Policija je dana 15. marta 2004. godine u 22,35 časova kod podnositeljke otkrila 0,21 grama heroina, nakon čega je pokrenut prekršajni postupak po osnovu koga je novčano kažnjena (odluka je postala pravnosnažna 15.marta 2006. godine).

Dana, 8. februara 2005. godine Opštinsko javno odvjetništvo u Splitu podnelo je Općinskom sudu u Splitu optužni predlog protiv podnositeljke zahteva, optuživši je za posedoanje heroina. Spisu predmeta pridružen je i policijski izveštaj. Proglašena je krivom što je 15.marta 2004 oko 22,35 časova posedovala 0.14 grama heroina. Izrečena je novčana kazna i prethodna je novčana kazna trebala ući u ovaj iznos.

Županijski sud je 5. juna 2007 godine doneo presudu kojom je podnositeljka proglašena krivom, ali je ovoga puta izrečena uslovna kazna zatvora. Podnositeljka zahteva se obratila Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je tužbu odbio sa obrazloženjem da hrvatski pravni sistem ne isključuje mogućnost da se ista osoba dva puta kazni za isto delo kad ista radnja predstavlja i prekršaj i krivično delo, te da to ne predstavlja povredu načena non bis in idem.

ESLJP je smatrao da je njeno pravo da joj ne bude dva puta suđeno po istoj stvari povređeno. Sudija Sicilijanos je izvojio saglasno mišnjenje u vezi sa razlozima šato smatra da je član 4 protokola 7 povređen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET TOMASOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 53785/09)

PRESUDA

STRASBOURG

18. listopada 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Tomasović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska,
gđa Julia Laffranque,
g. Linos-Alexandre Sicilianos,
g. Erik Møse, suci,
i Søren Nielsen,tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 27. rujna 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 53785/09) protiv Republike Hrvatske što ga je 28. srpnja 2009. godine hrvatska državljanka gđa Ksenija Tomasović ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
Podnositeljicu zahtjeva zastupa g. T. Vukičević, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupa njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
Dana 10. studenog 2010. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o zahtjevu. Odlučeno je i istovremeno donijeti odluku o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29. stavak 1.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva je rođena 1973. godine i živi u Splitu.

1. Prekršajni postupak protiv podnositeljice zahtjeva

Dana 25. ožujka 2004. godine splitska policija podnijela je Prekršajnom sudu u Splitu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv podnositeljice zahtjeva.
Dana 3. ožujka 2006. godine Prekršajni sud u Splitu utvrdio je da je podnositeljica zahtjeva dana 15. ožujka 2004. godine, oko 22,35 sati bila u posjedu 0,21 grama heroina, što predstavlja prekršaj iz članka 3. stavka 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga. Temeljem članka 54. stavka i članka 54. stavka 3. istoga zakona izrečena joj je novčana kazna u iznosu od 1.700 hrvatskih kuna (HRK). Odluka je postala pravomoćna 15.ožujka 2006. godine.

2. Postupak po optužnici

Dana 8. veljače 2005. godine Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podnijelo je Općinskom sudu u Splitu optužni prijedlog protiv podnositeljice zahtjeva optuživši je za posjedovanje heroina. Policijsko izvješće je uloženo u spis predmeta.
Općinski sud u Splitu je 19. ožujka 2007. godine u kaznenom postupku protiv podnositeljice zahtjeva proglasio podnositeljicu zahtjeva krivom što je dana 15. ožujka 2004. godine, oko 22:35 sati posjedovala 0,14 grama heroina te joj izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.526 HRK. Prethodna je novčana kazna trebala biti uključena u ovu kaznu. Podnositeljici zahtjeva bilo je naloženo i da snosi troškove postupka u iznosu od 400 HRK.
Županijski sud u Splitu potvrdio je dana 5. lipnja 2007. godine presudu kojom je podnositeljica zahtjeva proglašena krivom, ali je podnositeljici zahtjeva izrekao kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca, uz uvjet da se ta kazna neće izvršiti ako podnositeljica zahtjeva u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.
Ustavni sud Republike Hrvatske je dana 7. svibnja 2009. godine odbio naknadnu ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva u kojoj se navodi povreda načela non bis in idem s osnova da hrvatski pravni sustav ne isključuje mogućnost da se ista osoba dva puta kazni za isto djelo kad ista radnja predstavlja i prekršaj i kazneno djelo.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavni dio Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga („Narodne novine“, br. 107/2001, 87/2002, 163/2003) glasi:

Članak 3.

"(1) Zabranjuje se uzgoj biljaka iz kojih se mogu dobiti opojne droge te izrada, posjedovanje i promet opojnih droga, biljki i dijelova biljki iz kojih se može dobiti opojna droga te tvari koje se mogu uporabiti za izradu opojne droge, osim pod uvjetima određenim ovim Zakonom u medicinske, prehrambene, veterinarske, znanstvenoistraživačke i nastavne svrhe.

...”

Članak 54.

„(1) Novčanom kaznom od 20.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba:

1. ako posjeduje opojnu drogu ...

...

(3) Za prekršaj iz stavka 1. točke 1 ... ovoga članka kaznit će se fizička osoba novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kuna.“

Mjerodavni dio Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004) glasi:

Članak 173.

"(1) Tko neovlašteno posjeduje tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine

...”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 4. PROTOKOLA BR. 7. UZ KONVENCIJU

Podnositeljica zahtjeva prigovara da joj je dva puta suđeno i da je dva puta osuđena za isto djelo. Poziva se na članak 4. Protokola br. 7. koji glasi kako slijedi:

“1. Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnoga stavka ne sprječavaju ponovno razmatranje slučaja u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom dotične države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja.

3. Ovaj se članak ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.“

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je dva puta kažnjena za isto djelo.
Vlada tvrdi da prva sankcija nije po svojoj prirodi kaznena jer je donesena u kontekstu prekršajnog postupka, te da je domaćim pravom propisano da je to prekršaj. Ovaj je prekršaj propisan Zakonom o suzbijanju zlouporabe opojnih droga koji je bio donesen zajedno s drugim zakonima na osnovi nacionalne strategije za nadzor nad opojnim drogama. Zakonom o kojemu je riječ propisani su uvjeti za uzgoj biljaka iz kojih se mogu proizvesti opojne droge, mjere za suzbijanje zlouporabe opojnih droga te sustav za prevenciju ovisnosti i sustav za pomoć ovisnicima. Iz toga se vidi da se cilj toga zakona ne može povezati s kaznenim pravom. Cilj ovoga zakona i njegovih odredbi nije bio kažnjavanje osoba koje posjeduju male količine opojnih droga, nego zaštita njihovog zdravlja na način da ih se odvrati od posjedovanja i korištenja nezakonitih tvari.
Glede težine kazne, Vlada tvrdi da je podnositeljici zahtjeva izrečena novčana kazna od 1.700 HRK, što nije značajna novčana kazna, a da se za prekršaj nije mogla izreći kazna zatvora.

2. Ocjena Suda

(a) Je li prva sankcija bila kaznene naravi

Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva dana 3. ožujka 2006. godine proglašena krivom u postupku vođenom na temelju Zakona o prekršajima i da joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.700 HRK. Prema hrvatskom pravnom razvrstavanju nije sasvim jasno treba li se "prekršaj" smatrati "kaznenim". Stoga je, da bi se utvrdilo je li podnositeljica zahtjeva "pravomoćno oslobođena ili osuđena u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom države" prvo pitanje o kojemu treba odlučiti pitanje tiče li se taj postupak "kaznene" stvari u smislu članka 4. Protokola br. 7.
Sud ponavlja da pravna karakterizacija postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo mjerodavnosti za primjenjivost načela non bis in idem iz članka 4. stavka 1. Protokola br. 7. U suprotnom, primjena ove odredbe bila bi ostavljena diskreciji država ugovornica u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s predmetom i svrhom Konvencije (vidi, najnovije, Storbråten protiv Norveške (dec.), br. 12277/04, ECHR 2007-... (izvaci), s daljnjim referencama). Pojam "kazneni postupak" u tekstu članka 4. Protokola br. 7 mora se tumačiti u svjetlu općih načela koja se tiču odgovarajućih riječi "optužba za kazneno djelo" i "kazna" u člancima 6. odnosno 7. Konvencije (vidi Haarvig protiv Norveške (dec.), br. 11187/05, 11. prosinca 2007.; Rosenquist protiv Švedske (dec.), br. 60619/00, 14. rujna 2004.; Manasson protiv Švedske (dec.), br. 41265/98, 8. travnja 2003.; Göktan protiv Francuske, br. 33402/96, stavak 48., ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 35., Reports of Judgments and Decisions 1998-VII i Nilsson protiv Švedske (dec.), br. 73661/01, ECHR 2005-...).
Utvrđenom su sudskom praksom Suda postavljena tri kriterija, uobičajeno poznata kao “kriteriji Engel” (vidi Engel i ostali protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., Serija A br. 22), koja treba uzeti u obzir kad se utvrđuje je li bilo “optužbe za kazneno djelo”. Prvi kriterij je pravno razvrstavanja djela na temelju nacionalnog prava, drugi je sama narav djela, a treći je stupanj težine kazne koja bi mogla biti izrečena dotičnoj osobi. Drugi i treći kriterij su alternativni, a ne nužno kumulativni. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog kriterija ne omogućava dolaženje do jasnog zaključka o postojanju optužbe za kazneno djelo (vidi, kao novije izvore prava, Jussila protiv Finske [GC], br. 73053/01, stavci 30.-31., ECHR 2006-... i Ezeh i Connors protiv Ujedinjene Kraljevine [GC], br. 39665/98 i 40086/98, stavci 82.-86., ECHR 2003-X).
U domaćem pravnom razvrstavanju djelo o kojemu je riječ predstavlja prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Ipak, Sud ponavlja da je prethodno utvrdio da određena djela ipak imaju kaznenu konotaciju iako ih se na temelju mjerodavnog domaćeg prava smatra previše beznačajnim da bi se na njih primjenjivalo kazneno pravo i postupak (vidi Menesheva protiv Rusije, br. 59261/00, stavak 96., ECHR 2006-...; Galstyan protiv Armenije, br. 26986/03, stavak 57., 15. studeni 2007. i Ziliberberg protiv Moldavije, br. 61821/00, stavci 32.-35., 1. veljače 2005.).
Po svojoj je naravi uključivanje djela o kojemu je riječ u Zakon o suzbijanju zlouporabe opojnih droga poslužilo kako bi se zajamčila kontrola zlouporabe nezakonitih tvari, što također može potpasti u područje zaštite kaznenog prava. Odgovarajuća je odredba tog Zakona bila usmjerena prema svim građanima, a ne prema skupini koja ima poseban položaj. Nigdje nema upućivanja na "manje tešku" narav radnji, a činjenica da se prvi postupak vodio pred prekršajnim sudom sama po sebi ne isključuje njegovo razvrstavanja kao "kaznenog" u autonomnom smislu Konvencije, budući da u Konvenciji nema ničega što bi upućivalo na zaključak da kaznena narav djela, u smislu kriterija Engel, nužno traži izvjesni stupanj težine (vidi naprijed citirani predmet Ezeh, stavak 104.). I, kao posljednje, Sud smatra da su prvenstveni ciljevi u utvrđivanju djela o kojemu je riječ bili kažnjavanje i odvraćanje, a to su priznate karakteristične značajke kaznenih sankcija (ibid., stavci 102. i 105.).
Glede stupnja težine mjere, ona je utvrđena pozivanjem na maksimalnu moguću kaznu predviđenu mjerodavnim pravom. Stvarna izrečena kazna mjerodavna je za odlučivanje, ali ne može umanjiti važnost onoga što je prvotno bilo zapriječeno (ibid. stavak 120.). Sud primjećuje da je člankom 54. Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga predviđena novčana kazna od 5.000 do 20.000 HRK, te da je na kraju podnositeljici zahtjeva izrečena novčana kazna od 1.700 HRK. Sud smatra da se tako propisana novčana kazna ne može smatrati neznatnom.
S tim u vezi Sud primjećuje da je zajednička značajka svih sustava kaznenog prava da se neka kaznena djela kažnjavaju novčanim kaznama, dok druga za sobom povlače lišavanje slobode. S tim u vezi Sud primjećuje da je kazneno djelo posjedovanja opojnih droga iz članka 173. hrvatskog Kaznenog zakona kažnjivo i novčanom kaznom i da ga to ne lišava njegove kaznene naravi.
U svjetlu gornjih razmatranja Sud zaključuje da je narav djela o kojemu je riječ, zajedno s težinom kazne, bila takva da je dovela do osude podnositeljice zahtjeva od 16. lipnja 2005. godine u okviru "kaznenog postupka", u svrhe članka 4. Protokola br. 7.

(b) Jesu li djela za koja je protiv podnositeljice zahtjeva vršen kazneni progon bila ista (idem)

Člankom 4. Protokola br. 7. ustanovljeno je jamstvo da nitko neće biti dva puta suđen ili kažnjen za djelo za koje je već pravomoćno osuđen/osuđena ili oslobođen/oslobođena. Sud je postavio mjerodavna načela u tom pogledu u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije ([GC], br.14939/03, 10. veljače 2009.). Mjerodavni odlomci glase kako slijedi:

“78. Sud smatra da postojanje raznih pristupa utvrđivanju je li djelo za koje je podnositelj zahtjeva kazneno gonjen uistinu isto kao i ono za koje je već pravomoćno osuđen/osuđena ili oslobođen/oslobođena ugrožava pravnu sigurnost na način nespojiv s temeljnim pravom, a to je pravo da se dva puta ne bude kazneno gonjen za isto djelo. S obzirom na takvu pozadinu, Sud je sada pozvan osigurati usklađeno tumačenje pojma "isto djelo" - element idem načela non bis in idem - u svrhu članka 4. Protokola br. 7. Iako je u interesu pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom da Sud bez valjanog razloga ne odstupi od presedana navedenih u prethodnim predmetima, ipak bi Sud, kad ne bi zadržao dinamičan i evolutivni pristup, riskirao da postane preprekom reformi i poboljšanju (vidi predmet Vilho Eskelinen i ostali protiv Finske [GC], br. 63235/00, stavak 56., ECHR 2007-...).

79. Analiza međunarodnih instrumenata u koje je ugrađeno načelo non bis in idem u jednom ili drugom obliku otkriva raznolikost izraza kojima je formulirano. Tako članak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju, članak 14. stavak 7. UN-ovog Pakta o građanskim i političkim pravima i članak 50. Povelje o temeljnim pravima Europske unije upućuju na „[isto] djelo“ (‘[même] infraction’), Američka konvencija o ljudskim pravima govori o “istom uzroku“ (‘mêmes faits’), Konvencija kojom se primjenjuje Šengenski sporazum zabranjuje gonjenje za „iste radnje“ (‘mêmes faits’), a Statut Međunarodnog kaznenog suda koristi izraz „[isto] ponašanje“ (‘[mêmes] actes constitutifs’). Sud Europskih zajednica i Među-američki sud za ljudska prava su presudili da je razlika između izraza „iste radnje“ ili „isti uzrok“ (‘mêmes faits’) s jedne strane i izraza „[isto] djelo“ (‘[même] infraction’) s druge strane važan element u korist prihvaćanja pristupa koji se strogo osniva na identitetu materijalnih radnji i odbijanju pravnog razvrstavanja takvih radnji kao nevažnih. Pri tome su oba suda naglasila da bi takav pristup bio na korist počinitelju, koji bi znao da se, nakon što je utvrđen krivim i odslužio svoju kaznu ili nakon što je oslobođen, ne treba bojati kaznenog progona za istu radnju...

80. Sud smatra da upotreba riječi „kazneno djelo“ u tekstu članka 4. Protokola br. 7. ne može opravdati pristajanje uz restriktivniji pristup. On ponavlja da se Konvencija mora tumačiti i primjenjivati na način koji u njoj sadržana prava čini praktičnim i djelotvornim, a ne teorijskim i iluzornim. Ona je živući instrument koji se mora tumačiti u svjetlu današnjih uvjeta (vidi, kao izvore prava, predmete Tyrer protiv Ujedinjene Kraljevine, 25. travnja 1978., stavak 31., Serija A br. 26 i Christine Goodwin protiv Ujedinjene Kraljevine [GC], br. 28957/95, stavak 75., ECHR 2002-VI). Odredbe međunarodnog ugovora kao što je Konvencija moraju se tumačiti u svjetlu njihovog predmeta i svrhe, a također i u skladu s načelom djelotvornosti (vidi Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], br. 46827/99 i 46951/99, stavak 123., ECHR 2005-I).

81. Sud nadalje primjećuje da je pristup koji naglašava pravnu karakterizaciju dva djela previše restriktivan u pogledu prava pojedinca, jer ako se Sud ograniči na utvrđenje da je osoba kazneno gonjena za djela koja su drugačije pravno razvrstana on riskira da će dovesti u pitanje jamstva koja brižljivo čuva članak 4. Protokola br. 7, a ne učiniti ih praktičnim i djelotvornim, kako to traži Konvencija (usporedi naprijed citirani predmet Franz Fischer, stavak 25.).

82. Prema tome, Sud zauzima stajalište da se članak 4. Protokola br. 7. mora shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo "djelo" u mjeri u kojoj ono proizlazi iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste.

83. Jamstvo koje čuva članak 4. Protokola br. 7. postaje mjerodavno na početku novog kaznenog progona, kad je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća odluka već postala pravomoćna (res iudicata). U ovoj će se točki razmatranja materijal na raspolaganju nužno sastojati od odluke po kojoj je vođen prvi "kazneni postupak" i popisa optužbi podnesenih protiv podnositelja zahtjeva u novom postupku. U pravilu bi ovi dokumenti sadržavali izjavu o činjenicama koje se tiču i djela za koje je podnositelju zahtjeva već suđeno i djela za koje je on ili ona optužen. Po mišljenju Suda, takve izjave o činjenicama su odgovarajuća polazna točka za odlučivanje Suda o pitanju jesu li činjenice u oba postupka istovjetne ili bitno iste. Sud naglašava da je nevažno koji su dijelovi novih optužbi konačno potvrđeni ili odbijeni u naknadnom postupku, jer članak 4. Protokola br. 7 sadrži osigurač protiv toga da se nekome ponovno sudi ili da ponovno bude odgovoran u novom postupku, a ne zabranu druge osuđujuće ili oslobađajuće odluke...

84. Stoga se ispitivanje Suda treba usredotočiti na one činjenice koje čine skup konkretnih činjeničnih okolnosti u kojima sudjeluje isti okrivljenik i koje su neraskidivo zajedno povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća odluka ili pokrenuo kazneni postupak.

...”

Glede ovoga predmeta Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva u odnosu na prekršaj proglašena krivom za posjedovanje 0,21 grama heroina dana 15. ožujka 2004. godine, oko 22:35 sati. Glede postupka po optužnici, ona je utvrđena krivom za posjedovanje 0,14 grama heroina dana 15. ožujka 2004. godine, oko 22:35 sati.
Sud ne može drugačije nego zaključiti da su činjenice koje predstavljaju prekršaj za koji je podnositeljica zahtjeva osuđena u biti iste kao i one koje predstavljaju kazneno djelo za koje je ona također osuđena.

(c) Je li došlo do dupliciranja postupka (bis)

Sud ponavlja da se članak 4. Protokola br. 7 nužno ne proteže na sve postupke pokrenute u odnosu na isto djelo (vidi Falkner protiv Austrije (dec.), br. 6072/02, 30. rujna 2004.). Njegov predmet i svrha podrazumijevaju da bi, u nedostatku bilo kakve štete koju bi podnositelj zahtjeva dokazao, samo novi postupak pokrenut sa saznanjem da je okrivljeniku već bilo suđeno u prethodnom postupku povrijedio ovu odredbu (vidi Zigarella protiv Italije, (dec.), br. 48154/99, ECHR 2002-IX (izvaci)).
Sud primjećuje da je postupak pred Prekršajnim sudom u Splitu vođen nastavno na zahtjev koji je podnijela policija. Odluka je donesena 3. ožujka 2006. godine i postala pravomoćna 15. ožujka 2006. godine. Kazneni postupak pred Općinskim sudom u Splitu pokrenut je nastavno na optužnicu koju je dana 8. veljače 2005. godine podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Splitu. Policijsko izvješće na temelju kojega je pokrenut prekršajni postupak uloženo je u spis predmeta. Ove okolnosti pokazuju da su oba postupka pokrenuta na osnovi policijskog izvješća. Očigledno je da je policija podnijela zahtjev da se pokrene postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Prekršajnim sudom u Splitu i da je podnijela izvješće o istom događaju Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, što je dovelo do toga da je podnositeljica zahtjeva dva puta kazneno gonjena.
Nadalje, treba primijetiti da je podnositeljica zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi jasno prigovorila povredi načela non bis in idem. Međutim, Ustavni sud je izričito utvrdio da je u hrvatskom pravnom sustavu moguće dvostruko gonjenje za isto djelo. U takvim okolnostima Sud nalazi da su domaće vlasti dozvolile dupliciranje kaznenog postupka uz potpuno saznanje o prethodnoj osudi podnositeljice zahtjeva za isto djelo.
Sud nalazi da je podnositeljica zahtjeva gonjena i da joj je suđeno po drugi puta za djelo za koje je već bila osuđena. Stoga je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

Podnositeljica zahtjeva potražuje 2.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
Vlada smatra da je zahtjev neosnovan i prekomjeran.
Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva sigurno pretrpjela neku nematerijalnu štetu u vezi s tim što je dva puta kažnjena za isto djelo. S obzirom na okolnosti ovoga predmeta i odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 1.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

Podnositeljica zahtjeva potražuje i 1.130 EUR na ime troškova koje je morala platiti u odnosu na kazneni postupak i ustavni postupak pred domaćim sudovima.
Vlada se protivi potraživanju podnositeljice zahtjeva na ime troškova nastalih u domaćem postupku.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpjela i da je njihova visina bila razumna. Glede troškova koje je podnositeljica zahtjeva morala platiti u kaznenom postupku, Sud bilježi da je utvrdio da je njena osuda u tom postupku povrijedila načelo non bis in idem. Cilj je njene ustavne tužbe bio ispraviti tu istu povredu. Stoga se ovi domaći pravni troškovi mogu uzeti u obzir u ocjeni zahtjeva za naknadu troškova. S obzirom na informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 1.130 EUR uz sav porez koji bi joj mogao biti zaračunat na taj iznos.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju;

Presuđuje

(a) da tužena država treba podnositeljici zahtjeva isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i) 1000 EUR (tisuću eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;

(ii) 1130 EUR (tisuću sto i trideset eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 18. listopada 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Anatolij Kovler

tajnik predsjednik

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje suca Sicilianosa.

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA SICILIANOSA

(Prijevod) Ova se presuda osobito poziva na načelo ne bis in idem, zapisano u članku 4. Protokola br. 7. Konvencije, te nalazi povredu te odredbe. U potpunosti sam suglasan s izrekom presude i s većim dijelom obrazloženja. Međutim, postoji jedan stavak koji, štoviše, po mom mišljenju nije osobito potreban u smislu obrazloženja presude, koji me ostavlja zbunjenim.

Članak 29. glasi kako slijedi: „Sud ponavlja da se članak 4. Protokola br. 7 nužno ne proteže na sve postupke pokrenute u odnosu na isto djelo (vidi Falkner protiv Austrije (dec.), br. 6072/02, 30. rujna 2004.). Njegov predmet i svrha podrazumijevaju da bi, u nedostatku bilo kakve štete koju bi podnositelj zahtjeva dokazao, samo novi postupak pokrenut sa saznanjem da je okrivljeniku već bilo suđeno u prethodnom postupku povrijedio ovu odredbu“. Istina je da ovaj odlomak nije nov, nego se pojavljivao i u prethodnim presudama i odlukama (vidi, osobito, Zigarella protiv Italije (dec.), br. 48154/99, 3. listopada 2002. i Maresti protiv Hrvatske, br. 55759/0725, 25. lipnja 2009., stavak 66.). No ipak, presuda Velikog vijeća u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (br. 14939/03, 10. veljače 2009.), za koja se sada smatra da je locus classicus glede tumačenja načela ne bis in idem, ne sadrži nikakvih navoda ove vrste, nego pojedincu daje puno veću zaštitu.

Komentatori su s pravom pozdravili naprijed navedenu presudu Velikog vijeća (vidi, na primjer, H. Mock, "Ne bis in idem: Strasbourg tranche en faveur de l’identité des faits. Cour européenne des droits de l’homme (Grande Chambre), Zolotoukhine c. Russie, 10 février 2009’, u Revue trimestrielle des droits de l’homme, 2009, str. 867-881) kao onu koja okončava godine neizvjesnosti glede preciznog opsega i sadržaja načela ne bis in idem, od kojega nije dopušteno nikakvo odstupanje. Uistinu, treći stavak članka 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju glasi kako slijedi: "Ovaj se članak ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije." Drugim riječima, s obzirom na njegovu ključnu važnost u državi vladavine prava, načelo ne bis in idem nalazi se u odabranoj skupini normi od kojih se ne može odstupiti, a koje čak čine i imperativni dio normativne strukture Konvencije i Protokola uz nju.

Istina je da se u drugom stavku članka 4. uvode dva ograničenja načela ne bis in idem. Daljnje ograničenje proizlazi iz prvog stavka, a tiče se teritorijalnog opsega načela koje se primjenjuje samo na sudove dotične države i ne obvezuje sudove druge države. Ipak, sva ograničenja o kojima je riječ čine dio samog pravila budući da su u njemu izričito izrečena. Kako je to definirano u prvom i drugom stavku članka 4. Protokola br. 7., od načela ne bis in idem ne može se odstupiti ni u kakvim okolnostima, čak ni u vrijeme krize. Svaka druga iznimka, ograničenje, umanjenje ili odstupanje, bez obzira na svoju prirodu, koja nije predviđena samim člankom 4. nespojiva je s imperativnom prirodom načela koje je priznato tom odredbom.

Međutim, čini se da stavak 29. ove presude gleda na opseg načela ne bis in idem u čudno relativnom smislu. U odlomku u kojemu je riječ prihvaća se da načelo nije povrijeđeno čak i kad je pokrenut novi kazneni postupak, ako su ispunjena dva, čini se kumulativna uvjeta: (1) novi postupak ne uzrokuje štetu podnositelju zahtjeva i (2) nadležne vlasti nisu bile svjesne da je osoba o kojoj je riječ pravomoćno oslobođena ili osuđena. Sasvim odvojeno od činjenice da se nikakva takva iznimka ne može izvesti iz izričaja ili čak duha članka 4. Protokola br. 7., uvjeti koji su naprijed navedeni stvaraju značajan potencijal za zlouporabu, koja može dovesti u pitanje načelo ne bis in idem.

Nije jasno kako bi se moglo reći da pokretanje novog kaznenog postupka ne nanosi štetu. Po mom mišljenju, pokretanje takvog postupka bi, na bilo koji način, ipso facto uzrokovalo nematerijalnu štetu osobi koja je pravomoćno oslobođena ili osuđena za isto djelo, da ne spominjemo ostale negativne posljedice za nju ili njega. Kao što je to primijetilo Veliko Vijeće "Sud ponavlja da članak 4. Protokola br. 7. nije ograničen na pravo da se dva puta ne bude kažnjen nego se proteže i na pravo da se dva puta ne bude kazneno gonjen i da se dva puta nekome ne sudi (vidi Franz Fischer [protiv Austrije, br. 37950/97, 29. svibnja 2001.] stavak 29.). Da to nije tako, ne bi bilo potrebno dodati riječ "kažnjen" uz riječ "suđeno" jer bi to bilo puko dupliciranje. Članak 4. Protokola br. 7. se primjenjuje čak i kad je pojedinac bio samo kazneno gonjen u postupku koji nije doveo do njegove osude. Sud ponavlja da članak 4. Protokola br. 7 sadrži tri zasebna jamstva i propisuje (i) da nitko ne smije biti ponovno odgovoran da mu se sudi, (ii) da mu se ne može ponovno suditi, (iii) i da ga se ne može ponovno kazniti za isto djelo (vidi naprijed citirani predmet Nikitin, stavak 36.)" (naprijed citirani predmet Sergey Zolotukhin, stavak 110.).

Nadalje, bilo bi jednako opasno ovdje uvesti pojam dobre vjere nadležnih vlasti, kao što izgleda da čini drugi uvjet naveden u stavku 29. naprijed navedene presude. Čini se očiglednim da bi svaki puta kad pokrenu novi postupak za isto djelo, nadležne vlasti mogle tvrditi da nisu imale saznanja i da su postupale u dobroj vjeri, sa svim praktičnim posljedicama koje to povlači za sobom, osobito u odnosu na teret dokaza i stupanj naknade dosuđen dotičnoj osobi. Veliko vijeće je u predmetu Zolotukhin bilo puno strože u ovoj stvari, navodeći kako slijedi: "Sud stoga prihvaća da u predmetima u kojima domaće vlasti pokrenu dva postupka, ali kasnije priznaju povredu načela non bis in idem i ponude zadovoljštinu na način da, na primjer, obustave ili ponište drugi postupak i izbrišu njegove učinke, Sud može smatrati da je podnositelj zahtjeva izgubio svoj položaj "žrtve". Da je drugačije, nacionalnim vlastima bi bilo nemoguće ispraviti navodne povrede članka 4. Protokola br. 7. na domaćoj razini te bi koncept supsidijarnosti izgubio puno od svoje korisnosti" (vidi naprijed citirani predmet Sergey Zolotukhin, stavak 115.). Drugim riječima, ne radi se o tome da Veliko vijeće samo prihvaća da nacionalne vlasti nisu imale saznanja, nego navodi vrlo stroge i objektivno mjerljive zahtjeve koje treba ispuniti da se podnositelj zahtjeva više ne bi smatrao žrtvom, u obliku priznanja povrede i davanja zadovoljštine za nju, i to konkretnije obustavom ili poništenjem drugog postupka i brisanjem njegovih učinaka. Stoga, kako ja to vidim, stavak 29. ove presude značajno odstupa od tumačenja načela ne bis in idem izvedenog osobito iz naprijed citiranih odlomaka presude Velikog vijeća u predmetu Sergey Zolotukhin.

Ostavljajući po strani činjenicu da je, po mom mišljenju, naprijed citirani stavak ove presude nespojiv s člankom 4. Protokola br. 7., kako ga je tumačilo i primijenilo Veliko vijeće u predmetu Sergey Zolotukhin, on je protivan međunarodnom trendu uređenja načela ne bis in idem. Svjesni smo da je još 1990. godine člankom 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma proširen teritorijalni opseg načela o kojemu je riječ na sve države ugovornice. U Povelji o temeljnim pravima Europske unije ponovljena je ova zamisao na način da je opseg tog načela proširen na svih 27 država članica Unije. Članak 50. Povelje glasi kako slijedi: "Nitko ne smije biti odgovoran da mu se sudi ili da bude kažnjen ponovno u

kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je on ili ona već pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji, u skladu sa zakonom" (ja sam stavio kosa slova). Istina je da je pitanje teritorijalnog opsega načela ne bis in idem različito od pitanja koje se ovdje razmatra. Ipak, postupno proširivanje opsega načela predstavlja pokret prema njegovom jačanju i konsolidiranju na međunarodnoj razini, a stavak 29. ove presude ide u smjeru relativnog pristupa tom načelu i, stoga, njegovog slabljenja.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF TOMASOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 53785/09)

JUDGMENT

STRASBOURG

18 October 2011

FINAL

18/01/2012

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Tomasović v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 27 September 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 53785/09) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Ksenija Tomasović (“the applicant”), on 28 July 2009.

2. The applicant was represented by Mr T. Vukičević, a lawyer practising in Split. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 10 November 2010 the President of the First Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1973 and lives in Split.

1. Minor-offences proceedings against the applicant

5. On 25 March 2004 the Split police lodged a request for minor-offences proceedings to be instituted against the applicant in the Split Minor Offences Court (Prekršajni sud u Splitu).

6. On 3 March 2006 the Split Minor Offences Court found that on 15 March 2004 at about 10.35 p.m. the applicant had had 0.21 grams of heroin on her, which amounted to a minor offence under section 3(1) of the Prevention of Narcotics Abuse Act. She was fined 1,700 Croatian kunas (HRK) on the basis of section 54(1)(1) and 54(3) of the same Act. This decision became final on 15 March 2006.

2. Proceedings on indictment

7. On 8 February 2005 the Split State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Splitu) lodged an indictment with the Split Municipal Court (Općinski sud u Splitu) accusing the applicant of possession of heroin. The police report was included in the case file.

8. On 19 March 2007 the Split Municipal Court, in criminal proceedings against the applicant, found the applicant guilty of possessing 0,14 grams of heroin on 15 March 2004 at about 10.35 p.m. and fined her HRK 1,526. The previous fine was to be included in this one. The applicant was also ordered to bear the costs of the proceedings in the amount of HRK 400.

9. The applicant’s conviction was upheld by the Split County Court (Županijski sud u Splitu) on 5 June 2007 but a suspended sentence of four month’s imprisonment was applied with a one-year probation period.

10. The applicant’s subsequent constitutional complaint, alleging a violation of the ne bis in idem principle, was dismissed by the Constitutional Court on 7 May 2009 on the ground that the Croatian legal system did not exclude the possibility of punishing the same person twice for the same offence when the same act is prescribed both as a minor offence and a criminal offence.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

11. The relevant part of the Prevention of Narcotics Abuse Act (Zakon o suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, Official Gazette nos. 107/2001, 87/2002, 163/2003) reads:

Section 3

“(1) The growing of plants from which narcotics may be produced and the production, possession and trafficking in narcotics, plants and parts of the plants from which narcotics may be produced is banned, as is the production, possession and trafficking in substances which may be used for the production of narcotics, save for [such possession, production and trafficking] under the conditions prescribed by this Act for medical, nutritional, veterinarian or educational purposes or for the purposes of scientific research.

...”

Section 54

“(1) A legal entity shall be fined between HRK 20,000 and HRK 50,000 for the minor offences of:

1. possession of narcotics ...

...

(3) For the minor offence under subsection (1) point 1 ... of this section a person shall be fined between HRK 5,000 and 20,000.”

12. The relevant part of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004) reads:

Article 173

“(1) Whoever unlawfully possesses substances which are prescribed as narcotics shall be fined or sentenced to a term of imprisonment not exceeding one year.

...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 4 OF PROTOCOL NO. 7 TO THE CONVENTION

13. The applicant complained that she had been tried and convicted twice for the same offence. She relied on Article 4 of Protocol No. 7 which reads as follows:

“1. No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings under the jurisdiction of the same State for an offence for which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of that State.

2. The provisions of the preceding paragraph shall not prevent the reopening of the case in accordance with the law and penal procedure of the State concerned, if there is evidence of new or newly discovered facts, or if there has been a fundamental defect in the previous proceedings, which could affect the outcome of the case.

3. No derogation from this Article shall be made under Article 15 of the Convention.”

A. Admissibility

14. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3(a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

15. The applicant argued that she had been punished twice for the same offence.

16. The Government argued that the first penalty was not criminal in nature since it was adopted in the context of minor-offences proceedings and was prescribed as a minor offence under the domestic law. This minor offence was prescribed by the Prevention of Narcotics Abuse Act which had been adopted together with other laws on the basis of the national strategy on supervision of narcotics. The Act in question prescribed conditions for the growing of plants from which narcotics could be produced; measures for the prevention of narcotics abuse; and the system for preventing and treating drug abuse. This showed that the aim of that Act could not be associated with criminal law. The aim of this Act and its provisions was not to punish those in possession of small amounts of narcotics but the protection of their health by discouraging the possession and use of illegal substances.

17. As regards the severity of the penalty, the Government argued that the applicant had been fined HRK 1,700, which was not a significant fine and that the minor offence was not liable to imprisonment.

2. The Court’s assessment

(a) Whether the first penalty was criminal in nature

18. The Court observes that on 3 March 2006 the applicant was found guilty in proceedings conducted under the Minor Offences Act and fined HRK 1,700. Under the Croatian legal classification it is not entirely clear whether “minor offences” are to be regarded as “criminal”. Thus, in order to determine whether the applicant was “finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of [the] State”, the first issue to be decided is whether those proceedings concerned a “criminal” matter within the meaning of Article 4 of Protocol No. 7.

19. The Court reiterates that the legal characterisation of the procedure under national law cannot be the sole criterion of relevance for the applicability of the principle of non bis in idem under Article 4 § 1 of Protocol No. 7. Otherwise, the application of this provision would be left to the discretion of the Contracting States to a degree that might lead to results incompatible with the object and purpose of the Convention (see, most recently, Storbråten v. Norway (dec.), no. 12277/04, ECHR 2007‑... (extracts), with further references). The notion of “penal procedure” in the text of Article 4 of Protocol No. 7 must be interpreted in the light of the general principles concerning the corresponding words “criminal charge” and “penalty” in Articles 6 and 7 of the Convention respectively (see Haarvig v. Norway (dec.), no. 11187/05, 11 December 2007; Rosenquist v. Sweden (dec.), no. 60619/00, 14 September 2004; Manasson v. Sweden (dec.), no. 41265/98, 8 April 2003; Göktan v. France, no. 33402/96, § 48, ECHR 2002-V; Malige v. France, 23 September 1998, § 35, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VII; and Nilsson v. Sweden (dec.), no. 73661/01, ECHR 2005‑...).

20. The Court’s established case-law sets out three criteria, commonly known as the “Engel criteria” (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, Series A no. 22), to be considered in determining whether or not there was a “criminal charge”. The first criterion is the legal classification of the offence under national law, the second is the very nature of the offence and the third is the degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring. The second and third criteria are alternative and not necessarily cumulative. This, however, does not exclude a cumulative approach where separate analysis of each criterion does not make it possible to reach a clear conclusion as to the existence of a criminal charge (see, as recent authorities, Jussila v. Finland [GC], no. 73053/01, §§ 30-31, ECHR 2006‑..., and Ezeh and Connors v. the United Kingdom [GC], nos. 39665/98 and 40086/98, §§ 82-86, ECHR 2003‑X).

21. In the domestic legal classification the offence at issue amounted to a minor offence under section 6 of the Minor Offences against Public Order and Peace Act. Nevertheless, the Court reiterates that it has previously found that certain offences still have a criminal connotation although they are regarded under relevant domestic law as too trivial to be governed by criminal law and procedure (see Menesheva v. Russia, no. 59261/00, § 96, ECHR 2006‑...; Galstyan v. Armenia, no. 26986/03, § 57, 15 November 2007; and Ziliberberg v. Moldova, no. 61821/00, §§ 32-35, 1 February 2005).

22. By its nature, the inclusion of the offence at issue in the Prevention of Narcotics Abuse Act served to guarantee the control of the abuse of illegal substances, which may also fall within the sphere of protection of criminal law. The corresponding provision of the Act was directed towards all citizens rather than towards a group possessing a special status. There is no reference to the “minor” nature of the acts and the fact that the first proceedings took place before a minor-offences court does not, in itself, exclude their classification as “criminal” in the autonomous sense of the Convention, as there is nothing in the Convention to suggest that the criminal nature of an offence, within the meaning of the Engel criteria, necessarily requires a certain degree of seriousness (see Ezeh, cited above, § 104). Lastly, the Court considers that the primary aims in establishing the offence in question were punishment and deterrence, which are recognised as characteristic features of criminal penalties (ibid., §§ 102 and 105).

23. As to the degree of severity of the measure, it is determined by reference to the maximum potential penalty for which the relevant law provides. The actual penalty imposed is relevant to the determination but it cannot diminish the importance of what was initially at stake (ibid., § 120). The Court observes that section 54 of the Prevention of Narcotics Abuse Act provided for a fine of between HRK 5,000 and 20,000 and that the applicant was eventually fined HRK 1,700. The Court considers that the fine thus prescribed cannot be seen as minor.

24. In this connection the Court notes that it is a common feature of all criminal-law systems that some criminal offences are liable to fines while others entail deprivation of liberty. In this connection the Court notes that the criminal offence of possession of narcotics under Article 173 of the Croatian Criminal Code is also liable to a fine and that this does not deprive it of its criminal nature.

25. In the light of the above considerations the Court concludes that the nature of the offence in question, together with the severity of the penalty, were such as to bring the applicant’s conviction of 16 June 2005 within the ambit of “penal procedure” for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7.

(b) Whether the offences for which the applicant was prosecuted were the same (idem)

26. Article 4 of Protocol No. 7 establishes the guarantee that no one shall be tried or punished for an offence of which he or she has already been finally convicted or acquitted. The Court set out the relevant principles in that respect in the case of Sergey Zolotukhin v. Russia ([GC], no. 14939/03, 10 February 2009). The relevant passages read as follows:

“78. The Court considers that the existence of a variety of approaches to ascertaining whether the offence for which an applicant has been prosecuted is indeed the same as the one of which he or she was already finally convicted or acquitted engenders legal uncertainty incompatible with a fundamental right, namely the right not to be prosecuted twice for the same offence. It is against this background that the Court is now called upon to provide a harmonised interpretation of the notion of the ‘same offence’ – the idem element of the non bis in idem principle – for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7. While it is in the interests of legal certainty, foreseeability and equality before the law that the Court should not depart, without good reason, from precedents laid down in previous cases, a failure by the Court to maintain a dynamic and evolutive approach would risk rendering it a bar to reform or improvement (see Vilho Eskelinen and Others v. Finland [GC], no. 63235/00, § 56, ECHR 2007‑...).

79. An analysis of the international instruments incorporating the non bis in idem principle in one or another form reveals the variety of terms in which it is couched. Thus, Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention, Article 14 § 7 of the UN Covenant on Civil and Political Rights and Article 50 of the Charter of Fundamental Rights of the European Union refer to the ‘[same] offence’ (‘[même] infraction’), the American Convention on Human Rights speaks of the ‘same cause’ (‘mêmes faits’), the Convention Implementing the Schengen Agreement prohibits prosecution for the ‘same acts’ (‘mêmes faits’), and the Statute of the International Criminal Court employs the term ‘[same] conduct’ (‘[mêmes] actes constitutifs’) . The difference between the terms ‘same acts’ or ‘same cause’ (‘mêmes faits’) on the one hand and the term ‘[same] offence’ (‘[même] infraction’) on the other was held by the Court of Justice of the European Communities and the Inter-American Court of Human Rights to be an important element in favour of adopting the approach based strictly on the identity of the material acts and rejecting the legal classification of such acts as irrelevant. In so finding, both tribunals emphasised that such an approach would favour the perpetrator, who would know that, once he had been found guilty and served his sentence or had been acquitted, he need not fear further prosecution for the same act...

80. The Court considers that the use of the word ‘offence’ in the text of Article 4 of Protocol No. 7 cannot justify adhering to a more restrictive approach. It reiterates that the Convention must be interpreted and applied in a manner which renders its rights practical and effective, not theoretical and illusory. It is a living instrument which must be interpreted in the light of present-day conditions (see, among other authorities, Tyrer v. the United Kingdom, 25 April 1978, § 31, Series A no. 26, and Christine Goodwin v. the United Kingdom [GC], no. 28957/95, § 75, ECHR 2002‑VI). The provisions of an international treaty such as the Convention must be construed in the light of their object and purpose and also in accordance with the principle of effectiveness (see Mamatkulov and Askarov v. Turkey [GC], nos. 46827/99 and 46951/99, § 123, ECHR 2005‑I).

81. The Court further notes that the approach which emphasises the legal characterisation of the two offences is too restrictive on the rights of the individual, for if the Court limits itself to finding that the person was prosecuted for offences having a different legal classification it risks undermining the guarantee enshrined in Article 4 of Protocol No. 7 rather than rendering it practical and effective as required by the Convention (compare Franz Fischer, cited above, § 25).

82. Accordingly, the Court takes the view that Article 4 of Protocol No. 7 must be understood as prohibiting the prosecution or trial of a second ‘offence’ in so far as it arises from identical facts or facts which are substantially the same.

83. The guarantee enshrined in Article 4 of Protocol No. 7 becomes relevant on commencement of a new prosecution, where a prior acquittal or conviction has already acquired the force of res judicata. At this juncture the available material will necessarily comprise the decision by which the first ‘penal procedure’ was concluded and the list of charges levelled against the applicant in the new proceedings. Normally these documents would contain a statement of facts concerning both the offence for which the applicant has already been tried and the offence of which he or she stands accused. In the Court’s view, such statements of fact are an appropriate starting point for its determination of the issue whether the facts in both proceedings were identical or substantially the same. The Court emphasises that it is irrelevant which parts of the new charges are eventually upheld or dismissed in the subsequent proceedings, because Article 4 of Protocol No. 7 contains a safeguard against being tried or being liable to be tried again in new proceedings rather than a prohibition on a second conviction or acquittal...

84. The Court’s inquiry should therefore focus on those facts which constitute a set of concrete factual circumstances involving the same defendant and inextricably linked together in time and space, the existence of which must be demonstrated in order to secure a conviction or institute criminal proceedings.

...”

27. As to the present case the Court notes that in respect of the minor offence the applicant was found guilty of possessing 0.21 grams of heroin on 15 March 2004 at about 10.35 p.m. As regards the proceedings on indictment, she was found guilty of possessing 0.14 grams of heroin on 15 March 2004 at about 10.35 p.m.

28. The Court cannot but conclude that the facts constituting the minor offence of which the applicant was convicted were essentially the same as those constituting the criminal offence of which she was also convicted.

29. The Court reiterates that Article 4 of Protocol No. 7 does not necessarily extend to all proceedings instituted in respect of the same offence (see Falkner v. Austria (dec.), no. 6072/02, 30 September 2004). Its object and purpose imply that, in the absence of any damage proved by the applicant, only new proceedings brought in the knowledge that the defendant has already been tried in the previous proceedings would violate this provision (see Zigarella v. Italy (dec.), no. 48154/99, ECHR 2002‑IX (extracts)).

30. The Court notes that the proceedings before the Split Minor Offences Court were conducted further to a request lodged by the police. The decision was adopted on 3 March 2006 and became final on 15 March 2006. The criminal proceedings before the Split Municipal Court were instituted further to an indictment lodged by the Split State Attorney’s Office on 8 February 2005. The police report upon which the minor-offences proceedings were instituted was included in the case file. These circumstances show that both sets of proceedings were instituted on the basis of the police report. It is obvious that the police lodged a request for proceedings to be instituted against the applicant in the Split Minor Offences Court and also submitted the report on the same incident to the Split State Attorney’s Office, which resulted in the applicant being prosecuted twice.

31. Furthermore, it is to be noted that in her constitutional complaint the applicant clearly complained of a violation of the non bis in idem principle. However, the Constitutional Court expressly held that double prosecution for the same offence was possible under the Croatian legal system. In these circumstances, the Court finds that the domestic authorities permitted the duplication of criminal proceedings in the full knowledge of the applicant’s previous conviction for the same offence.

32. The Court finds that the applicant was prosecuted and tried for a second time for an offence of which she had already been convicted. There has accordingly been a violation of Article 4 of Protocol No. 7.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

33. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

34. The applicant claimed 2,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

35. The Government deemed the request unfounded and excessive.

36. The Court accepts that the applicant must have suffered some non-pecuniary damage in connection with being punished twice in respect of the same offence. In view of the circumstances of the present case and ruling on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 1,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her on that amount.

B. Costs and expenses

37. The applicant also claimed EUR 1,130 for the costs she had had to pay in respect of the criminal proceedings and the constitutional proceedings before the domestic courts.

38. The Government opposed the applicant’s claim for the costs incurred in the domestic proceedings.

39. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. As regards the costs the applicant had to pay in the criminal proceedings, the Court notes that it has found that her conviction in those proceedings violated the non bis in idem principle. Her constitutional complaint was aimed at remedying that same violation. Therefore, these domestic legal costs may be taken into account in assessing the costs claim. Having regard to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the applicant a sum of EUR 1,130 plus any tax that may be chargeable to her on that amount.

C. Default interest

40. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 1,000 (one thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,130 (one thousand one hundred thirty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 18 October 2011 Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NielsenAnatoly Kovler
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Sicilianos is annexed to this judgment.

A.K.
S.N.

CONCURRING OPINION OF JUDGE SICILIANOS

(Translation)

The present judgment refers, in particular, to the ne bis in idem principle enshrined in Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention, and finds a violation of that provision. I am in full agreement with the operative provisions of the judgment and with most of the reasoning. However, there is one paragraph – which, moreover, serves little purpose in my view in terms of the reasoning of the judgment – which leaves me perplexed. Paragraph 29 states as follows: “The Court reiterates that Article 4 of Protocol No. 7 does not necessarily extend to all proceedings instituted in respect of the same offence (see Falkner v. Austria (dec.), no. 6072/02, 30 September 2004). Its object and purpose imply that, in the absence of any damage proved by the applicant, only new proceedings brought in the knowledge that the defendant has already been tried in the previous proceedings would violate this provision”. It is true that this passage is not new but has featured in previous judgments and decisions (see, in particular, Zigarella v. Italy (dec.), no. 48154/99, 3 October 2002, and Maresti v. Croatia, no. 55759/0725, 25 June 2009, § 66). Nevertheless, the Grand Chamber judgment in Sergey Zolotukhin v. Russia (no. 14939/03, 10 February 2009), which is now seen as the locus classicus as regards interpretation of the ne bis in idem principle, contains no assertion of this kind but affords much greater protection to the individual.

The above-mentioned Grand Chamber judgment was, quite rightly, hailed by legal commentators (see, for instance, H. Mock, ‘Ne bis in idem: Strasbourg tranche en faveur de l’identité des faits. Cour européenne des droits de l’homme (Grande Chambre), Zolotoukhine c. Russie, 10 février 2009’, in the Revue trimestrielle des droits de l’homme, 2009, pp. 867-881) as bringing to an end years of uncertainty as to the precise scope and content of the ne bis in idem principle, from which no derogation is permitted. Indeed, the third paragraph of Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention states as follows: “No derogation from this Article shall be made under Article 15 of the Convention”. In other words, in view of its crucial importance in a State governed by the rule of law, the ne bis in idem principle features among the select group of norms which are non‑derogable and even form an imperative part of the normative structure of the Convention and the Protocols thereto.

It is true that the second paragraph of Article 4 introduces two limitations to the ne bis in idem principle. A further limitation arises from the first paragraph, concerning the territorial scope of the principle, which applies only to the courts of the State concerned and is not binding on those of another State. Nevertheless, all the limitations in question form part of the rule itself as they are expressly articulated by it. As defined in the first and second paragraphs of Article 4 of Protocol No. 7, the ne bis in idem principle may not be derogated from in any circumstances, not even in times of crisis. Any other exception, limitation, restriction or derogation, irrespective of its nature, which is not provided for by Article 4 itself is incompatible with the imperative nature of the principle recognised by that provision.

However, paragraph 29 of this judgment appears to view the scope of the ne bis in idem principle in strangely relative terms. The passage in question accepts that the principle is not violated even if a new set of criminal proceedings is brought, provided that two apparently cumulative conditions are met: (1) the new set of proceedings does not cause any damage to the applicant and (2) the competent authorities were not aware that the person concerned had been finally acquitted or convicted. Quite apart from the fact that no such exception can be derived from the letter or even the spirit of Article 4 of Protocol No. 7, the conditions outlined above create significant potential for abuse which is liable to undermine the ne bis in idem principle.

It is not clear how bringing a new set of criminal proceedings could be said not to cause damage. In my view the setting in motion of such proceedings, in whatever manner, would ipso facto occasion non-pecuniary damage to the person finally acquitted or convicted of the same offence, to say nothing of other negative consequences for him or her. As observed by the Grand Chamber, “the Court reiterates that Article 4 of Protocol No. 7 is not confined to the right not to be punished twice but extends to the right not to be prosecuted or tried twice (see Franz Fischer [v. Austria, no. 37950/97, 29 May 2001] § 29). Were this not the case, it would not have been necessary to add the word ‘punished’ to the word ‘tried’ since this would be mere duplication. Article 4 of Protocol No. 7 applies even where the individual has merely been prosecuted in proceedings that have not resulted in a conviction. The Court reiterates that Article 4 of Protocol No. 7 contains three distinct guarantees and provides that no one shall be (i) liable to be tried, (ii) tried or (iii) punished for the same offence (see Nikitin, cited above, § 36)” (Sergey Zolotukhin, cited above, § 110).

Furthermore, it would be equally dangerous to introduce here the notion of the good faith of the competent authorities, as the second condition laid down by paragraph 29 of the judgment, referred to above, appears to do. It seems obvious that each time new proceedings were brought for the same offence, the competent authorities could claim to have had no knowledge and to have therefore acted in good faith, with all the practical implications that this entails, not least as regards the burden of proof and the degree of compensation afforded to the person concerned. In Zolotukhin, the Grand Chamber was much stricter on this point, stating as follows: “The Court therefore accepts that in cases where the domestic authorities institute two sets of proceedings but later acknowledge a violation of the non bis in idem principle and offer appropriate redress by way, for instance, of terminating or annulling the second set of proceedings and effacing its effects, the Court may regard the applicant as having lost his status as a ‘victim’. Were it otherwise it would be impossible for the national authorities to remedy alleged violations of Article 4 of Protocol No. 7 at the domestic level and the concept of subsidiarity would lose much of its usefulness” (see Sergey Zolotukhin, cited above, § 115). In other words, the Grand Chamber does not simply accept that the national authorities lacked knowledge, but lays down very stringent and objectively measurable requirements – in the form of acknowledging the violation and affording redress for it, more specifically by terminating or annulling the second set of proceedings and effacing its effects – in order for the applicant no longer to be considered as a victim. Hence, as I see it, paragraph 29 of the present judgment departs significantly from the interpretation of the ne bis in idem principle derived in particular from the passages of the Grand Chamber judgment in Sergey Zolotukhin cited above.

Leaving aside the fact that the paragraph of the present judgment cited above is incompatible, in my view, with Article 4 of Protocol No. 7 as interpreted and applied by the Grand Chamber in Sergey Zolotukhin, it runs counter to the international trend as regards regulation of the ne bis in idem principle. We are aware that, as far back as 1990, Article 54 of the Convention implementing the Schengen Agreement extended the territorial scope of the principle in question to all the Contracting Parties. The Charter of Fundamental Rights of the European Union echoed this idea by extending the scope of the principle to all 27 Member States of the Union. Article 50 of the Charter states as follows: “No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings for an offence for which he or she has already been finally acquitted or convicted within the Union in accordance with the law” (my italics). It is true that the territorial scope of the ne bis in idem principle is a different issue from that under consideration here. Nevertheless, the gradual broadening of the scope of the principle represents a move towards strengthening and consolidating it at international level, whereas paragraph 29 of the present judgment tends in the direction of a relative approach to, and hence a weakening of, that principle.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P7-4 | DIC | A. i B. protiv Norveške

Na presudu se poziva u obrazloženju presude Kž1 186/2018 od 20.04.2018. godine Apelacionog suda u Nišu. Presudom se delimično usvaja žalba branioca optuženog i preinačuje se presuda Osnovnog suda u Nišu 4K.786/2016 od 07.11.2017. godine.

Ispitujući da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela za koja je optuženi oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku, ovaj sud je pošao od utvrđenih kriterijuma Evropskog suda za lјudska prava kojima se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizilazi iz istovetnih činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna odluka. U konkretnom slučaju optuženi preduzeće i vlasnik u prekršajnom postupku oglašeni su krivim zato što nisu obračunali PDV po izdatom računu dok je u krivičnom postupku optuženi oglašen krivim što kao osnivač i odgovorno lice preduzeća u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost preduzeća prikrio činjenice koje su od uticaja za utvrđivanje ovog poreza tako što je izdao račune drugom preduzeću bez obračuna PDV-a sa lažnom napomenom da je promet oslobođen PDV-a po čl.6. Zakona o PDV-u, iako je znao da je nepomena neistinita i da je bio dužan da navedeni promet obračuna. Iz navedenog proizilazi da radnja koja predstavlјa prekršaj iz čl.60. st.1. tač.12. i st.2. Zakona o porezu na dodatu vrednost i radnja koja predstavlјa radnju krivičnog dela poreska utaja iz čl.229. st.1. KZ nisu iste a iz zakonskog opisa prekršaja ne proizilazi da je namera izbegavanja plaćanja poreskih obaveza bitan element prekršaja, kao kod krivičnog dela poreska utaja,pri čemu prekršajni sud svojom izrekom nije proširio činjenični opis prekršaja niti je obuhvatio subjektivni element navedenog krivičnog dela za koje je optuženi u ovom postupku oglašen krivim. Istitujući treći kriterijum - dvostrukost postupka (bis), ovaj sud je primenjujući kriterijume i standarde iz presude Velikog veća Evropskog suda za lјudska prava iz predmeta A. i B. protiv Norveške od 15.11.2016. godine (broj predstavke 24130/11 i 29758/11) na konkretan predmet, našao da nema povrede načela ne bis in idem.

Presuda Apelacionog suda u Nišu je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Maresti protiv Hrvatske

Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije

Presuda je povezana preko primenjenog načela "non bis in idem" sa zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužilaštva KTZ. br. 1306/20 od 23.11.2020. godine, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 210/20 od 25.06.2020 godine, Zbog povrede odredaba člana 438 stav 1 tačka 1 ZKP u vezi člana 4 ZKP i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 2 ZKP.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br.741715 od 20.12.2019 godine optuženi AA oglašen je krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.07.2010. godine do 30.03.2011.godine.

U postupku odlučivanja po podnetim žalbama, Apelacioni sud u Beogradu presudom Kž1 210/20 od 25.06.2020 godine usvojio je žalbu okrivlјenog AA i njegovog branioca i preinačio presudu Višeg suda u Beogradu 7K br.741/15 od 20.12.2020 godine tako što je na osnovu člana 422 tačka 2 ZKP odbio optužbu protiv okrivlјenog. U obrazloženju presude navodi se da je presudom Prekšajnog suda u Beogradu, Odelјenje suda u Barajevu Šr.br. 198-23361/10 od 03.8.2015. godine, okrivlјeni AA oglašen krivim za prekršaj iz člana 292 stav1. tačka 3 Carinskog zakona. te kako se navedena presuda Prekršajnog suda tako i prvostepena krivična presuda odnose na istog okrivlјenog , na tačno isti događaj i iste radnje, odnosno u konkretnom slučaju se radi o identičnom činjeničnom opisu prekršaja i radnje izvršenja krivičnog dela , u kom smislu bi kažnjavanjem okrivlјenog u krivičnom postupku bilo povređeno načelo ne bis in idem iz člana 4 ZKP, jer bi došlo do ponavlјanja svojstva okrivlјenog, te je navedena presuda Prekršajnog suda po svojoj snazi res iudicata, u kom smislu ima mesta primeni člana 422 tač. 2 ZKP, te je doneo presudu kojom se optužba odbija jer se radi o presuđenoj stvari.

Zahtev za zaštitu zakonsti dostupan je u javnoj bazi tužilačke prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Muslija protiv Bosne i Hercegovine

Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije

Presuda se navodi u presudi Kž3 17/2019 od 28.11 2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojom se delimično usvaja žalba zajedničkog branioca okrivlјenih AA i BB i preinačava se presuda Višeg suda u Kragujevcu Kž1-159/19 od 16.07.2019. godine, samo u pogledu odluke o kazni dok se u ostalom delu žalba odbiaj kao neosnovana i presuda potvrđuje.

Apelacioni sud je cenio žalbene navode zajedničkog branioca okrivlјenih da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije razmatrao, niti poštovao pravilo ne bis in idem niti stav Evropskog suda za lјudska prava, kao ni odluke Ustavnog suda Republike Srbije po tom pitanju, iako je bio upoznat sa činjenicom da se pred Osnovnim sudom u Kragujevcu povodom identičnog činjeničnog stanja, istog događaja, među istim učesnicima postupka, kao okrivlјenih, oštećenih i istim svedocima, i sa istim opisom po optužnim aktima Osnovnog javnog tužioca u Kragujevcu vode dva krivična postupka i to jedan postupak radi ugrožavanja sigurnosti iz čl. 138. st. 1 KZ i krivični postupak 9K.8/19 zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje i da je bio dužan da obrati posebnu pažnju i razluči po tzv. testu dovolјno uske povezanosti u sadržinskom i vremenskom smislu da li različiti postupci koji se vode protiv okrivlјenih u suštini predstavlјaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovolјno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem, a iz istog činjeničnog stanja povodom događaja koji se po navodima odbrane nikad nije ni dogodio, pokrenuta tri krivična postupka što je suprotno navedenom pravilu i odredbama Zakonika o krivičnom postupku.

Apelacioni sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava (presuda Sergej Zolotukhin…. protiv Rusije) koja prihvata mogućnost da je izricanje različitih sankcija od strane različitih organa koje se odnose na isto ponašanje u određenoj meri dopušteno na osnovu čl. 4 Protokola 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda, bez obzira na postojanje odluke koja ima svojstvo res judicata. Evropski sud je zaklјučio da treba ostaviti mogućnost državi da legitimno izabere komplementarne odgovore na društveno nerihvatlјivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom, da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlјa prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, pri tome vodeći računa za uspostavlјanje pravične ravnoteže između zaštite interesa pojedinca koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane i interesa javnog interesa da se uspostavi potpuni regulatorni pristup u predmetnom području s druge strane, kao i da bi preširoko tumačenje načela ne bis in idem bilo štetno u zaštiti temelјnih društvenih vrednosti i protivno svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Sergej Zolotukhin protiv Rusije

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Novine u oblasti nediskriminacije u 2020.
zaštita ljudskih prava diskriminacija diskriminacija žena praksa ESLjP praksa UN komiteta sudska praksa
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima – prvi deo
deca u građanskim sudskim postupcima poštovanje privatnog i porodičnog života prava deteta pravo na pravično zadovoljenje pravo na pravično suđenje
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima - drugi deo
deca u sudskim postupcima prava deteta
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima - treći deo
deca u sudskim postupcima najbolji interes deteta prava deteta
Posebna znanja i veštine u radu sa decom u građanskim stvarima i komunikacija sa decom u sudu
najbolji interes deteta prava deteta
Najbolji interes deteta
Konvencija o pravima deteta najbolji interes deteta prava deteta
Zaštita prava na suđenje u razumnom roku
pravo na pravično suđenje razuman rok tužba za naknadu imovinske štete
Pravo deteta na izražavanje mišljenja i participacija deteta - Opšti komentar br.12 o pravu deteta da bude saslušano (2009)
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta standardi Ujedinjenih nacija
Najbolji interes deteta - Opšti komentar br. 14 (2013) o pravu deteta da njegovi/njeni interesi budu od prvenstvenog značaja
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta standardi Ujedinjenih nacija
Prava deteta i standardi Ujedinjenih nacija
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta
Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i prava deteta praksa ESLjP
poštovanje porodičnog života poštovanje privatnog života prava deteta
Pravo na pravično suđenje u praksi ESLjP uz poseban osvrt na porodične sporove
Evropska konvencija o ljudskim pravima porodični sporovi prava deteta pravo na pravično suđenje
Zaštita deteta od nasilja u porodici
nasilje u porodici deca u građanskim sporovima najbolji interes deteta prava deteta
Postupanje sa maloletnicima u prekršajnom postupku
maloletnici prekršajni postupak
Urednost i zakonitost unapred pripremljenog plana reorganizacije
plan reorganizacije stečaj
Vodič za profesionalnu i uspešnu komunikaciju sudova sa javnošću
javni nastup komunikacija sa javnošću komunikaciona strategija PR priručnik
Obuka sudija i tužilaca Republike Srbije u oblasti etike i prevencije i otkrivanja korupcije: ocena stanja i preporuke
etika i integritet otkrivanje korupcije prevencija korupcije priručnik
Napredni kurs za traženje i privremeno i trajno oduzimanje imovinske koristi stečene vršenjem krivičnih dela putem interneta – priučnik za samostalnu obuku
krivična dela putem interneta visokotehnološki kriminal oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela priručnik
Nasilje u porodici - pravni okvir, međunarodni instrumenti i sentence presuda
nasilje u porodici praksa ESLjP praksa UN komiteta
Nasilje u porodici - položaj oštećenog lica u krivičnom postupku
krivični postupak nasilje u porodici položaj oštećenog praksa ESLjP sudska praksa
Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Priručnik za obuku profesionalaca u oblasti pravosuđa po meri deteta
pravosuđe po meri deteta smernice za predavače maloletnici
Primena standarda Ujedinjenih nacija u zaštiti ljudskih prava pred domaćim sudovima - prava deteta, priručnik za sudije
zaštita ljudskih prava prava deteta praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju principa nediskriminacije - priručnik za sudije
diskriminacija zaštita ljudskih prava praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u oblasti azila i migracija - priručnik za sudije
azil zaštita ljudskih prava migracije praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Smernice za rodno-odgovoran pristup presuđivanju u predmetima rodno-zasnovanog nasilja
nasilje nad ženama Evropska konvencija o ljudskim pravima rodno-zasnovano nasilje standardi Ujedinjenih nacija
Azil - staistički podaci za Republiku Srbiju za 2018. godinu
azil migracije
Direktna primena UN standarda u oblasti zaštite ljudskih prava III radionica - prava izbeglica, tražilaca azila i migranata
azil prava izbeglica zaštita ljudskih prava migracije standardi Ujedinjenih nacija
Zabrana vraćanja - obuka za sudije
azil prava izbeglica zaštita ljudskih prava migracije standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Pojam diskriminacije
diskriminacija praksa UN komiteta standardi Ujedinjenih nacija
Poslovna sposobnost – međunarodni standardi i obaveze
zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Šta je invaliditet? Prava osoba sa invaliditetom
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Pristupačnost i prinudna hospitalizacija
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 1
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 2
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije u Republici Srbiji
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava
Suđenje u razumnom roku - priručnik za obuku sudija
zaštita prava na suđenje u razumnom roku priručnik standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Pravni koncepti Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima standardi Evropskog suda za ljudska prava
Smernice za izradu nacrta prvostepenih sudskih odluka u građanskoj materiji - program obuke sudskih pomoćnika
izrada prvostepenih sudskih odluka priručnik
Sudska praksa Upravnog suda u izbornom sporu u sprovođenju lokalnih izbora
izborno pravo sudska praksa Upravnog suda
Priručnik o troškovima krivičnog postupka
Zakon o krivičnom postupku krivični postupak priručnik sudski troškovi troškovi krivičnog postupka
Suđenje u razumnom roku prema članu 6 EKLjP u radnim sporovima i praksa Evropskog suda za ljudska prava
zaštita prava na suđenje u razumnom roku praksa ESLjP radni sporovi
Zaštita uzbunjivača kroz Zakon o zaštiti uzbunjivača te analizu DIREKTIVE (EU) 2019/1937 Evropskog Parlamenta
zaštita uzbunjivača međunarodni pravni standardi praksa ESLjP
Konvencije MOR-a i preporuke u oblasti socijalnoekonomskih prava
radni sporovi
Vršnjačko nasilje s osvrtom na internetsko nasilje „Sajber buling“ kroz domaće i međunarodne propise s osvrtom na Uredbu o bezbednosti i zaštiti dece pri korišćenju informaciono-komunikacionih tehnologija
Cyberbullying bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal zaštita dece krivična dela putem interneta nasilje u digitalnom okruženju
Visokotehnološki kriminal u domaćim i međunarodnim propisima
visokotehnološki kriminal
Pravo na imovinu kroz domaće propise i član 1 Protokola 1 uz EKLjP
Evropska konvencija o ljudskim pravima pravo na imovinu praksa ESLjP
Zločin iz mržnje kroz relevantnu prasku Evropskog suda za ljudska prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima zločin iz mržnje praksa ESLjP
Zločin iz mržnje kroz Krivični zakonik i međunarodne propise, te domaću i sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava
zločin iz mržnje praksa ESLjP sudska praksa
Lišenje roditeljskog prava kroz domaće propise i praksu VKS i ESLjP
zaštita dece lišenje roditeljskog prava praksa ESLjP sudska praksa
Zaštita od porodičnog nasilja kroz porodično, krivično pravo i Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, kroz praksu domaćih sudova te praksu Evropskog suda za ljudska prava
nasilje nad ženama nasilje u porodici praksa ESLjP sudska praksa
Pranje novca kroz domaće i međunarodne propise s osvrtom na Zakon o digitalnoj imovini i Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma
digitalna imovina (kriptovalute)- pranje novca
Digitalna imovina
digitalna imovina (kriptovalute)-
Krivična dela protiv prava po osnovu rada sa domaćom sudskom praksom i praksom ESLjP
praksa ESLjP radni sporovi sudska praksa
Dostavljanje u parničnom postupku elektronskom poštom
parnica
Upravno sudstvo u razvijenim zemljama, prof. Dr Vuk Cucić
upravno sudstvo
Zakon o opštem upravnom postupku - izvod, prof. Dr Dobrosav Milovanović
Zakon o opštem upravnom postupku upravno sudstvo
Osnovni pojmovi u oblasti javnih nabavki - Blaženka Stojanović, septembar – oktobar 2023
javne nabavke
Pravila postupka javnih nabavki, dr Dobrosav Milovanović septembar – oktobar 2023
javne nabavke
Mehanizam zaštite i podrške žrtvama prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici Republike Srbije - infografika
nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Postupak i tehnika izrade sudskih odluka
izrada prvostepenih sudskih odluka sudska praksa
Tehnika izrade presude za sudije i sudijske pomoćnike privrednih sudova - nastavni materijal za obuku
Privatnost i zaštita podataka o ličnosti kroz domaće i međunarodno pravo s osvrtom na korisnike Fejsbuka i interneta sa krivičnopravnog aspekta
visokotehnološki kriminal zaštita podataka o ličnosti međunarodni pravni standardi poštovanje privatnog života poštovanje privatnog i porodičnog života
Zaštita dece pri korišćenju informaciono-komunikacionih tehnologija u domaćem i međunarodnom pravu
Cyberbullying visokotehnološki kriminal Zakon o informacionoj bezbednosti zaštita dece na internetu međunarodni pravni standardi
javne nabavke - priprema za sprovođenje postupka javne nabavke, objavljivanje i transparentnost
javne nabavke
Javne nabavke - izbor učesnika i dodela ugovora
javne nabavke
Javne nabavke - dodela ugovora i izvršenje ugovora
javne nabavke
Javne nabavke - posebni postupci javnih nabavki i monitoring nad promenom propisa o javnim nabavkama
javne nabavke
Zakon o izvršenju i obezbeđenju - sporna pitanja
zakon o izvršenju i obezbeđenju
Uputstvo za korišćenje baza podataka eJuris sistema
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP praksa UN komiteta
Klauzula zabrane konkurencije u domaćem i međunarodnom pravu kroz sudsku praksu i MOR
zabrana konkurencije međunarodni pravni standardi radno pravo sudska praksa ugovor o radu
Analiza javnobeležničke forme obligacionih ugovora
javni beležnici obligacioni ugovori
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja - treće, izmenjeno i dopunjeno izdanje
krivični postupak krivično gonjenje krivično pravo načelo oportuniteta
Osnovi ekološkog prava
ekološko pravo zaštita životne sredine
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Unfair terms control and the ex officio doctrine control
Zaštita prava potrošača
EU direktiva o zaštiti prava potrošača
Zaštita prava potrošača Pravo Evropske unije
Evropsko pravo potrošača - važeći pravni okvir
Zaštita prava potrošača Pravo Evropske unije
Pregled prakse domaćih sudova u oblasti zaštite potrošača
Zaštita prava potrošača sudska praksa
Prodaja u stečaju
stečaj
Osnaživanje izbeglica kroz visoko obrazovanje
prava izbeglica
Smernice o međunarodnoj zaštiti br. 14: Nekažnjavanje izbeglica zbog neregularnog ulaska ili boravka i ograničenja kretanja izbeglica u skladu sa članom 31. Konvencije o statusu izbeglica iz 1951. godine
međunarodni pravni standardi prava izbeglica praksa UN komiteta
Nacionalna bezbednost i lica koja traže međunarodnu zaštitu
azil prava izbeglica
Zaštita i nacionalna bezbednost - ključne poruke
prava izbeglica
Delotvorni pravni lekovi i postupak azila
azil međunarodni pravni standardi prava izbeglica
Stečajno pravo u Evropskoj uniji
Pravo Evropske unije stečaj
Pravo intelektualne svojine Evropske unije
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Naknada štete zbog povrede prava tržišne konkurencije
povreda prava tržišne konkurencije Pravo Evropske unije
EU Copyright Law: An Overview
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Ključna nacionalna sporna pitanja u pogledu autorskih prava - zakonsko uređenje autorskih prava
autorska prava intelektualna svojina
Litigating before a new Court:The Unified Patent Court
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Recent EU case law on absolute and relative grounds
žig zaštitni znak praksa evropskih sudova sudska praksa
Recent EU case law on designs and update on Design Legal Reform
intelektualna svojina Pravo Evropske unije praksa evropskih sudova
The EUIPO Boards of Appeal
autorska prava intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Zaštita žiga
žig intelektualna svojina
Identifikovanje ekonomsko-finansijske pozicije društva, mere reorganizacije i biznis plan
plan reorganizacije stečaj
Metodologije procene sa studijom slučaja
stečaj
Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika
stečaj
Poređenje vrednosti stečajnog dužnika u bankrotstvu i reorganizaciji
plan reorganizacije stečaj
Procena vrednosti udela u kapitalu
stečaj
Prodaja imovine stečajnog dužnika
stečaj
Uvod u računovodstvo i finansijsko izveštavanje
stečaj

Publikacije

Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima
građanski postupak deca u građanskim sudskim postupcima maloletnici najbolji interes deteta
Priručnik za primenu zakona o parničnom postupku
Zakon o parničkom postupku parnica priručnik sudsko poravnanje troškovi parničnog postupka
Sprečavanje nekažnjivosti trgovaca ljudima i podrška žrtvama - analiza odabranih predmeta
priručnik trgovina ljudima
Zbirka sudske prakse u predmetima koji se odnose na vatreno oružje - vol.1/2015-2019
analiza presude vatreno oružje sudska praksa
Oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela - priručnik za primenu u praksi
krivično pravo oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine priručnik
Prekršaji u oblasti javnih nabavki - priručnik
javne nabavke prekršajni postupak priručnik
Uviđaj saobraćajnih nezgoda za javne tužioce i saobraćajnu policiju
uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda
Postupanje sa maloletnicima u prekršajnom postupku
maloletnici prekršajni postupak
Standardi Evropskog suda za ljudska prava od značaja za Upravni sud
Evropska konvencija o ljudskim pravima standardi Evropskog suda za ljudska prava upravno sudstvo
Vodič za profesionalnu i uspešnu komunikaciju sudova sa javnošću
javni nastup komunikacija sa javnošću komunikaciona strategija PR priručnik
Obuka sudija i tužilaca Republike Srbije u oblasti etike i prevencije i otkrivanja korupcije: ocena stanja i preporuke
etika i integritet otkrivanje korupcije prevencija korupcije priručnik
Napredni kurs za traženje i privremeno i trajno oduzimanje imovinske koristi stečene vršenjem krivičnih dela putem interneta – priučnik za samostalnu obuku
krivična dela putem interneta visokotehnološki kriminal oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela priručnik
Priručnik za suzbijanje privrednog kriminaliteta i korupcije
borba protiv korupcije zloupotreba službenog položaja korupcija otkrivanje korupcije
Praktikum za istrage i suđenja krivičnih dela korupcije
borba protiv korupcije korupcija finansijska forenzika priručnik
Istraga i procesuiranje krivičnih dela korupcije identifikovanih kroz revizorske izveštaje - praktikum za pripadnike pravosuđa i policije
borba protiv korupcije korupcija revizorski izveštaji finansijska forenzika
Pisanje krivičnih presuda - priručnik
pisanje krivičnih presuda pisanje presuda citiranje presuda ESLjP
Priručnik za pisanje optužnih akata
optužni akt priručnik
Oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela - izazovi i preporuke za unapređenje postupka
oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine
Priručnik za primenu alternativnih sankcija
alternativne sankcije krivični postupak
Uporednopravna analiza uloge finansijskog forenzičara u krivičnom postupku
krivični postupak finansijska forenzika
Priručnik za popunjavanje izveštaja za uslovni otpust
uslovni otpust priručnik
Smernice za unapređenje sudske prakse u postupcima za naknadu štete žrtvama teških krivičnih dela u krivičnom postupku
žrtve krivičnog dela krivični postupak naknada štete žrtvama krivičnog dela priručnik sudska praksa
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja
krivični postupak načelo oportuniteta
Smernice o merama zaštite svedoka u međunarodnom pravu i zakonodavstvu Republike Srbije
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala borba protiv terorizma zaštita svedoka krivični postupak priručnik
Komparativna analiza zakonodavstva o zaštiti svedoka u regionu Zapadnog Balkana
zaštita svedoka
Metodologija za sprovođenje istrage u slučajevima zlostavljanja od strane policije
delotvorna istraga zlostavljanje od strane policije prava oštećenog sprovođenje istrage
Operativni priručnik za centre za bezbednost dece na internetu
bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Vodič za sudije i tužioce na temu visokotehnološkog kriminala i zaštite maloletnih lica u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal maloletnici
Mapa puta prevencije online i drugih nasilja nad decom na internetu u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu krivična dela putem interneta nasilje na internetu visokotehnološki kriminal
Priručnik za tužioce Republike Srbije o veštinama vođenja postupka
veštine vođenja postupka priručnik
Vodič za primenu Zakona o krivičnom postupku Republike Srbije
Zakon o krivičnom postupku priručnik
Priručnik za uviđaj
veštačenje uviđaj krivičnog dela priručnik uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda
Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Priručnik za obuku profesionalaca u oblasti pravosuđa po meri deteta
pravosuđe po meri deteta smernice za predavače maloletnici
Primena standarda Ujedinjenih nacija u zaštiti ljudskih prava pred domaćim sudovima - prava deteta, priručnik za sudije
zaštita ljudskih prava prava deteta praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju principa nediskriminacije - priručnik za sudije
diskriminacija zaštita ljudskih prava praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u oblasti azila i migracija - priručnik za sudije
azil zaštita ljudskih prava migracije praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Vodič za član 17 Evropske konvencije o ljudskim pravima: zabrana zloupotrebe prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima zloupotreba prava praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Vodič za član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima: Sloboda izražavanja
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.1
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.2
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.3
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najbolje prakse podrške deci žrtvama nasilja u digitalnom okruženju
žrtve nasilja bezbednost dece na internetu maloletnici nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Smernice za zaštu dece od digitalnog nasilja u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Međunarodno pravo ljudskih prava: izvori, mehanizmi i relevantnost
zaštita ljudskih prava
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije u Republici Srbiji
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava
Socijalno-ekonomska prava žena u Srbiji
prava žena diskriminacija žena zaštita ljudskih prava
Suđenje u razumnom roku - priručnik za obuku sudija
zaštita prava na suđenje u razumnom roku priručnik standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Socio-ekonomska prava žena u Srbiji - priručnik
prava žena zaštita ljudskih prava
Sloboda izražavnja i sloboda medija - priručnik
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava priručnik sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Leksikon medijskih i pravnih pojmova u Republici Srbiji
zaštita ljudskih prava
Informacijski poremećaj: ka interdisciplinarnom okviru za istraživanje i kreiranje sektorske politike
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima
građanski postupak deca u građanskim sudskim postupcima deca u građanskim sporovima deca u sudskim postupcima priručnik
Covid-19 i njegov uticaj na ljudska prava - pregled relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Kriterijumi za ocenu povrede prava na suđenje u razumnom roku
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita prava na suđenje u razumnom roku praksa ESLjP razuman rok standardi Evropskog suda za ljudska prava
Sloboda izražavanja: vodič za tumačenje člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i njegovog konteksta
Evropska konvencija o ljudskim pravima sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Handbook on European law relating to access to justice
pristup pravdi Evropska konvencija o ljudskim pravima priručnik
Smernice za izradu nacrta prvostepenih sudskih odluka u građanskoj materiji - program obuke sudskih pomoćnika
izrada prvostepenih sudskih odluka priručnik
Zaštita podataka o ličnosti u sektoru bezbednosti - vodič kroz zakonsku regulativu
zaštita podataka o ličnosti
Zaštita prava ličnosti od povreda u masmedijima
zaštita prava ličnosti sloboda javnog informisanja sloboda izražavanja
Granice slobode političkog udruživanja - uporednoteorijska studija
političko udruživanje sloboda udruživanja
Zaštita migranata prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i Evropskoj socijalnoj povelji - priručnik za pravnike
zaštita migranata Evropska konvencija o ljudskim pravima priručnik
Smernice za krivično gonjenje zločina iz mržnje
zločin iz mržnje krivično gonjenje
Podrška primeni medijacije u sudovima i advokaturi u Srbiji
medijacija
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.3/2018
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.2/2019
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.1/2018
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Revija za kriminologiju i krivično pravo - tematski broj "Kazna doživotnog zatvora i uslovni otpust"
kazna doživotnog zatvora krivično pravo međunarodni pravni standardi standardi Evropskog suda za ljudska prava uslovni otpust
Medijska regulatorna tela i govor mržnje
govor mržnje medijska regulatorna tela
Applying the charter of fundamental rights of the European Union in law and policymaking at national level
zaštita ljudskih prava osnovna ljudska prava
Kako da ostvarite pravo na besplatnu pravnu pomoć – vodič za gradske i opštinske uprave
besplatna pravna pomoć priručnik
Vodič kroz privredno kaznene postupke: prekršaji i privredni prestupi
prekršajni postupak privredni prestup priručnik
Vodič kroz upravni spor
priručnik upravni spor
Kako do bržeg ostvarivanja prava na starosnu penziju - sudska zaštita
penzija - sudska zaštita priručnik sudska praksa Upravnog suda
Kako da ostvarite pravo na besplatnu pravnu pomoć – Praktičan vodič za građane
besplatna pravna pomoć priručnik
Prvi put na sudu i prvi put u sudu - vodič
priručnik samozastupanje građana
Vodič za samozastupanje građana - parnični postupak i postupci pred nezavisnim institucijama
parnica priručnik samozastupanje građana
Vodič za ostvarivanje prava na sudskog tumača - prevodioca
parnica pravo na sudskog tumača priručnik
Vodič za oslobođenje od sudskih troškova: troškovi u parničnom postupku i kako ih se osloboditi?
parnica priručnik troškovi parničnog postupka
Zašto nam je potreban nezavisan sudija?
vodič otvorena vrata pravosuđa
Vodič za zaštitu prava potrošača
vodič otvorena vrata pravosuđa prava potrošača
Šta da radim kada mi stigne poziv za svedočenje?
otvorena vrata pravosuđa svedočenje
Šta ako sam lišen/a slobode?
vodič lišenje slobode osnovna ljudska prava
Moja prava u slučaju legitimisanja, pretresa i lišenja slobode
vodič lišenje slobode otvorena vrata pravosuđa pretres
Moja prava u slučaju da suđenje traje nerazumno dugo
vodič zaštita prava na suđenje u razumnom roku otvorena vrata pravosuđa razuman rok
Kako da prijavim korupciju i koja su mi prava i obaveze ako to učinim?
borba protiv korupcije vodič korupcija
Moja prava u slučaju (ne)zakonitog prisluškivanja
vodič nezakonito prisluškivanje prisluškivanje
Moja prava u izvršnom postupku
vodič izvršni postupak otvorena vrata pravosuđa postupak izvršenja
Vodič kroz ostavinski postupak
vodič ostavinski postupak otvorena vrata pravosuđa
Vodič kroz Zakon o prekršajima - moja prava i obaveze
vodič otvorena vrata pravosuđa prekršajni postupak
Vodič za individualne predstavke komitetima Ujedinjenin nacija
vodič praksa UN komiteta predstavka standardi Ujedinjenih nacija
Sporazumi javnog tužioca i okrivljenog / osuđenog
vodič otvorena vrata pravosuđa sporazum javnog tužioca i okrivljenog sporazum o priznanju krivičnog dela
Vodič kroz advokatsku tarifu
advokatska tarifa vodič građanski postupak krivični postupak
Vodič kroz pravno uređenje braka (sklapanje i razvod braka, poveravanje dece, deoba imovine)
brak vodič otvorena vrata pravosuđa razvod braka
Moja prava u slučaju saobraćajne nezgode: vodič za postupak pred osiguravajućim društvima
vodič otvorena vrata pravosuđa postupak pred osiguravajućim društvom saobraćajna nezgoda
Ustavna žalba - vodič za obraćanje Ustavnom sudu
vodič otvorena vrata pravosuđa ustavna žalba Ustavni sud
Obraćanje Evropskom sudu za ljudska prava
vodič otvorena vrata pravosuđa praksa ESLjP
Kako da pomognem da izborna kampanja bude poštenija?
vodič izborno pravo otvorena vrata pravosuđa
Priručnik o troškovima krivičnog postupka
Zakon o krivičnom postupku krivični postupak priručnik sudski troškovi troškovi krivičnog postupka
Smernice za efikasno odlučivanje u manje složenim predmetima sa prekršajima iz oblasti javnih nabavki
javne nabavke prekršajni postupak
Standard Operating Procedures (SOPs) for investigating national and transnational trafficking in persons cases among project countries, making use of international cooperation tools and techniques
žrtve krivičnog dela međunarodna saradnja u krivičnim stvarima trgovina ljudima
Nasilje u porodici - pregled međunarodnih standarda i jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava
diskriminacija žena međunarodni pravni standardi nasilje nad ženama nasilje u porodici praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa - pregled relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava
vodič nezavisnost nepristrasnost praksa ESLjP
Zašto moramo zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju nadležnih institucija u cilju zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Odgovori na nedoumice i dileme oko primene zakona o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Predlog za unapređivanje rada grupe za koordinaciju i saradnju u skladu sa zakonom o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Smernice za posredovanje u zapošljavanju žrtava nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju zaposlenih u sistemu zdravstvene zaštite sa ciljem sprečavanja nasilja u porodici, uključujući i nasilje počinjeno zloupotrebom vatrenog oružja
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Veštine u dokazivanju krivičnog dela nasilje u porodici - vodič za delotvornu prevenciju i zaštitu od nasilja u porodici
vodič žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Priručnik za primenu metodologije procene rizika u postupcima javnih nabavki za tužioce i policiju
javne nabavke priručnik procena rizika
Izveštaj namenjen policiji i tužiocima o implementaciji priručnika za primenu metodologije procene rizika u javnim nabavkama za tužioce i policiju, maj 2024.
javne nabavke priručnik
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja - treće, izmenjeno i dopunjeno izdanje
krivični postupak krivično gonjenje krivično pravo načelo oportuniteta
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Član 1 Protokola br. 1 uz EKLjP: trajno/privremeno oduzimanje imovine
Evropska konvencija o ljudskim pravima međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine pravo na imovinu praksa ESLjP
Sveobuhvatne smernice za uporednu analizu dokaza neophodnih za uspešan postupak u predmetima organizovanog kriminala, pranja novca i povraćaja imovine
borba protiv organizovanog kriminala izvođenje dokaza krivični postupak oduzimanje imovine pranje novca
Veštačka inteligencija i zaštita ljudskih prava kroz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda i za sada postojeći normativni okvir
veštačka inteligencija Evropska konvencija o ljudskim pravima
Izdržavanje vanbračnih partnera kroz domaće zakonodavstvo i Haški Protokol o merodavnom pravu za obaveze izdržavanja iz 2007. godine
porodični odnosi
Smernice za usklađivanje prakse u predmetima javnih nabavki - na osnovu analize odluka Upravnog suda i Republičke komisije za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki
javne nabavke sudska praksa Upravnog suda
Obrada podataka o ličnosti zaposlenih shodno Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti i GDPR uz domaću sudsku praksu i praksu ESLjP
zaštita podataka o ličnosti praksa ESLjP radno pravo sudska praksa
Environmental Courts and Tribunals – 2021 - A Guide for Policymakers
ekološko pravo zaštita životne sredine
Priručnik o načinima upravljanja elektronskim uređajima, elektronskim dokazima i nosačima elektronskih dokaza
digitalna imovina (kriptovalute)- digitalna forenzika elektronski dokazi izvođenje dokaza
Priručnik za sprovođenje finansijskog istraživanja
finansijska forenzika finansijsko istraživanje