Lopac i drugi protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
7834/12, 43801/13, 19327/14, 63535/16
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
10.10.2019
Članovi
7
7-1
P1-1
P1-1-1
Kršenje
7
7-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 7) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
(Čl. 7-1) Nullum crimen sine lege
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
oduzimanje imovine
porez
carinski prekršaji
VS deskriptori
1.16.1 Imovina
1.7 Član 7. - kažnjavanje samo na osnovu zakona
1.7.2 Predvidivost
1.16 Član 1. protokola 1 - zaštita imovine
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut na osnovu četiri predstavke protiv Republike Hrvatske koje su Sudu podnela četiri hrvatska državljana: g.Željko Lopac (prvi podnosilac predstavke), g.Zvonimir Poščić (drugi podnosilac predstavke), g.Irfan Zjakić (treći podnosilac predstavke) i g.Goran Kamenjašević (četvrti podnosilac predstavke). Vlada je 2017.godine obaveštena o prigovorima u odnosu na pravo vlasništva i povredu načela da „nema krivičnog dela bez zakona“. Vlada je prigovorila na ispitivanje predstavki od strane Komiteta, ali je Sud, nakon razmatranja, odbacio ovaj Vladin prigovor.

Početkom maja 2001.godine austrijske vlasti su odobrile stalni boravak prvom podnosiocu. Tokom više godina prijavljivao je hrvatskim carinskim vlastima privremeni uvoz plovila u njegovom vlasništvu sa ciljem izuzimanja od plaćanja merodavnih poreza. Krajem marta 2005.godine Carinska uprava je pokrenula protiv njega prekršajni postupak zbog uvoza plovila bez plaćanja poreza. Uprava je pokrenula poreski upravni postupak pa mu je naloženo da plati određeni iznos na ime poreza, koju odluku je potvrdio drugostepeni upravni organ, obe odluke 2005.godine. Upravni sud je odbio upravnu tužbu podnosioca krajem jula 2008.godine. Krajem maja 2007.godine Carinska uprava je obustavila navedeni prekršajni postupak jer je utvrdila da je podnosilac bio ispunio uslove za izuzimanje od plaćanja poreza. Krajem oktobra 2008.godine podnosilac je podneo ustavnu tužbu protiv odluke Upravnog suda. Odlukom od početka jula 2011.godine Ustavni sud je proglasio ustavnu tužbu nedopuštenom jer u njoj nije otvoreno nikakvo ustavnopravno pitanje.
Drugi podnosilac predstavke, sa stalnim boravkom u Češkoj Republici. Carinska uprava mu je 2006.godine zaračunala porez na uvoz plovila, tvrdeći da nije ispunio uslov za oslobađanje od poreske obaveze. Okolnosti slučaja su slične gore pomenutim, osim što naknadno nije utvrđeno oslobođenje od poreske obaveze.
Treći podnosilac predstavke imao je takođe odobren stalni boravak u Češkoj Republici. Protiv njega je, u septembru 2012.godine, Carinska uprava pokrenula prekršajni postupak zbog neplaćanja poreza kod uvoza automobila u Hrvatsku. Okolnosti slučaja su slične gore pomenutim, osim što naknadno nije utvrđeno oslobođenje od poreske obaveze.
Četvrti podnosilac predstavke imao je odobren stalni boravak u Nemačkoj. Krajem januara 2012.godine službenici Carinske uprave su utvrdili da je četvrti podnosilac upravljao vozilom svoje supruge nemačkih registracionih oznaka. Naloženo mu je da plati uvoznu carinu. Okolnosti slučaja su slične gore pomenutim, osim što naknadno nije utvrđeno oslobođenje od poreske obaveze.
Sud je odlučio da spoji zahteve obzirom da seodnose na slične činjenice i prigovore i da otvaraju identična pitanja po osnovu Konvencije.

Sud napominje da se prvi i četvrti podnosilac predstavke u ustavnim tužbama nisu pozvali na merodavnu odredbu Ustava kojom je zagarantovano pravo vlasništva. Niti su se pozvali na član 1 Protokola br.1 uz Konvenciju. Prvi, drugi i četvrti podnosilac ponovili su svoju glavnu tvrdnju da su živeli u inostranstvu i da u skladu sa prilogom C Istambulske konvencije nisu bili u obavezi da plaćaju predmetni porez. Uzimajući u obzir sve okolnosti, Sud smatra da je došlo do povrede člana 1 Protokola br.1 uz Konvenciju, u odnosu na prvog, drugog i četvrtog podnosioca.

Što se tiče navodne povrede člana 7 Konvencije, Sud napominje da je u ustavnoj tužbi trećeg podnosioca navedeno da su prava podnosioca povređena zbog pogrešnog tumačenja odredbi Istambulske konvencije. Uzimajući sve u obzir Sud zaključuje da je došlo do povrede člana 7 Konvencije u odnosu na trećeg podnosioca.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET LOPAC I DRUGI protiv HRVATSKE

(Zahtjevi br. 7834/12 i tri druga predmeta)

PRESUDA 

STRASBOURG

10. listopada 2019.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Lopac protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Odboru u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Pere Pastor Vilanova,
Pauliine Koskelo, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 17. rujna 2019. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju četiri zahtjeva (br. 7834/12, 43801/13, 19327/14 i 63535/16) protiv Republike Hrvatske koje su četiri hrvatska državljanina, g. Željko Lopac („prvi podnositelj zahtjeva“), Zvonimir Poščić („drugi podnositelj zahtjeva“), g. Irfan Zjakić („treći podnositelj zahtjeva“) i g. Goran Kamenjašević („četvrti podnositelj zahtjeva“), podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) na datume navedene u Prilogu ovoj presudi.
  2. Svakog podnositelja zahtjeva zastupao je odvjetnik. Imena njihovih zastupnika navedena su u Prilogu.
  3. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  4. Vlada je obaviještena o prigovorima u odnosu na pravo vlasništva i povredu načela da „nema kaznenog djela bez zakona“ 26. travnja 2017. (zahtjevi 7834/12, 43801/13, i 63535/16) i 27. studenog 2017. (zahtjev br. 19327/14), a ostatak zahtjeva odbačen je kao nedopušten sukladno pravilu 54. stavku 3. Poslovnika Suda.
  5. Vlada je prigovorila na ispitivanje zahtjeva od strane Odbora. Nakon razmatranja Vladinog prigovora Sud ga odbace.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Osobni podaci podnositelja zahtjeva navedeni su u Prilog.
  2. Činjenična stanja predmeta, kako su ih iznijele stranke, mogu se sažeti kako slijedi.

A. Postupak u predmetu prvog podnositelja zahtjeva

  1. Dana svibnja 2001. austrijske vlasti odobrile su stalni boravak prvom podnositelju zahtjeva.
  2. Prilikom ulaska u Hrvatsku svake godine od 1998. nadalje, prvi podnositelj zahtjeva prijavljivao je hrvatskim carinskim vlastima privremeni uvoz plovila u njegovom vlasništvu s ciljem izuzimanja od plaćanja mjerodavnih poreza. To je učinio i 17. srpnja 2004. godine.
  3. Međutim, dana 29. ožujka 2005. Carinska uprava pokrenula je protiv njega prekršajni postupak zbog uvoza plovila u Hrvatsku bez plaćanja mjerodavnog poreza.
  4. Istovremeno, Carinska uprava pokrenula je porezni upravni postupak te je odlukom od lipnja 2005. godine naložila prvom podnositelju zahtjeva platiti uvoznu carinu za svoje plovilo u iznosu od 166.886,70 hrvatskih kuna (HRK)1) uvećanom za zakonske zatezne kamate. Utvrdila je da prvo podnositelj zahtjeva nije ispunio uvjete za izuzimanje od plaćanja carine predviđeno člankom 5. priloga C Konvenciji o privremenom uvozu (dalje u tekstu: „Istanbulska konvencija“).
  5. Dana 7. studenog 2005. Ministarstvo financija, kao drugostupanjsko upravno tijelo, odbilo je žalbu prvo podnositelja zahtjeva i potvrdilo je prvostupanjsku odluku od 13. lipnja 2005. godine.
  6. Dana 15. prosinca 2006. prvi podnositelj zahtjeva platio je carinu u ukupnom iznosu od 198.439,45 kuna2). Istodobno je podnio tužbu radi sudskog preispitivanja, koju je Upravni sud odbio presudom od 31. srpnja 2008. godine. Upravni sud potvrdio je odluke upravnih vlasti, utvrdivši da je prijavljeno prebivalište prvog podnositelja zahtjeva bilo u Hrvatskoj, da je on bio registriran kao porezni obveznik u Hrvatskoj i da činjenica da mu je dodijeljeno pravo na stalni boravak u Austriji nije relevantna.
  7. U međuvremenu, dana 29. svibnja 2007. Carinska uprava obustavila je navedeni prekršajni postupak jer je utvrdila da je prvo podnositelj zahtjeva ispunio uvjete za izuzimanje predviđeno člankom 5. priloga C Istanbulskoj konvenciji.
  8. Dana 25. listopada 2008. prvo podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda od srpnja 2008. godine, tvrdeći da je došlo do povrede njegovih ustavnih prava na jednakost pred zakonom, na žalbu, sudsko preispitivanje, pošteno suđenje i slobodu kretanja. Pozvao se i na svoja konvencijska prava na pošteno suđenje i djelotvoran pravni lijek te pravo na slobodu kretanja i slobodan izbor svojeg boravišta. Konkretno je prigovorio da  su  upravne  vlasti  i  Upravni  sud  pogrešno  tumačili pojam „persons   resident“   iz   članka   5.   priloga   C   Istanbulskoj   Konvenciji, izjednačavajući ga s izrazom „prebivalište“ kako je definiran u domaćem zakonodavstvu.
  9. Odlukom od 6. srpnja 2011. godine Ustavni je sud proglasio ustavnu tužbu prvo podnositelja zahtjeva nedopuštenom, utvrdivši da u njoj nije otvoreno nikakvo ustavnopravno pitanje. Ta je odluka 18. srpnja 2011. godine dostavljena punomoćniku prvo podnositelja zahtjeva.

B.  Postupak u predmetu drugog podnositelja zahtjeva 

  1. Dana 4. travnja 1996. drugo podnositelju zahtjeva dodijeljeno je pravo na stalni boravak u Češkoj Republici.
  2. Odlukom od 23. svibnja 2006. godine Carinska uprava naložila je drugo podnositelju zahtjeva platiti mjerodavni porez na uvoz plovila u iznosu od 904.334,78 kuna3) uvećan za zakonske zatezne kamate. Utvrdila je da nije ispunio uvjete za izuzimanje predviđene člankom 5. priloga C Istanbulskoj konvenciji.
  3. Dana 18. listopada 2013. Ministarstvo financija, kao drugostupanjsko upravno tijelo, odbilo je žalbu drugo podnositelja zahtjeva i potvrdilo je prvostupanjsku odluku.
  4. Presudom od 23. srpnja 2015. godine Upravni sud odbio je tužbu za sudsko preispitivanje koju je podnio drugo podnositelj zahtjeva, utvrdivši da je u relevantno vrijeme njegovo prijavljeno prebivalište bilo u Hrvatskoj i da je kao hrvatski državljanin bio obvezan plaćati uvoznu carinu.
  5. Drugo podnositelj zahtjeva zatim je podnio ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda od 9. rujna 2009. godine, tvrdeći, inter alia, da su upravne vlasti povrijedile njegova ustavna prava na jednakost pred zakonom, podnošenje žalbe, sudsko preispitivanje, pošteno suđenje, osobni i obiteljski život, pravo da napusti Hrvatsku i pravo vlasništva, te su povrijedile načelo nullum crimen sine lege. Pozvao se i na svoje konvencijsko pravo na slobodu kretanja i slobodan izbor svojeg boravišta.
  6. Odlukom od 21. studenog 2012. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu, utvrdivši, inter alia, da nije došlo do povrede njegovog ustavnog prava vlasništva. Ta je odluka dostavljena punomoćniku podnositelja zahtjeva 10. prosinca 2012. godine.

C. Postupak u predmetu trećeg podnositelja zahtjeva

  1. Dana 15. studenog 2006. češke vlasti odobrile su treće podnositelju zahtjeva dozvolu za dugotrajni boravak važeću do studenog 2016. godine.
  2. Dana 15. rujna 2012. Carinska uprava pokrenula je protiv treće podnositelja zahtjeva prekršajni postupak zbog uvoza automobila u Hrvatsku zbog neplaćanja mjerodavnog poreza.
  3. Dana 19. studenog 2012. Carinska uprava proglasila je treće podnositelja zahtjeva krivim za počinjenje relevantnog prekršaja te mu je izrekla novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 kuna4. Carinska uprava utvrdila je da je prijavljeno prebivalište trećeg podnositelja zahtjeva bilo u Hrvatskoj u vrijeme počinjenja prekršaja. Prema tome, činjenica da mu je odobren dugotrajni boravak u Češkoj Republici nije bila relevantna.
  4. Dana 3. travnja 2013. Visoki prekršajni sud odbio je žalbu treće podnositelja zahtjeva i potvrdio je prvostupanjsku odluku, potvrđujući obrazloženje navedeno u toj odluci.
  5. Treći podnositelj zahtjeva zatim je podnio ustavnu tužbu protiv drugostupanjske presude, tvrdeći da je došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pošteno suđenje, slobodu kretanja i slobodan izbor boravišta. Također je naveo da je došlo do povrede njegovog ustavnog prava kojim je zajamčeno da jedino zakon može definirati kazneno djelo i propisati kaznu. Pritom se izrijekom pozvao na mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske. Nadalje je tvrdio da su Carinska uprava i Visoki prekršajni sud pogrešno protumačili tekst članka 5. priloga C Istanbulskoj konvenciji.
  6. Istovremeno, Carinska uprava pokrenula je porezni upravni postupak te je odlukom od 20. lipnja 2013. godine naložila treće podnositelju zahtjeva platiti uvoznu carinu u iznosu od 79.871,84 hrvatskih kuna (HRK)5) uvećanu za zakonske zatezne kamate. Dana 13. kolovoza 2013. Carinska uprava donijela je odluku kojom je zaplijenila automobil trećeg podnositelja zahtjeva. Nije jasno je li treći podnositelj zahtjeva uložio žalbe protiv tih odluka.
  7. Odlukom od 24. listopada 2013. godine Ustavni je sud proglasio ustavnu tužbu treće podnositelja zahtjeva nedopuštenom uz obrazloženje da u predmetu nije otvoreno nikakvo ustavnopravno pitanje. Ta je odluka dostavljena punomoćniku podnositelja zahtjeva 18. studenog 2013. godine.

D.  Postupak u predmetu četvrtog podnositelja zahtjeva

  1. Dana 12. listopada 1992. četvrto podnositelju zahtjeva dodijeljeno je pravo na stalni boravak u Njemačkoj.
  2. Tijekom pregleda na cesti 23. siječnja 2012. godine službenici Carinske uprave utvrdili su da je četvrto podnositelj zahtjeva upravljao vozilom svoje supruge njemačkih registarskih oznaka.
  3. Odlukom od 22. siječnja 2013. godine Carinska uprava naložila je četvrto podnositelju zahtjeva platiti uvoznu carinu u iznosu od 412,05 kuna6) uvećanu za zakonske zatezne kamate. Utvrdila je da nije ispunio uvjete za izuzimanje predviđene člankom 5. priloga C Istanbulskoj konvenciji.
  4. Dana 6. srpnja 2006. Ministarstvo financija, kao drugostupanjsko upravno tijelo, odbilo je žalbu četvrto podnositelja zahtjeva i potvrdilo je prvostupanjsku odluku.
  5. Presudom od 23. srpnja 2015. godine Upravni sud potvrdio je odluke upravnih vlasti, utvrdivši da je prijavljeno prebivalište četvrto podnositelja zahtjeva bilo u Hrvatskoj i da činjenica da mu je dodijeljeno pravo na stalni boravak u Njemačkoj nije relevantna.
  6. Dana 26. studenog 2015. Visoki prekršajni sud odbio je žalbu četvrto podnositelja zahtjeva i potvrdio je prvostupanjsku odluku, potvrđujući obrazloženje navedeno u toj odluci.
  7. Četvrto podnositelj zahtjeva zatim je podnio ustavnu tužbu protiv presude Visokog upravnog suda od 26. studenog 2015. godine, tvrdeći da su upravne i sudske vlasti pogrešno protumačile članak priloga C Istanbulskoj konvenciji, te time povrijedile njegova ustavna prava na sudsko preispitivanje i pošteno suđenje.
  8. Odlukom od travnja 2016. godine Ustavni sud je proglasio ustavnu tužbu četvrto podnositelja zahtjeva nedopuštenom uz obrazloženje da u predmetu nije otvoreno nikakvo ustavno pitanje. Ta je odluka je 27. travnja 2016. godine dostavljena punomoćnici četvrto podnositelja zahtjeva.

II MJERODAVNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

  1. Članak Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine br. 20/10, s naknadnim izmjenama i dopunama) dopušta mogućnost obnove postupka na temelju presude Europskog suda za ljudska prava. Tekst te odredbe iznesen je u predmetu Guberina protiv Hrvatske (br. 23682/13, stavak 28., 22. ožujka 2016.).
  2. Ostalo mjerodavno domaće i međunarodno pravo i praksa sažeti su u predmetu Žaja protiv Hrvatske (br. 37462/09, stavci 26. - 27. i 29. - 61., 4. listopada 2016.).

 

PRAVO

I SPAJANJE ZAHTJEVA

  1. S obzirom na to da se ovi zahtjevi odnose na slične činjenice i prigovore i da otvaraju identična pitanja temeljem Konvencije, Sud ih odlučuje spojiti, u skladu s pravilom 42. stavkom 1. Poslovnika Suda.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Prvi, drugi i četvrti podnositelj zahtjeva prigovorili su da je povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje njihova vlasništva jer su se odluke domaćih vlasti kojima im je naloženo platiti porez na uvoz temeljile na pogrešnom tumačenju članka priloga C Istanbulskoj konvenciji. Pozvali su se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A.   Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je osporila dopuštenost ovog prigovora, tvrdeći da prvi i četvrti podnositelj zahtjeva nisu iscrpili domaća pravna sredstva.
  2. Vlada je tvrdila da, u ustavnim tužbama (vidi stavke 15. i 36. ove presude), prvi i četvrti podnositelj zahtjeva nisu prigovorili povredi ustavnog prava vlasništva.
  3. Prvi i četvrti podnositelj zahtjeva odgovorili su da su pravilno iscrpili domaća pravna Objasnili su da su svoje prigovore u biti iznijeli pred nacionalnim vlastima.

2. Ocjena Suda   

  1. Sud prvo napominje da je očito da se prvi i četvrti podnositelj zahtjeva nisu pozvali na mjerodavnu odredbu Ustava kojom je zajamčeno pravo vlasništva. Nisu se pozvali ni na članak Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidi stavke 15. i 36. ove presude).
  2. Sud napominje da Ustavni sud na temelju zakona razmatra samo povrede ustavnih prava navedene u ustavnoj tužbi (vidi gore citirani predmet Žaja, stavci 27. i 68.). Međutim, to pravilo nije apsolutno (ibid., stavak 69.). Konkretno, sudska praksa Ustavnog suda ukazuje na to da u određenim slučajevima nije nužno da se osobe koje podnose ustavnu tužbu pozovu na mjerodavne članke Ustava jer ponekad može biti dovoljno da povreda ustavnog prava bude očita iz podnositeljevih tvrdnji i iz spisa predmeta (ibid., stavak 69.).
  3. Prema tome, iako je točno da se prvi i četvrti podnositelj zahtjeva u svojim ustavnim tužbama nisu izrijekom pozvali na mjerodavnu odredbu Ustava kojom je zajamčeno pravo vlasništva ni na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, jesu prigovorili zbog pogrešnog tumačenja Istanbulske konvencije. Konkretno, tvrdili su da su se odluke upravnih vlasti kojima im je naloženo platiti porez na uvoz, temeljile na pogrešnom tumačenju pojma „persons resident“ iz članka 5. priloga C Istanbulskoj konvenciji (vidi stavke 15. i 36. ove presude).
  4. Uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidi Lelas protiv Hrvatske, br. 55555/08, stavci 49. - 52., 20. svibnja 2010., i, mutatis mutandis, gore citirani predmet Žaja, stavci 68. - 72.), Sud smatra da su, budući da su isto pitanje u biti otvorili na domaćoj razini, prvi i četvrti podnositelj zahtjeva pružili nacionalnim vlastima priliku ispraviti povrede koje se protiv njih iznose.
  5. Slijedi da se Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava mora odbaciti.
  6. Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Prvi, drugi i četvrti podnositelj zahtjeva ponovili su svoju glavnu tvrdnju da su živjeli u inozemstvu i prema tome, u skladu s prilogom C Istanbulskoj konvenciji, nisu bili obvezni plaćati predmetni porez. Naveli su da se u Istanbulskoj konvenciji, u službenom tekstu, ne spominje „prebivalište“ već „življenje“ u inozemstvu. Prema tome, činjenica da su, dok su živjeli u inozemstvu, imali prebivalište prijavljeno u Hrvatskoj nije bila relevantna. Za primjenu Istanbulske konvencije, značajno je trebalo biti pitanje jesu li živjeli u inozemstvu ili u Hrvatskoj.
  2. Vlada je tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu ispunili uvjete za izuzimanje utvrđene u prilogu C Istanbulskoj konvenciji i da su stoga carinske vlasti donijele odluke temeljene na zakonu, odluke koje su bile predvidljive za podnositelje zahtjeva.

2. Ocjena Suda 

  1. Nije bilo sporno među strankama da su odluke carinskih vlasti kojima je prvo, drugo i četvrto podnositelju zahtjeva naloženo platiti mjerodavne carine, predstavljale miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, kako je zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidi Di Belmonte protiv Italije, br. 72638/01, stavak 38., 16. ožujka 2010., i Imbert de Trémiolles protiv Francuske (odl.), br. 25834/05 i 27815/05, 4. siječnja 2008.), Sud smatra da nema razloga da presudi drugačije.
  2. Sud nadalje mora utvrditi je li to miješanje bilo opravdano, odnosno, je li bilo predviđeno zakonom, u javnom interesu i razmjerno.
  3. U pogledu zakonitosti miješanja, Sud prvo napominje da se ono temeljilo na zakonu, konkretno, na mjerodavnom carinskom zakonodavstvu i Istanbulskoj konvenciji, odnosno na njenom prilogu C.
  4. Međutim, Sud nadalje ponavlja da postojanje pravne osnove samo po sebi nije dovoljno da bi se zadovoljilo načelo Kada govori o „zakonu“, članak 1. Protokola br. 1 aludira na pojam koji obuhvaća i zakone i sudsku praksu te podrazumijeva kvalitativne preduvjete, i to poglavito pristupačnost i predvidljivost (vidi, primjerice, Brezovec protiv Hrvatske, br. 13488/07, stavak 60., 29. ožujka 2011. s daljnjim referencama na predmete Mullai i drugi protiv Albanije, br. 9074/07, stavak 113., 23. ožujka 2010.; i Carbonara i Ventura protiv Italije, br. 24638/94, stavak 64., ECHR 2000-VI). Konkretno, pravilo je „predvidljivo“ kada osoba može – ako je to potrebno uz odgovarajući savjet – predvidjeti, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima, posljedice koje njezino ponašanje može uzrokovati, i kada pruža mjeru zaštite protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti (vidi, primjerice, Ljaskaj protiv Hrvatske, br. 58630/11, stavak 65., 20. prosinca 2016., i Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stavak 141. i 143., ECHR 2012).
  5. U posebnom kontekstu oporezivanja, na temelju istog članka, Sud je presudio da je zbog nedostatka potrebne jasnoće i preciznosti domaćeg zakona, zbog čega je moguće različito tumačenje nekog važnog fiskalnog pitanja, narušena pretpostavka „kvalitete zakona“ na temelju Konvencije, te nije osigurana odgovarajuća zaštita od proizvoljnog miješanja javnih vlasti u prava vlasništva (vidi Shchokin protiv Ukrajine, br. 23759/03 i 37943/06, stavak 56., 14. listopada 2010.; i Serkov protiv Ukrajine, br. 39766/05, stavak 42., 7. srpnja 2011.)
  6. U predmetu Žaja (gore citiran, stavci 90. - 106.) Sud je utvrdio da je praksa primjene članka 5. priloga C Istanbulskoj konvenciji u Hrvatskoj u relevantno vrijeme bila nedosljedna, te je dovela do nesigurnosti i dvojbe o tome tko može iskoristiti izuzimanje, točnije, je li presudni element bio prebivalište ili boravište. Smatrajući da je mjerodavno pravo stoga bilo nepredvidljivo, Sud je u predmetu Žaja utvrdio da je došlo do povrede članka 7.
  7. Nakon ispitivanja svih materijala koji su mu podneseni, Sud smatra kako Vlada nije izložila niti jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da u ovom predmetu donese drukčiji zaključak. Budući da, kao što je gore navedeno (vidi stavke 57.- 58.), članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zahtijeva da svako miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva mora biti zakonito, što podrazumijeva kvalitativnu pretpostavku predvidljivosti, zaključci Suda u predmetu Žaja u jednakoj su mjeri primjenjivi u ovom predmetu.
  8. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

III NAVODNA POVREDA ČLANKA 7. KONVENCIJE 

  1. Treći podnositelj zahtjeva prigovorio je da njegovi postupci nisu predstavljali prekršaj i da su domaće vlasti pogrešno protumačile članak 5. priloga C Istanbulskoj konvenciji. Pozvao se na članak 7. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.“

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka     

  1. Vlada je osporila dopuštenost ovog prigovora, tvrdeći da treći podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva. Konkretno, tvrdila je da u ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva nije prigovorio ni povredi članka 7. Konvencije, ni nedosljednom tumačenju Istanbulske konvencije. Konkretno, u svojoj ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva istaknuo je povrede svojih ustavnih prava na jednakost pred zakonom i pošteno suđenje, koja odgovaraju onim pravima zajamčenim člankom 6. Konvencije.
  2. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da je pravilno iscrpio domaća pravna sredstva. Objasnio je da je ukazao na povredu članka 7. Konvencije iznošenjem svojih tvrdnji tijekom postupka pred domaćim vlastima.

2. Ocjena Suda    

  1. Sud napominje da je u svojoj ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva tvrdio da su mu ustavna prava povrijeđena zbog pogrešnog tumačenja odredbi Istanbulske Pritom se pozvao, inter alia, na mjerodavnu odredbu Ustava Republike Hrvatske, u kojoj je izloženo načelo da „nema kaznenog djela bez zakona“ i koja odgovara pravima zajamčenim člankom 7. Konvencije (vidi stavak 27. ove presude). Slijedi da se Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava mora odbaciti.
  2. Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

  1. Sud ponavlja da je već utvrdio povredu članka 7. Konvencije u predmetu u kojem su otvorena slična pitanja kao u ovom predmetu (vidi stavak 59. ove presude).
  2. Nakon ispitivanja svih materijala koji su mu podneseni, Sud smatra kako Vlada nije izložila niti jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da u ovom predmetu donese drukčiji zaključak.
  3. Stoga je došlo do povrede članka 7. Kovencije.

IV PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Naknada štete

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelji zahtjeva potraživali su sljedeće iznose na ime naknade imovinske i neimovinske štete:
    • 58.000,00 eura (EUR) (prvo podnositelj zahtjeva),
    • 212.682,56 eura (drugo podnositelj zahtjeva),
    • 22.474,91 euro (treće podnositelj zahtjeva), i
    • 20.000,00 eura (četvrto podnositelj zahtjeva).
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.

2. Ocjena Suda      

  1. Sud ponavlja da presuda u kojoj je utvrdio povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati povredu i ispraviti njezine posljedice. Ako nacionalno pravo ne omogućava – ili omogućava tek djelomično – izvršenje obeštećenja, članak 41. ovlašćuje Sud da omogući oštećenoj stranci onakvu naknadu kakva mu se čini odgovarajućom (vidi predmet Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [VV], br. 31107/96, stavci 32. - 33., ECHR 2000-XI).

(a) Prvo, drugo i četvrto podnositelj zahtjeva

  1. Sud napominje da prvo, drugo i četvrto podnositelj zahtjeva mogu, pozivajući se na članak 76. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 38. ove presude) podnijeti zahtjev za obnovu upravnog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  2. S obzirom na prirodu prigovora podnositelja zahtjeva temeljem članka 1. Protokola br. 1, Sud smatra da bi u ovom predmetu najprikladniji način ispravljanja posljedica te povrede bila obnova postupka kojem se prigovara. Budući da domaće pravo dopušta takav ispravak, Sud smatra da nema razloga dodijeliti podnositeljima zahtjeva ikakav iznos na ime naknade imovinske ili neimovinske štete.

(b) Treće podnositelj zahtjeva

  1. Sud napominje da je treće podnositelj zahtjeva, zbog imovinske štete koju je pretrpio, potraživao:
    • iznos od 398,93 eura koji odgovara novčanoj kazni koja mu je izrečena u prekršajnom postupku (vidi stavak 25. ove presude),
    • iznos od 10.579,00 eura koji odgovara iznosu carinskog duga koji mu je naloženo platiti u poreznom postupku (vidi stavak 28. ove presude), i
    • iznos od 6.496,98 eura za smanjenu vrijednost njegova automobila i drugi gubitak koji je nastao zbog zapljene automobila (vidi stavak 28. ove presude).

Također je potraživao 5.000,00 EUR na ime naknade neimovinske štete.

  1. U pogledu potraživanja trećeg podnositelja zahtjeva naknade imovinske štete koja odgovara iznosu novčane kazne i njegovog potraživanja naknade neimovinske štete, Sud napominje da treće podnositelj zahtjeva može, na temelju Prekršajnog zakona, podnijeti zahtjev za obnovu prekršajnog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu članka 7. Konvencije (vidi gore citirani predmet Žaja, stavak 114.). Sud također napominje da, na temelju istog Zakona, tumačenog u vezi s mjerodavnom odredbom Zakona o kaznenom postupku (vidi Žaja, loc. cit.), Državni odvjetnik mora podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako je sudska odluka donesena u prekršajnom postupku uključivala povredu ljudskih prava.
  2. S obzirom na prirodu prigovora treće podnositelja zahtjeva temeljem članka 7. Konvencije, Sud smatra da bi u ovom predmetu najprikladniji način ispravljanja posljedica te povrede bila obnova postupka kojem se prigovara. Budući da domaće pravo dopušta takav ispravak, Sud smatra da nema razloga dodijeliti treće podnositelju zahtjeva ikakav iznos na ime naknade imovinske ili neimovinske štete.
  3. U pogledu preostalog dijela potraživanja treće podnositelja zahtjeva naknade imovinske štete, Sud napominje da podnositelj nije pred Sudom prigovorio zbog poreznog upravnog postupka ili zapljene automobila. Prema tome, Sud ne nalazi nikakvu uzročno-posljedičnu vezu između utvrđene povrede i preostalog dijela naknade imovinske štete koja se potražuje.

(c) Zaključak

  1. U svjetlu gore navedenog, Sud odbacuje zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadom imovinske i neimovinske štete.

B.   Troškovi i izdatci 

  1. Podnositelji zahtjeva također su potraživali 7.320,00 eura (prvo podnositelj zahtjeva), 3.461,83 eura (treće podnositelj zahtjeva) i 2.114,73 eura (četvrto podnositelj zahtjeva) na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i pred ovim Sudom. Drugo podnositelj zahtjeva nije podnio nikakav zahtjev za troškove i izdatke.
  2. Vlada je osporila te zahtjeve.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa.
  4. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 807,00 eura prvo podnositelju zahtjeva, 826,00 eura treće podnositelju zahtjeva i 846,00 eura četvrto podnositelju zahtjeva na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, uvećane za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljima zahtjeva. Sud također smatra razumnim dosuditi iznos od 1.500,00 eura prvo podnositelju zahtjeva, 1.060,00 eura treće podnositelju zahtjeva i 1.270,00 eura četvrto podnositelju zahtjeva na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom, uvećane za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljima zahtjeva.
  5. Međutim, zahtjevi za naknadu troškova i izdataka nastalih u ostalim domaćim postupcima moraju se odbaciti, s obzirom na to da će podnositelji zahtjeva moći ostvariti naknadu za te troškove u postupcima nakon što zatraže obnovu postupaka (vidi Vinčić i drugi protiv Srbije, br. 44698/06, i 30 drugih predmeta, stavak 65., 1. prosinca 2009.).

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Odlučuje spojiti zahtjeve; 
  1. Utvrđuje da su zahtjevi dopušteni; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka Protokola br. 1 uz Konvenciju u odnosu na prvo, drugo i četvrto podnositelja zahtjeva; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 7. Konvencije u odnosu na treće podnositelja zahtjeva; 
  1. Presuđuje

(a) da tužena država podnositeljima zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose na ime troškova i izdataka koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja, uvećane za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljima zahtjeva:

(i) 2.307,00 eura (dvije tisuće tristo sedam eura) prvo podnositelju zahtjeva;

(ii) 1.886,00 eura (tisuću osamsto osamdeset i šest eura) treće podnositelju zahtjeva; i

(iii) 2.116,00 eura (dvije tisuće sto šesnaest eura) četvrto podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 10. listopada 2019. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener                                                              Krzysztof Wojtyczek

Zamjenica tajnika                                                                     Predsjednik

 

1) Otprilike 22.830,00 eura u relevantno vrijeme
2) Otprilike 27.000,00 eura u relevantno vrijeme
3) Otprilike 124.564,00 eura u relevantno vrijeme 
4) Otprilike 400,00 eura u relevantno vrijeme
5) Otprilike 10.678,00 eura u relevantno vrijeme
6) Otprilike 53.230,00 eura u relevantno vrijeme

 

PRILOG

Br.

Broj zahtjeva

Podnesen dana

Podnositelj zahtjeva, Datum rođenja, Prebivalište

Zastupa ga

1

7834/12

17. 1. 2012.

Željko LOPAC, 24.6. 1949., Zagreb

Maro MIHOČEVIĆ

2

43801/13

7. 6. 2013.

Zvonimir POŠČIĆ, 28.7.1960., Prag

Zoran VUKIĆ

3

19327/14

26. 2. 2014.

Irfan ZJAKIĆ, 7.7.1961., Zagreb

Nenad ŠKARE

4

63535/16

26.10.2016.

Goran KAMENJAŠEVIĆ 11.10.1958., Zagreb

Gina BRNIĆ

 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

FIRST SECTION

CASE OF LOPAC AND OTHERS v. CROATIA

(Applications nos. 7834/12 and 3 others)

JUDGMENT 

STRASBOURG

10 October 2019

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Lopac v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Pere Pastor Vilanova,
Pauliine Koskelo, judges,
and Renata DegenerDeputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 September 2019Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in four applications (nos. 7834/1243801/1319327/14 and 63535/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by four Croatian nationals, Mr Željko Lopac (“the first applicant”), Mr Zvonimir Poščić (“the second applicant”), Mr Irfan Zjakić (“the third applicant”) and Mr Goran Kamenjašević (“the fourth applicant”), on the dates listed in the Appendix to this judgment.

2.  Each applicant was represented by a lawyer. The names of their representatives are listed in the Appendix.

3.  The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms ŠStažnik.

4.  The Government were given notification of the complaints concerning the right of property and the breach of the principle “no crime without law” on 26 April 2017 (applications no. 7834/1243801/13, and 63535/16) and 27 November 2017 (application no. 19327/14), and the remainder of the applications was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

5.  The Government objected to the examination of the application by a Committee. Having considered the Governments objection, the Court rejects it.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicants personal details are set out in the Appendix.

7.  The facts of the cases, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

A.  Proceedings in the first applicants case

8.  On 8 May 2001 the Austrian authorities granted the first applicant permanent residence.

9.  When entering Croatia every year from 1998 onwards the first applicant declared the temporary importation of a vessel in his ownership to the Croatian customs authorities with a view to being exempted from paying the relevant taxes. He did so also on 17 July 2004.

10.  However, on 29 March 2005 the Customs Administration instituted administrative-offence proceedings (prekršajni postupak) against him for having imported a vessel into Croatia without paying the relevant taxes.

11.  Concurrently, the Customs Administration instituted tax-related administrative proceedings and in a decision of 13 June 2005 ordered the first applicant to pay the import duties due on his vessel in the amount of 166,886.70 Croatian kunas (HRK)[1] plus the statutory default interest. They found that the first applicant had not satisfied the conditions for exemption from payment of customs duties provided for in Article 5 of Annex C to the Convention on Temporary Admission (hereafter “the Istanbul Convention”).

12.  On 7 November 2005 the Ministry of Finance, as the secondinstance administrative authority, dismissed an appeal by the first applicant and upheld the first-instance decision of 13 June 2005.

13.  On 15 December 2006 the first applicant paid customs duties in the total amount of HRK 198,439.45[2]. At the same time, he brought an action for judicial review, which the Administrative Court dismissed in a judgment of 31 July 2008. The Administrative Court upheld the administrative authorities decisions, finding that the first applicants registered domicile had been in Croatia, that he had been registered as a tax payer in Croatia, and that it was irrelevant that he had been granted the right to reside permanently in Austria.

14.  Meanwhile, on 29 May 2007 the Customs Administration discontinued the aforementioned administrative-offence proceedings because they found that the first applicant had satisfied the conditions for exemption provided for in Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention.

15.  On 25 October 2008 the first applicant lodged a constitutional complaint against the Administrative Courts judgment of 31 July 2008, claiming that there had been a breach of his constitutional rights to equality before the law, appeal, judicial review, fair hearing and freedom of movement. He also relied on his Convention rights to a fair hearing and an effective remedy, and the right to liberty of movement and freedom to choose his residence. He complained, in particular, that the administrative authorities and the Administrative Court had wrongly interpreted the term “person resident” in Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention by equating it with the term “domicile” as defined in domestic legislation.

16.  By a decision of 6 July 2011 the Constitutional Court declared inadmissible a constitutional complaint lodged by the first applicant, finding that the case did not raise any constitutional issue. This decision was served on the first applicants representative on 18 July 2011.

B.  Proceedings in the second applicants case

17.  On 4 April 1996 the second applicant was granted the right to reside permanently in the Czech Republic.

18.  By a decision of 23 May 2006 the Customs Administration ordered the second applicant to pay the relevant taxes for having imported a vessel, in the amount of HRK 904,334.78[3] plus the statutory default interest. They found that he did not meet the conditions for exemption provided for in Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention.

19.  On 18 October 2013 the Ministry of Finance, as the second-instance administrative authority, dismissed an appeal by the second applicant and upheld the first-instance decision.

20.  In its judgment of 23 July 2015 the Administrative Court dismissed an action for judicial review lodged by the second applicant, finding that at the relevant time his registered domicile had been in Croatia and that as a Croatian citizen he had been obliged to pay import duties.

21.  The second applicant then lodged a constitutional complaint against the Administrative Courts judgment of 9 September 2009 claiming, inter alia, that the administrative authorities had violated his constitutional rights to equality before the law, appeal, judicial review, a fair hearing, personal and family life, the right to leave Croatia, and the right of ownership, and breached the principle of nullum crimen sine lege. He also relied on his Convention right to liberty of movement and freedom to choose his residence.

22.  By a decision of 21 November 2012 the Constitutional Court dismissed on the merits a constitutional complaint lodged by the applicant, finding, inter alia, that there had been no violation of his constitutional right of ownership. This decision was served on the applicants representative on 10 December 2012.

C.  Proceedings in the third applicants case

23.  On 15 November 2006 the Czech authorities granted the third applicant a long-term residence permit valid until 15 November 2016.

24.  On 15 September 2012 the Customs Administration instituted administrative-offence proceedings (prekršajni postupak) against the third applicant for having imported a car into Croatia without paying the relevant taxes.

25.  On 19 November 2012 the Customs Administration found the third applicant guilty of having committed the relevant administrative offence and fined him HRK 3,000[4]. The Customs Administration found that the third applicants registered domicile had been in Croatia at the time of the commission of the offence. Therefore, it was irrelevant that he had been granted long-term residence in the Czech Republic.

26.  On 3 April 2013 the High Court for Administrative Offences dismissed an appeal lodged by the third applicant and upheld the firstinstance decision, endorsing the reasons given therein.

27.  The third applicant then lodged a constitutional complaint against the secondinstance decision, claiming that there had been a breach of his constitutional rights to a fair hearing, freedom of movement and freedom to choose residence. He also alleged that there had been a violation of his constitutional right guaranteeing that only the law can define a crime and prescribe a penalty. In so doing, he explicitly relied on the relevant provision of the Croatian Constitution. He further claimed that the Customs Administration and the High Court for Administrative Offences had misinterpreted the text of Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention.

28.  Concurrently, the Customs Administration instituted tax-related administrative proceedings and in a decision of 20 June 2013 ordered the third applicant to pay import duties in the amount of 79,871.84 Croatian kunas (HRK)[5] plus the statutory default interest. On 13 August 2013 the Customs Administration had issued a decision impounding the third applicants car. It is not clear whether the third applicant appealed against those decisions.

29.  By a decision of 24 October 2013 the Constitutional Court declared a constitutional complaint lodged by the third applicant inadmissible because the case did not raise any constitutional issue. This decision was served on the third applicants representative on 18 November 2013.

D.  Proceedings in the fourth applicants case

30.  On 12 October 1992 the fourth applicant was granted the right to reside permanently in Germany.

31.  During a roadside inspection carried out on 23 January 2012, Customs Administration officials found that the fourth applicant was driving his wifes vehicle, which had German registration plates.

32.  By a decision of 22 January 2013 the Customs Administration ordered the fourth applicant to pay import duties in the amount of HRK 402,412.05[6] plus the statutory default interest. They found that he did not meet the conditions for exemption provided for in Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention.

33.  On 6 July 2006 the Ministry of Finance, as the second-instance administrative authority, dismissed an appeal by the fourth applicant and upheld the first-instance decision.

34.  In its judgment of 23 July 2015 the Administrative Court upheld the administrative authorities decisions, finding that the fourth applicants registered domicile had been in Croatia and that it was irrelevant that he had been granted the right to reside permanently in Germany.

35.  On 26 November 2015 the High Administrative Court dismissed an appeal by the fourth applicant and upheld the first-instance decision, endorsing the reasons given therein.

36.  The fourth applicant then lodged a constitutional complaint against the High Administrative Courts judgment of 26 November 2015 claiming that the administrative and judicial authorities had wrongly interpreted Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention and thereby had violated his constitutional rights to judicial review and to a fair hearing.

37.  By a decision of 13 April 2016 the Constitutional Court declared the fourth applicants constitutional complaint inadmissible because the case did not raise any constitutional issue. This decision was served on the fourth applicants representative on 27 April 2016.

II.  RELEVANT DOMESTIC AND INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

38.  Section 76 of the Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima – Official Gazette nos. 20/10 with subsequent amendments) allows for the possibility of reopening proceedings on the basis of a judgment of the European Court of Human Rights. The text of that provision is reproduced in the case of Guberina v. Croatia (no. 23682/13, § 28, 22 March 2016).

39.  The remaining relevant international and domestic law and practice is summarised in the case of Žaja v. Croatia (no. 37462/09§§ 26-27 and 2961, 4 October 2016).

THE LAW

I.  JOINDER OF THE APPLICATIONS

40.  Given that the applications at hand concern similar facts and complaints and raise identical issues under the Convention, the Court decides to join them, pursuant to Rule 42 § 1 of the Rules of the Court.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

41.  The first, second and fourth applicants complained that their right to the peaceful enjoyment of their possessions had been violated because the domestic authorities decisions ordering them to pay import taxes had been based on the wrong interpretation of Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention. They relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

42.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

1.  The parties arguments

43.  The Government disputed the admissibility of this complaint by arguing that the first and the fourth applicants had failed to exhaust domestic remedies.

44.  The Government argued that, in their constitutional complaints (see paragraphs 15 and 36 above), the first and the fourth applicants had failed to complain of the violation of their constitutional right of ownership.

45.  The first and the fourth applicants replied that they had properly exhausted domestic remedies. They explained that they had raised their complaints in substance before the national authorities.

2.  The Courts assessment

46.  The Court first notes that it is evident that the first and the fourth applicants did not rely on the relevant provision of the Constitution guaranteeing the right of ownership. Nor did they rely on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see paragraphs 15 and 36 above).

47.  The Court notes that under the law the Constitutional Court examines only the violations of the constitutional rights alleged in a constitutional complaint (see Žaja, cited above§§ 27 and 68). However, that rule is not absolute (ibid., § 69). In particular, the Constitutional Courts case-law suggests that in certain cases it is not necessary for persons lodging a constitutional complaint to refer to the relevant Articles of the Constitution because sometimes it may be sufficient for a violation of a constitutional right to be apparent from the complainants submissions and the case file (ibid.§ 69).

48.  Therefore, while it is true that in their constitutional complaints the first and the fourth applicants did not explicitly rely on the relevant provision of the Constitution guaranteeing the right of ownership or on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, they did complain of a wrong interpretation of the Istanbul Convention. In particular, they argued that the administrative authorities decisions ordering them to pay import taxes had been founded on an erroneous interpretation of the term “person resident” in Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention (see paragraphs 15 and 36 above).

49.  Having regard to its case-law (see Lelas v. Croatia, no. 55555/08, §§ 49-52, 20 May 2010, and, mutatis mutandisŽaja, cited above, §§ 6872), the Court considers that, by having therefore raised in substance the same issue at the domestic level, the first and the fourth applicants afforded to the national authorities the opportunity to put right the violations alleged against them.

50.  It follows that the Governments objection as to the exhaustion of domestic remedies must be rejected.

51.  The Court further notes that this complaint is not manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties arguments

52.  The first, second and fourth applicants reiterated their main argument that they had been living abroad and thus, in accordance with Annex C to the Istanbul Convention, had not been bound to pay the taxes in question. They stated that the Istanbul Convention, in its official text, did not refer to “domicile” but to “living” abroad. Therefore, the fact that while living abroad they had had their domicile registered in Croatia had not been relevant. What should have mattered for the application of the Istanbul Convention had been whether they had been living abroad or in Croatia.

53.  The Government argued that the applicants had not met the requirements for exemption set out in Annex C to the Istanbul Convention and that therefore the customs authorities had rendered their decisions based on the law, decisions which had been foreseeable for the applicants.

2.  The Courts assessment

54.  It was not disputed between the parties that the customs authorities decisions ordering the first, second and fourth applicants to pay the relevant duties had constituted an interference with their right to the peaceful enjoyment of their possessions, as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. Having regard to its case-law (see Di Belmonte v. Italy, no. 72638/01, § 38, 16 March 2010, and Imbert de Trémiolles v. France (dec.), nos. 25834/05 and 27815/05, 4 January 2008), the Court sees no reason to hold otherwise.

55.  The Court must further determine whether that interference was justified, that is to say whether it was provided for by law, in the public interest and proportional.

56.  As regards the lawfulness of the interference, the Court first notes that it was based on law, specifically on the relevant customs legislation and the Istanbul Convention, notably its Annex C.

57.  However, the Court further reiterates that the existence of a legal basis is not in itself sufficient to satisfy the principle of lawfulness. When speaking of “law”, Article 1 of Protocol No. 1 alludes to a concept which comprises statutory law as well as case-law and implies qualitative requirements, notably those of accessibility and foreseeability (see, for example, Brezovec v. Croatia, no. 13488/07, § 60, 29 March 2011 with further references to Mullai and Others v. Albania, no. 9074/07, § 113, 23 March 2010; and Carbonara and Ventura v. Italy, no. 24638/94, § 64, ECHR 2000VI). In particular, the law is “foreseeable” when an individual is able – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail and when it affords a measure of protection against arbitrary interferences by the public authorities (see, for example, Ljaskaj v. Croatiano. 58630/11, § 65, 20 December 2016, and Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 141 and 143, ECHR 2012).

58.  In the specific context of taxation, under the same Article, the Court has held that the lack of the required clarity and precision of the domestic law, offering divergent interpretations on an important fiscal issue, upset the requirement of the “quality of law” under the Convention and did not provide adequate protection against arbitrary interference by the public authorities with property rights (see Shchokin v. Ukraine, nos. 23759/03 and 37943/06, § 56, 14 October 2010; and Serkov v. Ukraine, no. 39766/05, § 42, 7 July 2011)

59.  In the Žaja case (cited above, §§ 90-106) the Court found that the practice of application of Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention in Croatia had at the relevant time been inconsistent and given rise to uncertainty and ambiguity as to who may benefit from the exemption, more specifically whether the decisive element was domicile or residence. Holding that the relevant law had therefore been unforeseeable, the Court in the Žaja case found a violation of Article 7 of the Convention.

60.  Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case. Since, as noted above (see paragraphs 57-58), Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention requires that any interference with the right to the peaceful enjoyment of ones possessions must be lawful, which implies the qualitative requirement of foreseeability, the Courts findings in Žaja apply with equal force in the present case.

61.  There has accordingly been a breach of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 7 OF THE CONVENTION

62.  The third applicant complained that his actions had not amounted to an administrative offence and that the domestic authorities had wrongly interpreted Article 5 of Annex C to the Istanbul Convention. He relied on Article 7 of the Convention, which in the relevant part reads as follows:

“1.  No one shall be held guilty of any criminal offence on account of any act or omission which did not constitute a criminal offence under national or international law at the time when it was committed. Nor shall a heavier penalty be imposed than the one that was applicable at the time the criminal offence was committed.”

63.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

1.  The parties arguments

64.  The Government disputed the admissibility of this complaint, arguing that the third applicant had failed to exhaust domestic remedies. Specifically, they argued that in his constitutional complaint the applicant had neither complained of a violation of Article 7 of the Convention nor of an inconsistent interpretation of the Istanbul Convention. In particular, in his constitutional complaint the applicant had alleged violations of his constitutional rights to equality before the law and a fair hearing, which corresponded to those rights guaranteed by Article 6 of the Convention.

65.  The applicant replied that he had properly exhausted the domestic remedies. He explained that he had drawn attention to the violation of Article 7 of the Convention throughout the proceedings before the domestic authorities by raising his arguments.

2.  The Courts assessment

66.  The Court notes that in his constitutional complaint the applicant argued that his constitutional rights had been violated because of the erroneous interpretation of the provisions of the Istanbul Convention. In so doing he relied, inter alia, on the relevant provision of the Croatian Constitution, which reflects the principle “no crime without law” and corresponds to the rights guaranteed by Article 7 of the Convention (see paragraph 27 above). It follows that the Governments objection as to the nonexhaustion of domestic remedies must be rejected.

67.  The Court further notes that this complaint is not manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

68.  The Court reiterates that it has already found a violation of Article 7 of the Convention in a case raising similar issues to the present one (see paragraph 59 above).

69.  Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case.

70.  There has accordingly been a violation of Article 7 of the Convention.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

71.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

1.  The parties submissions

72.  The applicants claimed the following amounts in respect of pecuniary and non-pecuniary damage:

-  58,000 euros (EUR) (the first applicant),

-  EUR 212,682.56 (the second applicant),

-  EUR 22,474.91 (the third applicant), and

-  EUR 20,000 (the fourth applicant).

73.  The Government contested those claims.

2.  The Courts assessment

74.  The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences. If national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI).

(a)  The first, second and fourth applicants

75.  The Court notes that the first, second and fourth applicants can now, relying on section 76 of the Administrative Disputes Act (see paragraph 38 above), lodge an application for the reopening of the administrative proceedings in respect of which the Court has found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

76.  Given the nature of the applicants complaints under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the Court considers that in the present case the most appropriate way of repairing the consequences of that violation would be to reopen the proceedings complained of. As domestic law allows such reparation to be made, the Court considers that there is no call to award the applicants any sum in respect of pecuniary or nonpecuniary damage.

(b)  The third applicant

77.  The Court notes that the third applicant claimed, on account of pecuniary damage sustained:

-  EUR 398.93 corresponding to the fine he had been ordered to pay in the administrative-offence proceedings (see paragraph 25 above),

-  EUR 10,579 corresponding to the customs debt he had been ordered to pay in the tax-related administrative proceedings (see paragraph 28 above), and

-  EUR 6,496.98 for the diminished value of his car and the other loss resulting from the car having been impounded (see paragraph 28 above).

He also claimed EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage.

78.  As regards the third applicants claim for pecuniary damage corresponding to the size of the fine and his claim for non-pecuniary damage, the Court notes that the third applicant can under the Administrative Offences Act lodge an application for the reopening of the administrative-offence proceedings in respect of which the Court has found a violation of Article 7 of the Convention (see Žaja, cited above, § 114). The Court also notes that under the same Act read in conjunction with relevant provision of the Criminal Procedure Act (see Žaja, loc. cit.), the State Attorney must lodge an application for the protection of legality if a judicial decision adopted in administrative-offence proceedings entailed a violation of human rights.

79.  Given the nature of the third applicants complaint under Article 7 of the Convention, the Court considers that in the present case the most appropriate way of repairing the consequences of that violation would be to reopen the proceedings complained of. As domestic law allows such reparation to be made, the Court considers that there is no call to award the third applicant any sum in respect of pecuniary or non-pecuniary damage.

80.  As concerns the remainder of the third applicants claim for pecuniary damage, the Court notes that he did not complain before the Court of the tax-related administrative proceedings or the impounding of his car. Therefore, the Court does not discern any causal link between the violation found and the remainder of the pecuniary damage sought.

(c)  Conclusion

81.  In the light of the foregoing, the Court rejects the applicants claims for pecuniary and non-pecuniary damage.

B.  Costs and expenses

82.  The applicants also claimed EUR 7,320 (the first applicant), EUR 3,461.83 (the third applicant) and EUR 2,114.73 (the fourth applicant) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court. The second applicant did not submit a claim for costs and expenses.

83.  The Government contested these claims.

84.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum.

85.  In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the first applicant EUR 807, the third applicant EUR 826 and the fourth applicant EUR 846 for the costs and expenses incurred in the proceedings before the Constitutional Court, plus any tax that may be chargeable to the applicants. The Court also considers it reasonable to award the first applicant EUR 1,500, the third applicant EUR 1,060 and the fourth applicant EUR 1,270 for the costs and expenses incurred in the proceedings before it, plus any tax that may be chargeable to the applicants.

86.  However, the claim for costs and expenses incurred in the other domestic proceedings must be rejected, given that the applicants will be able to have those costs reimbursed in the proceedings following their petition for reopening (see Vinčić and Others v. Serbia, nos. 44698/06 and 30 other applications, § 65, 1 December 2009).

C.  Default interest

87.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Decides to join the applications;

2.  Declares the applications admissible;

3.  Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in respect of the first, second and fourth applicant;

4.  Holds that there has been a violation of Article 7 of the Convention in respect of the third applicant;

5.  Holds,

(a)  that the respondent State is to pay the applicants, within three months, the following amounts in respect of costs and expenses, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable to the applicants:

(i)  EUR 2,307 (two thousand three hundred and seven euros) to the first applicant;

(ii)  EUR 1,886 (one thousand eight hundred eighty-six euros) to the third applicant; and

(iii)  EUR 2,116 (two thousand one hundred and sixteen euros), to the fourth applicant;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

6.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 10 October 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Renata Degener                          Krzysztof Wojtyczek
Deputy Registrar                          President

 

APPENDIX

No.

Application no.

Lodged on

Applicant, Date of birth, Place of residence

Represented by

1

7834/12

17/01/2012

Željko LOPAC, 24/06/1949, Zagreb

Maro MIHOČEVIĆ

2

43801/13

07/06/2013

Zvonimir POŠČIĆ, 28/07/1960, Prague

Zoran VUKIĆ

3

19327/14

26/02/2014

Irfan ZJAKIĆ, 07/07/1961, Zagreb

Nenad ŠKARE

4

63535/16

26/10/2016

Goran KAMENJAŠEVIĆ, 11/10/1958, ZAGREB

Gina BRNIĆ

 

[1].  About EUR 22,830 at the material time

[2].  About EUR 27,000 at the material time

[3].  About EUR 124.564 at the material time

[4].  About EUR 400 at the material time

[5].  About EUR 10,678 at the material time

[6].  About EUR 53.230 at the material time

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 7 | DIC | Rohlena protiv Republike Češke
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1429/2019 od 22.01.2020. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 2K broj 223/18 od 03.06.2019. godine i Apelacionog suda u Nišu Kž1 broj 830/2019 od 01.10.2019. godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2). Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 2K broj 223/18 od 03.06.2019. godine, okrivlјeni AA oglašen je krivim zbog izvršenja produženog krivičnog dela nasilјe u porodici iz člana 194. stav 3. u vezi stava 1. u vezi člana 61 Krivičnog Zakonika, za koje delo je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rešenjem, shodno odredbi člana 264. ZKP, a oštećena BB je na osnovu člana 258 ZKP upućena na parnični postupak radi ostvarivanja imovinskopravnog zahteva. Presudom Apelacionog suda u Nišu Kž1 broj 830/2019 od 01.10.2019. godine, delimičnim usvajanjem žalbe branioca okrivlјenog, presuda Osnovnog suda u Nišu 2K.broj 223/18 od 03.06.2019. godine preinačena je samo u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog dela, tako što su radnje okrivlјenog, zbog kojih je oglašen krivim prvostepenom presudom, pravno kvalifikovane kao krivično delo nasilјe u porodici iz člana 194. stav 3. u vezi stava 1. KZ, dok su žalba branioca okrivlјenog u preostalom delu, kao i žalbe Osnovnog javnog tužioca u Nišu i branioca okrivlјenog odbijene kao neosnovane, a prvostepena presuda u nepreinačenom delu potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 7 | DIC | Rohlena protiv Republike Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1042/2018 od 04.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog M. J., podnet protiv pravnosnažne presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 516/17 od 06.07.2017.

Presudom Višeg suda u Valјevu K.br.43/16 od 20.02.2017. godine, izrekom pod I, okrivlјeni M.J. oglašen je krivim za krivično delo laka telesna povreda iz člana 122. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika (KZ) u sticaju sa krivičnim delom neovlašćena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 4. u vezi sa stavom 1.KZ.
Apelacioni sud u Beogradu, presudom Kž1 516/17 od 06.07.2017. godine, delimičnim usvajanjem žalbe javnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Valјevu, preinačio je presudu Višeg suda u Valјevu K.br.43/16 od 20.02.2017. godine, tako što je okrivlјenog M.J. oglasio krivim za krivično delo izazivanje opšte opasnosti iz člana 278. stav 5. u vezi sa st. 1. i 4. KZ, za koje delo mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6-šest meseci, a za krivično delo laka telesna povreda iz člana 122. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2-dve godine i za krivično delo neovlašćena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ, za koje je okrivlјeni prvostepenom presudom takođe oglašen krivim, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od godinu dana pa je okrivlјenog osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3-tri godine i 2-dva meseca u koju mu se uračunava vreme provedeno u pritvoru od 07.11.2013. godine do 29.11.2013. godine, dok je žalbu javnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Valјevu u preostalom delu i žalbu branioca okrivlјenog u celosti odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu u nepreinačenom delu potvrdio.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 7 | DIC | Streletz, Kessler i Krenz protiv Nemačke
Presuda je povezana sa rešenjem Gž-4472/2018 od 20.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P-11538/14 od 03.06.2016. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije, radi naknade štete zbog pretrplјenih duševnih bolova i straha zbog navodnih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u predmetu koji je vođen pred nekadašnjim Trećim opštisnkim sudom u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude