditi identitet ubojica P.M.-a, nužno ne znači da istraga nije bila učinkovita. U ovim okolnostima Sud ne može smatrati odgovornom vlast za zanemarivanje, očigledno loše namjere ili izostanak volje (usporedi s predmetom Gürtekin, citirano gore, stavak 2.).
  6. Zaključno, Sud utvrđuje da su nacionalne vlasti ispunile svoju proceduralnu obvezu na temelju članka 2. Konvencije. Iz toga slijedi da nije došlo do povrede te odredbe.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD

  1. utvrđuje, većinom, da su prigovori na neučinkovitost istrage o ubojstvu P.M.-a u razdoblju nakon 11. kolovoza 2015. dopušteni, a da je ostatak zahtjeva nedopušten; 
  1. Presuđuje, jednoglasno, da nije došlo do povrede članka 2. Konvencije u procesnom aspektu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 25. siječnja 2018. u skladu s člankom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos                                                    Linos-Alexandre Sicilianos

Tajnik                                                                      Predsjednik

 

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i člankom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje suca Wojtyczeka prilaže se ovoj presudi.

L.A.S. A.C.

 

DJELOMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUCA WOJTYCZEKA

Po mom mišljenju, zahtjev u ovom predmetu nije dopušten. Ubojstva koja se istražuju dogodila su se prije nego što je Konvencija stupila na  snagu u odnosu na Hrvatsku. Konvencija se ne bi trebala retroaktivno primjenjivati na činjenice koje prethode stupanju Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Svoje stajalište o ovome pitanju detaljno sam objasnio u svojim izdvojenim mišljenjima priloženima presudama u predmetima Janowiec i drugi protiv Rusije ([VV], br. 55508/07 i 29520/09, ECHR 2013.), Mocanu i drugi protiv Rumunjske ([VV], br. 10865/09 i dva druga predmeta, ESLJP 2014.).

 

PRILOG

POPIS PODNOSITELJA

Br.

Ime PREZIME

Datum rođenja

Mjesto stanovanja

1.

Milica MILIĆ

3.2.1945.

Concord, Sjedinjene Američke Države

2.

Nada JURAŠIN

8.9.1968.

Dobrinci, Srbija

3.

Zoran MILIĆ

18.1.1975.

Dobrinci, Srbija

4.

Vera ŠUMAKOVIĆ

22.03.1966.

Beograd, Srbija

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF MILIĆ AND OTHERS v. CROATIA

(Application no. 38766/15) 

JUDGMENT

STRASBOURG

25 January 2018

FINAL

25/04/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Milić and Others v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Linos-Alexandre Sicilianos, President,
Kristina Pardalos,
Krzysztof Wojtyczek,
Ksenija Turković,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Jovan Ilievski, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 6 June and 19 December 2017,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last‑mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 38766/15) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by four Croatian nationals, Ms Milica Milić, Ms Vera Šumanović, Ms Nada Jurašin and Mr Zoran Milić (“the applicants”), on 29 July 2015.

2. The applicants were represented by Mr L. Šušak, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicants alleged, in particular, that the procedural obligations incumbent on the respondent Government under Article 2 of the Convention had not been met.

4. On 14 January 2016 the complaints concerning the procedural aspect of Articles 2 and 14 of the Convention were communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants’ particulars appear in the appendix to this judgment.

A. Background to the case

6. During 1991 and 1992 Serbian paramilitary forces gained control of about a third of the territory of Croatia and proclaimed the “Serbian Autonomous Region of Krajina” (Srpska autonomna oblast Krajina, hereinafter “Krajina”). At the beginning of August 1995 the Croatian authorities announced their intention to take military action with the aim of regaining control over Krajina. The operation was codenamed “Storm” (Oluja) and took place from 4 to 7 August 1995. Before the military action, the vast majority of the population of Krajina fled Croatia. Most of them went to Bosnia and Herzegovina but some also went to Serbia. Some returned to Croatia after the war. The number of people who fled is estimated at between 100,000 and 150,000.

7. On 5 November 1997 Croatia ratified the Convention.

B. The killing of the applicants’ relative and the subsequent investigation

8. The applicants and P.M. (born in 1942), who was the husband of one of the applicants and the father of the others, lived in Razbojište, near the larger village of Krupa, on the territory of Krajina. During the night of 4 to 5 August 1995 all the family, save for P.M., fled Croatia. P.M. was killed during Operation Storm on 5 August 1995.

According to the applicants, P.M. was killed in the courtyard of his house in Razbojište, although he was an unarmed civilian.

According to the Government, he was armed and was killed in an exchange of fire with the Croatian Army in the broader area of Krupa. The villages of Razbojište, Krupa and Žegar and the settlement of Milići are located near each other.

9. On 11 October 1995 the police found the remains of an unidentified person in Razbojište and they were buried in Gračac Cemetery under the number 434.

10. On June 2002 exhumations were carried out at Gračac Cemetery. The process was conducted under the auspices of the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) and the County State Attorney’s Office in Zadar. Body no. 434 was also dug up and an identity card was found in the name of P.M. The remains were examined at the Institute for Forensic Medicine in Zagreb (Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku) and on 15 October 2002 an autopsy report was issued which concluded that the cause of death had been three wounds from shelling. On 24 November 2003 the third applicant identified the remains as those of her father, P.M.

11. The police opened an investigation into the circumstances of P.M.’s death after the applicants on 5 September 2005 brought a claim for damages with the State Attorney’s Office in connection with his killing (see paragraph 20 below).

12. On 21 October 2005 the police interviewed Ž.M., who said that P.M. had joined a village guard unit during the war. Ž.M. did not know who might have killed P.M.

13. On 11 August 2015 the Zadar police received an anonymous letter stating that on 10 August 1995 two men, V.G. and M.B., had killed twelve elderly people in the village of Žegar in the “Milića” cave, near Krupa.

14. On 25 August 2015 the police interviewed O.M. and S.M., residents of Žegar.

O.M. said that he had never heard of someone being killed in the “Milića” cave even though he had lived all his life in the area. He also said that during Operation Storm five people from the settlement called Milići, part of the village of Žegar, had been killed, including P.M. They had all been members of the paramilitary forces and had been armed. He had heard that they all had perished in rocky areas of the village but did not know the cause and manner of their deaths.

S.M. had no information about the possible perpetrators of the alleged crime in question.

15. On 26 August 2015 the Zadar police informed the Zadar County State Attorney’s Office that five persons had been killed in the settlement of Milići during Operation Storm, one of whom was P.M., who had died on 5 August 1995.

16. On 14 September 2015 the police interviewed V.G., a captain in the Croatian Army during Operation Storm, who had been in command of the Zadar Military Police Third Company of the 72nd Battalion, who said that he had never been to Žegar and had never heard of anyone being killed there. He had been in Benkovac (a town situated some forty kilometres from Žegar) throughout Operation Storm. He had also said that he could state with certainty that none of the members of his unit had committed any crimes, otherwise he would have known about it.

17. On 16 September 2015 the police interviewed M.B., a Croatian soldier and member of the 72nd Battalion during Operation Storm. He also said that he had never been to Žegar and had never heard of anyone being killed there. He had been near Obrovac (a town situated some twenty kilometres from Žegar) during the military operation.

18. On 1 October 2015 the Zadar County State Attorney’s Office closed the investigation.

19. On 22 January 2016 the Zadar County State Attorney’s Office informed its counterpart in Split County that it had not been able to confirm the allegations made in the anonymous letter of 11 August 2015 as there was no indication that twelve elderly people had been killed in the “Milića” cave. However, five members of the Serbian paramilitary forces had been killed during Operation Storm, including P.M. Enquiries had therefore been stopped since the information given in the anonymous letter had proved to be unreliable.

C. Civil proceedings instituted by the applicants

20. On 5 September 2005 the applicants submitted a claim for damages with the State Attorney’s Office in connection with the killing of P.M. The request was refused.

On 12 April 2006 the applicants brought a civil action against the State in the Zagreb Municipal Court, seeking compensation in connection with P.M.’s death.

The claim was dismissed on 30 March 2010 on the grounds that it had not been established how P.M. had been killed and that the applicants had not proved that his killing had amounted to a terrorist act for which the State was liable. It had also not been established that he had been killed by members of the Croatian army or police in areas where there had been no operations related to the war. In addition, the claim had become statute‑barred. During the proceedings information was obtained from the archives of the Ministry of Defence showing that the Croatian army had entered the area in question on 6 August 1995, whereas P.M. had been killed on 5 August 1995. The first-instance court also accepted the statement of the witness O.M., who said that the village of Žegar had been shelled on 5 August 1995.

The first-instance judgment was upheld by the Zagreb County Court on 21 September 2010.

On 10 June 2014 the Supreme Court upheld the lower courts’ judgments in respect of the ruling that the applicants’ claim had become statute-barred.

21. A constitutional complaint lodged by the applicant was dismissed on 25 February 2015.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

22. The applicants complained that the authorities had not taken appropriate and adequate steps to investigate P.M.’s death and bring his killers to justice. They also submitted that P.M. had been killed because he was of Serbian ethnic origin and that the national authorities had failed to investigate that factor. They relied on Articles 2 and 14 of the Convention. The Court, being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case, will examine this complaint under Article 2 of the Convention alone which, in so far as relevant, reads as follows:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. ...”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

23. The Government argued that the applicants had submitted their application with the Court twenty years after their relative had died. There had been a period of inactivity in the investigation in question between 2005 and 2015 and the applicants had not demonstrated adequate interest in the progress of the investigation but had instead remained passive. They had lodged their application after the conclusion of civil proceedings for damages before the national courts. However, such proceedings were of no relevance for the State’s obligation under the procedural aspect of Article 2 of the Convention in the circumstances of the case at issue. Therefore, the application had been submitted outside the six-month time-limit.

24. The applicants contested that argument and contended that the final decision relevant for the calculation of the six-month time-limit was the Constitutional Court’s decision of 25 February 2015, adopted in the context of the civil proceedings for damages.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

25. As a rule, the six-month period runs from the date of the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. Where it is clear from the outset, however, that no effective remedy is available to the applicant, the period runs from the date of the acts or measures complained of, or from the date of knowledge of that act or its effect on or prejudice to the applicant (see Mocanu and Others v. Romania [GC], nos. 10865/0945886/07 and 32431/08, § 259, ECHR 2014 (extracts), with further references).

26. In cases of a continuing situation, the period starts to run afresh each day and it is in general only when that situation ends that the six‑month period actually starts to run (ibid., § 261). However, where time is of the essence in resolving the issues in a case, there is a burden on the applicant to ensure that his or her claims are raised before the Court with the necessary expedition to ensure that they may be properly, and fairly, resolved (ibid., § 262). This is particularly true with respect to complaints relating to any obligation under the Convention to investigate certain events. As the passage of time leads to the deterioration of evidence, time has an effect not only on the fulfilment of the State’s obligation to investigate but also on the meaningfulness and effectiveness of the Court’s own examination of the case. An applicant has to become active once it is clear that no effective investigation will be provided, in other words once it becomes apparent that the respondent State will not fulfil its obligation under the Convention (ibid., § 261).

27. The Court has held in cases concerning the obligation to investigate under Article 2 of the Convention that where a death has occurred, applicants’ relatives are expected to take steps to keep track of the investigation’s progress, or lack thereof, and to lodge their applications with due expedition once they are, or should have become, aware of the lack of any appropriate redress, including effective criminal investigation (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/9016065/9016066/9016068/9016069/9016070/9016071/9016072/90 and 16073/90, § 158, ECHR 2009, with further reference therein). In particular, as regards cases of unlawful or violent death, the Court has indicated that an applicant should bring such a case to the Court within a matter of months, or at most, depending on the circumstances, a few years after the events in question (ibid., § 162). Where there is an investigation of sorts, even if plagued by problems, the Court accepts that applicants may reasonably wait for developments which could potentially resolve crucial factual or legal issues (ibid., §166). It is in the interests of not only the applicant but also the efficacy of the Convention system that the domestic authorities, who are best placed to do so, act to put right any alleged breaches of the Convention.

(b) Application of these principles to the present case

28. In a number of cases concerning ongoing investigations into the deaths of applicants’ relatives, the Court has examined the period of time from which the applicant could or should have started doubting the effectiveness of a remedy (see Şükran Aydın and Others v. Turkey (dec.), no. 46231/99, 26 May 2005; Bulut and Yavuz, cited above; Bayram and Yıldırım, cited above; Kıniş v. Turkey (dec.), no. 13635/04, 28 June 2005; Elsanova v. Russia (dec.), no. 57952/00, 15 November 2005; Frandeş v. Romania (dec.), no. 35802/05, 17 May 2011; Finozhenok v. Russia (dec.), no. 3025/06, 31 May 2011; Attalah v. France (dec.), no. 51987/07, 30 August 2011; Deari and Others v. the Former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 54415/09, 6 March 2012; Gusar v. Moldova and Romania (dec.), no. 37204/02, 30 April 2013; Bogdanović v. Croatia (dec.), no. 722541/11, 18 March 2014; Orić v. Croatia, no. 50203/12, 13 May 2014; Gojević-Zrnić and Mančić v. Croatia (dec.), no. 5676/13, 17 March 2015; Radičanin and Others v. Croatia (dec.), no. 75504/12; and Grubić v. Croatia (dec.), no. 56094/12, 9 June 2015).

29. The Court notes that the applicants lodged their application with the Court at the conclusion of the civil proceedings against the State in which they had asked for compensation in connection with P.M.’s death. The applicants alleged that P.M. had been killed by members of the Croatian army. In these circumstances, the State was under an obligation to initiate and carry out an investigation which fulfilled the procedural requirements of Article 2. Civil proceedings which lie at the initiative of the victim’s relatives would not satisfy the State’s obligation in this regard (see, mutatis mutandisPaul and Audrey Edwards v. the United Kingdom, no. 46477/99, § 74, ECHR 2002‑II). The Court has repeatedly held that the procedural obligation of the State under Article 2 to conduct a thorough, official, effective and prompt investigation when individuals have been killed as a result of the use of force cannot be substituted by payment of damages. The Court confirmed that an action for damages, either to provide redress for the death or for the breach of official duty during the investigation, was not capable, without the benefit of the conclusions of a criminal investigation, of making any findings as to the identity of the perpetrators and still less of establishing their responsibility (see Jelić v. Croatia, no. 57856/11, § 64, 12 June 2014). As the Court has held on numerous occasions, since such proceedings are not relevant for the State’s procedural obligation under Article 2 of the Convention, they cannot affect the running of the six-month period in the present case (compare Narin v. Turkey, no. 18907/02, § 48, 15 December 2009; Bogdanović v. Croatia (dec.), no. 72254/11, § 38, 18 March 2014; Orić v. Croatia (dec.), no. 50203/12, § 33, 13 May 2014; Ivančić and Dželalija v. Croatia (dec.), no. 62916/13, § 33, 15 March 2016; and Treskavica v. Croatia, no. 32036/13, § 45, 12 January 2016).

30. It follows that the relevant domestic remedy for the applicants’ complaint, which would have had the potential to offer adequate redress, was a criminal investigation (compare to Narin, cited above, § 49, and Bogdanović, cited above, § 39).

31. It is further noted that P.M.’s remains were identified in 2003. The police investigation commenced in 2005 (see paragraph 11 above). The applicants lodged their application with the Court on 29 July 2015, about twenty years after his death. The investigation was still formally ongoing when the application was lodged (contrast with Utsmiyeva and Others v. Russia (dec.), no. 31179/11, § 34, 26 August 2014, and Kukavica v. Croatia (dec.), no. 79768/12, § 27, 2 June 2015).

32. The investigation was at a standstill between November 2005 and 11 August 2015 (see paragraphs 12 and 13 above). The question therefore arises whether the applicants should have concluded in that period that the ineffectiveness of the investigation required them to lodge their application with the Court.

(i) Period before 11 August 2015

33. The above-mentioned period of inactivity in the investigation amounted to some nine years and nine months. The Court considers that any lack of awareness on the part of the applicants that the investigation had become ineffective, despite such a significant lull in the proceedings, was attributable to their own negligence (see, for example, Findik and Omer v. Turkey (decs.), nos. 33898/11 and 35798/11, § 15).

34. The case at issue concerns an instance of violent death. In applying the six-month time-limit for lodging an application in such instances the following periods between the last relevant procedural step on the part of the national authorities and lodging the applications with the Court have been considered too lengthy: in the above-cited cases of Radičanin and Grubić it was over nine years; in Aydin and Others that period was about seven years; in Bulut and Yavuz it was about six years, while in other cases it ranged from three and a half years to one year and eight months (in Gojević‑Zrnić and Mančić and Yildirim it was three and a half years; in Finozhenok it was three years; in Deari and Others it was two and a half years; in Elsanova it was two years; and in Gusar it was one year and eight months).

35. The Court observes that the applicants, as the wife and children of the victim of the violations claimed, could be expected to display due diligence and take whatever initiative necessary to inform themselves about any progress in the investigation of their husband’s/father’s killing. The absence of any activity in the investigation of such a serious crime for such a significant length of time should have prompted them to draw the appropriate conclusions (see, for example, Açış v. Turkey, no. 7050/05, § 42, 1 February 2011).

36. In view of the above, the Court finds that the applicants have not shown convincingly that advances of some sort were being made that justified their more than nine years of inactivity. The investigation came to a standstill in November 2005, well before the date of application to the Court on 29 July 2015 (compare with Finozhenok, cited above). The Court finds that after the investigation came to a standstill the applicants ought to have concluded long before the lodging of their application, and certainly more than six months before that time, that the investigation was ineffective.

37. In view of the foregoing, the Court finds that the part of the present application which refers to the investigation before 11 August 2015 must be rejected for failure to comply with the six-month time-limit set out in Article 35 §§ 1 of the Convention (compare Opačić and Godić v. Croatia (dec.), no. 38882/13, § 30, 26 January 2016).

(ii) Period after 11 August 2015

38. As to the steps taken after 11 August 2015, the Court reiterates that where information purportedly casting new light on the circumstances of a death comes into the public domain, a new obligation to investigate the death may arise (see Hackett v. the United Kingdom (dec.), no. 34698/04, 10 May 2005; Brecknell v. the United Kingdom, no. 32457/04, §§ 66-67, 27 November 2007; Williams v. the United Kingdom (dec.), no. 32567/06, 17 February 2009; Gasyak and Others v. Turkey, no. 27872/03, § 60, 13 October 2009; and Harrison and Others v. the United Kingdom (dec.), no. 44301/13, § 51, 25 March 2014). It cannot be the case that any assertion or allegation can trigger a fresh investigative obligation under Article 2 of the Convention. Nonetheless, given the fundamental importance of this provision, the State authorities must be sensitive to any information or material which has the potential either to undermine the conclusions of an earlier investigation or to allow an earlier inconclusive investigation to be pursued further (see Brecknell, cited above, § 70). As to the present case, the Court notes that in August 2015 the police received an anonymous letter giving the names of possible perpetrators. That certainly amounted to important fresh evidence. Furthermore, the Court notes that in August and September 2015 the Zadar police interviewed possible witnesses and compiled reports on actions that had been taken (see paragraphs 16 and 17 above).

39. In those circumstances, the complaint under the procedural aspect of Article 2 of the Convention concerning the period after August 2015 has been lodged within the six-month time-limit.

(c) Conclusion as to admissibility

40. The Court notes that the complaint concerning the ineffectiveness of the investigation in the period after 11 August 2015 is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

41. The applicants argued that the investigation into the death of their husband and father had so far yielded few results. None of the perpetrators had been identified. There was no real will on the part of the authorities to carry out a thorough investigation which would yield results.

42. The Government maintained that the relevant domestic authorities had taken all the reasonable measures that were available, given the circumstances of the case. The Croatian authorities had been confronted with a high death toll after Operation Storm, both civilian and military. In all, 903 bodies had had to be buried. It had not been possible immediately to open investigations in respect of all the deceased and determine who had died during combat operations and who had died as a result of criminal offences. The Government also stated that it had not been possible simultaneously to carry out autopsies on all the bodies to determine the cause of death of each person.

43. As regards the killing of P.M., the police had followed all the leads and interviewed all the possible witnesses. However, there was no reliable information on the possible perpetrators of the killing, whether he had been killed in combat or whether his killing had amounted to a war crime.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

44. The Court reiterates that Article 2 ranks as one of the most fundamental provisions in the Convention. It enshrines one of the basic values of the democratic societies making up the Council of Europe. The object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings require that Article 2 be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective (see Jelić, cited above, § 72 with further references to, among other authorities, Anguelova v. Bulgaria, no. 38361/97, § 109, ECHR 2002‑IV).

45. The obligation to protect the right to life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, also requires by implication that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force (see Armani Da Silva v. the United Kingdom [GC], no. 5878/08, § 230, 30 March 2016).

46. The State must therefore ensure, by all means at its disposal, an adequate response – judicial or otherwise – so that the legislative and administrative framework set up to protect the right to life is properly implemented and any breaches of that right are repressed and punished (ibid., § 230).

47. In order to be “effective” as this expression is to be understood in the context of Article 2 of the Convention, an investigation must firstly be adequate. This means that it must be capable of leading to the establishment of the facts, a determination of whether the force used was or was not justified in the circumstances and of identifying and – if appropriate – punishing those responsible. This is not an obligation of result, but of means. The authorities must take whatever reasonable steps they can to secure the evidence concerning the incident, including, inter alia, eyewitness testimony, forensic evidence and, where appropriate, an autopsy which provides a complete and accurate record of injury and an objective analysis of the clinical findings, including the cause of death. Moreover, where there has been a use of force by State agents, the investigation must also be effective in the sense that it is capable of leading to a determination of whether the force used was or was not justified in the circumstances. Any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the cause of death or the person responsible will risk falling foul of this standard (ibid., § 233).

48. In particular, the investigation’s conclusions must be based on a thorough, objective and impartial analysis of all the relevant elements. Failing to follow an obvious line of inquiry undermines to a decisive extent the investigation’s ability to establish the circumstances of the case and the identity of those responsible. Nevertheless, the nature and degree of scrutiny which satisfy the minimum threshold of the investigation’s effectiveness depend on the circumstances of the particular case. The nature and degree of scrutiny must be assessed on the basis of all relevant facts and with regard to the practical realities of investigation work. Where a suspicious death has been inflicted at the hands of a State agent, particularly stringent scrutiny must be applied by the relevant domestic authorities to the ensuing investigation (ibid., § 234).

49. A requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in this context (see Jelić, cited above, § 76; Yaşa v. Turkey, 2 September 1998, §§ 102-104, Reports 1998-VI; and Mahmut Kaya v. Turkey, no. 22535/93, §§ 106-107, ECHR 2003-III). It must be accepted that there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation (see Armani Da Silva, cited above, § 237). However, where events took place far in the past, due to the lapse of time, the level of urgency may have diminished; the immediacy of required investigative steps in the aftermath of an incident is likely to be absent (see Brecknell v. the United Kingdom, no. 32457/04, §§ 79-81, 27 November 2007). The standard of expedition in such historical cases is much different from the standard applicable in recent incidents where time is often of the essence in preserving vital evidence at a scene and questioning witnesses when their memories are fresh and detailed (see Emin and Others v. Cyprus, no. 59623/08 et al. (dec.), 3 April 2012; and Gürtekin and Others v. Cyprus, nos. 60441/1368206/13 and 68667/13, § 21, 11 March 2014; see also Palić v. Bosnia and Herzegovina, no. 4704/04, § 70, 15 February 2011, concerning complex post-conflict situations).

(b) Application of those principles to the present case

50. The Court will assess only the effectiveness of the steps taken after 11 August 2015 (see paragraphs 37, 39 and 40 above). After receiving an anonymous letter giving the names of possible perpetrators, the police continued their investigation. However, given that twenty years had elapsed, the prospects for establishing the truth had significantly diminished. At this juncture the Court reiterates that it has described the scope of the above‑mentioned obligation to conduct an effective investigation as an obligation as to the means used, not the results achieved (see, for example, Shanaghan, cited above, § 90, and the judgments referred to therein).

51. As regards the adequacy of the steps taken by the Croatian authorities in connection with P.M.’s death, the Court is not persuaded by the applicants’ submission that there have been significant oversights or omissions. The facts of the case show that all traceable witnesses were interviewed and the available evidence collected and reviewed. The Court notes that the police pursued every line of enquiry (contrast to Charalambous and Others v. Turkey (dec.), no. 46744/07, § 65, 3 April 2012).

52. In this regard the Court notes that the information that the police received in 2015 about the possible perpetrators was anonymous, which inevitably reduced the prospects of it being verified. The police checked the information in the letter but it produced no concrete results. In particular, the police interviewed two witnesses, O.M. and S.M., who had no information about possible perpetrators. The other persons mentioned in the letter as alleged perpetrators stated that their combat unit had not been in the village of Žegar during Operation Storm, but elsewhere (see paragraphs 16 and 17 above). Also, the investigating authorities established that, in fact, five members of the Serbian paramilitary forces had been killed and not twelve elderly individuals, as alleged in the letter. The authorities deemed that the information provided in the letter was unreliable and, since there were no further leads, concluded the investigation.

53. Furthermore, the documents from the archives of the Ministry of Defence showed that Croatian army units had entered the area in question on 6 August 1995, while P.M. had been killed on 5 August 1995 (see paragraphs 8 and 20 above).

54. The applicants have not pointed to any other concrete avenues of enquiry that the police could have pursued. The fact that the investigation did not succeed in identifying P.M.’s killers does not necessarily mean that it was ineffective. In the circumstances, the Court cannot impugn the authorities for any culpable disregard, discernible bad faith or lack of will (compare to Gürtekin, cited above, § 27).

55. In conclusion, the Court finds that the national authorities complied with their procedural obligation under Article 2 of the Convention. It follows that there has been no violation of that provision.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

1. Declares, by a majority, the complaints concerning the ineffectiveness of the investigation into the killing of P.M. in the period after 11 August 2015 admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds, unanimously, that there has been no violation of Article 2 of the Convention in its procedural aspect.

Done in English, and notified in writing on 25 January 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos               Linos-Alexandre Sicilianos
Registrar                       President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Wojtyczek is annexed to this judgment.

L.A.S.
A.C.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

In my view, the application in the instant case is inadmissible. The killings under investigation occurred before the entry into force of the Convention in respect of Croatia. The Convention should not be applied retroactively to facts predating its entry into force in respect of the respondent State. I have explained my views on this issue in detail in my dissenting opinions appended to the judgments in Janowiec and Others v. Russia ([GC], nos. 55508/07 and 29520/09, ECHR 2013) and Mocanu and Others v. Romania ([GC], nos. 10865/09 and 2 others, ECHR 2014).

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije