Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET D.J. protiv HRVATSKE
(zahtjev br. 42418/10)
PRESUDA
STRASBOURG
24. srpnja 2012.
Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
U predmetu D.J. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa. Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Linos-Alexandre Sicilianos,
g. Erik Møse, suci,
g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 3. srpnja 2012. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 42418/10) protiv Republike Hrvatske što ga je 19. srpnja 2010. godine hrvatska državljanka, gđa D.J. („podnositeljica“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
2. Podnositeljicu, kojoj je odobrena besplatna pravna pomoć, zastupale su gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba i gđa Ivana Radačić, također odvjetnica. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica, gđa Š. Stažnik.
3. Dana 17. svibnja 2011. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada. Odlučeno je i istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti prigovora (članak 29., stavak 1.).
4. I podnositeljica i Vlada dostavili su očitovanja o dopuštenosti i osnovanosti predmeta. Uz to su zaprimljene i primjedbe Interightsa, treće strane, kojemu je vršitelj dužnosti predsjednika vijeća dozvolio umiješati se u pisani postupak (članak 36., stavak 2. Konvencije i Pravilo 44, stavak 3. Poslovnika Suda). Tužena Vlada odgovorila je na te primjedbe (Pravilo 44., stavak 6.).
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
5. Podnositeljica je rođena 1979. godine i živi u Hrvatskoj.
A. Kaznena istraga
6. Podnositeljica je prihvatila posao na brodu E. U noći od 22. kolovoza 2007. godine, dok je brod bio vezan u luci M., podnositeljica je pozvala policiju i rekla im da ju je u brodskom salonu silovao D.Š.
7. Uskoro je stigao policijski službenik te na brodu zatekao podnositeljicu zahtjeva, D.Š.-a, A.R.-a (vlasnika broda) i još neke ljude. Podnositeljica mu je rekla da je bila silovana, dok su ostali rekli da je ona remetila javni red. Policija je obavila razgovor sa svjedocima M.B.-om, I.R.-om i A.R.,-om te s osumnjičenikom D.Š.-om.
8. Mjerodavni dio policijskog izvješća koje je sastavio policijski djelatnik I.Z. glasi kako slijedi:
„Pošto je D. bila u šoku i nisam mogao obaviti detaljan razgovor...
Prema izjavi konobara D.Š. doznajem do saznanja da je istina da je dirao i gurao prst u vaginu D, međutim isti izjavljuje da joj nije skinuo donje gaćice...“
9. Policija je odvela podnositeljicu i D.Š.-a u istom vozilu u Policijsku postaju B. Dana 23. kolovoza 2007. godine u 6 sati ujutro podnositeljica je odvedena u Dom zdravlja u S. gdje je ostala do 12.30 sati istoga dana. Pregledao ju je ginekolog, koji je utvrdio da nema povrede na genitalijama, ali da ima nekoliko razderotina na tijelu. Nije zabilježio nikakve druge pojedinosti.
10. Istoga dana Policijska postaja B. podnijela je kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u S. protiv D.Š.-a na osnovi podnositeljičinih navoda o silovanju. Županijsko državno odvjetništvo podnijelo je istražni zahtjev Županijskom sudu u S. protiv D.Š.-a na osnovi navoda o silovanju. D.Š. je uhićen i predveden pred S.G.-a, istražnog suca Županijskog suda u S.
11. Također tog istog dana sudac S.G. je saslušao D.Š.-a koji je zanijekao da je silovao podnositeljicu. Objasnio je da se podnositeljica jako napila i da ju je on odveo u njenu kabinu na brodu. Sudac je tada donio odluku u kojoj je izrazio neslaganje s istražnim zahtjevom. Mjerodavni dio njegove odluke glasi kako slijedi:
“...
Nakon što je osumnjičenik saslušan, te isti sudac pregledao cjelokupni ovosudni spis sa prilozima i nedvojbeno konstatirao, a što proizlazi iz priloga kaznenoj prijavi, da bi oštećena nakon navedenih događaja bila u društvu sa više osoba, među kojima je bio i osumnjičenik u kafiću „F.“ u M. da je konzumirala veću količinu alkohola što je vidljivo iz alkotestiranja, te da su tada otišli na brod „E.“ na kojem je osumnjičenik i oštećena i ostale osobe bile uposlene, koji brod je bio usidren u neposrednoj blizini, na kojem brodu su u kabinama bili gosti koji su spavali.
Nakon dolaska na brod, a već i u samom lokalu, oštećena je remetila javni red i mir, govoreći daje se napila, da ju je netko drogirao i da netko zove policiju, a to je upravo govorila malodobnoj I.R. ...ne spominjući tada da bi je bilo tko silovao ili pak nad njom vršio radnje izjednačene sa spolnim odnošajem. Štoviše spomenuta I. R. u svojoj izjavi pred policijom izjavljuje da je odbila zvati policiju na traženje oštećene, kada je vidjela da je skroz alkoholizirana, te da je kada je ista odbila njeno traženje da zove policiju da ju je oštećena ošamarila.
Nakon dolaska na brod što svojoj izjavi pred policijom potvrđuje A. R., vlasnik broda ista je napravila nered, galamila, ulazila u kabine gdje su bili gosti, budila iste, na što je imenovani A. R. reagirao i zamolio je da prestane vikati i buditi goste, nakon čega ga je ista udarila šakom u trbuh. Nakon toga je prema njegovom kazivanju je zamolio kapetana iz suprotnog broda, koji je bio privezan uz njegov brod, da D. fizički odvedu sa njegovog broda, što su isti učinili, a oštećena se ponašala u tom trenutku još agresivnije, histerično vičući, posebno a kada joj je vlasnik broda A. R. rekao da se više ne pojavljuje na njegovom brodu, da je izgubila radno mjesto. Na taj način su je odveli sa broda, posjeli na klupu na rivi pored broda, sve dok nije došla policija.
Sve gorenje navode potvrdila je M. B. vlasnica lokala „F.“, za koje vrijeme oštećena uopće ne spominje riječ silovanje ili bilo kakvu bludnju radnju, već samo spominje da ju je netko napio i nadrogirao, što sve proizlazi iz službene zabilješke na str. 6 službenog spisa. Njene navode potvrđuje u svom iskazu u službenoj zabilješki i A. R., kao i ostali očevici događaja. Oštećena još dok je bila u kafiću traži da se zove policija ističući da je drogirana, to traži od svih očevidaca, isto traženje ponavlja i na brodu, kao i kada je fizički izbacuju sa broda i za sve to vrijeme niti jednom riječi ne spominje bilo kakve radnje kaznenog djela.
Naime kaznene prijave i iz priloga spisu nedvojbeno proizlazi da oštećena niti u jednom trenutku nije bila nasamo sa osumnjičenikom, niti je pak nakon navodnog događaja bilo kome rekla da je bilo kakvih radnji koje bi se mogle podvesti pod kazneno djelo silovanja.
...
Uz kaznenu prijavu također prileži specijalistički nalaz KB S., u koje nisu evidentirane bilo kakve ozljede na spolovilu oštećene već ozljede u obliku oguljotina po tijelu koje su očito nastale jer ista nije htjela napustiti brod, već su je fizički izvlačili sa broda i iznosili dok nije došla policija, kojom prilikom se očito ozlijedila.
S obzorom na navedene izjave očevidaca koji prileže kaznenoj prijavi, a koji očevici su bili nazočni cjelokupnom događaju prema uvjerenju istražnog suca nisu postojale ni osnove sumnje za privođenje D. Š.-a, a nakon njegova ispitivanja... ŽDO nisam našao osnovanu sumnju za otvaranje istrage.....se ne slažem sa zahtjevom za provođenje istrage ...“
12. Spis predmeta je tada proslijeđen tročlanom izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u S., koje je dana 24. kolovoza 2007. godine naložilo pokretanje istrage protiv D.Š.-a, na osnovi podnositeljičinih navoda o silovanju. Istragu je vodio sudac S.G.
13. U liječničkom nalazu koji je dana 25. kolovoza 2007. godine sastavio liječnik u Bolnici u C. zabilježeno je da je podnositeljica zahtjeva imala modrice na genitalijama, crvenilo na stražnjem dijelu bedra i dvije male modrice na stražnjici.
14. U liječničkom nalazu koji je dana 30. kolovoza 2007. godine sastavio liječnik Bolnice u R. zabilježeno je da podnositeljica zahtjeva boluje od akutne reakcije na stres.
15. Dana 30. kolovoza 2007. godine podnositeljica je na svoj poticaj policiji u C. dala kao dokaz suknju koju je nosila dotične noći. Ta suknja nije dana na sudsko medicinsko vještačenje.
16. Dana 14. i 15. rujna 2007. godine policija je obavila razgovor s M.V.-om, I.R.-om, T.Š.-om, Ve.M.-om, i F.B-om. Ve.M. je rekao da mu je M.V. rekla da je ona našla podnositeljičino donje rublje na brodu i bacila ga u smeće. Nadalje je izjavio da je D.Š. komentirao da bi želio imati spolni odnos s podnositeljicom. F.B. je također rekla da je D.Š. komentirao da bi htio imati spolni odnos s podnositeljicom.
17. Na zahtjev Policijske postaje u B. s podnositeljicom je dana 19. rujna 2007. godine obavljen razgovor u Policijskoj postaji u C., koja je bila bliže njenom prebivalištu.
18. Istoga je dana Državno odvjetništvo u S. zatražilo saslušanje svjedoka M.V.-a, Z.B.-a, T.Š.-a, I.R.-a, Ve.M.-a i F.B.-a. Zatražili su i sudsko medicinsko vještačenje mogućih bioloških tragova na odjeći koju je podnositeljica nosila tijekom kritičnog događaja.
19. Dana 19. rujna 2007. godine isto je odvjetništvo zatražilo vještačenje odjeće podnositeljice kako bi se utvrdilo ima li na njoj bilo kakvih tragova biološkog materijala.
20. Istoga je dana sudac S.G. saslušao svjedoke A.R.-a, M.V.-a i M.B.-a, a 21. rujna 2007. godine F.B.-a.
21. Dana 2. listopada 2007. godine saslušao je podnositeljicu. Rekla je da ju je D.Š. silovao u salonu broda na kojem su oboje bili zaposleni. Također je rekla da je policijski službenik koji je došao nakon njenog poziva pitao muškarce zašto je nisu bacili u more. Navela je da joj je suknja bila rastrgana i da je na njoj bilo tragova krvi, te da je rekla policijskom službeniku da nema na sebi donje rublje jer joj ga je D.Š. u brodskom salonu strgnuo i bacio te joj rekao da je pijana a ne silovana. Podnositeljica je zatražila od policijskog službenika da na licu mjesta osigura dokaze, kao što je njena odjeća, uključujući i donje rublje, ali on je odgovorio da za to nema potrebe jer da je ona pijana i da nije bila silovana. Također je čula kako je policijski službenik rekao D.Š.-u neka ne brine, i da „će se sve srediti“. Kad je policija stigla D.Š. se već istuširao.
Također je rekla da ju je neko vrijeme nakon incidenta Ve.M. nazvao telefonom kako bi joj rekao da je njeno donje rublje pronađeno i da ga je jedan od zaposlenika broda, M.V., bacila u smeće. Nazvala je policiju da ih o tome obavijesti, ali oni su joj spustili slušalicu.
22. Dana 28. studenog 2007. godine podnositeljičina odvjetnica zatražila je od Županijskog državnog odvjetništva u S. da podnese zahtjev za izuzeće suca S.G.-a zbog njegove pristranosti na štetu podnositeljice. Nije primila nikakav odgovor.
23. Sudac S.G. je dana 3. prosinca 2007. godine saslušao Z.B.-a, ginekologa koji je pregledao podnositeljicu dana 23. kolovoza 2007. godine, nakon incidenta. Ovaj je rekao da nije primijetio nikakve povrede na podnositeljičinim genitalijama, već da je imala nekoliko ogrebotina drugdje po tijelu, što nije zabilježio jer nisu spadale u ginekološku sferu.
24. Dana 5. prosinca 2007. godine Županijsko državno odvjetništvo u S. zatražilo je od suca S.G.-a da zatraži rezultat sudsko medicinskog vještačenja bioloških tragova dostupnih u odnosu na podnositeljicu, kao i onih koji su se ticali njenih povreda, te da sasluša daljnjeg svjedoka, Ve.M.
25. Dana 7. siječnja 2008. godine sudac S.G. je naložio psihijatrijsko vještačenje podnositeljice kako bi utvrdio njenu sposobnost da točno tumači događaje. Naložio je i da se za podnositeljicu dostavi prijašnja psihijatrijska dokumentacija. Psihijatrijski nalaz i mišljenje od 25. siječnja 2008. godine oslonio se na prethodnu dokumentaciju za podnositeljicu u odnosu na razdoblje od 29. rujna do 26. listopada 2001. godine i telefonski razgovor s podnositeljicom, s kojom se vještak nije susreo.
26. Dana 8. siječnja 2008. godine, na zahtjev Policijske postaje u B., policijski službenici Policijske postaje u M.L. obavili su razgovor s podnositeljičinim ocem o podnositeljičinom odnosu s njenom obitelji.
27. Sudac S.G. je dana 19. veljače 2008. godine primio nalaz i mišljenje vještaka o biološkim tragovima, u kojemu nije bila ustanovljena nikakva veza između bioloških tragova uzetih od podnositeljice i D.Š.-a. Suknja koju je podnositeljica nosila prilikom kritičnog događaja nije vještačena.
28. Dana 29. veljače 2008. godine sudac S.G. je primio nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na podnositeljičine povrede, u kojemu je utvrđeno da se u liječničkom nalazu koji je dana 23. kolovoza 2008. godine sastavio ginekolog u Bolnici u S. spominje nekoliko ogrebotina na njenom tijelu, ali ne i povrede njenih genitalija. U liječničkom nalazu koji je dana 25. kolovoza 2007. godine sastavio liječnik u Bolnici u C.-u utvrđeno je da je imala tri ogrebotine na genitalijama, osip na stražnjoj strani natkoljenice i tri modrice. Sudac S.G. je zaključio da su povrede koje je utvrdio liječnik u bolnici u C.-u bile zabilježene dva dana nakon navodnog silovanja, da ih nije utvrdio ginekolog koji je pregledao podnositeljicu u jutro nakon navodnog silovanja te da stoga nisu mogle biti povezane sa sigurnošću s događajem.
29. Dana 10. ožujka 2008. godine sudac S.G. je zatražio nalaz medicinskog vještaka o povredama koje je zadobila podnositeljica. Dana 11. ožujka 2008. godine u nalazu i mišljenju koje je sastavio vještak sudske medicine utvrđeno je da su podnositeljičine povrede prvo bile zabilježene dana 25. kolovoza 2007. godine od strane liječnika u bolnici u C., a da ginekolog koji je pregledao podnositeljicu dana 23. kolovoza 2007. godine nije zabilježio nikakve povrede. Stoga je liječnik zaključio da se povrede zabilježene 25. kolovoza 2007. godine ne mogu izravno povezati s događajem od 23. kolovoza 2007. godine.
30. Dana 11. ožujka 2008. godine sudac S.G. je donio odluku da se ne slaže sa zahtjevom Županijskog državnog odvjetništva u S. od 19. rujna 2007. godine za saslušanje svjedoka Ve.M.-a iz razloga što on nije dostupan jer se nije odazvao na poziv istražnog suca da pristupi, a policija ga nije mogla naći. Županijsko državno odvjetništvo u S. uložilo je žalbu. Dana 20. ožujka 2008. godine tročlano izvanraspravno vijeće Županijskog suda u S. potvrdilo je odluku istražnog suca s osnove što je iz podataka u spisu bilo razvidno da svjedok Ve.M. nema izravnog saznanja o kaznenom djelu koje je navodno počinjeno protiv podnositeljice.
31. Podnositeljica navodi da je policija razgovarala s njezinim ocem o njenom odnosu s obitelji.
32. Dana 31. ožujka 2008. godine Županijsko državno odvjetništvo u S. odustalo je od kaznenog progona D.Š.-a zbog nedostatka dokaza.
33. Dana 9. travnja 2008. godine istražni sudac je obustavio kazneni postupak protiv D.Š.-a.
B. Postupak koji je pokrenula podnositeljica
34. Dana 28. travnja 2008. godine podnositeljica je preuzela kazneni progon i Županijskom sudu u S. podnijela optužnicu protiv D.Š.-a zbog silovanja. Dana 9. rujna 2009. godine optužnica je poslana D.Š.-u na odgovor.
35. Dana 17. siječnja 2011. godine Županijski sud u S. zakazao je ročište za 25. veljače 2011. godine. Dana 15. veljače 2011. godine odvjetnica koja je zastupala podnositeljicu obavijestila je Županijski sud u S. da je na porodiljom dopustu te da više ne može zastupati podnositeljicu u postupku o kojemu je riječ. Također je obavijestila Županijski sud u S. da je podnositeljica pokrenula postupak pred gradskim uredom u M.L.
36. Dana 24. veljače 2011. godine Županijski sud u S. je zakazao ročište za 14. travnja 2011. godine navodeći da se očekuje da će do tada podnositeljici biti dodijeljena besplatna pravna pomoć odvjetnika.
37. Istoga je dana gradski ured za opću upravu u M.L.-u odbio podnositeljičin zahtjev za besplatnom pravnom pomoći iz razloga što svrha besplatne pravne pomoći nije pokretanje kaznenog postupka, te da postupak o kojemu je riječ nije od bitne važnosti za podnositeljicu jer nije s njim u vezi podnijela zahtjev za naknadu štete. Ovu je odluku dana 12. travnja 2011. godine potvrdilo Ministarstvo pravosuđa, a podnositeljica je dobila uputu da u roku od trideset dana može pokrenuti postupak pred Upravnim sudom radi pobijanja odluka upravnih tijela. Ona to nije učinila.
38. Dana 16. svibnja 2011. godine podnositeljica je obavijestila Županijski sud u S. da joj nije odobrena besplatna pravna pomoć te da zbog nedostatka sredstava ne može nastaviti postupak protiv D.Š.-a.
39. Dana 27. svibnja 2011. godine Županijski sud u S. obustavio je postupak.
C. Stegovni postupak protiv policijskih službenika
40. Dana 10. rujna 2007. godine podnositeljica je telefonom podnijela prigovor policiji, prigovorivši u vezi policijskih službenika iz Policijske postaje u B.-u, u vezi s događajem o kojemu je riječ. Dana 12. listopada 2007. godine odvjetnica koja je zastupala podnositeljicu ponovila je njen prigovor u pisanom obliku.
41. Dana 5. studenog 2007. godine načelnik Policijske postaje u B. pokrenuo je stegovni postupak protiv službenika F.C.-a i I.Z.-a iz Policijske uprave S.-D.
42. Dana 9. studenog 2007. godine načelnik Policijske uprave S.-D. obavijestio je odvjetnicu koja je zastupala podnositeljicu o stegovnom postupku protiv policijskih službenika.
43. Dana 21. prosinca 2007. godine Prvostupanjski disciplinski sud u S. Ministarstva unutarnjih poslova donio je rješenje kojim je utvrđena stegovna odgovornost službenika F.C.-a i I.Z.-a, te su kažnjeni novčanom kaznom u visini 10% jedne mjesečne plaće. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:
„Policijski službenik F.C. ...
odgovoran je što je zadužio s predmetom policijskog službenika I.Z.-a kojeg nije nadzirao niti usmjeravao u provođenju kriminalističke obrade navedenog kaznenog djela silovanja ...na štetu D.J. ....od strane D.Š.-a ..., niti je o uočenim propustima (neobavljanje očevida i detaljnog obavijesnog razgovora sa oštećenom na okolnosti inkriminiranog događaja slijedom čega nisu sastavljena odgovarajuća službena pismena, ne izuzimanje odjeće od sudionika događaja, te nepotpunog popunjavanja propisanih obrazaca), koja je utvrdio prilikom potpisivanja kaznene prijave, odmah izvijestio načelnika postaje, niti je odmah zatražio otklanjanje uočenih nedostataka u kaznenoj prijavi na način da bi naložio obavljanje detaljnog razgovora s oštećenom i sastavljanja adekvatnih pismena, izuzimanje njene odjeće, kao i odjeće osumnjičenoga, te pravilno popunjavanje izvješća o uhićenju i dovođenju za osumnjičenoga..
pa je time počinio tešku povredu sl. dužnosti ....opisanu kao "neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza...
...
Policijski službenik I.Z. ...
odgovoran je što je .....zadužen da obavi kriminalističku obradu povodom k.d. silovanja na štetu D.J. počinio u službenom postupanju na način da nije naložio obavljanje očevida, od oštećene nje uzeo izjavu na zapisnik niti je sa njom dodatno obavio detaljan razgovor ....od oštećene kao niti od osumnjičenika nije naložio-izuzeo odjeću koju su u trenutku počinjenja kaznenog djela imali na sebi radi dostavljanja na vještačenje...
pa je time počinio tešku povredu sl. dužnosti ....opisanu kao "neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza"...
...”
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
44. Mjerodavni članci Ustava Republike Hrvatske propisuju:
Članak 23.
„Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja.“
Članak 35.
„Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.“
45. Članak 62., stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“, br. 29/2002) glasi:
“1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo)...“
46. Članak 188. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006) glasi:
Silovanje
„Tko drugu osobu uporabom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od tri do deset godina.“
47. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003 glase kako slijedi:
Članak 2.
„(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. ...
(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.
(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.
(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.“
Članci 47. i 61. Zakona o kaznenom postupku uređuju prava i dužnosti privatnog tužitelja i oštećenika kao tužitelja. Kazneni zakon razlikuje ove dvije uloge. Privatni tužitelj je oštećenik koji pokreće kazneni progon za kaznena djela za koja je takav kazneni progon izričito propisan Kaznenim zakonom (to su manje teška djela). Oštećenik kao tužitelj preuzima kazneni progon za kaznena djela za koja inače kazneni progon vrši država, kad su vlasti mjerodavne za kazneni progon iz bilo kojeg razloga odlučile odustati od kaznenog progona.
Na temelju članka 55. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku državni odvjetnik ima dužnost obavijestiti oštećenika u roku od osam dana o odluci da ne vrši kazneni progon i o pravu te stranke da preuzme postupak, te uputiti tu stranku o koracima koje treba poduzeti radi nastavka kaznenog progona.
Članak 60.
“...
(2) Oštećeniku kao tužitelju kad se postupak vodi na njegov zahtjev za kazneno djelo za koje se prema zakonu može izreći kazna zatvora više od tri godine može se, na njegovo traženje, postaviti opunomoćenik ako je to u probitku postupka i ako oštećenik kao tužitelj, prema svome imovnom stanju, ne može podmiriti troškove zastupanja.....“
Članak 173.
„(1) Prijava se podnosi nadležnome državnom odvjetniku pisano ili usmeno
. ...”
Članak 189.
„(1) Kad istražni sudac primi istražni zahtjev bez odgode će razmotriti spise i ispitati osobu protiv koje se zahtijeva provođenje istrage... i ako se složi sa zahtjevom, donijet će rješenje o provođenju istrage....
...”
Članak 190.
“...
(2) Ako se istražni sudac ne složi s istražnim zahtjevom državnog odvjetnika, zatražit će da o tome odluči vijeće županijskog suda., ...
...”
48. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005 i 42/2008) glase kako slijedi:
Članak 19.
„(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.
(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu et alia.
...”
Članak 1046.
„Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).“
49. Mjerodavni dio članka 186. (a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03) glasi kako slijedi:
„Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno
...
Ako zahtjev iz stavka 1. ovoga članka ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.
...”
50. Mjerodavni dio članka 186. (a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03) glasi kako slijedi:
„Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno
...
Ako zahtjev iz stavka 1. ovoga članka ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.
...”
51. Članak 13. Zakona o ustrojstvu državne uprave („Narodne novine“, br. 75/1993, 91/48, 58/93, 112/1999, 15/2000 i 59/2001) glasi kako slijedi:
„Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska....“
52. U svojoj odluci br U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008. godine Ustavni sud je utvrdio da uvjeti pritvora zatvorenika P.M.-a u Kaznionici Lepoglava predstavljaju nečovječno postupanje. Isto je tako odlučivao i o pitanju P.M-ovog zahtjeva za pravičnom naknadom. Mjerodavni dijelovi odluke glase kako slijedi:
„Ustavni sud posebno neprihvatljivim smatra stajalište sudova da se u ovom slučaju ne može dosuditi naknada neimovinske štete prema članku 200. Zakona o obveznim odnosima, jer da se radi o pravnom nepriznatom obliku naknade štete.
...
Hrvatski Zakon o obveznim odnosima je u članku 1046. definirao neimovinsku štetu kao povredu prava osobnosti. Drugim riječima, svaka povreda prava osobnosti predstavlja neimovinsku štetu.
Pojam prava osobnosti Zakon o obveznim odnosima daje u članku 19. stavku 2. gdje se kao prava osobnosti u smislu tog Zakona navode: pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr.
Stoga valja zaključiti da je u ovom slučaju došlo do povrede ljudskog ustavnog i osobnog dobra, jer je podnositelj bio u zatvorskim uvjetima koji nisu sukladni standardima koji su propisani Zakonom o izdržavanju kazne zatvora, a isti su protivni i pravnom standardu koji je propisan člankom 25. stavkom 1. Ustava. Zbog toga su sudovi dužni odrediti odštetu i za tu povredu ljudskog dostojanstva.
...”
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 3., 8. I 13. KONVENCIJE
53. Podnositeljica prigovara da istraga o njenim navodima o silovanju nije bila temeljita, učinkovita i neovisna, te da u tom pogledu nije imala nikakvo učinkovito pravno sredstvo. Pozvala se na članke 3., 8. i 13. Konvencije koji glase:
Članak 3.
„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“
Članak 8.
“1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.
2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“
Članak 13.
„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“
A. Dopuštenost
1. Poštovanje pravila o šest mjeseci
54. Vlada tvrdi da dio podnositeljičinih prigovora temeljem članaka 3. i 8. Konvencije, koji se odnose na ponašanje policije i ginekologa koji ju je pregledao dana 23. kolovoza 2007. godine, pada izvan roka od šest mjeseci budući da se navodni nedostaci trebaju smatrati trenutnim činima koji nisu proizveli nikakve trajne posljedice ili trajnu situaciju.
55. Podnositeljica se ne slaže s takvim stajalištem i tvrdi da su ponašanje policije i nepoštovanje profesionalnih pravila od strane ginekologa bili sastavni dijelovi istrage u cjelini, te da ih se ne može analizirati odvojeno od drugih vidova predmeta.
56. Sud primjećuje da se podnositeljičini prigovori temeljem članaka 3. i 8. Konvencije koji se odnose na propuste i pogreške nacionalnih vlasti tiču istrage kao takve i ne mogu se smatrati izdvojenim događajima, te ih se treba gledati kao cjelinu.
57. Sud nadalje primjećuje da hrvatski pravni sustav predviđa mogućnost da oštećenik preuzme kazneni progon. U odnosu na kaznena djela za koje kazneni progon poduzima državno odvjetništvo, bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev privatne stranke, kad državno odvjetništvo odustane od progona po bilo kojoj osnovi, oštećenik može preuzeti kazneni progon.
58. Sud pridržava stav o pitanju trebaju li oštećenici sami nastaviti kazneni progon podnošenjem optužnice u vezi s navodima o tako teškim kaznenim djelima kao što je silovanje. Međutim, kad nacionalni sustav daje takvu mogućnost, a oštećenik ju iskoristi, Sud smatra da se tada treba uzeti u obzir i taj postupak (vidi, mutatis mutandis, V.D. protiv Hrvatske, br. 15526/10, stavak 53., 8. studenog 2011.).
59. Budući da je podnositeljica u ovom predmetu nastavila kazneni progon D.Š., Sud bilježi da je taj postupak završio 27. svibnja 2011. godine. Ovaj zahtjev je podnesen Sudu dana 19. srpnja 2010. godine. Slijedi da Vladin prigovor glede poštovanja roka od šest mjeseci treba odbiti.
2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava
60. Vlada je ustvrdila da podnositeljica nije iscrpila sva dostupna domaća pravna sredstva. Iako je podnijela prigovor zbog ponašanja policijskih službenika Ministarstvu unutarnjih poslova, ona nije podnijela redovitu kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu.
61. Glede ponašanja ginekologa koji je pregledao podnositeljicu dana 23. kolovoza 2007. godine, podnositeljica nije podnijela prigovor inspekcijskom tijelu Hrvatske liječničke komore.
62. U odgovoru na Vladino očitovanje podnositeljica tvrdi da nije imala dužnost podnijeti kaznenu prijavu protiv policijskih službenika jer je državno odvjetništvo bilo svjesno svih činjenica i okolnosti predmeta, uključujući i ponašanja oba policijska službenika i ginekologa.
63. Sud primjećuje da su podnositeljičini prigovori na ponašanje policije i ginekologa dio njenih sveukupnih prigovora na to što istraga o njenim navodima o silovanju nije bila temeljita i učinkovita, te da ih ne treba gledati odvojeno, kao odvojene činjenice. Nadalje, podnošenjem prigovora Ministarstvu unutarnjih poslova podnositeljica je na odgovarajući način iskoristila dostupna pravna sredstva što se tiče ponašanja policije i nije bilo potrebe o tome podnositi kaznenu prijavu, budući da nije tvrdila da bi ponašanje policije predstavljalo kazneno djelo.
64. Glede navodnih propusta ginekologa, Sud primjećuje da je obveza provesti temeljitu, djelotvornu i neovisnu istragu o navodima o silovanju obveza koja se tiče tijela državne vlasti nadležnih za provođenje istrage, a da ginekolog nije u takvom položaju. Stoga sve moguće nepravilnosti koje je počinio ginekolog treba gledati u kontekstu ponašanja državnih tijela koja vode istragu.
65. S obzirom na ovakvu pozadinu, slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.
3. Položaj žrtve podnositeljice zahtjeva
66. Vlada tvrdi da je podnositeljica izgubila svoj položaj žrtve jer su mjerodavna tijela Ministarstva unutarnjih poslova utvrdila da policijski službenici koji su u tome sudjelovali nisu poduzeli sve potrebne korake u početnoj fazi policijske istrage o podnositeljičinim navodima o silovanju, što predstavlja tešku povredu njihove službene dužnosti, za koju im je izrečena novčana kazna od deset posto njihove mjesečne plaće.
67. Podnositeljica odgovara da je ona još uvijek žrtva povreda koje navodi, jer država u slučajevima navoda o silovanju ima pozitivnu obvezu temeljem članaka 3. i 8. Konvencije provesti učinkovitu i temeljitu istragu i na taj način osigurati djelotvornu zaštitu žrtava seksualnog nasilja. Interni postupak unutar Ministarstva unutarnjih poslova protiv policijskih službenika i izrečena simbolična novčana kazna ne mogu ni na koji način osloboditi državu te dužnosti.
68. Sud smatra da se pitanje može li se podnositeljica još uvijek smatrati žrtvom povrede koju navodi treba spojiti s osnovanošću, budući da je usko povezano s biti podnositeljičinog prigovora o navodnom propustu države da provede temeljitu i učinkovitu istragu o njenim navodima o silovanju.
4. Zaključak
69. Sud nadalje smatra da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Nadalje, nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
(a) Podnositeljičine tvrdnje
70. Podnositeljica tvrdi da predmet treba ispitati temeljem članaka 3. i 8. Konvencije. Pozivajući se na presudu Suda u predmetima M.C. protiv Bugarske (br. 39272/98, ECHR 2003-XII), i Aydin protiv Turske (25. rujna 1997., Izvješća o presudama i odlukama 1997-VI), tvrdi da je čin silovanja dosegao razinu okrutnosti potrebnu za primjenu članka 3. Nadalje tvrdi da je takav čin povrijedio njeno pravo na osobnost zaštićeno člankom 8. Konvencije. Po mišljenju podnositeljice, države imaju obvezu osigurati djelotvornu zaštitu protiv čina silovanja, čak i u odnosima između privatnih pojedinaca, donošenjem kaznenopravnih odredbi koje će osigurati odgovarajuću kaznu za čine silovanja i obvezu provesti temeljitu, neovisnu i djelotvornu istragu i kazneni progon.
71. Podnositeljica tvrdi da je pravni okvir u odnosu na kazneno djelo silovanja u hrvatskom pravnom sustavu nedovoljan jer se člankom 188. Kaznenog zakona traži da počinitelj koristi silu ili prijetnje. Pravna praksa traži i da žrtva pruži otpor. Tvrdi da je takva definicija kaznenog djela silovanja preuska jer ne obuhvaća sve neželjene spolne odnose. Glede pravila kaznenog postupka, koja su bila na snazi u vrijeme događaja o kojemu je riječ, i to 2007. godine, ona nisu osiguravala pravo žrtve na besplatnu pravnu pomoć.
72. U praksi je žrtva često bila viktimizirana i traumatizirana u postupku, osobito kroz teoriju tzv. „doprinosa žrtve“. Suci su često analizirali razne vidove ponašanja žrtve, kao što je nošenje kratke suknje, posjećivanje disko kluba, autostopiranje i tako dalje, te su na osnovi takvih činjenica počiniteljima izricali ublažene kazne.
73. Glede njenog predmeta, podnositeljica tvrdi da je došlo do određenih propusta tijekom policijskih izvida i istrage. Policija nije obavila očevid, nisu osigurali sve dokaze, kao što su biološki i drugi tragovi na mjestu zločina, i nisu uzeli njenu odjeću za sudsko medicinsko vještačenje. Suknja koju je nosila kritičnog događaja, a koju je dala policiji dana 30. kolovoza 2007. godine, nikada nije bila dana na sudsko medicinsko vještačenje. Policijski službenici su prema njoj postupali s nepoštovanjem i pitali su muškarce nazočne na licu mjesta zašto je nisu bacili u more. Jedan policijski službenik je također rekao da je bila pijana, a ne silovana. S njom nije odmah obavljen razgovor niti je bila upućena da potraži psihološku pomoć, te je svoj iskaz prvi puta dala tri tjedna nakon događaja o kojemu je riječ.
74. Ginekolog koji ju je pregledao u bolnici u S. nije dao nikakve primjedbe na razderotine na njenom tijelu, smatrajući da one nisu unutar njegovog područja rada. Liječnički nalaz koji je sastavljen u Domu zdravlja C. dva dana nakon događaja o kojemu je riječ proturječan je nalazima ginekologa.
75. Psihijatrijski nalaz o podnositeljici sastavljen je na osnovi telefonskog razgovora, bez njenog sudjelovanja. Nalaz se poziva na prethodne liječničke nalaze iz 2001. godine koje je istražni sudac zatražio na vlastiti zahtjev, navodno kako bi utvrdio je li podnositeljica uzimala neke lijekove, što nije imalo nikakvu važnost za događaj o kojemu je riječ. Podnositeljica tvrdi da je medicinski karton iz 2001. godine, kad ju je liječio psihijatar, pribavljen i uložen u spis predmeta samo kako bi se pokrili propusti u istrazi i nju prikazalo u negativnom svjetlu, te tako naglasila njezina vlastita uloga, a ne uloga osumnjičenika.
76. Podnositeljica je zatražila da se sudac S.G. izuzme iz istrage predmeta zbog toga što nije bio nepristran, no nije dobila nikakav odgovor. Tvrdi da je protiv nje postupao s predrasudama kad je izrazio svoje neslaganje s istražnim zahtjevom. U toj ju je odluci „označio“ kazavši da je remetila javni red i mir, uzrokovala nemir, vikala, probudila goste i konzumirala velike količine alkoholnih pića, a da nije uopće komentirao ponašanje osumnjičenika, koji je također bio pod utjecajem alkohola. Sudac je također izjavio da je izvršio uvid u cijeli spis predmeta i zaključio „da oštećena niti u jednom trenutku nije bila nasamo sa osumnjičenikom“, što proturječi iskazu osumnjičenika danom u prvom razgovoru koji je s njim obavila policija. Čak je i u iskazu koji je dao istražnom sucu osumnjičenik rekao da su on i podnositeljica otišli na brod i počeli se ljubiti. Činjenica da sudac nije obratio pozornost na ove ključne okolnosti, nego se umjesto toga usredotočio isključivo na ponašanje podnositeljice, pokazuje da nije bio nepristran.
77. Dana 8. siječnja 2008. godine policijski službenici posjetili su podnositeljičine roditelje u M.L. i obavili razgovor s njenim ocem o njegovom odnosu s njom, što je bilo potpuno nepotrebno u svrhu istrage.
78. Nakon što je preuzela kazneni progon, od 28. travnja 2008. do 17. siječnja 2011. godine, više od dvije godine i osam mjeseci, nisu poduzeti nikakvi postupovni koraci.
(b) Tvrdnje Vlade
79. Vlada tvrdi da su sva tijela državne vlasti koja su sudjelovala u istrazi podnositeljičinih navoda o silovanju poduzela sve moguće korake kao bi utvrdila činjenice predmeta i donijele točne, zakonite i obrazložene odluke. Podrobno su analizirali dokaze prikupljene tijekom istrage te tvrde da su nacionalne vlasti pravilno zaključile da nije bilo dovoljno dokaza za daljnji kazneni progon D.Š.-a.
80. Po njihovom je mišljenju podnositeljica dala nekoliko proturječnih izjava tijekom policijskih izvida i istrage, koji su nalagali da se odredi njeno psihijatrijsko vještačenje kako bi se ustanovila njena sposobnost da pravilno tumači i interpretira događaj o kojemu je riječ.
(c) Miješanje treće strane
81. Interights tvrdi da zbog osobite podložnosti žrtava silovanja ponovnom traumatiziranju u interakciji s kaznenim pravosuđem, prema tumačenju pozitivne obveze država u kontekstu zločina seksualnog nasilja treba zauzeti zaseban pristup. Sekundarnu viktimizaciju definiraju kao viktimizaciju koja se dogodila ne kao izravni rezultat kriminalnog čina, nego kroz odgovor institucija i pojedinaca žrtvi. Ona se može dogoditi u bilo kojoj fazi sudjelovanja žrtve u kaznenom pravosuđu.
82. Tvrde da država ima dužnost spriječiti sekundarnu viktimizaciju uvođenjem konkretnih mjera kao što su specijalizirana obuka osoblja koje provodi zakone, usvajanje specijaliziranih tehnika za zaštitu od traumatizirajućih učinaka ispitivanja i pregleda od strane sudova i policije, ograničenje mogućnosti korištenja nekih dokaza pred sudom, osiguranje multidisciplinarne pomoći žrtvama kao i osnivanje posebnih centara za podršku žrtvama.
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
83. Sud je već presudio da silovanje predstavlja postupanje protivno članku 3. Konvencije (vidi naprijed citirane predmete Aydin protiv Turske i M.C. protiv Bugarske).
84. Mjerodavna načela o postojanju pozitivne obveze da se kazni silovanje i istraže predmeti silovanja izražena su u predmetu M.C. protiv Bugarske kako slijedi:
“149. Sud ponavlja kako obveza visokih ugovornih stranaka iz članka 1. Konvencije da osiguraju svima unutar svoje nadležnosti prava i slobode definirane Konvencijom, uzeta zajedno s člankom 3., traži da države poduzmu mjere osmišljene za osiguranje da pojedinci unutar njihove nadležnosti ne budu podvrgnuti zlostavljanju, uključujući zlostavljanje od strane privatnih pojedinaca (vidi A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1998. Izvješća o presudama i odlukama 1998-VI, str. 2699, stavak 22.; Z i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br.29392/95, stavci 73.-75., ECHR 2001-V; E. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 33218/96, 26. studenog 2002.).
150. Pozitivne obveze države sadržane su u pravu na djelotvorno poštovanje privatnog života iz članka 8. Te obveze mogu značiti donošenje mjera čak i u sferi međusobnih odnosa pojedinaca. Iako je u načelu odabir sredstava za osiguranje poštovanja članka 8. u području zaštite od čina pojedinaca unutar slobode procjene države, djelotvorno odvraćanje od teških čina kao što je silovanje, gdje se radi o temeljnim vrijednostima i bitnim vidovima privatnog života, traži učinkovite kaznenopravne odredbe. Djeca i drugi ranjivi pojedinci osobito imaju pravo na djelotvornu zaštitu (vidi X i Y protiv Nizozemske, presuda od 26. ožujka 1985., Serija A br. 91, str. 11-13, stavci 23.-24. i 27. i August protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 36505/02, 21. siječnja 2003.).
151. U brojnim predmetima članak 3. Konvencije pokreće pozitivnu obvezu provođenja službene istrage (vidi Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28.listopada 1998., Izvješća 1998-VIII, str. 3290, stavak 102.). U načelu se ne može smatrati da je takva pozitivna obveza ograničena samo na predmete zlostavljanja od strane agenata države (vidi, mutatis mutandis, Calvelli i Ciglio protiv Italije [VV], br. 32967/96, ECHR 2002-I).
152. Nadalje, Sud nije isključio mogućnost da se pozitivna obveza čuvanja tjelesnog integriteta pojedinca iz članka 8. može protegnuti na pitanja koja se odnose na djelotvornost kaznene istrage (vidi Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. listopada 1998., Izvješća 1998-VIII, str. 3164, stavak 128.).
153. Na toj osnovi Sud smatra da države imaju pozitivnu obvezu sadržanu u člancima 3. i 8. Konvencije donositi kaznenopravne odredbe kojima djelotvorno kažnjavaju silovanje te ih primjenjivati u praksi kroz djelotvornu istragu i kazneni progon..“
85. Iako se opseg pozitivnih obveza države može razlikovati kod predmeta u kojima se kroz sudjelovanje predstavnika države protiv neke osobe postupalo protivno članku 3. i predmeta u kojima su nasilje nanijeli privatni pojedinci, zahtjevi glede službene istrage su slični. Da bi se istraga smatrala „djelotvornom“, ona u načelu mora moći dovesti do utvrđenja činjenica predmeta te otkrivanja i kažnjavanja odgovornih. Radi se o obvezi korištenja sredstava i načina, a ne postizanja rezultata. Vlasti moraju poduzeti razumne korake koji su im na raspolaganju kako bi osigurale dokaze koji se odnose na incident, uključujući, inter alia, iskaze svjedoka očevidaca, sudsko medicinske dokaze itd. Svaki nedostatak istrage koji podriva njenu sposobnost da se kroz nju utvrdi uzrok povreda ili otkriju odgovorne osobe izlaže istragu riziku da neće zadovoljiti ovaj standard, te se u ovom kontekstu podrazumijeva zahtjev brzine i razumne ekspeditivnosti. U predmetima iz članka 3. Konvencije, u kojima se postavljalo pitanje djelotvornosti službene istrage, Sud je često cijenio jesu li tijela vlasti reagirala brzo na prigovore u relevantno vrijeme. Razmatrana su pokretanja istraga, odugovlačenja u davanju iskaza te duljina vremena potrebnog za početnu istragu (vidi Denis Vasilyev protiv Rusije, br. 32704/04, stavak 100., 17. prosinca 2009. s daljnjim upućivanjima i Stoica protiv Rumunjske, br. 42722/02, § 67, 4. ožujka 2008.).
86. Sud nadalje naglašava prvenstvenu dužnost države osigurati pravo da se ne bude izložen postupanju protivnom člancima 3. i 8. Konvencije, ili, u kontekstu ovoga predmeta, napadima na nečiji osobni integritet, na način da postavi odgovarajući pravni i upravni okvir u svrhu odvraćanja počinjenja djela protiv osobe, poduprijet mašinerijom za izvršavanje zakona za sprečavanje, suzbijanje i kažnjavanje povreda takvih odredbi (vidi Sandra Janković protiv Hrvatske, br. 38478/05, § 47, 5. ožujka 2009. i Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, stavci 69.-71., 25. lipnja 2009.).
(b) Primjena ovih načela na okolnosti ovoga predmeta
87. Glede kaznenopravnih mehanizama predviđenih u hrvatskom pravnom sustavu, Sud bilježi da je silovanje kazneno djelo prema Kaznenom zakonu, koje uključuje ne samo spolni odnos nego i druge seksualne radnje. Sud nadalje primjećuje da hrvatsko kazneno pravo razlikuje kaznena djela koja goni državno odvjetništvo, bilo po službenoj dužnosti ili na privatni zahtjev, i kaznena djela koja se gone po privatnoj tužbi. Ova druga kategorija tiče se lakših kaznenih djela. Sud također bilježi da je podnositeljica navela da je bila silovana. Kazneni progon za to djelo treba poduzeti državno odvjetništvo po službenoj dužnosti.
88. Sud nadalje primjećuje da hrvatski pravni sustav predviđa mogućnost da oštećenik preuzme kazneni progon. U odnosu na kaznena djela za koje kazneni progon poduzima državno odvjetništvo, bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev privatne stranke, kad to državno odvjetništvo odustane od progona po bilo kojoj osnovi, oštećenik može preuzeti kazneni progon.
89. Sud će u nastavku ispitati jesu li pobijani propisi i prakse, osobito to jesu li domaće vlasti poštovale mjerodavna postupovna pravila, kao i način na koji su kaznenopravni mehanizmi provedeni u ovome predmetu, imali tolike nedostatke da predstavljaju povredu pozitivnih obveza tužene države iz članaka 3. i 8. Konvencije.
90. S tim u vezi Sud prvo primjećuje da su nacionalne vlasti utvrdile da I.Z., policijski službenik kojemu je predmet bio dodijeljen u rad, nije poduzeo sve potrebne korake u početnoj fazi policijskih izvida. Tako prema njihovim nalazima on „nije naložio očevid, nije uzeo iskaz oštećenice ni s njom obavio detaljan obavijesni razgovor...a nije ni uzeo odjeću koju su oštećenica i osumnjičenik nosili kako bi ih dao na sudsko medicinsko vještačenje“ (vidi stavak 43. ove presude).
91. Na ovoj točki Sud smatra primjerenim ponoviti načela koja se tiču podnositeljičinog položaja žrtve. U tom pogledu primjećuje da temeljem članka 34. Konvencije „Sud može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe.... koja tvrdi da je žrtva povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka.“ U prvom su redu nacionalne vlasti dužne dati zadovoljštinu za svaku navodnu povredu Konvencije. S tim je u vezi pitanje može li podnositelj tvrditi da je žrtva navodne povrede relevantno u svim fazama postupka na temelju Konvencije (vidi Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, stavak 30., ECHR 2002-III i Trepashkin protiv Rusije, br. 36898/03, stavak 67., 19. srpnja 2007.).
92. Sud također ponavlja da odluka ili mjera koja je povoljna za podnositelja nije u načelu dovoljna kako bi nju ili njega lišila položaja „žrtve“, osim ako su nacionalne vlasti, bilo izričito ili u biti, priznale povredu Konvencije i za nju dale zadovoljštinu (vidi Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., stavak 36., Izvješća o presudama i odlukama 1996-III i Dalban protiv Rumunjske [VV], br. 28114/95, stavak 44., ECHR 1999-VI). Ovo priznanje i zadovoljština najčešće su rezultat iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava (vidi Koç i Tambaş protiv Turske (odl.) br. 46947/99, 24. veljače 2005. godine).
93. Sud nadalje ponavlja da je sustav zaštite temeljnih prava uspostavljen Konvencijom supsidijaran nacionalnim sustavima koji čuvaju ljudska prava. Konvencija državama članicama ne određuje niti jedan unaprijed zadani način na koji bi u svojem unutarnjem pravu trebale osigurati djelotvornu provedbu Konvencije. Izbor najprikladnijeg sredstva da se to postigne u načelu je stvar odluke domaćih vlasti, koje su u stalnom kontaktu s vitalnim snagama svojih zemalja i u boljem su položaju da ocjene mogućnosti i resurse koje im daju njihovi domaći pravni sustavi (vidi Swedish Engine Drivers’ Union protiv Švedske, 6. veljače 1976., stavak 50., Serija A br.20; Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 27238/95, § 91, ECHR 2001-I i Sisojeva i drugi protiv Latvije [VV], br. 60654/00, stavak 90., ECHR 2007-II).
94. Po mišljenju Suda, nalaz da su policijski djelatnici F.C. i I.Z. propustili na zadovoljavajući način provesti početne policijske izvide o navodima podnositeljice o silovanju, te da policijski djelatnik I.Z. nije prikupio sve mjerodavne dokaze predstavlja priznanje da je u početnim fazama istrage o podnositeljičinim navodima o silovanju bilo nedostataka i da nije bila temeljita kao što je trebala biti.
95. Sud također bilježi da je člankom 13. Zakona o državnoj upravi propisana mogućnost traženja naknade od države u odnosu na propuste državnih službenika. Po mišljenju Suda, nalaz da je policijski djelatnik I.Z. počinio tešku povredu svoje službene dužnosti, definiranu kao „neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza“ dao je dobar temelj podnositeljici za podnošenje zahtjeva za naknadu protiv države. Iako su naprijed navedeni nedostaci u početnoj fazi policijskih izvida, kad je trebalo osigurati dokaze, sigurno podrovali mogućnost utvrđivanja činjenica predmeta s većom izvjesnošću u bilo kojoj daljnjoj istrazi, činjenica da su ih nacionalne vlasti priznale navodi Sud na zaključak da su nacionala tijela na odgovarajući način riješila pitanje ponašanja policije tijekom početne faze izvida o podnositeljičinim navodima o silovanju. Takva ocjena, zajedno s mogućnošću da podnositeljica traži naknadu štete od države u tom pogledu, pokazuje da postoji sustav zadovoljštine u nacionalnom pravu za povredu službene dužnosti.
96. Međutim, to ne može zadovoljiti zahtjev provođenja djelotvorne istrage. Ovi su početni nedostaci nužno imali utjecaj na djelotvornost cijele istrage. Podnositeljica je uložila daljnje prigovore glede djelotvornosti istrage, kao što je činjenica da suknja koju je nosila prilikom događaja o kojem je riječ nije nikada bila poslana na sudsko medicinsko vještačenje, da svjedok Ve.M., koji je navodno imao neka saznanja o tome da je njezino donje rublje pronađeno na brodu, nije bio saslušan, te prigovore koji se tiču stava suca S.G.-a, koji je postupao kao istražni sudac u predmetu o kojemu je riječ. Stoga podnositeljica može i dalje tvrditi da je žrtva povrede za koju tvrdi da se dogodila.
97. U tom pogledu treba razmotriti ulogu suca S.G.-a u istrazi podnositeljičinih navoda o silovanju. S tim u vezi Sud primjećuje da kad istražni sudac primi zahtjev za pokretanje istrage od državnog odvjetništva, on ili ona mora saslušati osumnjičenika i tada odlučiti, na osnovi dokaza sadržanih u tom zahtjevu, slaže li se s takvim zahtjevom. U slučaju da se slaže, istražni sudac donosi rješenje o pokretanju istrage. U suprotnom, istražni sudac donosi odluku u kojoj izražava svoje neslaganje s istražnim zahtjevom (članci 189. i 190. Zakona o kaznenom postupku).
98. U ovome je predmetu sudac S.G., postupajući kao istražni sudac, izrazio svoje neslaganje sa zahtjevom za pokretanje istrage o podnositeljičinim navodima o silovanju u odnosu na D.Š.-a. Svoje je neslaganje zasnovao na pisanim policijskim zapisnicima o razgovorima obavljenim s osobama nazočnim na licu mjesta u trenutku kad je stigla policija, liječničkom nalazu koji je sastavio ginekolog koji je pregledao podnositeljicu istoga dana, te usmenom iskazu koji je D.Š. dao istražnom sucu.
99. Sud smatra da nema nepristranosti svaki puta kad istražni sudac koji početno izrazi svoje neslaganje s istražnim zahtjevom kasnije vodi istragu u istom predmetu. U svakom se predmetu nepristranost suca treba ocijeniti s obzirom na sve okolnosti.
100. U ovome predmetu istražni sudac se nije složio sa zahtjevom Županijskog državnog odvjetništva u S. da se pokrene istraga u odnosu na D.Š.-a, u vezi s podnositeljičinim navodima o silovanju. Izrazio je dosta snažno mišljenje o podnositeljici, a svoje je neslaganje u velikoj mjeri temeljio na neslaganju s podnositeljičinim ponašanjem (vidi stavak 11. ove presude).
101. S tim u vezi, treba ponoviti kako Sud pripisuje golemu važnost vanjskim pojavnostima u pitanjima kaznenoga pravosuđa, jer ne samo da se pravda mora izvršavati, već se mora i vidjeti da se ona izvršava. Ono o čemu je ovdje zapravo riječ je povjerenje što ga sudovi u demokratskom društvu moraju izgraditi u javnosti (vidi mutatis mutandis, Borgers protiv Belgije, 30. listopada 1991., stavak 24., Serija A br. 214-B, te Mirilashvili protiv Rusije, br. 6293/04, stavak 228., 11. prosinca 2008.). Takva se razmatranja jednako tiču i okrivljenika i oštećenika u kaznenom postupku. Stoga Sud naglašava da navod da je žrtva silovanja bila pod utjecajem alkohola ili druge okolnosti koje se tiču žrtvinog ponašanja ne mogu osloboditi vlasti obveze da provedu djelotvornu istragu.
102. Sud također bilježi da je istražni sudac zaključio kako slijedi: “Iz kaznene prijave i priloga u spisu predmeta izvjesno je da oštećenica nije ni u kom trenutku bila sama s osumnjičenikom ...”. Ovaj odabir riječi ostavlja malo dvojbe kako sudac gleda na jedan od presudnih vidova predmeta, a to je pitanje jesu li podnositeljica i D.Š. u bilo koje doba ostali sami. Snažan izričaj ove izjave zajedno s naglaskom na ponašanje same podnositeljice mogli bi pokrenuti pitanje dojma o sučevoj objektivnosti i nepristranosti u odnosu na nastavak vođenja istrage.
103. U tom kontekstu, Sud bilježi da je podnositeljica uložila daljnje prigovore na djelotvornost istrage, tvrdeći da vlasti nisu poštovale svoju obvezu da poduzmu sve razumne korake koji su im bili dostupni kako bi osigurali dokaze koji se tiču događaja o kojemu je riječ. Suknja koju je podnositeljica nosila kritične prigode i koju je sama dala policiji nije nikada poslana na sudsko medicinsko vještačenje. Tvrdilo se također da su uloženi nedostatni napori kako bi se osiguralo da istražni sudac sasluša svjedoka Ve.M.-a, za kojeg se činilo da ima bitna saznanja. U vrijeme kad je policija došla na lice mjesta nije bio obavljen očevid. Nadalje, vlasti nikada nisu odgovorile na podnositeljičine tvrdnje o pristranosti istražnog suca. Ovi objektivni nedostaci istrage pokazuju pasivan stav glede napora učinjenih da bi se pravilno ispitali podnositeljičini navodi o silovanju.
104. Sud stoga nalazi da je u ovome predmetu došlo do povrede postupovnog vida i članka 3. i članka 8. Konvencije, te odbija Vladine prigovore glede podnositeljičinog položaja žrtve. Također presuđuje da se ne otvara nikakvo posebno pitanje temeljem članka 13. Konvencije.
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE
105. Podnositeljica prigovara da su nacionalne vlasti koje su sudjelovale u istrazi njenih navoda o silovanju nju diskriminirale na osnovi njenog spola. Poziva se na članak 14. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi:
„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“
106. Podnositeljica tvrdi da su žrtve seksualnog nasilja većinom žene. U Hrvatskoj je razina osjetljivosti i konkretnog znanja osoblja koje provodi zakone u tom području dosta niska, nema nikakvog protokola o postupku koji treba primijeniti u slučaju seksualnog nasilja. Glede ovoga predmeta, istražni je sudac postupao s predrasudama protiv podnositeljice kad je izrazio svoje neslaganje sa zahtjevom za provođenje istrage i kad je označio podnositeljicu samo kao osobu koja je remetila javni red i mir, konzumirala veliku količinu alkohola, te zanemario bitne činjenice predmeta.
107. Sud smatra da je ovaj prigovor blisko povezan s prigovorom koji se odnosi na postupovni vid članaka 3. i 8. Konvencije, pa se stoga i on mora proglasiti dopuštenim.
108. Sud, međutim, nalazi da se ovaj prigovor u biti preklapa s pitanjima koja su ispitana temeljem članaka 3. i 8. Konvencije. Utvrdivši povredu ovih odredbi, Sud presuđuje da se ne otvara nikakvo zasebno pitanje temeljem članka 14. Konvencije.
III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
109. Članak 41. Konvencije propisuje:
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“
A. Šteta
110. Podnositeljica potražuje 15.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
111. Vlada smatra da su potraživani iznosi prekomjerni i nepotkrijepljeni.
112. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica pretrpjela nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Ocjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici dosuđuje iznos od 12.500 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositeljici zahtjeva.
B. Troškovi i izdaci
113. Podnositeljica potražuje i 16.342 HRK (hrvatskih kuna) na ime troškova i izdataka nastalih pred nacionalnim vlastima i daljnjih 37.900 HRK na ime onih nastalih pred Sudom.
114. Vlada osporava taj zahtjev.
115. Prema praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. Glede domaćeg postupka koji se tiče istrage o podnositeljičinim navodima o silovanju, Sud se slaže da ovi domaći troškovi mogu biti uzeti u obzir u ocjeni zahtjeva za naknadu troškova jer im je u biti cilj bio ispraviti neke povrede Konvencije koje se navode pred Sudom (vidi Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavak 284., ECHR 2006-V). U ovome predmetu, uzimajući u obzir informacije koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud podnositeljici dosuđuje iznos od 2.000 EUR na ime troškova i izdataka u postupku pred nacionalnim vlastima. Glede konvencijskog postupka, ocjenjujući na pravičnoj osnovi i u svjetlu svoje prakse u usporedivim predmetima, Sud smatra razumnim podnositeljici, koju je zastupala odvjetnica, dosuditi iznos od 2.000 EUR umanjen za 850 EUR već primljenih u vidu pravne pomoći od Vijeća Europe, uvećan za sav porez koji joj može biti zaračunat na te iznose.
C. Zatezna kamata
116. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.
IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Odlučuje Vladin prigovor o podnositeljičinom položaju žrtve spojiti s osnovanošću njenih prigovora temeljem članaka 3. i 8. Konvencije i odbija ga;
2. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;
3. Presuđuje da je došlo do povrede članaka 3. i 8. Konvencije u odnosu na nepostojanje djelotvorne istrage;
4. Presuđuje da nema potrebe ispitati prigovore na temelju članaka 13. i 14. Konvencije;
5. Presuđuje
(a) da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;
(i) 12.500 EUR (dvanaest tisuća pet stotina eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;
(ii) 4.000 EUR (četiri tisuće eura) umanjen za 850 EUR (osamsto i pedeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
6. Odbija preostali dio podnositeljičina zahtjeva za pravičnom naknadom.
Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 24. srpnja 2012. godine, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Søren Nielsen Anatoly Kovler
tajnik predsjednik
_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/
FIRST SECTION
CASE OF D.J. v. CROATIA
(Application no. 42418/10)
JUDGMENT
This version was rectified on 9 October 2012 under Rule 81 of the Rules of Court
STRASBOURG
24 July 2012
FINAL
24/10/2012
This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.
In the case of D.J. v. Croatia,
The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:
Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,
Having deliberated in private on 3 July 2012,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 42418/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms D.J. (“the applicant”), on 19 July 2010.
2. The applicant, who was granted legal aid, was represented by Ms I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb, and Ms Ivana Radačić, also a lawyer. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.
3. On 17 May 2011 the application was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).
4. The applicants and the Government each filed observations on the admissibility and merits of the case. In addition, third-party comments were received from Interights, which had been given leave by the Acting President of the Chamber to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 of the Rules of Court). The respondent Government replied to those comments (Rule 44 § 6).
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
5. The applicant was born in 1979 and lives in Croatia.
A. The criminal investigation
6. The applicant took a job working on the boat E. On the night of 22 August 2007, whilst the boat was berthed in M. harbour, the applicant called the police, telling them that she had been raped by D.Š. in the boat’s lounge area.
7. A police officer soon arrived and found the applicant, D.Š., A.R. (the owner of the boat), and some other people on the boat. The applicant told him that she had been raped, while the others said that she had been disturbing public order. The police interviewed witnesses M.B., I.R. and A.R., and the suspect D.Š.
8. The relevant part of a police report drawn up by officer I.Z. indicates as follows:
“Since D. was in a state of shock I could not conduct a detailed interview with her ...
The waiter D.Š. said that it was true that he had put his fingers in D.’s private parts, but that he had not taken off her underwear ...”
9. The police drove the applicant and D.Š. in the same vehicle to the B. Police Station. At 6 a.m. on 23 August 2007 the applicant was taken to the S. Medical Centre, where she remained until 12.30 p.m. on the same day. She was seen by a gynaecologist, who established that she did not have injuries on her genitals but had a few lacerations on her body, without noting any further details.
10. On the same day the B. Police Station lodged a criminal complaint with the S. County State Attorney against D.Š. on the basis of the applicant’s allegations of rape. The State Attorney’s Office lodged a request with the S. County Court for an investigation in respect of D.Š. on the basis of the allegations of rape. D.Š. was arrested and brought before S.G, an investigating judge at the S. County Court.
11. Also on the same day, Judge S.G. heard evidence from D.Š., who denied raping the applicant. He explained that the applicant had become very drunk and he had taken her to her cabin on the boat. The judge then issued a decision expressing his disagreement with the request for an investigation. The relevant part of his decision reads:
“...
After the investigating judge had heard evidence from the suspect and consulted the case file, he established with certainty, on the basis of the documents enclosed with the criminal complaint, that before the event at issue the injured party had been in the company of several persons, including the suspect, in bar “F.” in M., where she had consumed a large quantity of alcohol, which was recorded by the breathalyser, and then they had all gone to the ship E. berthed in the close vicinity, on which the suspect, the injured party and other persons were employed and where the guests were asleep in their cabins.
After arriving on the ship, and while still in the bar, the injured party had disturbed public peace and order, saying that she was drunk, that somebody had drugged her, and [asking] that the police be called. She said all this to a minor [child], I.R., ... but did not say that anyone had raped her or had committed any acts equal to sexual intercourse. Moreover, in her statement to the police I.R. stated that she had refused to call the police when she had seen that the injured party was drunk, and that the injured party had then slapped her in the face.
After arriving on the ship, and this was confirmed by the statement of the ship owner, A.R., the injured party had shouted, entered the guests’ cabins and woken them up, to which A.R. had responded by asking her to stop shouting and disturbing the guests and she had then punched him in the stomach. After that, according to his statement, he had asked the captain of a ship berthed next to his to take D. off the ship, which they had done. The injured party had acted even more aggressively, shouting hysterically, especially when the owner of the ship, A.R., told her not to come back to his ship and that she had lost her employment. They had carried her away from the ship and made her sit on the seafront next to the ship until the police had come.
All of the above was confirmed by M.B., the owner of the bar “F.”, but the injured party did not mention the word ‘rape’ or any other indecent act; she only said that somebody had made her drunk and drugged her, all of which transpires from the police report on page six of the case-file. Her allegations are confirmed by the statement [given to the police] by A.R., as well as other eyewitnesses. The injured party asked for the police to be called, saying that she had been drugged while in the bar. She asked the same of all the eyewitnesses, and repeated her request while she was on the ship and when she was physically thrown off the ship, but during all that time she never mentioned any criminal acts.
The criminal complaint and the enclosures in the case-file show with certainty that the injured party was not, at any moment, alone with the suspect, nor did she mention to anyone after the alleged event that there had been any acts which could qualify as the criminal offence of rape.
...
A medical report drawn up at the S. Hospital, enclosed with the criminal complaint, does not mention any injuries on the genitals of the injured party but only lacerations on her body which were obviously caused when she refused to leave the ship but was dragged and carried from it before the police arrived, when she sustained these injuries.
In view of the statements given by the eyewitnesses, which were enclosed with the criminal complaint, the eyewitnesses all having been present throughout the events, the investigating judge is convinced that there was no reason for arresting D.Š., and after his questioning ... I have not established that there is a reasonable suspicion [on account of which] to open an investigation, ... and I do not agree with the request for opening an investigation ...”
12. The case file was then forwarded to a three-judge panel of the S. County Court, which on 24 August 2007 ordered an investigation in respect of D.Š. on the basis of the applicant’s allegations of rape. The investigation was conducted by Judge S.G.
13. A medical report drawn up by a doctor at the C. Hospital on 25 August 2007 records that the applicant had bruises on her genitals, a rash on the back of her upper legs and two smaller bruises on her buttocks.
14. A medical report drawn up by a doctor at the Rijeka Hospital on 30 August 2007 noted that the applicant was suffering from an acute reaction to stress.
15. On 30 August 2007 the applicant, on her own initiative, gave the skirt she had been wearing on the night in question to the police in C. as a piece of evidence. It was not given for forensic examination.
16. On 14 and 15 September 2007 the police interviewed M.V., I.R. T.Š., Ve.M.[1] and F.B. Ve.M.[2] said that M.V. had told him that she had found the applicant’s underwear on the boat and thrown it in the garbage. He further stated that D.Š. had commented that he would like to have sex with the applicant. F.B. also said that D.Š. had commented that he would like to have sex with the applicant.
17. At the request of the B. Police Station the applicant was interviewed at the C. Police Station, which was closer to her place of residence, on 19 September 2007.
18. On the same day the S. State Attorney’s Office asked that witnesses M.V., Z.B., T.Š., I.R., Ve.M.[3] and F.B. be heard. They also asked for the forensic examination of possible biological traces on the clothes the applicant had been wearing during the critical event.
19. On 19 September 2007 the same Office asked that an examination of the applicant’s clothes be carried out in order to establish whether they had any traces of biological material on them.
20. On the same day Judge S.G. heard evidence from witnesses A.R., M.V. and M.B., and on 21 September 2007 from F.B.
21. On 2 October 2007 he heard evidence from the applicant. She said that D.Š. had raped her in the lounge of the boat where they had both been employed. She also said that the police officer who had arrived after her call had asked the men why they hadn’t thrown her into the sea. She alleged that her skirt had been torn and had had traces of blood on it, and she had told the officer that she had not being wearing any underwear because D.Š. had torn it and thrown it away in the boat’s lounge and told her that she had been drunk and not raped. The applicant had asked the officer to secure the evidence at the scene, such as her clothes, including her underwear, but he had replied that there was no need for that because she had been drunk and had not been raped. She had also heard the officer telling D.Š. not to worry and that “everything would be taken care of”. When the police had arrived D.Š. had already taken a shower.
She also said that some time after the incident Ve.M.[4], had telephoned her to tell her that her underwear had been found and that one of the boat’s employees, M.V., had thrown it in the garbage. She had telephoned the police to inform them about this but they had hung up on her.
22. On 28 November 2007 the applicant’s lawyer asked the S. County State Attorney’s Office to lodge a request for the withdrawal of Judge S.G. on account of his bias against the applicant. She received no reply.
23. On 3 December 2007 Judge S.G. heard evidence from Z.B., the gynaecologist who had seen the applicant on 23 August 2007, after the incident. He said that he had not noticed any injuries on the applicant’s genitals but that she had had few scratches elsewhere on her body, which he had not recorded because they did not fall into the gynaecological sphere.
24. On 5 December 2007 the S. County State Attorney’s Office asked Judge S.G. to ask for the results of all the forensic examinations of biological traces available in respect of the applicant, as well as those concerning her injuries, and to hear evidence from a further witness, Ve.M.[5]
25. On 7 January 2008 Judge S.G. commissioned a psychiatric report on the applicant in order to establish her ability to correctly interpret events. He also ordered that the applicant’s previous psychiatric records be provided. The psychiatric report of 25 January 2008 relied on the applicant’s previous records concerning the period between 29 September and 26 October 2001 and a telephone conversation with the applicant, without having met her.
26. On 8 January 2008, at the request of the B. Police Station, officers at the M.L. Police Station interviewed the applicant’s father about the applicant’s relationship with her family.
27. On 19 February 2008 Judge S.G. received the forensic report on the biological traces, which did not establish any connection between the biological traces taken from the applicant and D.Š. The skirt the applicant had worn on the critical event was not examined.
28. On 29 February 2008 Judge S.G. obtained the forensic report concerning the applicant’s injuries, which established that the medical report concerning the applicant drawn up on 23 August 2008 by the gynaecologist at the S. Hospital had mentioned a few scratch marks on her body but no injuries on her genitals. The medical report drawn up on 25 August 2007 by a physician at the C. Hospital established that she had three scratch marks on her genitals, a rash on the back of her thighs and three haematomas. Judge S.G. concluded that the injuries established by the physician at the C. Hospital had been recorded two days after the alleged rape and had not been established by the gynaecologist who had seen the applicant on the morning after the alleged rape; they could not therefore be connected with certainty with the event.
29. On 10 March 2008 Judge S.G. commissioned a medical report on the injuries sustained by the applicant. On 11 March 2008 a medical report drawn up by an expert in forensic medicine established that the applicant’s injuries had first been recorded on 25 August 2007 by a doctor at the C. hospital, while the gynaecologist who had seen the applicant on 23 August 2007 had not recorded any injuries. Therefore, the doctor concluded that the injuries recorded on 25 August 2007 could not be directly connected with the event of 23 August 2007.
30. On 11 March 2008 Judge S.G. issued a decision expressing his disagreement with the request by the S. County State Attorney’s Office of 19 September 2007 to hear evidence from witness Ve.M.[6] on the ground that he was not available since he had not answered the summons of the investigating judge to appear and the police could not find him. The S. County State Attorney’s Office lodged an appeal. On 20 March 2008 a three-judge panel of the S. County Court upheld the decision of the investigating judge on the ground that the information in the case file showed that witness Ve.M.[7] had no direct knowledge of the criminal offence allegedly committed against the applicant.
31. The applicant alleges that the police interviewed her father about her relationship with her family.
32. On 31 March 2008 the S. County State Attorney’s Office ceased to pursue the criminal prosecution of D.Š. for lack of evidence.
33. On 9 April 2008 the investigating judge terminated the criminal proceedings against D.Š.
B. Proceedings instituted by the applicant
34. On 28 April 2008 the applicant took over the prosecution and lodged a bill of indictment against D.Š. in the S. County Court on charges of rape. On 9 September 2009 the bill of indictment was sent to D.Š. for reply.
35. On 17 January 2011 the S. County Court scheduled a hearing for 25 February 2011. On 15 February 2011 the lawyer representing the applicant informed the S. County Court that she was on maternity leave and was no longer able to represent the applicant in the proceedings at issue. She also informed the S. County Court that the applicant had instituted proceedings before the M.L. City Administration and was seeking legal aid.
36. On 24 February 2011 S. County Court scheduled a hearing for 14 April 2011, stating that it was expected that by that time a legal aid lawyer would have been allocated to the applicant.
37. On the same day the M.L. City Administration refused the applicant’s request for legal aid on the grounds that the purpose of legal aid was not to institute criminal proceedings and that the proceedings in question were not of essential importance for the applicant since she had not lodged a compensation claim in connection with them. This decision was upheld on 12 April 2011 by the Ministry of Justice and the applicant was instructed that she could institute proceedings in the Administrative Court within thirty days in order to challenge the administrative bodies’ decisions. She did not do so.
38. On 16 May 2011 the applicant informed S. County Court that she had not obtained legal aid and that, owing to lack of means, she could not continue the proceedings against D.Š.
39. On 27 May 2011 the S. County Court terminated the proceedings.
C. Disciplinary proceedings against the police officers
40. On 10 September 2007 the applicant lodged a complaint with the police by telephone, complaining about the police officers from the B. Police Station in connection with the event at issue. On 12 October 2007 the lawyer representing the applicant reiterated her complaint in writing.
41. On 5 November 2007 the Head of the B. Police Station instituted disciplinary proceedings against officers F.C. and I.Z. from the S.-D. Police Department.
42. On 9 November 2007 the Head of the S.-D. Police Department informed the lawyer representing the applicant about the disciplinary proceedings against the police officers.
43. On 21 December 2007 the First Instance Disciplinary Court of the S. Office of the Ministry of the Interior adopted a decision establishing the disciplinary responsibility of officers F.C. and I.Z. and fined them each ten per cent of one month’s salary. The relevant part of the decision reads as follows:
“Police officer F.C. ...
is responsible for failing to supervise and instruct officer I.Z., whom he had assigned to conduct the criminal enquiry in the case concerning the criminal offence of rape ... against D.J. ... by D.Š. ..., and for not informing the Head of the police station of the errors he had established when signing the criminal complaint (such as: the failure to carry out an in situ inspection and a detailed informative interview with the injured party, which resulted in a failure to draw up adequate reports; failure to collect clothes from the participants in the event at issue; and incomplete filling in of the required forms); also for not ordering the immediate rectification of the errors he had noted in the criminal complaint so as to order the conducting of a detailed interview with the injured party and the drawing up of adequate reports, and the seizure of her clothes and the clothes of the suspect ...
by which he committed a grave breach of his official duty ... defined as ‘failure to act or untimely or reckless conduct or conduct lacking diligence in the carrying out of his official duties’ ...
...
Police officer I.Z. ...
is responsible for ... failures in his official conduct when he was assigned to carry out the criminal inquiry in connection with the criminal offence of rape against D.J., because he did not order an in situinspection; nor did he take a statement from the injured party or conduct a detailed informative interview with her ... nor did he take the clothes that the injured party and the suspect were wearing in order to give them for forensic examination ...
by which he committed a grave breach of his official duty defined as ‘failure to act or untimely or reckless conduct or conduct lacking diligence in the carrying out of his official duties’ ...
...”
II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE
44. The relevant articles of the Croatian Constitution (Ustav Republike Hrvatske) provide:
Article 23
“No one shall be subjected to any form of ill-treatment ...”
Article 35
“Respect for and legal protection of everyone’s private and family life, dignity, reputation and honour is guaranteed.”
45. Section 62(1) of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu, Official Gazette no. 29/2002) reads:
“1. Everyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision (pojedinačni akt) of a State body, a body of local or regional self-government, or a legal person with public authority, which has decided on his or her rights and obligations, or on a suspicion or accusation in respect of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, ... guaranteed by the Constitution (hereinafter: ‘constitutional right’) ...”
46. Article 188 of the Criminal Code (Official gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006) reads:
Rape
“Whoever forces another person into sexual intercourse or another sexual act of equal nature by using force or threatening that he or she will directly attack her life or body or the life or body of a person close to her shall be sentenced to imprisonment for a term of three to ten years.”
47. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provide as follows:
“(1) Criminal proceedings shall be instituted and conducted at the request of a qualified prosecutor only. ...
(2) In respect of criminal offences subject to public prosecution the qualified prosecutor shall be the State Attorney and in respect of criminal offences to be prosecuted privately the qualified prosecutor shall be a private prosecutor.
(3) Unless otherwise provided by law, the State Attorney shall undertake a criminal prosecution where there is a reasonable suspicion that an identified person has committed a criminal offence subject to public prosecution and where there are no legal impediments to the prosecution of that person.
(4) Where the State Attorney finds that there are no grounds to institute or conduct criminal proceedings, the injured party may take his place under the conditions prescribed by this Act as a subsidiary prosecutor.”
Articles 47 to 61 of the Code of Criminal Procedure regulate the rights and duties of a private prosecutor and of an injured party acting as a subsidiary prosecutor. The Criminal Code distinguishes between these two roles. A private prosecutor (privatni tužitelj) is an injured party who brings a private prosecution in respect of criminal offences for which such prosecution is expressly prescribed by the Criminal Code (these are offences of a lesser degree). The injured party as a subsidiary prosecutor (oštećeni kao tužitelj) takes over criminal proceedings in respect of criminal offences subject to public prosecution where the relevant prosecuting authorities, for whatever reason, have decided not to prosecute.
Pursuant to Article 55(1) of the Code of Criminal Procedure, the State Attorney is under a duty to inform an injured party within eight days of a decision not to prosecute and of that party’s right to take over the proceedings, as well as to instruct that party on the steps to be taken in order to proceed with the prosecution.
Article 60
“...
(2) Where the criminal proceedings are conducted upon a request by the injured party acting as a subsidiary prosecutor in respect of a criminal offence punishable by more than three years’ imprisonment, he or she may ask to have legal counsel appointed free of charge where this is in the interests of the proceedings and where the injured party lacks the means to bear the expenses of legal representation ...”
Article 173
“(1) A [criminal] complaint shall be lodged with the competent State Attorney[‘s Office] in writing or orally.
...”
Article 189
“(1) When the investigating judge receives a request for an investigation he or she shall examine the case-file and hear the person in respect of whom the investigation is requested, without delay ... If he or she agrees with the request he or she shall issue a decision on the opening of the investigation ...
...”
Article 190
“...
(2) If the investigating judge does not agree with the request for the opening of an investigation, he or she shall ask a [three-judge] panel of the competent county court to decide upon it ...
...”
48. The relevant provisions of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 35/2005 and 42/2008) read as follows:
Section 19
“(1) Every legal entity and every natural person has the right to respect for their personal integrity under the conditions prescribed by this Act.
(2) The right to respect for one’s personal integrity within the meaning of this Act includes the right to life, physical and mental health, good reputation and honour, the right to be respected, and the right to respect for one’s name and the privacy of one’s personal and family life, freedom et alia.
...”
Section 1046
“Damage is ... infringement of the right to respect for one’s personal dignity (non-pecuniary damage).”
49. The relevant part of section 186(a) of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 and 117/03) reads as follows:
“A person intending to bring a civil suit against the Republic of Croatia shall first submit a request for a settlement to the competent State Attorney’s Office.
...
Where the request has been refused or no decision has been taken within three months of its submission, the person concerned may file an action with the competent court.
...”
50. The relevant part of section 186(a) of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 and 117/03 reads as follows:
“A person intending to bring a civil suit against the Republic of Croatia shall beforehand submit a request for a settlement to the competent State Attorney’s office.
...
Where the request has been refused or no decision has been taken within three months of its submission, the person concerned may file an action with the competent court.
...”
51. Section 13 of the State Administration Act (Zakon o ustrojstvu državne uprave, Official Gazette nos. 75/1993, 48/1999, 15/2000 and 59/2001) reads as follows:
“The Republic of Croatia shall compensate damage caused to a citizen, legal entity or other party by the unlawful or wrongful conduct of a State administrative body, or a body of local self-government or administration ...”
52. In decision no. U-III-1437/2007 of 23 April 2008 the Constitutional Court found that the conditions of detention of a prisoner, P.M., in Lepoglava State Prison amounted to inhuman treatment. It also addressed the question of P.M.’s claim for just satisfaction. The relevant parts of the decision read:
“In particular, the Constitutional Court finds the [lower] courts’ opinion that in this case an award for non-pecuniary damage cannot be made under section 200 of the Civil Obligations Act on the ground that such compensation claim is unfounded in law, unacceptable.
...
Section 1046 of the Civil Obligations Act defines non-pecuniary damage as infringement of the right to respect for one’s personal integrity. In other words, every infringement of the right to personal integrity amounts to non-pecuniary damage.
Section 19(2) of the Civil Obligations Act defines the right to personal integrity for the purposes of that Act as: the right to life, physical and mental health, reputation, honour, dignity, name, privacy of personal and family life, freedom and other rights.
... it must be concluded that in this case there has been a violation of human, constitutional and personal rights because the applicant was placed in prison in conditions incompatible with the standards prescribed by the Enforcement of Prison Sentences Act, conditions also incompatible with the legal standards under Article 25(1) of the Constitution. For that reason the courts are obliged to award compensation for the infringement of the applicant’s dignity.
...”
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 3, 8 AND 13 OF THE CONVENTION
53. The applicant complained that the investigation into her allegations of rape had not been thorough, effective and independent and that she had no effective remedy in that respect. She relied on Articles 3, 8 and 13 of the Convention, which read:
Article 3
“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”
Article 8
“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.
2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”
Article 13
“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”
A. Admissibility
1. Compliance with the six-month rule
54. The Government argued that the part of the applicant’s complaints under Articles 3 and 8 of the Convention concerning the conduct of the police and the gynaecologist who had examined her on 23 August 2007 fell outside the six-month time-limit since the alleged failures were to be regarded as instantaneous acts which had not produced any permanent consequences or a continuous situation.
55. The applicant disagreed with that viewpoint and argued that the conduct of the police and lack of compliance with the professional rules by the gynaecologist were integral parts of the investigation as a whole and could not be analysed separately from the other aspects of the case.
56. The Court observes that the applicant’s complaints under Articles 3 and 8 of the Convention concerning failures and errors on the part of the national authorities concern the investigation as such and cannot be regarded as isolated events; they have to be seen as a whole.
57. The Court further observes that the Croatian legal system provides for a possibility for the injured party to act as a subsidiary prosecutor. In respect of criminal offences for which the prosecution is to be undertaken by the State Attorney’s Office, either of its own motion or upon a private application, where the Office declines to prosecute on whatever ground, the injured party may take over the prosecution as a subsidiary prosecutor.
58. The Court reserves its position on the question whether injured parties are required to pursue the prosecution on their own by lodging a bill of indictment in connection with allegations of such serious criminal offences as rape. However, it considers that where the national system allows for such a possibility and the injured party makes use of it these proceedings shall also be taken into account (see, mutatis mutandis, V.D. v. Croatia, no. 15526/10, § 53, 8 November 2011).
59. Since the applicant in the present case did pursue the prosecution of D.Š.,[8] the Court notes that those proceedings ended on 27 May 2011. The present application was lodged with the Court on 19 July 2010. It follows that the Government’s objection as to compliance with the six-month rule has to be dismissed.
2. Exhaustion of domestic remedies
60. The Government argued that the applicant had failed to exhaust all available domestic remedies. Although she had lodged a complaint about the conduct of the police officers with the Ministry of the Interior, she had not lodged a regular criminal complaint with the competent State Attorney’s Office.
61. As regards the conduct of the gynaecologist who had examined the applicant on 23 August 2007, the applicant failed to lodge a complaint with the inspection body of the Croatian Medical Association.
62. In reply to the Government’s observations, the applicant submitted that she had not had a duty to lodge a criminal complaint against the police officers because the State Attorney’s Office had been aware of all the facts and circumstances of the case, including the conduct of both the police officer and the gynaecologist.
63. The Court notes that the applicant’s complaints as to the conduct of the police and the gynaecologist are part of her overall complaints about a lack of thoroughness and efficiency in the investigation into her allegations of rape and should not be seen in isolation as separate factors. Furthermore, by lodging a complaint with the Ministry of the Interior the applicant made adequate use of the available remedies as regards the conduct of the police and there was no need for her to lodge a criminal complaint about it since she did not argue that the conduct of the police officers amounted to a criminal offence.
64. As regards the alleged failures of the gynaecologist, the Court notes that the obligation to conduct a thorough, effective and independent inquiry into allegations of rape is an obligation which concerns the State authorities responsible for conducting an investigation, and that a gynaecologist is not in such a position. Therefore, any possible failures on the part of the gynaecologist have to be seen in the context of the conduct of the State bodies conducting the investigation.
65. Against the above background, it follows that the Government’s objection must be dismissed.
3. The applicant’s victim status
66. The Government argued that the applicant had lost her victim status because the relevant bodies of the Ministry of the Interior had found that the police officers involved had not taken all the required steps during the initial police inquiry into the applicant’s allegations of rape, which had amounted to a grave breach of their official duty and for which they had been fined ten per cent of their monthly salary.
67. The applicant replied that she was still a victim of the violations claimed because it was the positive obligation of the State under Articles 3 and 8 of the Convention in cases of allegations of rape to conduct an effective and through investigation and thus secure effective protection to victims of sexual violence. Internal proceedings within the Ministry of the Interior against the police officers and the symbolic fine applied could in no way excuse the State from that duty.
68. The Court considers that the question of whether the applicant may still be considered a victim of the violation claimed should be joined to the merits, since it is closely linked to the substance of the applicant’s complaint about the State’s alleged failure to conduct a thorough and effective investigation into her allegations of rape.
4. Conclusion
69. The Court further considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. Moreover, it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The parties’ arguments
(a) The applicant’s submissions
70. The applicant maintained that the case should be examined under Articles 3 and 8 of the Convention. Relying on the Court’s judgment in the case of M.C. v. Bulgaria (no.39272/98, ECHR 2003‑XII), and Aydin v. Turkey (25 September 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997‑VI,) she argued that the act of rape reached the level of cruelty necessary for the application of Article 3. She further argued that such an act violated the right to personal integrity protected under Article 8 of the Convention. In the applicant’s view, States were under an obligation to ensure effective protection against acts of rape, even in relations between private individuals, through the adoption of criminal-law provisions which would ensure adequate punishment for acts of rape and the obligation to conduct a thorough, independent and effective investigation and criminal prosecution.
71. The applicant argued that the legal framework as regards the criminal offence of rape in the Croatian legal system was insufficient because Article 188 of the Criminal Code required the use of force or threats by the perpetrator. Legal practice also required resistance from the victim. She maintained that such a definition of the criminal offence of rape was too narrow since it did not cover all unwilling sexual intercourse. As regards the rules of criminal procedure, those in force at the time of the event in issue, namely in 2007, did not ensure the right of the victim to legal aid.
72. In practice the victim was often victimised and traumatised in the proceedings, in particular through the theory of the so-called “victim’s contribution”. The judges often analysed aspects of the victim’s behaviour, such as wearing a short skirt, visiting disco clubs, hitchhiking and so on, and on the basis of such facts applied decreased sentences to the perpetrators.
73. As regards her case, the applicant submitted that there had been certain failures during the police inquiry and investigation. The police had not carried out an in situinspection; they had not secured all the evidence, such as biological and other traces at the scene of the crime, and had not taken her clothes for forensic analysis. The skirt she had been wearing on the critical occasion which she had given to the police on 30 August 2007 had never been given for forensic examination. The police officers had treated her with disrespect and asked the men present at the scene why they had not thrown her into the sea. An officer had also said that she had been drunk and not raped. She had not immediately been interviewed or instructed to seek psychological aid and had given her statement for the first time three weeks after the event at issue.
74. The gynaecologist who had examined her at the S. Hospital had made no comments about the lacerations on her body, considering that these were not in his domain. The medical report drawn up at the C. Medical centre two days after the event at issue had been in contradiction to the findings of the gynaecologist.
75. The psychiatric report concerning the applicant had been drawn up without her participation, on the basis of a telephone conversation. The report had relied on previous medical reports from 2001 which had been asked for by the investigating judge of his own motion, allegedly in order to establish whether the applicant used any medication, which had no relevance for the event at issue. The applicant argued that the medical record from 2001, when she had been treated by a psychiatrist, had been obtained and kept in the case file only so as to cover the failures in the investigation and to show her in a negative light and thus stress her own role and not that of the suspect.
76. The applicant had asked that Judge S.G. withdraw from the investigation of the case on account of his lack of impartiality, but she had not received any reply. She argued that he had acted with prejudice against her when he expressed his disagreement with the request for an investigation. In that decision he had “labelled” her by saying that she had disturbed public peace and order, caused disturbances, shouted, woken up the guests, and consumed large quantities of alcoholic beverages, whereas he had not commented at all on the behaviour of the suspect, who had also been under the influence of alcohol. The judge had also stated that he had consulted the entire case file and concluded that “the injured party and the suspect had not been alone at any time”, which was in contradiction to the statement of the suspect given in his first interview with the police. Even in the evidence he gave to the investigating judge the suspect had said that he and the applicant had gone to the ship and started kissing. The fact that the judge had not paid attention to these crucial circumstances, but instead concentrated exclusively on the behaviour of the applicant showed his lack of impartiality.
77. On 8 January 2008 the police officers had visited her parents in M.L. and interviewed her father about his relationship with the applicant, which was completely unnecessary for the purposes of the investigation.
78. After she had taken over the prosecution no steps had been taken between 28 April 2008 and 17 January 2011, for more than two years and eight months.
(b) The Government’s submissions
79. The Government argued that all the State bodies involved in the investigation of the applicant’s allegations of rape had taken all possible steps in order to establish the facts of the case and adopted correct, lawful and reasoned decisions. They analysed in detail the evidence collected during the investigation and asserted that the national authorities had correctly concluded that there had not been sufficient evidence for the further criminal prosecution of D.Š.
80. In their opinion the applicant had given several contradictory statements during the police enquiry and the investigation, which had warranted that a psychiatric report in respect of her be commissioned in order to establish her ability to correctly interpret and reconstruct the event at issue.
(c) The third-party intervention
81. Interights argued that because of the particular susceptibility of victims of rape to being re-traumatised through interaction with the criminal justice system, a distinct approach should be taken to the interpretation of the State’s positive obligations in the context of crimes of sexual violence. They defined secondary victimisation as victimisation that occurred not as a direct result of the criminal act but through the response of institutions and individuals to the victim. It might occur at any stage of a victim’s involvement with the criminal justice system.
82. They argued that States have a duty to prevent secondary victimisation by putting in place specific measures such as specialised training of law-enforcement personnel, adopting specialist techniques for protection against the traumatising effects of police and court questioning and examination, restrictions on the admissibility of certain evidence, and providing multidisciplinary professional assistance for victims, as well as establishing special victim support centres.
2. The Court’s assessment
(a) General Principles
83. The Court has already held that rape amounts to treatment contrary to Article 3 of the Convention (see Aydın v. Turkey and M.C. v. Bulgaria, cited above).
84. The relevant principles as to the existence of a positive obligation to punish rape and to investigate rape cases have been enunciated in the case of M.C. v. Bulgaria as follows:
“149. The Court reiterates that the obligation of the High Contracting Parties under Article 1 of the Convention to secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in the Convention, taken together with Article 3, requires States to take measures designed to ensure that individuals within their jurisdiction are not subjected to ill-treatment, including ill-treatment administered by private individuals (see A. v. the United Kingdom, judgment of 23 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, p. 2699, § 22; Z and Others v. the United Kingdom [GC], no. 29392/95, §§ 73-75, ECHR 2001-V; and E. and Others v. the United Kingdom, no. 33218/96, 26 November 2002).
150. Positive obligations on the State are inherent in the right to effective respect for private life under Article 8; these obligations may involve the adoption of measures even in the sphere of the relations of individuals between themselves. While the choice of the means to secure compliance with Article 8 in the sphere of protection against acts of individuals is in principle within the State’s margin of appreciation, effective deterrence against grave acts such as rape, where fundamental values and essential aspects of private life are at stake, requires efficient criminal-law provisions. Children and other vulnerable individuals, in particular, are entitled to effective protection (see X and Y v. the Netherlands, judgment of 26 March 1985, Series A no. 91, pp. 11-13, §§ 23-24 and 27, and August v. the United Kingdom (dec.), no.36505/02, 21 January 2003).
151. In a number of cases, Article 3 of the Convention gives rise to a positive obligation to conduct an official investigation (see Assenov and Others v. Bulgaria, judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VIII, p. 3290, § 102). Such a positive obligation cannot be considered in principle to be limited solely to cases of ill-treatment by State agents (see, mutatis mutandis, Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], no. 32967/96, ECHR 2002-I).
152. Further, the Court has not excluded the possibility that the State’s positive obligation under Article 8 to safeguard the individual’s physical integrity may extend to questions relating to the effectiveness of a criminal investigation (see Osman v. the United Kingdom, judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VIII, p. 3164, § 128,).
153. On that basis, the Court considers that States have a positive obligation inherent in Articles 3 and 8 of the Convention to enact criminal-law provisions effectively punishing rape and to apply them in practice through effective investigation and prosecution.”
85. Even though the scope of the State’s positive obligations might differ between cases where treatment contrary to Article 3 has been inflicted through the involvement of State agents and cases where violence has been inflicted by private individuals, the requirements as to an official investigation are similar. For the investigation to be regarded as “effective”, it should in principle be capable of leading to the establishment of the facts of the case and to the identification and punishment of those responsible. This is not an obligation of result, but one of means. The authorities must have taken the reasonable steps available to them to secure the evidence concerning the incident, including, inter alia,eyewitness testimony, forensic evidence, and so on. Any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the cause of injuries or the identity of the persons responsible will risk falling foul of this standard, and a requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in this context. In cases under Article 3 of the Convention where the effectiveness of the official investigation has been at issue, the Court has often assessed whether the authorities reacted promptly to the complaints at the relevant time. Consideration has been given to the opening of investigations, delays in taking statements, and to the length of time taken for the initial investigation (see Denis Vasilyev v. Russia, no. 32704/04, § 100, 17 December 2009 with further references, and Stoica v. Romania, no. 42722/02, § 67, 4 March 2008).
86. The Court further emphasises the primary duty of the State to secure the right not to be exposed to treatment contrary to Articles 3 and 8 of the Convention or, in the context of the present case, to attacks on one’s personal integrity, by putting in place an appropriate legal and administrative framework to deter the commission of offences against the person, backed up by law-enforcement machinery for the prevention, suppression and punishment of breaches of such provisions (see Sandra Janković v. Croatia, no. 38478/05, § 47, 5 March 2009; and Beganović v. Croatia, no. 46423/06, §§ 69-71, 25 June 2009).
(b) Application of these principles to the circumstances of the present case
87. As to the criminal-law mechanisms provided in the Croatian legal system, the Court notes that rape is a criminal offence under the Criminal Code and includes not only forced sexual intercourse but other sexual acts as well. The Court observes further that the Croatian criminal law distinguishes between criminal offences to be prosecuted by the State Attorney’s Office, either of its own motion or upon a private application, and criminal offences to be prosecuted by means of a private prosecution. The latter category concerns criminal offences of a lesser nature. The Court also notes that the applicant alleged that she had been raped. Prosecution in respect of that offence is to be undertaken by the State Attorney’s Office of its own motion.
88. The Court further observes that the Croatian legal system also provides for the injured party to act as a subsidiary prosecutor. In respect of criminal offences for which the prosecution is to be undertaken by the State Attorney’s Office, either of its own motion or upon a private application, where that Office declines to prosecute, on whatever ground, the injured party may take over the prosecution as a subsidiary prosecutor.
89. The Court will next examine whether or not the impugned regulations and practices, and in particular the domestic authorities’ compliance with the relevant procedural rules, as well as the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case, were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under Articles 3 and 8 of the Convention.
90. In this connection, the Court firstly observes that the national authorities established that I.Z., the police officer assigned to the case, had not undertaken all necessary steps in the initial phase of the police enquiry. Thus, their findings were that he “did not order an in situ inspection; nor did he take a statement from the injured party or conduct a detailed informative interview with her ... nor did he take the clothes that the injured party and the suspect were wearing in order to give them for forensic examination ...” (see paragraph 43 above).
91. At this juncture the Court considers it appropriate to reiterate the principles concerning the victim status of an applicant. In this regard the Court observes that under Article 34 of the Convention it “may receive applications from any person ... claiming to be the victim of a violation by one of the High Contracting Parties of the rights set forth in the Convention or the Protocols thereto”. It falls first to the national authorities to redress any alleged violation of the Convention. In this connection, the question whether an applicant can claim to be a victim of the violation alleged is relevant at all stages of the proceedings under the Convention (see Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 30, ECHR 2002-III, andTrepashkin v. Russia, no. 36898/03, § 67, 19 July 2007).
92. The Court also reiterates that a decision or measure favourable to an applicant is not in principle sufficient to deprive him or her of his or her status as a “victim” unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention (see Amuur v. France, 25 June 1996, § 36,Reports 1996-III, and Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 44, ECHR 1999-VI). Such acknowledgment and redress are usually the result of the process of exhaustion of domestic remedies (see Koç and Tambaş v. Turkey (dec.), no. 46947/99, 24 February 2005).
93. The Court further reiterates that the machinery for the protection of fundamental rights established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights. The Convention does not lay down for the Contracting States any given manner for ensuring within their internal law the effective implementation of the Convention. The choice as to the most appropriate means of achieving this is in principle a matter for the domestic authorities, who are in continuous contact with the vital forces of their countries and are better placed to assess the possibilities and resources afforded by their respective domestic legal systems (see Swedish Engine Drivers’ Union v. Sweden, 6 February 1976, § 50, Series A no. 20; Chapman v. the United Kingdom [GC], no. 27238/95, § 91, ECHR 2001-I; and Sisojeva and Others v. Latvia [GC], no. 60654/00, § 90, ECHR 2007-II).
94. In the Court’s view, the finding that police officers F.C. and I.Z. had failed to conduct the initial police enquiry into the applicant’s allegations of rape in a satisfactory manner, and that officer I.Z. did not collect all the relevant evidence amounts to an acknowledgment that at the initial stage the investigation into the applicant’s allegations of rape was flawed and lacked the required thoroughness.
95. The Court also notes that section 13 of the State Administration Act provides for the possibility of seeking compensation from the State in respect of omissions by State officials. In the Court’s, view, the finding that officer I.Z. had committed a grave breach of his official duty, defined as a “failure to act or untimely or reckless conduct or conduct lacking diligence in the carrying out of his official duties” gave good grounds to the applicant for lodging a compensation claim against the State. While the above-mentioned flaws at the initial stage of the police enquiry, when evidence had to be secured, certainly undermined the possibility of establishing the facts of the case with more certainty in any further investigation, the fact that they were acknowledged by the national authorities leads the Court to conclude that the issue of the conduct of the police during the initial stages of the enquiry into the applicant’s allegations of rape has been adequately addressed by the national bodies. Such an assessment, coupled with the possibility for the applicant to seek compensation from the State in that regard, shows that there exists a system of redress in the national law for the breach of official duty.
96. However, this cannot satisfy the requirement of an effective investigation. These initial flaws necessarily had an impact on the effectiveness of the entire investigation. The applicant made further complaints as regards the effectiveness of the investigation, such as the fact that the skirt she had been wearing on the occasion at issue had never been sent for forensic examination; that witness Ve.M., who allegedly had some knowledge about her underwear being found on the boat (see above, §§ 24 and 30),[9] had not been heard; and those concerning the position of Judge S.G., who acted as the investigating judge in the case at issue. Thus, the applicant may still claim to be a victim of the violation claimed.
97. In this respect the role of Judge S.G. in the investigation of the applicant’s allegations of rape should be addressed. In this regard, the Court notes that when an investigating judge receives a request for opening an investigation from the State Attorney’s Office, he or she has to hear the suspect and then decide, on the basis of the evidence contained in the request, whether he or she agrees with such a request. In the case of his or her consent, the investigating judge issues a decision on the opening of the investigation. In the case to the contrary the investigating judge issues a decision expressing his or her disagreement with the request for the opening of the investigation (Articles 189 and 190 of the Code on Criminal Procedure).
98. In the present case Judge S.G., acting as the investigating judge, disagreed with the request to open an investigation into the applicant’s allegations of rape in respect of D.Š. He based his disagreement on the written police records of the interviews carried out with the persons present at the scene at the time when the police arrived, the medical report drawn up by the gynaecologist who examined the applicant on the same day, and the oral evidence given by D.Š. to the investigating judge.
99. The Court does not consider that in every instance where an investigating judge who has initially expressed his or her disagreement with the request for an investigation later conducts the investigation in the same case lacks impartiality. Each case warrants an assessment of the judge’s impartiality in view of all the circumstances.
100. In the present case the investigating judge disagreed with the request by the S. County State Attorney’s Office to open an investigation in respect of D.Š. in connection with the applicant’s allegations of rape. He voiced quite a strong opinion of the applicant and largely based his disagreement on the applicant’s conduct (see paragraph 11 above).
101. In this connection, it is to be reiterated that the Court attaches significant importance to appearances in matters of criminal justice, since justice must not just be done but must be seen to be done. What is at stake is the confidence which the courts in a democratic society must inspire in the public (see, mutatis mutandis, Borgers v. Belgium, 30 October 1991, § 24, Series A no. 214‑B, and Mirilashvili v. Russia, no. 6293/04, § 228, 11 December 2008). Such considerations equally concern the accused and the injured parties in criminal proceedings. Thus, the Court stresses that the allegation that a rape victim was under the influence of alcohol or other circumstances concerning the victim’s behaviour or personality cannot dispense the authorities from the obligation to effectively investigate.
102. The Court also notes that the investigating judge concluded as follows: “The criminal complaint and the enclosures in the case-file show with certainty that the injured party was not, at any moment, alone with the suspect ...”. This choice of words leaves little doubt as to the judge’s view as regards one of the crucial aspects of the case, namely the question whether the applicant and D.Š. were left alone at any time. This strongly worded statement combined with the emphasis on the applicant’s own conduct could raise a question of appearances as to the judge’s objectivity and impartiality in respect of his continued conduct of the investigation.
103. In this context, the Court notes that the applicant made further complaints as to the effectiveness of the investigation, arguing that the authorities had not complied with their obligation to take all reasonable steps available to them to secure the evidence concerning the incident at issue. The skirt the applicant was wearing on the critical occasion and which she gave to the police of her own accord was never sent for forensic examination. It was also argued that insufficient efforts were made to ensure that witness Ve.M.,[10] who appeared to have some relevant knowledge, was heard by the investigating judge. No in situ inspection was carried out at the time when the police arrived at the scene. Furthermore, the authorities never answered the applicant’s allegations of bias of the investigation judge. These objective flaws in the investigation show a passive attitude as to the efforts made to properly probe applicant’s allegations of rape.
104. The Court thus finds that in the present case there has been a violation of the procedural aspect of both Article 3 and Article 8 of the Convention and dismisses the Government’s objections as to the applicant’s victim status. It also holds that no separate issue arises under Article 13 of the Convention.
II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION
105. The applicant complained that the national authorities involved in the investigation of her allegations of rape had discriminated against her on the basis of her gender. She relied on Article 14 of the Convention, the relevant part of which reads:
“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”
106. The applicant argued that the victims of sexual violence were mostly women. In Croatia the level of sensitivity and specific knowledge of law-enforcement personnel in this area was quite low and there was no protocol on the procedure to be followed in cases of sexual violence. As regards the present case, the investigating judge had acted with prejudice against the applicant when he expressed his disagreement with the request for an investigation and labelled the applicant as merely a person having disturbed public peace and order and consumed a large quantity of alcohol, and ignored the crucial facts of the case.
107. The Court considers that this complaint is closely linked to the one concerning the procedural aspect of Articles 3 and 8 of the Convention and must also therefore be declared admissible.
108. The Court finds, however, that this complaint essentially overlaps with the issues which have been examined under Articles 3 and 8 of the Convention. Having found a violation of those provisions, the Court holds that no separate issue arises under Article 14 of the Convention.
III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
109. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
110. The applicant claimed 15,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.
111. The Government deemed the sums claimed to be excessive and unsubstantiated.
112. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 12,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her.
113. The applicant also claimed EUR 16,342 Croatian kuna (HRK) for the costs and expenses incurred before the national authorities, and a further HRK 37,900 for those incurred before the Court.
114. The Government contested the claim.
115. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. As to the domestic proceedings concerning the investigation into the applicant’s allegations of rape, the Court agrees that, as they were essentially aimed at remedying some of the violations of the Convention alleged before the Court, these domestic legal costs may be taken into account in assessing the claim for costs (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 284, ECHR 2006-V). In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the applicant the sum of EUR 2,000 for costs and expenses in the proceedings before the national authorities. As to the Convention proceedings, making its assessment on an equitable basis and in the light of its practice in comparable cases, the Court considers it reasonable to award the applicant, who was represented by counsel, the sum of EUR 2,000, less EUR 850 already received by way of legal aid from the Council of Europe, plus any tax that may be chargeable to her on these amounts.
C. Default interest
116. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY
1. Decides to join to the merits the Government’s objection as to the applicant’s victim status as regards her complaints under Articles 3 and 8 of the Convention and rejects it;
2. Declares the application admissible;
3. Holds that there has been a violation of Articles 3 and 8 of the Convention in relation to the lack of an effective investigation;
4. Holds that there is no need to examine the complaints under Articles 13 and 14 of the Convention;
5. Holds
(a) that the respondent State is to pay, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable on the date of settlement:
(i) EUR 12,500 (twelve thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;
(ii) EUR 4,000 (four thousand euros), less EUR 850 (eight hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;
6. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 24 July 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Søren NielsenAnatoly Kovler
RegistrarPresident
[1] Rectified on 9 October 2012: the text was “V.M.”.
[2] Rectified on 9 October 2012: the text was “V.M.”.
[3] Rectified on 9 October 2012: the text was “V.M.”.
[4] Rectified on 9 October 2012: the text was: “the boat’s captain, V.M.”.
[5] Rectified on 9 October 2012: the text was: “V.M.”.
[6] Rectified on 9 October 2012: the text was “V.M.”.
[7] Rectified on 9 October 2012: the text was “V.M.”.
[8] Rectified on 9 October 2012: the text was “the two officers in question”.
[9] Rectified on 9 October 2012: the text was “witness V.M., who had later on found her underwear on the boat”.
[10] Rectified on 9 October 2012: the text was “V.M.”.
baza unakrsnih veza