X i Y protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
5193/09
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
03.11.2011
Članovi
6
6-1
8
8-1
8-2
35
35-1
41
Kršenje
6-1
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
oduzimanje poslovne sposobnosti
veštačenje
prisustvo učesnika postupka raspravi
VS deskriptori
1.6.4 Pristup sudu
1.6.5 Pravično suđenje
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.2 Mešanje javnih vlasti
1.13.1 Delotvoran pravni lek
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljke predstavke su majka i ćerka koje su živele zajedno sve dok majka nije smeštena u dom za starije 2006. godine. Centar za socijalni rad odredio je nećaku prve podnositeljke za njenu privremenu starateljku i pokrenuo postupak za lišenje poslovne sposobnosti. Druga podnositeljka se žalila na odluku o postavljanju privremene starateljke i na nalaz veštaka, dostavila je punomoćje za zastupanje svoje majke, ali nije bila pozvana na ročište na kojem je njena majka lišena poslovne sposobnosti. Odluka o lišenju poslovne sposobnosti nije dostavljena ni prvoj ni drugoj podnositeljki.

Nakon toga, centar je postavio privremenu starateljku drugoj podnositeljki predstavke i pokrenuo postupak za lišenje poslovne sposobnosti, uz obrazloženje da ima mišićnu distrofiju i probleme mentalnog zdravlja zbog čega nije sposobna da se brine o sebi, a navedeno je i da se preterano zaštitnički odnosi prema svojoj majci, da se stalno žali na uslove u domu u kojem majka živi, kao i da se jako protivila postupku u kojem joj je majka lišena poslovne sposobnosti. Ovaj postupak je još uvijek bio u toku u vrijeme donošenja odluke suda.

Sud je utvrdio da prva podnositeljka nije bila obaveštena o postupku lišenja poslovne sposobnosti, da nije pozvana na sud, da je sudija nije video, te da je bila onemogućena da lično učestvuje u postupku. Sud je ukazao da sudija mora da ostvari lični kontakt sa osobom o čijoj poslovnoj sposobnosti odlučuje jer sudija procenjuje dokaze i donosi odluku. Pored toga, u postupku nisu uzeti u obzir argumenti druge podnositeljke, niti joj je dozvoljeno da zastupa svoju majku, iako je imala uredno punomoćje. Na kraju, sud ukazuje da odluka o lišenju poslovne sposobnosti nije dostavljena prvoj podnositeljki, čime je onemogućena da se žali na odluku. Po pitanju druge podnositeljke predstavke, sud je konstatovao da organ starateljstva mora da pruži uvjerljive dokaze da osoba nije u stanju da se sama o sebi stara ili da ugrožava prava i obaveze drugih, što centar nije učinio. Evropski sud za ljudska prava, nakon sagledavanja celog postupka, zaključio je da nema indicija da druga podnositeljka postupa suprotno sopstvenim interesima ili interesima drugih.

Sudije Lorenzen i Steiner izdvojili su misljenje u pogledu razloga zašto su podržali ovu odluku.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET X I Y protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 5193/09)

PRESUDA

STRASBOURG

3. studenog 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu X i Y protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,  
g. Khanlar Hajiyev,
g. Linos-Alexandre Sicilianos,
g. Erik Møse, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 11. listopada 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

 

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 5193/09) protiv Republike Hrvatske što su ga 15. siječnja 2009. godine dvije hrvatske državljanke, gđa X i gđa Y ("podnositeljice") podnijele Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). Predsjednik Vijeća prihvatio je zahtjev podnositeljica zahtjeva da njihovo ime ne bude otkriveno (Pravilo 47., stavak 3. Poslovnika Suda).
  2. Podnositeljice zahtjeva su zastupali gđa Lovorka Kušan i g. Zlatko Kušan, odvjetnici iz Ivanić Grada. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 8. lipnja 2010. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o zahtjevu. Odlučeno je istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29., stavak 1.).

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljice su rođene 1923. odnosno 1948. godine i žive u I.
  2. Podnositeljice su majka i kćer. Do 17. srpnja 2006. godine živjele su zajedno u kući u B., u vlasništvu prve podnositeljice.

A. Smještaj prve podnositeljice u Caritasov dom u I.

  1. Neutvrđenog datuma 2006. godine Centar za socijalnu skrbu I.(“Centar”) pokrenuo je postupak utvrđivanja prava prve podnositeljice na skrb izvan vlastite obitelji. Dana 6. srpnja 2006. godine Centar je imenovao prvoj podnositeljici svoju zaposlenicu Z.J. posebnim skrbnikom u tom postupku, zbog toga što prva podnositeljica, zbog starosti i bolesti, nije mogla samostalno poduzimati radnje u tom postupku. Također je navedeno da se njezina kćer Y, druga podnositeljica, ne može odgovarajuće brinuti za prvu podnositeljicu, budući da boluje od mišićne distrofije.Ta je odluka dostavljena drugoj podnositeljici 12. srpnja 2006. godine.
  2. Dana 11. srpnja 2006. godine druga podnositeljica je dostavila izjavu Centru, navodeći kako ne može podmirivati troškove skrbi za majku.
  3. Službena bilješka koju je napravilaZ.J. dana 16. srpnja 2006. godine ukazuje da je druga podnositeljica zahtijevala da se njena majka smjesti u dom, te da je sklopila privatni ugovor sa Caritasovim domom za starije i nemoćne osobe u I. („Caritasov dom“) kako bi tamo smjestila svoju majku o svom trošku do donošenja odluke u gore navedenom postupku. Prva podnositeljica je premještena u Caritasov dom. Smještena je u sobu s još tri osobe.
  4. Ugovorom od 17. srpnja 2006. godineje određeno da će druga podnositeljica snositi troškove smještaja svoje majke u Caritasovom domu, koji će zauzvrat prvoj podnositeljici pružiti smještaj i hranu, medicinsku njegu i brigu za njene socijalne potrebe. Kako bi ostala blizu majke te kako bi je mogla često posjećivati, druga podnositeljica se preselila u njezin stan u I.
  5. U medicinskom izvješću od 19. srpnja 2006. godine navodi se kako je prva podnositeljica starija i nemoćna osoba, koja boluje od psihoorganskog sindroma i demencije, te zahtjeva stalnu (cjelodnevnu) pomoć i njegu druge osobe.
  6. Dana 31. kolovoza 2006. godine Centar je odobrio prvoj podnositeljici pravo na trajni smještaj u Caritasov dom od 1. rujna 2006. godine. Bila je obvezna namiriti trošak svog smještaja do visine svoje mirovine, a razliku između tog iznosa i pune cijene trebalo jepodmirivatiMinistarstvo zdravstva. Mirovina prve podnositeljice trebala je biti isplaćivanaizravnona račun Centra.
  7. Dana 23. studenog 2006.godine Z.J. je prestala biti posebnim skrbnikom prve podnositeljice.
  8. Dana 18. veljače godine druga podnositeljica je zatražila od Caritasovog doma da njenoj majci odobri smještaj u jednokrevetnoj sobi iz zdravstvenih razloga. Ponudila se platiti razliku između troška takvog smještaja i majčine mirovine. Caritasov dom ju je izvijestio da će ukoliko njena majka bude tako smještena, morati platiti punu cijenu.
  9. Budući da je prva podnositeljica bila osoba pod državnom skrbi, Z.J. je, kao socijalna radnica zaposlena u Centru za socijalnu skrb nadležnom za prvu podnositeljicu, sastavila  izvješće 28. veljače 2008. godine, u kojem je navela da je prva podnositeljica dezorijentirana i ovisna o pomoći drugih, te da je nemoguće s njom uspostaviti kontakt. Predložila je pokretanje postupka za lišenje prve podnositeljice poslovne sposobnosti, zbog toga što se nije u stanju brinuti o svojim pravima i interesima. Također je navela da se druga podnositeljica često ponaša čudno, u smislu da pokazuje stalno nezadovoljstvo te da se zaključala u kuću, odbijajući hranu.
  10. Dana 3. ožujka 2008.godine druga je podnositeljica ponovno zatražila od Doma da njenoj majci odobri smještaj u jednokrevetnu sobu iz zdravstvenih razloga, navodeći da njena majka treba mir i odmor. Dana 10 ožujka 2008.godine Caritasov je domobavijestio drugu podnositeljicu da je njenoj majci pružena odgovarajuća medicinska i druga skrbte da čekaju odgovor Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o podmirenju smještaja u jednokrevetnu sobu.
  11. Dana 25.ožujka 2008. godine druga podnositeljica je zatražila premještaj svoje majke u jednokrevetnu sobu. Također je tražila od Doma informaciju o iznosu majčine mirovine, kako bi platila razliku troškova za jednokrevetnu sobu.
  12. Dana 31.ožujka 2008. godine glavna sestra Caritasovog doma je sastavila službenu bilješku, navodeći kako je druga podnositeljica tijekom prošle godine često izražavala nezadovoljstvo sa skrbi koju su njenoj majcipružale medicinske sestre, psihoterapeuti i fizijatari u Domu, što je ometalo rad osoblja. Obavila je razgovor sa drugom podnositeljicom, koja je porekla ove navode te je bila vrlo ugodna tijekom razgovora sa glavnom sestrom. Glavna je sestra dalje navela kako druga podnositeljica ima naviku posjećivati svoju majku dva puta dnevno, ujutro i poslije podne, ostajući po nekoliko sati. Tijekom protekla dva tjedna dolazila je pred zgradu Doma prije otvaranja recepcije te je ostajala dokraja radnog vremena; prestala je komunicirati sa glavnom sestrom, ali se nastavila miješati u dinamiku majčine medicinske skrbi i vrijeđati druge pacijente.
  13. U pismu od 1. travnja 2008. godine upraviteljica Caritasovog doma je obavijestila Centar o gore navedenom. U svom pismu od 5. travnja 2008. godine druga podnositeljica je osporila ove navode te ponovila da je njenu majku, zbog njenog zdravlja, potrebno smjestiti u jednokrevetnu sobu.
  14. Dana 8. travnja 2008.godine Caritasov dom je obavijestio drugu podnositeljicu damože tražiti smještaj majke u jednokrevetnu sobu o svom trošku i da trošak takvog smještajamjesečno iznosi 4.680,00kuna. Dana 14.travnja 2008.godine Caritasov dom je dalje pojasnio da će, kako bi smjestila svoju majku u jednokrevetnu sobu,prvo morati prekinuti smještaj svoje majke na temelju odluke Centra, a zatim se pismeno prijaviti za smještaj majke u Domu na osnovi privatnog ugovora.
  15. Dana 10. travnja 2008.godine druga podnositeljica je zatražila da se njena majka smjesti u jednokrevetnu sobu.
  16. Dana 18. travnja 2008.godine Centar je obavijestio drugu podnositeljicu da cijena smještaja u Caritasovom domu za osobe smještene na temelju odluke centra za socijalnu skrb mjesečno iznosi 3.000,00 kuna. Ovaj je iznos bio djelomično pokriven mirovinom njezine majke koja mjesečno iznosi 2.237,80 kuna.
  17. Dana 22. travnja 2008.godine Centar je pozvao drugu podnositeljicu da dođe u Centar 5. svibnja 2008. godine kako bi dala izjavu vezano uz postavljanje skrbnika njezinoj majci u postupku lišenja poslovne sposobnosti. Dana 28. travnja 2008.godine druga je podnositeljica zatražila od Centra da ju imenuje majčinom skrbnicom u tom postupku.
  18. Dana 21.svibnja 2008. godine u pismu V. Dioceseu, vlasniku Caritasovog doma, druga podnositeljica je zatražila pomoć pri smještaju njezine majke u jednokrevetnu sobu. Nije bilo odgovora.
  19. Dana 27.svibnja 2008. godine Caritasov dom je ograničio posjetena jedan sat dnevno u višekrevetnim sobama na Odjelu intenzivne njege. Posjete su bile dopuštene u zajedničkim prostorijama između 9 i 19 sati zimi, odnosno između 9 i 20 sati ljeti.
  20. Čini se kako druga podnositeljicanakon toga nije ustrajala na smještaju svoje majke u jednokrevetnu sobu. 2009. godine je izjavila da više nema problema s upravom Caritasovog doma te da mirno provodi vrijeme sa svojom majkom.

B. Medicinska izviješća u odnosu na prvu podnositeljicu

  1. Mjerodavni dio otpusnog pisma od 28. veljače 2002. godine koje je izdala Bolnica u V. glasi kako slijedi:

“Pacijentica je hospitalizirana na odjelu neurologije bolnice Varaždin zbog cerebrovaskularnog inzulta, atrofije mozga i psihoorganskih promjena. Tijekom boravka se javljaju respiratorne poteškoće te je indiciran nastavak liječenja u našoj ustanovi.  

...

Kod prijema je afebrilna, pokretna, kontaktiblna, eupnoična u miru, blijedosivog kolorita kože, slabije orijentirana vremenski.

...

Zaključak

Pacijentica je hospitalizirana radi egzacerbacije kroničnog bronhitisa,stanje nakon CVIa, te psihoorganskih promjena. Tijekom boravka je liječena Irumedom, Andolom i Prazineom. Kliničko stanje se popravlja te bolesnicu otpuštamo kući uz preporuku nastavka terapije: Irumed 5mg, Andol 100 mg i Prazine. Pacijentica zahtijeva tuđu pomoć i njegu.”

  1. Mjerodavni dio medicinskog izvješća od 13. prosinca 2005. godine glasi kako slijedi:

“Pacijentica već tri godine ne kontrolira sfinktere, smetena je, teško se kreće. Danas se izgubila i postala je jače smetena. 

Neurološki nalaz: psihoorganski sindrom, šija slobodna, nema fokalnih neuroloških ispada, hoda uz pridržavanje…..”

  1. Mjerodavni dio medicinskog izvješća od 19. srpnja 2006. godine glasi kako slijedi:

“Radi se o pacijentici u 83-oj godini života koja je 2002. godine preboljela moždani udar (ishemički). Nakon toga razvija se psihoorganski sindrom, povišeni krvni tlak, inkontinencija. Iz medicinske dokumentacije vidljivo jeda je operirala i kataraktu. 2002. hospitalizirana na neurologiji zbog CVI-a, a nakon toga premještena u Specijalnu bolnicu za plućne bolesti u K .

Pri pregledu teže pokretna, ali polako hoda uz pridržavanje. Odgovara na osnovna i kratka pitanja, ali dezorijentirana u vremenu i prostorui prema osobama. ... Eupnoična...

Budući da se radi o starijoj, teže pokretnoj, psihoorganskipromijenjenoj, dementnoj osobi, mišljenja sam da joj je potrebna cjelodnevna tuđa pomoć”

C. Postupak za lišenje prve podnositeljice poslovne sposobnosti

  1. Dana travnja 2008.godine D.P.D., nećakinja prve podnositeljice je saslušana u Centru u svrhu imenovanja za skrbnicu prve podnositeljice.
  2. Dana 16. lipnja 2008. godine Centar je imenovao D.P.D. skrbnicom prve podnositeljice. Istoga je dana Centar zatražio od Općinskog suda u I. da pokrene postupak za lišenje poslovne sposobnosti prve podnositeljice. Mjerodavni dio podneska Centra glasi kako slijedi:

“Protustranka je uslijed pretrpljenog moždanog udara te atrofije mozga psihoorganski promijenjena, nesposobna za samostalan život te potpuno ovisna o tuđoj pomoći i njezi. Obzirom na navedeno, rješenjem ovog Centra priznato joj je pravo na skrb izvan vlastite obitelji smještajem u Caritasovom domu za starije i nemoćne osobe ... u I. Razina socijalnog i intelektualnog funkcioniranja protustranke je bitno smanjena, nekontaktibilna je, dezorijentirana i dementna. U svrhu zaštite osobe, prava i interesa protustranke ukazuje se osnovnim pružiti joj zaštitu putem instituta skrbništva.

Slijedom navedenog, predlagatelj smatra da protustranka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima te da su ispunjene sve pretpostavke iz članka 159. Obiteljskog zakona da se ista liši poslovne sposobnosti u potpunosti.”

Priloženo je mišljenje Z.J. od 28.veljače 2008.godine i liječnička dokumentacija za prvu podnositeljicu.

  1. U pismu Centru od 17.lipnja 2008.godine druga podnositeljica je prigovorila kako odluka kojom se D.P.D. imenuje skrbnicom njezine majke nije dostavljena niti njoj niti njezinoj majci. Također je prigovorila izjavama iz izvješća koje je sastavila Z.J od 28.veljače 2008. godine, koje je priloženo spisu Općinskog suda, posebice izjavama koje se odnose na njezinu sposobnost da bude majčina skrbnica te navodima o njezinom čudnom ponašanju i tome da se zaključala u kuću odbijajući hranu.Posebice sezapitala kako je Z.J. mogla ustanoviti ove činjenice, budući da ona živi sama. Nadalje je istaknula kako se preselila u I. samo kako bi bila blizu majci te da se brinula o njoj, dok P.D. živi u Z. te samo povremeno kontaktira prvu podnositeljicu telefonom. Druga podnositeljica je smatrala da je ona najprikladnija osoba da  bude imenovana majčinom skrbnicom.
  2. Iz dostavnice iz Caritasovog doma od dana 20. lipnja 2008.godine razvidno je da je prva podnositeljica primila odluku od 16. lipnja 2008. godine,što je ona potvrdila otiskom svog prsta.
  3. Dana 24. lipnja 2008.godine druga podnositeljica je obavijestila Centar da se protivi pokretanju gore navedenog sudskog postupka.
  4. Na ročištu održanom 10. lipnja 2008. godine pred Općinskim sudom u I. uprisustvu predstavnika Centra te skrbnice prve podnositeljice D.P.D.zatražen je psihijatrijski nalaz o psihičkom stanju prve podnositeljice. D.P.D. je izjavila kako su navodi Z.J. o prvoj podnositeljici koje je navela u izvješću točni te je dodala kako je prva podnositeljica nepokretna, dezorijentirana te potpuno nesposobna za samostalan život. Ovisi o stalnoj pomoći drugih te se ne može sama hraniti. Njezino se stanje ne popravlja nego se očekuje da će se pogoršavati. Može se služiti samo jednom rukom, može ju micati i stavljati hranu u usta, ali ni ta ruka nije u dovoljnoj mjeri funkcionalna da se može pravilno hraniti. D.P.D.je predložila da se provede medicinsko vještačenje prve podnositeljice.
  5. Psihijatar je dostavio svoj nalaz i mišljenje na osnovi ispitivanja prve podnositeljice dana 18. srpnja 2008. godine i medicinske dokumentacije iz 2002. godine. Mjerodavni dio izvješća glasi kako slijedi:

“Za potrebe vještačenja bolesnica je psihijatrijski obrađena dana 18. 7. 2008. godine u Domu gdje je smještena.

Nalazim je budnu ležati na krevetu. Suvisli verbalni kontakt se ne može uspostaviti jer bolesnica nije sposobna jasno govoriti. Na konkretni upit kako se zove i odakle je nerazumljivo perseverira nerazumljivo jednu istu riječ. Iz načina reagiranja mimikom i gestikulacijama može se zaključiti da bolesnica ima očuvane osnovne spoznaje o sebi. Klinički nalaz psihičkog statusa:

Opći dojam: leži u konkretnom „položaju embrija“ – leži na boku s nogama svinutim u koljenu i privučenim prema prsima, a položaj gornjeg dijela tijela i glave je sagnut prema naprijed, tako da bradom skoro dotiče koljena (položaj karakterističan za osobe s težim oštećenjima mozga).

Dojam: teško bolesna osoba, o svemu ovisna o pomoći druge osobe, nepokretna Kontakt: se uspostavlja na način da je vidljivo da osoba čuje i nešto razumije, ali ni to nije sposobna razumljivo formulirati u riječ. Za očekivati je da razumije tek šture spoznaje o sebi samoj. Tijekom intervjua tupo, bezizražajno glada u stranu ili žmiri, a na glasniji, direktan upit samo nakratko obrati pažnju sugovornika.

Na momente kao da mumlja nešto nerazumljivo. Opći izgled lica daje dojam psihički oštećene osobe: prazan pogled i prazna mimika lica.

Očuvana tek gruba orijentacija prema sebi.

Mnestičke funkcije izrazito osiromašene – misaono prazna. Motorno nemoćna – centralno oštećenje motorike (od mozga). Nema ni koordinacije motorike ruku, nesposobna da sama jede.

Shvaćanje, razumijevanje i uzročno posljedično povezivanjem stvari i događaja totalno oštećeno – ne postoji.Nalaz teškog osiromašenja psihičkih sposobnosti u cjelini, s očuvanim tek šturim spoznajama o samoj sebi. Nema pojam relacija interesnih odnosa među ljudima kao ni pojam o svojim interesima. Nemoćna toliko da je za samo preživljavanje ovisna o pomoći druge osobe.

...

Zaključak

Težina oštećenja ukupnih psihičkih sposobnosti s naglaskom na pamćenje, mišljenje, sposobnost stvaranja novih pojmova i donošenje zaključaka i odluka uz oštećenje motorike ispoljena je u tolikoj mjeri da osobu čini nemoćnom u tolikoj mjeri da je i za samo preživljavanje ovisna o pomoći druge osobe. Prognoza nepovoljna.

Nesposobna da se brine za sebe, svoja prava i interese.

S medicinskih osnova neophodna je zaštita interesa osobe skrbništvom, uz prijedlog sudu lišenja poslovne sposobnosti u punom opsegu.”

  1. Dana 14. kolovoza 2008.godine prva je podnositeljica dostavila punomoć kojom je drugupodnositeljicu ovlastila da je zastupa u postupku. Pismo je potpisala vlastoručno.
  2. Druga podnositeljica je prigovorila psihijatrijskom nalazu i mišljenju pisanim podneskom Općinskom sudu u I., navodeći kako se osniva na pet godina staroj medicinskoj dokumentaciji te dvadesetominutnom promatranju psihijatra, te da su stoga zaključci u nalazu i mišljenju površni, netočni i neistiniti. Ponovila je kako prva podnositeljica može izgovarati riječi, ima dobru motoriku ruke te se može oblačiti i sjediti uz pomoć. Također je navela kako je psihijatar posjetio prvu podnositeljicu u poslijepodnevnim satima, kada je umorna i pospana, pod utjecajem lijekova te uznemirena prisutnošću nepoznate osobe i glavne sestre Doma. Također je prigovorilaizjavi koju je dala D.P.D. te ustvrdila da D.P.D.uopće nije vidjela prvu podnositeljicu.
  3. Druga podnositeljica je također zatražila izuzeće uređujućeg suca, navodeći pristranost.
  4. Dana 21. kolovoza 2008.godine predsjednik Općinskog suda u I. odbacio je zahtjev za izuzeće navodeći kako druga podnositeljica uopće nije stranka u postupku. Na ročištu održanom istog dana D.P.D. je izjavila kako nema prigovora psihijatrijskom nalazu i mišljenju, ali je navela kako nema novije medicinske dokumentacije prve podnositeljice nakon 2002. godine.
  5. Istoga je dana Općinski sud u I. lišio prvu podnositeljicu poslovne sposobnosti. U odluci je navedeno kako su na ročištu bili nazočni predstavnica Centra, pravnica M.G., te posebna skrbnica prve podnositeljice D.P.D. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“Predlagatelj je podnio prijedlog radi lišenja poslovne sposobnosti protustranke, navodeći da je protustranka uslijed pretrpljenog moždanog udara te atrofije mozga psihoorganski promijenjena, nesposobna za samostalan život, te da je potpuno ovisna o tuđoj pomoći i njezi, da joj je rješenjem predlagatelja priznato pravo na skrb izvan vlastite obitelji smještajem u Caritasovom domu za starije i nemoćne osobe ... u I., da je kod protustranke bitno smanjeno socijalno i intelektualno funkcioniranje, da je nekontaktibilna, da je dezorijentirana i dementna, da je istoj potrebno pružiti zaštitu putem instituta skrbništva budući da se nije sposobna sama brinuti o osobnim  potrebama, pravima i interesima, te da su ispunjene sve pretpostavke iz članka 159. Obiteljskog zakona za lišenje poslovne sposobnosti u potpunosti.

Posebna skrbnica protustranke u odgovoru na prijedlog navela je da su istiniti navodi iz prijedloga predlagatelja, time da je posebno dodala da je protustranka nepokretna, da leži u krevetu, da je dezorijentirana i u potpunosti nesposobna za samostalan život, te da ovisi o tuđoj pomoći i njezi cijelo vrijeme, da ne može sama jesti, te da ju je potrebno hraniti, a stanje da ne ide na bolje, već da je za očekivati  da će se pogoršati, te je navela da je jedna ruka pokretna i da tom rukom može micati i nešto staviti u usta, ali ipak nije ta ruka u funkciji da služi za hranjenje, te da predlaže s obzirom na dob protustranke da se prije konačne odluke suda provede medicinsko vještačenje, te da se protivi prijedlogu predlagatelja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u mišljenje socijalnog radnika (list 2 spisa), rodni list (list 3 spisa), povijest bolesti (list 4-5 spisa) rješenje Centra za socijalnu skrb I. od 26. lipnja 2008. godine (list 6 spisa), nalaz i mišljenje liječničkog vještaka dr.sc. Š.D. med. psihijatra od 18.07.2008. godine (list 21-24 spisa).

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, sud je našao utvrđenim da je prijedlog podnositelja osnovan, te je istog u cijelosti usvojio.

Naime, sud je utvrdio da je protustranka osoba koja je u životnoj dobi od 83. godine, koja je preboljela moždani udar nakon čega se razvio psihoorganski sindrom, povišeni krvni tlak, inkontinencija, te da je 2002. godine operirala kataraktu i da je hospitalizirana na neurologiji zbog CVI-a, te da je nakon toga smještena u Specijalnu bolnicu za plućne bolesti u K. zbog egzacerbacije KOPB-a. Nadalje je utvrdio da je kod protustranketežina oštećenja ukupnih psihičkih sposobnosti, s naglaskom na pamćenje, mišljenje, sposobnosti stvaranja novih pojmova i donošenja zaključaka i odluka, uz oštećenje motorike ispoljena u tolikoj mjeri da protustranku čini nemoćnom u tolikoj mjeri da za samo preživljavanje ovisi o pomoći druge osobe, da je nesposobna brinuti se o sebi, svojim pravima i interesima i iste štititi, pa iz svega proizlazi da je protustranku potrebno štititi institutom socijalne skrbi, budući je prognoza nepovoljna.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje liječničkog vještaka dr.sc.Š.D., dr.med., psihijatra na koji niti stranke nisu imale primjedbi, jer je utvrdio da je isti dan opširno, objektivno i u skladu sa pravilima struke.”

  1. Ova odluka nije dostavljena podnositeljicama.
  2. Dana 22. kolovoza 2008.godine prva je podnositeljica zatražila od Općinskog suda u I. da se odluka od dana 21. kolovoza 2008.godine dostavi drugoj podnositeljici. Potpisala je ovlaštenje svojim punim imenom. Nije bilo odgovora.
  3. Prva podnositeljica se danas još uvijek nalazi u Caritasovom domu.

D.  Medicinska dokumentacija u odnosu na drugu podnositeljicu

  1. Mjerodavni diootpusnog pisma od 20. prosinca 2006. godine koje je izdao psihijatrijski odjel Bolnice u V. glasi kako slijedi:

“Dopremljena na liječenje sanitetskim prijevozom, tijekom dežurstva. Prema heteropodacima promijenjenog ponašanja unatrag nekoliko mjeseci, točnije od sedmog mjeseca, a kako je majka bolesnice s kojom je živjela smještena u Caritasov dom u I..

Od tada se bolesnica zatvorila u kuću i praktički se izolirala od svih. Posjeta rodbine primjećuje da je oslabila, da odbija komunikaciju kao i hranu, izrazito je smršavila, zapustila i osobnu higijenu.

Kod prijemana liječenje daje dojam kronične duševne bolesnice, mršava, maniriranog držanja,

afektivno neadekvatna, slabije modulacije afektiviteta, verbalizira strah i osjećaj ugroženosti, suspektna i halucinatorna proživljavanja.

Tijek liječenja

Liječenje provodimo na čuvanom psihijatrijskom odjelu klasičnom terapijom psihofarmaka (Moditen u kombinaciji s Normabelom).

Već narednog dana po prijemu i uključenoj terapiji bolesnica je počela normalno uzimati obroke (prvo je tražena lagana hrana pa obična dijeta).

Tjelesno se vidno oporavila. Psihopatologija radi koje je hospitalizirana je sasvim iščezla – nema strahova, nema sumanutosti prema okolini, raduje se svakoj posjeti i traženoj informaciji o njoj. Ima dobar uvid u svoju nemoć (tjelesnu). Voljna razgovarati i prihvaćati rješenja za život.

Prognostički gledano optimizam u daljnjem liječenju daje činjenica da i prvoj hospitalizaciji, odnosno dekompenzaciji duševnog zdravlja istom kliničkom slikom (1994. godine), prethodni vanjski provokativni faktor kao i sada, a da je u međuvremenu bila u dobroj remisiji, zadovoljavajuće sociofunkcionalna.”

E. Postupak za lišenje druge podnositeljice poslovne sposobnosti

  1. Dana 17. rujna 2008.godine Centar je održao ročište u svrhu postavljanja skrbnika drugoj podnositeljici, budući da su namjeravali pokrenuti postupak i zahtjevati njenolišenje poslovne sposobnosti.Druga podnositeljica je prigovorila pokretanju tog postupka te istaknula kako nije obaviještena o razlozima za njegovo pokretanje.
  2. Dana 18. rujna 2008.godine Centar je imenovao odvjetnicuN.C., posebnom skrbnicom druge podnositeljice u postupku lišenja poslovne sposobnosti koji će uslijediti. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“... uvidom u spis ovog Centra ... Centar je pokrenuo kod nadležnog suda postupak radi lišenja poslovne sposobnosti za Y, obzirom da ista zbog bolesti i promijenjene osobnosti nije u stanju brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima.

...

Y je izjavila na zapisnik kod ovog Centra da imenovanu punomoćnicu prihvaća u svojstvu svoje pravne zastupnice, međutim da smatra nepotrebnim imenovanje posebnog skrbnika kao i pokretanje i vođenje postupka radi lišenja njezine poslovne sposobnosti pred nadležnim sudom.”

  1. Istoga je dana Centar zatražio od Općinskog suda u I. da pokrene postupak za lišenje poslovne sposobnosti druge podnositeljice. Mjerodavni dio podneska Centra glasi kako slijedi:

“Protustranka od rane mladosti boluje od mišićne distrofije, posljedica čega je njeno otežano kretanje. Unatrag dvije godine, a po smještaju majke X u Dom za starije i nemoćne osobe ... u I, protustranka se počinje upadljivo ponašati – tako se jednom prilikom zatvorila u obiteljsku kuću u B. odbijajući hranu i bilo kakav kontakt sa liječnicom te zabrinutim susjedima. Po zahtjevu ovog Centra od strane OB V., djelatnosti za sveobuhvatnu psihijatrijsku zaštitu dostavljena je medicinska dokumentacija iz koje je vidljivo da je protustranka na istome odjelu liječena 1994.g. sa dijagnozom Psychosisreactivadepressiva. Po obavljenom kontrolnom pregledu  u srpnju 1994.g. i dobivenoj terapiji, u medicinskoj dokumentaciji protustranke nisu zabilježene daljnje kontrole, pa je stoga očito da protustranka ne uviđa potrebu vođenja računa o vlastitome zdravlju.

Odnos protustranke naspram majke X, korisnice prava na skrb izvan vlastite obitelji, posesivan je, time da su u početku od strane Doma tolerirani njezini cjelodnevni posjeti majci, a zbog stalnog negodovanja i prozivanja djelatnika Doma radi neadekvatne skrbi koja se tamo pruža, te verbalnih i ponekad fizički agresivnih ispada, kao i uznemiravanja ostalih korisnika poradi čega je bila nužna i intervencija policije, ograničene su joj posjete u skladu s Pravilnikom o kućnome redu.

Protustranka je nerealna u postavljanju zahtjeva glede majke (uporno traži premještaj iz četverokrevetne sobe u jednokrevetnu), ne želeći prihvatiti objašnjenja i razloge nemogućnosti istog.

U nužnim kontaktima sa djelatnicima državnih institucija vezano uz vođenje postupaka radi zaštite njezinih prava i interesa, kao i prava i interesa njezina majke, ne uviđa svrhu vođenja istih doživljavajući ih kao planirani osobni napad. U razgovoru vrlo niskog praga tolerancije, bez mogućnosti održavanja samokontrole, vrijeđajući i omalovažavajući status zaposlenika.

Također, činjenica učestalog mijenjanja punomoćnika koji nakon kratkog vremena otkazuju svoje usluge, ukazuje na sve veći problem protustranke u uspostavljanju i održavanju svih vrsta socijalnih relacija u svakodnevnom životu.

Slijedom navedenog, predlagatelj smatra da protustranka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima...“.

  1. Druga podnositeljica je uložila žalbu protiv odluke od 18. rujna 2008.godine da joj se imenuje poseban skrbnik, navodeći kako je sposobna brinuti se sama o sebi i kako nema potrebe da joj se imenuje skrbnik.
  2. Dana 28. listopada 2008.godine druga podnositeljica je također dostavila podnesak u kojem se protivi prijedlogu za lišenju poslovne sposobnosti koji je podnio Centar. Navela je kako nije točno da od rane mladosti boluje od mišićne distrofije, nego da je imala prometnu nesreću 1991. godine, od kada koristi štap za hodanje.Opovrgnula je navode Centra što se tiče njenog ponašanja u posljednje dvije godine. Istaknula je kako se brine o svojoj staroj majci, kako ju je smjestila u Caritasov dom na vlastitu inicijativu te kako ju je nastavila redovito posjećivati. Kupila je i invalidska kolica za majku, izvodi je u dvorište Doma, uspjela ju je ponovno naučiti da se hrani, da drži bocu vode te joj pružila svu potrebnu njegu. Brinula se i za vlastite potrebe, pripremala obroke ili je platila pomoćnicu da joj pripremi obroke i počisti stan. Također je redovito odlazila liječniku. 1994. godine je otišla u mirovinu te je bila hospitalizirana na odjelu psihijatrije bolnice u V. Poslije toga nije posjetila psihijatra, budući da za to nije bilo potrebe, a njezin liječnik joj to nije preporučio.Ima redovite kontakte s drugima, član je dvije knjižnice, puno čita, uzgaja cvijeće, izrađuje rukotvorine te odlazi na kratke izlete. Za potrebe ovog postupka angažirala je odvjetnika, što pokazuje sposobnost da se brine za svoje interese. 
  3. Dana 2. lipnja 2009.godine Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi ukinulo je odluku od 18. rujna 2008.godine zbog toga što ista osoba ne može biti odvjetnik i poseban skrbnik.
  4. Dana 27. srpnja 2009.godine Centar je donio novu odluku kojom je imenovao odvjetnicuI.R. za posebnu skrbnicu gđeY. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“Dana 18. rujna 2008. ... utvrđeno je da je Y imenovan poseban skrbnik u osobi punomoćnice N.C., odvjetnice iz V., a radi zastupanja u sudskom postupku radi lišenja poslovne sposobnosti koji se po prijedlogu ovog Centra vodi kod nadležnog općinskog suda, time da je imenovana usvojstvu posebnog skrbnika bila ovlaštena također, a preko granica ovlaštenja danih u punomoći, zastupati štićenicu u osobnim i imovinskim stvarima, upravljati njezinom imovinom te savjesno brinuti o njezinoj osobi, pravima, obvezama i dobrobiti..

...

Također, u predmetnom rješenju Ministarstvo skreće pozornost na široke ovlasti dane posebnoj skrbnici, dovodeći u pitanje potrebu za takvim ovlaštenjima.

Vezano uz navedeno, na temelju izvedenih dokaza i detaljno provedenog prethodnog postupka, ovaj Centar cijenio je da će punomoćnica štićenice u svojstvu posebnog skrbnika valjano štititi njezinu osobu, prava i interese shvaćajući svrhu provođenja postupka radi lišenja poslovne sposobnosti kao i zaštitu osobe institutom skrbništva, dajući joj istovremeno ovlaštenja da također brine o zaštiti njezine imovine budući podnošenjem prijedloga za lišenje poslovne sposobnosti u potpunosti ovaj Centar dovodi u sumnju, a o osnovanosti čega konačno odlučuje sud, da Y nije sposobna samostalno štititi svoja prava i interese, uključujući i imovinu.

... N.C. koja je u svojoj izjavi konstatirala da će i nadalje zastupati Y u navedenom sudskom postupku a u granicama ovlasti danih u punomoći ...

...I.R. se imenuje posebnom skrbnicom Y ...”

  1. Dana 7. kolovoza 2009.godine druga podnositeljica je uložila žalbu protiv navedenog rješenja, navodeći da nema potrebe da joj se imenuje poseban skrbnik niti da se pokreće postupak za njeno lišenje poslovne sposobnosti, budući da se ona odgovarajuće brine za svoje potrebe, prava i interese. Obrazložila je da se brine za svoje materijalne interese, plaća račune, priprema obroke te održava društvene kontakte, kao i da redovito posjećuje svojeg liječnika, odlazi na kulturna događanja i posjećuje majku. Njen način života ni na koji način ne pokazuje da postoji potreba da ju se stavi pod skrbništvo. Čini se da o ovoj žalbi nije odlučeno.
  2. Dana 30. lipnja 2009.godine Općinskom sudu u I. dostavljen je psihijatrijski nalaz i mišljenje koji se odnosio na telefonski razgovor s drugom podnositeljicom.Mjerodavni dio nalaza i mišljenja glasi kako slijedi:

“Protustranka je osoba koja je u času vještačenja navršila 60 godina života. Invalidski je umirovljenik, stekavši pravo na invalidsku mirovinu prije petnaestak godina. Živi sama u vlastitom stanu. Neudata, bez djece. Tjelesno je narušenog zdravlja – i to je otprilike sve što možemo nedvojbeno konstatirati o njezinoj somatskoj kondiciji. Medicinsku dokumentaciju zbog nesuradnje protustranke nismo dobili na uvid. Poziva se na liječničku skrb dr. N (ortoped) ...

Na početku ovog vještačkog razmatranja valja istaći da je protustranka odbila surađivati u provođenju ovog vještačenja. Tijekom (jedva upriličenog!) vještačkog intervjua čitav je sat vodila monolog u kojem se referirala na sve nepravde koje se čine njoj i njezinoj majci. Ni na koji način se nije odazivala na vještakove pokušaje da se intervju prebaci u formu dijaloga, a još manje da ga se pokuša strukturirati. Nije pošlo za rukom osvijetliti biografiju protustranke, a niti njezin aktualni trenutak. Jedino što se dobivalo bio je njezin povišeni ton, osornost, hostilnost, jasan paranoidni stav prema okolini, osjećajprogonjenija i potrebe da se „brani“ od institucija koje ju uznemiravaju, maltretiraju, progone i slično... Izjalovila su se vještakova očekivanja da će tijekom kućne posjete, na „domaćem terenu“  protustranka uspjeti pratiti vještački intervju na jedan kooperativan način. Više od 10 telefonskih poziva ostalo je bez odgovora. Također su bez uspjeha ostali pokušaji da se potraži i pronađe na njezinoj kućnoj adresi u I. i B. Nakon nekoliko tjedana došao je njezin bijesan telefonski poziv prepun deranja, optužbi, vrijeđanja, i napadanja na koje uopće nije htjela čuti repliku...

Na temelju svih informacija koje nam stoje na raspolaganju, kao i na temelju osobnog iskustva vještaka s protustrankom, dade se s lakoćom zaključiti da je riječ o osobi vrlo bizarnog psihološkog ustroja. Kod nje se dade uočiti teška emocionalna disharmonija s teškom distrofijom i poplavom nekontroliranih afektivnih izljeva. U pozadini se razabire jedan generalni paranoidni stav prema kompletnoj okolini uz fiksaciju na institucije. U njoj caruje osjećaj da je izvrgnuta nepravdi, zlostavljanju, šikaniranju i sustavnom uskraćivanju prava. U potpunosti je uspjela zamrziti osobe i postupke djelatnika Centra, kao i cijelu tu ustanovu. To se na isti način (možda još i više) odnosi na dom gdje je smještena njezina majka. Postavlja se kverulantno. U nerijetkim trenucima njezino će ponašanje imponirati kao dezorganizirano i kaotično. Uspjela je temeljito se posvaditi sa svima, uspjela je od sebe otjerati sve dobronamjernike, prekidala je sve niti suradnje... Postavlja se potpuno ne kooperativno i svakog tko se „usudi“ bilo što reći ili postupiti na način koji joj se ne sviđa proglasiti će neznalicom, protivnikom ili čak neprijateljem.

U cijelom tom rašomonu protustranka ni ne pokušava kontrolirati se, ne pokušava prikriti svoje neprijateljstvo, ne pokušava ni jedne sekunde promisliti i proanalizirati svoj doprinos situaciji, odbija pomisao da su propusti došli s njezine strane... Potpuno je nekritična i sasvim bez uvida, refleksno spremna tražiti krivicu u okolini. Svaku natruhu problematiziranja njezine osobe i njezinih postupaka dočekuje na nož i reflektira – zapravo prijeti – višom instancom.

U cijelom tom psihološkom svijetu protustranke ima dosta sistema, odnosno logične izgrađenosti – i sve bi bilo u redu da se cijela ta logika ne bi bazirala na potpuno pogrešnom, na trenutak čak i sumanutom polazištu.

... cijeli [je] njezin svijet paranoidno ustrojen. U najboljem slučaju govorimo o paranoidnom poremećaju ličnosti, dakle stanju personalnog deranžmana u kojem dominiraju osjećaji ugroženosti, izrabljivanja i trpljenja štete. Ona će bez ustručavanja i bez ikakve utemeljenosti u okolini tražiti i pronalaziti neprijatelje, osobe koje su protiv nje, koje ju žele izrabiti ili joj naštetiti. Ona će vrlo teško – ako uopće ikako – pokloniti povjerenje ikome iz okoline. Ona ostaje nepovjerljiva, odbojna prema drugima koji jesu ili mogu postati „izdajice“, u svemu vidi skriveno značenje... Takav njezin stav tjera je na kontinuirani oprez, sumnjičavost i defanzivnost. Teško je reći da je sve to skupa poprimilo definitivni razmjer paranoje, ali protustranka – ako već i nije u paranoji – svakako jeste na njezinom rubu. Ističemo da je paranoja poremećaj pravi psihotični duševni poremećaj (tj. duševno rastrojstvo) karakteriziran razvojem i fiksacijom jedne sumanute misli – obično progonstvenog tipa  ili više njih koje su grupirane, međusobno povezane i sistematizirane (povezane u sumanuti sistem). Bilo kako bilo, protustrankauopće nije daleko od duševnog rastrojstva, što – nažalost – sama ne vidi i ne razumije, te stoga i odbija svaku stručnu pomoć, Gonjena takvim personalnim ustrojem, protustranka najčešće potpuno krivo procjenjuje svijet oko sebe, pridajući golemu važnost trivijalnostima, uz istovremeno ignoriranje krucijalnih stvari. Ona, inzistirajući na irelevantnome, teško zanemaruje svoje vitalne interese i na taj ih način izravno kompromitira. Ona, nadalje, iscrpljuje svoje ograničene resurse na nevažne, bagatelne stvari, čime dovodi u pitanje svoje sposobnosti da organizira svoju egzistenciju, da se strukturira na kvalitetan način, da eksploatira ono što joj stoji na dispoziciji sebi na korist i u svom najboljem interesu. Njezina je psihička kondicija potpuno (što još uvijek ne znači i ireverzibilno) narušena. Izgubljenih je sposobnosti anticipacije i preventivnog reagiranja i adaptiranja. Njezino je shvaćanje svijeta i svoje pozicije u svijetu nadasve ograničeno osjećajem nepravde, osim toga i površno, pogrešno i kruto. Ona više nije u stanju sebe ispravno locirati u složene, apstraktne zakonitosti vanjskog svijeta. Nije u stanju prepoznati institucionalizirane resurse koji joj stoje na dispoziciji; ako joj se i ukažu, ona ih tvrdoglavo i nekritički odbija, dovodeći sebe u neprihvatljivu i bijednu situaciju. U eksploataciji vanjskih resursa i zaštiti svojih prava i interesa protustranka u ovakvoj psihičkoj situaciji nema nikakve šanse. Ona će se povesti neoprezno, nepromišljeno, za prvom impresijom i tako odmah ugroziti svoje ekonomske, materijalne i zdravstvene interese. Istovremeno će tvrdoglavo ignorirati kvalitetna rješenja i predviđati situacije i prilike koje potencijalno nude probitak.

Protustranka je uslijed svoje očigledno i temeljito narušene psihičke vitalnosti u stanju svekolike ugroženosti, kompromitirane fizičke, ekonomske i zdravstvene sigurnosti, a bez vlastitih resursa da se očiglednoj ugrozi konstruktivno i kvalitetno odupre. Ona nije u prilici aktivno se uključiti u vanjski svijet i djelovati na sebi potreban i koristan način. On se gubi u svakodnevnim, konkretnim situacijama i iscrpljuje se besmislicama. Terapijske mogućnosti u stanju u kakvom je zatečena protustranka su još uvijek prisutne. Problem je u tome što će ih protustranka vrlo uporno i sistematično odbijati, tumačeći ih kao nasrtaj na nju, odnosno kao znak teškog neprijateljstva.

Protustranka je zatečena u situaciji koja apsolutno onemogućava, odnosno isključuje svaku mogućnost da se skrbi o svojim pravima i interesima i da se odgovorno odnosi prema svojim obavezama. Jedino što nju zanima jeste da potvrdi svoj paranoidni svjetonazor – pri čemu ne štedi ni psihološke, ni financijsko – ekonomske ni institucijske resurse. U tom pogledu i s tim u svezi nije moguće prepustiti je njezinoj slobodnoj volji, budući da će je to trenutno ugroziti na svim razinama. Njezini psihički resursi doveli su je u kritičnu psihosocijalnu situaciju i nije moguće očekivati da bi je ti psihički resursi mogli iz te situacije izvući.  

Stoga, predlažem da se prijedlog predlagatelja prihvati i da se protustranka liši poslovne sposobnosti u potpunom opsegu. Ne postoji ni jedna ovlast iz kruga poslovne sposobnosti koju bi ona mogla obnašati odgovorno i sebi na korist.

Napominje se kako se gornja konstatacija može i mora podvući reviziji ukoliko uslijedi sretan rasplet okolnosti, odnosno ako se protustranka podvrgne psihijatrijskom liječenju, ponudi terapijsku suradnju i postigne psihološku rehabilitaciju. Međutim, novi postupak za procjenu njezinog psihičkog stanja u svjetlu povratka poslovne sposobnosti, ponajprije zbog naravi i tvrdokornosti njezinog poremećaja, nema smisla provoditi prije nego protekne godina dana od ovog vještačenja.”

  1. Na ročištu održanom dana 25. studenog 2009.godine pred Općinskim sudom u I. saslušana je druga podnositeljica. Mjerodavni dio zapisnika sa ročišta glasi kako slijedi:

“...  a protustranka sama izričito navodi da je ona u cijelosti sposobna brinuti se za svoje potrebe i svoje interese, da prima mirovinu, da živi u svom stanu, da na ručak odlazi najbližoj susjedi M.Š. koja za nju kuha, a po ostale obroke ponekad u obližnje restorane, nadalje navodi da je sposobna rješavati sva pitanja oko plaćanja svojih režija i svih drugih pitanja u odnosu na svoje domaćinstvo, a što se tiče odlaska liječniku, da je sposobna sama otići, a jednako tako osim toga i sve obaviti svoje administrativne i druge potrebe u gradu. Također protustranka izjavljuje da je ona od prije 15 godina u mirovini zbog posljedica prometne nezgode, da je po zanimanju ekonomist, sa završenom srednjom školom i da je upisala Pravni fakultet, ali da je ostala u stadiju apsolventa, jer nije diplomirala... nadalje navodi da gleda televiziju, čita dnevni tisak, da stalno čita knjige, da ima veliki krug prijatelja koji ju posjećuje i to najbliži, a poneke da posjećuje i ona, a posebno i rođake. Navodi da je veoma komunikativna osoba i da na ljude ostavlja dobar dojam i da nikad nije imala problema u komuniciranju s drugim ljudima. Posebno navodi da je pala u jednu tugu, a u trenutku kada je njezina majka X otišla živjeti u dom, a iz razloga što su do tog vremena živjele zajednički, a navodi da ni prije tih odlazaka u bolnicu, nije bilo takvog njezinog ponašanja da bi se zatvarala, a tko je pozivao liječnike odnosno hitnu, radi otpremanja u bolnicu, izjavljuje da je to bilo po prijavi Centra. Posebno još izjavljuje da upravo iz otpusnih pisama iz bolnica, a nakon ovih dvaju hospitalizacija proizlazi njezino dobro i zadovoljavajuće stanje, a navodi da je od 2006. godine nije uzimala nikakve druge lijekove osim lijekova za svoju osnovnu bolest, a navodi da se radi o slabosti mišića (jednoj blagoj paraplegiji). Također navodi da je od 09. 10. do 10.11.2009. godine bila na hospitalizaciji u Bolnici za reumatske bolesti i rehabilitaciju, a sve zbog razloga održavanja svog redovnog statusa u odnosu na kretanje...

Posebno navodi da joj je ovaj postupak pokretanja oduzimanja poslovne sposobnosti vrlo teško pao, a iz razloga što smatra sebe potpuno poslovno sposobnom i zdravom i u mogućnosti brinuti se a na način kako je opisala o svojim pravima i ispunjavati svoje obveze, a što se tiče pitanja kakovo bi njezino stanje bilo u slučaju oduzimanja poslovne sposobnosti, izjavljuje da o tome nikako ne može ni pomisliti, da bi takova budućnost za nju bila crna, a da bi ju takovo stanje, a u kojem bi joj bila oduzeta poslovna sposobnost, dovela do teške depresijei do pogoršanja njezine bolesti, te da bi na taj način bila ubijena njezina duša i cijeli njezin život. Posebno izjavljuje da ona nije u takvom stanju da bi trebala imati skrbnika za stalan slučaj...

Posebno izjavljuje da ni Centar, a prije pokretanja ovog postupka, a ni liječnik koji je vještačio u ovom postupku, joj nisu dali da dade jedno svoje sveobuhvatno objašnjenje o sveukupnom statusu, pa zato da se izjasnila sada kao prethodno, a osim toga da je napisala jednu pismenu izjavu, a koju predaje u predmet. ...

Nadalje navodi da posebna skrbnica do sada uopće nije s njom razgovarala o ovom slučaju ...

... izjavljuje da smatra da je ovaj vanparnični postupak radi oduzimanja poslovne sposobnosti protiv nje pokrenut iz razloga što se Centar za socijalnu skrb želi domoći imovine (jedno i pol sobnog stana u I. i dijela obiteljske kuće u B. i ostalih nekretnina u B.), te eventualno nekretnina koje će još naslijediti iza majke, a u slučaju majčine smrti, a posebno s obzirom na činjenicu da protustranka nema supruga ni djecu, već samo sestru.

Posebno protustranka izjavljuje da je njezino sadašnje stanje takovo da ona može o sebi brinuti i skrbiti i u slučaju pogoršanja bolesti, a to upravo na način  da sama odabere tko će se o njoj i na koji način brinuti,jer izjavljuje da ima sasvim dovoljno imovine a iz koje će moći zahtijevati onakvu skrb kakovu želi,a posebno navodi da upravo o tome stalno misli i da uvijek traži i misli na rješenje za iduće dane. Posebno izjavljuje da ona želi živjeti u svom vlastitom stanu i da ga nikad ne bi željela napustiti, a u slučaju oduzimanja poslovne sposobnosti smatra da bi se njezino stanje pogoršalo, da je već iz iskustva vidjela takove načine manipuliranja, te da bi se moglo dogoditi da ju se smjesti negdje gdje ona to ne želi, a svakako da ne želi boraviti u staračkim domovima... a ma kakva ona bila... a izjavljuje da je takova osoba da želi svoj mir i samoću....”

  1. Dana 29. ožujka 2010.godine isti je psihijatrijski vještak dostavio dodatni nalaz i mišljenje o drugoj podnositeljici, u kojem je ponovio prijašnja zaključke, a da nije imao daljnji kontakt s njom.
  2. Čini se da je navedeni sudski postupak još u tijeku.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/2003, 17/2004, 136/2004 i 107/2007) glase:

Članak 159.

„(1) Sud će u izvanparničnom postupku punoljetnu osobu koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti.

(2) Prije donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka sud će pribaviti stručno mišljenje liječnika vještaka o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak lišenja poslovne sposobnosti i o utjecaju tog stanja na njezine sposobnosti zaštite svih ili pojedinih osobnih potreba, prava i interesa te na ugrožavanje prava i interesa drugih osoba….“

Članak 161.

„(1) Centar za socijalnu skrb predložit će sudu pokretanje postupka kad ocijeni da bi zbog razloga iz članka 159. stavka 1. ovoga Zakona osobu bilo potrebno djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti.

(2) Centar za socijalnu skrb osobi o kojoj je pokrenut postupak za lišenje poslovne sposobnosti imenuje posebnog skrbnika….“  

Članak 162.

„Osobu koja je…lišena poslovne sposobnosti centar za socijalnu skrb stavit će pod skrbništvo…“

Članak 179.

„(1) Skrbnik je dužan savjesno se brinuti o osobi, pravima, obvezama i dobrobiti štićenika, upravljati jegovom imovinom te poduzimati mjere da se osoba osposobi za samostalan život i rad.

...”

Članak 184.

„(1) Skrbnik zastupa štićenika.

...”

Članak 185.

„Za poduzimanje važnijih mjera glede osobe, osobnog stanja ili zdravlja štićenika skrbniku je potrebno prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb.“

SUDSKI POSTUPAK

Članak 315.

„(1) Kad se odlukom suda mijenja osobno stanje (status) stranke ili njezina prava i dužnosti, pravni učinci odluke nastaju kad ona postane pravomoćna.“

...”

Članak 316.

„(1) Protiv odluke donesene u prvom stupnju dopuštena je žalba, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

...”

POSTUPAK ZA LIŠENJE I VRAĆANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Članak 326.

„(1) Sud će pozvati na ročište osobu koja je podnijela prijedlog za pokretanje postupka, osobu o kojoj se provodi postupak, njezinog skrbnika i centar za socijalnu skrb.

(2) Osobe iz stavka 1. ovoga članka i centar za socijalnu skrb mogu u tijeku postupka sudjelovati pri izvođenju dokaza i raspravi o rezultatima cjelokupnog postupka.

(3) Sud će nastojati saslušati osobu o kojoj se provodi postupak. Ako se ta osoba nalazi u psihijatrijskoj ustanovi ili je smještena u socijalnu ustanovu, saslušat će se u pravilu u toj ustanovi.

(4) Sud može odustati od pozivanja i saslušavanja osobe o kojoj se provodi postupak, ako bi to za nju moglo biti štetno ili ako saslušanje nije moguće s obzirom na njezino mentalno oštećenje i zdravstveno stanje.“

Članak 329.

„(1) Odluka suda o lišenju poslovne sposobnosti dostavlja se stranci koja je podnijela prijedlog za pokretanje postupka, osobi koja se lišava poslovne sposobnosti, njezinom skrbniku i centru za socijalnu skrb.

(2) Sud ne mora odluku dostaviti osobi koja se lišava poslovne sposobnosti, ako ona ne može shvatiti značenje i pravne posljedice odluke ili ako bi to bilo štetno za njezino zdravlje.

...”

  1. Mjerodavni dio članka 190. Zakona o socijalnoj skrbi(„Narodne novine“, br.73/1997, 27/2001, 59/2001, 82/2001, 103/ 2003 i 44/2006) propisuje:

„(1) Odrasla osoba smještena rješenjem centra za socijalnu skrb dužna je plaćati cijenu smještaja svim svojim prihodima i novčanim sredstvima.

...”

  1. Članak 428(a) Zakona o parničnom postupku daje mogućnost podnositelju u odnosu na kojeg Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu Konvencije ili njenih Protokola, da u roku od 30 dana od konačnosti presude Suda, zahtjeva ponavljanje domaćeg postupka. U ponovljenom su postupku domaći sudovi obvezni poštovati razloge navedene u presudi Suda.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 6.STAVKA 1. I ČLANKA 8. KONVENCIJE U ODNOSU NA POSTUPAK ZA LIŠENJE PRVE PODNOSITELJICE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

  1. Prva podnositeljica prigovara da je način na koji je proveden postupak njenog lišenja poslovne sposobnost povrijedio njezino pravo na pošteno suđenje i pravo na privatni život. Poziva se na članak 6., stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio propisuje:

Članak 6., stavak 1.

“1.  "Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi...svatko ima pravo da  sud pravično... ispita njegov slučaj...."

...”

Članak 8.

“1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. "

A. Dopuštenost

1. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada navodi kako prva podnositeljica nije iscrpila domaća pravna sredstva zbog toga što nije podnijela ustavnu tužbu u postupku koji se tiče njezine poslovne sposobnosti. Da je to učinila, Ustavni bi sud biopozvao njenu skrbnicu da dade pristanak za tu tužbu, tebi, u slučaju da je skrbnica dala pristanak, ispitao osnovanost tužbe.
  2. Prva podnositeljica navodi kako ustavna tužba nije djelotvorno pravno sredstvo zbog toga što ovisi o diskreciji skrbnika, te da Ustavnom sudu ponekad treba više od dvije godine od podnošenja ustavne tužbe dok zatraži pristanak skrbnika. U svakom slučaju, odluka kojom je prva podnositeljica lišenaposlovne sposobnosti nikada joj nije dostavljena, pa tako nije mogla ulagati nikakve pravne lijekove protiv nje.

(b)  Ocjena Suda

  1. Pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava iz članka 35., stavka1. Konvencije obvezuje one koji namjeravaju podnijeti zahtjev protiv države, da prvo iscrpe pravna sredstva dostupna u domaćem pravnom poretku, dajući time mogućnost državi da ispravi stvari kroz vlastiti pravni sustav, prije nego što bude prozvana da odgovara za svojepostupke pred međunarodnim tijelom. Kako bi udovoljili tom pravilu, podnositelji bi trebali kao redovni put iskoristiti pravne lijekove koji su dostupni i dostatni da osiguraju obeštećenje u odnosu na navodne povrede. Nema obveze iscrpljivanja pravnih lijekova koji su neodgovarajući ili nedjelotvorni (vidi, između mnogih odluka, Akdivari ostaliprotiv Turske, 16. rujna1996., stavci 65.-67., ReportsofJudgmentsandDecisions 1996-IViDemopoulosi ostaliprotiv Turske (dec.), br. 46113/99, 3843/02, 13751/02, 13466/03, 10200/04, 14163/04, 16071/19993, 16072/04 i 21819/04, stavak 70., ECHR 2010...).
  2. Pravnasredstva čije ulaganje ovisi o diskrecijskim ovlastimajavnih službenika i koji zbog toga nisu izravno dostupni podnositelju ne mogu se smatrati djelotvornim pravnim sredstvimau smislu članka 35., stavka 1. Konvencije (vidiTumilovichprotiv Rusije (dec.), br. 47033/99, 2. lipnja 1999.; Gurepkaprotiv Ukrajine,br. 61406/00, stavak 60., 6. rujna 2005. iTănase protiv Moldavije[GC], br. 7/08, stavak 122., ECHR 2010-...).
  3. Što se tiče ovoga predmeta, Sud prvo primjećuje da prva podnositeljica nije bila obaviještena o postupku pokrenutom pred Općinskim sudom u I., koji se vodio radi njenog lišenja poslovne sposobnosti te joj nikada nije dana mogućnost da sudjeluje u tom postupku, već ju je zastupala posebna skrbnica, koja čini se nije imala nikakav kontakt s njom.
  4. Sukladno mjerodavnim postupovnim pravilima, prije podnošenja ustavne tužbe podnositeljica mora iscrpiti sva prethodna pravna sredstva. Stoga je prva podnositeljica trebala uložiti žalbu na prvostupanjsku odluku Općinskog suda u I. Međutim, odluka Općinskog suda u I. kojom je prva podnositeljica lišena poslovne sposobnosti nikada joj nije dostavljena te stoga nije mogla uložiti nikakav pravni lijek protiv nje.
  5. Nadalje, da je prva podnositeljica podnijela ustavnu tužbu, Ustavni sud ne bi o njoj odlučivao prije nego dobije pristanak skrbnice prve podnositeljice. Iako poseban skrbnik nije javni službenik, Sud svejedno smatra da se u ovim okolnostima ne može reći da su pravna sredstva koja navodi Vlada bila dostupna prvoj podnositeljici. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.

2.  Poštovanje pravila o roku od šest mjeseci

  1. Vlada navodi da je prva podnositeljica podnijela zahtjev Sudu izvan šestomjesečnog roka, zbog toga što joj je odluka kojom joj se imenuje posebna skrbnica D.P.D. dostavljena dana lipnja 2008. godine.
  2. Prva podnositeljicanavodi kako je jedina mjerodavna odluka ona koju je donio Općinski sud u I. 21. kolovoza 2008. godine.
  3. Sud bilježi kako je posljednju odluku u vezi s postupkom u kojem je prva podnositeljica lišena poslovne sposobnosti donio Općinski sud u I. 21. kolovoza 2008. godine. Ovaj zahtjev je podnesen Sudu 15. siječnja 2009. godine. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.

3. Zaključak

  1. Stranke nisu osporile primjenu članka 6. u njegovom „građanskom“ dijelu, u odnosu na predmetni postupak koji se tiče prve podnositeljice, te Sud nema nikakvog razloga da smatra drugačije (vidiWinterwerpprotiv Nizozemske, 24. listopada1979., Serija A br. 33, stavak 73. iShtukaturovprotiv Rusije, br. 44009/05, stavak 64., 27. ožujka2008.).
  2. Sud primjećuje da prigovori prve podnositeljice zahtjeva na temelju članka 6., stavka 1. i članka 8. Konvencije nisu očito neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Uz to primjećuje i da on nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da su dopušteni.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Prva podnositeljica navodi kako je postupak koji se odnosio na njenu poslovnu sposobnost bio nepošten jer ona u njemu nije sudjelovala. Nije joj bila dana niti mogućnost sudjelovanja u postupku u kojem je odabrana posebna skrbnica koja će ju zastupati u tom postupku. Isto tijelo, Centar za socijalnu skrb u I. imenovao joj je skrbnicu protiv njezine volje te pokrenuo postupak za njeno lišenje poslovne sposobnosti pred Općinskim sudom u I. Punomoć koju je dala svojoj kćeri, ovlašćujući je da je zastupa u tom postupku u trenutku kad je još imala poslovnu sposobnost, bila je ignorirana, a i podnesci koje je njezina kćer podnijela u tom postupku, iako su sadržavali argumente važne za procjenu njezinog stanja, bili su ignorirani. Odluka kojom je se lišava poslovne sposobnosti nije bila dostavljena niti njoj niti njezinoj kćeri. Sve ovo bilo je u suprotnosti sa Obiteljskim zakonom koji propisuje da se pojedinac protiv kojeg je pokrenut postupak za lišenje poslovne sposobnosti sasluša u postupku.
  2. Odluka kojom ju se lišilo poslovne sposobnosti imala je samo stranicu i pol te nije bila valjano obrazložena.
  3. Kao posljedica odluke kojom ju se lišilo poslovne sposobnostiona je potpuno izgubila svoju samostalnost te nije imala pravo donositi nikakve odluke koje se tiču njezinog života. Nadalje, njezina kćer, kao njezin jedini živući bliski srodnik, nije joj bila imenovana skrbnicom te je također bila potpuno isključena od donošenja bilo kakvih odluka koje se tiču života prve podnositeljice. Nije bilo razloga lišiti je poslovne sposobnosti u potpunosti, budući da nije ni na koji način ugrožavala vlastite ili tuđe interese.
  4. Vlada navodi kako je mjera oduzimanja poslovne sposobnosti prve podnositeljice bila donesena u postupku provedenom prema važećim propisima domaćeg prava i da ju je zastupala njenanećakinja kao posebna skrbnica, čime je osigurana kontradiktorna narav postupka. Skrbnica je bila prisutna na ročištima te je tražila da prvu podnositeljicu pregleda medicinski vještak.
  5. Nadalje, prva podnositeljica nije uložila žalbu na odluku kojom joj je D.P.D. imenovana posebnom skrbnicom, iako joj je ta odluka bila dostavljena te je morala znati da se odnosi na postupak za njeno lišenje poslovne sposobnosti.
  6. Takva je mjera, temeljena na mjerodavnim odredbama Obiteljskog zakona, imala legitimni cilj zaštite interesa prve podnositeljice kao dementnei dezorijentirane osobe, nesposobnebrinuti se o svojim interesima, te je bila razmjerna, budući da niti jedna druga, blaža mjera, ne bi bila dostatna u ovim okolnostima. Odluka se temeljila na izvještaju Centra, izjavi koju je dala D.P.D. te nalazu i mišljenju vještaka psihijatra, koji je utvrdio da se prva podnositeljica, zbog svojih raznih zdravstvenih problema, ne može brinuti o svojim interesima.

2.  Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. U kontekstu članka 6., stavka 1.Konvencije, Sud pretpostavlja da bi u predmetima koji se tiču psihički bolesnih osoba domaći sudovi trebali imati određenu slobodu procjene. Tako, na primjer, mogu urediti postupak kako bi osigurali dobro provođenje pravde, zaštitu zdravlja tih osoba, itd.Međutim, takve mjere ne smiju utjecati na samu srž podnositeljičinog prava na pošteno suđenje kako je zajamčeno člankom 6. Konvencije. Kad ocjenjuje je li pojedina mjera, kao što je isključivanje podnositeljice sa ročišta, bila potrebna, Sud će uzeti u obzir sve mjerodavne čimbenike (kao što su: priroda i složenost pitanja pred domaćim sudovima; što se dovodi u pitanje za podnositeljicu;predstavlja li osobno pojavljivanje na ročištu prijetnju drugima ili njoj itd. (vidiShtukaturov, citiran gore, stavak 68.)).Sud osobito smatra kako treba strožerazmotriti one mjere koje imaju snažan utjecaj na privatni život, kaošto je lišenje poslovne sposobnosti. 
  2. Nadalje, u skladu s utvrđenom praksom Suda,koja odražava načelokoje se odnosi na pravilno provođenja pravde, odluke sudova i tribunala moraju sadržavati valjana obrazloženja razloga na kojima se temelje.Doseg do kojeg se proteže ova dužnost obrazlaganja može se razlikovati s obzirom na prirodu odluke i mora biti određen s obzirom na okolnosti predmeta. Iako članak 6., stavak 1.obvezuje sudove da obrazlažu svoje odluke, to se ne može smatrati obvezom da detaljno odgovore na svaku tvrdnju (vidiGarcíaRuizprotiv Španjolske,21. siječnja 1999., Reports 1999-I, stavak 26. i Helle protiv Finske, 19. prosinca1997., Reports 1997-VIII, stavak 59.).

(b) Primjena ovih načela u ovom predmetu

  1. Što se tiče ovog predmeta, Sud primjećuje kako nije sporno da prva podnositeljica nije bila obaviještena o postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u I. radi njenog lišenja poslovne sposobnosti. Nadalje, nije ju pozvaoni Općinski sud u I. kako bi podnijela dokaze niti ju je vidio sudac koji je vodio postupak. Sud zaključuje da prva podnositeljica nije mogla osobno sudjelovati u postupku pred Općinskim sudom u I. u bilo kojem obliku. Ostaje za utvrditije li ovo, s obzirom na okolnosti,bilo u skladu sa zahtjevima članka 6. i 8. Konvencije.
  2. Vlada navodi da je prema važećim odredbama Obiteljskog zakona, činjenica da prva podnositeljica nije bila saslušana u postupku radi njenog lišenja poslovne sposobnosti, zakonita u domaćim uvjetima. Međutim, srž pritužbe nije domaća zakonitost nego „poštenost“ postupka sa stajališta Konvencije i prakse Suda (vidiShtukaturov, citiran gore, stavak 70.) te osiguranje relevantnih postupovnih zaštita, kada se donosi odluka koja ozbiljno utječe na privatni život podnositeljice.
  3. Sud je već naveo u gore citiranoj presudi Shtukaturov:

“72.  ... Sud bilježi kako je podnositelj imao dvostruku ulogu u postupku: bio je zainteresirana strana, i,  istovremeno, glavni predmet razmatranja suda. Njegovo je sudjelovanje stoga bilo nužno ne samo kako bi mogao iznijeti svoju obranu nego i kao bi sudac mogao stvoriti svoje osobno mišljenje o podnositeljevoj psihičkoj sposobnosti (vidi, mutatismutandis, Kovalevprotiv Rusije, br. 78145/01, stavci 35.-37., 10. svibnja 2007.).”

  1. Navedeno vrijedi i u odnosu na prvu podnositeljicu u ovom predmetu. Sud smatra da suci koji donose odluke koje imaju ozbiljne posljedice na privatni život pojedinca, kao što su one koje lišavaju nekoga poslovne sposobnosti, trebaju u načelu imati i osobni kontakt s tim osobama.
  2. Sud je svjestan važnosti medicinske dokumentacije koja se odnosi na osobe koje imaju oštećene psihičke sposobnosti te se slaže da svaka odluka kojom se odlučuje o mentalnom zdravljumora biti potkrijepljena relevantnom medicinskom dokumentacijom.Međutim, na posljetku je sudac,a ne liječnik,pa ni psihijatar, taj koji treba ocijeniti sve relevantne čimbenike koji se odnose na osobu o kojoj je riječ, te njegove ili njezine osobne okolnosti. Dužnost je suca koji vodi postupak da odluči je li takva krajnja mjera potrebna ili bi i blaža mjera bila dovoljna. Kad je riječ o tako važnoj stvari za privatni život pojedinca sudac mora pažljivo uravnotežiti sve relevantne čimbenike, kako bi odlučio o razmjernosti mjere koju određuje. Nužnapostupovna osiguranjanalažu da se svaki rizik od proizvoljnog odlučivanja tada svede na minimum.
  3. Psihijatrica koja je pregledala podnositeljicu utvrdila je da je ona teško bolesna osoba, nepokretna, potpuno ovisna o pomoći drugih, dementna, da s njom nije moguće uspostaviti smislen kontakt, da boluje od teškog oštećenja centralne kognitivne sposobnosti s nepovoljnom prognozom za budućnost (vidi stavak 35. ove presude). Također je utvrdila da je prva podnositeljica nesposobna brinuti se za sebe i svoja prava i interese te je predložila da je sud potpuno liši poslovne sposobnosti. Međutim, prema mišljenju Suda bilo bi bolje da se sudac koji je vodio postupak osobno uvjerio da ovi zaključci nisu proizvoljni, da je saslušao i svjedoke i vještaka. Posebice, sudac je bio taj koji je trebao donijeti zaključke koji se odnose na pitanje lišenja prve podnositeljice njezine poslovne sposobnosti.
  4. U tom smislu Sud primjećuje da, iako je psihijatar pregledao prvu podnositeljicu 18. srpnja 2008. godine,medicinska dokumentacija dostavljena kao podloga za vještačenje potječe iz 2002. godine. U tom smislu treba naglasiti da je druga podnositeljica navela da je psihijatar posjetio prvu podnositeljicu na samo dvadeset minuta, u vrijeme kad je prva podnositeljica bila umorna i pod utjecajem lijekova. Također je skrenula pažnju na činjenicu da je prva podnositeljicavlastoručno, punim imenom, potpisala oba podneska, prvi od 14. kolovoza 2008. godine i drugi od 22. kolovoza 2008. godine, u kojima je tražila da ju zastupa druga podnositeljica.
  5. Sud bilježi da je druga podnositeljica navela Općinskom sudu u I. da D.P.D. nije vidjela prvu podnositeljicu. Iako je istina da je u obrazloženju odluke kojom je prva podnositeljica lišena poslovne sposobnosti citirana izjava D.P.D. koja se odnosi na stanje prve podnositeljice, upravo je D.P.D. tražila od suda da provede medicinsko vještačenje prve podnositeljice.
  6. Sud također bilježi da je 14. kolovoza 2008. godine prva podnositeljica ovlastila drugu podnositeljicu da je zastupa u predmetnom postupku. U to je vrijeme prva podnositeljica još uvijek imala poslovnu sposobnost i prema domaćem pravu njena je punomoć bila pravno valjana, bez obzira na činjenicu da joj je već bila dodijeljena posebna skrbnica. Međutim, druga podnositeljica nije bila obaviještena o ročištu koje je 21. kolovoza 2008. godine održano pred općinskim sudom u I., te taj sud nije ni na koji način uzeo u obzir njene podneske, iako su sadržavali važne tvrdnje. Osim toga,nije joj bila dostavljenaodluka kojom je prva podnositeljica lišena poslovne sposobnosti.
  7. Što se tiče razloga za lišenje poslovne sposobnosti prve podnositeljice koje su navela domaća tijela, Sud primjećuje da je Općinski sud u I. temeljio svoju odluku na nalazu i mišljenju medicinskog vještaka koji je naveo da se prva podnositeljica zbog svoje bolesti ne može brinuti se o sebi, svojim pravima i interesima, da je dementnai potpuno ovisna o pomoći drugih. U vezi s tim Sud naglašava da je legitimno pružati pomoć bolesnima i starima, ili osobama sa smanjenim sposobnostima koje se ne mogu brinuti se za sebe. Međutim, posve je drugo lišiti nekoga poslovne sposobnosti. Lišenje poslovne sposobnosti povlači za sobom ozbiljne posljedice. Osoba na koju se to odnosi ne može poduzimati nikakve pravne radnje te je stoga lišena samostalnosti u svim pravnim područjima. Te su osobe stavljene u situaciju da ovise o drugima da oni donesu odluke koje se tiču različitih vidova njihovog privatnog života, kao na primjer, gdje će živjeti ili kako raspolagati imovinom i svim primanjima. Brojna prava tih osoba su ugašena ili ograničena. Na primjer, takva osoba ne može sastaviti oporuku, ne može se zaposliti, ne može se oženiti niti sklopiti bilo kakvu vezu koja ima posljedice na njen pravni položaj, itd.
  8. Kako bi osigurala da su bolesni i stari propisno zbrinuti, državna tijela imaju na raspolaganju druga sredstva, a nelišenje poslovne sposobnosti. Lišenje poslovne sposobnosti vrlo je ozbiljna mjera koja treba biti ostavljena za iznimne okolnosti.
  9. Zaključno, Sud ponavlja da on postupak uvijek mora ocijeniti u cjelini, uključujući i odluke žalbenih sudova (vidiG. protiv Ujedinjenog Kraljevstva,br. 43373/98, stavak 35., 19. prosinca 2001.). Sud bilježi da u ovom predmetu prvoj podnositeljici nije bila dostavljena odluka kojom je lišena poslovne sposobnosti, unatoč činjenici da je tada još uvijek imala poslovnu sposobnost jer odluka o lišenju nije postala pravomoćna. Međutim, propustivši obavijestiti prvu podnositeljicu o ovoj odluci, Općinski sud joj je oduzeo i mogućnost da protiv te odluke uloži bilo kakav pravni lijek. Stogase nikakav mogući nedostatak prvostupanjskog postupka nije mogao ispraviti pred višom instancom.  
  10. Sud također nalazi da je činjenica da jesudac koji je prvu podnositeljicu lišio poslovne sposobnosti, pri procjenistanja prve podnositeljice potpuno ignorirao tvrdnjedruge podnositeljice, iako je prva podnositeljica opunomoćila drugu podnositeljicu da ju zastupa u postupku u trenutku kad je još imala poslovnu sposobnost, protivna jamstvima poštenog suđenja te je također lišila prvu podnositeljicu odgovarajuće postupovnezaštite u postupku u kojem je donesena odlukakoja je izravno negativno utjecala na njezin privatni život.
  11. Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije. S obzirom na to utvrđenje, Sud smatra da više nema posebnih pitanja koje je potrebno ispitati na temelju članka 8. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE U ODNOSU NA POKRETANJE SUDSKOG POSTUPKAZA LIŠENJE DRUGE PODNOSITELJICE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

  1. Druga podnositeljica, pozivajući se na članak 8.Konvencije, prigovarada je pokretanje postupka za njeno lišenje poslovne sposobnosti povrijedilo njeno pravo na privatan život. 

A. Dopuštenost

  1. Vlada ističe da je svaki prigovor koji se odnosi na postupak za lišenje poslovne sposobnosti druge podnositeljice preuranjen zbog toga što je navedeni postupak još uvijek u tijeku.
  2. Sud primjećuje da druga podnositeljica prigovara da pokretanje postupka za njeno lišenje njezine poslovne sposobnosti predstavlja neopravdano miješanje u njezino pravo na privatni život. U svjetlu prirode ovog prigovora, Sud smatra da je pitanje je liprigovor druge podnositeljice na temelju članka 8. Konvencije u vezi s pokretanjem postupka za njeno lišenje poslovne sposobnosti preuranjen zbog toga što je postupak još uvijek u tijeku, usko povezano s osnovanošću tog prigovora. Stogagatreba spojiti s odlučivanjem o osnovanosti.
  3. Sud nadalje smatra da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Nadalje, nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Druga podnositeljica tvrdi kako nije bilo potrebe da joj se imenujeskrbnik i pokrene sudski postupak za njeno lišenje poslovne sposobnosti, budući da je ona potpunosposobna brinuti se o svojim pravima i interesima.Osporavatvrdnje kojima Centar obrazlaže pokretanje postupka, posebice da je 2006. godine nekoliko dana odbijala izaći iz kuće te komunicirati s drugima; da je 1994.godine bila liječena u psihijatrijskoj ustanovi; da je njezin odnos prema majcipretjerano posesivan; da je stalno prigovarala načinu na koji postupaju s njenommajkom u Caritasovom domu; da je opetovano postavljala nerealne zahtjeve vezane uz majku i da je u više navrata mijenjala odvjetnike koji su ju zastupali.
  2. Što se tiče pritužbi na postupanje prema njenoj majci u Caritasovom domu, druga podnositeljica navodi da su u to vrijeme taj isti dom kritizirali i mnogi drugi, što je bilo objavljeno u i medijima, te je dostavila novinske izvatke. Nadalje, ne slaže seda bi ljubav i njega koju pokazuje prema majci mogla biti znak psihičke bolesti. Prema njezinom mišljenju, postupak njenog lišenja poslovne sposobnosti pokrenut je zbog njenih pritužbi na Caritasov dom te suprotstavljanju postupcima Centra u odnosu na njezinu majku.
  3. Vlada ističe kako su prava druge podnositeljice u predmetnom postupku bila odgovarajuće zaštićena budući da joj je imenovan posebni skrbnik, te je drugu podnositeljicu zastupao i odvjetnik po njezinom izboru. Bila je pozvana na svako ročište te joj je dana prilikada iznese svoje tvrdnje. Njezino je psihičko stanje ocijenio vještak psihijatar.

2.  Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja

  1. Sud smatra kako mjera kao što je lišenje poslovne sposobnosti predstavlja ozbiljno miješanje u privatni život osobe. U vezi s time Sud bilježi da već samo pokretanje tog postupka proizvodi ozbiljne posljedice. Stoga setakvoj osobi imenuje poseban skrbnik koji zastupa tu osobu u sudskom postupku, osoba je podvrgnutarazličitim ocjenama, uključujući psihijatrijsko vještačenje, a sve se to tiče privatnog života. 
  2. Nadalje, u ovome su predmetu imenovanom skrbniku druge podnositeljice dane široke ovlasti, kao što je zastupanje druge podnositeljice u svim privatnim stvarima i stvarima koje se tiču njezine imovine, raspolaganju imovinom te brizi o njoj kao osobi, njezinim pravima, obvezama i dobrobiti. Sud stoga smatra da pokretanje postupka za lišenje druge podnositeljice poslovne sposobnosti predstavlja miješanje u njezin privatan život u smislu članka 8. Konvencije.
  3. Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje privatnog života osobe predstavljat će povredu članka 8. Konvencije, osim ako je „u skladu sa zakonom“, teži ostvariti cilj ili ciljeve koji su legitimni prema stavku 2. ove odredbe te se može smatrati „nužnim u demokratskom društvu“ (vidiAnayoprotiv Njemačke,br. 20578/07, stavak 63., 21. prosinca 2010. iMikolajováprotiv Slovačke, br. 4479/03, stavak 58., 18. siječnja 2011.).

(b)  Je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu, težilo ostvariti legitimni cilj i bilo nužno u demokratskom društvu 

  1. U okolnostima ovoga predmeta Sud smatra da su pitanja zakonitosti miješanja, postojanja legitimnog cilja koji se težilo ostvariti i njegove nužnosti u demokratskom društvu blisko međusobno povezana, te će ih ispitati zajedno.
  2. Što se tiče pravne osnove za miješanje o kojemu je riječ, Sud bilježi da članak 159. Obiteljskog zakona propisuje da će odrasla osoba biti potpuno ili djelomično lišena poslovne sposobnosti ako se ne može sama brinuti o svojim potrebama, pravima i interesima ili ako predstavlja opasnost za prava i interese drugih zbog svoje psihičke bolesti ili iz drugih razloga.
  3. Prema mišljenju Suda, da bi mogao pokrenuti takav postupak centar za socijalnu skrb (ili bilo koje drugo državno tijelo) trebao bi moći podnijeti uvjerljive dokaze da je osoba o kojoj je riječ nesposobna brinuti se o svojim potrebama, pravima i interesima ili da predstavlja opasnost za prava i interese drugih. Ovo se ne može učiniti na temelju općenitih izjava nego samo na temelju konkretnihčinjenica.
  4. U ovome predmetu Centar tvrdi da se druga podnositeljica ne može brinuti o svojim pravima i interesima, ne ukazujući u toj izjavi niti na jednu konkretnu činjenicu. Opća priroda izjava Centra dovodi do dvojbe o njihovoj sukladnosti sa zakonskim zahtjevima za pokretanje postupka za lišenje druge podnositeljice poslovne sposobnosti (vidi stavak 47. ove presude).
  5. Sud smatra da pri odlučivanju je li postupak za lišenje neke osobe poslovne sposobnosti bio razmjeran državna tijela moraju imati određenu slobodu procjene. Na prvom je mjestu na državnim tijelima da ocijene dokaze koji su pred njih izneseni u pojedinom predmetu, dok jezadatak Suda da odluke tih tijela preispita na temelju Konvencije (vidi, mutatismutandis, Winterwerpprotiv Nizozemske, 24. listopada 1979., stavak 40., Serija A br. 33; Lubertiprotiv Italije, 23. veljače 1984, Serija A br. 75, stavak 27. i Shtukaturov protiv Rusije, br. 44009/05, stavak 67., 27. ožujka 2008.). U vezi s time Sud bi htio još jednom naglasitida je potreban strogi nadzor kada se radi o mjerama koje imaju takav učinak na samostalnostosobe. U vezi s time, Sud ima na umu da lišenje neke osobe poslovne sposobnosti za sobom povlači teške posljedice za različitapodručja života te osobe.
  6. Vlada je u svojim podnescima Sudu, kao i Centar u svojim zahtjevima pred Općinskim sudom u I., navela kako je svrha pokretanja postupka lišenja druge podnositeljice poslovne sposobnosti bila osiguranje zaštite njezinih interesa kroz institut skrbništva.
  7. Međutim, pokretanje takvog postupka koji obvezuje osobu da se podvrgne sudskom postupku u kojem ju zastupaskrbnik i u kojem se ispituju i propituju različiti vidovi njenog privatnog života, ocjenjuje njeno mentalno zdravlje, ponašanje i osobnost, opravdano je prema mišljenju Suda kada postoje uvjerljivi dokazi da je mjera lišenjate osobe poslovne sposobnosti odgovarajući odgovor na situaciju o kojoj je riječ.
  8. Što se tiče psihičkogzdravlja druge podnositeljice, Sud bilježi da je istina da je bila dva puta hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu, prvi puta 1994. godine, a drugi 2006. godine. U otpusnom pismu od 20. prosinca 2006.godine navedeno je da se vidljivo psihički oporavila, da pozitivno reagira na terapiju, da je psihopatologija zbog koje je hospitalizirana potpuno nestala te da postoje optimistične prognoze za budući tretman (vidi stavak 44. ove presude).
  9. Što se tiče psihijatrijskog nalaza i mišljenja zatraženogu postupku lišenja druge podnositeljice poslovne sposobnosti, Sud prvo primjećuje da je taj nalaz i mišljenje, koji je očito negativan u odnosu na njezino stanje, izradio psihijatar koji prethodno nije liječio podnositeljicu i koji je s njom obavio samo telefonski razgovor. Sud je skeptičan u vezi toga može li se psihičkostanje neke osobe ocijeniti s dovoljnom sigurnosti nakon samo jednog telefonskog razgovora, makar i u trajanju od jednog sata, posebice uzimajući važnost tog nalaza za ovaj predmet.
  10. Sud bilježi da članak 161., u vezi sa člankom 159. Obiteljskog zakona propisuje da će centar za socijalnu skrb pokrenuti postupak zahtjeva lišenje poslovne sposobnosti kada se dokaže da je osoba, zbog svoje psihičke bolesti ili iz drugog razloga, nesposobna brinuti se o vlastitim potrebama, pravima i interesima, ili ako predstavlja opasnost za prava i interese drugih.
  11. Podnositeljica je u ovom predmetu, kada su je saslušala nacionalna državna tijela, objasnila da živi sama te da se brine o svim svojim potrebama. Naglasila je kako redovito plača sve račune, redovito odlazi liječniku opće prakse, vodi brigu oko obroka te si je organizirala društveni život. Nastavno na njezine izjave, Sud primjećuje da nema nikakvih naznaka, niti prije pokretanja postupka o kojemu je riječ, niti tijekom postupka, da bi druga podnositeljicananijela određenu štetu svojim interesima ili interesima drugihkoja bi opravdala njeno lišenje poslovne sposobnosti.
  12. Imajući u vidu navedenu pozadinu, Sud nalazi da u okolnostima ovoga predmeta pokretanje postupka za lišenje druge podnositeljice poslovne sposobnosti nije poštivalo postupak i zahtjeve propisane zakonom, njime se nije ostvarivao legitiman cilj te nije bilo nužno u demokratskom društvu i odbija prigovor Vlade glede neiscrpljivanjadomaćih pravnih sredstava.
  13. Stoga je došlo do povrede članka 8. u tom pogledu.

III.  NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE VEZANO UZ SMJEŠTAJ PRVE PODNOSITELJICE U CARITASOV DOM 

  1. Pozivajući se na članak 8. Konvencije, podnositeljice se također žale na odbijanje smještaja prve podnositeljice u jednokrevetnu sobu u Caritasovom domu te na ograničenja učestalosti dozvoljenih posjeta.

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositeljice tvrde da im nije bilo dozvoljeno smjestiti prvu podnositeljicu u jednokrevetnu sobu u Caritasovom domu, iako bi to bilo korisno za njezino zdravlje. Nadalje, posjete u višekrevetnim sobama bile su ograničene na jedan sat dnevno, što je spriječilo podnositeljice da provode više vremena zajedno, te je također spriječilo drugu podnositeljicu da provede više kvalitetnog vremena sa prvom podnositeljicom, budući da je prva podnositeljica bila jedina osoba koja ju je posjećivala.
  2. Vlada tvrdi da su podnositeljice u bilo kojem trenutku mogle sklopitiprivatni dogovor sa Caritasovim domom glede smještaja prve podnositeljice u jednokrevetnu sobu na njen trošak. Što se tiče međusobnih kontakata podnositeljica, oni su bili organizirani na način da je druga podnositeljica mogla posjetiti prvu podnositeljicu u njenoj sobi jedan sat dnevno, a osim toga u zajedničkim prostorijama Caritasovog doma između 9.00 i 19.00 ili 20.00 sati, u zimskom odnosno ljetnom periodu. Druga podnositeljica je provodila skoro cijele dane s prvom podnositeljicom u Caritasovom domu.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud bilježi da je prva podnositeljica smještena u Caritasov dom u srpnju 2006. godine na zahtjev svoje kćeri, druge podnositeljice, koja je tvrdila da se zbog posebnih potreba koje je prouzročila majčina bolest, kao i zbog svoje bolesti, nije više mogla samostalno brinuti za majku. Nedugo nakon toga, u kolovozu 2006. godine, prva podnositeljica je dobila pravo na skrb izvan vlastite obitelji te je nastavila boraviti u Caritasovom domu. Bila je smještena u višekrevetnu sobu sa još tri osobe,a do svibnja 2008. godine druga podnositeljica je s njom mogla provoditi cijele dane.
  2. Druga podnositeljica je često postavljala zahtjeve da se njezinu majku smjesti u jednokrevetnu sobu, te je nudila da plati razliku između iznosa koji pokriva država i pune cijene jednokrevetne sobe. Međutim, ovi su zahtjevi odbijeni uz objašnjenje da takvo rješenje nije moguće. Ona je mogla tražiti da njezina majka bude smještena u jednokrevetnu sobu samo na temelju privatnog dogovora sa Caritasovim domom, i u tom slučaju sama plaćati punu cijenu.
  3. U ocjeni je li postignuta pravedna ravnoteža u odnosu na mjeru koja je primijenjena Sud ponavlja da pri izboru najprikladnijeg način da udovolji obvezama iz Konvencije, država uživa određenu slobodu procjene. U stvarima koje se tiču njezine socijalne politike ta je sloboda određena vrlo široko (vidi, mutatismutandis, James i ostaliprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. veljače 1986., stavak 46., Serija A br. 98 iŞerifeYiğitprotiv Turske[GC], br. 3976/05, stavak 100., ECHR 2010-...). Nadalje, djelotvorna zaštita i poštovanje prava na privatni i obiteljski život ne može tražiti od nacionalnih vlasti da osobama koje koriste državnu pomoć omoguće dobivanje jednokrevetnih soba u ustanovikoja se za njih brine, osim ako tako zahtijevajupretežiti interesi zdravlja ili drugi važni razlozi.
  4. Podnositeljice nikada nisu objasnile iz kojeg su točno razloga tražilejednokrevetnu sobu za drugu podnositeljicu i zašto je njezin smještaj u sobu sa još tri osobe nespojiv s njezinim pravom na privatni i obiteljski život. Druga se podnositeljica u svojim zahtjevima nacionalnim vlastima i Caritasovom domuopetovanopozivala na zdravstvene razloge. Međutim, nikada nije navela nikakve detalje glede tih razloganiti je svoj zahtjev poduprla s nekim mjerodavnim liječničkim mišljenjem. Stoga podnositeljice nisu uspjele dati uvjerljive razloge za smještaj prve podnositeljice u jednokrevetnu sobu.
  5. Smještajem prve podnositeljice u Caritasovom domu na djelomični trošak države, nacionalnesu vlasti ispunile svoju dužnost da prvoj podnositeljici pruže odgovarajuću socijalnu skrb. Činjenica da je smještena u višekrevetnu sobu, te da posjete u takvim sobama mogu biti ograničene na jedan sat dnevno ne može se smatrati nerazmjernom i protivnom pravupodnositeljice na privatni i obiteljski život, posebice imajući u vidu činjenicu da su posjete dopuštene u zajedničkim prostorijama od 9.00 sati do 19.00 ili 20.00 sati tijekom zimskog odnosno ljetnog razdoblja (vidi stavak 24. ove presude).
  6. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35.,stavaka 3. (a) i 4. Konvencije.

IV.  NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BROJ 1. UZ KONVENCIJU

  1. Podnositeljice nadalje prigovaraju da je odluka da se mirovina prve podnositeljice isplaćuje izravno na račun Caritasovog doma i njena nemogućnost da slobodno raspolaže svojom imovinom povrijedila njezino pravo na mirno uživanje vlasništva. Pozivaju se na članak 1. Protokola br. 1. propisuje:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

A. Dopuštenost

1.   Tvrdnje stranaka

  1. Podnositeljice navode da je država povrijedila pravo na mirno uživanje vlasništva prvepodnositeljicenalaganjem da se mirovina prve podnositeljice koristi za pokrivanje troškova smještaja u Caritasovom domu, te sprječavajući je kao osobu lišenu poslovne sposobnosti da slobodno raspolaže svojom mirovinom i drugom imovinom.
  2. Vlada navodi da je pravo na smještaj prve podnositeljice izvan njezine obitelji bilo utvrđeno na zahtjev njezine kćeri, druge podnositeljice, te da je nalaganje prvoj podnositeljici da snosi dio troškova smještaja u domu bilo utemeljeno u Zakonu o socijalnoj skrbi, budući da je ona primatelj mirovine. U svakom slučaju, prva podnositeljica mogla je tražiti prekid takvog aranžmana u bilo koje vrijeme.
  3. Odluka da prva podnositeljica snosi dio troškova smještaja bila je razmjerna, budući da su sve njezine potrebe bile zadovoljene uCaritasovom domu. Država je i dalje snosila više od polovice iznosa troškova smještaja prve podnositeljice.

(a)  Isplata mirovine prve podnositeljice Caritasovom domu

  1. Sud bilježi da je odlukom od 31. kolovoza 2006.godine utvrđeno pravo prve podnositeljice na skrb izvan vlastite obitelji. Međutim, ona je svejedno morala snositi troškove svog smještaja, budući da je primatelj mirovine. Razlika između punecijene smještaja, koja je bila viša i podnositeljičine mirovine, pokrivala je država.
  2. Sud bilježi da niti prva niti druga podnositeljica nisu iskoristile nikakva pravnasredstva protiv ove odluke. Stoga je odluka od 31. kolovoza 2006.godine za koju se može tvrditi da predstavlja miješanje u pravo prve podnositeljice na mirno uživanje vlasništva, konačna odluka domaćih vlasti u tom smislu.Međutim, ovaj je zahtjev podnesen Sudu dana 15. siječanja 2009.godine.
  3. Slijedi da je ovaj zahtjev podnesen izvan roka, i da ga treba odbiti u skladu sa člankom 35., stavcima 1. i 4. Konvencije.

(b)  Nemogućnost prve podnositeljice da raspolaže svojom imovinom

  1. Sud bilježi da je nemogućnost prve podnositeljice da raspolaže svojom imovinom posljedica odluke o lišenju njezine poslovne sposobnosti. Stoga Sud smatra da se treba utvrditi da je ovaj dio zahtjeva dopušten.

B. Osnovanost

  1. Sud bilježi da je ocijenio pitanje postupka za lišenje prve podnositeljice poslovne sposobnosti na temelju članka 6. Konvencije i da će prva podnositeljica moći tražiti ponavljanje postupka za njeno lišenje poslovne sposobnosti.
  2. Stoga Sud presuđuje da nema potrebe prigovor odvojeno ispitati na temelju članaka 1.,Protokola br. 1. uz Konvenciju.

V NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

  1. Podnositeljice nadalje prigovaraju da nisu imale nikakvo djelotvorno domaće pravno sredstvo na raspolaganju za podnošenje prigovora na temelju Konvencije. Pozivaju se na članak 13. Konvencije koji propisuje:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“

A. Dopuštenost

1.  Članak 13. u vezi sa člankom 6. i 8. Konvencije u odnosu na postupke za lišenje podnositeljica poslovne sposobnosti

  1. Sud smatra da je ovaj prigovor tijesno povezan s prigovorom na temelju članka 6. i članka 8. Konvencije u odnosu na postupke za lišenje podnositeljica poslovne sposobnosti, te stoga treba utvrditi da je dopušten.

2. Članak 13. u vezi s prigovorom na temelju članka 1. Protokola broj 1. u odnosu na nemogućnost prve podnositeljice da raspolaže svojom imovinom

  1. Stoga treba utvrditi da je i ovaj prigovor, usko vezan s prigovorom na temelju članka 1. Protokola broj 1. koji je Sud proglasio dopuštenim, dopušten.

3. Članak 13. u vezi s preostalim prigovorima na temelju članka 8. Konvencije i članka 1 Protokola br. 1.

  1. Sud bilježi da su ovi prigovori proglašeni nedopuštenima i da članak 13. ne može samostalno postojati. Slijedi da prigovori na temelju članka 13., u dijelu u kojem su vezani uz prigovore na temelju materijalnih članaka Konvencije zahtjeva kojeje utvrđeno da su nedopuštenikao očito neosnovani, moraju također biti odbačeni kao očito neosnovani na temelju članka 35., stavaka 3.(a) i 4. Konvencije.

B. Osnovanost

1.  Članak 13.u vezi sa člankom 6. i 8. Konvencije u odnosu na postupke za lišenje podnositeljica poslovne sposobnosti 

  1. Podnositeljice tvrde da nisu mogle koristiti nikakvo pravno sredstvo u postupcima za njihovo lišenje poslovne sposobnosti. Što se tiče prve podnositeljice, sudac koji je vodio postupak nije dopustio drugoj podnositeljici da zastupa prvu podnositeljicu u tom postupku i prvostupanjska im odluka nije bila dostavljena. Što se tiče druge podnositeljice, ona na raspolaganju nije imala nikakva sredstva kojima bi spriječila nacionalne vlasti da pokrenu postupak za njezinolišenje poslovne sposobnosti.
  2. Vlada tvrdi da je prva podnositeljica mogla uložiti žalbu na odluku kojom je D.P.D. imenovana njezinom skrbnicom i podnijeti ustavnu tužbu.
  3. Sud je mišljenja da je ovaj prigovor, iako donekle preformuliran, u suštini isti kao onaj koji je sud ocijenio na temelju članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije. Oslanjajući se na ocjenu suda vezano uz te odredbe, Sud smatra da prigovor podnositeljica na temelju članka 13. ne zahtjeva zasebno ispitivanje osnovanosti (vidiSalontaji-Drobnjak, citiran gore, stavak 147.). 

2. Članak 13.u vezi s prigovorom na temelju članka 1. Protokola broj 1. vezano uz nemogućnost prve podnositeljice da raspolaže svojom imovinom 

  1. Kao što je već gore navedeno, prva podnositeljica će imati mogućnost tražiti ponavljanje postupka za njeno lišenje poslovne sposobnosti u kojem će se raspraviti i pitanje raspolaganja njezinom imovinom. Imajući to u vidu, Sud zaključuje da ovaj prigovor ne zahtjeva zasebnoispitivanje.

VI. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. Prva podnositeljica potražuje 20.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete, a druga podnositeljica iznos od 10.000 EUR na istoj osnovi.
  2. Vlada smatra da su potraživani iznosi prekomjerni i nepotkrijepljeni dokazima.
  3. Što se tiče prve podnositeljice, Sud bilježi da članak 428.(a) Zakona o parničnom postupku predviđa mogućnost ponavljanja domaćeg postupka ukoliko Sud utvrdi povredu Konvencije te Sud u svjetlu te mogućnosti smatra da u okolnostima ovog predmeta utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu zadovoljštinu.
  4. Što se tiče druge podnositeljice, Sud smatra da je ona sigurno pretopila nematerijalnu štetu kao posljedicu pokretanja postupka za njeno lišenje poslovne sposobnosti.Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi, drugoj podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 2.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljice potražuju i 4.400 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada osporava taj zahtjev.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedenamjerila, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 3.000 EUR za postupak pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljicama na taj iznos.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Odlučuje spojiti s odlučivanjem o osnovanosti prigovor Vlade o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava u vezi sa prigovorom druge podnositeljice na temelju članka 8. Konvencije koji se odnosi na postupak za njeno lišenja poslovne sposobnosti i odbija ga;
  2. Utvrđuje da su sljedeći prigovori dopušteni:

- prigovori na temelju članka 6. i članka 8. Konvencije koji se odnose na poštenost postupka za lišenje prve podnositeljice poslovne sposobnosti te prigovor na temelju članka 13. Konvencije s tim u vezi;

- prigovor na temelju članka 8. vezano uz pokretanje postupka za lišenje druge podnositeljice poslovne sposobnosti i prigovor na temelju članka 13. Konvencije s tim u vezi;

- prigovor na temelju članka 1. Protokola broj 1. vezano uz nemogućnosti prve podnositeljice da raspolaže svojom imovinom i prigovor na temelju članka 13. Konvencije s tim u vezi;

- a ostatak zahtjeva nedopušten.

  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. Stavka 1. Konvencije zbog nedostataka u postupku za lišenje prve podnositeljice njezine poslovne sposobnosti;
  2. Presuđuje da nema potrebe ispitati prigovor prve podnositeljice na temelju članka 8. Konvencije;
  3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije zbog pokretanja postupka za lišenje druge podnositeljice poslovne sposobnosti;
  4. Presuđuje da nema potrebe odvojeno ispitati prigovore na temelju članka 1.,Protokola 1. uz Konvenciju; 
  5. Presuđuje da nema potrebe odvojeno ispitati prigovore na temelju članka 13. Konvencije;
  6. Presuđuje  

(a) da utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu u odnosu na prvu podnositeljicu;

(b) da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;

(i) 2.000 EUR (dvije tisuće eura) drugoj podnositeljici, na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 3.000 EUR (tri tisuće eura) zajedno podnositeljicama na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se mogli zaračunati;

(c) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljica zahtjeva za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 3. studenog 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen                                                            Anatolij Kovler 

tajnik                                                                         predsjednik

 

U skladu s člankom 45., stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje suca Lorenzena kojemu se pridružuje sutkinjaSteiner.

A.K.  S.N. 

             

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUCA LORENZENA, KOJEM SE PRIDRUŽILA SUTKINJA STEINER 

Glasali smo zajedno s većinom glede utvrđenja povreda članaka 6. i 8. Konvencije u ovom predmetu. Međutim, ne možemo se složiti s razlozima koji su dani glede povrede članka 8. u odnosu na pokretanje postupka za lišenje druge podnositeljice poslovne sposobnosti. Naši razlozi su sljedeći:  

Očito je da lišenje neke osobe poslovne sposobnosti predstavlja ozbiljno miješanje u njen privatni život i možemo se također složiti da samo pokretanje postupka s tim ciljem, imajući u vidu posljedice, predstavlja miješanje. Stoga uvjeti propisani člankom 8. stavkom 2. Konvencije moraju biti ispunjeni. 

Suprotno uobičajenoj praski Suda, većina smatra da su pitanja zakonitosti miješanja, legitimnog cilja i nužnosti usko međusobno povezana te da se trebaju ispitati zajedno (vidi stavak105. presude). Prema našem mišljenju,takav način postupanja komplicira analizu predmeta i vodi do toga da Sud razmatrapitanja koja nije potrebno ispitivati.

U ovom je predmetu postupak za lišenje druge podnositeljice poslovne sposobnosti pokrenut 17. rujna 2008. godine i, u skladu s informacijama dostupnim Sudu, još je uvijek u tijeku. Prema tome, domaći sud još uvijek nije donio nikakvu odluku  o tome je li zahtjev državnih vlasti osnovan. U nedostatku bilo kakve odluke domaćih sudova, presuda većine na sebe uzima ne samopresuđivanje o zakonitosti postupka na temelju hrvatskog prava i o legitimnom cilju u pozadini tog postupka, nego i o njegovoj razmjernosti.Većina zaključuje da postupak nije proveden u skladu s mjerodavnim postupovnim pravilima i uvjetima propisanim zakonom, da nije imao legitimni cilj i da nije bio nužan u demokratskom društvu.

Osim što Sud nije imao dovoljno osnove za takvu ocjenu činjeničnih dokaza i primjenu nacionalnog pravau ovom predmetu, učiniti tako nešto nije prema našem mišljenju,kao što bi trebalo biti, u skladu s načelom supsidijarnosti i načelom iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, većpredstavlja miješanje u načelo da nacionalni sudovi imaju primarnu odgovornost osigurati prava na temelju Konvencije. Obrazloženje većinepodrazumijeva da već samo pokretanje postupka za lišenje poslovne sposobnosti može predstavljati povredu Konvencije, bez da nacionalni sudovi imaju mogućnost ispraviti miješanje, osim ako ne priznaju povredu.

Međutim, u okolnostima ovoga predmeta možemo se složiti da je došlo do povrede članka 8., ali iz drugih razloga. 

Prema našem mišljenju, članak 161., zajednosa člankom 159.hrvatskog Obiteljskog zakona pružadovoljnu pravnu osnovu u nacionalnom pravu za pokretanje takvog postupka i prvenstveno je na nacionalnimsudovima da odluče jesu li bili ispunjeni uvjeti za postupanje po tom zahtjevu. Ne možemomeđutim zaključiti da su odredbe nacionalnog prava u skladu sa zahtjevima članka 8. stavka 2. Konvencije. Prema sudskoj praski Suda, izraz „u skladu sa zakonom“u smislu članka 8., stavka2. zahtjeva ne samo da miješanje ima neku osnovu u domaćem pravuveć se odnosi i na kvalitetu zakona o kojemu je riječ, zahtijevajući da bude dostupan i predvidljiv osobi na koju se odnosi kao i u skladu sa vladavinom prava(vidi, mutatismutandis,Uzun protiv Njemačke,br. 3523/05, stavak 60., 2. rujna 2010.). Ovisno o okolnostima predmeta, vladavina prava može zahtijevati da domaće pravo pruži odgovarajuću zaštitu protiv proizvoljnog miješanja u prava iz članka 8., omogućujućida se Sud uvjeri da postoje učinkovitajamstva protiv zlouporabe (vidiUzun,stavak 63.).

Smatramo da se takvi zahtjevi trebaju primijeniti i u postupku koji je pokrenut radi nečijeg lišenja poslovne sposobnosti zbog ozbiljnih posljedica koje samo pokretanje takvog postupka može imati. S tim u vezi, nisu nužnasamo postupovna jamstva da će osoba o kojoj je riječ moći odgovarajuće sudjelovati u postupku, već smatramo neophodnimda nacionalno pravo osigura da se donese sudska odluka o osnovanosti zahtjeva da se neka osoba liši poslovne sposobnosti – barem na privremenoj osnovi – u razumno kratkom roku, kako ne bi došlo do zlouporabe. Hrvatski Obiteljski zakon ne sadrži nikakva jamstva u odnosu na brzinu takvog postupka te nema dokaza da su hrvatski sudovi pokušali, proprio motu, ubrzati postupak koji sada traje više od tri godine. Prema tome, hrvatsko pravo nije, prema našem mišljenju udovoljilo u ovom predmetu zahtjevima iz članka 8., stavka2. da miješanje bude „u skladu sa zakonom“, te se iz tog razloga možemo složiti da je došlo do povrede članka 8. Konvencije i u odnosu na drugu podnositeljicu.

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

FIRST SECTION

CASE OF X AND Y v. CROATIA

(Application no. 5193/09) 

JUDGMENT

STRASBOURG 

3 November 2011

FINAL

03/02/2012

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of X and Y v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 11 October 2011, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 5193/09) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Croatian nationals, Ms X and Ms Y (“the applicants”), on 15 January 2009. The President of the Chamber granted the applicants’ request not to have their names disclosed (Rule 47 § 3 of the Rules of Court).

2. The applicants were represented by Ms Lovorka Kušan and Mr Zlatko Kušan, lawyers practising in Ivanić Grad. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 8 June 2010 the President of the First Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicants were born in 1923 and 1948 respectively and live in I.

5. The applicants are mother and daughter. Until 17 July 2006 they lived together in a house in B. owned by the first applicant.

A. Placement of the first applicant in the Caritas Home in I.

6. On an unspecified date in 2006 the I. Social Welfare Centre (Centar za socijalnu skrb I. – the “Centre”) instituted proceedings with a view to establishing the first applicant’s right to care outside her family (pravo na skrb izvan obitelji). On 6 July 2006 the Centre appointed its employee Z.J. as the first applicant’s special guardian (poseban skrbinik) in these proceedings on the ground that the first applicant, owing to old age and illness, was unable to undertake acts in these proceedings on her own. It was also stated that her daughter Y, the second applicant, could not adequately care for the first applicant, since she suffered from muscular dystrophy. This decision was served on the second applicant on 12 July 2006.

7. On 11 July 2006 the second applicant submitted a statement to the Centre, stating that she was unable to contribute towards the expenses arising from her mother’s care.

8. An official note drawn up by Z.J. on 16 July 2006 indicates that the second applicant urged that her mother be placed in a home and had entered into a private agreement with the I. Caritas Home for elderly and dependent persons (“the Caritas Home”) in order to place her mother there at her own expense until such time as the decision in the above-mentioned proceedings had been adopted. The first applicant was moved to the Caritas Home. She was placed in a room with three other persons.

9. The agreement, dated 17 July 2006, stipulated that the second applicant was to bear the costs of her mother’s accommodation in the Caritas Home, which in turn would provide the first applicant with accommodation and food, medical care and care for her social needs. In order to stay close to her mother and to be able to visit her frequently, the second applicant moved to her own flat in I.

10. A medical report drawn up on 19 July 2006 indicates that the first applicant was an elderly and disabled person, suffering from psycho-organic changes and dementia, and required the constant (full-day) help and care of another person.

11. On 31 August 2006 the Centre established the first applicant’s right to permanent placement in the Caritas Home from 1 September 2006. She was to cover the costs of her accommodation up to the amount of her pension, and the difference between that amount and the full price was to be paid by the Ministry of Health. The first applicant’s pension was to be paid directly into the Centre’s bank account.

12. On 23 November 2006 Z.J. ceased to be the first applicant’s special guardian.

13. On 18 February 2008 the second applicant asked the Caritas Home to allow her mother single-room occupancy on health grounds. She offered to pay the difference between the costs of such accommodation and her mother’s pension. The Caritas Home informed her that if her mother was placed in a single room she would have to pay the full cost.

14. Since the first applicant was a person in care of the State, Z.J., as the social worker from the Social Welfare Centre with responsibility for the first applicant, drew up a report on 28 February 2008, in which she stated that the first applicant was disoriented and dependent on help from others and that it was impossible to establish contact with her. She suggested that proceedings be instituted with a view to divesting the first applicant of legal capacity, because she was unable to care for her rights and interests. She also stated that the second applicant often behaved strangely, in the sense that she showed constant dissatisfaction and had locked herself in her home, refusing food.

15. On 3 March 2008 the second applicant again asked the Home to allow her mother single-room occupancy on health grounds, stating that her mother needed calm and rest. On 10 March 2008 the Caritas Home informed the second applicant that her mother had been provided with adequate health and other care and that they were waiting for a reply from the Ministry of Health and Social Care on payment for a single-occupancy room.

16. On 25 March 2008 the second applicant urged the transfer of her mother to a single-occupancy room. She also asked the Home to provide her with information on the amount of her mother’s pension in order to pay the difference in the cost of single-room occupancy.

17. On 31 March 2008 the Head Nurse of the Caritas Home drew up an official note stating that over the previous year the second applicant had frequently expressed discontent with regard to the care provided to her mother by nurses, physiotherapist and physicians at the Home; this had disrupted the work of the personnel. She had held an interview with the second applicant, who denied these allegations and was very pleasant in communication with the Head Nurse during the interview. The Head Nurse further stated that the second applicant had been in the habit of visiting her mother twice a day, in the morning and afternoon, staying for a few hours. Over the previous two weeks she had been coming to the front of the Home before the reception’s opening hours and had stayed until the end of working hours; she had stopped communicating with the Head Nurse, but continued to intervene in the dynamics of her mother’s health care and to insult the other patients.

18. In her letter of 1 April 2008 the Directress of the Caritas Home informed the Centre of the above. In her letter of 5 April 2008 the second applicant denied these allegations and reiterated that, owing to her mother’s health, it was necessary to place her in a single-occupancy room.

19. On 8 April 2008 the Caritas Home informed the second applicant that she was free to seek her mother’s placement in a single-occupancy room at her own expense and that the cost of such accommodation was 4,680 Croatian kuna (HRK) per month. On 14 April 2008 the Caritas Home further explained that, in order to place her mother in a single-occupancy room she would first have to terminate her mother’s accommodation on the basis of a decision adopted by the Centre and then apply in writing for her mother’s placement in the Home on the basis of a private contract.

20. On 10 April 2008 the second applicant again sought to have her mother placed in a single room.

21. On 18 April 2008 the Centre informed the second applicant that the price of accommodation in the Caritas Home for persons placed there on the basis of a decision by a social welfare centre was HRK 3,000 per month. This amount had been partly covered by her mother’s pension in the monthly amount of HRK 2,237.80.

22. On 22 April 2008 the Centre invited the second applicant to come to the Centre on 5 May 2008 in order to give a statement in connection with appointing a guardian for her mother in the proceedings to divest her of legal capacity. On 28 April 2008 the second applicant asked the Centre that she be appointed as her mother’s guardian in these proceedings.

23. On 21 May 2008, in a letter to the V. Diocese, the owner of the Caritas Home, the second applicant sought help in placing her mother in a single room. There was no reply.

24. On 27 May 2008 the Caritas Home limited visits to multi-occupancy rooms in the Intensive Care Ward to one hour a day. Visits were allowed in the common premises between 9 a.m. and 7 p.m. in winter and between 9 a.m. and 8 p.m. in summer.

25. It appears that the second applicant did not thereafter pursue the question of placing her mother in a single room. In 2009 the second applicant submitted that she no longer had problems with the Caritas Home’s management and that she was peacefully spending time with her mother.

B. Medical reports in respect of the first applicant

26. The relevant part of a discharge letter of 28 February 2002 issued by the Varaždin Hospital reads:

“The patient was hospitalised at the neurological ward of the V. Hospital owing to a cerebral-vascular accident, brain atrophy and psycho-organic changes. During her stay respiratory difficulties occurred and continuation of treatment in our institution was indicated.

...

On admission she was not febrile, was able to move about, communication was possible (kontaktibilna), she was eupneic ..., disoriented in time.

...

Conclusion:

The patient was hospitalised for exacerbation of chronic bronchitis, post-CVA [cerebral vascular accident] condition and psycho-organic changes. During her stay she was treated with Irumed, Andol and Prazine. Clinical status has improved and she is discharged with a recommendation to continue therapy with Irumed, Andol and Prazine. She is in need of care and the aid of others.”

27. The relevant part of the medical report of 13 December 2005 reads:

“The patient has been unable to control her sphincter for three years; she is confused and moves about with difficulty. Today she got lost and became even more confused.

Neurological status: psycho-organic syndrome, free neck [movement], no focal neurological excess, she walks with assistance ...”

28. The relevant part of a medical report of 19 July 2006 reads:

“The patient is eighty-three years old and in 2000 she suffered an (ischemic) brain stroke. She subsequently developed psycho-organic syndrome, high blood pressure and incontinence. The medical documentation shows that she underwent cataract surgery. In 2002 she was hospitalised in a neurological ward for CVA and was then transferred to the Special Hospital for Lung Diseases in K. ...

Examination reveals that she moves about with difficulty but does walk slowly with aid. She answers basic and short questions, but is disoriented in time and space and towards persons. ... Eupneic...

Since the patient is an elderly person who moves about with difficulty, has undergone psycho-organically changes [and] suffers from dementia, I consider that she needs the constant care and aid of others.”

C. Proceedings to divest the first applicant of legal capacity

29. On 17 April 2008 D.P.D., the first applicant’s niece, was heard in the Centre with a view to appointing her as the first applicant’s guardian.

30. On 16 June 2008 the Centre appointed D.P.D. as the first applicant’s guardian. On the same day the Centre asked the I. Municipal Court to institute proceedings with a view to having the first applicant divested of her legal capacity. The relevant part of the Centre’s submission reads:

“Owing to a brain stroke and brain atrophy the respondent has suffered psycho-organic changes, is incapable of independent life and entirely dependent on the help and care of others. In view of the above, this Centre recognised her right to care outside her family and she was accommodated in the Caritas Home for elderly and dependent persons ... in I. The level of the respondent’s social and intellectual functioning is significantly reduced; no communication is possible, she is disoriented and suffers from dementia. In order to protect her [person], her rights and interests it appears reasonable to give her protection through the institution of guardianship.

In view of the above, the Centre considers that the respondent is incapable of caring for her own needs, rights and interests and that the conditions for divesting her entirely of her legal capacity under section 159 of the Family Act have been met.”

Z.J.’s opinion of 28 February 2008 and medical documentation in respect of the first applicant was enclosed.

31. In a letter to the Centre of 17 June 2008 the second applicant objected that the decision appointing D.P.D. as her mother’s guardian had not been served either on her or her mother. She also objected to statements in the report drawn up by Z.J. on 28 February 2008, enclosed in the Municipal Court’s case file, and in particular to the statements concerning her ability to be her mother’s guardian and alleging that her behaviour had been strange and that she had locked herself in her house and refused food. In particular, she questioned how Z.J. could have established these facts, since she lived alone. She further stressed that she had moved to I. only to be close to her mother and that she had been caring for her mother, while D.P.D. lived in Z. and only occasionally contacted the first applicant by telephone. The first applicant considered that she was the most appropriate person to be appointed as her mother’s guardian.

32. A note from the Caritas Home of 20 June 2008 confirmed that the first applicant had received the decision of 16 June 2008 and had confirmed that fact with her fingerprint.

33. On 24 June 2008 the second applicant informed the Centre that she objected to the institution of the above court proceedings.

34. At a hearing held before the I. Municipal Court on 10 July 2008 in the presence of the Centre’s representative and the first applicant’s guardian D.P.D., a psychiatric report on the first applicant’s mental state was commissioned. D.P.D. stated that Z.J.’s allegations in her report on the first applicant were true and added that the first applicant was bed-ridden, disoriented and completely incapable of autonomous life. She depended on the constant help of others and was unable to feed herself. Her condition was not improving but was expected to deteriorate. She was able to use only one hand, could move it and put food into her mouth, but even that hand was not functional to the extent that she could properly feed herself. D.P.D. suggested that a medical examination of the first applicant be carried out.

35. The psychiatrist submitted his report on the basis of an examination of the first applicant on 18 July 2008 and medical documentation from 2002. The relevant part of the report reads:

“For the purposes of this examination the patient was seen by a psychiatrist on 18 July 2008 in the Home where she is placed.

I found her lying awake in her bed. It is not possible to establish meaningful verbal contact because she is unable to talk clearly. To my question about her name and where she is from, she incomprehensibly repeats the same word. From her mimics and gestures it is possible to conclude that the patient has preserved a basic idea of herself.

Clinical findings on her mental status:

General impression: she lies in the typical “embryo” posture – on her side with legs bent in to the knees and drawn towards the chest, the upper body and head bent forward, so that her chin almost touches her knees (posture typical for persons with serious brain damage).

Impression: a gravely ill person, completely dependent on the help of others, bed-ridden.

Contact: it is obvious that she can hear and understands something, but she is not able to form comprehensible words. It is to be expected that she [has] only a basic idea of herself. During the interview she looks aside with a dull, expressionless look or closes her eyes. When asked something loudly and directly she pays only brief attention to the speaker.

Occasionally she mumbles incomprehensibly. General facial expression reveals a mentally impaired person: empty stare and empty facial mimic.

Only basic orientation towards self is preserved.

Thought functions completely reduced – no thought process. Movement-impaired – central psychomotor damage (brain). No coordination of hands, incapable of feeding herself.

Comprehension, understanding and ability to connect causes and consequences of events are completely damaged – non-existent. Gravely reduced overall mental capacity, with only basic idea of herself preserved. She has no idea of relations between persons or of her own interests.

Disabled to the extent that she is dependent on help of another person for mere survival.

...

Conclusion:

Severe impairment of global cognitive ability, with emphasis on memory, thought process, ability to develop new ideas and make conclusions and decisions; impaired motor functions, to the extent that it renders the person so incapable that she is dependent for her survival on the care of another person.

Prognosis unfavourable.

Incapable of caring for herself and her rights and interests.

On medical grounds protection of the person’s interest under guardianship is indispensable; the court is recommended to divest her entirely of legal capacity.”

36. On 14 August 2008 the first applicant submitted a power of attorney, authorising the second applicant to represent her in the proceedings. She signed the letter in her handwriting.

37. The second applicant objected to the psychiatric report in her written submission to the I. Municipal Court, arguing that it was based on five‑year‑old medical documentation and a twenty-minute observation by the psychiatrist and that the conclusions of the report were therefore superficial, imprecise and untrue. She maintained that the first applicant could pronounce words, had good hand movement and was able to sit and dress with help. She also claimed that the psychiatrist saw the first applicant in the afternoon, when the first applicant was tired and drowsy, under the influence of medication and alarmed by the presence of an unknown person and of the Head Nurse of the Home. She also objected to the statement given by D.P.D., and argued that D.P.D. had not even seen the first applicant.

38. The second applicant also requested the withdrawal of the judge conducting the proceedings, alleging bias.

39. On 21 August 2008 the request for withdrawal was declared inadmissible by the President of the I. Municipal Court because the second applicant was not a party to the proceedings. At a hearing held the same day in that court D.P.D. stated that she had no objections to the psychiatric report but noted that there was no medical documentation in respect of the first applicant more recent than 2002.

40. On the same day the I. Municipal Court divested the first applicant of legal capacity. The decision states that the persons present at the hearing were the Centre’s representative lawyer M.G., and the first applicant’s special guardian D.P.D. The relevant part of the decision reads:

“The requesting party lodged a request to divest the respondent of her legal capacity, alleging that the respondent, owing to psycho-organic changes caused by a brain stroke and brain atrophy, was incapable of autonomous life. She was entirely dependent on the help and care of others. By a decision of the requesting party her right to care outside her family had been established and she was placed in the Caritas Home for elderly and dependent persons ... in I. Her social and intellectual functioning was significantly reduced, it was not possible to establish contact with her, and she was disoriented and demented. She was in need of protection through the institution of guardianship because she was incapable of caring for her own needs, rights and interests, and therefore all requirements under section 159 of the Family Act for divesting her of legal capacity had been met.

The respondent’s guardian ad litem replied that the allegations in the request were true and added that the respondent was bedridden, disoriented and completely incapable of autonomous life. She depended on the constant help of others and was unable to feed herself. Her condition was not improving but was expected to deteriorate. She was able to use only one hand, [and] could move it and put food into her mouth; however, even that hand was not functional to the extent that she could properly feed herself. In view of the respondent’s old age, the guardian suggested that a medical examination of the respondent be carried out. She did not oppose the requesting party’s application.

This court consulted the opinion of a social worker (page 2), a birth certificate (page 3), medical records (pages 4-5), a decision of the I. Social Welfare Centre of 26 June 2008 (page 6) and a report by medical expert Š.D., doctor in psychiatry, of 18 July 2008 (pages 21-24).

On the basis of the above evidence, this court has found the requesting party’s application founded and has accepted it.

This court has established that the respondent is an eighty-three-year-old who suffered a brain stroke, after which she developed psycho-organic syndrome, high blood pressure and incontinence. In 2002 she underwent cataract surgery and was hospitalised at the neurological ward for a CVA [cerebral vascular accident]; she was subsequently placed in the Special Hospital for Lung Diseases in K. on account of exacerbated COLD [chronic obstructive lung disease]. Furthermore, this court has established that the respondent’s entire mental capacity, in particular as regards her memory, thought processes, ability to form new ideas and reach conclusions and decisions, together with her psychomotor functions, is damaged to such an extent that it renders the respondent incapable, so that she is dependent on the help of another person for mere survival. She is incapable of caring for herself, her rights and interests and protecting them, and therefore it is necessary to protect the respondent by means of social care, since the prognosis is unfavourable.

This court accepted the report and opinion of the medical expert Š.D., doctor in psychiatry, to which the parties made no objections, because the report is detailed, objective and drawn up in accordance with the rules of the profession.”

41. This decision was not served on the applicants.

42. On 22 August 2008 the first applicant asked the I. Municipal Court that the decision of 21 August 2008 be served on the second applicant. She signed the authorisation with her full name. There was no reply.

43. The first applicant is today still accommodated in the Caritas Home.

D. Medical reports in respect of the second applicant

44. The relevant part of a discharge letter of 20 December 2006, issued by the psychiatric ward of the V. Hospital, reads:

“Brought for treatment by ambulance... there is information that her behaviour has altered since July when her mother, with whom she had lived, was accommodated in a Caritas Home in I.

She subsequently locked herself in the house [and] isolated herself from everyone. The relatives who visited her noticed that she had weakened, refused communication and food; she lost a lot of weight, neglected personal hygiene.

On admission she appeared as a chronic mental patient, [was] skinny, manic conduct, affectively inadequate... she verbalised fear and the feeling of being threatened, was suspicious and complained of hallucinatory experience.

Treatment

She has been treated in a closed psychiatric ward with classical pharmacotherapy (Moditen together with Normabel).

By the second day following admission and therapy the patient started to take normal meals (first light food and then a regular diet).

She has visibly recovered physically. The psychopathology for which she was hospitalised has completely ceased – she has no fears, no psychosis towards her environment, is joyful about every visit and when information has been sought about her. She has good introspection with regard to her physical weakness. She is willing to talk and accept solutions for her life.

Optimistic prognosis for further treatment is based on the fact that her first hospitalisation in 1994, which involved deterioration of her mental health and the same clinical picture, was provoked by an external factor, as in the current episode, and in the meantime she has been in good remission, and functioned satisfactorily in society.”

E. Proceedings for divesting the second applicant of legal capacity

45. On 17 September 2008 the Centre held a hearing with a view of appointing a guardian for the second applicant, since they intended to institute court proceedings divesting her of legal capacity as well. The second applicant objected to the institution of these proceedings and stated that she had not been informed of the grounds for their institution.

46. On 18 September 2008 the Centre appointed a lawyer, N.C., as guardian ad litem for the second applicant in the forthcoming proceedings to divest her too of the capacity to act. The relevant part of the decision reads:

“... the case-file of this Centre shows that ... it instituted proceedings to divest Y of legal capacity in a competent court because owing to her illness and altered personality, she is not able to care for her personal needs, rights and interests.

...

Y stated that she had no objections with regard to the person [proposed] as her legal representative, but that she considered it entirely unnecessary to appoint a guardian for her and to institute proceedings before a court to divest her of legal capacity.”

47. On the same day the Centre asked the I. Municipal Court to institute proceedings with a view to having the second applicant divested of her legal capacity. The relevant part of the Centre’s submission reads:

“From early youth the respondent has suffered from muscular dystrophy, which makes it difficult for her to move about. Since two years ago, when her mother X was placed in the Home for elderly and dependent persons... the respondent has started to behave in a strange manner and once locked herself in her family house in B., refusing food and any contact with her doctor and worried neighbours. ... the medical documentation shows that the respondent was treated in the psychiatric ward of the V. General Hospital in 1994 with a diagnosis of reactive depressive psychosis. There is no evidence that the respondent continued with medical checkups following a check-up in July 1994, when she had received therapy; this shows that she does not see the need to take care of her own health.

The attitude of the respondent towards her mother X ... is possessive. At the beginning the Home’s administration tolerated her whole-day visits. As a result of constant objections concerning the Home’s employees as regards care [to her mother] and verbal and sometimes physical aggression, and also the fact that she disturbed other patients, necessitating a police intervention, her visits have been restricted ...

The respondent has unrealistic demands concerning her mother (she constantly seeks her placement in a single room, not accepting the explanations given as to why that is not possible).

In her contacts with the employees of the institutions involved in the proceedings conducted for the protection of her own rights and interests and those of her mother, she does not see the purpose [of these proceedings], viewing them as planned personal attacks. She has a very low tolerance level, is unable to preserve self-control [and] insults and denigrates the employees.

Also, the fact that she often changes her legal representatives, who refuse to provide further services after a short while, shows the respondent’s increasing problem in establishing and maintaining any kind of social relations in everyday life.

In view of the above, the Centre considers that the respondent is not capable of caring for her personal needs, rights and interests ...”

48. The second applicant lodged an appeal against the decision of 18 September 2008 to appoint a special guardian for her, arguing that she was capable of taking care of herself and that there was no need to appoint a guardian for her.

49. On 28 October 2008 the second applicant also filed her submissions opposing the request to divest her of legal capacity lodged by the Centre. She argued that it was not correct that she had been suffering from muscular dystrophy since early youth, but that she had had a road accident in 1991, since when she had been using a walking stick. She denied the Centre’s allegations as regards her behaviour over the previous two years. She stressed that she had been taking care of her elderly mother, had placed her in the Caritas Home at her own initiative and then continued to visit her regularly; she also bought a wheelchair for her mother, had been taking her out in the Home’s courtyard, had succeeded in teaching her again how to feed herself and to hold a bottle with water, and provided her with all necessary care. She had also been caring for her own needs, preparing her meals or paying a maid to prepare her meals and clean her flat. She had also been regularly seeing her doctor. In 1994 she had retired and had been hospitalised in a psychiatric ward of the V. Hospital. She had not subsequently seen a psychiatrist since there had been no need and her doctor had not recommended it. She had had regular contacts with others; she was a member of two libraries, had been reading a lot, growing flowers, doing handcrafts and going on short trips. For the purposes of these proceedings she had engaged the services of a lawyer, which showed her ability to care for her interests.

50. On 2 June 2009 the Ministry of Health and Social Welfare quashed the decision of 18 September 2008 on the ground that the same person could not be a legal representative and a special guardian.

51. On 27 July 2009 the Centre issued a fresh decision appointing lawyer I.R. as Y.’s special guardian. The relevant part of the decision reads:

“On 18 September 2008 ... N.C. was appointed as a special guardian to Y. in order to represent her in the proceedings with a view of divesting her of legal capacity ... The guardian was also authorised to ... represent her in all personal matters and matters concerning her property, to manage her assets and to take proper care of her person, rights, obligations and wellbeing.

...

The Ministry also referred to a wide range of powers given to the special guardian, calling into question the need for such powers.

In this connection and on the basis of the evidence presented ... this Centre assessed that the special guardian would properly protect her person, rights and interests, with understanding of the purpose of the proceedings to divest her of legal capacity and the protection provided through the institution of guardianship. It therefore gave [N.C.] the authority to care for [Y.’s] assets, because this Centre is doubtful as to whether Y. is capable of caring for her rights and interests, including her property rights, and has therefore instituted proceedings to divest her of legal capacity, the final decision on which is to be taken by a court.

... N.C. will continue to represent Y in these proceedings on the basis of a power of attorney [given to her by Y] ...

...I.R. is appointed as special guardian for Y ...”

52. On 7 August 2009 the second applicant lodged an appeal against the above decision, arguing that there was no need to appoint a guardian for her or to institute proceedings to divest her of legal capacity because she had been adequately protecting her needs, rights and interests. She explained that she had been caring for her material needs, paying all bills, preparing her meals and maintaining social contacts, as well as regularly seeing her doctor, attending cultural events and visiting her mother. Her way of life did not show in any respect that there was a need to place her under guardianship. It appears that no decision has been adopted upon this appeal.

53. On 30 June 2009 a psychiatric report concerning a telephone interview with the second applicant was submitted to the I. Municipal Court. The relevant part of the report reads:

“The respondent is sixty years old. She has been receiving an invalidity pension for some fifteen years. She lives alone in her own flat. She is unmarried [and] has no children. Her physical health is impaired – and that is about all that we can establish without doubt with regard to her physical condition. Owing to the lack of cooperation on the part of the respondent, we have no medical records ...

At the outset it should be pointed out that the respondent refused to cooperate. During an interview (organised with great difficulty!) she held a monologue for a whole hour, in which she referred to all the injustice done to her and her mother. She ignored any attempt by the doctor to conduct a dialogue, let alone a structured one. The respondent’s biography or her present life was not addressed. The only thing that happened was her raised voice, rudeness, hostility, a clearly paranoid attitude towards her surroundings, the feeling of being persecuted and a need to defend herself from the institutions that had been interfering with her life, ill-treating her, etc. The expert’s expectation that during a home visit, on her own territory, the respondent would participate in the interview in a more cooperative manner was not met. More than ten telephone calls were not answered. The attempts to find her at her home address were also unsuccessful. After a few weeks she made a telephone call - shouting, accusing, insulting and attacking – in which she did not want to hear any answers.

On the basis of all this information and the expert’s personal experience with the respondent, it is easy to conclude that she is a person of a very bizarre mental structure. She suffers from serious emotional disharmony and grave dysphoria and a flood of uncontrolled affective outbursts. In the background, a general paranoid attitude towards her entire surroundings is perceptible, with a fixation on institutions. She is ruled by a feeling that she is exposed to injustice, and to ill-treatment, abuse and systematic denial of her rights. She has succeeded in developing a strong hatred for the employees of the I. Social Welfare Centre and that whole institution. The same is true (maybe even more so) about the Home where her mother is placed. She is argumentative. Her behaviour is often disorganised and chaotic. She has deeply estranged herself from everyone, chased away all good-willed people, broken all threads of cooperation. She is entirely uncooperative and is prone to describe everyone who dares to say or do anything she dislikes as an ignorant person, an adversary, [or] even an enemy.

In all that ‘rashomon’ the respondent does not even make an attempt to control herself, does not try to hide her hostility, does not try even for a second to reflect and analyse her own contribution to the situation; she rejects any suggestion that there had been any wrong on her part. She is entirely uncritical and has no introspection; she automatically seeks the guilty parties in her surroundings. She opposes any suggestion that she address problems regarding her own person or her behaviour and threatens [to appeal to] a higher instance.

In her entire mental world there is a lot of system, that is, logical concepts – and this would all be fine if that logic were not based on an entirely false, at times even psychotic, basis.

... her entire mental world is of a paranoid nature. In the best case we are speaking of a paranoid personality disorder, that is, the condition of personal derangement in which feelings of insecurity, being exploited and having suffered damage prevail. Without restrictions and with no basis she seeks enemies in her surroundings, people who are against her, who want to exploit her or injure her. She has difficulty in trusting anyone, if that is possible at all. She is mistrustful, negative towards others who are or could become traitors; she sees hidden meaning in everything. Such an attitude warrants constant guard, suspicion and defensiveness. It is difficult to assert that this all amounts to a definitive paranoia, but the respondent – even if she is not in paranoia – is surely approaching it. We stress that paranoia is a real psychotic disorder (that is to say mental derangement) characterised by the development of and fixation on one psychotic thought – usually of a persecuting type – or on several such thoughts which are grouped, interconnected and systematised (connected in a psychotic system). In any case, the respondent is not far from mental derangement, which, unfortunately, she does not see and does not understand and therefore refuses any professional help.

Overwhelmed with this personal condition, the respondent most often estimates the world around her entirely wrongly, giving immense importance to trivialities and at the same time ignoring crucial things. By insisting on the irrelevant, she seriously neglects her vital interests and thus directly compromises them. She exhausts her limited resources on irrelevant, sporadic things, thus calling into question her ability to organise her existence, to structure it adequately and to exploit what she has at her disposal in her best interests. Her mental condition is entirely (which still does not mean irreversibly) impaired. She has lost the ability to anticipate and to react and adapt in a preventive manner. Her understanding of the world and her position in it is limited by a feeling of injustice, and is also superficial, wrong and strict. She is incapable of locating herself correctly in the complex, abstract laws of the outside world. She is not capable of recognising the institutional resources at her disposal; even when they are presented to her, she rejects them uncritically, putting herself in a dangerous, unacceptable and miserable position.

In her mental condition she has no chance of exploiting outside resources and protecting her rights and interests. She will follow – without caution, without reflection – her first impression and thus immediately puts at risk her economic, material and health interests. At the same time she will ignore favourable outcomes and situations and potential opportunities for improvement.

On account of her clearly deeply impaired mental vitality, the respondent is in a perilous condition - her physical, economic, social and health safety is compromised and she has no resources to resist peril constructively and properly. She is not able to participate actively in the outside world and to act in a constructive manner. She is lost in everyday specific situations and exhausts herself in trivialities.

Therapeutic possibilities in her condition are still possible. The problem is that the respondent will refuse them categorically and systematically, seeing them as an attack on herself or a sign of grave hostility.

The respondent is in a situation which absolutely excludes any possibility for her to take care of her rights and interests and to show responsibility towards her obligations. Her only interest is to confirm her paranoid views – and here she does not spare her mental, financial or institutional resources. In this respect it is not possible to leave her on her own, since that will immediately put her at risk at all levels. Her mental resources have brought her to a critical mental and social situation where it is not to be expected that those same resources could save her.

I recommend that the request by the requesting party be accepted and that the respondent be entirely divested of legal capacity. There is no aspect of legal capacity that she could perform responsibly and to her own advantage.

It is to be stressed that the above statement could and should be revised in the case of a fortunate outcome, that is, if the respondent starts psychiatric treatment, offers her cooperation in therapy and achieves mental rehabilitation. However, no new assessment of her mental condition ... is recommended for at least one year in view of the nature and gravity of her disorder.”

54. At a hearing held on 25 November 2009 in the I. Municipal Court the second applicant was heard. The relevant part of the written record of the hearing reads:

“... the respondent alleges that she is entirely capable of caring for her needs and interests, that she receives a pension and lives in her own flat; her next-door neighbour M.Š. prepares her lunches and sometimes she goes to a restaurant. She further alleges that she is able to address all issues concerning her household and paying her bills. She is seeing her doctor and is able to carry out all administrative and other tasks in the city. She retired fifteen years ago because of a road accident; she is an economist with a high school education. She had enrolled in a law faculty, but had not completed her studies ... She watches television, reads daily newspapers, books, has a wide circle of friends who visit her and sometimes she also visits them; in particular, she is also visited by her relatives. She is a very communicative person and leaves a good impression on others and has never had any problems in communication with others. When her mother was placed in a home, she was overwhelmed by sadness because until then they had been living together. However, she did not lock herself in and she does not know who called the doctors and the ambulance - that happened after a report by the Centre. The discharge letters following her two hospitalisations show that her condition was good and satisfactory. Since 2006 she has not been taking any medication save for her underlying illness, which is muscle weakness (a mild form of paraplegia). Between 9 October and 10 November 2009 she was hospitalised for rheumatic diseases and rehabilitation, in order to maintain her customary condition as regards her ability to walk ...

She specifically stresses that she has reacted very badly to the institution of these proceedings to divest her of legal capacity because she considers herself entirely legally capable and healthy and able to care for her rights and interests and fulfil all her obligations as she has already described. To the question what her condition would be if she were divested of legal capacity, she answers that she could not even imagine it... it would be bad, such a decision would lead to depression and exacerbation of her illness; her soul would thus be killed and her whole life as well. She stresses that her condition does not require a guardian ...

She stresses further that before these proceedings were instituted she had not been given a chance by the Centre or the expert who prepared a report in these proceedings, to give her own overview of her condition, and therefore she has now explained her situation. She also drew up a six-page statement which she attaches to the case file. ...

She stresses further that the guardian did not contact her at all ...

... she also stresses that in her view these proceedings were instituted because the Centre wants to deprive her of her property (a flat in I. and part of a family house in B.) and various other property that she might inherit from her mother, since she has no spouse or children, but only a sister.

She alleges that her current situation is such that she is capable of caring for herself, even if her illness were to worsen, so as to choose by herself a person to care for her; she also has enough assets to pay for the care that she wishes. She has been thinking about it and she always tries to find solutions for the future. She wants to continue to live in her own flat and does not wish to leave it. Should she be divested of legal capacity, her condition would worsen; she had seen it happen to others. Then she could be placed somewhere she would not want to be. She does not want to live in a home ... because she is used to her own home ... and wishes to be left in peace ...”

55. On 29 March 2010 the same expert in psychiatry submitted his additional report on the second applicant, in which he repeated his previous conclusions, without any further contact with her.

56. The above court proceedings are apparently still pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

57. The relevant provisions of the Family Act (Obiteljski zakon, Official Gazette nos. 116/2003, 17/2004, 136/2004 and 107/2007) read:

Section 159

“(1) An adult who, on account of mental illness or other reasons, is unable to care for his or her own needs, rights and interests, or who presents a risk to the rights and interests of others, shall be partly or completely divested of legal capacity by a court of law in non-contentious proceedings.

(2) Before adopting a decision under subsection 1 of this section, a court shall obtain the opinion of a medical expert concerning the health condition of the person concerned and the effect of that condition on his or her ability to protect all or individual personal needs, rights and interests and whether it could put at risk the rights and interests of others ....”

Section 161

“(1) A social welfare centre shall initiate court proceedings when it assesses that, on the grounds set out in section 159(1) of this Act, there is a need to divest a person of legal capacity either completely or in part.

(2) A social welfare centre shall appoint a special guardian to a person in respect of whom the proceedings for divesting him or her of legal capacity have been instituted ...”

Section 162

“The competent social welfare centre shall place under guardianship a person ... divested of legal capacity ...”

Section 179

(1) The guardian shall care for the person and his or her rights, obligations and well-being with due diligence, manage his or her assets and take measures aimed at enabling the ward to have an independent professional and personal life.

...”

Section 184

“(1) The guardian represents the ward.

...”

Section 185

“In order to take more important measures concerning the person, personal status or health of the ward, the guardian shall obtain prior consent from a social welfare centre.”

COURT PROCEEDINGS

Section 315

“(1) Where a decision alters the personal status of a party or his or her rights and obligations, such a decision comes into effect when it becomes final.”

...”

Section 316

“An appeal may be lodged against a decision adopted at first instance where this Act does not provide otherwise.

...”

PROCEEDINGS FOR DIVESTING AND RESTORING LEGAL CAPACITY

Section 326

“(1) A court shall invite to a hearing the requesting party, the person concerned, his or her guardian and a representative of a social welfare centre.

(2) Persons mentioned in subsection 1 and a social welfare centre may participate in the presentation of evidence, hearings and the presentation of the outcome of the entire proceedings.

(3) A court shall try to hear the person concerned. Where that person has been placed in a psychiatric or social institution, he or she shall be heard in that institution.

(4) A court may decide not to invite and hear the person concerned where it could be detrimental for that person or where it is not possible to hear that person in view of his or her mental impairment and health condition.”

Section 329

(1) A court decision divesting someone of legal capacity shall be served on the requesting party, the person concerned, his or her guardian and a social welfare centre.

(2) The court is not obliged to serve the decision on the person concerned where he or she cannot understand the legal consequences of that decision or where it would be detrimental to his or her health.

...”

58. The relevant part of section 190 of the Social Welfare Act (Official Gazette nos. 73/1997, 27/2001, 59/2001, 82/2001, 103/ 2003 and 44/2006, Zakon o socijalnoj skrbi) provides:

“(1) An adult accommodated on the basis of a decision by a social welfare centre is obliged to pay for his or her accommodation, up to the full price, using all of his or her income and monetary assets.

...”

59. Section 428(a) of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku) enables an applicant in respect of whom the European Court of Human Rights has found a violation of the Convention or its Protocols to request, within 30 days of the Court’s judgment becoming final, the re‑opening of the domestic proceedings in question. In the new proceedings the domestic courts are obliged to follow the reasons given in the Court’s judgment.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 AND ARTICLE 8 OF THE CONVENTION IN RESPECT OF THE PROCEEDINGS DIVESTING THE FIRST APPLICANT OF LEGAL CAPACITY

60. The first applicant complained that the manner in which the proceedings divesting her of legal capacity had been conducted violated her right to a fair trial and to respect for her private life. She relied on Article 6 § 1 and Article 8 of the Convention, the relevant part of which provides:

Article 6 § 1

“1. In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an independent and impartial tribunal established by law.

...”

Article 8

“1. Everyone has the right to respect for his private ... life ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

1. Exhaustion of domestic remedies

(a) The parties’ arguments

61. The Government argued that the first applicant had failed to exhaust domestic remedies because she had not lodged a constitutional complaint in the proceedings with regard to her legal capacity. Had she done so, the Constitutional Court would have invited her guardian to give her consent to such a complaint and, had the guardian given her consent, the Constitutional Court would have examined the complaint on the merits.

62. The first applicant argued that a constitutional complaint was not an effective remedy because it depended on the discretion of a guardian and that the Constitutional Court sometimes took more than two years after the lodging of a constitutional complaint to ask for a guardian’s consent. In any event, the decision divesting the first applicant of legal capacity had not been served on her, so she had been unable to use any remedies against it.

(b) The Court’s assessment

63. The rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 § 1 of the Convention obliges those seeking to bring a case against a State to use first the remedies provided by the national legal system, thus allowing States the opportunity to put matters right through their own legal systems before being required to answer for their acts before an international body. In order to comply with the rule, normal recourse should be had by an applicant to remedies which are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged; there is no obligation to have recourse to remedies which are inadequate or ineffective (see, among many other authorities, Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, §§ 65-67, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV; and Demopoulos and Others v. Turkey (dec.), nos. 46113/993843/0213751/0213466/0310200/0414163/0419993/04 and 21819/04, § 70, ECHR 2010-...).

64. Remedies the use of which depends on the discretionary powers of public officials and which are, as a consequence, not directly accessible to the applicant cannot be considered as effective remedies within the meaning of Article 35 § 1 of the Convention (see Tumilovich v. Russia (dec.), no. 47033/99, 2 June 1999; Gurepka v. Ukraine, no. 61406/00, § 60, 6 September 2005; and Tănase v. Moldova [GC], no. 7/08, § 122, ECHR 2010-...).

65. As to the present case, the Court notes firstly that the first applicant was not informed of the proceedings initiated before the I. Municipal Court with a view to divesting her of legal capacity and was never given an opportunity to participate in these proceedings, but was represented by a guardian ad litem, who appears to have had no contact with her.

66. Under the relevant procedural rules, before lodging a constitutional complaint an applicant has first to exhaust all previous remedies. Thus, the first applicant should first have lodged an appeal against the first-instance decision of the I. Municipal Court. However, the decision of the I. Municipal Court divesting the first applicant of her legal capacity was never served on her and she was therefore unable to use any remedies against it.

67. Furthermore, had the first applicant lodged a constitutional complaint, the Constitutional Court would not have examined it before obtaining the consent of the first applicant’s guardian. Although a guardian ad litem is not a public official, the Court still considers that in these circumstances it cannot be said that the remedies relied on by the Government were accessible to the first applicant. It follows that the Government’s objection must be dismissed.

2. Compliance with the six-month time-limit

68. The Government argued that the first applicant had lodged her application with the Court out of the six-month time-limit, because she had received a decision on appointing D.P.D. as her special guardian on 20 June 2008.

69. The first applicant argued that the only relevant decision was that adopted by the I. Municipal Court on 21 August 2008.

70. The Court notes that the last decision in connection with the proceedings whereby the first applicant was divested of her legal capacity was adopted by the I. Municipal Court on 21 August 2008. The present application was lodged with the Court on 15 January 2009. It follows that the Government’s objection must be rejected.

3. Conclusion

71. The parties did not dispute the applicability of Article 6, under its “civil” head, to the proceedings at issue concerning the first applicant, and the Court does not see any reason to hold otherwise (see Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, Series A no. 33, § 73; and Shtukaturov v. Russia, no. 44009/05, § 64, 27 March 2008).

72. The Court notes that the first applicant’s complaints under Article 6 § 1 and Article 8 of the Convention are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3(a) of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

73. The first applicant argued that the proceedings concerning her legal capacity were unfair because she had not participated in them. Nor had she been given an opportunity to participate in the proceedings whereby the special guardian appointed to represent her in the court proceedings had been selected. The same body, the I. Centre for Social Welfare, had appointed a guardian against her will and had instituted the proceedings to divest her of legal capacity before the I. Municipal Court. The authorisation she had given to her daughter, entitling the latter to represent her in these proceedings at a time when she still had legal capacity, had been ignored and the submissions made by her daughter in these proceedings, although containing arguments relevant to assessment of her condition, had been ignored. The decision divesting her of legal capacity had not been served on either her or her daughter. All this had been in contravention of the Family Act, which required that an individual concerned by proceedings to divest him or her of legal capacity was to be heard in the proceedings.

74. The decision divesting her of legal capacity contained only one and a half page and was not adequately reasoned.

75. The consequence of the decision to divest her of legal capacity was that she had completely lost her autonomy and had no right to make any decisions concerning her life. Furthermore, her daughter, as her sole living close relative, had not been appointed as her guardian and had also been completely excluded from taking any decision as regards the first applicant’s life. There had been no reason to divest her completely of legal capacity, since she had never in any manner put at risk her own or others’ interests.

76. The Government argued that the measure to divest the first applicant of her legal capacity had been adopted in proceedings conducted in accordance with the relevant provisions of domestic law, and that she had been represented by her niece as her special guardian, which had ensured the adversarial nature of the proceedings. The guardian attended the hearings and had requested that the first applicant be seen by a medical expert.

77. Furthermore, the first applicant had not lodged an appeal against the decision appointing D.P.D. as her special guardian, although that decision had been served on her and she must have known that it concerned the proceedings to divest her of legal capacity.

78. The measure as such was based on the relevant provisions of the Family Act, pursued the legitimate aim of protecting the interests of the first applicant as a demented and disoriented person, incapable of caring for her interests, and was proportionate since no other, less stringent measure, would suffice in the circumstances. The decision was based on a report by the Centre, a statement given by D.P.D. and the report by an expert in psychiatry, who established that the first applicant, owing to her various health problems, was unable to care for her interests.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

79. In the context of Article 6 § 1 of the Convention, the Court assumes that in cases involving a mentally ill person the domestic courts should also enjoy a certain margin of appreciation. Thus, for example, they can make the relevant procedural arrangements in order to secure the good administration of justice, protection of the health of the person concerned, etc. However, such measures should not affect the very essence of the applicant’s right to a fair hearing as guaranteed by Article 6 of the Convention. In assessing whether or not a particular measure, such as exclusion of the applicant from a hearing, was necessary, the Court will take into account all relevant factors (such as the nature and complexity of the issue before the domestic courts, what was at stake for the applicant, whether his appearance in person represented any threat to others or to himself, etc. (see Shtukaturov, cited above, § 68)). In particular, the Court considers that stricter scrutiny is called for where measures which have such a strong impact on one’s private life as divesting one of legal capacity are at stake.

80. Furthermore, according to the Court’s established case-law, reflecting a principle linked to the proper administration of justice, judgments of courts and tribunals should adequately state the reasons on which they are based. The extent to which this duty to give reasons applies may vary according to the nature of the decision and must be determined in the light of the circumstances of the case. Although Article 6 § 1 obliges courts to give reasons for their decisions, it cannot be understood as requiring a detailed answer to every argument (see García Ruiz v. Spain, 21 January 1999, Reports 1999-I, § 26, and Helle v. Finland, 19 December 1997, Reports 1997-VIII, §§ 59).

(b) Application of these principles in the present case

81. As regards the present case, the Court notes that it is not disputed that the first applicant was not notified of the proceedings concerning her legal capacity before the I. Municipal Court. Further, she was neither summoned by the Municipal Court in order to give evidence nor seen by the judge conducting the proceedings. The Court concludes that the first applicant was unable to participate personally in the proceedings before the I. Municipal Court in any form. It remains to be ascertained whether, in the circumstances, this was compatible with the requirements of Articles 6 and 8 of the Convention.

82. The Government argued that, according to the relevant provisions of the Family Act, the fact that the first applicant was not heard in the proceedings concerning her legal capacity had been lawful in domestic terms. However, the crux of the complaint is not the domestic legality but the “fairness” of the proceedings from the standpoint of the Convention and the Court’s case-law (see Shtukaturov, cited above, § 70) and ensuring the relevant procedural safeguards when taking a decision seriously affecting the applicant’s private life.

83. The Court has already held in its above-cited Shtukaturov judgment:

“72. ... the Court notes that the applicant played a double role in the proceedings: he was an interested party, and, at the same time, the main object of the court’s examination. His participation was therefore necessary not only to enable him to present his own case, but also to allow the judge to form her personal opinion about the applicant’s mental capacity (see, mutatis mutandisKovalev v. Russia, no. 78145/01, §§ 35-37, 10 May 2007).”

84. The same is true in respect of the first applicant in the present case. The Court considers that judges adopting decisions with serious consequences for a person’s private life, such as those entailed by divesting someone of legal capacity, should in principle also have personal contact with those persons.

85. The Court is aware of the relevance of medical reports concerning persons suffering from impairment to their mental capacities and agrees that any decision based on the assessment of mental health has to be supported by relevant medical documents. However, at the end of the day, it is the judge and not a physician, albeit a psychiatrist, who is to assess all relevant facts concerning the person in question and his or her personal circumstances. It is the function of the judge conducting the proceedings to decide whether such an extreme measure is necessary or whether a less stringent measure might suffice. When such an important interest for an individual’s private life is at stake a judge has to balance carefully all relevant factors in order to assess the proportionality of the measure to be taken. The necessary procedural safeguards require that any risk of arbitrariness in that respect is reduced to a minimum.

86. The psychiatrist who saw the first applicant concluded that she was a gravely ill person, bedridden, completely dependent on the help of others, demented and that meaningful contact with her was not possible, suffering form severe impairment of global cognitive ability, with an unfavourable prognosis for the future (see above, § 35). She also found that the first applicant was incapable of caring for herself and her rights and interests and recommended that the court divest her entirely of legal capacity. However, in the Court’s view it would still be preferable for the judge conducting the proceedings to verify that these conclusions were not arbitrary; to hear witnesses as well as the doctor. In particular, it was for the judge to make any conclusions as regards the issue of divesting the first applicant of her legal capacity.

87. In this connection the Court notes that, even if the psychiatrist examined the first applicant of 18 July 2008, the medical documentation which served as a basis for the psychiatric report dated from 2002. In this respect it should be noted that the second applicant submitted that the psychiatrist saw the first applicant for only twenty minutes, at a time when the first applicant was tired and under the influence of medication. She also drew attention to the fact that both letters, the first of 14 August 2008 and the second of 22 August 2008, by which the first applicant sought to be represented by the second applicant were signed by the first applicant with her full name.

88. The Court takes note of the second applicant’s submissions to the I. Municipal Court that D.P.D. had not seen the first applicant. While it is true that the reasoning in the decision to divest the first applicant of her legal capacity also cited the statement given by D.P.D. concerning the first applicant’s condition, it was exactly D.P.D. who asked the court to carry out a medical examination of the first applicant.

89. The Court also notes that on 14 August 2008 the first applicant authorised the second applicant to represent her in the proceedings at issue. At that time the first applicant still had legal capacity and according to domestic law her authorisation was thus legally valid, irrespective of the fact that a special guardian had already been appointed. However, the second applicant was not informed of the hearing held on 21 August 2008 before the I. Municipal Court and her submissions, although containing important arguments, were not addressed by that court in any manner. In addition, the decision divesting the first applicant of her legal capacity was not served on her.

90. As regards the reasons adduced by the national authorities for divesting the first applicant of her legal capacity, the Court notes that the I. Municipal Court based its decision on the findings of a medical expert stating that, on account of her mental illness, she was not capable of caring for herself, her rights and interests, was demented and was entirely dependant on the care and help of others. In this connection the Court stresses that it is legitimate to provide care for the sick or elderly, or persons with diminished capacity who are unable to care for themselves. It is, however, an entirely different thing to deprive someone of legal capacity. Divesting someone of legal capacity entails serious consequences. The person concerned is not able to take any legal action and is thus deprived of his or her independence in all legal spheres. Such persons are put in a situation where they depend on others to take decisions concerning various aspects of their private life, such as, for example, where to live or how to dispose of their assets and all income. Numerous rights of such persons are extinguished or restricted. For example, such person is not able to make a will, cannot be employed, and cannot marry or form any other relationship creating consequences for their legal status, etc.

91. In order to ensure that the sick and elderly are properly cared for, the State authorities have at their disposal other means than divesting such persons of their legal capacity. Divesting someone of legal capacity is a very serious measure which should be saved for exceptional circumstances.

92. Finally, the Court reiterates that it must always assess the proceedings as a whole, including any decisions of the appeal courts (see C.G. v. the United Kingdom, no. 43373/98, § 35, 19 December 2001). The Court notes that in the present case the decision divesting the first applicant of legal capacity was not served on her, despite the fact that at that time she still preserved legal capacity since the decision in question had not yet become final. However, by failing to inform the first applicant of that decision, the Municipal Court also deprived her of the possibility of using any remedies against it. Therefore, any possible defects in the proceedings before the first-instance court could not be remedied at further instance.

93. The Court finds also that the fact that the judge who divested the first applicant of legal capacity completely ignored the second applicant’s arguments in his assessment of the first applicant’s condition, although the first applicant had authorised the second applicant to represent her in the proceedings at a time when she still had legal capacity, ran contrary to the guarantees of a fair hearing and also deprived the first applicant of adequate procedural safeguards in proceedings where a decision adversely affecting her private life was adopted.

94. There has therefore been a violation of Article 6 § 1 of the Convention. In view of that finding, the Court considers that no separate issue remains to be examined under Article 8 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION CONCERNING THE INSTITUTION OF COURT PROCEEDINGS WITH A VIEW TO DIVESTING THE SECOND APPLICANT OF LEGAL CAPACITY

95. The second applicant, relying on Article 8 of the Convention complained that the institution of proceedings with a view to divesting her of legal capacity had violated her right to respect for her private life.

A. Admissibility

96. The Government argued that any complaint in respect of the proceedings concerning the second applicant’s legal capacity was premature since these proceedings were still pending.

97. The Court notes that the second applicant is complaining that the institution of court proceedings with a view to divesting her of legal capacity amount to an unjustified interference with her right to respect for her private life. In view of the nature of this complaint, the Court considers that the question whether the second applicant’s complaint under Article 8 of the Convention in connection with the institution of proceedings to divest her of legal capacity is premature because these proceedings are still pending is closely linked to the merits of this complaint. It should therefore be joined to the merits.

98. The Court further considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3(a) of the Convention. Moreover, it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

99. The second applicant argued that there had been no need to appoint a guardian for her and to institute the court proceedings to divesting her of legal capacity, since she had been entirely capable of caring for her needs and interests. She challenged the Centre’s arguments for initiating those proceedings, namely that in 2006 she had refused to leave her home and to communicate with others for several days; that in 1994 she had been treated in a psychiatric institution; that her attitude towards her mother had been overly possessive; that she had constantly complained about the treatment of her mother in the Caritas Home; that she had repeatedly made unrealistic requests concerning her mother; and that she had changed the lawyers who represented her on several occasions.

100. As regards her complaints about her mother’s treatment in the Caritas Home, the second applicant submitted that at the time that same Home had been the subject of widespread criticism by many persons; this had been reported in the media, and she enclosed press clippings. Furthermore, she did not agree that the love and care she had been showing her mother could be a sign of mental illness. In her view, the proceedings to divest her of legal capacity had been instituted because of her complaints against the Caritas Home and her opposition to the Centre’s actions with regard to her mother.

101. The Government argued that the rights of the second applicant in the proceedings at issue had been adequately protected since a special guardian had been appointed for her and the second applicant had also been represented by a lawyer of her own choice. She had been invited to every hearing and given an opportunity to present her arguments. Her mental condition had been assessed by an expert in psychiatry.

2. The Court’s assessment

(a) Whether there has been an interference

102. The Court considers that a measure such as divesting one of legal capacity amounts to a serious interference with that person’s private life. In this connection the Court notes that the mere institution of these proceedings already has serious consequences. Thus, a special guardian is appointed for the person concerned and represents him or her in the court proceedings, and the person is subject to various assessments, including a psychiatric report, all of which concern one’s private life.

103. Further, in the present case the guardian appointed to the second applicant was given a wide range of powers, such as representing her in all personal matters and matters concerning her property, managing her assets and taking proper care of her person, rights, obligations and well-being. The Court therefore considers that the institution of the proceedings with a view to divesting the second applicant of legal capacity amounted to an interference with her private life within the meaning of Article 8 of the Convention.

104. Any such interference with the right to respect for one’s private life will constitute a violation of Article 8 unless it is “in accordance with the law”, pursues an aim or aims that are legitimate under paragraph 2 of this provision and can be regarded as “necessary in a democratic society”(see Anayo v. Germany, no. 20578/07, § 63, 21 December 2010; and Mikolajová v. Slovakia, no. 4479/03, § 58, 18 January 2011).

(b) Whether the interference was based on law, pursued a legitimate aim and was necessary in a democratic society

105. In the circumstances of the present case the Court considers that the issues of the legality of the interference, the legitimate aim pursued and its necessity are closely interconnected, and it will examine them together.

106. As to the legal basis for the interference concerned, the Court notes that section 159 of the Family Act provides that an adult unable to care for his or her own needs, rights and interests, or who presents a risk to the rights and interests of others on account of mental illness or other reasons may be partially or completely divested of legal capacity.

107. In the Court’s view, in order to be able to institute such proceedings a social welfare centre (or any other authority) should be able to present convincing evidence that the person concerned is either unable to care for his or her own needs, rights and interests, or presents a risk to the rights and interests of others. This cannot be done on the basis of general statements but only on the basis of specific facts.

108. In the present case the Centre claimed that the second applicant was unable to protect her rights and interests, without relying in its statement on any specific fact. The general nature of the statements made by the Centre raises doubts as to the compliance with the statutory requirements for the institution of the proceedings to divest the second applicant of legal capacity (see above, § 47).

109. The Court considers that in deciding whether the proceedings to divest a person of capacity were proportionate, the national authorities are to be recognised as having a certain margin of appreciation. It is in the first place for the national authorities to evaluate the evidence adduced before them in a particular case; the Court’s task is to review under the Convention the decisions of those authorities (see, mutatis mutandisWinterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 40, Series A no. 33; Luberti v. Italy, 23 February 1984, Series A no. 75, § 27; and Shtukaturov v. Russia, no. 44009/05, § 67, 27 March 2008). In this connection the Court would like to stress once again that strict scrutiny is called for where measures that have such adverse effect on one’s personal autonomy are at stake. In this connection the Court is mindful that divesting someone of legal capacity entails grave consequences for various spheres of that person’s life.

110. The Government in their submissions before the Court and the Centre in its request to the I. Municipal Court both stressed that the purpose of instituting the proceedings to divest the second applicant of legal capacity was to ensure the protection of her interests through the institution of guardianship.

111. In the Court’s view, however, the institution of such proceedings, which oblige the person concerned to submit himself or herself to court proceedings in which he or she is represented by a guardian and where various aspects of his or her private life are examined and questioned and that person’s mental condition, behaviour and personality are assessed, is justified where convincing evidence exists that a measure to divest that person of legal capacity is an adequate answer to the situation at issue.

112. As regards the second applicant’s mental health, the Court notes that it is true that she was twice hospitalised in a psychiatric ward, the first time in 1994 and the second in 2006. The discharge letter of 20 December 2006 states that she had visibly recovered physically, had reacted positively to therapy, that the psychopathology for which she had been hospitalised had completely ceased and that there was an optimistic prognosis for further treatment (see above, § 44).

113. As regards the psychiatric report commissioned for the court proceedings to divest the second applicant of legal capacity, the Court notes firstly that the report, which is clearly negative with regard to the applicant’s condition, was drawn up by a psychiatrist who had not previously treated the applicant and who held only a telephone conversation with her. The Court is sceptical as to whether a person’s mental condition could be assessed with sufficient certainty after only a single telephone conversation, albeit of one hour, in particular given the significance of such a report in the present case.

114. The Court notes that under section 161 taken together with section 159 of the Family Act a social welfare centre shall institute the proceedings for divesting a person of legal capacity where it is shown that that person, on account of mental illness or other reasons, is unable to care for his or her own needs, rights and interests, or who presents a risk to the rights and interests of others.

115. The applicant in the present case, when heard by the national authorities, explained that she lived alone and had taken care of all her needs. She stressed that she regularly paid all her bills, was seeing regularly her general physician, had taken care of her meals and organised her social life. Further to her statements, the Court notes that there is no indication, either before the institution of the proceedings in question or during them, of specific damage that the second applicant had committed against her own interests or the interests of others which would warrant divesting her of legal capacity.

116. Against the above background, the Court finds that in the circumstances of the present case the institution of the court proceedings with a view to divesting the applicant of legal capacity did not observe the procedure and requirements prescribed by law, did not pursue a legitimate aim and was not necessary in a democratic society, and dismisses the Government’s objections as to the exhaustion of domestic remedies.

117. There has accordingly been a violation of Article 8 in that respect.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION CONCERNING THE FIRST APPLICANT’S PLACEMENT IN A CARITAS HOME

118. Relying on Article 8 of the Convention, the applicants also complained about the refusal to place the first applicant in a single room in the Caritas Home and about the limitation on the frequency of visits allowed.

Admissibility

1. The parties’ arguments

119. The applicants argued that they were not allowed to place the first applicant in a single room in the Caritas Home, although that would have been beneficial for her health. Furthermore, visits in multi-occupancy rooms were limited to one hour a day, which prevented the applicants from spending more time together; it also prevented the second applicant from spending more quality time with the first applicant, since the first applicant had been the only person who visited her.

120. The Government argued that the applicants were able at all times to enter into a private agreement with the Caritas Home with a view to placing the first applicant in a single room at their own expense. As regards contacts between the applicants, these were structured in such a way that the second applicant was able to visit the first applicant for an hour a day in her room and otherwise in the communal premises of the Caritas Home between 9 a.m. and 7 p.m. or 8 p.m. in the winter and summer periods respectively. The second applicant had been spending almost entire days with the first applicant at the Caritas Home.

2. The Court’s assessment

121. The Court notes that in July 2006 the first applicant was placed in the Caritas Home at the request of her daughter, the second applicant, who claimed that, owing to the special needs caused by her mother’s illness, and her own illness, she was no longer able to care for her mother alone. Shortly afterwards, in August 2006 the first applicant’s right to care outside her family was established and she continued to reside in the Caritas Home. She was accommodated in a multi-occupancy room with three other persons and until May 2008 the second applicant was able to spend whole days with her.

122. The second applicant made frequent requests that her mother be placed in a single room, offering to pay the difference between the amount covered by the State and the full price for a single room. However, this request was denied on the ground that such an arrangement was not possible; she could only ask that her mother be placed in a single room on the basis of a private contract with the Caritas Home, and then pay the full price herself.

123. In assessing whether a fair balance has been struck as regards the measure adopted, the Court reiterates that in choosing the most appropriate manner in order to comply with their obligations under the Convention, the States enjoy a certain margin of appreciation. In matters concerning its social policy this margin has been recognised as being quite wide (see, mutatis mutandis, James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 46, Series A no. 98; and Şerife Yiğit v. Turkey [GC], no. 3976/05, § 100, ECHR 2010‑...). Furthermore, effective protection of respect for private and family life cannot require the national authorities to enable persons benefiting from State assistance to have a single room in an institution caring for them, unless prevailing health or other relevant reasons require it.

124. The applicants never explained on what exact grounds they sought a single room for the second applicant and why her placement in a room with three other persons was incompatible with her right to respect for her private and family life. The second applicant repeatedly invoked health grounds in her requests before the national authorities and the Caritas Home. However, she never gave any details concerning such grounds nor did she support her claim with any relevant medical opinion. Thus, the applicants failed to present any convincing reasons for placing the first applicant in a single room.

125. By placing the first applicant in the Caritas Home at the partial expense of the State, the national authorities satisfied their duty to provide the first applicant with adequate social care. The fact that she is placed in a multi-occupancy room and that visits in such rooms might be limited to an hour a day cannot be said to be disproportionate and in contravention of the applicants’ right to respect for their private and family life, in particular in view of the fact that visits in communal premises are allowed from 9 a.m. to 7 p.m. and 8 p.m. in the winter and summer periods respectively (see paragraph 24 above).

126. It follows that this part of the application is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

127. The applicants further complained that the decision to pay the first applicant’s pension directly to the Caritas Home and her inability to freely dispose of her assets had violated her right to peaceful enjoyment of her possessions. They relied on Article 1 of Protocol No. 1, which provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

128. The applicants argued that by ordering that the first applicant’s pension was to be used to cover the costs of her accommodation in the Caritas Home, and by preventing her, as a person divested of legal capacity, from freely disposing of her pension and other assets, the State had violated her right to peaceful enjoyment of her possessions.

129. The Government argued that the right of the first applicant to care outside her family had been established on a request by her daughter, the second applicant, and that ordering the first applicant to bear part of the costs of her accommodation in a home had been based on the Social Welfare Act, since she was in receipt of a pension. However, the first applicant could have sought termination of that arrangement at any time.

130. The decision that the first applicant was to bear part of the costs of her accommodation was proportionate, since all her needs had been satisfied in the Caritas Home. The State had still been paying more than half of the costs of the first applicant’s accommodation.

(a) Payment of the first applicant’s pension to the Caritas Home

131. The Court notes that the decision of 31 August 2006 established the first applicant’s right to care outside her family. However, she was still ordered to bear the costs of her accommodation, since she was in receipt of a pension. The difference between the full costs of the first applicant’s accommodation and the amount of her pension, the former being higher, has been covered by the State.

132. The Court notes that neither the first nor the second applicant used any remedies against that decision. Therefore, the decision of 31 August 2006 which arguably represented an interference with the first applicant’s right to peaceful enjoyment of her possession was the final decision taken by the national authorities in this respect. However, the present application was lodged with the Court on 15 January 2009.

133. It follows that this complaint has been introduced out of time and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

(b) The first applicant’s inability to dispose of her assets

134. The Court notes that the first applicant’s inability to dispose of her assets is a consequence of the decisions to divest her of legal capacity. For this reason the Court considers that this part of the application must be declared admissible.

B. Merits

135. The Court notes that it has addressed the issue of the proceedings divesting the first applicant of legal capacity under Article 6 of the Convention and that the first applicant will be able to seek that the proceedings concerning her legal capacity be reopened.

136. Therefore the Court considers that there is no need to examine separately the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

137. The applicants complained further that they had no effective domestic remedy at their disposal as regards their Convention complaints. They relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Admissibility

1. Article 13 in connection with Article 6 and 8 of the Convention as regards the proceedings divesting the applicants of legal capacity

138. The Court considers that this complaint is closely linked to that concerning Article 6 and Article 8 of the Convention as regards the proceedings divesting the applicants of legal capacity, and must also therefore be declared admissible.

2. Article 13 in connection with the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 concerning the first applicant’s inability to dispose of her assets

139. This complaint, being closely related to the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 which the Court has declared admissible, must therefore also be declared admissible.

3. Article 13 in connection with the remaining complaints under Article 8 of the Convention and under Article 1 of Protocol No. 1

140. The Court notes that these complaints have been declared inadmissible and that Article 13 has no autonomous standing. It follows that the complaints under Article 13, in so far as they are related to the complaints under the substantive Articles of the Convention which have been declared inadmissible as manifestly ill-founded, must also be rejected as manifestly ill-founded in accordance with Article 35 §§ 3(a) and 4 of the Convention.

B. Merits

1. Article 13 in connection with Article 6 and 8 of the Convention as regards the proceedings divesting the applicants of legal capacity

141. The applicants argued that they were unable to use any remedy in the proceedings concerning their legal capacity. As regards the first applicant, the judge conducting the proceedings had not allowed the second applicant to represent the first applicant in those proceedings and the first‑instance decision had not been served on them. As regards the second applicant, she had at her disposal no means to prevent the national authorities to institute the proceedings for divesting her of legal capacity.

142. The Government maintained that the first applicant could have lodged an appeal against the decision appointing D.P.D. as her guardian and filed a constitutional complaint.

143. The Court is of the opinion that this complaint, although somewhat rephrased, is essentially the same as those already examined under Article 6 § 1 and Article 8 of the Convention. Having regard to its findings in relation to these provisions, the Court considers that the applicants’ complaint under Article 13 does not require a separate examination on the merits (see Salontaji-Drobnjak, cited above, § 147).

2. Article 13 in connection with the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 concerning the first applicant’s inability to dispose of her assets

144. As already stated above, the first applicant will have the possibility of seeking the reopening of the proceedings at issue in which the issue of her ability to dispose of her assets will also be addressed. Having regard to this the Court concludes that this complaint does not require a separate examination.

V. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

145. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

146. The first applicant claimed 20,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage and the second applicant EUR 10,000 on the same account.

147. The Government deemed the sums claimed excessive and unsubstantiated.

148. As regards the first applicant, the Court notes that section 428(a) of the Civil Procedure Act provides for the reopening of domestic proceedings if the Court has found a violation of the Convention and in view of that possibility the Court considers that in the circumstances of the present case the finding of a violation constitutes sufficient redress.

149. As regards the second applicant, the Court considers that she must have suffered non-pecuniary damage as a result of the institution of the proceedings to divest her of legal capacity. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the second applicant EUR 2,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

150. The applicants also claimed EUR 4,400 for the costs and expenses incurred before the Court.

151. The Government contested the claim.

152. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and have been reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 3,000 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicants on this amount.

C. Default interest

153. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Decides to join to the merits the Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies in connection with the second applicant’s complaint under Article 8 of the Convention as regards the proceedings to divest her of legal capacity and rejects it;

 

2. Declares the following complaints admissible:

- the complaints under Article 6 and Article 8 of the Convention concerning the fairness of the proceedings to divest the first applicant of her legal capacity and the complaint under Article 13 of the Convention in that connection;

- the complaint under Article 8 concerning the institution of proceedings to divest the second applicant of legal capacity and the complaint under Article 13 of the Convention in that connection;

- the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 concerning the first applicant’s inability to dispose of her assets and the complaint under Article 13 of the Convention in that connection;

- and the remainder of the application inadmissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the flaws in the proceedings divesting the first applicant of legal capacity;

4. Holds that there is no need to examine the first applicant’s complaint under Article 8 of the Convention;

5. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention on account of the institution of the proceedings to divest the second applicant of legal capacity;

6. Holds that there is no need to examine separately the complaints under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

7. Holds that there is no need to examine separately the complaints under Article 13 of the Convention;

8. Holds

(a) that the finding of a violation constitutes sufficient just satisfaction in respect of the first applicant;

(b) that the respondent State is to pay, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 2,000 (two thousand euros) to the second applicant, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,000 (three thousand euros) to the applicants jointly, plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(c) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

9. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 3 November 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NielsenAnatoly Kovler
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Lorenzen joined by Judge Steiner is annexed to this judgment.

A.K.
S.N.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE LORENZEN, JOINED BY JUDGE STEINER

We have voted with the majority in finding violations of Articles 6 and 8 of the Convention in the present case. However, we are unable to agree with the reasons which have been given for finding a violation of Article 8 in respect of the proceedings instituted with a view to divesting the second applicant of her legal capacity. Our reasons are the following:

It is obvious that divesting someone of his or her legal capacity is a serious interference with that person´s private life and we can also agree that the mere fact of instituting proceedings with that aim, given the consequences, amounts to an interference. Accordingly, the conditions in Article 8 § 2 must be fulfilled.

Contrary to the Court´s normal practice, the majority considers that the issues of the legality of the interference, the legitimate aim pursued and its necessity are closely interconnected and should be examined together (see paragraph 105 of the judgment). In our opinion, this manner of proceeding complicates the analysis of the case and leads the Court to consider questions which it is not necessary to examine.

In the present case the proceedings to divest the second applicant of her legal capacity were instituted on 17 September 2008 and, according to the information available to the Court, they are still pending. Accordingly, no decision whatsoever as to whether the authorities’ claim is well-founded has yet been made by the domestic courts. In the absence of any rulings by the domestic courts, the judgment of the majority takes it upon itself to rule not only on the legality of the proceedings under Croatian law and the legitimate aim behind them, but also on their proportionality. The majority concludes that the proceedings did not comply with the relevant procedure and conditions prescribed by law, did not pursue a legitimate aim and were not necessary in a democratic society.

Apart from the lack of a sufficient basis for the Court to make such an assessment of the factual evidence and the application of national law in this case, it is in our opinion not properly in accordance with the principle of subsidiarity and the requirement of exhaustion of domestic remedies to do so. It interferes with the principle that the national courts have primary responsibility for guaranteeing the rights under the Convention. The reasoning of the majority implies that merely instituting proceedings to divest someone of his or her legal capacity may be found to be a violation of the Convention, without the national courts having had the possibility to redress the interference, unless the latter recognise the violation.

However, in the circumstances of the present case we can agree that there has been a violation of Article 8, but on different grounds.

In our opinion, section 161 taken together with section 159 of the Croatian Family Act provided a sufficient legal basis in national law for the institution of such proceedings and the question whether the conditions for proceeding with the request were fulfilled is primarily for the national courts to decide. We are not able to conclude, however, that national law was in conformity with the requirements of Article 8 § 2 of the Convention. According to the Court´s case-law, the expression “in accordance with the law” within the meaning of Article 8 § 2 requires not only that the interference should have some basis in domestic law; it also refers to the quality of the law in question, requiring it to be accessible and foreseeable to the person concerned as well as compatible with the rule of law (see, mutatis mutandis, Uzun v. Germany, no 3523/05, § 60, 2 September 2010). Depending on the circumstances of the case, the rule of law may require that domestic law provide adequate protection against arbitrary interference with Article 8 rights enabling the Court to be satisfied that there exist effective guarantees against abuse (see Uzun, § 63).

We consider that such requirements should also apply in proceedings instituted with the aim of divesting someone of his or her legal capacity because of the serious consequences that the mere institution of such proceedings may have. In this connection not only are procedural guarantees that the person concerned may adequately take part in the proceedings necessary, but we also consider it indispensable, in order to avoid abuse, for the national law to provide that a court decision be given on the well-foundedness of an application to divest a person’s legal capacity – at least on a provisional basis - within a reasonably short time-limit. The Croatian Family Act contains no guarantees as to the speediness of such proceedings and there is no evidence that the Croatian courts attempted, of their own motion, to expedite proceedings which have now been pending for more than three years. Accordingly, Croatian law did not, in our opinion, comply in the present case with the requirement under Article 8 § 2 that the interference be “in accordance with the law”, and on that ground we can agree that there has been a violation of Article 8 of the Convention in respect of the second applicant as well.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

  • Priručnik za uviđaj
    veštačenje uviđaj krivičnog dela priručnik uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda