Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podnela hrvatska državljanka gđa Grozdana Mateljan (podnositeljka predstavke).
Podnositeljka predstavke je rođena 1935.godine i živi u Splitu. Sredinom januara 1961.godine Komunalni zavod za socijalno osiguranje Split (kasnije je postao Hrvatski mirovni fond) dodelio je podnositeljki, kao svojoj radnici, stanarsko pravo u društvenom vlasništvu u Gajevoj ulici u Splitu. U aprilu 1969.godine udala se za M.M. i otišla da živi u stanu na kom je on imao stanarsko pravo. Početkom oktobra 1972.godine JNA je njenom suprugu, kao pripadniku vojnih snaga, dodelila stan u društvenom vlasništvu, s ciljem zadovoljenja stambenih potreba njega i njegove porodice ( podnositeljka predstavke i njihova dva sina). Podnositeljka je izjavila kako se u maju 1982.godine vratila u stan u Gajevoj ulici, u kom je u međuvremenu živeo njen brat pa se iselio, kako bi živela sa svojom starom majkom i brinula o njoj. Navela je da je tu živela do iseljenja u maju 2012.godine. Tražila je od Fonda da se predmetna dva stana zamene za jedan veći, ali je Fond odbio njen zahtev i zatražio da se iseli iz stana u Gajevoj ulici, jer je godinama koristila dva stana u društvenoj svojini. Podnositeljka predstavke je zatim pokrenula upravni postupak, a isto je učinio i Hrvatski mirovni fond. Ta dva upravna postupka su naknadno spojena. Odlukom od sredine decembra 1982.godine prvostepeni stambeni organ je odbio zahtev podnositeljke za zamenu stanova i naložilo joj da napusti stan u Gajevoj ulici. Početkom februara 1985.godine drugostepeno upravno telo je odbilo žalbu podnositeljke i potvrdilo prvostepenu odluku od oktobra 1984.godine, donetu nakon ponovljenog postupka. Ona je pokrenula upravni spor, ali je nakon proteka vremena povukla zahtev za zamenu stanova jer se u međuvremenu razvela. Nastavila je sa postupcima sporeći odluku o njenom iseljenju iz stana u Gajevoj ulici. U ponovljenom postupki Upravni sud je u maju 2005.godine opet odbio tužbu podnositeljke. Početkom aprila 2006.godine podnositeljka je podnela ustavnu tužbu, navodeći povredu ustavnog prava na pošteni postupak. Nakon donete privremene mere kojom se privremeno odgađa odluka o iseljenju podnositeljke, a do odnošenja odluke Ustavnog suda, u julu 2011.godine Ustavni sud je odbio predmetnu ustavnu tužbu.
Početkom maja 1992.godine podnositeljka predstavke je izdejstvovala deklaratornu presudu Opštinskog suda u Splitu kojom je proglašena jedinim nosiocem stanarskog prava na stanu u Gajevoj ulici. Izgleda da je ona faktički živela sa M.M. i njihova dva sina u stanu u Šimićevoj ulici, gde joj je 2012.godine prijavljeno prebivalište. Vlada je dostavila dokaze da je podnositeljka predstavke suvlasnik niza nekretnina na području Splita, uključujući dve kuće.
NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Pravo na poštovanje doma.
Sud smatra da nema dokaza da podnositeljka, naročito u razdoblju nakon što se razvela, nije živela u stanu u Gajevoj ulici. Bila je prisutna i tokom pokušaja iseljenja i tokom stvarnog iseljenja. Imajući sve okolnosti u vidu, Sud smatra da je došlo do povrede člana 8 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET MATELJAN protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 64855/11)

PRESUDA

STRASBOURG

12. srpnja 2018.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Mateljan protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Kristina Pardalos, predsjednica,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, sutkinje,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 19. lipnja 2018., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 64855/11) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Grozdana Mateljan („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 30. rujna 2011.
Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. T. Vukičević, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Dana 4. ožujka 2013. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

A. Pozadina predmeta

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1935. godine i živi u Splitu.
Dana 16. siječnja 1961. godine Komunalni zavod za socijalno osiguranje Split (koji je kasnije postao Hrvatski mirovinski fond te se stoga tako naziva u daljnjem tekstu) dodijelio je podnositeljici zahtjeva, kao svojoj djelatnici, stanarsko pravo na stan u društvenom vlasništvu u Gajevoj ulici u Splitu, površine 37 kvadratnih metara.
Dana 19. travnja 1969. godine podnositeljica zahtjeva udala se za dotičnog M.M.-a te je otišla živjeti u stan na kojem je on imao stanarsko pravo.
Dana 2. listopada 1972. godine Jugoslavenska narodna armija dodijelila je suprugu podnositeljice zahtjeva, kao pripadniku vojnih snaga, stan u društvenom vlasništvu u Šimićevoj ulici u Splitu, površine 62 kvadratna metara, s ciljem zadovoljenja stambenih potreba njega i njegove obitelji (podnositeljice zahtjeva i njihova dva sina, koji su obojica u to vrijeme imali manje od dvije godine).
Podnositeljica zahtjeva, njezin suprug i njihova dva sina uselili su se u taj stan godine. Sukladno mjerodavnom zakonodavstvu (vidi stavak 45. ove presude), podnositeljica zahtjeva time je, kao supruga, automatski postala sunositeljica stanarskog prava na predmetnom
Nakon što se podnositeljica zahtjeva iselila iz stana u Gajevoj ulici, uselio se njezin brat. Nastavio je ondje živjeti sa svojom obitelji do 1982. godine kada se iselio.
Podnositeljica zahtjeva izjavila je da se u svibnju 1982. godine iselila iz stana u Šimićevoj ulici te se vratila u stan u Gajevoj ulici kako bi ondje živjela sa svojom starijom majkom i brinula se za nju. Navela je da je ondje živjela do iseljenja 16. svibnja 2012. godine (vidi stavak 38. ove presude).
Dana 22. lipnja 1982. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je Hrvatskom mirovinskom fondu, kao davatelju stana u Gajevoj ulici, zahtjev za dopuštenje da stanove u Gajevoj i Šimićevoj ulici zamijeni za jedan veći stan, a ta je mogućnost predviđena člankom 49. stavkom 3. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine (vidi stavak 48. ove presude).

B. Upravni postupak za iseljenje podnositeljice zahtjeva

1. Glavni postupak

Dana 30. lipnja 1982. godine Hrvatski mirovinski fond odbio je dati suglasnost za zamjenu stanova te je naložio podnositeljici da napusti stan u Gajevoj ulici. Smatrao je da je podnositeljica zahtjeva godinama koristila dva stana u društvenom vlasništvu, što je u suprotnosti sa zakonom (vidi stavak 45. ove presude).
Podnositeljica zahtjeva zatim je pokrenula upravni postupak pred nadležnim prvostupanjskim upravnim tijelom zaduženim za stambena pitanja (u daljnjem tekstu: „prvostupanjsko stambeno tijelo“) u kojem je podnijela zahtjev za dopuštenje za zamjenu dvaju stanova za jedan veći stan (vidi točku 48. ove presude). S druge strane, Hrvatski mirovinski fond pokrenuo je 13. srpnja 1982. godine upravni postupak pred tim istim tijelom, tražeći njezino iseljenje iz stana u Gajevoj ulici. Ta dva upravna postupka naknadno su spojena.
Na ročištu održanom 16. rujna 1982. godine, podnositeljica zahtjeva izjavila je da se, nakon što se njezin brat iselio iz stana u Gajevoj ulici, ona uselila sa svojom majkom kojoj je zbog njezine dobi bila potrebna skrb i više nije mogla živjeti sama (vidi stavke 9. - 10. ove presude).
Odlukom od 17. prosinca 1982. godine prvostupanjsko stambeno tijelo odbilo je zahtjev podnositeljice za zamjenu stanova i naložilo joj je da napusti stan u Gajevoj ulici. To upravno tijelo je utvrdilo:

- da je trajno napustila stan u Gajevoj ulici 1969. godine te je tako izgubila stanarsko pravo na tom stanu,
- da se, nakon što se njezin brat iselio, podnositeljica zahtjeva zaista opet uselila u taj stan u svibnju 1982. godine (vidi stavke 9. - 10. i 14. ove presude), ali da time nije opet stekla stanarsko pravo na tom stanu;
- da stoga nije bilo moguće odobriti zamjenu stanova jer ona više nije imala stanarsko pravo u odnosu na jedan od dvaju stanova uključenih u željenu zamjenu.

Postupajući po žalbi podnositeljice zahtjeva, nadležno drugostupanjsko upravno tijelo odlukom od 20. svibnja 1983. godine ukinulo je prvostupanjsku odluku i vratilo predmet na ponovno odlučivanje. Utvrdilo je da je podnositeljica zahtjeva ponovno stekla status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. Umjesto da traži njezino iseljenje, prvostupanjsko stambeno tijelo trebalo je slijediti postupak predviđen za situacije u kojima stanar ima stanarsko pravo u odnosu na dva stana (vidi stavak 48. ove presude). Tim je postupkom predviđena mogućnost zamjene dvaju stanova za jedan stan ako nijedan od tih dvaju stanova ne zadovoljava stambene potrebe kućanstva stanara (ali bi zadovoljili te potrebe ako se promatraju zajedno). Uputilo je prvostupanjsko stambeno tijelo da ispita zadovoljavaju li stanovi u Gajevoj i/ili Šimićevoj ulici stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji.
U ponovljenom postupku prvostupanjsko stambeno tijelo utvrdilo je da stan u Šimićevoj ulici u potpunosti zadovoljava stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji. Stoga je odlukom od 10. listopada 1984. godine opet odbilo zahtjev podnositeljice za zamjenu stanova te joj naložilo da napusti stan u Gajevoj ulici.
Odlukom od 1. veljače 1985. godine drugostupanjsko upravno tijelo odbilo je žalbu podnositeljice zahtjeva i potvrdilo je prvostupanjsku presudu od 10. listopada 1984. godine.
Podnositeljica zahtjeva zatim je podnijela tužbu radi pokretanja upravnog spora na Upravnom sudu koji je presudom od 6. lipnja 1985. godine ukinuo drugostupanjsku odluku od 1. veljače 1985. godine zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je vratio predmet na ponovno odlučivanje.
U ponovljenom postupku prvostupanjsko stambeno tijelo opet je, nakon prikupljanja relevantnih dokaza i upotpunjavanja ranijih činjeničnih utvrđenja, presudilo da stan u Šimićevoj ulici u potpunosti zadovoljava stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji. Stoga je odlukom od 6. studenoga 1987. godine opet odbilo zahtjev podnositeljice za zamjenu stanova te joj naložilo da napusti stan u Gajevoj ulici.
Odlukom od 31. svibnja 1988. godine drugostupanjsko upravno tijelo odbilo je žalbu podnositeljice zahtjeva i potvrdilo je prvostupanjsku presudu od 6. studenoga 1987. godine.
Podnositeljica zahtjeva zatim je opet podnijela tužbu radi pokretanja upravnog spora na Upravnom sudu koji je presudom od 22. prosinca 1988. godine ukinuo drugostupanjsku odluku od 31. svibnja 1988. godine. Sud je presudio da pitanje zadovoljava li stan u Šimićevoj ulici u potpunosti stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji treba utvrditi primjenom mjerodavnih vojnih stambenih standarda, a ne općih stambenih standarda, s obzirom na to da je predmetni stan dodijeljen njezinom suprugu kao pripadniku vojnih snaga (vidi stavak 7. ove presude).
U ponovljenom upravnom postupku, dana 25. svibnja 1992. godine podnositeljica zahtjeva povukla je zahtjev za zamjenu stanova, navodeći protek vremena i promijenjene obiteljske okolnosti kao razloge za povlačenje. Konkretno, navela je da se u međuvremenu razvela (vidi stavak 39. ove presude).
Odlukom od 1. lipnja 1992. godine prvostupanjsko stambeno tijelo obustavilo je postupak u dijelu koji se odnosio na zahtjev podnositeljice za zamjenu stanova. Također je naložilo podnositeljici zahtjeva da napusti stan u Gajevoj ulici, utvrdivši da stan u Šimićevoj ulici u potpunosti zadovoljava stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji čak i prema mjerodavnim vojnim stambenim standardima. Podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu, tvrdeći, inter alia, da njezino stanarsko pravo na stanu u Gajevoj ulici nikada nije prestalo i da prvostupanjsko stambeno tijelo nije uzelo u obzir njezine promijenjene okolnosti – to jest, njezin razvod i činjenicu da nije koristila dva stana.
Odlukom od 14. siječnja 1993. godine nadležno je ministarstvo, kao drugostupanjsko upravno tijelo, odbilo žalbu podnositeljice zahtjeva protiv prvostupanjske odluke od 1. lipnja 1992. godine.
Podnositeljica zahtjeva zatim je treći put podnijela tužbu radi pokretanja upravnog spora na Upravnom sudu koji je tu tužbu odbio presudom od 26. svibnja 1993. godine.
Postupajući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika, dana 12. srpnja 1996. godine Vrhovni je sud ukinuo presudu Upravnog suda i vratio predmet na ponovno odlučivanje. Vrhovni je sud presudio da su Upravni sud i upravna tijela pogrešno primijenili mjerodavne vojne stambene standarde na činjenice predmeta. Vrhovni je sud također presudio da pitanje zadovoljava li stan u Šimićevoj ulici stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji treba utvrditi uzimajući u obzir okolnosti koje su postojale u vrijeme kad se podnositeljica uselila u taj stan 1973. godine te da je naknadna promjena okolnosti nebitna.
U ponovljenom postupku, prvostupanjsko stambeno tijelo opet je odlukom od 6. prosinca 1999. godine naložilo podnositeljici zahtjeva da napusti stan u Gajevoj ulici, utvrdivši da je, u trenutku kada se uselila u stan u Šimićevoj ulici, taj stan u potpunosti zadovoljavao stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji uzimajući u obzir mjerodavne vojne stambene standarde. To je tijelo također ponovilo da su naknadne promjene njezine obiteljske situacije nebitne.
Dana 29. ožujka 2000. godine drugostupanjsko je upravno tijelo odbilo žalbu podnositeljice zahtjeva protiv prvostupanjske odluke koja je time postala konačna i ovršna.
Podnositeljica zahtjeva zatim je četvrti put podnijela tužbu radi pokretanja upravnog spora na Upravnom sudu koji je tu tužbu odbio presudom od 12. lipnja 2003. godine.
Glavni državni odvjetnik zatim je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Presudom od 16. rujna 2004. godine Vrhovni je sud prihvatio taj zahtjev, ukinuo presudu Upravnog suda te vratio predmet na ponovno odlučivanje. Vrhovni je sud presudio da, budući da se postupak odnosi na iseljenje podnositeljice zahtjeva iz stana u Gajevoj ulici, pitanje zadovoljava li stan u Šimićevoj ulici stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji treba utvrditi u skladu s općim, a ne vojnim stambenim standardima.
U ponovljenom postupku, presudom od 12. svibnja 2005. godine Upravni je sud opet odbio tužbu podnositeljice zahtjeva.
Podnositeljica zahtjeva zatim je 3. travnja 2006. godine podnijela ustavnu tužbu, navodeći povredu ustavnog prava na pošteni postupak. Tvrdila je, inter alia, da upravne i sudbene vlasti nisu uzele u obzir činjenicu da se razvela od supruga te stoga više nije imala potrebu zamijeniti stanove, te činjenicu da nije koristila dva stana. Također je spomenula da je živjela u stanu u Gajevoj ulici zajedno sa svojim sinom D.M.-om i njegovom obitelji (njegovom suprugom i kćeri) kao članovima njezinog kućanstva.
Dana 13. prosinca 2006. godine Ustavni je sud donio privremenu mjeru kojom je privremeno odgodio ovrhu prvostupanjske odluke od 6. prosinca 1999. godine (vidi stavak 28. ove presude) do donošenja svoje odluke o ustavnoj tužbi podnositeljice zahtjeva.
Odlukom od 13. srpnja 2011. godine Ustavni je sud odbio ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva.

2. Ovršni postupak

U međuvremenu je 14. ožujka 2003. godine prvostupanjsko stambeno tijelo donijelo rješenje o ovrsi radi izvršenja svoje odluke od 6. prosinca 1999. godine i prisilnog iseljenja podnositeljice zahtjeva (vidi stavak 28. ove presude).
Ovrha je odgođena nakon nekoliko sudskih odluka. Prvi pokušaj iseljenja dogodio se 28. studenog 2006. godine, no dogovoreno je da se odgodi zbog lošeg zdravstvenog stanja podnositeljice zahtjeva. Dana 16. svibnja 2012. godine podnositeljica zahtjeva je iseljena. Iz zapisnika koji je sastavio sudski ovršitelj proizlazi da je podnositeljica zahtjeva bila prisutna i tijekom pokušaja iseljenja i tijekom stvarnog iseljenja.

3. Ostale mjerodavne činjenice

Presudom od 30. ožujka 1992. godine Općinski sud u Splitu razveo je brak između podnositeljice zahtjeva i njezinog supruga.
Dana 8. svibnja 1992. godine podnositeljica zahtjeva ishodila je deklaratornu presudu istog suda kojom je proglašena jedinim nositeljem stanarskog prava na stanu u Gajevoj ulici. Ta je presuda donesena u kontekstu parničnog postupka koji je pokrenula protiv svojeg supruga, a temeljila se isključivo na priznanju tužbenog zahtjeva od strane njezinog supruga, odnosno, bez izvođenja ikakvih dokaza.
Dana 9. siječnja 1996. godine podnositeljičin bivši suprug M.M. od države je kupio stan u Šimićevoj ulici te je time postao njegov jedini vlasnik - mogućnost dostupna svim nositeljima stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu na temelju Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1991. godine. Prije toga su podnositeljica zahtjeva i njezin suprug 27. studenoga 1995. godine zaključili sporazum prema kojem su oboje suglasni da je on jedini nositelj stanarskog prava na tom stanu.
Čini se da je, prije nego što je prodalo stan u Šimićevoj ulici suprugu podnositeljice zahtjeva, dana 13. studenoga 1995. godine Ministarstvo obrane, kao državno tijelo odgovorno za upravljanje stanom u to vrijeme, provelo inspekciju stana na licu mjesta. Uz inspekcijski zapisnik priložena je i izjava vijeća stanara da je, osim M.M.-a i njegova dva sina, u stanu kao neprijavljeni član kućanstva živjela i supruga (odnosno podnositeljica zahtjeva).
Vlada je ustvrdila da podnositeljica zahtjeva trenutno živi u stanu u Šimićevoj ulici u vlasništvu njezina bivšeg supruga M.M.-a. U prilog svojoj tvrdnji, Vlada je dostavila potvrdu o prebivalištu koja ukazuje na to da je od 19. rujna 2012. godine podnositeljica zahtjeva imala prijavljeno prebivalište na adresi stana u Šimićevoj ulici. Ta potvrda također ukazuje na to da je prije tog datuma imala prijavljeno prebivalište na adresi stana u Gajevoj ulici od 9. kolovoza 1962. godine.
Vlada je dostavila dokaze da je podnositeljica zahtjeva suvlasnica niza nekretnina na području Splita, uključujući dvije kuće.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Stambeno zakonodavstvo

Zakoni o stambenim odnosima iz 1962., 1974. i 1985. godine propisivali su da:

- stanar ne može koristiti dva ili više stanova,
- useljavanjem u stan na kojem jedan supružnik ima stanarsko pravo, drugi supružnik ex lege postaje sunositelj tog stanarskog prava.

Na temelju Zakona o stambenim odnosima iz 1962. godine, stanari su morali bez odgode obavijestiti nadležno stambeno tijelo da su stekli stanarsko pravo na drugom useljivom stanu, a zatim su u roku koji odredi to tijelo morali izabrati stan na kojem su željeli zadržati stanarsko pravo te napustiti drugi stan ili stanove (članak 15. Zakona o stambenim odnosima iz 1962. godine).
Na temelju Zakona o stambenim odnosima iz 1974. i 1985. godine, stanari su morali obavijestiti nadležno stambeno tijelo o takvoj situaciji u roku od trideset dana te su u istom roku morali izabrati stan na kojem su željeli zadržati stanarsko pravo te napustiti drugi stan ili stanove (članak 49., stavak 2. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine i članak 60., stavak 2. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine). Tridesetodnevni je rok započeo od trenutka kada su stanari stekli pravo i mogućnost korištenja drugog stana. Osim toga, budući da Zakonom o stambenim odnosima iz 1962. godine nije bilo određeno trajanje tog roka, Zakonom o stambenim odnosima iz 1974. godine predviđeno je da će se primjenjivati rok od trideset dana od stupanja na snagu tog Zakona – odnosno, od 26. prosinca 1974. godine.
Na temelju Zakona o stambenim odnosima iz 1974. i 1985. godine, stanari u situacijama opisanim u stavku 46. ove presude bili su ovlašteni podnijeti zahtjev za dopuštenje stambenog tijela da zamijene svoje stanove za jedan veći stan, ali samo ako su oba stana, ako se promatraju zajedno, zadovoljavala stambene potrebe tih stanara i članova njihovog kućanstava (članak 49., stavak 3. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine i članak 60., stavak 3. Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine). Ta mogućnost dakle nije bila dostupna u slučajevima kada je samo jedan stan zadovoljavao te potrebe.

B. Zakon o upravnim sporovima

Članak 76. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine br. 20/10, s naknadnim izmjenama i dopunama) dopušta mogućnost ponovnog pokretanja postupka na temelju presude Europskog suda za ljudska prava. Tekst te odredbe izložen je u predmetu Guberina protiv Hrvatske (br. 23682/13, stavak 28., ECHR 2016).

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovara na temelju članka 8. Konvencije da su, naloživši joj da napusti stan u Gajevoj ulici, domaće vlasti povrijedile njezino pravo na poštivanje njezinog doma, kako je predviđeno člankom 8. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga ... doma ...

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

Vlada je prvo ustvrdila da činjenice predmeta ukazuju na to da stan u Gajevoj ulici nije bio dom podnositeljice zahtjeva od 1969. godine, kada se udala i uselila u stan koji je koristio njezin suprug (vidi stavak 6. ove presude). Nakon što je njezinom suprugu dodijeljen stan u Šimićevoj ulici, a oni su se 1973. godine uselili u taj stan (vidi stavak 8. ove presude), on je postao njezin dom u smislu sudske prakse Suda – to jest, mjesto gdje se razvija privatni i obiteljski život (Vlada je citirala predmet Giacomelli protiv Italije, br. 59909/00, stavak 76., ECHR 2006-XII).
Vlada je tvrdila da je navod podnositeljice zahtjeva da se godine vratila u stan u Gajevoj ulici netočan i da je iznesen samo kako bi zadržala pravo na korištenje tog stana. Konkretno, podnositeljica zahtjeva sama je izjavila da nije trebala taj stan za sebe, već za smještaj svoje majke (vidi stavak 14. ove presude). Nadalje, policija je inspekcijom na licu mjesta utvrdila da je sin podnositeljice zahtjeva, zajedno sa svojom suprugom i dvoje djece, živio u tom stanu do njihovog iseljenja 2012. godine.
Drugom inspekcijom, policija je također utvrdila da je podnositeljica zahtjeva trajno živjela sa svojim suprugom i mlađim sinom u stanu u Šimićevoj ulici. Također je službeno prijavila prebivalište na toj adresi, iako tek nakon iseljenja od 16. svibnja 2012. godine (vidi stavke 38. i 43. ove presude).
Prema mišljenju Vlade, sve gore navedeno (vidi stavke 51. - 53. ove presude) ukazivalo je na to da podnositeljica zahtjeva nije imala dovoljnu i trajnu vezu sa stanom u Gajevoj ulici da bi taj stan mogao predstavljati njezin dom. Stoga nije mogla tvrditi da je žrtva povrede članka 8. Konvencije zbog svojeg iseljenja iz tog stana.

(b) Podnositeljica zahtjeva

Podnositeljica zahtjeva istaknula je da postoje službeni dokazi da je nakon 1969. godine nastavila koristiti stan u Gajevoj ulici – to jest, potvrda o prebivalištu prema kojoj je imala prijavljeno prebivalište na adresi tog stana sve do svojeg iseljenja od 16. svibnja 2012. godine (vidi stavak 43. ove presude). Stoga je pozvala Sud da joj prizna položaj žrtve.

2. Ocjena Suda

Sud smatra da nema dokaza koji ukazuju na to da podnositeljica zahtjeva, osobito u razdoblju nakon što se razvela, nije živjela u stanu u Gajevoj ulici. Konkretno, podnositeljica zahtjeva bila je prisutna i tijekom pokušaja iseljenja i tijekom stvarnog iseljenja (vidi stavak 38. ove presude). Štoviše, ništa u odlukama domaćih vlasti usvojenim u postupku kojem se prigovara ne ukazuje na to da podnositeljica zahtjeva nije živjela u tom stanu.
Vlada je izjavila da je dvjema inspekcijama policije na licu mjesta otkriveno da podnositeljica zahtjeva živi u stanu u Šimićevoj ulici, a ne u stanu u Gajevoj ulici (vidi stavke 52. - 53. ove presude). Međutim, nije podnijela nikakve dokaze da su se te inspekcije ikada dogodile. Što je još važnije, ti dokazi, kao i dokazi koji proizlaze iz inspekcije od strane Ministarstva obrane (vidi stavak 42. ove presude), nisu bili podvrgnuti kontradiktornom ispitivanju u postupku kojem se prigovara.
Sud stoga napominje da je u vrijeme navodnog miješanja – odnosno, 29. ožujka 2000. godine, kada je odluku prvostupanjskog stambenog tijela od 6. prosinca 1999. godine potvrdilo mjerodavno drugostupanjsko upravno tijelo te je ta odluka time postala konačna i ovršna (vidi stavke 28. - 29. ove presude) – stan u Gajevoj ulici bio dom podnositeljice zahtjeva za potrebe članka 8. Konvencije. Prema tome, ona može tvrditi da je žrtva povrede prava na poštivanje svojeg doma.
Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

Podnositeljica zahtjeva priznala je da je miješanje u njezino pravo na poštivanje njezinog doma bilo utemeljeno na mjerodavnim odredbama stambenog zakonodavstva te da je imalo legitiman cilj pružiti stanove u društvenom vlasništvu onima kojima je to bilo potrebno. Međutim, to miješanje nije bilo nužno u demokratskom društvu jer nije bilo razmjerno.
S tim u vezi podnositeljica zahtjeva naglasila je da nikada nije namjeravala zadržati oba stana. Stan u Šimićevoj ulici nije bio dovoljno velik da bi zadovoljio stambene potrebe nje i njezine obitelji, te je to bio razlog zašto je zatražila dopuštenje da zamijeni taj stan i stan u Gajevoj ulici za jedan veći stan – što je pravo predviđeno mjerodavnim stambenim zakonodavstvom u to vrijeme (vidi stavak 48. ove presude). Budući da je domaćim vlastima bilo potrebno dugo vremena da usvoje konačnu odluku o njezinom zahtjevu za zamjenu stanova, njezina je obitelj bila prisiljena potražiti drugo rješenje. Konkretno, neki su članovi obitelji ostali živjeti u stanu u Šimićevoj ulici dok su se ostali uselili u stan u Gajevoj ulici (vidi stavak 10. ove presude).
Podnositeljica zahtjeva također je ustvrdila da, iako je istina da je službeno ona suvlasnica dviju kuća na području Splita (vidi stavak 44. i stavak 66. ove presude) koje je naslijedila, nijedna od njih nije prikladna za život, a u njima je imala vlasnički udio od samo jedne osmine.

(b) Vlada

Vlada je ustvrdila da, ako Sud bude smatrao da je predmetni stan bio dom podnositeljice zahtjeva, njezino iseljenje predstavljalo je miješanje u njezino pravo na poštivanje njezinog doma. Međutim, Vlada je tvrdila da je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo nužno u demokratskom društvu.
Konkretno u pogledu razmjernosti, Vlada je prvo ustvrdila da je u postupku kojem se prigovara, presudno pitanje koje su domaće vlasti morale ispitati bilo, je li stan u Šimićevoj ulici, dodijeljen njezinom suprugu s ciljem zadovoljenja stambenih potreba njega i njegove obitelji, prema mjerodavnim stambenim standardima bio prikladan za njih i njihovo dvoje djece u vrijeme kada su se 1973. godine uselili u taj stan. Nakon temeljitog ispitivanja, domaće su vlasti utvrdile da jest prikladan te su stoga naložile podnositeljici da napusti stan u Gajevoj ulici kako bi se on mogao dodijeliti nekome kome je potreban smještaj. Da je utvrđeno da stan u Šimićevoj ulici ne zadovoljava njezine stambene potrebe, imala bi pravo zadržati stan u Gajevoj ulici i dogovoriti zamjenu tih dvaju stanova za jedan veći
Domaće se vlasti stoga nisu ograničile na zaključak da podnositeljica zahtjeva nema pravo koristiti stan u Gajevoj ulici, već su i provele test razmjernosti u kojem su odlučujući čimbenik bile stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji, te su se njima vodile u donošenju odluka.
Drugo, Vlada je ustvrdila da je podnositeljica zahtjeva također suvlasnica dviju kuća na području Splita (vidi stavak 44. ove presude) i da stoga nije postala beskućnica zbog iseljenja iz stana u Gajevoj ulici.
Vlada je stoga zaključila da je navodno miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na dom bilo razmjerno legitimnom cilju i, kao takvo, nužno u demokratskom društvu. Stoga je pozvala Sud da utvrdi kako nije došlo do povrede članka 8. Konvencije.

2. Ocjena Suda

U svjetlu gore navedenih utvrđenja (vidi stavke 56. - 58. ove presude) da je stan u Gajevoj ulici bio dom podnositeljice zahtjeva za potrebe članka 8. Konvencije i imajući u vidu svoju sudsku praksu o tom pitanju (vidi, primjerice, Orlić protiv Hrvatske, br. 48833/07, stavak 56., 21. lipnja 2011.), Sud smatra da je odluka prvostupanjskog stambenog tijela od 6. prosinca 1999. godine, koju je nadležno drugostupanjsko upravno tijelo potvrdilo 29. ožujka 2000. godine (vidi stavke 28. - 29. ove presude), predstavljala miješanje u njezino pravo na poštivanje njezinog doma.
Stranke su suglasne (vidi stavke 60. i 63. ove presude) da je to miješanje bilo predviđeno zakonom jer se temeljilo na mjerodavnom stambenom zakonodavstvu (vidi stavke 45. - 48. ove presude) i da je imalo legitiman cilj. Sud smatra da nema razloga da presudi drugačije jer je u sličnim predmetima utvrdio da je miješanje koje se temeljilo na istom zakonodavstvu imalo legitimne ciljeve promicanja gospodarske dobrobiti zemlje i zaštite prava drugih (vidi, primjerice, Petolas protiv Hrvatske (odluka), br. 74936/12, 22. ožujka 2016.).
U pogledu razmjernosti, Sud ponavlja da je donio nekoliko presuda protiv Hrvatske u kojima je utvrdio povredu prava na poštivanje doma na temelju činjenice da su nacionalni sudovi naložili iseljenje isključivo zbog toga što podnositelji zahtjeva u tim predmetima nisu imali pravo koristiti predmetne stanove, a da nisu proveli test razmjernosti glede mjera poduzetih protiv podnositelja zahtjeva (vidi, primjerice, Ćosić protiv Hrvatske, br. 28261/06, 15. siječnja 2009.; Paulić protiv Hrvatske, br. 3572/06, 22. listopada 2009.; Bjedov protiv Hrvatske, br. 42150/09, § 29. svibnja 2012.; i Brežec protiv Hrvatske, br. 7177/10, 18. srpnja 2013.).
Vlada je tvrdila (vidi stavke 64. - 65. ove presude) da se ovaj predmet razlikuje od gore navedenih predmeta jer se domaće vlasti nisu ograničile na zaključak da podnositeljica zahtjeva nema pravo koristiti predmetni stan. Umjesto toga, prije donošenja odluka domaće su vlasti temeljito ispitale stambene potrebe podnositeljice zahtjeva i njezine obitelji, koje su smatrale odlučujućima u postupku.
Međutim, Sud ponavlja da se, na temelju njegove ustaljene sudske prakse, pitanje je li miješanje u pravo osobe na dom opravdano, a osobito je li razmjerno, treba odrediti uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, uključujući one koje su postojale u vrijeme kada se miješanje odvijalo (vidi, primjerice, gore citirani predmet Petolas, stavak 61.). S tim u vezi, mora se napomenuti da su, unatoč suprotnim tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, domaće vlasti namjerno zanemarile činjenicu da se razvela u tijeku postupka te da su se njezine stambene potrebe stoga promijenile (vidi stavke 23. - 36. ove presude).
Budući da nisu uzele u obzir te promijenjene okolnosti, ne može se reći da su domaće vlasti provele test razmjernosti kako to zahtijeva sudska praksa Suda.
Gore navedeno dovoljno je da Sud utvrdi da je došlo do povrede članka 8. Konvencije u ovom predmetu.

II OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva također je prigovorila na temelju članka 6. stavka 1. i članaka 13. i 14. Konvencije da su u gore navedenom upravnom postupku u pogledu njezinog iseljenja (vidi stavke 12. do 38. ove presude) domaće vlasti pogrešno ocijenile dokaze i da su pogrešno primijenile domaće pravo, da je bila diskriminirana i da nije imala učinkovito pravno sredstvo jer je njezina ustavna tužba odbijena uz nedostatno obrazloženje.
U svjetlu cjelokupnog materijala koji posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj predmet ne upućuje na postojanje povrede bilo kojeg od gore navedenih članaka Konvencije.
Iz toga slijedi da su ovi prigovori također nedopušteni na temelju članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije kao očigledno neosnovani, te da moraju biti odbačeni u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije predviđeno je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

U obrascu zahtjeva podnositeljica je izjavila da je cilj njezinog zahtjeva ishoditi presudu kojom se utvrđuje povreda Konvencije, što bi joj omogućilo da zatraži ponavljanje upravnog postupka kojem prigovara.

A. Naknada štete

Podnositeljica zahtjeva potražuje iznos od 4.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
Vlada je osporila to potraživanje.
Sud napominje da na temelju domaćeg prava podnositeljica zahtjeva ima mogućnost zatražiti ponavljanje postupka kojem prigovara (vidi stavak 49. ove presude).
Također smatra da je podnositeljica zahtjeva zasigurno pretrpjela nematerijalnu štetu koja se ne može u dovoljnoj mjeri nadoknaditi ponavljanjem postupka. U tim okolnostima, odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 1.500 EUR na ime neimovinske štete, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

U zahtjevu punomoćnik podnositeljice potražuje 17.000 hrvatskih kuna (HRK) za troškove i izdatke nastale pred domaćim vlastima. U pogledu troškova koji će nastati pred Sudom, naveo je da će se oni morati odrediti prema broju podnesaka koje bude morao podnijeti. Međutim, nikad nije odredio iznos tih troškova.
Vlada je osporila ova potraživanja.
Što se tiče potraživanja za troškove i izdatke nastale u domaćim postupcima, Sud smatra da takav zahtjev treba odbaciti s obzirom na to da punomoćnik podnositeljice zahtjeva nije dostavio detaljne podatke o tom potraživanju, ni bilo kakve relevantne popratne dokumente. Stoga nije ispunio pretpostavke navedene u pravilu 60. stavku 2. Poslovnika Suda. U svakom slučaju, podnositeljica zahtjeva moći će nadoknaditi ove troškove ukoliko se ponovi postupak kojem prigovara (vidi Lemo i drugi protiv Hrvatske [vijeće], br. 3925/10 i 7 drugih zahtjeva, stavak 66., 10. srpnja 2014.).
Glede zahtjeva za isplatu troškova i izdataka nastalih pred Sudom, Sud ponavlja da na temelju pravila 60. stavka 1. Poslovnika Suda podnositelj zahtjeva koji želi da mu bude dosuđena pravična naknada na temelju članka 41. Konvencije, mora postaviti točno određen zahtjev u tom smislu. Budući da u ovome predmetu podnositeljica zahtjeva nije odredila iznos tog dijela zahtjeva za isplatu troškova i izdataka, Sud ne dosuđuje ništa po toj osnovi (pravilo 60. stavak 3.).

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pravo na poštivanje doma dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca, 1.500 EUR (tisuću petsto eura) na ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 12. srpnja 2018. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos Kristina Pardalos

Tajnik Predsjednica

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF MATELJAN v. CROATIA

(Application no. 64855/11

JUDGMENT

STRASBOURG

12 July 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Mateljan v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Kristina Pardalos, President,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 19 June 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 64855/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Grozdana Mateljan (“the applicant”), on 30 September 2011.

2. The applicant was represented by Mr T. Vukičević, a lawyer practising in Split. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 4 March 2013 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Background to the case

4. The applicant was born in 1935 and lives in Split.

5. On 16 January 1961 the Municipal Institute for Social Insurance in Split (which later became the Croatian Pension Fund and is therefore hereinafter referred as such) awarded the applicant, as its employee, the specially protected tenancy (stanarsko pravo) of a socially-owned flat in Gajeva Street in Split, with a surface area of 37 square metres.

6. On 19 April 1969 the applicant married a certain M.M. and went to live in the flat in respect of which he held a specially protected tenancy.

7. On 2 October 1972 the Yugoslav People’s Army awarded the applicant’s husband, as a serviceman, a socially-owned flat in Šimićeva Street in Split, with a surface area of 62 square metres, with a view to satisfying the housing needs of him and his family (the applicant and their two sons, who were both less than two years old at the time).

8. The applicant, her husband and their two sons moved into that flat some time in 1973. Pursuant to the relevant legislation (see paragraph 45 below), the applicant thereby, as her husband’s wife, automatically became a co-holder of the specially protected tenancy of the flat in question.

9. Once the applicant moved out from the flat in Gajeva Street her brother moved in. He remained living there with his family until 1982, when he moved out.

10. The applicant stated that in May 1982 she had moved out of the flat in Šimićeva Street and returned to the flat in Gajeva Street to live there with her elderly mother and to take care of her. She stated that she had lived there until her eviction on 16 May 2012 (see paragraph 38 below).

11. On 22 June 1982 the applicant applied to the Croatian Pension Fund, as the provider of the flat in Gajeva Street, for permission to exchange the flats in Gajeva and Šimićeva Streets for a single, larger flat, a possibility provided for under section 49(3) of the 1974 Housing Act (see paragraph 48 below).

B. Administrative proceedings for the applicant’s eviction

1. Principal proceedings

12. On 30 June 1982 the Croatian Pension Fund refused its consent for the exchange of flats and ordered her to vacate the flat in Gajeva Street. It held that the applicant had been for many years using two socially-owned flats, which was contrary to the law (see paragraph 45 below).

13. The applicant then instituted administrative proceedings before the relevant first-instance administrative authority charged with housing affairs (hereinafter “the first-instance housing authority”), applying for permission to exchange the two flats for a single, larger one (see paragraph 48 below). The Croatian Pension Fund, for its part, on 13 July 1982 instituted administrative proceedings before the same authority, seeking her eviction from the flat in Gajeva Street. The two administrative proceedings were subsequently joined.

14. At the hearing held on 16 September 1982, the applicant stated that after her brother had moved out of the flat in Gajeva Street she had moved in with her mother who was, owing to her age, in need of care and no longer able to live alone (see paragraphs 9-10 above).

15. By a decision of 17 December 1982, the first-instance housing authority dismissed the applicant’s application for an exchange of flats, and ordered her to vacate the flat in Gajeva Street. That authority held:

- that she had permanently left the flat in in Gajeva Street in 1969, thereby losing her specially protected tenancy of that flat,

- that once her brother had moved out the applicant had indeed moved back into the flat in May 1982 (see paragraphs 9-10 and 14 above) but had not thereby re-acquired the specially protected tenancy of the flat.

- that it was therefore not possible to grant her permission for an exchange of flats because she no longer held a specially protected tenancy in respect of one of the two flats involved in the desired exchange.

16. Following an appeal by the applicant, by a decision of 20 May 1983 the relevant second-instance administrative authority quashed the first‑instance decision and remitted the case. It held that the applicant retained the status of a holder of the specially protected tenancy of the flat in question. Instead of seeking her eviction, the first-instance housing authority should have followed the procedure stipulated for situations where a tenant held a specially protected tenancy in respect of two flats (see paragraph 48 below). That procedure provided for the possibility of exchanging the two flats for a single one if neither flat satisfied the housing needs of the tenant’s household (but would if taken together). It instructed the first-instance housing authority to examine whether the flats in Gajeva and/or Šimićeva Streets satisfied the housing needs of the applicant and her family.

17. In the resumed proceedings, the first-instance housing authority established that the flat in Šimićeva Street had fully satisfied the applicant’s and her family’s housing needs. It therefore, by a decision of 10 October 1984, again dismissed the applicant’s application for an exchange of flats and ordered her to vacate the flat in Gajeva Street.

18. By a decision of 1 February 1985 the second-instance administrative authority dismissed an appeal by the applicant and upheld the first-instance decision of 10 October 1984.

19. The applicant then brought an action for judicial review in the Administrative Court which, by a judgment of 6 June 1985, quashed the second-instance decision of 1 February 1985 for incomplete facts and remitted the case for fresh examination.

20. In the resumed proceedings, the first-instance housing authority, after collecting relevant evidence and thereby completing its earlier factual findings, again held that the flat in Šimićeva Street had fully satisfied the applicant’s and her family’s housing needs. It therefore, by a decision of 6 November 1987, again dismissed the applicant’s application for an exchange of flats and ordered her to vacate the flat in Gajeva Street.

21. By a decision of 31 May 1988 the second-instance administrative authority dismissed an appeal by the applicant and upheld the first-instance decision of 6 November 1987.

22. The applicant then again brought an action for judicial review in the Administrative Court which, by a judgment of 22 December 1988, quashed the second-instance decision of 31 May 1988. The court held that the issue of whether the flat in Šimićeva Street had fully satisfied the applicant’s and her family’s housing needs had to be determined by applying relevant military housing standards and not general housing standards, given that the flat in question had been awarded to her husband as a serviceman (see paragraph 7 above).

23. In the resumed administrative proceedings, on 25 May 1992 the applicant withdrew her application for an exchange of flats, stating the passage of time and changed family circumstances as the reasons for her withdrawal. In particular, she stated that she had in the meantime divorced (see paragraph 39 below).

24. By a decision of 1 June 1992 the first-instance housing authority discontinued the proceedings in so far as they concerned the applicant’s application for an exchange of flats. It also ordered the applicant to vacate the flat in Gajeva Street, finding that the flat in Šimićeva Street had satisfied the applicant’s and her family’s housing needs even according to the relevant military housing standards. The applicant appealed, arguing, inter alia, that her specially protected tenancy of the flat in Gajeva Street had never been terminated and that the first-instance housing authority had not taken into account her changed circumstances – that is to say her divorce and the fact that she had not been using two flats.

25. By a decision of 14 January 1993 the relevant ministry, as the second-instance administrative authority, dismissed an appeal by the applicant against the first-instance decision of 1 June 1992.

26. The applicant then, for the third time, brought an action for judicial review in the Administrative Court, which dismissed it by a judgment of 26 May 1993.

27. Following a request for the protection of legality (zahtjev za zaštitu zakonitosti) by the Principal State Attorney, on 12 July 1996 the Supreme Court quashed the Administrative Court’s judgment and remitted the case. The Supreme Court held that the Administrative Court and the administrative authorities had wrongly applied the relevant military housing standards to the facts of the case. The Supreme Court also held that the issue of whether the flat in Šimićeva Street had satisfied the applicant’s and her family’s housing needs had to be determined having regard to the circumstances existing at the time she had moved into that flat in in 1973 and that the subsequent change in circumstances was of no relevance.

28. In the resumed proceedings, by a decision of 6 December 1999 the first-instance housing authority again ordered the applicant to vacate the flat in Gajeva Street, finding that at the time that she had moved into the flat in Šimićeva Street the latter flat had satisfied her and her family’s housing needs, having regard to the relevant military housing standards. That authority also reiterated that the subsequent changes in her family situation were irrelevant.

29. On 29 March 2000 the second-instance administrative authority dismissed an appeal by the applicant against the first-instance decision, which thereby became definitive and enforceable.

30. The applicant then, for the fourth time, brought an action for judicial review in the Administrative Court, which dismissed it by a judgment of 12 June 2003.

31. The Principal State Attorney then again lodged a request for the protection of legality.

32. By a judgment of 16 September 2004 the Supreme Court allowed that request, quashed the Administrative Court’s judgment and remitted the case. The Supreme Court held that, because the proceedings concerned the applicant’s eviction from the flat in Gajeva Street, the issue of whether the flat in Šimićeva Street had satisfied her and her family’s housing needs had to be determined in accordance with general and not military housing standards.

33. In the resumed proceedings, by a judgment of 12 May 2005 the Administrative Court again dismissed the applicant’s action.

34. The applicant then, on 3 April 2006, lodged a constitutional complaint alleging a violation of her constitutional right to fair procedure. She argued, inter alia, that the administrative and judicial authorities had not taken into account the fact that she had divorced her husband and thus had no longer needed to exchange the flats nor the fact that she had not been using two flats. She also mentioned that she had been living in the flat in Gajeva Street together with her son, D.M., and his family (his wife and daughter), as members of her household.

35. On 13 December 2006 the Constitutional Court issued an interim measure whereby it temporarily postponed the enforcement of the first‑instance decision of 6 December 1999 (see paragraph 28 above) pending the adoption of its decision on the applicant’s constitutional complaint.

36. By a decision of 13 July 2011 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint.

2. Enforcement proceedings

37. Meanwhile, on 14 March 2003 the first-instance housing authority issued an enforcement order with a view to executing its decision of 6 December 1999 and evicting the applicant by force (see paragraph 28 above).

38. The enforcement was postponed following several judicial decisions. A first attempted eviction took place on 28 November 2006 but it was agreed to postpone it, the applicant being in poor medical condition. On 16 May 2012 the applicant was evicted. The records drawn up by the enforcement officer show that the applicant was present during both the attempted eviction and the actual eviction.

3. Other relevant facts

39. By a judgment of 30 March 1992 the Split Municipal Court dissolved the marriage between the applicant and her husband.

40. On 8 May 1992 the applicant obtained a declaratory judgment by the same court whereby she was declared the sole holder of the specially protected tenancy of the flat in Gajeva Street. The judgment was rendered in the context of civil proceedings she had instituted against her husband and was based exclusively on her husband’s admission of her claim, that is, without taking any evidence.

41. On 9 January 1996 the applicant’s former husband M.M. purchased the flat in Šimićeva Street from the State and thereby became its sole owner – a possibility open to all holders of specially protected tenancies of socially-owned flats under the Specially Protected Tenancies (Sale to Occupier) Act of 1991. Beforehand, on 27 November 1995 the applicant and her husband concluded an agreement whereby they both agreed that he was the sole holder of the specially protected tenancy of that flat.

42. It would appear that before selling the flat in Šimićeva Street to the applicant’s husband, on 13 November 1995 the Ministry of Defence, as the State authority responsible for management of the flat at the time, conducted an on-spot inspection of the flat. Enclosed with the minutes of the inspection was a statement by the tenants’ board that, along with M.M. and his two sons, a wife (that is to say the applicant) was also living in the flat as an unregistered member of the household.

43. The Government submitted that the applicant was currently living in the flat in Šimićeva Street owned by her former husband M.M. In support of their contention they furnished a certificate of domicile which indicates that since 19 September 2012 the applicant has had her domicile registered at the address of the flat in Šimićeva Street. The certificate also indicates that before that date she had had her registered domicile at the address of the flat in Gajeva Street since 9 August 1962.

44. The Government furnished evidence that the applicant was the co‑owner of a number of properties in the Split area, including two houses.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Housing legislation

45. Successive Housing Acts of 1962, 1974 and 1985 each provided that:

- a tenant could not use two or more flats,

- by moving into a flat in respect of which one spouse held a specially protected tenancy the other spouse ex lege became a co-holder of that tenancy.

46. Under the 1962 Housing Act tenants had to inform without delay the relevant housing authority that they had acquired the specially protected tenancy of another habitable flat and, then, within the time-limit set forth by that authority, choose the flat in respect of which they wished to retain the specially protected tenancy and vacate the remaining flat(s) (section 15 of the 1962 Housing Act).

47. Under the 1974 and 1985 Housing Act tenants had to inform the housing authority of such situations within thirty days and within the same time-limit choose the flat in respect of which they wished to retain the specially protected tenancy and vacate the remaining flat(s) (section 49(2) of the 1974 Housing Act and section 60(2) of the 1985 Housing Act). The thirty-day time-limit started to run from the moment tenants acquired the right and possibility to use another flat. In addition, since the 1962 Housing Act did not specify the duration of such a time-limit, the 1974 Housing Act provided that a thirty-day time-limit would apply from the Act’s entry into force – that is to say from 26 December 1974.

48. The 1974 and 1985 Housing Acts entitled tenants in situations described in paragraph 46 above to apply for permission from the housing authority to exchange their flats for a single, larger flat, but only if both flats taken together satisfied the housing needs of such tenants and the members of their household (section 49(3) of the 1974 Housing Act and section 60(3) of the 1985 Housing Act). This possibility was thus not open where just one of the flats satisfied those needs.

B. Administrative Disputes Act

49. Section 76 of the Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima, Official Gazette nos. 20/10 with subsequent amendments) allows for the possibility of reopening proceedings on the basis of a judgment of the European Court of Human Rights. The text of that provision is reproduced in the case of Guberina v. Croatia (no. 23682/13, § 28, ECHR 2016).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

50. The applicant complained under Article 8 of the Convention that by ordering her to vacate the flat in Gajeva Street the domestic authorities had violated her right to respect for her home, as provided in Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for ... his home ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

1. Submissions by the parties

(a) The Government

51. The Government firstly submitted that the facts of the case suggested that the flat in Gajeva Street had not been the applicant’s home since 1969, when she had got married and moved into the flat occupied by her husband (see paragraph 6 above). Once her husband had been awarded the flat in Šimićeva Street and they in 1973 had moved into it (see paragraph 8 above), that flat had become her home within the meaning of the Court’s case-law –

that is to say the place where private and family life develops (the Government cited Giacomelli v. Italy, no. 59909/00, § 76, ECHR 2006‑XII).

52. The Government contended that the applicant’s allegation that she had moved back into the flat in Gajeva Street in 1982 was untrue and made only with a view to retaining the right to occupy that flat. In particular, the applicant had herself stated she had not needed that flat for herself but as accommodation for her mother (see paragraph 14 above). Furthermore, by means of an on-site inspection the police had established that the applicant’s son, together with his wife and two children, had been living in the flat until their eviction in 2012.

53. By means of another on-site inspection the police had also established that the applicant had been living permanently with her husband and younger son in the flat in Šimićeva Street. She had also formally registered her domicile at that address, albeit only after the eviction of 16 May 2012 (see paragraphs 38 and 43 above).

54. For the Government, all of the above (see paragraphs 51-53) suggested that the applicant had not had a sufficient and uninterrupted connection with the flat in Gajeva Street for it to constitute her home. Thus, she could not claim to be the victim of a violation of Article 8 of the Convention on account of her eviction from that flat.

(b) The applicant

55. The applicant pointed out that there was official evidence that after 1969 she had continued to use the flat in Gajeva Street – namely, the certificate of domicile according to which she had had her registered domicile at the address of that flat until her eviction of 16 May 2012 (see paragraph 43 above). She thus urged the Court to recognise her victim status.

2. The Court’s assessment

56. The Court considers that there is little evidence to suggest that, especially in the period after the applicant divorced, she did not live in the flat in Gajeva Street. In particular, she was present during both the attempted eviction and the actual eviction (see paragraph 38 above). Moreover, there is nothing in the domestic authorities’ decisions adopted in the proceedings complained of to suggest that the applicant was not living in that flat.

57. The Government stated that two on-site inspections by the police had revealed that the applicant had been living in the flat in Šimićeva Street and not the one in Gajeva Street (see paragraphs 52-53 above). However, they did not submit any evidence that these inspections ever took place. More importantly, that evidence, as well as that stemming from the inspection by the Ministry of Defence (see paragraph 42 above), had not been subject to adversarial examination in the proceedings complained of.

58. The Court therefore notes that at the time of the alleged interference – that is to say on 29 March 2000, when the decision of the first-instance housing authority of 6 December 1999 was upheld by the relevant second‑instance administrative authority and thus became definitive and enforceable (see paragraphs 28-29 above) – the flat in Gajeva Street was the applicant’s home for the purposes of Article 8 of the Convention. Consequently, she can claim to be a victim of a breach of her right to respect for her home.

59. The Court furthermore notes that this complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Submissions by the parties

(a) The applicant

60. The applicant admitted that the interference with her right to respect for her home had been based on the relevant provisions of the housing legislation and that it had pursued the legitimate aim of providing socially‑owned flats to those in need. However, that interference had not been necessary in a democratic society because it had not been proportional.

61. In this connection the applicant stressed that it had never been her intention to keep both flats. The flat in Šimićeva Street had not been large enough to meet her and her family’s accommodation needs and that had been the reason why she had applied for permission to exchange that and the flat in Gajeva Street for a single, larger one – a right provided by the relevant housing legislation at the time (see paragraph 48 above). Since it had taken a long time for the domestic authorities to adopt a final decision on her application for an exchange of flats her family had been forced to seek another solution. In particular, some family members had remained living in the flat in Šimićeva Street while the others moved into the flat in Gajeva Street (see paragraph 10 above).

62. The applicant also submitted that, while it was true that she was formally a co-owner of two houses in the Split area (see paragraph 44 above and paragraph 66 below), which she had inherited, they were both unsuitable for living in and she only had a 1/8 ownership share in them.

(b) The Government

63. The Government submitted that, if the Court were to consider that the flat at issue had been the applicant’s home, her eviction had constituted an interference with her right to respect for her home. However, the Government argued that the interference had been in accordance with the law, that it had pursued a legitimate aim, and that it had been necessary in a democratic society.

64. As regards in particular the proportionality, the Government firstly submitted that in the proceedings complained of the decisive issue the domestic authorities had had to examine had been whether the flat in Šimićeva Street, allocated to her husband with a view to satisfying his and his family’s housing needs, had been, according to the relevant housing standards, suitable for them and their two children at the time they had moved into it in 1973. After a thorough examination the domestic authorities had established that it had, and consequently had ordered her to vacate the flat in Gajeva Street so that it could be allocated to someone in need of housing. Had it been established that the flat in Šimićeva Street had not met her housing needs, she would have had the right to retain the flat in Gajeva Street and to arrange for an exchange of the two flats for a single, larger one.

65. The domestic authorities had thus not limited themselves to the conclusion that the applicant had not had the right to occupy the flat in Gajeva Street, but had also undertaken a test of proportionality whereby the housing needs of the applicant and her family had been the decisive factor and had guided those authorities in their decision-making.

66. Secondly, the Government submitted that the applicant was also a co-owner of two houses in the Split area (see paragraph 44 above) and that her eviction from the flat in Gajeva Street had therefore not made her homeless.

67. The Government therefore concluded that the alleged interference with the applicant’s right to a home had been proportional to the legitimate aim and as such, necessary in a democratic society. They thus urged the Court to find no violation of Article 8 of the Convention.

2. The Court’s assessment

68. In the light of its finding above (see paragraphs 56-58) that the flat in Gajeva Street was the applicant’s home for the purposes of Article 8 of the Convention, and having regard to its case-law on the matter (see, for example, Orlić v. Croatia, no. 48833/07, § 56, 21 June 2011), the Court considers that the decision of the first-instance housing authority of 6 December 1999, which was upheld by the relevant second-instance administrative authority on 29 March 2000 (see paragraphs 28-29 above), constituted an interference with her right to respect for her home.

69. The parties agreed (see paragraphs 60 and 63 above) that the interference had been provided for by law as it had been based on the relevant housing legislation (see paragraphs 45-48, above) and that it had pursued a legitimate aim. The Court sees no reason to hold otherwise, as it has itself found in similar cases that an interference based on the same legislation had pursued the legitimate aims of promoting the economic well‑being of the country and protecting the rights of others (see, for example, Petolas v. Croatia (dec.), no. 74936/12, 22 March 2016).

70. As regards proportionality, the Court reiterates that it has adopted several judgments against Croatia finding a violation of the right to respect for home on the grounds that the national courts had ordered evictions solely because the applicants in those cases had had no right to occupy the flats at issue, without having carried out a proportionality test as to the measures taken against the applicants (see, for example, Ćosić v. Croatia, no. 28261/06, 15 January 2009; Paulić v. Croatia, no. 3572/06, 22 October 2009; Bjedov v. Croatia, no. 42150/09, § 29 May 2012; and Brežec v. Croatia, no. 7177/10, 18 July 2013).

71. The Government argued (see paragraphs 64-65 above) that the present case differed from the above-cited cases in that the domestic authorities had not limited themselves to the conclusion that the applicant had not had the right to occupy the flat in question. Rather, before reaching their decisions the domestic authorities had thoroughly examined the housing needs of the applicant and her family, which they had considered decisive in the proceedings.

72. However, the Court reiterates that under its constant case-law the issue of whether an interference with an individual’s right to home is justified, and in particular, whether it is proportionate, is to be determined having regard to all relevant circumstances, including those existing at the time the interference occurred (see, for example, Petolas, cited above, § 61). In this connection it cannot but be noted that, despite the applicant’s arguments to the contrary, the domestic authorities deliberately kept ignoring the fact that she had divorced in the course of the proceedings and that her housing needs had therefore changed (see paragraphs 23-36 above).

73. Having therefore failed to take into account the changed circumstances, it cannot be said that the domestic authorities carried out a proportionality test, as required by the Court’s case-law.

74. The foregoing is sufficient for the Court to find that there has been a violation of Article 8 of the Convention in the present case.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

75. The applicant also complained under Articles 6 § 1, 13 and 14 of the Convention that in the above-mentioned administrative proceedings concerning her eviction (see paragraphs 12-38) the domestic authorities had wrongly assessed the evidence and wrongly applied the domestic law, that she had been discriminated against and that she had not had an effective remedy because her constitutional complaint had been dismissed without sufficient reasons.

76. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that the present case does not disclose any appearance of a violation of any of the above-mentioned Articles of the Convention.

77. It follows that these complaints are also inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention as manifestly ill-founded and that they must be rejected, in accordance with Article 35 § 4 thereof.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

78. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

79. In the application form the applicant stated that the goal of her application was to obtain a judgment finding a violation of the Convention, which would enable her to seek the reopening of the administrative proceedings complained of.

A. Damage

80. The applicant claimed 4,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

81. The Government contested that claim.

82. The Court notes that under the domestic law the applicant has a possibility to seek reopening of the proceedings complained of (see paragraph 49 above).

83. It also considers that the applicant must have sustained non‑pecuniary damage, which cannot be sufficiently compensated by reopening of the proceedings. In these circumstances, ruling on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 1,500 in respect of non‑pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

84. In the application form the applicant’s representative claimed 17,000 Croatian kunas (HRK) for the costs and expenses incurred before the domestic authorities. As regards the costs (to be) incurred before the Court he stated that these would have to be specified according to the number of submissions he would have to make. However, he never specified the amount of those costs.

85. The Government contested these claims.

86. As regards the claim for costs and expenses incurred in the domestic proceedings, the Court is of the opinion that it must be rejected, given that the applicant’s representative did not submit itemised particulars of this claim or any relevant supporting documents. He thus failed to comply with the requirements set out in Rule 60 § 2 of the Rules of Court. In any event, the applicant will be able to have those costs reimbursed should the proceedings complained of be reopened (see Lemo and Others v. Croatia [Committee], no. 3925/10 and 7 other applications, § 66, 10 July 2014).

87. As regards the claim for costs and expenses before it, the Court reiterates that pursuant to Rule 60 § 1 of the Rules of Court an applicant who wishes to obtain an award of just satisfaction under Article 41 of the Convention must make a specific claim to that effect. Since in the present case the applicant’s representative failed to specify the amount of this part of the claim for costs and expenses, the Court makes no award under this head (Rule 60 § 3).

C. Default interest

88. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint concerning the right to respect for home admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 12 July 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos Kristina Pardalos
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije