Jularić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
20106/06
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
20.01.2011
Članovi
2
2-1
41
Kršenje
2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2-1) Efikasna istraga
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
delotvorna istraga
ratni zločini
VS deskriptori
1.2 Član 2. - pravo na život
1.2.7 Obaveza sprovođenja istrage
1.2.8 Propusti u istragama
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
U kuću podnositeljke zahteva u Vukovaru 1991. godine došla su tri lica odevena u uniforme JNA. Podnositeljka je jednog od tih lica lično poznavala. Udarili su njenog supruga i odveli ga iz kuće. Kada su druga lica u uniformama odvodila podnositeljku iz kuće ona je na putu ispred kuće videla mrtvo telo svog supruga na čijoj glavi su se nalazile povrede. Podnositeljka je ovaj događaj prijavila policiji. Policija je 1992. godine podnela krivičnu prijavu protiv deset lica koja su se, između ostalog, sumnjičila i za ubistvo supruga podnositeljke. Pokrenuta je i zvanična istraga tokom koje je podnositeljka ponovila ime i prezime jednog od lica koja su odvela njenog supruga, te je otkrila i identitet jednog svedoka kojem su poznata imena preostalih. Istraga je bila u prekidu od 1997. do 2000. godine. Ispitani svedoci nisu imali saznanja o identitetu izvršilaca. Podnositeljka je 2005. godine obavestila organe gonjenja o identitetu još jednog svedoka koji je navodno bio prisutan kada je njen suprug odveden, međutim taj svedok nije nikada ispitan. Izvršeno je i prepoznavanje, ali ni jedan od svedoka nije prepoznao osumnjičenog za kojeg je podnositeljka tvrdila da je jedan od lica koja su odvela njenog supruga. Krivično delo za koje su se teretili osumnjičeni je 2010. godine prekvalifikovano u oružanu pobunu za koju je zakon propisivao amnestiju, pa je istraga obustavljena.

Evropski sud je zaključio kako istraga ubistva supruga podnositeljke nije zadovoljila standarde koje zahteva Konvencija.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET JULARIĆ protiv  HRVATSKE

(Zahtjev br. 20106/06)

PRESUDA

STRASBOURG

20. siječanj 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Jularić protiv HrvatskeEuropski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući godine u vijeću u sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,
gđa. Nina Vajić,
g. Anatoly Kovler,
gđa. Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Giorgio Malinverni,
g. George Nicolaou, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 13. siječnja 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

 

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 20106/06) protiv Republike Hrvatske što ga je dana 24. travnja 2006. godine hrvatska državljanka gđa Marta Jularić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
  2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je bila odobrena besplatna pravna pomoć, zastupao je g. D. Bučanac, odvjetnik iz Velike Gorice. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositeljica zahtjeva je osobito navela da mjerodavne vlasti nisu provele djelotvornu istragu o smrti njenoga supruga, kako se to traži u članku 2. Konvencije.
  4. Sud je odlukom od 2. srpnja 2010. godine utvrdio da je zahtjev djelomično dopušten.
  5. Vlada, ali ne i podnositeljica zahtjeva, dostavila je dodatno očitovanje o osnovanosti (Pravilo 59. stavak 1.).

 

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1936. godine i živi u Osijeku.

1.  Pozadina predmeta

  1. Događaji o kojima je riječ zbili su se u Vukovaru, hrvatskom gradu blizu srpske granice, koji je tijekom Domovinskog rata od kolovoza do studenog 1991. godine bio izložen snažnom napadu Jugoslavenske narodne armije i paravojnih srpskih oružanih snaga i konačno okupiran krajem studenog 1991. godine. Vukovar je od 1992. do 1996. godine bio dio Zaštićenog područja Ujedinjenih naroda (United Nations Protected Area, "UNPA").
  2. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda osnovalo je Prijelaznu upravu Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (The United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium, "UNTAES") u koji je bio uključen i Vukovar. Dana 15. siječnja 1998. godine prestaje mandat UNTAES-a i započinje prijenos vlasti na tijela RH.

2. Činjenice koje se odnose na smrt supruga podnositeljice zahtjeva

  1. Prema podnositeljici zahtjeva, dana 17. rujna 1991. godine nekoliko pripadnika srpskih paravojnih snaga ušlo je u njen dom, uzelo nešto novca i ispremetalo kuću, tražeći novac i zlato. Podnositeljica je trojicu od njih prepoznala kao P.Z., S.Z. i V.Z.
  2. Dana 3. listopada 1991. godine trojica muškaraca, obučena u uniforme Jugoslavenske narodne armije, od kojih jedan bio M.S., osobno poznat podnositeljici zahtjeva, došla su u obiteljsku kuću podnositeljice zahtjeva u Vukovaru. Udarili su njenog supruga, A.J., prije nego što su ga odveli. Nekoliko minuta kasnije podnositeljica zahtjeva čula je pucnje iz automatskog oružja. Uniformirani su muškarci tada odveli i podnositeljicu zahtjeva i njenog unuka, M.J., zajedno s nekim drugim osobama, uključujući i S.M., do vojnog stožera. Na putu do tamo podnositeljica zahtjeva vidjela je mrtvo tijelo svoga supruga kako izudarane glave leži na putu ispred kuće, a osobe koje su ga odvele iz kuće stajale su do tijela.

3.  Istraga o smrti supruga podnositeljice zahtjeva

  1. U jesen 1991. godine podnositeljica zahtjeva prijavila je naprijed navedeni događaj Policijskoj stanici u Vukovaru, koja je u to vrijeme bila smještena u Zagrebu.
  2. Dana 18. ožujka 1992. godine Policijska uprava u Vinkovcima podnijela je kaznenu prijavu Vojnom tužilaštvu u Osijeku protiv deset navodnih počinitelja (G.J., S., S.S., M.N.,  B.G.,  M.K.,  Z.R.,  P.N.,  S.Z. i V.Z.), navodeći da su dana 3. listopada 1991. godine uhitili nekoliko osoba i nakon toga ubili dvojicu od njih, od kojih je jedan bio suprug podnositeljice zahtjeva, te da su na taj način počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva.  Dana 31. kolovoza 1992. godine, na zahtjev Vojnog tužiteljstva Osijek od 14. svibnja 1992. godine, Vojni sud u Osijeku donio je rješenje o provođenju istrage protiv deset osumnjičenika, zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo oružane pobune. Vojni je sud odredio pritvor protiv osumnjičenika te je raspisana tjeralica, obzirom su se nalazili u bijegu.
  3. Dana 9. veljače 1993. godine pred Vojnim sudom u Osijeku saslušani su podnositeljica zahtjeva i njezin sin. Podnositeljica zahtjeva je rekla da je u rujnu i listopadu 1991. godine, nakon što su srpske snage ušle u Vukovar, ali prije nego što je grad konačno pao, nekoliko osoba, uključujući njene bivše susjede M.S., S.S. i tri brata Z., sve obučene u uniforme Jugoslavenske narodne armije i opremljene puškama i Kalašnjikovima, svaki dan dolazilo na dvorište pred njenom kućom, prijeteći joj i raspitujući se za njene sinove. Nadalje je izjavila da je jedna od osoba koja su došle u njenu kuću dana 3. listopada 1991. godine i odvele njenoga supruga bio M.S., ali da ne zna imena ostalih.  Nekoliko minuta kasnije, kad su je odvodili u vojni stožer, podnositeljica zahtjeva prošla je kraj mrtvog tijela svoga supruga.  Njena susjeda, S.M., koja je u tom trenutku bila s njom, znala je imena muškaraca koji su odveli supruga podnositeljice zahtjeva. 
  4. Dana 17. prosinca 1996. godine Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku zatražilo je proširenje istrage protiv još dva osumnjičenika. Promijenjena je i pravna kvalifikacija djela u kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Zatraženo je i da se pozovu ta dva svjedoka nakon što policija otkrije njihove adrese. Dana 29. prosinca 1996. godine Županijski sud u Osijeku zatražio je od policije da ga obavijeste o adresama ta dva svjedoka.  Dana 9. siječnja 1997. godine Županijski sud u Osijeku proširio je istragu na Đ.P. i A.G., te izdao tjeralice protiv njih. Dana 23. siječnja 1997. godine policija je Županijskom sudu dostavila tražene adrese. 
  5. Dana 30. siječnja 1997. godine pred Županijskim sudom u Osijeku saslušane su podnositeljica zahtjeva i jedna druga svjedokinja. Podnositeljica zahtjeva je konkretno imenovala jednoga od počinitelja, a svjedokinja S.M. je rekla da je vidjela svih dvanaest osumnjičenika na licu mjesta.
  6. Dana 16. svibnja 1997. godine Županijski sud u Osijeku donio je rješenje o prekidu istrage jer su se osumnjičenici i dio svjedoka nalazili na tada okupiranom području Hrvatske i bili nedostupni vlastima.
  7. Hrvatska je ratificirala Konvenciju dana 5. studenog 1997. godine.
  8. Područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema integrirano je u Hrvatsku u siječnju 1998. godine.Dan
  9. a 27. studenog 2000. godine nadležnost u ovome predmetu prenesena je na Županijski sud u Vukovaru i istraga je nastavljena.
  10. Dana 2. listopada 2001. godine uhićen je Đ.B., jedan od osumnjičenika, te je ispitan pred istražnim sucem Županijskog suda u Vukovaru. Dana 10. listopada 2001. godine istražni sudac ispitao je daljnja tri osumnjičenika,  G., Z.R., S.Z.  Dana 11. listopada 2001. godine istražni sudac ponovno je ispitao Đ.B-a.  Svi osumnjičenici zanijekali su svoje sudjelovanje u ubojstvu supruga podnositeljice zahtjeva. Dana 5. prosinca 2001. godine ponovno je ispitana podnositeljica zahtjeva kao svjedok.
  11. Dana 14. svibnja 2002. godine Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru zatražilo je dopunu istrage. Dana 13. rujna 2002. godine istražni je sudac ponovno saslušao svjedokinju S.M. i dva druga svjedoka.  Svjedok D.K. kojemu je bilo naređeno da zakopa tijelo supruga podnositeljice zahtjeva, izjavio je da su ga uhitili pripadnici srpskih paravojnih snaga i odveli do mjesta gdje je ležalo mrtvo tijelo supruga podnositeljice zahtjeva.  Glava je bila izudarana, a tijelo izrešetano mecima.  Svjedok nije mogao imenovati niti jednog od uniformiranih muškaraca koji su stajali pokraj tijela i naredili mu da ga zakopa.  Drugi svjedok, M.K. nije imao nikakvih saznanja o mjerodavnim činjenicama. P
  12. odnositeljica se u nekoliko navrata raspitivala o istrazi te je dana 17. prosinca 2002. godine obaviještena da je pokrenuta istraga protiv S.Z., V.Z. i ostalih pred Županijskim sudom u Vukovaru zbog optužbe da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te da je istraga još uvijek u tijeku.
  13. Dana 21. svibnja 2003. godine istražni sudac donio je rješenje o obustavi istrage jer je za kazneno djelo oružane pobune nastupio opći oprost. Dana 27. svibnja 2003. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru ukinulo je to rješenje jer su zakonski opis i pravna kvalifikacija djela bili izmijenjeni prije oprosta. Dana 17. rujna 2003. godine spis je dostavljen državnom odvjetništvu. Ono je 31. listopada 2003. godine ponovo zatražilo dopunu istrage.
  14. Određeno je psihijatrijsko vještačenje svjedoka Z.F. Nalaz i mišljenje dostavljeni su Županijskom sudu u Vukovaru dana 6. veljače 2004. godine. Dana 17. veljače 2004. godine istražni sudac je ispitao Z.F.-a. On nije imao nikakva konkretna saznanja o činjenicama o kojima je riječ. Daljnja ročišta pred istražnim sucem održana su 28. travnja, 29. listopada i 15. studenog 2004. godine. U međuvremenu je istraga u odnosu na okrivljenika G.J. obustavljena jer je isti tijekom istrage preminuo.
  15. Dana 13. siječnja 2005. godine podnositeljica zahtjeva upućuje glavnom državnom odvjetniku pritužbu na neaktivnost u istrazi o smrti svoga supruga i na to što osumnjičenicima nije suđeno.
  16. Svjedokinja S.M. dala je svoj iskaz na ročištu održanom pred istražnim sucem dana 17 ožujka 2005. godine.
  17. Dana 6. travnja 2005. godine ponovno je ispitana podnositeljica zahtjeva kao svjedok. Izjavila je da je još jedan svjedok, A.M. bio nazočan kad je njen muž odveden dana 3. listopada 1991. A.M. nije bio pozvan kao svjedok.
  18. Daljnja ročišta pred istražnim sucem održana su 6. i 21. travnja, 15. lipnja, 13. srpnja, 8. kolovoza i 11. studenog 2005. godine.
  19. Dana 25. ožujka 2006. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu zbog neaktivnosti istražnih tijela. Ustavni je sud odgovorio pismom od 31. ožujka 2006. godine da ustavna tužba podnositeljice zahtjeva nije podobna za postupak pred tim sudom. 
  20. Na ročištima pred istražnim sucem održanim dana 11. svibnja 2006. i 14. studenog 2007. godine iskaz je dalo još četvero svjedoka.
  21. Prepoznavanje je provedeno dana 17. studenog i 9. prosinca 2008. godine, kako bi se potvrdio identitet osumnjičenika M.S. Niti jedan od pozvanih svjedoka, uključujući S.M. nije ga prepoznao kao jednog od ljudi koji su odveli supruga podnositeljice zahtjeva.  Dana 5. ožujak 2009. godine obustavljena je istraga protiv M.S. zbog nedostatka dokaza. 
  22. Dana 1. srpnja 2009. godine istražni je sudac zatražio međunarodnu pravnu pomoć kao bi se ispitao osumnjičenik A.G. u Švedskoj. Dana 3. travnja 2009. godine istražni je sudac, kao odgovor na zahtjev švedskih vlasti, dostavio popis pitanja koja treba postaviti A.G.-u.  Njega su švedske vlasti saslušale dana 9. veljače 2010. godine. 
  23. Dana 31. ožujka 2010. godine istražni je sudac saslušao svjedoka M.J.
  24. Dana 22. travanj 2010. godine Županijski sud u Vukovaru obustavio je postupak u odnosu na osumnjičenika M.N. jer je ovaj umro.
  25. Dana 27. travnja 2010. godine kazneno djelo za koje su osumnjičenici bili optuženi prekvalificirano je u oružanu pobunu. Na osnovi te prekvalifikacije i na temelju Zakona o oprostu, Županijski sud u Vukovaru obustavio je postupak dana 30. srpanj 2010.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovara da mjerodavne vlasti nisu poduzele sve mjerodavne i odgovarajuće korake kako bi istražile smrt njenoga supruga, otkrile počinitelje i privele ih pravdi. Poziva se na članak 2. Konvencije koji glasi:

"1  Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom.

2. Nije u suprotnosti s odredbama ovoga članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna:
a) pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja;
b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprečavanju bijega osobe zakonito lišene slobode;
c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.“

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdi kako tijekom proteklih osamnaest godina od ubojstva njenoga supruga nacionalne vlasti nisu ispunile svoju dužnost provođenja djelotvorne i temeljite istrage koja bi mogla otkriti počinitelje i privesti ih pravdi.
  2. Vlada tvrdi da se ubojstvo supruga podnositeljice zahtjeva dogodilo 1991. godine tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, vjerojatno dok je bio u rukama pripadnika okupacijskih snaga i na području izvan kontrole hrvatskih vlasti. Hrvatska je ponovno uspostavila kontrolu nad tim područjem u siječnju 1998. godine, a do tog je vremena bilo jako teško provoditi djelotvornu istragu.
  3. Brojni su koraci poduzeti od 1998. godine. Međutim, nekim se osumnjičenicima još uvijek nije uspjelo ući u trag. Do poteškoća s istragom dolazilo je i zbog nevoljkosti svjedoka da se sjećaju traumatičnih iskustava povezanih s ratom. 

2.  Ocjena Suda

  1. Sud prvo primjećuje da navodni počinitelji nisu bili službene osobe države nego ili pripadnici Jugoslavenske narodne armije ili srpskih paravojnih snaga, koji su i jedni i drugi djelovali na hrvatskom državnom području bez ovlasti ili suglasnosti hrvatskih vlasti. Stoga će ih se, glede odgovornosti tužene države na temelju članka 2. Konvencije, smatrati privatnim pojedincima.
  2. Sud je već presudio kako obveza da se zaštiti život iz članka 2. Konvencije, zajedno s općom dužnosti države na temelju članka 1. Konvencije da  "osigura svakoj osobi pod [svojom] jurisdikcijom prava i slobode određene u Konvenciji" traži da, kad su pojedinci ubijeni kao rezultat upotrebe sile, bilo od strane službenih osoba države ili od strane privatnih pojedinaca, postoji neki oblik djelotvorne službene istrage (vidi, na primjer Branko Tomašić and Others v. Croatia, br. 46598/06, stavak 62., ECHR 2009-... (izvaci)).
  3. Istraga mora biti djelotvorna u smislu da može dovesti do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih (vidi Oğur v. Turkey [GC], br. 21594/93, stavak 88., ECHR 1999-III). Osobito,vlasti moraju poduzeti razumne korake koji su im na raspolaganju kako bi osigurale dokaze koji se odnose na izgred, uključujući, inter alia, svjedočenje očevidaca, dokaze sudske medicine i, kad je to odgovarajuće, autopsiju koja daje potpun i točan zapis o povredi te objektivnu analizu kliničkih nalaza, uključujući i uzrok smrti (vidi, na primjer, glede autopsija, Salman v. Turkey [GC], br. 21986/93, stavak 106., ECHR 2000-VII; za primjer koji se tiče očevica, Tanrıkulu v. Turkey [GC], br. 23763/94, ECHR 1999-IV, stavak 109. a za primjer koji se tiče dokaza sudske medicine Gül v. Turkey, br. 22676/93, stavak 89., 14. prosinca 2000.). Svaki nedostatak istrage koji podriva njenu sposobnost da se kroz nju utvrdi uzrok smrti ili odgovorna osoba može predstavljati rizik da ovaj standard neće biti zadovoljen. 
  4. Mora se i podrazumijevati zahtjev promptnosti i razumne ekspeditivnosti istrage (vidi Yaşa v. Turkey, 2. rujna 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, §§ 102-04, i Mahmut Kaya v. Turkey, br. 22535/93, stavci 106.-07., ECHR 2000-III,). Mora se prihvatiti kako mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredak istrage u nekoj konkretnoj situaciji. Međutim, brzi odgovor vlasti koje istražuju upotrebu ubojite snage može se općenito smatrati bitnim za očuvanje povjerenja javnosti u održavanje vladavine prava te može spriječiti da se naizgled čini kako postoje neki tajni dogovori i snošljivost prema tim nezakonitim činima.
  5. Iz istih razloga mora postojati dovoljan element javne kontrole istrage ili njenih rezultata kako bi se osigurala odgovornost za polaganje računa i u praksi i u teoriji. Stupanj javne kontrole koji se traži može biti različit od predmeta do predmeta. Međutim, bliski rođaci žrtve moraju sudjelovati u postupku u svim predmetima u mjeri koja je potrebna kako bi se čuvali njihovi legitimni interesi (vidi Shanaghan v. the United Kingdom, br. 37715/97, stavci 91.-92., 4. svibanj 2001.).
  6. Sud glede ovoga predmeta bilježi da je podnositeljica zahtjeva 1991. godine prijavila hrvatskim vlastima da je njen suprug dana 3. listopada 1991. godine bio odveden i ubijen od strane pripadnika srpskih paravojnih snaga ili Jugoslavenske narodne armije.
  7. U ovome je predmetu uistinu pokrenuta službena istraga u vezi sa ubojstvom supruga podnositeljice zahtjeva. Međutim, bilo je bitnih nedostataka u vođenju istrage. S tim u vezi Sud će ispitati samo dio izvida koji su provođeni nakon siječnja 1998. godine, jer prije toga hrvatske vlasti nisu imale stvarnu vlast u gradu Vukovaru. 
  8. Sud prvo primjećuje kako, iako je istraga započeta ubrzo nakon ubojstva supruga podnositeljice zahtjeva, u razdoblju od siječnja 1998. do 2. listopada 2001. godine nisu poduzeti baš nikakvi koraci, tijekom kojeg je razdoblja uhićen jedan od osumnjičenika, Đ.B., koji je i svjedočio pred istražnim sucem Županijskog suda u Vukovaru. Iako Sud prihvaća kako je tuženoj državi trebalo neko vrijeme za organizaciju svog pravosudnog sustava na novo oslobođenim područjima, ipak nalazi da se razdoblje potpune neaktivnosti glede napretka istrage u ovom predmetu od oko tri godine i devet mjeseci čini nerazumnim čak i u tim okolnostima. 
  9. Daljnje istražne mjere prožete su neobjašnjivim odgodama. Tijekom slijedećih razdoblja nisu se obavljale nikakve mjerodavne radnje: 5. prosinac 2001. do 14. svibanj 2002., 14. svibanj i 13. rujan 2002., 13. rujan 2002. i 21. svibanj 2003., 17. veljača 2004. i 6. travanj 2005., 11. studeni 2005. i 11. svibanj 2006. te 14. studeni 2007. i 17. studeni 2008..
  10. Te odgode, zajedno s ukupnom duljinom izvida, dovele su u pitanje djelotvornost istrage te su nužno morale imati negativan utjecaj na izglede za utvrđivanje istine.
  11. Mjerodavni su i drugi elementi istrage. Na primjer, u svojem je iskazu danom dana 23. rujna 2002. godine svjedok D.K. rekao kako mu je nekoliko naoružanih muškaraca bilo naredilo da zakopa tijelo supruga podnositeljice zahtjeva. Iako je istina da on nije mogao imenovati te muškarce, istražne vlasti nisu uložile nikakav napore da utvrde bi li D.K. mogao prepoznati nekog od osumnjičenika kao te muškarce, na primjer tako da je izvršeno prepoznavanje u tu svrhu. Nadalje, u svom je iskazu danom dana 6. travnja 2005. godine podnositeljica zahtjeva izjavila da je svjedok A.M. bio nazočan kad je njezin muž bio odveden dana 3. listopada 1991. godine. Međutim, istražne vlasti nisu uložile nikakav napor da pozovu svjedoka A.M.
  12. Sud smatra da su naprijed opisani nedostaci dovoljni kako bi se zaključilo da nacionalne vlasti nisu provele odgovarajuću i djelotvornu istragu okolnosti oko ubojstva supruga podnositeljice zahtjeva. Stoga je došlo do povrede postupovne obveze iz članka 2. Konvencije.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi: "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potražuje 50.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran i nepotkrijepljen dokazima.
  3. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 30.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi joj mogao biti zaračunat na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica ne potražuje nikakve nastale troškove i izdatke. Stoga sud smatra da nije pozvan dosuditi joj bilo koji iznos s tog osnova. 

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Presuđuje da je došlo do povrede postupovne obveze iz članka 2. Konvencije.
  2. Presuđuje da

(a) tužena država podnositeljici zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, iznos od 30.000 EUR (trideset tisuća eura) na ime naknade nematerijalne štete, uz sav porez koji bi podnositeljici zahtjeva mogao biti zaračunat, a koji iznos je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 20 siječnja 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen                             Christos Rozakis      

tajnik                                         predsjednik

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF JULARIĆ v. CROATIA

(Application no. 20106/06)

JUDGMENT

STRASBOURG 

20 January 2011

FINAL

20/04/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Jularić v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and Søren Nielsen, Registrar,

Having deliberated in private on 13 January 2011, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 20106/06) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Marta Jularić (“the applicant”), on 24 April 2006.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr D. Bučanac, a lawyer practising in Velika Gorica. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that the relevant authorities had not carried out a thorough and effective investigation into the death of her husband, as required under Article 2 of the Convention.

4. By a decision of 2 September 2010 the Court declared the application partly admissible.

5. The Government but not the applicant filed additional observations on the merits (Rule 59 § 1).

THE FACTS

6. The applicant was born in 1936 and lives in Osijek.

1. Background to the case

7. The events at issue took place in Vukovar, a Croatian town near the Serbian border which was heavily attacked by the Yugoslav People's Army and paramilitary Serbian armed forces during the Homeland War from August to November 1991 and finally occupied at the end of November 1991. Between 1992 and 1996 Vukovar was a part of the United Nations Protected Area (the “UNPA”).

8. In 1996 the United Nations Security Council established the United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (the “UNTAES”), which included Vukovar. On 15 January 1998 the UNTAES mandate ceased and the transfer of power to the Croatian authorities began.

2. Facts concerning the death of the applicant's husband

9. According to the applicant, on 17 September 1991 several members of the Serbian paramilitary forces came to her home, took some money and ransacked the house looking for money and gold. The applicant recognised three of them as P.Z., S.Z. and V.Z.

10. On 3 October 1991 three men, dressed in Yugoslav People's Army uniforms, one of whom was M.S. and personally known to the applicant, came to the applicant's family house in Vukovar. They hit her husband, A.J., before taking him away. A few minutes later the applicant heard shots from an automatic weapon. The uniformed men then also took the applicant and her grandson, M.J., together with some other persons, including S.M., to the military headquarters. On the way there the applicant saw the dead body of her husband, his head battered, lying on a path in front of a house; the persons who had brought him out of the house were standing next to the body.

3. Investigation into the death of the applicant's husband

11. In autumn 1991 the applicant reported the above-mentioned event to the Vukovar police station, which was located in Zagreb at that time.

12. On 18 March 1992 the Vinkovci Police Department lodged a criminal complaint with the Osijek Military Prosecution against ten alleged offenders (G.J., M.S., S.S., M.N., B.G., M.K., Z.R., P.N., S.Z. and V.Z.), alleging that on 3 October 1991 they had arrested several individuals and then killed two of them, one of whom was the applicant's husband, and had thus committed a war crime against the civilian population. Following a request of the Osijek Military Prosecution, dated 14 May 1992, the Osijek Military Court opened an investigation in respect of the ten suspects on 31 August 1992 on the criminal charge of armed rebellion. The Military Court also ordered the suspects' detention and issued a warrant to find and arrest them, as they had absconded.

13. On 9 February 1993 the Military Court heard evidence from the applicant and her son. The applicant said that in September and October 1991, after the Serbian forces had entered Vukovar, but before the city finally fell, several persons, including her former neighbours M.S., S.S. and three brothers Z., all dressed in Yugoslav People's Army uniforms and equipped with shotguns and Kalashnikovs, had been coming to the yard in front of her house daily, threatening her and asking for her sons. She further stated that one of the persons who had come to her house on 3 October 1991 and taken her husband away was M.S., but she did not know the names of the others. A few minutes later, while she was being taken to the military headquarters, the applicant had passed the dead body of her husband. Her neighbour, S.M., who had been with her at the time, knew the names of the men who had taken the applicant's husband away.

14. On 17 December 1996 the Osijek County State Attorney's Office requested that the investigation be extended to two further suspects, Đ. P. and A.G. The charge was changed to one of war crimes against the civilian population. It was also requested that two witnesses be called once the police had found out their addresses. On 29 December 1996 the Osijek County Court requested the police to inform them of the addresses of the two witnesses. On 9 January 1997 the Osijek County Court extended the investigation to Đ.P. and A.G. and issued arrest warrants against them. On 23 January 1997 the police gave the County Court the requested addresses.

15. On 30 January 1997 the applicant and another witness gave evidence before the Osijek County Court. The applicant specifically named one of the perpetrators, and the witness S.M. said that she had seen all twelve suspects at the scene.

16. On 16 May 1997 the Osijek County Court stayed the investigation on the ground that the suspects and some of the witnesses resided in the occupied territory of Croatia, where the Croatian authorities were not able to exercise their power.

17. The Convention was ratified by Croatia on 5 November 1997.

18. The territories of Eastern Slavonija, Baranja and Western Slavonija were re-integrated into Croatia in January 1998.

19. On 27 November 2000 jurisdiction in the matter was transferred to the Vukovar County Court (Županijski sud u Vukovaru) and the investigation was resumed.

20. On 2 October 2001 one of the suspects, Đ.B., was arrested and gave evidence before an investigating judge of the Vukovar County Court. On 10 October 2001 the investigating judge heard evidence from three further suspects, B.G., Z.R. and S.Z. On 11 October 2001 Đ.B. again gave evidence before the investigating judge. All the suspects denied their involvement in the murder of the applicant's husband. On 5 December 2001 the applicant again gave evidence.

21. On 14 May 2002 the Vukovar County State Attorney's Office requested a further investigation. On 13 and 23 September 2002 the investigating judge again heard evidence from the witness S.M and two other witnesses. Witness D.K., who had been ordered to bury the body of the applicant's husband, stated that he had been arrested by members of the Serbian paramilitary forces and taken to the place where the dead body of the applicant's husband had been lying. The head had been battered and the body was riddled with bullets. The witness could not name any of the uniformed men who had been standing next to the body and had ordered him to bury it. The other witness, M.K., had no knowledge of the relevant facts.

22. The applicant enquired about the investigation on several occasions and on 17 December 2002 she was informed that an investigation had been opened against S.Z., V.Z. and others in the Vukovar County Court on charges of war crimes against the civilian population, and was still pending.

23. On 21 May 2003 the investigating judge terminated the investigation following a general amnesty granted in respect of the criminal offence of armed rebellion. On 27 May 2003 a three-judge panel of the Vukovar County Court quashed that decision on the ground that, prior to the amnesty, the offence had already been reclassified as a war crime against the civilian population. On 17 September 2003 the case file was forwarded to the State Attorney's Office. On 31 October 2003 that Office requested a further investigation.

24. A psychiatric report in respect of witness Z.F. was commissioned. The report was submitted to the Vukovar County Court on 6 February 2004. On 17 February 2004 Z.F. gave evidence before the investigating judge. He had no specific knowledge of the facts in issue. Further hearings were held before the investigating judge on 28 April, 29 October and 15 November 2004. In the meantime, on 20 September 2004, the investigation in respect of G.J. was terminated owing to his death.

25. On 13 January 2005 the applicant complained to the State Attorney of inactivity and delays in the investigation into the death of her husband and of failure to commit the suspect for trial.

26. At a hearing held before the investigating judge on 17 March 2005 witness S.M. gave her evidence.

27. On 6 April 2005 the applicant again gave evidence. She stated that another witness, A.M., had been present when her husband had been taken away on 3 October 1991. A.M. was not called as a witness.

28. Further hearings were held before the investigating judge on 6 and 21 April, 15 June, 13 July, 8 August and 11 November 2005.

29. On 25 March 2006 the applicant lodged a constitutional complaint of inactivity on the part of the investigating authorities. The Constitutional Court answered in a letter of 31 March 2006 that the applicant's complaint was not suitable for proceedings before that court.

30. At hearings held before the investigating judge on 11 May 2006 and 14 November 2007, further witnesses gave evidence.

31. Identification parades were held on 17 November and 9 December 2008 in order to verify the identity of the suspect M.S. None of the three witnesses called, including S.M., recognised him as one of the people who had taken the applicant's husband away. On 5 March 2009 the investigation in respect of M.S. was terminated for lack of evidence.

32. On 1 July 2009 the investigating judge requested international legal assistance in order to have the suspect A.G. interviewed in Sweden. On 3 April 2009, in reply to a request from the Swedish authorities, the investigating judge supplied a list of questions to be put to A.G. The latter was heard by the Swedish authorities on 9 February 2010.

33. On 31 March 2010 the investigating judge heard evidence from witness M.J.

34. On 22 April 2010 the Vukovar County Court terminated the proceedings in respect of the suspect M.N. because he had died.

35. On 27 April 2010 the offence with which the suspects had been charged was reclassified as armed rebellion. On the basis of that reclassification and pursuant to the Amnesty Act, the Vukovar County Court terminated the proceedings on 30 July 2010.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

36. The applicant complained that the relevant authorities had not taken all relevant and adequate steps to investigate the death of her husband, identify the perpetrators and bring them to justice. She relied on Article 2 of the Convention, which reads:

“1. Everyone's right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.

2. Deprivation of life shall not be regarded as inflicted in contravention of this article when it results from the use of force which is no more than absolutely necessary:

(a) in defence of any person from unlawful violence;

(b) in order to effect a lawful arrest or to prevent the escape of a person lawfully detained;

(c) in action lawfully taken for the purpose of quelling a riot or insurrection.”

1. The parties' arguments

37. The applicant argued that in the eighteen years that had passed since the killing of her husband the national authorities had failed to comply with their duty to conduct an effective and thorough investigation capable of identifying the perpetrators and bringing them to justice.

38. The Government argued that the killing of the applicant's husband had occurred in 1991, during the Homeland War in Croatia, probably at the hands of members of the occupying forces and on territory outside the control of the Croatian authorities. Croatia had regained control over that territory in January 1998 and until that time it had been very difficult to conduct an effective investigation.

39. Since 1998 numerous steps had been taken. However, some of the suspects were still untraceable. The difficulties in the investigation were also due to the unwillingness of witnesses to recall traumatic experiences related to the war.

2. The Court's assessment

40. The Court firstly notes that the alleged perpetrators were not State officials but members of either the Yugoslav People's Army or the Serbian paramilitary forces, both acting on Croatian territory without the authorisation or consent of the Croatian authorities. They shall therefore, as regards the responsibility of the respondent State under Article 2 of the Convention, be regarded as private individuals.

41. The Court has already held that the obligation to protect life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the State's general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, requires that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force, either by State officials or by private individuals (see, for example Branko Tomašić and Others v. Croatia, no. 46598/06, § 62, ECHR 2009‑... (extracts)).

42. The investigation must be effective in the sense that it is capable of leading to the identification and punishment of those responsible (see Oğur v. Turkey [GC], no. 21594/93, § 88, ECHR 1999‑III). In particular, the authorities must take the reasonable steps available to them to secure evidence concerning the incident, including, inter alia, eyewitness testimony, forensic evidence and, where appropriate, an autopsy which provides a complete and accurate record of injury and an objective analysis of clinical findings, including the cause of death (see, for an example concerning autopsies, Salman v. Turkey [GC], no. 21986/93, § 106, ECHR 2000-VII; for an example concerning witnesses, Tanrıkulu v. Turkey [GC], no. 23763/94, ECHR 1999-IV, § 109; and for an example concerning forensic evidence, Gül v. Turkey, no. 22676/93, § 89, 14 December 2000). Any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the cause of death or the person responsible may risk falling foul of this standard.

43. There must also be an implicit requirement of promptness and reasonable expedition (see Yaşa v. Turkey, 2 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, §§ 102-04, and Mahmut Kaya v. Turkey, no. 22535/93, §§ 106-07, ECHR 2000‑III,). It must be accepted that there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation. However, a prompt response by the authorities in investigating the use of lethal force may generally be regarded as essential in preserving public confidence in the maintenance of the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts.

44. For the same reasons, there must be a sufficient element of public scrutiny of the investigation or its results to secure accountability in practice as well as in theory. The degree of public scrutiny required may well vary from case to case. In all cases, however, the next of kin of the victim must be involved in the procedure to the extent necessary to safeguard his or her legitimate interests (see Shanaghan v. the United Kingdom, no. 37715/97, §§ 91-92, 4 May 2001).

45. As regards the present case, the Court notes that in 1991 the applicant reported to the Croatian authorities that her husband had been taken away and killed on 3 October 1991 by members of the Serbian paramilitary forces or the Yugoslav People's Army.

46. In the present case an official investigation was indeed opened in connection with the killing of the applicant's husband. However, there were substantial shortcomings in the conduct of the investigation. In this connection the Court will examine only the part of the inquiry that took place after January 1998 since before then the Croatian authorities had had no real authority in the town of Vukovar.

47. The Court notes firstly that although the investigation started soon after the killing of the applicant's husband no steps whatsoever were taken in the period between January 1998 and 2 October 2001 during which one of the suspects, Đ.B., was arrested and gave evidence before an investigating judge of the Vukovar County Court. While the Court accepts that the respondent State needed some time to organise its judicial system in the newly regained territories, it nevertheless finds that a period of complete inactivity as regards the progress of the investigation in the present case of about three years and nine months appears unreasonable even in these circumstances.

48. Further investigative measures were plagued by inexplicable delays. Thus, no relevant activity was carried out during the following periods: between 5 December 2001 and 14 May 2002; between 14 May and 13 September 2002; between 13 September 2002 and 21 May 2003; between 17 February 2004 and 6 April 2005; between 11 November 2005 and 11 May 2006 and between 14 November 2007 and 17 November 2008.

49. These delays together with the overall length of the inquiry compromised the effectiveness of the investigation and could not but have had a negative impact on the prospects of establishing the truth.

50. Other elements of the investigation are also relevant. For example, in his evidence given on 23 September 2002 witness D.K. said that he had been ordered by several uniformed men to bury the body of the applicant's husband. While it is true that he was not able to name any of those men, the investigating authorities made no effort to find out whether D.K. could recognise any of the suspects as those men, for example by organising an identification parade to that end. Furthermore, in her evidence given on 6 April 2005 the applicant stated that witness A.M. had been present when her husband had been taken away on 3 October 1991. However, the investigating authorities made no effort to call witness A.M.

51. The Court considers that the deficiencies described above are sufficient to conclude that the national authorities failed to carry out an adequate and effective investigation into the circumstances surrounding the killing of the applicant's husband. There has accordingly been a violation of the procedural obligation of Article 2 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

52. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

53. The applicants claimed 50,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

54. The Government deemed the amount claimed excessive and unsubstantiated.

55. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 30,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her on that amount.

B. Costs and expenses

56. The applicant did not claim any costs and expenses incurred. Accordingly, the Court considers that there is no call to award her any sum on that account.

C. Default interest

57. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been a violation of the procedural obligation of Article 2 of the Convention;

2. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 30,000 (thirty thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Croatian kuna at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

3. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 20 January 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen         Christos Rozakis             

Registrar              President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije