Lonić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
8067/12
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
04.12.2014
Članovi
3
6
6+6-3-c
6-1
6-3-c
13
13+3
Kršenje
3
6
6+6-3-c
6-1
6-3-c
13
13+3
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Ravnopravnost stranaka
(Čl. 6-3-c) Lična odbrana
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
Tematske ključne reči
seksualno zlostavljanje
uslovi u pritvoru
zlostavljanje deteta
prisustvo učesnika postupka raspravi
VS deskriptori
1.3.7 Uslovi pritvora
1.13 Član 13. - pravo na delotvoran pravni lek
1.13.1 Delotvoran pravni lek
1.6.5.4 Pravo na javnu raspravu i objavljivanje presude
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositelj je presudom Županijskog suda u Zadru osuđen za krivično delo obljube nad detetom i nedoličnog ponašanja, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Nakon žalbe, Vrhovni sud RH je preinačio tu odluku te je podnositelja osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

Tokom istražnog postupka, podnositelj je bio u zatvoru u Zadru, a potom premešten u zatvor u Puli. Podnositelj se zbog neodgovarajućih uslova žalio Županijskom sudu u Puli, Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa i Ustavnom sudu RH. Na prve dve pritužbe je dobio odgovor da se trenutno ne može učiniti ništa u pogledu poboljšanja uslova smeštaja, i protiv ovih odgovora na raspolaganju nije imao nikakva pravna sredstva. Ustavni sud odbacio je njegovu ustavnu tužbu budući da se u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda podnositelj više nije nalazio u zatvoru u Puli.

Evropski sud je utvrdio da je njemu povređeno pravo na pravično suđenje, pravo na delotvoran pravni lek, kao i na zabranu mučenja i nečovečnog postupanja.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET LONIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 8067/12)

PRESUDA

STRASBOURG

4. prosinca 2014.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Lonić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 13. studenog 2014. donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 8067/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Davor Lonić (podnositelj zahtjeva) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija) dana 18. siječnja 2012. godine.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa V. Drenški Lasan, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu (Vlada) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva prigovorio je na neprikladne uvjete boravka u pritvoru i nepostojanje djelotvornog pravnog sredstva u tom pogledu protivno člancima 3. i 13. Konvencije. Također je tvrdio da nije imao pošteno suđenje jer tijekom žalbenog postupka mišljenje Državnog odvjetništva nije proslijeđeno obrani, a rasprava u žalbenom postupku održana je u njegovoj odsutnosti protivno članku 6. stavku 1. i stavku 3. točki (c) Konvencije.
  4. Dana 17. srpnja 2013. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1956. godine i živi u Bibinjama.

A. Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva

  1.  Dana 6. srpnja 2009. Županijsko državno odvjetništvo u Zadru (u daljnjem tekstu: državno odvjetništvo) podnijelo je Županijskom sudu u Zadru optužnicu protiv podnositelja zahtjeva za produljena kaznena djela silovanja i nedoličnog ponašanja prema djetetu.
  2. Tijekom postupka podnositelj zahtjeva poricao je optužbe tvrdeći da je poznavao žrtvu i njezinu obitelj, koja je živjela u blizini, no da se nikada prema njoj nije ponašao na seksualan ili nedoličan način.
  3. Dana 23. travnja 2010. Županijski sud u Zadru proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za dvije točke silovanja, jednu točku spolnog odnošaja s djetetom i jednu točku nedoličnog ponašanja te ga osudio na četrnaest godina zatvora. Sudac bez porote utvrdio je da iskazi nekoliko svjedoka i nalazi vještaka potvrđuju žrtvine optužbe protiv podnositelja zahtjeva te da bi se optužbe podnesene protiv njega trebale svrstati pod stjecaj kaznenih djela silovanja, spolnog odnošaja s djetetom i nedoličnog ponašanja, a ne pod produljena kaznena djela.
  4. Dana 28. svibnja 2010. podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv prvostupanjske odluke Vrhovnom sudu Republike Hrvatske osporavajući činjeničnu i pravnu osnovu njegove osude i kazne uz pritužbu na brojne materijalne i postupovne pogreške na suđenju i u presudi. Osobito je tvrdio da mu nije osigurana mogućnost da djelotvorno ospori tvrdnje žrtve i svjedoka tijekom suđenja, da je psihološki nalaz vještaka neispravno sastavljen, da presuda nije sadržavala dostatno obrazloženje te da je sudac bez porote pogriješio u pravnoj klasifikaciji predmetnih činova kao i u činjeničnim zaključcima i time ostavio nerazriješenima određene ključne činjenice. Stoga je on zatražio ukidanje prvostupanjske presude i upućivanje predmeta na ponovno suđenje. Također je zatražio da se njega i njegova odvjetnika pozove na raspravu pred Vrhovnim sudom.
  5. Tijekom žalbenog postupka spis predmeta proslijeđen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u svom obrazloženom mišljenju utvrdilo da se žalba odbija. Taj podnesak nije nikada proslijeđen obrani.
  6. Dana 12. svibnja 2011. Vrhovni je sud održao raspravu u nazočnosti odvjetnika podnositelja zahtjeva i zamjenice državnog odvjetnika jer je smatrao da nazočnost podnositelja zahtjeva nije potrebna. Zamjenica državnog odvjetnika ponovila je tijekom rasprave svoje obrazloženo mišljenje. Odvjetnik podnositelja zahtjeva prigovorio je da je došlo do kršenja postupka.
  7. Istoga je dana Vrhovni sud odbio žalbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu, preinačio pravnu klasifikaciju stjecaja kaznenih djela u jedan produljeni čin spolnog odnošaja s djetetom i osudio podnositelja zahtjeva na dvanaest godina zatvora.
  8. Dana 4. srpnja 2011. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Pozivajući se na sudsku praksu Suda, prigovorio je, inter alia, da tijekom žalbenog postupka podnesak Državnog odvjetništva nije dostavljen obrani te da mu nije omogućeno prisustvovanje raspravi u žalbenom postupku. Vrhovni je sud bio pozvan da ispita sve pravne i činjenične aspekte predmeta, što se nije trebalo učiniti bez njegove nazočnosti na raspravi. Također je istaknuo da je obrana saznala za podnesak Državnog odvjetništva tek na raspravi u žalbenom postupku i stoga joj je uskraćena djelotvorna mogućnost da odgovori na njega.
  9. Dana 10. studenog 2011. Ustavni je sud odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu smatrajući da nije postojao razlog niti zahtjev u mjerodavnom domaćem pravu da se podnesak Državnog odvjetništva proslijedi obrani. U pogledu odsutnosti podnositelja zahtjeva na raspravi u žalbenom postupku Ustavni je sud primijetio:

„... Ustavni je sud ispitao žalbu podnositelja zahtjeva u nazočnosti njegova branitelja koji je bio pozvan na raspravu. Ustavni je sud djelomično prihvatio žalbu i smanjio kaznu. Stoga njegova odluka nije bila na štetu [podnositelja zahtjeva]. Stoga Ustavni sud presuđuje da je Vrhovni sud ispravno odlučio da se nazočnost podnositelja zahtjeva ne treba osigurati na raspravi u žalbenom postupku.”

  1. Odluka Ustavnog suda dostavljena je zastupniku podnositelja zahtjeva 23. studenog 2011. godine.

B.  Uvjeti boravka podnositelja zahtjeva u pritvoru

  1. Tijekom kaznenog postupka protiv njega pred Županijskim sudom u Zadru podnositelj zahtjeva prvotno je zadržan u pritvoru u Zatvoru u Zadru.
  2. Dana 6. rujna 2010., zbog prenapučenosti Zatvora u Zadru, Uprava za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa naložila je da se podnositelj zahtjeva prebaci u Zatvor u Puli. Premješten je 10. rujna 2010., a zadržan je u pritvoru u tom zatvoru do 25. kolovoza 2011. (vidjeti u nastavku stavak 30.).
  3. Prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva, tijekom boravka u Zatvoru u Puli smješten je u ćeliju veličine 23,5 metara kvadratnih zajedno s ponekad pet drugih osoba, no većinu vremena sa sedam drugih osoba. U ćeliji se nalazilo osam kreveta i osam ormara što je, s obzirom na broj osoba, spriječilo bilo kakvo normalno kretanje u ćeliji. U takvim je uvjetima bio zatvoren dvadeset dva sata na dan. Zimi grijanje u ćeliji nije bilo dostatno, a ljeti je bilo prevruće pa su zatvorenici kojima je tuširanje bilo dopušteno samo jednom tjedno nepodnošljivo smrdjeli. Higijenski su uvjeti bili loši jer zatvorenicima nije osigurano dovoljno sredstava za čišćenje, a neki su i pušili u ćeliji. Usto se hrana u kantini često kvarila jer hladnjaci nisu dobro radili. Postojao je samo jedan nužnik što nije bilo dovoljno za osam osoba. Stoga je podnositelj zahtjeva morao upotrebljavati bocu ili druge predmete umjesto nužnika jer je zbog lijekova za visok krvni tlak trebao često upotrebljavati nužnik. To je izazvalo smijeh i ismijavanje kod drugih zatvorenika. Nadalje je udaljen od svoje obitelji. Na početku mu je bio dopušten samo desetominutni telefonski razgovor s obitelji tjedno, a kasnije je imao pravo samo na poziv od petnaest minuta tjedno.
  4. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva smješten u ćeliju od ukupno 23,5 metara kvadratnih s pet do sedam drugih osoba ovisno o predmetnom razdoblju. Nužnik u ćeliji koji je podnositelj zahtjeva mogao upotrijebiti u bilo koje doba bio je odvojen od životnog prostora. Ćelija je prikladno grijana i klimatizirana. Usto je osiguran i pristup danjem svijetlu. Higijenski su uvjeti bili vrlo dobri, a u Zatvoru u Puli redovito se provodila dezinsekcija i deratizacija. Blagavaonica je odvojena od prostora za život, a podnositelj zahtjeva mogao je kupiti proizvode u zatvorskoj kantini. Također je imao mogućnost svaki dan provesti dva sata u šetnji na svježem zraku ili baveći se sportom. Podnositelju zahtjeva dopušteno je da nazove svoju ženu i razgovara s njom deset minuta tjedno, a zatim petnaest minuta tjedno. Tijekom boravka u Zatvoru u Puli podnositelju zahtjeva pružena je potpuna zdravstvena njega. Točnije, pregledao ga je dermatolog 18. siječnja 2011., kirurg 28. siječnja 2011., internist i specijalist za neurologiju 17. veljače i 7. ožujka 2011. te psihijatar 1. prosinca 2012. godine.
  5. Dana 29. rujna 2010. podnositelj zahtjeva podnio je Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa i sucu izvršenja Županijskog suda u Puli pritužbu o načinu na koji je premješten i primljen u Zatvor u Puli te o uvjetima njegova boravka u pritvoru u tom zatvoru. Točnije, naveo je da mu se tijekom premještaja prijetilo pucanjem u njega i da po dolasku u Zatvor u Puli nije obavljen liječnički pregled. Također je prigovorio da je bio smješten u ćeliju sa sedam drugih osoba te da su higijenski uvjeti u ćeliji bili vrlo loši. Istaknuo je da je premještajem u Zatvor u Puli udaljen od svoje obitelji.
  6. Dana 28. listopada 2010. Županijski sud u Puli pribavio je izvješće uprave Zatvora u Puli o uvjetima boravka podnositelja zahtjeva u pritvoru. Prema izvješću Zatvor u Puli nije imao nikakve informacije o premještaju podnositelja zahtjeva koji je organizirala uprava Zatvora u Zadru. U pogledu prijema podnositelja zahtjeva u Zatvor u Puli istina je da ga nije pregledao liječnik na dan prijema, nego sljedeći radni dan te da mu nije osigurano liječenje tijekom prvog vikenda njegova boravka. Međutim, u predmetno vrijeme uprava Zatvora u Puli još nije zaprimila medicinsku dokumentaciju podnositelja zahtjeva pa nije ni bila upoznata s njegovim zdravstvenim stanjem, a on se nije žalio ni na kakve zdravstvene probleme. Uprava Zatvora u Puli također je izvijestila da je podnositelj zahtjeva smješten u ćeliju od otprilike 22 metra kvadratna sa sedam drugih osoba. Prema izvješću to nije bilo u skladu s propisanim standardima, no zbog prenapučenosti zatvora to se ni nije moglo promijeniti.
  7. Dana 17. studenog 2010. predsjednik Županijskog suda u Puli dopisom je obavijestio zastupnika podnositelja zahtjeva o izvješću uprave Zatvora u Puli od 28. listopada 2010. te je naveo da je njegova pritužba proslijeđena Županijskom sudu u Zadru jer je u tijeku postupak pred tim sudom.
  8. Dana 26. studenog 2010. godine Županijski sud u Zadru zatražio je od Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa da se podnositelja zahtjeva premjesti u Zatvor u Zadru čim to bude moguće.
  9. Dana 9. prosinca 2010. Uprava za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa dopisom je obavijestila zastupnika podnositelja zahtjeva da smatra pritužbe podnositelja zahtjeva neosnovane u svakom smislu. Istaknula je da je podnositelj zahtjeva odbio liječnički pregled i da je bio na liječenju netom prije nego što je premješten u Zatvor u Puli. Po dolasku u Zatvor u Puli nije zatražio liječnički pregled. Nadalje, Uprava za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa smatrala je da upozoravanje podnositelja zahtjeva na mogućnost uporabe vatrenog oružja ako pokuša pobjeći prilikom premještaja nije bilo nezakonito. Također je smatrala da su higijenski uvjeti u Zatvoru u Puli dobri iako nije nijednom spomenula prigovor na prenapučenost.
  10. Dana 24. siječnja 2011. podnositelj zahtjeva ponovno je zatražio Upravu za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa i upravitelja Zatvora u Puli da ga se premjesti u Zatvor u Zadru.
  11. Dana 28. siječnja 2011. Uprava za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa obavijestila je podnositelja zahtjeva da njegov premještaj u bilo koji drugi zatvor nije moguć zbog općeg problema prenapučenosti zatvora.
  12. Dana 2. travnja 2011. podnositelj zahtjeva podnio je pučkom pravobranitelju pritužbu o uvjetima njegova boravka u pritvoru, a pučki je pravobranitelj zatražio Upravu za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa da ga obavijesti o okolnostima predmeta.
  13. Dana 26. lipnja 2011. pučki pravobranitelj obratio se Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa zbog premještaja podnositelja zahtjeva iz Zatvora u Puli u Zatvor u Zadru jer su mjerodavni podaci pokazali da Zatvor u Puli ima veći problem prenapučenosti od Zatvora u Zadru. Dana 24. kolovoza 2011. pučki je pravobranitelj obavijestio podnositelja zahtjeva da postoji problem prenapučenosti zatvora te da se ništa više ne može učiniti po pitanju njegovih pritužbi.
  14. U međuvremenu je, 4. srpnja 2011., podnositelj zahtjeva podnio Ustavnom sudu ustavnu tužbu o uvjetima njegova boravka u pritvoru i osporio pravičnost kaznenog postupka protiv njega (vidjeti prethodni stavak 13.).
  15. Dana 25. kolovoza 2011. podnositelj zahtjeva premješten je iz Zatvora u Puli u Zatvor u Zagrebu gdje je počeo izdržavati svoju kaznu zatvora.
  16. Dana 10. studenog 2011. Ustavni je sud odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva o nepravičnosti kaznenog postupka (vidjeti prethodni stavak 14.) i proglasio nedopuštenom pritužbu podnositelja zahtjeva o uvjetima njegova boravka u pritvoru u Zatvoru u Puli zbog toga što se on više nije nalazio u Zatvoru u Puli.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Mjerodavno domaće pravo

1.  Ustav

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010 i 85/2010) glase kako slijedi:

Članak 23.

„Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ...”

Članak 25.

Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. ”

Članak 29.

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:

(...)

- da se brani sam (...),

- da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu,

(...)”

  1. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodna novine, br. 99/1999, 29/2002, 49/2002) glasi:

„1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).”

2.  Kazneni zakon

  1. Mjerodavni dio Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/1997, 27/1998, 129/2000, 51/2001, 105/2004 i 84/2005) navodi:

Članak 61.

„(1) Odredbe ovoga Zakona o stjecaju kaznenih djela neće se primijeniti kad počinitelj počini produljeno kazneno djelo.

(2) Produljeno kazneno djelo je počinjeno kad je počinitelj s namjerom počinio više istih ili istovrsnih kaznenih djela koja s obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti [kaznenih djela] što ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produljenom kaznenom djelu istog zakonskog opisa, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to kazneno djelo. Ako se radi o istovrsnim kaznenim djelima [koje čine produljeno kazneno djelo], sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.”

Silovanje

Članak 188.

(1) Tko drugu osobu uporabom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(...)

(4) Ako je kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počinjeno protiv maloljetne osobe, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.”

Spolni odnošaj s djetetom

Članak 192.

„(2) Tko izvrši nasilni spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom (članak 188. stavak 1.) (...) kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.”

3.  Zakon o kaznenom postupku

  1. U predmetnom su razdoblju mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) navodile:

GLAVA II. – NADLEŽNOST SUDOVA

1. Stvarna nadležnost i sastav suda

Članak 16.

„1.  U kaznenim predmetima sude općinski sudovi, županijski sudovi i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

(...)”

Članak 20.

„Vrhovni sud Republike Hrvatske nadležan je:

(1)  odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova,

(...)”

Pritvor i postupanje s pritvorenicima

Članak 112.

„Pritvor se mora izvršavati tako da se ne vrijeđa osobu i dostojanstvo pritvorenika.

(...)”

Članak 117.

„(1)  Nadzor nad izvršenjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda.

(2)  (...) Predsjednik suda, odnosno sudac kojeg on odredi, dužan je poduzeti potrebne mjere da se otklone nepravilnosti uočene pri obilasku zatvora. (...) (3)  Predsjednik suda i istražni sudac ili predsjednik vijeća, odnosno sudac pojedinac pred kojim se vodi postupak, neovisno o nadzoru iz stavka 2. ovoga članka, mogu u svako doba obilaziti pritvorenike, s njima razgovarati i od njih primati pritužbe.

(...)” 

GLAVA XXIV. – REDOVITI PRAVNI LIJEKOVI

1. Žalba protiv presude prvostupanjskog suda

c) Osnove zbog kojih se presuda može pobijati

Članak 366.

„Presuda se može pobijati:

(1) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka,

(2) zbog povrede Kaznenog zakona,

(3) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

(4) zbog odluke o kaznenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima kaznenog postupka, imovinskopravnim zahtjevima te zbog odluke o objavi presude u sredstvima javnog priopćavanja.”

d) Postupak o žalbi

Članak 371.

„1.  Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud te za protivnu stranku i branitelja radi davanja odgovora.

(...)”

Članak 372.

„Primjerak žalbe dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci, koja može podnijeti odgovor na žalbu. Žalbu će sa spisom prvostupanjski sud dostaviti drugostupanjskom sudu koji će razmotriti i odgovor na žalbu zaprimljen do sjednice vijeća.”

Članak 373.

„1.  Kad spisi povodom žalbe stignu drugostupanjskom sudu, predsjednik žalbenog vijeća određuje suca izvjestitelja. Ako je riječ o kaznenom djelu za koje se progoni na zahtjev državnog odvjetnika, sudac izvjestitelj dostavit će spise nadležnomu državnom odvjetniku, koji ih je dužan razgledati i bez odgode vratiti sudu.

2. Kad državni odvjetnik vrati spise, predsjednik će vijeća zakazati sjednicu vijeća. O sjednici vijeća obavijestit će se državni odvjetnik.

(...)”

Članak 374.

„1.  O sjednici vijeća izvijestit će se onaj optuženik i njegov branitelj, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude izviješten o sjednici ili je predložio održavanje rasprave pred drugostupanjskim sudom. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća izvijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici izvijesti i stranka koja to nije zahtijevala ako bi njihova nazočnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

2. Ako je optuženik u pritvoru ili na izdržavanju kazne i ima branitelja, osigurat će se nazočnost optuženika samo ako predsjednik vijeća ili vijeće smatraju da je svrhovito.

3. Sjednica vijeća počinje izvješćem suca izvjestitelja o stanju stvari. Vijeće može od stranaka koje su nazočne na sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u svezi sa žalbenim navodima. Stranke mogu predložiti da se radi dopune izvješća pročitaju pojedini spisi i mogu, uz dopuštenje predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu ne ponavljajući ono što je sadržano u izvješću.

(...)”

e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude

Članak 379.

„1.  Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 366.).

(...)”

Članak 381.

„Ako je izjavljena samo žalba u korist optuženika, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.”

f) Odluke drugostupanjskog suda o žalbi

Članak 384.

„1.  Drugostupanjski sud može u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave odbaciti žalbu kao nepravodobnu ili nedopuštenu, ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, ili ukinuti tu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ili preinačiti prvostupanjsku presudu.

(...)”

  1. Dana 18. prosinca 2008. donesen je novi Zakon o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013; u daljnjem tekstu: „Zakon o kaznenom postupku iz 2008.”). Zakon o kaznenom postupku iz 2008. stupio je na snagu 1. rujna 2011., no nije se primjenjivao na kaznene postupke pokrenute prema Zakonu o kaznenom postupku iz 1997. (vidjeti prethodni stavak 35.) za koje je ostao važeći potonji Zakon.
  2. Daljnje izmjene i dopune Zakona o kaznenom postupku iz 2008. uvedene su 15. prosinca 2013. (Narodne novine br. 145/2013). U djelu mjerodavnom za predmetni slučaj izmijenjeni članak 215., upućujući na izvršenje presude Suda u slučaju Zahirović protiv Hrvatske (br. 58590/11, 25. travnja 2013.), isključuje mogućnost da državno odvjetništvo podnese mišljenje nakon ispitivanja slučaja tijekom žalbenog postupka. U istim se izmjenama navodi da će se stranke koje zatraže da budu nazočne na raspravi u žalbenom postupku obavijestiti o raspravi (članak 216.) s ciljem isključivanja mogućnosti nejednakog postupanja sa stranakama na raspravama pred žalbenim sudom.

4.  Zakon o izvršavanju kazne zatvora

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine, br. 128/1999, 190/2003, 76/2007, 27/2008, 83/2009) glase kako slijedi:

PRITUŽBE

Članak 15.

„(1)  Zatvorenik ima pravo pritužbe na postupak i odluku zaposlenika kaznionice, odnosno zatvora.

(2)  Pritužba se podnosi usmeno ili pisanim putem upravitelju kaznionice, odnosno zatvora, ili Središnjem uredu Uprave za zatvorski sustav [Ministarstva pravosuđa]. Pisana pritužba Središnjem uredu Uprave za zatvorski sustav [Ministarstva pravosuđa] upućuje se u omotu koji uprava kaznionice, odnosno zatvora ne smije otvoriti.

(5)  Ukoliko zatvorenik podnese pritužbu sucu izvršenja, pritužba će se smatrati zahtjevom za sudsku zaštitu iz članka 17. ovoga Zakona.”

SUDSKA ZAŠTITA PROTIV POSTUPKA I ODLUKE UPRAVE KAZNIONICE, ODNOSNO ZATVORA

Članak 17.

„(1)  Zatvorenik može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu sucu izvršenja protiv postupka ili odluke kojom se zatvorenika nezakonito prikraćuje ili ograničava u nekom pravu iz ovoga Zakona.

(2) Sudac izvršenja će rješenjem odbiti zahtjev za sudsku zaštitu ako utvrdi da nije osnovan. Ako utvrdi zahtjev osnovanim, sudac izvršenja će rješenjem narediti otklanjanje nezakonitog prikraćivanja ili ograničavanja zatvorenika u pravu. Ako otklanjanje nezakonitosti nije moguće, sudac izvršenja rješenjem će nezakonitost utvrditi i zabraniti njezino ponavljanje.

(3) Protiv odluke suca izvršenja žalbu mogu podnijeti zatvorenik i kaznionica, odnosno zatvor (...) ”

B.  Mjerodavna praksa

  1. U pogledu pritužbi pritvorenika na uvjete boravka u pritvoru Ustavni je sud u svojoj odluci br. U-III-4182/2008 od 17. ožujka 2009. utvrdio da se člankom 117. Zakona o kaznenom postupku (vidjeti prethodni stavak 35.) ne osigurava dostatno i djelotvorno pravno sredstvo. Stoga je smatrao da se zaštita pritvorenika prema Zakonu o kaznenom postupku mora tumačiti u vezi s člancima 15. i 17. Zakona o izvršavanju kazne zatvora kako bi se osigurala djelotvorna sudska zaštita u vezi s uvjetima boravka u pritvoru (vidjeti prethodni stavak 38.). Ustavni je sud stoga iznio sljedeću obvezujuću uputu:

„U prethodnom kontekstu, uzimajući u obzir da svako pravno sredstvo koje iskoriste osobe lišene slobode u zatvorima i kaznionicama mora imati isti cilj, tj. djelotvornu zaštitu ljudskih prava, Ustavni sud utvrđuje sljedeće obvezujuće tumačenje zakona:

–  korištenjem ovlasti suca izvršenja u vezi sa zaštitom prava zatvorenika koji izvršavaju kaznu zatvora sudovi su obvezni primijeniti te iste ovlasti u slučaju pritužbi pritvorenika o spornim povredama njihovih prava tijekom pritvora.

Time će se ukloniti propusti u sustavu uporabe pravnih sredstava za pritvor pritvorenika i osigurat će se pritvorenicima pravo na podnošenje pritužbe u skladu s člankom 15. Zakona o izvršavanju kazne zatvora te na traženje zaštite svojih prava u skladu s člankom 17. Zakona o izvršavanju kazne zatvora. Ta dva pravna sredstva bit će u nadležnosti upravitelja kaznionice u pogledu prve pritužbe odnosno u nadležnosti suca ili sudskog vijeća koji odlučuju o zadržavanju u pritvoru na nadležnom kaznenom sudu.

Ovom se odlukom, koja je obvezujuća svim nadležnim sudskim i administrativnim tijelima u skladu s člankom 77. stavkom 22. Zakona o Ustavnom sudu, pravna zaštita pritvorenika izjednačuje u smislu djelotvornih pravnih sredstava sa zaštitom prava zatvorenika koji izvršavaju kaznu zatvora. Stoga ustavna tužba o navodnoj povredi prava zajamčenih člankom 25. stavkom 1. Ustava postaje supsidijarno pravno sredstvo koje se može iskoristiti tek nakon iscrpljenja prethodno navedenih pravnih sredstava.”

III.  MJERODAVNI MEĐUNARODNI PROPISI

  1. Europski odbor za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) bio je u posjetu Hrvatskoj od 19. do 27. rujna 2012. godine. U svom izvješću CPT/Inf (2014) 9 od 18. ožujka 2014. spomenuo je problem prenapučenosti zatvora. Mjerodavni dio izvješća glasi:

B. Zatvorske ustanove

1. Uvodne napomene

26. U hrvatskom zatvorskom sustavu postoje dvije kategorije ustanova: kaznionice i zatvori. U pravilu se u kaznionicama nalaze zatvorenici koji izdržavaju kaznu zatvora ili sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti (u skladu s člankom 76. Kaznenog zakona) izrečenu uz kaznu zatvora. U zatvorima se nalaze pritvorenici i zatvorenici koji izdržavaju kazne do šest mjeseci.

a. prenapučenost zatvora

27. Ukupan broj zatvorenika u Hrvatskoj narastao je za 1200 na 5400 (tj. više od 25 %) od prošlog posjeta CPT-a 2007. godine, a službeni kapaciteti zatvora narasli su za samo 400 mjesta na 3771. Prenapučenost zatvorskog sustava stoga postaje još intenzivnija. Izaslanstvo je primijetilo negativan učinak prenapučenosti zatvora na mnoge aspekte života u zatvora u posjećenim ustanovama, prvenstveno zatvoru u Zagrebu i Sisku. Prvenstveno zamišljeni kao zatvori za pritvorenike i osobe koje izdržavaju kaznu do šest mjeseci, sada u tim ustanovama 50 posto populacije čine osuđeni zatvorenici koji izdržavaju kazne do pet godina. U Zatvoru u Zagrebu nastalo povećanje broja zatvorenika dovelo je, primjerice, do toga da su prostorije prethodno namijenjene zajedničkim aktivnostima pretvorene u ćelije.

Prepoznavši pogoršanje ozbiljnog problema prenapučenosti i potrebu za borbom protiv njega, hrvatska je Vlada donijela Akcijski plan za unaprjeđenje zatvorskog sustava Republike Hrvatske od 2009. do 2014. godine kojim je predviđena izgradnja novih zatvorskih ustanova u Glini, Zagrebu i Šibeniku čiji bi ukupni kapacitet bio 2072 mjesta. Također je predviđen skup dodatnih mjera kao što je zapošljavanje dodatnog osoblja i poboljšanje početne obuke i obuke na radu za osoblje. Izaslanstvo je posjetilo nedavno svečano otvorenu zgradu Kaznionice u Glini koja može primiti do 420 zatvorenika te je posjetilo gradilište novog dijela Zatvora u Zagrebu kojem će se nakon završetka gradnje 2016. godine povećati kapacitet za 382 mjesta. Predstavnici Ministarstva pravosuđa izvijestili su izaslanstvo da je proširenje financirano kreditom Razvojne banke Vijeća Europe (CEB) te da je podnesen još jedan kreditni zahtjev CEB-u za izgradnju nove Kaznionice u Šibeniku s predviđenim kapacitetom od 1270 mjesta.

28.  Ti koraci pokazuju predanost hrvatskih vlasti da riješe problem prenapučenosti. Međutim, kao što je CPT već naglasio u svojim prethodnim izvješćima hrvatskim vlastima, osiguravanje dodatnih smještajnih kapaciteta nije trajno rješenje problema prenapučenosti zatvora ako se pritom istodobno ne donesu politike osmišljene za ograničavanje ili prilagodbu broja osoba koje se stavljaju u zatvor. U tom pogledu Odbor primjećuje napore Ministarstva pravosuđa uložene od 2007. godine u razradu pravnog okvira i uspostavljanje sustava probacije na nacionalnoj razini koji omogućuje državnim odvjetnicima, sudovima i uredima za probaciju povećanje opsega i broja osoba kojima se izriču alternativne mjere kao što je rad za opće dobro i zaštitni nadzor. Najmanje 15 posto postojeće osuđene zatvorske populacije (tj. zatvorenici koji izdržavaju kazne do jedne godine) mogli bi imati koristi od nezatvorskih mjera nakon donošenja Zakona o probaciji.

CPT preporučuje da hrvatske vlasti nastave ulagati napore u borbu protiv prenapučenosti zatvora pritom uzimajući u obzir preporuke koje je donio Odbor ministara Vijeća Europe, osobito Preporuku Rec(99)22 o prenapučenosti zatvora i inflaciji zatvorske populacije, Preporuku Rec(2003)22 o uvjetnom otpustu, Preporuku Rec (2006)13 o primjeni pritvora i Preporuku Rec2010(01) o probacijskim pravilima Vijeća Europe. Odbor bi volio primiti ažurirane informacije o učinku mjera koje se poduzimaju s ciljem rješavanja prenapučenosti zatvora.

 

PRAVO

I NAVODNE POVREDE ČLANAKA 3. I 13. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je na neprikladne uvjete njegova boravka u pritvoru u Zatvoru u Puli od 10. rujna 2010. do 25. kolovoza 2011. te je naveo da nije postojalo djelotvorno pravno sredstvo za njegove pritužbe u tom pogledu. Pozvao se na članke 3. i 13. Konvencije koji glase kako slijedi:

Članak 3.

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

Članak 13.

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

A.  Dopuštenost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva mogao zatražiti izdržavanje kazne zatvora prije nego što ona postane pravomoćna. Time bi mu se omogućio premještaj u drugi županijski zatvor ili kaznionicu te bi se stoga Zakon o izvršavanju kazne zatvora mogao primijeniti u njegovu slučaju. Također bi mu se omogućilo korištenje pravnih sredstava iz tog Zakona za zaštitu prava zatvorenika koji izdržavaju kaznu zatvora, primjerice pritužba sucu izvršenja. Međutim, podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za izvršavanjem kazne zatvora prije nego što ona postane pravomoćna i stoga je propustio iscrpiti domaća pravna sredstva.
  2. Podnositelj zahtjeva smatrao je da zahtjev za izvršavanjem kazne zatvora prije nego što ona postane pravomoćna nije bilo djelotvorno pravno sredstvo koje se moglo iskoristiti jer je postojao opći problem prenapučenosti zatvora u Hrvatskoj. Nadalje, da je zatražio izvršavanje kazne prije nego što je ona postala pravomoćna, to bi bilo protivno njegovom izjašnjavanju da nije počinio predmetna kaznena djela. U svakom slučaju, s obzirom na sudsku praksu Ustavnog suda (vidjeti prethodni stavak 39.), nije bilo potrebno osigurati njegovo pravo na iskorištavanje pravnog sredstva iz Zakona o izvršavanju kazne zatvora kojim bi se riješile njegove pritužbe o uvjetima boravka u pritvoru.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud smatra da je problem neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava usko povezan s osnovanosti prigovora podnositelja zahtjeva da nije imao na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo u pogledu svojih navoda o uvjetima svoga pritvora. Sud stoga utvrđuje da je potrebno spojiti Vladin prigovor i osnovanost prigovora na temelju članka 13. Konvencije (vidjeti, primjerice, Shcherbakov protiv Rusije (br. 2), 34959/07, stavak 59., 24. listopada 2013., i Sergey Babushkin protiv Rusije, br. 5993/08, stavak 34., 28. studenog 2013.).
  2. Sud primjećuje da prigovori na temelju članaka 3. i 13. Konvencije nisu očigledno neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se moraju proglasiti dopuštenima.

B.  Osnovanost

1.  Članak 13. Konvencije

(a)  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je tijekom svog boravka u Zatvoru u Puli koristio domaća pravna sredstva u pogledu uvjeta njegova boravka u pritvoru u skladu sa sudskom praksom Ustavnog suda (vidjeti prethodni stavak 39.). Stoga je podnio pritužbu sucu izvršenja Županijskog suda u Puli koji nije poduzeo nikakve radnje. Jedini odgovor koji je dobio bio je dopis predsjednika tog suda. Podnositelj zahtjeva također je podnio pritužbu izravno Ustavnom sudu, no bez uspjeha jer je taj sud proglasio njegovu pritužbu nedopuštenom naprosto zbog toga što se u vrijeme donošenja odluke više nije nalazio u Zatvoru u Puli. U takvim okolnostima nije imao na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo u pogledu uvjeta njegova boravka u pritvoru.
  2. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva imao na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo u pogledu navodnih neprikladnih uvjeta njegova boravka u pritvoru koje je iskoristio. Podnio je pritužbu Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, Županijskom sudu u Puli i upravitelju Zatvora u Puli, a oni su mu odgovorili na pritužbe i ukazali mu na to da ga se ne može premjestiti u drugi zatvor ili zatvorski odjel zbog problema prenapučenosti. Vlada smatra da je to bilo dostatno jer za korištenje pravnog sredstva nije potreban njegov povoljni ishod.

(b)  Ocjena Suda

(i)  Opća načela

  1. Sud ponavlja da se pravilom o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava navedenim u članku 35. Konvencije obvezuje osobe koje žele voditi svoj predmet protiv države pred Sudom da prvo iskoriste pravna sredstva koja im osigurava nacionalni pravni sustav. Stoga države ne odgovaraju za svoje radnje pred međunarodnim tijelom prije nego što su imale mogućnost ispraviti povredu u okviru svog pravnog sustava. Pravilo se temelji na pretpostavci, koja se odražava u članku 13. Konvencije s kojim je usko povezana, da postoji djelotvorno pravno sredstvo dostupno za postupanje po „prigovoru o kojemu se može raspravljati“ na temelju Konvencije te za dosuđivanje odgovarajućeg ispravljanja povrede. Stoga je važan aspekt načela to da je sustav zaštite ljudskih prava uspostavljen Konvencijom supsidijaran nacionalnim sustavima zaštite (vidi Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stavak 152., ECHR 2000-XI, i Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. prosinca 1976., stavak 48., Serija A br. 24).
  2. Međutim, podnositelj zahtjeva u pravilu mora imati mogućnost pribjegavanja samo onim pravnim sredstvima koja su dostupna i dostatna za dodjelu naknade štete u pogledu navodnih povreda. Postojanje dotičnih pravnih sredstva mora biti dostatno sigurno ne samo u teoriji, nego i u praksi, a u suprotnom neće imati zahtijevanu dostupnost i djelotvornost (vidi, inter alia, Vernillo protiv Francuske, 20. veljače 1991., stavak 27., Serija A br. 198, i Johnston i drugi protiv Irske, 18. prosinca 1986., stavak 22., Serija A br. 112).
  3. U smislu prigovora o nečovječnim i ponižavajućim uvjetima boravku u pritvoru Sud je već primijetio da su moguće dvije vrste ispravljanja povrede: poboljšanje materijalnih uvjeta boravka u pritvoru i naknada štete ili gubitka koji su nastali zbog takvih uvjeta (vidi Roman Karasev protiv Rusije, br. 30251/03, stavak 79., 25. studenog 2010., i Benediktov protiv Rusije, br. 106/02, stavak 29., 10. svibnja 2007.). Ako je podnositelj zahtjeva držan u uvjetima kojima se krši članak 3., od najveće je važnosti domaće pravno sredstvo kojim se može stati na kraj tekućoj povredi njegova ili njezina prava da nije podvrgnut/a nečovječnom ili ponižavajućem postupanju. No nakon što podnositelj zahtjeva napusti ustanovu u kojoj je bio izvrgnut neprikladnim uvjetima, on ili ona trebali bi imati izvršivo pravo na naknadu štete zbog povrede koja se već dogodila (vidi Ananyev i drugi protiv Rusije, br. 42525/07 i 60800/08, stavak 98., 10. siječnja 2012.).
  4. Kada je riječ o temeljnom pravu na zaštitu od mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, preventivna i kompenzacijska pravna sredstva moraju se upotpunjavati kako bi se smatrala djelotvornima. U suprotnosti s predmetima o trajanju sudskog postupka ili neizvršavanju presuda u kojima je Sud načelno prihvatio da bi kompenzacijsko pravno sredstvo moglo samo po sebi biti dostatno (vidi Mifsud protiv Francuske (odl.) [VV], br. 57220/00, stavak 17., ECHR 2002-VIII; Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavak 187., ECHR 2006-V; i Burdov protiv Rusije (br. 2), br. 33509/04, stavak 99., ECHR 2009 -...), postojanje preventivnog pravnog sredstva neophodno je za djelotvornu zaštitu pojedinaca od postupanja zabranjenog člankom 3.
  5. Sud smatra da je, zbog posebne važnosti koja se Konvencijom pridaje toj odredbi, potrebno da države stranke uspostave povrh kompenzacijskog pravnog sredstva djelotvoran mehanizam za brzo zaustavljanje takvog postupanja. U suprotnome bi mogućnost buduće naknade štete ozakonila osobito teške patnje kojima se krši ta ključna odredba Konvencije i neprihvatljivo bi se oslabila pravna obveza države da svoje standarde za pritvor uskladi sa zahtjevima Konvencije (vidi Ananyev i drugi, prethodno citirano, stavak 98.)

(ii)  Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud prvenstveno primjećuje da je podnositelj zahtjeva podnio prigovor „o kojemu se može raspravljati“ na temelju članka 3. Konvencije o uvjetima njegova pritvora u Zatvoru u Puli.
  2. Sud je već primijetio da je u pogledu pravnih sredstava u pogledu uvjeta u zatvoru općenito u Hrvatskoj pritužba podnesena nadležnom sudskom tijelu ili upravi zatvora djelotvorno pravno sredstvo s obzirom na to da je mogla dovesti do premještaja podnositelja zahtjeva iz neprikladnih uvjeta u zatvoru. Nadalje, u slučaju nepovoljnog ishoda podnositelj zahtjeva mogao je podnijeti svoje pritužbe Ustavnom sudu (vidjeti Štitić protiv Hrvatske (odl)., br. 29660/03, 9. studenog 2006., i Dolenec protiv Hrvatske, br. 25282/06, stavak 113., 26. studenog 2009.) koji također ima nadležnost naložiti otpuštanje podnositelja zahtjeva ili premještaj iz neprikladnih uvjeta u zatvoru (vidjeti, inter alia, Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, stavak 80., 8. travnja 2010.).
  3. U smislu pritvora pritvorenika obvezujuća uputa Ustavnog suda (vidjeti prethodni stavak 39.) bila je da uporaba sudskih pravnih sredstava ili pritužbi koje je pritvorenik podnio upravi zatvora o neprikladnim uvjetima u zatvoru ima isti cilj (vidjeti Šebalj protiv Hrvatske, br. 4429/09, stavak 173., 28. lipnja 2011.). Stoga prema člancima 15. i 17. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (vidjeti prethodni stavak 38.) pritvorenik ima pravo zatražiti zaštitu i odgovarajuće ispravljanje povrede od uprave zatvora, točnije upravitelja zatvora, a zatim pred nadležnim kaznenim sudom koji je naložio njegov ili njezin pritvor. U slučaju nepovoljnog ishoda time bi se također omogućilo podnositelju zahtjeva podnošenje pritužbe Ustavnom sudu (vidjeti prethodni stavak 39.). U takvim okolnostima Sud ne smatra relevantnom Vladinu tvrdnju da je podnositelj zahtjeva mogao zatražiti izdržavanje kazne zatvora prije nego što je postala pravomoćna jer bi se time promijenio njegov status iz pritvorenika u zatvorenika koji izdržava kaznu zatvora kako bi se na njegovu situaciju mogla primijeniti pravna sredstva iz Zakona o izvršavanju kazne zatvora (vidjeti prethodni stavak 42.). Stoga odbacuje Vladin prigovor prethodno spojen s osnovanosti (vidjeti prethodni stavak 44.).
  4. Međutim, samo pritužba nadležnom sudu za sobom povlači sudsku zaštitu, te je moguća daljnja žalba kao i ustavna tužba pred Ustavnim sudom (vidjeti prethodne stavke 38. i 39.; i Šimunovski protiv Hrvatske (odl.), br. 42550/08, 21. lipnja. 2011.; Srbić protiv Hrvatske (odl.), br. 4464/09, 21. lipnja 2011.; Peša, prethodno citirano, stavci 78. – 80., 8. travnja 2010.; Šebalj, prethodno citirano, stavci 173. – 177.; i Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, stavak 35., 6. studenog 2012.).
  5. Kako bi sudska zaštita bila djelotvorna, nadležni sud mora donijeti odluku o pritužbama na neprikladne uvjete boravka u pritvoru kao što je utvrđeno člankom 17. Zakona o o izvršavanju kazne zatvora (vidjeti prethodni stavak 38.). Sukladno tome, ako je na pritužbu podnositelja zahtjeva pred sudskim tijelima odgovoreno samo dopisom, a ne odlukom, on ili ona nije u položaju u kojem može iskoristiti daljnju žalbu jer nije moguće podnijeti žalbu na dopis (vidjeti Testa protiv Hrvatske, br. 20877/04, stavak 40., 12. srpnja 2007., i Pilčić protiv Hrvatske, br. 33138/06, stavak 31., 17. siječnja 2008.).
  6. Sud primjećuje da je u ovom predmetu podnositelj zahtjeva prvu pritužbu na prijem i uvjete boravka u pritvoru u Zatvoru u Puli podnio 29. rujna 2010. Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, upravitelju Zatvora u Puli i sucu izvršenja Županijskog suda u Puli (vidjeti prethodni stavak 20.). Nakon dobivanja izvješća uprave Zatvora u Puli u kojem je iskazana zabrinutost zbog uvjeta boravka podnositelja zahtjeva u pritvoru (vidjeti prethodni stavak 21.) Županijski sud u Puli proslijedio je pritužbu podnositelja zahtjeva Županijskom sudu u Zadru jer je taj sud naložio njegovo zadržavanje u pritvoru i stoga je bio nadležan za donošenje odluke o njegovim pritužbama kao što je utvrđeno u članku 17. Zakona o izvršavanju kazne zatvora i kao što se zahtijeva obvezujućom uputom Ustavnog suda (vidjeti prethodne stavke 38. i 39.).
  7. Međutim, jedini odgovor koji je podnositelj zahtjeva dobio na svoje pritužbe bio je dopis Županijskog suda u Puli u kojem je navedeno da je pritužba proslijeđena Županijskom sudu u Zadru (vidjeti prethodni stavak 22.) te dopis Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa u kojem je utvrđeno da su njegove pritužbe neosnovane, no koji ne sadrži analizu navodnog problema prenapučenosti (vidjeti prethodni stavak 24.). Iako je uputio Upravu za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa da premjesti podnositelja zahtjeva u Zatvor u Zadru čim je to moguće (vidjeti prethodni stavak 23.), Županijski sud u Zadru nije donio sudsku odluku o pritužbi podnositelja zahtjeva i stoga ga je spriječio u korištenju daljnjih pravnih sredstava koja su eventualno mogla dovesti do njegova premještaja iz neprikladnih uvjeta boravka u zatvoru.
  8. Nadalje, Sud primjećuje da je 24. siječnja 2011. podnositelj zahtjeva još jednom podnio pritužbu Upravi za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa i upravitelju Zatvora u Puli u kojoj zahtijeva premještaj iz Zatvora u Puli, no opet je primio samo dopis u kojem je navedeno da njegov premještaj u bilo koji drugi zatvor nije moguć zbog općeg problema prenapučenosti zatvora (vidjeti prethodne stavke 25. i 26.). Slično tome, podnositelj zahtjeva uzaludno je podnio pritužbu pučkom pravobranitelju jer je pučki pravobranitelj obavijestio podnositelja zahtjeva da postoji problem prenapučenosti i da se ništa više ne može učiniti (vidjeti prethodni stavak 30.).
  9. Sud također primjećuje da je sud propustio poduzeti brze mjere za ispravljanje propusta nižih stupnjeva nakon što je podnositelj zahtjeva podnio Ustavnom sudu svoje pritužbe na uvjete boravka u pritvoru u sklopu ustavne tužbe protiv osuđujuće presude kaznenog suda koju je podnio dok je još bio u Zatvoru u Puli (vidjeti prethodni stavak 29.). Ustavni je sud proglasio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva nedopuštenom 10. studenog 2011. samo zato što se u tom trenutku on više nije nalazio u Zatvoru u Puli (vidjeti prethodni stavak 31.). Iz toga slijedi da je propustom da brzo donese odluku o pritužbi podnositelja zahtjeva i proglašavanjem iste nedopuštenom Ustavni sud doveo podnositelja zahtjeva u situaciju u kojoj je on bio lišen svih svrhovitih pravnih sredstava (sličan problem na temelju članka 5. stavka 4. Konvencije vidjeti, među ostalim, u predmetu Trifković protiv Hrvatske, br. 36653/09, stavak 139., 6. studenog 2012.).
  10. Iako je istina da je podnositelj zahtjeva premješten u Zatvor u Zagrebu 25. kolovoza 2011., i dalje stoji činjenica da je nakon podnošenja pritužbe od 29. rujna 2010. nastavio živjeti u navodno neprikladnim uvjetima u zatvoru gotovo cijelu godinu tijekom koje nije donesena nijedna valjana odluka o njegovoj pritužbi (usporediti Longin, prethodno citirano, stavak 40.).
  11. Iako ne dovodi u pitanje prikladnost pravnih sredstava osiguranih nacionalnim pravom u pogledu uvjeta u zatvoru kao takvu, Sud utvrđuje da u okolnostima ovog predmeta podnositelj zahtjeva nije imao na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo za svoje prigovore o neprikladnim uvjetima boravka u pritvoru.
  12. Stoga je došlo do povrede članka 13. u vezi s člankom 3. Konvencije.

2.  Članak 3. Konvencije

(a)  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je u Zatvoru u Puli živio u neprikladnim uvjetima boravka. Zatvorska je ćelija bila prenapučena i nehigijenska, a on je u takvim uvjetima bio zatvoren dvadeset dva sata na dan (vidjeti prethodni stavak 18.). Nadalje, nakon premještaja u Zatvor u Puli postalo je vrlo teško održavati kontakt s obitelji jer mu nije dano dovoljno vremena da komunicira s njima, a njima je bilo vrlo teško putovati u Pulu. Zatim je njegova dobrobit dovedena u opasnost tijekom premještaja i prijema u Zatvor u Puli jer je premještaj organiziran na vruć ljetni dan, a po dolasku u Zatvor u Puli nije ga pregledao liječnik jer je njegova medicinska dokumentacija još uvijek bila u Zatvoru u Zadru. Nije postojalo razumno opravdanje za propust zatvorskih tijela da organiziraju odgovarajući premještaj i pošalju medicinsku dokumentaciju zajedno s njim u Pulu niti je postojao razlog zbog kojeg bi mu se prijetilo pucanjem u njega tijekom premještaja.
  2. Vlada je tvrdila da su uvjeti boravka podnositelja zahtjeva u pritvoru bili prikladni. Ukupan osobni prostor koji je imao na raspolaganju bio je neznatno veći od zahtijevanih četiri metra kvadratna. Higijena i higijenski uvjeti bili su dobri, a podnositelju zahtjeva dopušteno je da dva sata dnevno provede u šetnji izvan ćelije u skladu s mjerodavnim međunarodnim i domaćim standardima. Nadalje je podnositelju zahtjeva pružena odgovarajuća medicinska njega i nekoliko su ga puta pregledali liječnici (vidjeti prethodni stavak 19.). Vlada je također istaknula da se nakon prijema u Zatvor u Puli podnositelj zahtjeva nije žalio na zdravstvene probleme ili zatražio bilo kakav oblik liječenja. Stoga ga je liječnik pregledao 13. rujna 2010. kada mu je propisano liječenje za visoki krvni tlak.

(b)  Ocjena Suda

(i)  Opća načela

  1. Sud je utvrdio u brojnim predmetima da je u članak 3. Konvencije ugrađena jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Njime se potpuno zabranjuje mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje neovisno o okolnostima i ponašanju žrtve (vidjeti Labita protiv Italije [VV], br. 26772/95, stavak 119., ECHR 2000-IV).
  2. Prema sudskoj praksi Suda zlostavljanje mora biti barem minimalnog stupnja težine da bi bili obuhvaćeno člankom 3. Procjena tog minimalnog stupnja jest po prirodi stvari relativna; ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što je trajanje postupanja, njegove fizičke i mentalne posljedice te u nekim slučajevima spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidjeti Kudła, prethodno citirano, stavak 91., i Peers protiv Grčke, br. 28524/95, stavak 67., ECHR 2001-III). Iako je svrha takvog postupanja čimbenik koji se mora uzeti u obzir, osobito je li namjera bila poniziti ili obezvrijediti žrtvu, izostanak takve svrhe neizbježno ne dovodi do utvrđivanja nepostojanja povrede članka 3. (vidjeti Peers, prethodno citirano, stavak 74.).
  3. Sud je dosljedno naglašavao da trpljenje i poniženje koje je tu uključeno mora u svakom slučaju premašiti onaj neizbježan element trpljenja ili poniženja povezan s danim oblikom legitimnog postupanja ili kazne. Mjere kojima se osoba lišava slobode mogu često uključivati takav element. Prema ovoj odredbi država mora osigurati da je osoba lišena slobode u uvjetima koji su sukladni s poštivanjem njenog ljudskog dostojanstva, da je način i metoda izvršenja mjere ne podvrgavaju trpljenju ili nedaćama težine koja premašuje neizbježnu razinu trpljenja svojstvenu lišenju slobode i da, s obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru, njezino zdravlje i dobrobit budu odgovarajuće zaštićeni (vidjeti Kudła, prethodno citirano, stavci 92. – 94.).
  4. U vezi s pritužbama na prenapučenost zatvora Sud je smatrao da u donošenju odluke o tome je li došlo do povrede članka 3. zbog nedostatka osobnog prostora mora imati na umu sljedeća tri elementa: (a) svaki pritvorenik mora imati vlastito mjesto za spavanje u ćeliji; (b) svaki pritvorenik mora imati na raspolaganju barem tri metra kvadratna poda; i (c) ukupna površina ćelije mora biti takva da omogućuje pritvorenicima slobodno kretanje između namještaja. Nepostojanje bilo kojeg od prethodno navedenih elemenata samo po sebi čvrsto pretpostavlja da uvjeti boravka u zatvoru predstavljaju ponižavajuće postupanje i krše članak 3. (vidjeti Ananyev i drugi, prethodno citirano, stavak 148.).
  5. Sud ponavlja da su, bez obzira na potrebu za dostatnim osobnim prostorom, drugi aspekti fizičkih uvjeta boravka u pritvoru bitni za procjenu sukladnosti s člankom 3. Takvi elementi uključuju osobito pristup vježbi na otvorenom, prirodno svjetlo ili zrak, dostupnost ventilacije, prikladnost grijanja, mogućnost privatne uporabe nužnika i sukladnost s osnovnim higijenskim zahtjevima (vidjeti Aden Ahmed protiv Malte, br. 55352/18, stavak 88., 23. srpnja 2013.).
  6. Predmeti o navodnim neprikladnim uvjetima boravka u pritvoru ne omogućuju strogu primjenu načela affirmanti incumbit probatio (onaj koji nešto navodi mora dokazati taj navod) jer u takvim slučajevima samo tužena Vlada ima pristup informacijama kojima se mogu potvrdili ili pobiti ti navodi. Sukladno tome, podnositelji zahtjeva mogli bi se suočiti s određenim poteškoćama u nabavi dokaza kojima se potkrepljuje prigovor povezan s time. Unatoč tome, u takvim bi se predmetima moglo očekivati od podnositelja zahtjeva da dostave barem detaljan opis činjenica na koje se prigovora i da pruže u najvećoj mogućoj mjeri nekakve dokaze koji potkrepljuju njihove prigovore (vidjeti Visloguzov protiv Ukrajine, br. 32362/02, stavak 45., 20. svibnja 2010.). Međutim, nakon što Sud obavijesti Vladu o prigovoru podnositelja zahtjeva, teret prikupljanja i dostavljanja bitnih dokumenata pada na drugo navedenu. Njezin propust da dostavi uvjerljive dokaze o materijalnim uvjetima boravka u pritvoru može dovesti do zaključka o osnovanosti navoda podnositelja zahtjeva (vidjeti Gubin protiv Rusije, br. 8217/04, stavak 56., 17. lipnja 2010., i Khudoyorov protiv Rusije, br. 6847/02, stavak 113., ECHR 2005-X (izvaci)).

(ii)  Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud prvo primjećuje da jedna od značajki boravka podnositelja zahtjeva u pritvoru koju je potrebno ispitati jest navod da je njegova ćelija bila prenapučena (usporediti Longin, prethodno citirano, stavak 54., i Tunis protiv Estonije, br. 429/12, stavak 45., 19. prosinca 2013.).
  2. Sud prvenstveno primjećuje opći problem prenapučenosti u hrvatskim zatvorima zbog čega je CPT izrazio zabrinutost u svom posljednjem izvješću od 18. ožujka 2014. (vidjeti prethodni stavak 40.). Također primjećuje da je u dotičnom predmetu zabrinutost oko tog problema iskazao i pučki pravobranitelj (vidjeti prethodni stavak 28.) te da se u odgovoru na pritužbe podnositelja zahtjeva nekoliko domaćih tijela pozvalo na opću prenapučenost zatvora (vidjeti prethodne stavke 21. i 26.).
  3. Nije sporno strankama da je podnositelj zahtjeva bio smješten u ćeliju od ukupno 23,5 metara kvadratnih zajedno s pet do sedam drugih osoba (vidjeti prethodne stavke 17. i 19.). To je također potvrđeno mjerodavnim dokumentima dostavljenima Sudu (vidjeti prethodni stavak 21.). Podnositelj zahtjeva naveo je da je većinu vremena bio u ćeliji sa sedam drugih osoba, a Vlada nije dostavila Sudu mjerodavni dokument kojim bi se pobio taj navod. Nadalje, Sud nije mogao ispitati bitne činjenice iz odluka domaćih tijela o pritužbama podnositelja zahtjeva na uvjete njegova boravka u pritvoru jer, kao što je već prethodno navedeno, domaća tijela nisu donijela nikakve valjane odluke u predmetu podnositelja zahtjeva (vidjeti prethodne stavke 58. – 62.). Sud stoga nema razloga sumnjati u navode podnositelja zahtjeva da je imao na raspolaganju nešto manje od tri metra kvadratna poda tijekom većine svog boravka u Zatvoru u Puli.
  4. Nadalje, Sud primjećuje da Vlada nije osporila da je prostor dodatno smanjen zbog osam kreveta i osam ormara. Sud smatra da je činjenica da je osobni prostor bio toliko ograničen bila dovoljna da sama po sebi stvori čvrstu pretpostavku da uvjeti boravka podnositelja zahtjeva u pritvoru nisu ispunili zahtjeve iz članka 3. (usporediti Tunis, prethodno citirano, stavak 46.). Podnositelj zahtjeva bio je zatvoren u takvim uvjetima dvadeset dva sata na dan (usporediti Longin, prethodno citirano, stavak 60.). Zbog svog zdravstvenog stanja, koje Vlada nije osporila, broja zatvorenika i namještaja u ćeliji on je umjesto nužnika morao upotrebljavati bocu, što je bilo ponižavajuće, a bio je izložen i ismijavanju drugih zatvorenika.
  5. Te su okolnosti dovoljne da Sud zaključi da je boravak podnositelja zahtjeva u zatvoru morao u njemu pobuditi osjećaj tjeskobe i manje vrijednosti koji ga je mogao poniziti i obezvrijediti (vidjeti Tunis, prethodno citirano, stavak 48.). Stoga, osobito s obzirom na činjenicu da ograničenja osobnog prostora dodijeljenog podnositelju zahtjeva nisu nadoknađena slobodom kretanja tijekom dana, osim dvosatne dnevne vježbe, Sud smatra da su uvjeti boravka podnositelja zahtjeva u pritvoru u Zatvoru u Puli od 10. rujna 2010. do 25. kolovoza 2011. predstavljali ponižavajuće postupanje protivno zahtjevima članka 3. (vidjeti Longin, prethodno citirano, stavak 61.).
  6. Stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 6 STAVKA 1. I STAVKA 3. TOČKE (C) KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da nije imao pošteno suđenje. Posebice je naveo:

(i) da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka jer podnesak Državnog odvjetništva Republike Hrvatske upućen Vrhovnom sudu tijekom žalbenog postupka nije dostavljen obrani; i

(ii) da mu nije omogućea nazočnost na raspravi u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom.

Podnositelj zahtjeva pozvao se na članak 6. stavak 1. i članak 3. točku (c) Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glase kako slijedi:

„1.  Radi (...) podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni (...) nepristrani sud pravično (...) ispita njegov slučaj. (...)

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(...)

da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;

(...)”

A.  Navodna povreda načela jednakosti stranaka u pogledu podneska Državnog odvjetništva Republike Hrvatske

1.  Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) i stavka 4. Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

2.  Osnovanost

(a)  Tvrdnje stranaka

  1. Pozivajući se na predmet Zahirović (prethodno citirano), podnositelj zahtjeva tvrdio je da se načelima jednakosti stranaka i kontradiktornog postupka zahtijeva da se podnesci Državnog odvjetništva Republike Hrvatske podneseni Vrhovnom sudu kao žalbenom sudu moraju proslijediti obrani koja tada ima slobodu odlučiti želi li na njih odgovoriti ili ne. Podnositelj zahtjeva smatrao je da je mjerodavno domaće pravo bilo manjkavo jer nije postojala odredba o takvoj mogućnosti. Stoga obrana nije mogla saznati o podnesku Državnog odvjetništva Republike Hrvatske kojim se sud zatražilo da odbije žalbu obrane niti ga komentirati.
  2. Vlada je tvrdila da je u cjelini postupak protiv podnositelja zahtjeva bio pošten. U pogledu podneska Državnog odvjetništva Republike Hrvatske Vlada je tvrdila da sama činjenica da jedan podnesak Državnog odvjetništva nije dostavljen obrani nije mogla imati utjecaj na ukupnu poštenost postupka. Vlada je smatrala da je činjenica da se Zakonom o kaznenom postupku zahtijeva da se tijekom žalbenog postupka spis predmeta proslijedi državnom odvjetništvu na razini neposredno višoj od one koju predstavlja optužba u dotičnom postupku u biti pogodovala optuženiku s obzirom na to da je time omogućeno višem državnom odvjetništvu da nadzire rad nižeg ureda i po potrebi povuče mišljenje. Državno odvjetništvo nije bilo obvezno ni po kojem domaćem pravu podnijeti mišljenje, no normalno se očekivalo da se spis predmeta kasnije vrati sudu zajedno s dopisom. U ovom je predmetu u dopisu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske samo predloženo da se odbije žalba koju je podnijela obrana. Vrhovni sud nije se pozvao na ništa što se moglo izvesti iz dokaza pred prvostupanjskim sudom i što je ostalo unutar granica žalbe podnositelja zahtjeva. Stoga podnesak Državnog odvjetništva Republike Hrvatske nije ojačao položaj optužbe.

(b)  Ocjena Suda

  1. U nedavnom predmetu Zahirović (prethodno citirano) Sud je ponovio sljedeća opća načela:

„45.  (...) [N]ačelo jednakosti stranaka u postupku jedna [je] od značajki šireg pojma poštenog suđenja, koji uključuje i temeljno pravo na kontradiktornost kaznenog postupka. Pravo na kontradiktorni postupak znači, u kaznenom predmetu, da i optužba i obrana moraju dobiti priliku saznati za očitovanja i dokaze koje je dostavila i predložila druga strana i dati primjedbe na njih. Mogu se zamisliti različiti načini na koje nacionalno pravo može ispuniti taj zahtjev. Međutim, bez obzira koja se metoda odabere, njome se treba osigurati da druga strana bude svjesna da je očitovanje podneseno te joj treba pružiti stvarnu priliku za davanje primjedbi na njega (vidi Brandstetter protiv Austrije, 28. kolovoza 1991., stavci 66. – 67., Serija A br. 211; Milatová i ostali protiv Češke Republike, br. 61811/00, stavak 65., ECHR 2005-V i, a fortiori, Krčmář i drugi protiv Češke Republike, br. 35376/97, stavci 41. – 45., 3. ožujka 2000. i OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos protiv Rusije, br. 14902/04, stavak 538., 20. rujna 2011.). Stoga je čak moguće da neka postupovna situacija koja ne stavlja stranku u nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika ipak predstavlja povredu prava na kontradiktorni postupak ako dotična stranka nije imala priliku saznati za sve predložene dokaze ili dostavljena očitavanja, i na njih dati primjedbe, radi utjecaja na odluku suda (vidjeti Krčmář i drugi, prethodno citirano, stavci 38. – 46., i Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, stavak 50., 10. srpnja 2012.).

46.  Glede sadržaja podnesaka koje je dostavila optužba, Sud ponavlja kako načelo jednakosti stranaka u postupku ne ovisi o daljnjoj, količinski mjerljivoj nepoštenosti, koja proizlazi iz postupovne nejednakosti. Obrana je ta koja treba ocijeniti zaslužuje li neki podnesak reakciju. Stoga je nepošteno da optužba dostavi podneske sudu bez znanja obrane (vidi Bulut protiv Austrije, 22. veljače 1996., stavak 49., Izvješća o presudama i odlukama 1996-II i Josef Fischer protiv Austrije, br. 33382/96, stavak 19., 17. siječnja 2002.).”

  1. S obzirom na ta načela Sud je utvrdio da u smislu domaćeg sustava žalbenog postupka očitovanja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske predstavljaju obrazložena mišljenja o osnovanosti predmeta čiji je cilj ostvarivanje utjecanja na odluku Vrhovnog suda pozivanjem na odbijanje žalbe. Stoga nije trebao utvrditi je li propust dostave relevantnog dokumenta bio štetan za podnositelja zahtjeva; postojanje povrede vjerojatno je i kada ne postoji šteta. Sud je stoga utvrdio da je došlo do povrede načela jednakosti stranaka i prava na kontradiktoran postupak iz članka 6. stavak 1. Konvencije (vidjeti Zahirović, prethodno citirano, stavci 48. i 49.).
  2. Iako pozdravlja izmjene i dopune mjerodavnog domaćeg prava nakon presude u predmetu Zahirović kojima se uklanjanju sve takve nejednakosti stranaka u žalbenom postupku (vidjeti prethodni stavak 37.), Sud primjećuje da je prethodno zakonodavstvo i praksa, kao i u predmetu Zahirović (vidjeti prethodni stavak 35.; i Zahirović, prethodno citirano, stavak 25.), bilo primjenjivo na predmet podnositelja zahtjeva. Stoga ne vidi razloga zbog kojeg bi odstupio od tih zaključaka iz predmeta Zahirović.
  3. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

B. Odsutnost podnositelja zahtjeva na raspravi u žalbenom postupku pred Ustavnim sudom

1.  Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) i stavka 4. Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

2.  Osnovanost

(a)  Tvrdnje stranaka

  1. Pozivajući se na predmet Zahirović (prethodno citirano), podnositelj zahtjeva tvrdio je da je njegova nazočnost na raspravi u žalbenom postupku bila potrebna jer se Vrhovni sud pozvalo da ispita sve činjenične i pravne okolnosti predmeta. Nadalje, predmet se odnosio na teška kaznena djela koja je podnositelj zahtjeva od samog početka postupka osporavao i stoga je bilo na Vrhovnom sudu da osigura njegovu nazočnost i sasluša njegov predmet izravno na raspravi u žalbenom postupku.
  2. Vlada je tvrdila da prema mjerodavnom domaćem pravu Vrhovni sud ima slobodu odlučiti je li svrhovito omogućiti pritvorenom optuženiku kojeg zastupa odvjetnik sudjelovanje na raspravi u žalbenom postupku, što je i bio slučaj u dotičnom predmetu. Tijekom prvostupanjskog postupka, u kojem je propisno sudjelovao, podnositelja zahtjeva zastupala je odvjetnica, a u žalbi protiv prvostupanjske presude on je jednostavno ponovio svoje tvrdnje iznesene u obrani pred prvostupanjskim sudom. S obzirom na to da ga je djelotvorno zastupala odvjetnica na raspravi u žalbenom postupku, on nije stavljen u nepovoljan položaj vis-à-vis optužbe. U takvim je okolnosti Vrhovni sud ispravno smatrao da ne postoji razlog za sudjelovanjem podnositelja zahtjeva na raspravi u žalbenom postupku. Vlada je smatrala da je to bilo u skladu sa sudskom praksom Suda. Također je bilo u skladu sa zahtjevom opće poštenosti postupka, odnosno pitanjem koje je ispitao Ustavni sud koji je utvrdio da nije došlo do povrede prava na obranu podnositelja zahtjeva.

(b)  Ocjena Suda

(i)  Opća načela

  1. Sud ponavlja da svaka osoba koja je optužena za kazneno djelo, kao opće načelo temeljeno na konceptu poštenog suđenja, ima pravo na nazočnost na prvostupanjskoj raspravi (vidjeti Hermi protiv Italije [VV], br. 18114/02, stavci 58. – 59. ECHR 2006-XII). Međutim, osobna nazočnost okrivljenika nema istu ključnu važnost za raspravu u žalbenom postupku kao za glavnu raspravu (vidjeti Kamasinski protiv Austrije, 19. prosinca 1989., stavak 106., Serija A br. 168). Način na koji se članak 6. primjenjuje u postupcima pred žalbenim sudovima ovisi o posebnim značajkama dotičnog postupka; moraju se uzeti u obzir svi postupci u domaćem pravnom poretku i uloga žalbenog suda u njemu (vidjeti Ekbatani protiv Švedske, svibnja 1988., stavak 27., Serija A br. 134, i Monnell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. ožujka 1987., stavak 56., Serija A br. 115).
  2. U procjeni pitanja je li nazočnost podnositelja zahtjeva na raspravi pred žalbenim sudom bila potrebna trebaju se uzeti u obzir, među ostalim razmatranjima, posebne značajke dotičnog postupka i način na koji su zapravo bili zastupljeni i zaštićeni interesi podnositelja zahtjeva pred žalbenim sudom, osobito u svjetlu prirode pitanja o kojima mora donijeti odluku (Helmers protiv Švedske, 29. listopada 1991., stavci 31. – 32., Serija A br. 212-A) i njihova značaja za podnositelja zahtjeva (Ekbatani, prethodno citirano, stavci 27. – 28.; Kamasinski, prethodno citirano, stvak 106. in fine; Kremzow protiv Austrije, 21. rujna 1993., stavak 59, Serija A br. 268-B; and Hermi, prethodno citirano, stavak 62.).
  3. Međutim, kad žalbeni sud treba ispitati predmet glede činjenica i prava i dati potpunu ocjenu pitanja krivnje ili nevinosti, ne može o tom pitanju odlučivati bez izravne ocjene dokaza koje je osobno dao okrivljenik u svrhu dokazivanja da nije počinio čin koji navodno predstavlja kazneno djelo (vidjeti, primjerice, Dondarini protiv San Marina, br. 50545/99, stavak 27., 6. srpnja 2004., i Zahirović, prethodno citirano, stavak 56.).
  4. Sud također ponavlja da je načelo jednakosti stranaka jedno od značajki šireg koncepta poštenog suđenja. Njime se zahtijeva da svaka stranka u postupku dobije razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta pod uvjetima u kojima se on ili ona ne dovode u nepovoljan položaj vis-à-vis protivnika (vidjeti, inter alia, Abdulgadirov protiv Azerbajdžana, br. 24510/06, stavak 37., 20. lipnja 2013.).

(ii)  Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud primjećuje da je hrvatski kaznenopravni sustav organiziran kao sustav općinskih i županijskih sudova te Vrhovnog suda pri čemu svaki od navedenih stupnjeva ima određeni opseg nadležnosti (vidjeti prethodni stavak 35., članke 16. i 20. Zakona o kaznenom postupku). U ovom je predmetu Županijski sud u Zadru bio prvostupanjski nakon što je Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo optužnicu protiv podnositelja zahtjeva za silovanje i nedolično ponašanje. Nakon što je Županijski sud u Zadru donio prvostupanjsku presudu, stranke su imale mogućnost podnošenja žalbe po pitanju prava i činjeničnog stanja Vrhovnom sudu koji je u tom slučaju bio nadležan kao drugostupanjski sud za ispitivanje svih aspekata predmeta, uključujući pitanja krivnje podnositelja zahtjeva i kazne.
  2. Stoga, kada je podnositelj zahtjeva podnio žalbu 28. svibnja 2010. o navodnim brojnim materijalnim i postupovnim pogreškama u prvostupanjskoj presudi (vidjeti prethodni stavak 9.), Vrhovni je sud pozvan da djeluje kao drugostupanjski sud. U tom je svojstvu bio nadležan donijeti odluku o svim pritužbama podnesenim u žalbi (vidjeti stavak 35; članak 379. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) i, posljedično, potvrditi, ukinuti ili preinačiti prvostupanjsku presudu u skladu s člankom 384. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku (vidjeti prethodni stavak 35.).
  3. Sud primjećuje da se, prema domaćem pravu važećem u trenutku provođenja dotičnog postupka u žalbenom postupku u predmetima za koje se progoni po službenoj dužnosti, cijeli spis predmeta i podnesci stranaka moraju proslijediti državnom odvjetništvu na razini neposredno iznad ureda koji predstavlja optužbu u postupku, a u ovom je predmetu to bilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (vidjeti stavak 35.; članak 373. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku), i mora se obavijestiti državno odvjetništvo o sjednici žalbenog vijeća (vidjeti stavak 35.; članak 373. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku). U pogledu drugih stranaka, prvenstveno optuženika i njegova branitelja, Vrhovni je sud bio obvezan obavijestiti ih o sjednici povodom žalbe samo ako su to oni zatražili ili ako Vrhovni sud to smatra potrebnim (vidjeti stavak 35.; članak 374. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku). Usto je domaćim pravom bilo propisano da će predsjednik žalbenog vijeća osigurati nazočnost optuženika, ako se on nalazi u pritvoru, samo ako smatra da je to svrhovito (vidjeti stavak 35.; članak 374. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku).
  4. U ovom je predmetu Vrhovni sud pozvao i saslušao zamjenicu državnog odvjetnika i braniteljicu na raspravi u žalbenom postupku, no odlučio je da podnositelj zahtjeva, koji je to izričito zahtijevao, ne bude nazočan (vidjeti prethodne stavke 9. i 11.). Nakon što je ispitao sve činjenice i pravna pitanja koje su podnijele stranke, Vrhovni sud odbio žalbu je podnositelja zahtjeva kao neosnovanu, samo preinačio pravnu klasifikaciju stjecaja kaznenih djela u jedan produljeni čin spolnog odnošaja s djetetom i osudio podnositelja zahtjeva na dvanaest godina zatvora.
  5. U takvim okolnostima Sud utvrđuje da je od ključne važnosti da je u svojoj žalbi podnositelj zahtjeva osporavao optužbe i osudu, kao i izrečenu kaznu, na činjeničnim i pravnim osnovama. Osobito je tvrdio da mu nije osigurana mogućnost da djelotvorno ospori tvrdnje žrtve i svjedoka tijekom suđenja, da je psihološki nalaz vještaka neispravno sastavljen, da presuda nije sadržavala dostatno obrazloženje te da je sudac bez porote pogriješio u činjeničnim zaključcima i time ostavio nerazriješenima određene ključne činjenice (vidjeti prethodni stavak 9.).
  6. Stoga je Vrhovni sud pozvan da potpuno procijeni krivnju ili nevinost podnositelja zahtjeva u pogledu optužbi protiv njega s obzirom ne samo na tvrdnje koje je predložio pred prvostupanjskim sudom, nego i na tvrdnje o navodnim propustima tog suda da utvrdi sve bitne činjenice i ispravno primijeni mjerodavna materijalna i postupovna pravila (usporediti Abdulgadirov, prethodno citirano, stavak 42., i Kozlitin protiv Rusije, br. 17092/04, stavak 63., 14. studenog 2013.; i usporediti Fejde protiv Švedske, 29. listopada 1991., stavak 33., Serija A br. 212-C, i Hermi, prethodno citirano, stavak 85.): Nadalje, Sud uzima u obzir da je žalbeni postupak bio važan za podnositelja zahtjeva jer bio optužen za vrlo ozbiljan zločin koji sa sobom nosi znatnu količinu stigme i za koji je osuđen na kaznu zatvora (usporediti Goldmann i Szénászky protiv Mađarske, br. 17604/05, stavak 30., 30. studenog 2010.; Kozlitin, prethodno citirano, stavak 64.; i usporediti Fejde, prethodno citirano, stavak 33.).
  7. S obzirom na ove zaključke nebitno je što je žalbu podnio samo podnositelj zahtjeva ili što je Vrhovni sud izmijenio prvostupanjsku presudu na način i u mjeri koja pogoduje podnositelju zahtjeva. To nije utjecalo na temeljno pitanje postavljeno Vrhovnom sudu, odnosno je li podnositelj zahtjeva kriv ili nevin, za čiji je odgovor bila potrebna njegova nazočnost na raspravi u žalbenom postupku kako bi se osiguralo pošteno suđenje (vidjeti, mutatis mutandis, Ekbatani, prethodno citirano, stavci 32. i 33.; Kozlitin, prethodno citirano, stavci 21. i 65.; i Sándor Lajos Kiss protiv Mađarske, br. 26958/056, stavak 56., 29. rujna 2009.).
  8. U prethodnom kontekstu, uzimajući u obzir činjenicu da Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, ima nadležnost da revidira predmete po pitanju prava i činjeničnog stanja, i u svjetlu prirode pitanja koje je pozvan da ispita, osobito zbog njihove važnosti za podnositelja zahtjeva, Sud smatra da se podnositelju zahtjeva trebalo omogućiti da se „brani sam” kao što se zahtijeva člankom 6. stavkom 3. točkom (c) Konvencije. U takvim je okolnostima Vrhovni sud bio obvezan osigurati nazočnost podnositelja zahtjeva na raspravi u žalbenom postupku, što je sud propustio učiniti.
  9. Stoga Sud utvrđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (c) Konvencije.

III.  PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.  Naknada štete

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 10.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je taj zahtjev smatrala pretjeranim, neosnovanim i nepotkrijepljenim.
  3. Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dodjeljuje 10.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete uz sve poreze koji bi mu mogli biti obračunati.

B.  Troškovi i izdatci

  1. Podnositelj zahtjeva također je potraživao 4.125,68 eura (EUR) za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima i pred Sudom.
  2. Vlada je taj zahtjev smatrala neosnovanim i nepotkrijepljenim.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova količina razumna. Sud u ovom predmetu, uzevši u obzir dokumente u njegovu posjedu i prethodne kriterije, smatra razumnim dosuditi iznos od 4.125,68 eura (EUR) uz sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli obračunati na taj iznos, koji pokriva troškove na svim instancijama.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Odlučuje spojiti osnovanost prigovora podnositelja zahtjeva o nepostojanju djelotvornog pravnog sredstva i Vladin prigovor na iscrpljenje domaćih pravnih sredstava u pogledu prigovora na uvjete pritvora te ga odbacuje; 
  2. Proglašava prigovore podnositelja zahtjeva dopuštenima; 
  3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 13. u vezi s člankom 3. Konvencije; 
  4. Presuđuje da je došlo do povrede članka 3. Konvencije; 
  5. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog povrede načela jednakosti stranaka koja je nastala zbog propusta da se podnositelju zahtjeva proslijedi mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. 
  6. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. i stavka 3. točke (c) Konvencije u pogledu odsutnosti podnositelja zahtjeva na raspravi u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom; 
  7. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 10.000,00 eura (EUR) (deset tisuća eura), na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(ii) 4.125,68 eura (EUR) (četiri tisuće jedna stotina dvadeset pet eura i šezdeset osam centi) na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se mogli biti obračunati podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno navedene iznose plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 4. prosinca 2014. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen             Isabelle Berro-Lefèvre           

Tajnik                          Predsjednica

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

Prijevod, lekturu i pravnu redakturu napravila prevoditeljska agencija „Alkemist Studio“ d.o.o. Zagreb. Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nije odgovoran za točnost prijevoda i sadržaja.

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF LONIĆ v. CROATIA

(Application no. 8067/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

4 December 2014

FINAL

04/03/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Lonić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 13 November 2014, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 8067/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Davor Lonić (“the applicant”), on 18 January 2012.

2. The applicant was represented by Ms V. Drenški Lasan, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant complained of inadequate conditions of detention and lack of an effective remedy in that respect, contrary to Articles 3 and 13 of the Convention. He also alleged that he had not had a fair trial, in that during the appeal proceedings an opinion submitted by the State Attorney’s Office had not been forwarded to the defence and the appeal hearing had been held in his absence, contrary to Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention.

4. On 17 July 2013 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1956 and lives in Bibinje.

A. Criminal proceedings against the applicant

6. On 6 July 2009 the Zadar County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Zadru; hereinafter: the “State Attorney’s Office”) indicted the applicant in the Zadar County Court (Županijski sud u Zadru) on charges of continuous offences of rape and indecent behaviour against a child.

7. During the proceedings the applicant denied the charges, arguing that he knew the victim and her family, who lived nearby, but had never engaged in any sexual or indecent behaviour with her.

8. On 23 April 2010 the Zadar County Court found the applicant guilty on three counts of rape, one count of sexual intercourse with a child and one count of indecent behaviour, and sentenced him to fourteen years’ imprisonment. The trial bench found that the evidence of several witnesses and expert reports confirmed the victim’s accusations against the applicant, and that the charges brought against him should be classified not as a continuous offence but as cumulative offences of rape, sexual intercourse with a child and indecent behaviour.

9. On 28 May 2010 the applicant lodged an appeal against the first‑instance judgment before the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), challenging the factual and legal grounds for his conviction and sentence, and complaining of numerous substantive and procedural flaws in the trial and the judgment. In particular, he argued that he had not had an opportunity to effectively challenge the victim and witnesses during the trial, that a psychologist expert report had not been properly drafted, that the judgment lacked the relevant reasoning, and that the trial bench had erred in the legal classification of the acts at issue and in its factual findings, leaving some crucial facts undetermined. He thus requested that the first-instance judgment be quashed and the case be remitted for a retrial. He also asked that he and his lawyer be invited to the hearing before the Supreme Court.

10. During the appeal proceedings the case file was forwarded to the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske), which submitted in its reasoned opinion that the appeal be dismissed. That submission was never forwarded to the defence.

11. On 12 May 2011 the Supreme Court held a hearing in the presence of the applicant’s lawyer and the Deputy State Attorney, holding that the applicant’s presence was not necessary. During the hearing, the Deputy State Attorney reiterated her reasoned opinion. The applicant’s lawyer complained that there had been a breach of procedure.

12. On the same day the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal as ill-founded, reversing the legal classification of the cumulative offences to one continuous act of sexual intercourse with a child, and sentencing the applicant to twelve years’ imprisonment.

13. On 4 July 2011 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). Relying on the Court’s case-law, he complained, inter alia, that during the appeal proceedings the submission of the State Attorney’s Office had never been communicated to the defence and that he had not been given an opportunity to be present at the appeal hearing. The Supreme Court had been invited to examine all the legal and factual aspects of the case, which should not have been done without his presence at the hearing. He also stressed that the defence had not learned about the submission of the State Attorney’s Office until the appeal hearing, and thus had been deprived of an effective opportunity to reply to it.

14. On 10 November 2011 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint as ill-founded, holding that there had been no reason, nor requirement in terms of the relevant domestic law, to forward the submission of the State Attorney’s Office to the defence. As to the applicant’s absence from the appeal hearing, the Constitutional Court noted:

“... [T]he Supreme Court examined the appellant’s appeal in the presence of his defence lawyer, who had been invited to the hearing. The Supreme Court partially accepted the appeal and reduced the sentence. Therefore its decision was not to [the appellant’s] detriment. Thus the Constitutional Court finds that the Supreme Court correctly decided not to ensure the appellant’s presence at the appeal hearing.”

15. The decision of the Constitutional Court was served on the applicant’s representative on 23 November 2011.

B. Conditions of the applicant’s detention

16. During the criminal proceedings against him in the Zadar County Court, the applicant was initially remanded in custody in Zadar Prison (Zatvor u Zadru).

17. On 6 September 2010, because of a problem of overcrowding in Zadar Prison, the Prison Administration of the Ministry of Justice (Ministarstvo pravosuđa Uprava za zatvorski sustav) ordered that the applicant be transferred to Pula Prison (Zatvor u Puli). He was transferred on 10 September 2010 and remained in detention on remand in that prison until 25 August 2011 (see paragraph 30 below).

18. According to the applicant, during his stay in Pula Prison he was placed in a cell measuring in total 23.5 square metres, sometimes with five other persons but for most of the time with seven other persons. The cell was equipped with eight beds and eight cupboards, which, given the number of persons, prevented any normal circulation in the cell. He was locked up in such circumstances for twenty-two hours a day. In the winter the heating in the cell was not sufficient and in the summer it was too hot, so that the prisoners, who were allowed to take a shower only once a week, smelt unbearable. The hygiene conditions were poor, as inmates were not provided with sufficient cleaning products and some also smoked in the cell. In addition, food in the canteen often went bad because the refrigerators did not work well. There was only one toilet in the cell, which was not sufficient for eight persons. The applicant therefore had to use a bottle or some other means instead of using the toilet, because the drugs he had been taking for high blood pressure meant that he needed to use the toilet frequently. That caused laughter and mocking among the other prisoners. Moreover, he was distanced from his family. At the beginning, he was allowed only a ten‑minute telephone call with his family per week; later, he had the right to only a fifteen-minute call per week.

19. The Government submitted that the applicant had been placed in a cell measuring in total 23.5 square metres with five to seven other persons, depending on the period at issue. The cell toilet, which the applicant had been able to use at any time, had been separated from the living area. The cell had been appropriately heated and air-conditioned. In addition, it had allowed access to daylight. The hygiene conditions had been very good and Pula Prison had been regularly treated against insects and rodents. The dining area had been separated from the living facilities and the applicant had had the opportunity to buy products from the prison canteen. He had also had the possibility to take two hours’ walk per day in the fresh air and to practise sport activities. The applicant had been allowed to telephone his wife, first for ten minutes per week, and then for fifteen minutes per week. During his stay in Pula Prison the applicant had been provided with full medical care. In particular, he had been examined by a dermatologist on 18 January 2011, by a surgeon on 28 January 2011, by an internist and a specialist in neurology on 17 February and 7 March 2011, and by a psychiatrist on 1 December 2012.

20. On 29 September 2010 the applicant complained to the Prison Administration of the Ministry of Justice, the governor of Pula Prison, and the sentence-execution judge of the Pula County Court (Županijski sud u Puli) about the manner in which he had been transferred and admitted to Pula Prison and the conditions of his detention in that prison. In particular, he alleged that during the transfer he had been threatened with being shot and had not been medically examined upon arrival in Pula Prison. He also complained that he had been placed in a cell with seven other persons and that the hygiene conditions in the cell had been very poor. He stressed that by his transfer to Pula Prison he had been distanced from his family.

21. On 28 October 2010 the Pula County Court obtained a report from the Pula Prison administration concerning the conditions of the applicant’s detention. According to the report, Pula Prison had no information about the applicant’s transfer, which had been organised by the Zadar Prison administration. As to the applicant’s admission to Pula Prison, it was true that he had not been examined by a doctor on the day of his admission but only on the next working day, and that he had not been provided with treatment during the weekend of his admission. However, at that time the Pula Prison administration had not yet received the applicant’s medical documentation, so they had not known about his medical condition and he had not complained about any health problems. The Pula Prison administration also reported that the applicant had been placed in a cell measuring approximately 22 square metres with seven other persons. According to the report, that was contrary to the required standards, but the prison was in any event overcrowded, so it could not be changed.

22. On 17 November 2010 the president of the Pula County Court informed the applicant’s representative by letter about the Pula Prison administration’s report of 28 October 2010, and stated that his complaint had been forwarded to the Zadar County Court because the proceedings were pending before that court.

23. On 26 November 2010 the Zadar County Court requested the Prison Administration of the Ministry of Justice to transfer the applicant back to Zadar Prison as soon as practicable.

24. On 9 December 2010 the Prison Administration of the Ministry of Justice informed the applicant’s representative by letter that it considered the applicant’s complaints ill-founded in any respect. It stressed that the applicant had refused any medical examination and had undergone treatment just before his transfer to Pula Prison. Upon his arrival at Pula Prison he had not asked to be medically examined. Furthermore, the Prison Administration of the Ministry of Justice considered that there had been nothing unlawful in warning the applicant that firearms could be used if he attempted to escape during the transfer. It also considered that the hygiene conditions in Pula Prison were good, although it made no reference to the complaint about overcrowding.

25. On 24 January 2011 the applicant again asked the Prison Administration of the Ministry of Justice and the governor of Pula Prison to be transferred to Zadar Prison.

26. On 28 January 2011 the Prison Administration of the Ministry of Justice informed the applicant that it was not possible to transfer him to any other prison because of the general problem of prison overcrowding.

27. On 2 April 2011 the applicant complained to the Ombudsman (Pučki pravobranitelj) about the conditions of his detention, and the Ombudsman requested that the Prison Administration of the Ministry of Justice inform him about the circumstances of the case.

28. On 26 June 2011 the Ombudsman expressed his concerns to the Prison Administration of the Ministry of Justice concerning the applicant’s transfer to Pula Prison from Zadar Prison, since the relevant information showed that Pula Prison was more overcrowded than Zadar Prison. On 24 August 2011 the Ombudsman informed the applicant that there was a problem of prison overcrowding and that nothing further could be done concerning his complaints.

29. In the meantime, on 4 July 2011 the applicant lodged a constitutional complaint to the Constitutional Court about the conditions of his detention, and challenged the fairness of the criminal proceedings against him (see paragraph 13 above).

30. On 25 August 2011 the applicant was transferred from Pula Prison to Zagreb Prison (Zatvor u Zagrebu), where he started to serve his prison sentence.

31. On 10 November 2011, the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint that the criminal proceedings had been unfair (see paragraph 14 above) and declared the applicant’s complaint about the conditions of his detention in Pula Prison inadmissible on the grounds that he was no longer being held in Pula Prison.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Constitution

32. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010 and 85/2010) read as follows:

Article 23

“No one shall be subjected to any form of ill-treatment ...”

Article 25

“All detainees and convicted persons shall be treated in a humane manner and with respect for their dignity.”

Article 29

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.

In the case of suspicion of a criminal offence or criminal charges [being brought], the suspect, defendant or accused shall have the right:

...

- to defend himself in person ...;

- to be tried in his presence, provided that he is available to the court;

...”

33. The relevant part of section 62 of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 99/1999, 29/2002, 49/2002) reads:

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision (pojedinačni akt) of a State body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, which has decided about his or her rights and obligations, or about a suspicion or accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: constitutional right) ...”

2. Criminal Code

34. The relevant part of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997, 27/1998, 129/2000, 51/2001, 105/2004 and 84/2005) provides:

Article 61

“(1) The provisions of this Code concerning cumulative offences shall not be applicable when the perpetrator commits one continuous offence.

(2) A continuous offence is committed when the perpetrator deliberately commits several same or similar offences, which in terms of the manner of their commission, temporal connection and other factual circumstances [of the offences] forms a unity.

(3) In the case of a continuous offence of the same legal character, the court shall determine the sentence applicable to that offence. In the case of similar offences [forming a continuous offence], the court shall determine the sentence applicable to the most serious of such offences.”

Rape

Article 188

“(1) Whosoever forces another person to perform sexual intercourse or another sexual act of equal nature by using force or threatening to directly attack her or a person close to her, shall be liable to imprisonment for a term of one to ten years.

...

(4) If the offence under paragraph 1 of this Article has been committed against a minor, the perpetrator shall be liable to imprisonment for a minimum of three years.”

Sexual intercourse with a child

Article 192

“(2) Whosoever forces a child to perform sexual intercourse or another sexual act of equal nature (Article 188 § 1) ... shall be liable to imprisonment for a minimum of three years.”

3. Code of Criminal Procedure

35. At the material time, the relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provided:

CHAPTER II – COMPETENCE OF THE COURTS
1. Jurisdiction and composition of the courts

Article 16

“1. The municipal courts, county courts and the Supreme Court shall have competence in criminal matters.

...”

Article 20

“The Supreme Court shall be competent:

(1) to decide as the second-instance court on appeals lodged against decisions of the county courts;

...”

Pre-trial detention and treatment of detainees

Article 112

“(1) Pre-trial detention should not degrade the honour and dignity of detainees. ...”

Article 117

“(1) The president of the competent court shall supervise the administration of pre-trial detention.

(2) ... The president of the court or the judge designated [by the president] shall take all necessary measures to eliminate any irregularities which he or she observes during the supervision of detention. ...

(3) The president of the trial court, investigating judge or the president of the trial panel or the single judge conducting the proceedings, irrespective of the supervision carried out under paragraph 2 of this Article, may at any time visit the detainees, talk to them and take their complaints.

...”

CHAPTER XXIV – ORDINARY LEGAL REMEDIES
1. Appeal against the first-instance judgment
(c) Grounds on which a judgment can be challenged

Article 366

“A judgment can be challenged:

(1) for a procedural miscarriage of justice;

(2) for a violation of the Criminal Code;

(3) for any error of fact;

(4) in respect of any sanction, confiscation of the proceeds of crime, costs and expenses ordered or any civil claim lodged in the criminal proceedings, and in respect of a decision to publish the judgment.”

(d) Appeal proceedings

Article 371

“1. An appeal shall be lodged with the first-instance court in a sufficient number of copies for the court, the opposing party and the defence counsel to reply thereto.

...”

Article 372

“The first-instance court shall forward a copy of the appeal to the opposing party, which may submit a reply. The appeal, together with all the files, shall be forwarded by the first-instance court to the second-instance court, which shall also take into account any reply to the appeal received before its session begins.

Article 373

“1. When the second-instance court receives the files, the president of the appeal panel shall assign a reporting judge. If the case concerns an offence which is subject to public prosecution, the reporting judge shall forward the case file to the competent State Attorney, who shall examine it and then return it to the court without delay.

2. When the State Attorney returns the case file, the president of the panel shall schedule the session of the panel. The State Attorney shall be notified of the session.

...”

Article 374

“1. The accused and his defence counsel and any subsidiary prosecutor or private prosecutor who, within the time-limit for appealing or replying to an appeal, have requested to be notified of the session or have proposed that a trial be held before the appellate court, shall be notified of the session. The president of the panel, or the panel, may decide that the parties should be notified of the session, even if they have not so requested, if their presence would be useful for the clarification of the case.

2. If the accused is in pre-trial detention or is serving a sentence [of imprisonment] and has defence counsel, his presence shall be ensured only if the president of the panel, or the panel, considers it expedient.

3. The session of the panel shall begin with a report by the reporting judge on the facts of the case. The panel may request such explanations as are necessary from the parties present at the session concerning the appeal submissions. The parties may propose that certain files be read out in order to supplement the report and may, subject to the approval of the president of the panel, give such explanations as are necessary of the positions stated in their appeal or their reply to the appeal, without repeating the contents of the report.

...”

(e) Scope of the review

Article 379

“1. The second-instance court shall examine the first-instance judgment in the part and on the grounds referred to in the appeal (Article 366).

...”

Article 381

“If the appeal has been lodged only in favour of the defendant, the judgment cannot be amended to his detriment.”

(f) Decision of the second-instance court on appeal

Article 384

“1. The second-instance court may, after a session of the appeal panel or after a trial, reject the appeal as being lodged out of time or as being inadmissible, or dismiss the appeal as ill-founded and uphold the first-instance judgment, or quash the first-instance court’s judgment and remit the case to it for a retrial, or reverse the first-instance judgment.

...”

36. On 18 December 2008 a new Code of Criminal Procedure was enacted (Official Gazette, nos. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013; hereinafter: the “2008 Code of Criminal Procedure”). The 2008 Code of Criminal Procedure fully entered into force on 1 September 2011, but did not apply to criminal proceedings instituted under the 1997 Code of Criminal Procedure (see paragraph 35 above), for which that Code remained applicable.

37. Further amendments to the 2008 Code of Criminal Procedure were introduced on 15 December 2013 (Official Gazette no. 145/2013). In so far as relevant for the case at issue, the amended Article 215, referring to the execution of the Court’s judgment in the case of Zahirović v. Croatia (no. 58590/11, 25 April 2013), excluded the possibility for the State Attorney’s Office to submit an opinion after the examination of a case during the appeal proceedings. The same amendments provide, with a view to excluding the possibility of unequal treatment of the parties in hearings before the appeal court, that parties who request to be present at the appeal hearing shall be notified of the hearing (Article 216).

4. Enforcement of Prison Sentences Act

38. The relevant provisions of the Enforcement of Prison Sentences Act (Zakon o izvršavanju kazne zatvora, Official Gazette nos. 128/1999, 190/2003, 76/2007, 27/2008, 83/2009) read as follows:

COMPLAINTS

Section 15

“(1) Inmates shall have the right to complain about an act or decision of a prison employee.

(2) Complaints shall be lodged orally or in writing with a prison governor, or the Head Office of the Prison Administration [of the Ministry of Justice]. Written complaints addressed to the Head Office of the Prison Administration [of the Ministry of Justice] shall be submitted in an envelope which the prison authorities may not open ...

(5) If a prisoner lodges a complaint with the sentence-execution judge, it shall be considered a request for judicial protection under section 17 of this Act.”

JUDICIAL PROTECTION AGAINST ACTS AND DECISIONS OF THE PRISON ADMINISTRATION

Section 17

“(1) A prisoner may lodge a request for judicial protection against any acts or decisions unlawfully denying him, or limiting him in, any of the rights guaranteed by this Act.

(2) The sentence-execution judge shall dismiss the request for judicial protection if he or she finds that it is unfounded. If the request is founded, the sentence-execution judge shall order that the unlawful deprivations or restrictions of rights be remedied. If that is not possible, the sentence-execution judge shall find a violation and prohibit its repetition.

(3) The prisoner and the prison facility may lodge an appeal against the decision of the sentence-execution judge ... ”

B. Relevant practice

39. As regards complaints by remand prisoners about conditions of detention, the Constitutional Court found in its decision no. U‑III‑4182/2008 of 17 March 2009 that Article 117 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 35 above) did not provide a sufficient and effective remedy. It therefore held that the protection of detainees under the Code of Criminal Procedure had to be read in conjunction with sections 15 and 17 of the Enforcement of Prison Sentences Act in order to provide for effective judicial protection concerning conditions of detention (see paragraph 38 above). The Constitutional Court thus gave the following mandatory instruction:

“Against the above background, and taking into account that any legal remedy used by persons deprived of their liberty in county and state prisons must have the same objective – effective protection of human rights – the Constitutional Court establishes the following mandatory interpretation of the law:

- courts, by exercising the powers of the sentence-execution judge concerning the protection of the rights of inmates serving prison sentences, are obliged to apply those same powers with regard to the complaints of remand prisoners about the arguable violations of their rights during the detention.

This will relieve the omissions in the regime of use of legal remedies concerning the detention of remand prisoners and will ensure that detainees have the right to lodge a complaint under section 15 of the Enforcement of Prison Sentences Act and can seek protection of their rights under section 17 of the Enforcement of Prison Sentences Act. These two remedies will be within the competence of the prison governor, as regards the first complaint, and in the competence of the judge or panel of judges deciding about the remand in custody in the competent criminal court.

By this decision, which is mandatory for the competent judicial and administrative bodies under section 77(2) of the Constitutional Court Act, the legal protection of remand prisoners is, in terms of the effective remedies, equated with the protection of the rights of inmates serving prison sentences. Accordingly, a constitutional complaint alleging a violation of the rights guaranteed under Article 25 § 1 of the Constitution becomes a subsidiary legal remedy, which can be used only after the exhaustion of the above-mentioned remedies.”

III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

40. The European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (“the CPT”) visited Croatia from 19 to 27 September 2012. In its report CPT/Inf (2014) 9 of 18 March 2014 it noted the problem of prison overcrowding in Croatia. The relevant part of the report reads:

B. Prison establishments

1. Preliminary remarks

26. The Croatian Penitentiary system has two categories of establishment: State Prisons (kaznionica) and County Prisons (zatvori). As a general rule, State Prisons should hold inmates serving a prison sentence or serving a security measure of mandatory medical treatment of an addict (pursuant to Article 76 of the CC) in addition to the prison sentence. County Prisons should accommodate remand prisoners and inmates serving criminal sentences of up to six months.

a. prison overcrowding

27. The overall prison population of Croatia has increased by 1,200 inmates to 5,400 (i.e. more than 25%) since the CPT’s last visit in 2007, while the official capacity of the prison estate has risen by only some 400 places to 3,771. Overcrowding is thus becoming more acute within the prison system. The delegation observed the negative impact of prison overcrowding on many aspects of prison life in the establishments visited, notably in Zagreb and Sisak County Prisons. Originally conceived as prisons (zatvori) for remand prisoners and persons serving sentences of up to six months’ duration, 50 percent of the population now held in these establishments are convicted prisoners serving sentences of up to five years. At Zagreb County Prison, the resultant increase in the number of prisoners has meant, for example, that rooms previously assigned for common activities have been converted into cellular accommodation.

Recognising the ever worsening serious problem of overcrowding and the need to combat it, the Croatian Government adopted an Action Plan for the Improvement of the Prison System of the Republic of Croatia from 2009 to 2014 which envisages the construction of new prison establishments in Glina, Zagreb and Šibenik, with a combined total of 2,072 places. It also envisages a set of additional measures, such as recruiting more staff and enhancing the initial and in-service training provided to staff. The delegation visited the recently inaugurated building at Glina State Prison which can accommodate up to 420 inmates and was shown the building site of a new section of Zagreb County Prison which, once completed in 2016, will raise the capacity of the prison by 382 places. Representatives of the Ministry of Justice informed the delegation that the extension had been funded with the assistance of a loan from the Council of Europe Development Bank (CEB) and that another loan application with the CEB had been completed for the construction of the new State Prison in Šibenik with a proposed capacity of 1,270 places.

28. These steps demonstrate a commitment by the Croatian authorities to tackle overcrowding. However, as already stressed by the CPT in its previous reports to the Croatian authorities, providing additional accommodation cannot offer a lasting solution to the problem of prison overcrowding, at least not without adopting, in parallel, policies designed to limit or modulate the number of persons sent to prison. In this respect, the Committee takes note of the efforts invested by the Ministry of Justice since 2007 in elaborating a legal framework and putting into place a probation system at the national level, which includes the possibility for State Prosecutors, Courts and Probation Offices to enlarge the scope and number of persons subject to alternative measures such as community work and protected supervision. At least 15 percent of the current convicted prison population (i.e. those inmates serving sentences of up to one year) could potentially benefit from non-custodial measures once the new Law on Probation is adopted.

The CPT recommends that the Croatian authorities pursue their efforts to combat prison overcrowding taking into account the recommendations adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe, in particular Recommendation Rec(99)22 concerning prison overcrowding and prison population inflation, Recommendation Rec(2003)22 on conditional release (parole), Recommendation Rec(2006)13 on the use of remand in custody and Recommendation Rec2010(01) on the Council of Europe probation rules. The Committee would like to receive updated information on the impact of the measures being taken to tackle prison overcrowding.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLES 3 AND 13 OF THE CONVENTION

41. The applicant complained of the inadequate conditions of his detention in Pula Prison from 10 September 2010 to 25 August 2011, and alleged that he had not had an effective remedy for his complaints in that respect. He relied on Articles 3 and 13 of the Convention, which read as follows:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 13

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

42. The Government submitted that the applicant could have asked to start serving his prison sentence before it had become final and enforceable. That would have allowed his transfer to another county or State prison and thus the Enforcement of Prison Sentences Act would have been applicable to his situation. It would also have allowed him to use the remedies provided for in that Act to protect the rights of inmates serving prison sentences, such as a complaint to the sentence-execution judge. However, the applicant had failed to avail himself of a request to start serving his prison sentence before it became final and enforceable, and thus he had failed to exhaust domestic remedies.

43. The applicant considered that a request to serve the prison sentence before it had become final and enforceable had not been an effective remedy to be exhausted because there was a general problem of prison overcrowding in Croatia. Moreover, it would have been contrary to his position of denying his guilt for the offences at issue if he had asked to serve his sentence before it had become final and enforceable. In any event, given the case-law of the Constitutional Court (see paragraph 39 above), it had been unnecessary to secure his right to use a remedy under the Enforcement of Prison Sentences Act to address his complaints about the conditions of detention.

2. The Court’s assessment

44. The Court considers that the issue of non-exhaustion of domestic remedies is closely linked to the merits of the applicant’s complaint that he did not have at his disposal an effective remedy in respect of his allegations about the conditions of his detention. The Court therefore finds it necessary to join the Government’s objection to the merits of the complaint under Article 13 of the Convention (see, for example, Shcherbakov v. Russia (no. 2), no. 34959/07, § 59, 24 October 2013, and Sergey Babushkin v. Russia, no. 5993/08, § 34, 28 November 2013).

45. The Court notes that the complaints under Articles 3 and 13 of the Convention are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Article 13 of the Convention

(a) The parties’ arguments

46. The applicant contended that during his stay in Pula Prison he had used the domestic remedies concerning the conditions of his detention in accordance with the case-law of the Constitutional Court (see paragraph 39 above). He had thus complained to the sentence-execution judge of the Pula County Court, who had not taken any action. The only answer he had received had been the letter of the president of that court. The applicant had also complained directly to the Constitutional Court, but that had been to no avail because that court had declared his complaint inadmissible merely on the grounds that at the time of its decision, he was no longer being held in Pula Prison. In those circumstances, he had not had an effective remedy at his disposal for the conditions of his detention.

47. The Government argued that the applicant had had an effective remedy at his disposal concerning the alleged inadequate conditions of his detention, which he had used. He had complained to the Prison Administration of the Ministry of Justice, the Pula County Court and the Pula Prison governor, and they had replied to his complaints indicating that he could not be transferred to another prison or prison ward due to the problem of overcrowding. In the Government’s view, that had been sufficient, as the use of a remedy did not require its favourable outcome.

(b) The Court’s assessment

(i) General principles

48. The Court reiterates that the rule of exhaustion of domestic remedies referred to in Article 35 of the Convention obliges those seeking to bring their case against the State before the Court to use first the remedies provided by the national legal system. Consequently, States are dispensed from answering before an international body for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. The rule is based on the assumption, reflected in Article 13 of the Convention – with which it has close affinity – that there is an effective remedy available to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief. In this way, it is an important aspect of the principle that the machinery of protection established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 152, ECHR 2000‑XI, and Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 48, Series A no. 24).

49. However, an applicant is normally required to have recourse only to those remedies that are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see, inter aliaVernillo v. France, 20 February 1991, § 27, Series A no. 198, and Johnston and Others v. Ireland, 18 December 1986, § 22, Series A no. 112).

50. In the context of complaints about inhuman or degrading conditions of detention, the Court has already observed that two types of relief are possible: an improvement in the material conditions of detention and compensation for the damage or loss sustained on account of such conditions (see Roman Karasev v. Russia, no. 30251/03, § 79, 25 November 2010, and Benediktov v. Russia, no. 106/02, § 29, 10 May 2007). If an applicant has been held in conditions that are in breach of Article 3, a domestic remedy capable of putting an end to the ongoing violation of his or her right not to be subjected to inhuman or degrading treatment is of the greatest value. However, once the applicant has left the facility in which he or she endured the inadequate conditions, he or she should have an enforceable right to compensation for the violation that has already occurred (see Ananyev and Others v. Russia, nos. 42525/07 and 60800/08, § 98, 10 January 2012).

51. Where the fundamental right to protection against torture or inhuman and degrading treatment is concerned, preventive and compensatory remedies have to be complementary in order to be considered effective. In contrast to cases concerning the length of judicial proceedings or non‑enforcement of judgments, where the Court accepted in principle that a compensatory remedy alone might suffice (see Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 17, ECHR 2002‑VIII; Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 187, ECHR 2006‑V; and Burdov v. Russia (no. 2), no. 33509/04, § 99, ECHR 2009 ‑...), the existence of a preventive remedy is indispensable for the effective protection of individuals against the kind of treatment prohibited by Article 3.

52. Indeed, the special importance attached by the Convention to that provision requires, in the Court’s view, that the States parties establish, over and above a compensatory remedy, an effective mechanism in order to put an end to any such treatment rapidly. Otherwise, the prospect of future compensation would legitimise particularly severe suffering in breach of this core provision of the Convention and would unacceptably weaken the legal obligation on the State to bring its standards of detention into line with the Convention requirements (see Ananyev and Others, cited above, § 98).

(ii) Application of these principles to the present case

53. The Court notes at the outset that the applicant raises an “arguable” complaint under Article 3 of the Convention concerning the conditions of his detention in Pula Prison.

54. The Court has already observed, as regards the remedies concerning the prison conditions in general in Croatia, that a complaint lodged with the competent judicial authority or the prison administration was an effective remedy since it could have led to an applicant’s removal from the inadequate prison conditions. Moreover, in the event of an unfavourable outcome, the applicant could have pursued his complaints before the Constitutional Court (see Štitić v. Croatia (dec.), no. 29660/03, 9 November 2006, and Dolenec v. Croatia, no. 25282/06, § 113, 26 November 2009), which also had the competence to order the applicant’s release or removal from the inadequate prison conditions (see, inter alia, Peša v. Croatia, no. 40523/08, § 80, 8 April 2010).

55. In the context of the detention of remand prisoners, the mandatory instruction of the Constitutional Court (see paragraph 39 above) was that the use of judicial remedies or complaints lodged before the prison administration by a prisoner on remand concerning inadequate prison conditions had the same objective (see Šebalj v. Croatia, no. 4429/09, § 173, 28 June 2011). Thus, under sections 15 and 17 of the Enforcement of Prison Sentences Act (see paragraph 38 above) a prisoner on remand had a right to seek protection and appropriate relief from the prison administration, namely the prison governor, and then before the competent criminal court which had ordered his or her detention. In the event of an unfavourable outcome, this would also allow the applicant to pursue the complaint before the Constitutional Court (see paragraph 39 above). In these circumstances, the Court sees no relevance in the Government’s argument that the applicant could have asked to start serving his prison sentence before it became final and enforceable, because that would have changed his position from a prisoner on remand to an inmate serving a prison sentence in order that the remedies under the Enforcement of Prison Sentences Act would be applicable to his situation (see paragraph 42 above). It therefore rejects the Government’s objection previously joined to the merits (see paragraph 44 above).

56. However, only a complaint before the competent court entails judicial protection and is susceptible to a further appeal and subsequently a constitutional complaint before the Constitutional Court (see paragraphs 38 and 39 above; and Šimunovski v. Croatia (dec.), no. 42550/08, 21 June 2011; Srbić v. Croatia (dec.), no. 4464/09, 21 June 2011; Peša, cited above, §§ 78-80, 8 April 2010; Šebalj, cited above, §§ 173-77; and Longin v. Croatia, no. 49268/10, § 35, 6 November 2012).

57. In order for judicial protection to be effective, the competent court must adopt a decision concerning the complaints of inadequate conditions of detention, as provided for under section 17 of the Enforcement of Prison Sentences Act (see paragraph 38 above). Accordingly, if the applicant’s complaint before the judicial authorities is answered only by a letter and not by a decision, he or she is not in a position to make use of further appeal because it is impossible to lodge an appeal against a letter (see Testa v. Croatia, no. 20877/04, § 40, 12 July 2007, and Pilčić v. Croatia, no. 33138/06, § 31, 17 January 2008).

58. The Court notes in the case at issue that the applicant first complained on 29 September 2010 to the Prison Administration of the Ministry of Justice, the governor of Pula Prison and the sentence-execution judge of the Pula County Court about his admission and the conditions of detention in Pula Prison (see paragraph 20 above). After obtaining a report from the Pula Prison administration, which raised concerns about the conditions of the applicant’s detention (see paragraph 21 above), the Pula County Court forwarded the applicant’s complaint to the Zadar County Court, since the latter had ordered his remand in custody and was thus competent to decide about his complaints, as provided for under section 17 of the Execution of Prison Sentences Act and required by the mandatory instruction of the Constitutional Court (see paragraphs 38 and 39 above).

59. However, the only reply which the applicant received concerning his complaints was a letter from the Pula County Court, indicating that the complaint had been forwarded to the Zadar County Court (see paragraph 22 above), and a letter from the Prison Administration of the Ministry of Justice finding his complaints unfounded but making no analysis of the alleged issue of overcrowding (see paragraph 24 above). Although the Zadar County Court instructed the Prison Administration of the Ministry of Justice to transfer the applicant back to Zadar Prison whenever practicable (see paragraph 23 above), it adopted no judicial decision concerning the applicant’s complaint and thus prevented him from pursuing further remedies which could have eventually led to his removal from the inadequate prison conditions.

60. Furthermore, the Court notes that on 24 January 2011 the applicant once more complained to the Prison Administration of the Ministry of Justice and the Pula Prison governor, requesting his transfer from Pula Prison, but again received only a letter indicating that it was not possible to transfer him to any prison because of the general problem of prison overcrowding (see paragraphs 25 and 26 above). Similarly, the applicant’s complaint to the Ombudsman was futile, as the Ombudsman informed the applicant that there was a problem of prison overcrowding and that nothing further could be done (see paragraph 30 above).

61. The Court also observes that when the applicant brought his complaints about the conditions of his detention before the Constitutional Court – in the context of his constitutional complaint against the criminal court’s judgment finding him guilty, which he had lodged while still being held in Pula Prison (see paragraph 29 above) – that court failed to take swift action to rectify the failures of the lower instances. The Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible on 10 November 2011 merely because by then, he was no longer being detained in Pula Prison (see paragraph 31 above). It follows that by failing to decide about the applicant’s complaint promptly and declaring it inadmissible at the outset, the Constitutional Court brought about a situation in which the applicant was deprived of any meaningful remedy (for a similar issue under Article 5 § 4 of the Convention, see, amongst many others, Trifković v. Croatia, no. 36653/09, § 139, 6 November 2012).

62. While it is true that the applicant was transferred to Zagreb Prison on 25 August 2011, the fact remains that after his complaint of 29 September 2010 he continued to dwell in allegedly inadequate prison conditions for almost a further year, during which no relevant decision on his complaint was adopted (compare Longin, cited above, § 40).

63. Although the Court does not call into question the adequacy of remedies provided for under the national law in respect of the prison conditions as such, it finds that in the circumstances of the present case the applicant did not have an effective remedy for his grievances about the inadequate conditions of detention.

64. There has accordingly been a violation of Article 13 in conjunction with Article 3 of the Convention.

2. Article 3 of the Convention

(a) The parties’ arguments

65. The applicant contended that during his stay in Pula Prison he had been held in inadequate conditions. The prison cell had been overcrowded, unhygienic and unsanitary and he had been confined in such conditions for twenty-two hours a day (see paragraph 18 above). Moreover, after his transfer to Pula Prison, his contact with his family had become very difficult because he had not been given sufficient time to communicate with them and it had been very difficult for them to travel to Pula. Furthermore, his well-being had been put at risk during the transfer and admission to Pula Prison, because the transfer had been organised on a hot summer’s day and on his arrival at Pula Prison he had not been examined by a doctor because his medical records had still been in Zadar Prison. There had been no reasonable justification for the prison authorities’ failure to organise his transfer appropriately and to send his medical records with him to Pula, nor had there been any reason for threatening to shoot him during the transfer.

66. The Government argued that the conditions of the applicant’s detention had been adequate. The overall personal space which he had had at his disposal had been slightly beyond the requisite four square metres. The hygiene and sanitary conditions had been good and the applicant had been allowed to take daily two-hour walks outside the cell, in compliance with the relevant international and domestic standards. Furthermore, the applicant had been given adequate medical treatment and had been examined by a doctor several times (see paragraph 19 above). The Government also pointed out that following the applicant’s admission to Pula Prison he had not complained of any medical problems or requested any treatment. He had therefore been examined by a doctor on 13 September 2010 and had been prescribed treatment for high blood pressure.

(b) The Court’s assessment

(i) General principles

67. The Court has held on many occasions that Article 3 of the Convention enshrines one of the most fundamental values of democratic society. It prohibits in absolute terms torture or inhuman or degrading treatment or punishment, irrespective of the circumstances and the victim’s behaviour (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 119, ECHR 2000-IV).

68. According to the Court’s case-law, ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum level is, in the nature of things, relative; it depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical and mental effects and, in some cases, the sex, age and state of health of the victim (see Kudła, cited above, § 91, and Peers v. Greece, no. 28524/95, § 67, ECHR 2001-III). Although the purpose of such treatment is a factor to be taken into account, in particular whether it was intended to humiliate or debase the victim, the absence of any such purpose does not inevitably lead to a finding that there has been no violation of Article 3 (see Peers, cited above, § 74).

69. The Court has consistently stressed that the suffering and humiliation involved must in any event go beyond that inevitable element of suffering or humiliation connected with a given form of legitimate treatment or punishment. Measures depriving a person of his liberty may often involve such an element. Under this provision the State must ensure that a person is detained in conditions which are compatible with respect for his human dignity, that the manner and method of the execution of the measure do not subject him to distress or hardship of an intensity exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention and that, given the practical demands of imprisonment, his health and well-being are adequately secured (see Kudła, cited above, §§ 92-94).

70. In connection with the complaints concerning the prison overcrowding, the Court has held that in deciding whether or not there has been a violation of Article 3 on account of a lack of personal space, it has to bear in mind the following three elements: (a) each detainee must have an individual sleeping place in the cell; (b) each detainee must dispose of at least three square metres of floor space; and (c) the overall surface of the cell must be such as to allow the detainees to move freely between the furniture items. The absence of any of the above elements creates in itself a strong presumption that the conditions of detention amounted to degrading treatment and were in breach of Article 3 (see Ananyev and Others, cited above, § 148).

71. The Court reiterates that, quite apart from the necessity of having sufficient personal space, other aspects of physical conditions of detention are relevant for the assessment of compliance with Article 3. Such elements include, in particular, access to outdoor exercise, natural light or air, availability of ventilation, adequacy of heating arrangements, possibility of using the toilet in private, and compliance with basic sanitary and hygiene requirements (see Aden Ahmed v. Malta, no. 55352/12, § 88, 23 July 2013).

72. Cases concerning allegations of inadequate conditions of detention do not lend themselves to a rigorous application of the principle affirmanti incumbit probatio (he who alleges something must prove that allegation), because in such instances the respondent Government alone have access to information capable of corroborating or refuting the allegations. Accordingly, applicants might experience certain difficulties in procuring evidence to substantiate a complaint in that connection. Nonetheless, in such cases applicants may well be expected to submit at least a detailed account of the facts complained of and provide – to the greatest possible extent – some evidence in support of their complaints (see Visloguzov v. Ukraine, no. 32362/02, § 45, 20 May 2010). However, after the Court has given notice of the applicant’s complaint to the Government, the burden is on the latter to collect and produce relevant documents. A failure on their part to submit convincing evidence on material conditions of detention may give rise to the drawing of inferences as to the well-foundedness of the applicant’s allegations (see Gubin v. Russia, no. 8217/04, § 56, 17 June 2010, and Khudoyorov v. Russia, no. 6847/02, § 113, ECHR 2005‑X (extracts)).

(ii) Application of these principles to the present case

73. The Court firstly observes that one of the characteristics of the applicant’s detention that requires examination is his allegation that his cell was overpopulated (compare Longin, cited above, § 54, and Tunis v. Estonia, no. 429/12, § 45, 19 December 2013).

74. The Court observes at the outset the general problem of overcrowding in Croatian prisons, about which the CPT raised concerns in its latest report of 18 March 2014 (see paragraph 40 above). It also notes that in the case at issue the Ombudsman also raised concerns about the problem (see paragraph 28 above), and that in response to the applicant’s complaints, several domestic authorities referred to the problem of general overcrowding in prisons (see paragraphs 21 and 26 above).

75. It is not in dispute between the parties that the applicant was placed in a cell measuring in total 23.5 square metres together with five to seven other persons (see paragraphs 17 and 19 above). That was also confirmed by the relevant documents submitted to the Court (see paragraph 21 above). The applicant alleged that for most of the time he had been held in a cell with seven other persons, and the Government provided no relevant document to the Court to refute that allegation. Moreover, the Court has been unable to examine the relevant facts from the decisions of the domestic authorities concerning the applicant’s complaints about the conditions of his detention because, as already observed above, the domestic authorities failed to adopt any such relevant decision in the applicant’s case (see paragraphs 58-62 above). The Court therefore has no reason to doubt the applicant’s allegation that he had slightly less than three square metres of floor space at his disposal during most of his stay in Pula Prison.

76. Furthermore, the Court notes that the Government did not dispute that the space was further reduced by eight beds and eight cupboards. In the Court’s opinion, the fact that there was such limited personal space was sufficient to create in itself a strong presumption that the conditions of the applicant’s detention failed to meet the requirements of Article 3 (compare Tunis, cited above, § 46). The applicant was confined in those conditions for twenty-two hours a day (compare Longin, cited above, § 60). As a result of his medical condition, which the Government did not dispute, the number of prisoners and the equipment of the cell, he had to endure the humiliation of using a bottle instead of using the toilet, and was subjected to mocking by the other prisoners.

77. Those circumstances are sufficient for the Court to conclude that the effect of the applicant’s confinement must have aroused in him feelings of anguish and inferiority capable of humiliating and debasing him (see Tunis, cited above, § 48). Therefore, particularly in view of the fact that the restrictions of the personal space afforded to the applicant were not compensated for by any freedom of movement during the daytime apart from a two-hour daily exercise, the Court considers that the conditions of the applicant’s detention in Pula Prison from 10 September 2010 to 25 August 2011 amounted to degrading treatment incompatible with the requirements of Article 3 (see Longin, cited above, § 61).

78. There has accordingly been a violation of Article 3 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 3 (c) OF THE CONVENTION

79. The applicant complained that he had not had a fair trial. He alleged in particular:

(i) that the principle of equality of arms had been violated in that the submission of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia to the Supreme Court during the appeal proceedings had not been communicated to the defence; and

(ii) that he had not been allowed to be present at the appeal hearing before the Supreme Court.

The applicant relied on Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an ... impartial tribunal established by law. ...

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(c) to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require;

...”

A. Alleged violation of the principle of equality of arms as regards the submission of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia

1. Admissibility

80. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) and 4 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

(a) The parties’ arguments

81. Relying on the case of Zahirović (cited above), the applicant contended that the principles of equality of arms and adversarial proceedings required that the submissions of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia lodged before the Supreme Court as the court of appeal be forwarded to the defence, who then had discretion to choose whether to reply to them or not. In the applicant’s view, the relevant domestic law had been deficient, as no provision for such a possibility had existed. Thus the defence had had no possibility to have knowledge of and to comment on the submission of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia asking the court to dismiss the defence’s appeal.

82. The Government submitted that on the whole, the proceedings against the applicant had been fair. As regards the submission of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia, the Government argued that the mere fact that one submission of the State Attorney’s Office had not been communicated to the defence could not have had any bearing on the overall fairness of the proceedings. In the Government’s view, the fact that the Code of Criminal Procedure had required that, during appeal proceedings, the case file be forwarded to the State Attorney’s Office at the level immediately above the one representing the prosecution in the proceedings at issue had essentially benefited the accused, since this had allowed the higher State Attorney’s Office to supervise the work of the lower office and, if necessary, to withdraw the opinion. The State Attorney’s Office had not been obliged under domestic law to submit an opinion at all, but it was normally expected that the case file would be returned to the court accompanied by a letter. In the present case, the letter from the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia had simply proposed that the appeal lodged by the defence be dismissed. The Supreme Court had relied on nothing which had been adduced from the evidence before the first-instance court and had remained within the boundaries of the applicant’s appeal. Thus the submission of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia had not strengthened the position of the prosecution.

(b) The Court’s assessment

83. In the recent case of Zahirović (cited above) the Court reiterated the following general principles:

“45. ... [T]he principle of equality of arms is one feature of the wider concept of a fair trial, which also includes the fundamental right that criminal proceedings should be adversarial. The right to an adversarial trial means, in a criminal case, that both prosecution and defence must be given the opportunity to have knowledge of and comment on the observations filed and the evidence adduced by the other party. Various ways are conceivable in which national law may meet this requirement. However, whatever method is chosen, it should ensure that the other party will be aware that observations have been filed and will have a real opportunity to comment on them (see Brandstetter v. Austria, 28 August 1991, §§ 66-67, Series A no. 211; Milatová and Others v. the Czech Republic, no. 61811/00, § 65, ECHR 2005‑V; and, a fortioriKrčmář and Others v. the Czech Republic, no. 35376/97, §§ 41-45, 3 March 2000; and OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos v. Russia, no. 14902/04, § 538, 20 September 2011). Therefore, it is even possible that a procedural situation which does not place a party at any disadvantage vis-à-vis his or her opponent still represents a violation of the right to adversarial proceedings if the party concerned did not have an opportunity to have knowledge of, and comment on, all evidence adduced or observations filed, with a view to influencing the court’s decision (see Krčmář and Others, cited above, §§ 38-46; and Gregačević v. Croatia, no. 58331/09, § 50, 10 July 2012).

46. As regards the contents of submissions filed by the prosecution, the Court reiterates that the principle of equality of arms does not depend on further, quantifiable unfairness flowing from a procedural inequality. It is a matter for the defence to assess whether a submission deserves a reaction. It is therefore unfair for the prosecution to make submissions to a court without the knowledge of the defence (see Bulut v. Austria, 22 February 1996, § 49, Reports of Judgments and Decisions 1996‑II, and Josef Fischer v. Austria, no. 33382/96, § 19, 17 January 2002).

84. Against those principles the Court found that in terms of the domestic system of appeal proceedings, the observations of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia constituted reasoned opinions on the merits of the case, aiming to influence the Supreme Court’s decision by calling for the appeal to be dismissed. Therefore, it did not need to determine whether the omission to communicate the relevant document had been prejudicial to the applicant; the existence of a violation was conceivable even in the absence of prejudice. The Court therefore found a violation of the principle of equality of arms and the right to adversarial proceedings under Article 6 § 1 of the Convention (see Zahirović, cited above, §§ 48 and 49).

85. While the Court welcomes the amendments to the relevant domestic law following the Zahirović judgment, removing any such inequality of the parties in the appeal proceedings (see paragraph 37 above), it notes that the previous legislation and practice, as in Zahirović (see paragraph 35 above; and Zahirović, cited above, § 25), was applicable to the applicant’s case. It thus sees no reason to depart from its findings in the Zahirović judgment.

86. There has therefore been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

B. The applicant’s absence from the appeal hearing before the Supreme Court

1. Admissibility

87. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) and 4 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

(a) The parties’ arguments

88. The applicant submitted, relying on Zahirović (cited above), that his presence at the appeal hearing had been necessary because the Supreme Court had been called upon to examine all the factual and legal circumstances of the case. Moreover, the case had concerned serious offences which the applicant had disputed from the very beginning of the proceedings and it had therefore been incumbent on the Supreme Court to secure his presence and to hear his case directly at the appeal hearing.

89. The Government argued that under the relevant domestic law the Supreme Court had had discretion to decide whether it had been expedient to allow an accused who was in detention and was represented by a lawyer to attend an appeal hearing in person, which had been the situation in the present case. Throughout the first-instance proceedings, in which he had duly participated, the applicant had been represented by a lawyer and in his appeal against the first-instance judgment he had simply reiterated the arguments put forward in his defence before the first‑instance court. Given that he had been effectively represented by a lawyer at the appeal hearing, he had not been placed in an disadvantageous position vis-à-vis the prosecution. In those circumstances, the Supreme Court had correctly held that there was no reason for the applicant to attend the appeal hearing. In the Government’s view, that had been consonant with the Court’s case-law. It had been also in compliance with the requirement of overall fairness of the proceedings, an issue that had been examined by the Constitutional Court, which had not found a violation of the applicant’s defence rights.

(b) The Court’s assessment

(i) General principles

90. The Court reiterates that a person charged with a criminal offence should, as a general principle based on the notion of a fair trial, be entitled to be present at the first-instance hearing (see Hermi v. Italy [GC], no. 18114/02, §§ 58-59 ECHR 2006‑XII). However, the personal attendance of the defendant does not take on the same crucial significance for an appeal hearing as it does for a trial hearing (see Kamasinski v. Austria, 19 December 1989, § 106, Series A no. 168). The manner in which Article 6 applies to proceedings before courts of appeal depends on the special features of the proceedings involved; account must be taken of the entirety of the proceedings in the domestic legal order and of the role of the appellate court therein (see Ekbatani v. Sweden, 26 May 1988, § 27, Series A no. 134, and Monnell and Morris v. the United Kingdom, 2 March 1987, § 56, Series A no. 115).

91. In assessing the question whether the applicant’s presence was required at the hearing before the court of appeal, regard must be had, among other considerations, to the specific features of the proceedings in question and to the manner in which the applicant’s interests were actually presented and protected before the appellate court, particularly in the light of the nature of the issues to be decided by it (see Helmers v. Sweden, 29 October 1991, §§ 31-32, Series A no. 212‑A) and of their importance to the appellant (see Ekbatani, cited above, §§ 27-28; Kamasinski, cited above, § 106 in fine; Kremzow v. Austria, 21 September 1993, § 59, Series A no. 268‑B; and Hermi, cited above, § 62).

92. However, where an appellate court has to examine a case as to the facts and the law and make a full assessment of the issue of guilt or innocence, it cannot determine the issue without a direct assessment of the evidence given in person by the accused for the purpose of proving that he did not commit the act allegedly constituting a criminal offence (see, for example, Dondarini v. San Marino, no. 50545/99, § 27, 6 July 2004, and Zahirović, cited above, § 56).

93. The Court also reiterates that the principle of equality of arms is one of the features of the wider concept of a fair trial. It requires that each party to the proceedings to be given a reasonable opportunity to present his or her case under conditions that do not place him or her at a disadvantage vis‑à‑vis the opponent (see, inter aliaAbdulgadirov v. Azerbaijan, no. 24510/06, § 37, 20 June 2013).

(ii) Application of these principles to the present case

94. The Court notes that the Croatian criminal justice system is organised as a system of municipal and county courts and the Supreme Court, each of these instances being vested with a certain scope of jurisdiction (see paragraph 35 above; Article 16 and 20 of the Code of Criminal Procedure). In the present case the Zadar County Court acted as the court of first instance after the Zadar County State Attorney’s Office had indicted the applicant on charges of rape and indecent behaviour. Following the judgment adopted at first instance by the Zadar County Court, the parties had the possibility of lodging an appeal on questions of both law and fact with the Supreme Court, which, in that event, was competent as a second-instance court to examine all aspects of the case, including the issue of the applicant’s guilt and sentence.

95. Thus, when the applicant lodged his appeal on 28 May 2010 alleging numerous substantive and procedural flaws in the first-instance judgment (see paragraph 9 above), the Supreme Court was called upon to act as a second-instance court. In that capacity, it was competent to decide on all the complaints raised in the appeal (see paragraph 35; Article 379 § 1 of the Code of Criminal Procedure), and as a consequence, under Article 384 § 1 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 35 above), it could uphold, quash or reverse the first-instance judgment.

96. The Court observes that under the domestic law in force at the time of the proceedings at issue, in appeal proceedings in respect of cases subject to public prosecution, the entire case file and the parties’ submissions had to be forwarded to the State Attorney’s Office at the level immediately above the office conducting the prosecution in the proceedings – in this case the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia (see paragraph 35; Article 373 § 1 of the Code of Criminal Procedure) – and the State Attorney’s Office had to be notified of the session of the appeal panel (see paragraph 35; Article 373 § 2 of the Code of Criminal Procedure). As regards the other parties, namely the accused and his defence counsel, the Supreme Court was obliged to notify them of the appeal session only if they had so requested or if the Supreme Court considered it necessary (see paragraph 35; Article 374 § 1 of the Code of Criminal Procedure). In addition, the domestic law provided that if the accused was in detention, the president of the appeal panel would ensure his presence only if he considered it to be expedient (see paragraph 35; Article 374 § 2 of the Code of Criminal Procedure).

97. In the present case the Supreme Court invited and heard the Deputy State Attorney and the defence lawyer at the appeal hearing but decided that the applicant, who had also expressly requested that, would not be present (see paragraphs 9 and 11 above). Having examined all the facts and legal issues submitted by the parties, the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal as ill-founded, reversing only the legal classification of the cumulative offences to one continuous act of sexual intercourse with a child and sentencing the applicant to twelve years’ imprisonment.

98. In those circumstances, the Court finds it of central importance that in his appeal the applicant contested the charges and his conviction, as well as the sentence imposed, on factual and legal grounds. He submitted, in particular, that he had not had an opportunity to effectively challenge the victim and the witnesses during the trial, that a psychologist expert report had not been properly drafted, that the judgment had lacked the relevant reasoning and that the trial bench had erred in its factual findings, leaving some crucial facts undetermined (see paragraph 9 above).

99. Thus the Supreme Court was called upon to make a full assessment of the applicant’s guilt or innocence regarding the charges against him in view of not only the arguments he had adduced before the first-instance court but also the arguments concerning the alleged failures of that court to establish all the relevant facts and to apply the relevant substantive and procedural rules correctly (compare Abdulgadirov, cited above, § 42, and Kozlitin v. Russia, no. 17092/04, § 63, 14 November 2013; and contrast Fejde v. Sweden, 29 October 1991, § 33, Series A no. 212‑C, and Hermi, cited above, § 85). Furthermore, the Court takes into account that the appeal proceedings were of importance for the applicant as he had been charged with a very serious crime carrying a significant degree of stigma, for which he had been sentenced to a term of imprisonment (compare Goldmann and Szénászky v. Hungary, no. 17604/05, § 20, 30 November 2010; Kozlitin, cited above, § 64; and contrast Fejde, cited above, § 33).

100. In view of these findings, it is irrelevant that the appeal was lodged only by the applicant, or that the Supreme Court amended the first-instance judgment in a manner and to an extent favourable to the applicant. That did not affect the principal question brought before the Supreme Court, namely whether the applicant was guilty or innocent, which, in order for the trial to be fair, required his presence at the appeal hearing (see, mutatis mutandisEkbatani, cited above, §§ 32 and 33; Kozlitin, cited above, §§ 21 and 65; and Sándor Lajos Kiss v. Hungary, no. 26958/05, § 26, 29 September 2009).

101. Against the above background, having regard to the fact that the Supreme Court, as the second-instance court, had jurisdiction to review the case as to both the facts and the law, and in the light of the nature of the issues it was called upon to examine, particularly given their importance to the applicant, the Court considers that the applicant ought to have been able “to defend himself in person”, as required by Article 6 § 3 (c) of the Convention. In such circumstances the Supreme Court was under a duty to ensure the applicant’s presence at the appeal hearing, which it failed to do.

102. Accordingly, the Court finds that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

103. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

104. The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

105. The Government considered this claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

106. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

B. Costs and expenses

107. The applicant also claimed EUR 4,125.68 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and for those incurred before the Court.

108. The Government considered this claim unfounded and unsubstantiated.

109. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 4,125.68 plus any tax that may be chargeable to the applicant, covering costs under all heads.

C. Default interest

110. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Decides to join to the merits of the applicant’s complaint of lack of an effective remedy the Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies in respect of the complaint about conditions of detention, and rejects it;

2. Declares the applicant’s complaints admissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 13 in conjunction with Article 3 of the Convention;

4. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention;

5. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the breach of the principle of equality of arms resulting from the failure to forward the opinion of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia to the applicant;

6. Holds that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention as regards the applicant’s absence from the appeal hearing before the Supreme Court;

7. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 4,125.68 (four thousand one hundred and twenty-five euros and sixty-eight cents), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 4 December 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                       Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar                              President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-3-c | DIC | Almaši protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Kž1 890/2019 od 20.12.2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Višeg suda u Kruševcu K.br.28/19 od 14.10.2019. godine potvrđuje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu K.br.28/19 od 14.10.2019. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 Krivičnog zakonika (KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine. Istom presudom, na osnovu odredbe člana 87 u vezi člana 246 stav 7 KZ, okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i od istog je trajno oduzeta opojna droga cannabis-marihuana ukupne neto mase 104,7 grama, a koja mu je privremeno oduzeta po potvrdi o privremeno oduzetim predmetima PU Kruševac Ku.br.168-41/18 od 17.09.2018. godine i određeno je da će se po pravnosnažnosti odluke, sa oduzetim predmetima, postupiti u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Navedenom presudom, okrivlјeni je obavezan da, na ime paušala plati sudu novčani iznos od 5.000,00 dinara, a na ime troškova krivičnog postupka Višem javnom tužilaštvu u Kruševcu, novčani iznos od 58.280,34 dinara.

Žalbom branioca okrivlјenog, ukazuje se da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 1 tačka 11 ZKP i povredom iz člana 438 stav 2 tačka 2 ZKP, tvrdnjom da je izreka presude nerazumlјiva, da u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o činjenicama koje su predmet dokazivanja, a da su razlozi koji su dati nejasni i u znatnoj meri protivrečni i da postoji znatna protivrečnost između onoga što se navodi o razlozima presude, o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku, a da sve to presudu čini u toj meri manjkavom, da nije moguće ispitati njenu zakonitost i pravilnost. Pobijajući prvostepenu presudu, žalbom branioca okrivlјenog ukazuje se da su tokom krivičnog postupka, pre svega u predistražnom postupku, prilikom saslušanja okrivlјenog, tada u svojstvu osumnjičenog, napravlјeni brojni propusti, usled kojih je zapisnik o saslušanju osumnjičenog pred policijom od 17.09.2018. godine, nezakonit dokaz i kao takav ne može se koristiti u postupku, a samim tim ne može biti ni dokaz na kome se zasniva osuđujuća presuda. Navodima iz žalbe branioca okrivlјenog, ukazuje se da prilikom ispitivanja okrivlјenog pred policijom, nisu ispoštovane norme, odnosno pravila predviđena članom 289, 88, 86, 76 i 68 ZKP i da je, shodno odredbi člana 289 stav 2 i člana 68 ZKP, policija bila dužna da okrivlјenog odmah pouči o pravu na izabranog branioca koji će pristupiti njegovom saslušanju i da mu omogući dovolјno vremena da sebi obezbedi izabranog branioca i pripremi odbranu.

Po nalaženju Apelacionog suda, a imajući u vidu da je okrivlјeni, prilikom saslušanja u policiji, prihvatio imenovanje branioca po službenoj dužnosti, o čemu svedoči njegova saradnja sa istim (obzirom da je odbrani, koju je okrivlјeni dao, prethodio poverlјiv razgovor sa njegovim braniocem), spremnost da odbranu iznese u njegovom prisustvu i odustvo bilo kakvh primedbi u vezi sa tim, to je odbrana okrivlјenog data pred policijom, u svemu u skladu sa odredbom člana 289 i člana 68 ZKP, i na istoj se može zasnivati sudska odluka (presuda Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Almaši protiv Srbije, broj 21388/15 od 08.10.2019. godine). Naime, uvidom u zapisnik PU Kruševac od 17.09.2018. godine, utvrđuje se da je, tada osumnjičeni, AA nakon što je propisno poučen o svojim pravima, pristao da svoju odbranu da pred policijom, u prisustvu branioca po službenoj dužnosti i da je zapisnik potpisan bez primedbi i od strane osumnjičenog i od strane njegovog branioca, a odbrani koja je tom prilikom data, prethodio je poverlјiv razgovor sa braniocem.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije