(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Srazmernost

Tematske ključne reči

oduzimanje poslovne sposobnosti
prava osoba sa invaliditetom
veštačenje
zaštita osoba sa invaliditetom

VS deskriptori

1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.3 Privatni život

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Organ starateljstva podneo je predlog za delimično lišenje poslovne sposobnosti podnositeljke predstavke u kojem je navedeno da je već bila lišena poslovne sposobnosti, koja joj je kasnije vraćena, da ima cerebralnu paralizu i razne druge hronične bolesti, da joj se zdravstveno stanje pogoršalo, a prema tvrđenju njenog sina, posledica je neracionalno trošenje novca, neplaćanje stanarine i režija, što može da dovede do iseljenja iz stana. Centar je postavio svoju zaposlenu kao privremenu starateljku, koja se saglasila sa predlogom centra, dok je podnositeljka predstavke angažovala advokata. Podnositeljka predstavke je saslušana, protivila se postupku i postavljanju staratelja i objasnila da su dugovi nastali dok je ona bila na operaciji, a da je njen sin bio ovlašćen da podiže novac i plaća račune, što on nije učinio. Veštaci su u svom nalazu dali mišljenje da ona nema dobar uvid u sopstveno zdravstveno stanje, da nije u stanju da se brine o sebi, svojim pravima i interesima, kao i da zbog svog zdravstvenog stanja može da ugrozi prava i interese drugih. Ovom nalazu i mišljenju je prigovorila, ipak, sud je doneo odluku o delimičnom lišenju poslovne sposobnosti, uz obrazloženje koje je isključivo zasnovano na nalazu i mišljenju veštaka. Podnositeljka predstavke se žalila na ovu odluku, ali joj je žalba odbijena, kao i ustavna žalba koju je podnela.

Evropski sud za ljudska prava doneo je presudu da je u ovom slučaju došlo do povrede člana 8 Konvencije i konstatovao je da je odluka o delimičnom lišenju poslovne sposobnosti zasnovana skoro isključivo na nalazu i mišljenju dva psihijatra, što je neprihvatljivo jer je na sudiji a ne na veštacima, da oceni sve relevantne činjenice i dokaze, kao i individualne okolnosti svake pojedinačne osobe i da donese odluku da li je takva ekstremna mera neophodna. Takođe, sud je ukazao da je privremena starateljka bila u sukobu interesa, jer je zaposlena u centru za socijalni rad koji je pokrenuo postupak, kao i da se saglasila sa predlogom centra i nije priložila nijedan dokaz. Na kraju, bez obzira na činjenicu što je podnositeljka predstavke imala advokata u postupku, sud je ponovio da u slučajevima osoba sa mentalnim invaliditetom države imaju obavezu da im obezbede nezavisno zastupanje, koje će omogućiti da se njihove žalbe razmatraju pred sudovima ili drugim nezavisnim telima.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET IVINOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 13006/13)

PRESUDA

STRASBOURG

18. rujna 2014.

Ova presuda će postati konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Ivinović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. kolovoza 2014., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 13006/13) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka, gđa Marija Ivinović („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 11. siječnja 2013.
Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa M. Savić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositeljica zahtjeva je prigovarala, osobito, načinu na koji je bio vođen postupak u kojem je djelomično lišena poslovne sposobnosti te da nije bilo osnove da je se djelomično liši poslovne sposobnosti.
Dana 18. ožujka 2013. Vlada je obaviještena o zahtjevu.
Primjedbe treće strane primljene su zajedno od strane projekta Partnerstva za civilno društvo PERSON (Partnership to Ensure Reforms of Support in other Nations) i Europske organizacije za duševno zdravlje, kojima je predsjednica odobrila podnošenje pisanih podnesaka (članak 36. stavak 2. Konvencije i pravilo 44. stavak 3.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1946. i živi u Zagrebu. Od ranog djetinjstva boluje od cerebralne paralize i koristi invalidska kolica. Godine 1968. lišena je poslovne sposobnosti zbog „fizičke bolesti i usporenoga intelektualnog razvoja.“ Dana 10. srpnja 1979. Općinski sud u Zagrebu rješenjem je podnositeljici vratio punu poslovnu sposobnost.
Dana 12. studenog 2009. Centar za socijalnu skrb Pešćenica (dalje u tekstu: „Centar“) podnio je Općinskom sudu u Zagrebu prijedlog za pokretanje postupka djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti podnositeljice kako podnositeljica više ne bi raspolagala svojom imovinom. Oslanjao se na prethodno rješenje navedenog suda iz 1968. kojim je podnositeljica lišena poslovne sposobnosti (prethodni stavak). Dalje je ustvrdio da je podnositeljica patila od velikih tjelesnih oštećenja od ranog djetinjstva s obzirom da joj je dijagnosticirana cerebralna paraliza i razne različite kronične bolesti poput dijabetesa, visokog krvnog tlaka i poteškoća s vidom.
Centar je nadalje tvrdio, oslanjajući se na izjavu sina podnositeljice Centru i izvješće socijalne radnice Centra, da se stanje podnositeljice pogoršalo nakon što je 9. rujna 2008. podvrgnuta operaciji glave. Od tada je patila od promjena osobnosti vidljivih u iracionalnom načinu na koji je upravljala svojim novcem, kao što je neplaćanje rata za kupnju stana i računa za struju, vodu i ostale režije i kupovanje kartica za mobilne telefone umjesto hrane. To je moglo dovesti do podnositeljičinog prisilnog iseljavanja iz stana u kojem je živjela jer je već primila posljednju opomenu pred podnošenje tužbe za iseljenje.
Zahtjev Centra podržan je dokazima poput računa za struju u iznosu od 27.625,70 kuna (HRK) od dana 30. ožujka 2009., primjerka posljednje opomene za isplatu mjesečne rate za kupnju stana podnositeljice s dugom od 8.290,25 HRK na dan 7. ožujka 2009., opomene da će dovod vode za podnositeljičin stan biti prekinut 25. svibnja 2009. zbog neplaćanja duga u iznosu od 4.447,42 HRK i obavijest o naplati duga u iznosu od 451,70 HRK za pretplatu na Hrvatsku radioteleviziju (HRT).
Dana 28. listopada 2009. godine Centar je imenovao svoju zaposlenicu, gđu J.T. za posebnu skrbnicu podnositeljice u predmetnom postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu. Skrbnica je dala potpuni pristanak na prijedlog Centra u predmetnom postupku pred sudom. Podnositeljicu je zastupala odvjetnica koju je sama odabrala.
Dana 24. ožujka 2010. Općinski sud je saslušao podnositeljicu i utvrdio da je: „… protustranka na adresi zatečena u invalidskim kolicima. Na upit … vrlo smisleno odgovara ističući kako samostalno funkcionira … oko održavanja higijene stana se te pripreme hrane se također sama angažira a pomaže joj sin i podstanarka. …. se sama kreće u invalidskim kolicima. ističe da samostalno vrši nabavke, plaća račune, isto joj je otežano u vrijeme zime te navodi da u periodu kada je operirala glavu u rujnu 2008. zakasnila s plaćanjem režija … ne slaže se s postupkom … i smatra da joj ne trabe posebni skrbnik …. Ona je naglasila da je redovito uzimala propisane lijekove… Utvrđuje se da je protustranka zatečena u urednom stanju te također prostor u kojem stanuje je uredan.“
U svom pisanom očitovanju podnositeljica zahtjeva objasnila je da je tijekom svoje hospitalizacije ovlastila sina da podiže novac s njezinog bankovnog računa i plaća režije, što on nije učinio nego je uzeo novac za sebe. Zatražila je da sud sasluša njezinog sina.
Psihijatrijski nalaz i mišljenje koji su za postupak 12. travnja 2010. izradili D.P.i G.M. u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„Psihijtarijski pregled protustranke obavljen je 3.4.2010.g. na adresi u njezinom domu. Ispitanica navodi da je završila redovnu osmogodišnju školu i bila osrednji đak, te da je „jednu godinu studirala pravo, pa tako znam sve o propisima“. Za mene govori „znate kako je bilo kad ste me operirali“. Nezadovoljna je ovosudnim postupkom „peščenica mi se jako zamjerila jer su me htjeli šiknuti u "dom" Novi Marof, a za sina „žao mi je kad me netko ucjenjuje“. Navodi da sad redovno plaća režije „prije sam imala jako veliki crni minus, trebalo je platiti i sl.“. Navodi da ima puno poznanika koji su bivši podstanari koje često susreće kad se vozi u kolicima po susjedstvu „oni me poštuju“. Na izravan upit negira bilo kakvih psohičkih tegoba. Psihički status: prisvjesna, kontaktibilna, nesigurno vremenski orijentirana, u ostalim smjerovima očuvana. opširnog, viskoznog misoanog tijeka, uz gubljenje determinirajuće tendence. U interakciji nedistancirana. U sadržaju mišljenja konfabulacije, paranoična pozicija, projektivna, infantilizirane elaboracije. Povišenog osnovnog raspoloženja. Intelektualno-mnestičke funkcije primarno su insuficijentne na razini LMR, dodatno kompromitirane po psihoorganskom tipu. Manjkavog je uvida u svoje stanje.

… Marija Ivinović je osoba koja boluje od Mb. Little, Paraparesis spast., Monoparesis ext. sup. spast. sin., LMR,, stanju po moždanom krvarenju, stanju po preboljelom meningoencefalitis, uz manjkavi uvid u svoje stanje, te svrhu i potrebu liječenja. Zbog navedenog stanja imenovana nije sposobna u cijelosti brinuti se o svojim osobnim potrebama, pravima i interesima. Također, zbog svog zdravstvenog stanja i manjkavog uvida može ugroziti prava i interese drugih ljudi.“ .“

Dana 19. svibnja 2010. podnositeljica je predala pisano očitovanje u kojem prigovara nalazu i mišljenju psihijatara i navodi da nije jasno kako su došli do zaključka da ona ne može pravilno raspolagati novcem s obzirom da je navedene dugove napravio njezin sin dok je ona bila u bolnici.
Na raspravi održanoj 21. listopada 2010. psihijatri su dali sljedeći iskaz:

„U cijelosti ostajemo kod pismenog nalaza i mišljenja od 03.04.2010., ana prigovore protustranke navodimo slijedeće. Temeljem uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju, socijalnu anamnezu te temeljem pregleda našeg osobnog utvrdili smo da se u protustranke radi o osobi s tzv. morbus Little. Nadalje, tzv triparezom uz očuvanje funkcije desne ruke, lakšoj mentalnoj retardaciji, stanju moždanog krvarenja i preboljelom meningoencefalitisu. Intelektualne funkcije u protustranke su zbog navedenog i dodatno kompromitirane i po psihoorganskom tipu. Tijekom ispitivanja u sadržaju mišljenja bilježi se konfabulacija, dakle izmišljeni sadržaji, paranoična pozicija osobito spram uže obitelji i djelatnika nadležnog CSS te infantilizirane laboracije. Protustranka je manjkavog uvida u svoje stanje. Sve navedeno nas je navelo da protustarnka nema dostatnih intelektualnih kapaciteta da bi primjereno štitila svoja prava i interese, a zbog manjkavog uvida također može ugroziti prava i interese drugih osoba. Stoga smatramo u cijelosti primjereno prijedlog da se protustarnku djelomično liši posl. sposobnosti za raspolaganje novcem i imovinom te u pogledu mjera i radnji o odlučivanju o bolničkom i ambulantnom liječenju. “

Dana 21. listopada 2010. godine Općinski sud u Zagrebu djelomično je lišio podnositeljicu poslovne sposobnosti u pogledu raspolaganja novcem i drugom imovinom te samostalnog odlučivanja o svojem liječenju. Odluka se temeljila isključivo na mišljenju dva psihijatara te je opsežno ponavljala njihova utvrđenja iz nalaza i mišljenja i iz njihovog usmenog iskaza s rasprave od 21. listopada 2010.
Podnositeljica je podnijela žalbu dana 11. studenog 2010. u kojoj je navela da djelomično lišenje njezine poslovne sposobnosti isključivo na temelju nalaza i mišljenja psihijatara nije opravdano stoga što psihijatri nisu imali saznanja o načinu na koji je trošila novac i kako je raspolagala svojom imovinom. Tvrdila je da je sama kupila stan u kojem živi i da nije postojala opasnost da će prestati otplaćivati Navod prema kojem je paranoična prema članovima uže obitelji nije točan. Povremeno je imala problematičan odnos sa svojim sinom zato što se uselio u njezin stan sa svojom djevojkom i njezinom kćeri i zato što ju je htio iseliti iz stana i smjestiti je u dom. Stoga je s uspjehom zatražila njihovo iseljenje iz njezinog stana. Također je promijenila banku i njezin sin više nije bio ovlašten koristiti njezinu kreditnu karticu. Imala je miran život i bila je član Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom. Sud koji je vodio postupak imao je priliku ustanoviti da je moguća normalna komunikacija s podnositeljicom i da živi u urednom stanu. Centar nije dokazao da je podnositeljicu potrebno djelomično lišiti poslovne sposobnosti. Samo je vještak za računovodstvo mogao utvrditi činjenice o njezinim dugovima.
Županijski sud u Bjelovaru odbio je žalbu podnositeljice 26. siječnja 2012. uvelike se oslanjajući na psihijatrijski nalaz i mišljenje. Žalbeni sud je dodao da je podnositeljica bila u bolnici od 9. do 25. rujna 2008. i od 23. listopada i 13. studenog 2008., dok su neplaćeni računi (vidi gore stavak 9.) bili od 9. travnja 2009. (račun za struju u iznosu od 27.625,70 HRK), 18. ožujka 2009. (8.290,25 HRK za mjesečne rate za kupnju stana) i 22. svibnja 2009. (račun za vodu u iznosu od 4.477,42 HRK), što znači da su navedeni dugovi iz razdoblja koje je dulje od trajanja hospitalizacije podnositeljice.
Podnositeljica je zatim podnijela ustavnu tužbu u kojoj je ponovila argumente iz svoje žalbe i naglasila da su navedeni dugovi nastali tijekom njezine hospitalizacije i dok je njezin sin imao njezinu kreditnu karticu. Umjesto da plati režije, novac s njezinog računa koristio je za vlastite potrebe. Dodala je da ju je ispitivao samo jedan od psihijatara koji su sastavili nalaz i mišljenje o njezinom mentalnom stanju. Također je naglasila da je u potpunosti nejasno koja prava i interese drugih bi ona mogla ugroziti. Ustavni sud je odbacio podnositeljičinu tužbu dana 13. lipnja 2012.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/2003, 17/2004, 136/2004 i 107/2007) glase:

Članak 159.

„(1) Sud će u izvanparničnom postupku punoljetnu osobu koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti.

(2) Prije donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka sud će pribaviti stručno mišljenje liječnika vještaka o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak lišenja poslovne sposobnosti i o utjecaju tog stanja na njezine sposobnosti zaštite svih ili pojedinih osobnih potreba, prava i interesa te na ugrožavanje prava i interesa drugih osoba.“

Članak 161.

„(1) Centar za socijalnu skrb predložit će sudu pokretanje postupka kad ocijeni da bi zbog razloga iz članka 159. stavka 1. ovoga Zakona osobu bilo potrebno djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti.

(2) Centar za socijalnu skrb osobi o kojoj je pokrenut postupak za lišenje poslovne sposobnosti imenuje posebnog skrbnika na kojeg se primjenjuju odredbe o skrbništvu za posebne slučajeve ...“

Članak 162.

„Osobu koja je djelomice ili potpuno lišena poslovne sposobnosti centar za socijalnu skrb stavit će pod skrbništvo i imenovati joj skrbnika ….“

Članak 179.

„(1) Skrbnik je dužan savjesno se brinuti o osobi, pravima, obvezama i dobrobiti štićenika, upravljati njegovom imovinom te poduzimati mjere da se osoba osposobi za samostalan život i rad.“

...“

Članak 184.

„(1) Skrbnik zastupa štićenika.

...“

Članak 185.

„Za poduzimanje važnijih mjera glede osobe, osobnog stanja ili zdravlja štićenika skrbniku je potrebno prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb.“

POSTUPAK ZA LIŠENJE I VRAĆANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Članak 326.

„(1) Sud će pozvati na ročište osobu koja je podnijela prijedlog za pokretanje postupka, osobu o kojoj se provodi postupak, njezinog skrbnika i centar za socijalnu skrb.

(2) Osobe iz stavka 1. ovoga članka i centar za socijalnu skrb mogu u tijeku postupka sudjelovati pri izvođenju dokaza i raspravi o rezultatima cjelokupnog postupka.

(3) Sud će nastojati saslušati osobu o kojoj se provodi postupak. Ako se ta osoba nalazi u psihijatrijskoj ustanovi ili je smještena u socijalnu ustanovu, saslušat će se u pravilu u toj ustanovi.

(4) Sud može odustati od pozivanja i saslušavanja osobe o kojoj se provodi postupak, ako bi to za nju moglo biti štetno ili ako saslušanje nije moguće s obzirom na njezino mentalno oštećenje i zdravstveno stanje.“

Članak 329.

(1) Odluka suda o lišenju poslovne sposobnosti dostavlja se stranci koja je podnijela prijedlog za pokretanje postupka, osobi koja se lišava poslovne sposobnosti, njezinom skrbniku i centru za socijalnu skrb.

(2) Sud ne mora odluku dostaviti osobi koja se lišava poslovne sposobnosti, ako ona ne može shvatiti značenje i pravne posljedice odluke ili ako bi to bilo štetno za njezino zdravlje.

...“

III. MJERODAVNI MEĐUNARODNI INSTRUMENTI

A. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, usvojena u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 13. prosinca 2006. godine (Rezolucija A/RES/61/106)

Ova je Konvencija stupila na snagu dana 3. svibnja 2008. godine. Hrvatska ju je potpisala i ratificirala 2007. godine. Mjerodavni dijelovi Konvencije glase:

Članak 12.

Jednakost pred zakonom

„1. Države stranke ponovo potvrđuju da osobe s invaliditetom imaju pravo svugdje biti priznate kao osobe jednake pred zakonom.

2. Države stranke će prihvatiti da osobe s invaliditetom imaju pravnu sposobnost (pravni položaj) na jednakoj osnovi kao i druge osobe u svim aspektima života.

3. Države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale pristup potpori koja bi im mogla biti potrebna za ostvarivanje pravne sposobnosti.

4. Države stranke osigurat će da sve mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne sposobnosti predvide odgovarajuće i djelotvorne zaštitne mehanizme koji će sprečavati zloporabu u skladu s međunarodnim pravom koje obuhvaća ljudska prava. Takvi zaštitni mehanizmi osigurat će da mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne sposobnosti poštuju prava, volju i sklonosti te osobe, da se iz njih isključi sukob interesa i zloporaba utjecaja, da su razmjerne i prilagođene osobnim okolnostima, da se primjenjuju u najkraćem mogućem vremenu i da podliježu redovitoj reviziji nadležnog, nezavisnog i nepristranog tijela vlasti ili sudbenoga tijela. Zaštitni mehanizmi bit će razmjerni sa stupnjem kojim takve mjere utječu na prava i interese osobe.

5. U skladu s odredbama ovog članka države stranke poduzet će odgovarajuće i djelotvorne mjere radi osiguranja jednakih prava osoba s invaliditetom da posjeduju i nasljeđuju imovinu, kontroliraju svoje vlastite financijske poslove i imaju jednak pristup bankovnim kreditima, hipotekama i drugim oblicima financiranja, te će također osigurati da osobe s invaliditetom ne budu bez vlastite volje (arbitrarno) lišene svojega vlasništva. .“

B. Preporuka br. R (99) 4 Odbora ministara Vijeća Europe o principima koji se odnose na pravnu zaštitu odraslih osoba bez poslovne sposobnosti (usvojena 23. veljače 1999.)

Mjerodavni dio te preporuke glasi kako slijedi:

Načelo 2 . - Fleksibilnost pravnog odgovora

„1. Mjere zaštite i ostala pravna rješenja koja su na raspolaganju za zaštitu osobnih i ekonomskih interesa osoba bez poslovne sposobnosti trebaju biti dovoljne, po obuhvatu i fleksibilnosti, kako bi omogućile prikladan pravni odgovor na različite stupnjeve nesposobnosti i na razne situacije.

...

4. Raspon mjera zaštite treba uključiti, u prikladnim slučajevima, one koje ne ograničavaju poslovnu sposobnost dotičnih osoba.

...“

Načelo 3. - Najveće moguće zadržavanje sposobnosti

„1. Zakonodavni okvir treba, koliko god je to moguće, prepoznati kako postoje različiti stupnjevi nesposobnosti te kako se nesposobnost s vremena na vrijeme može mijenjati. Stoga mjere zaštite ne bi trebale odmah dovesti do potpunog lišenja poslovne sposobnosti. Međutim, ograničenje poslovne sposobnosti treba biti moguće kad je dokazano kako je potrebno za zaštitu dotične osobe.

2. Posebice, mjera zaštite ne bi trebala automatski dotičnu osobu lišiti prava glasa ili prava sastavljanja oporuke, kao ni davanja suglasnosti odnosno uskraćivanja suglasnosti za neki zahvat u području zdravlja, ili u donošenju drugih odluka osobnog značaja kad bilo kada sposobnost te osobe omogućuje da ona to učini.

...“

Načelo 6. - Razmjernost

„1. Kad je mjera zaštite potrebna, ona treba biti razmjerna stupnju sposobnosti dotične osobe i izrađena po mjeri pojedinačnih okolnosti i potreba dotične osobe.

2. Mjera zaštite treba se umiješati u poslovnu sposobnost, prava i slobode dotične osobe u najmanjoj mogućoj mjeri koja je sukladna postizanju miješanja.“

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositeljica je prigovarala da način na koji je vođen postupak njenog djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti i doneseni zaključci u tom postupku krše njezino pravo na poštivanje privatnog života. Pozvala se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog ... života ...

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

Vlada je ustvrdila da podnositeljica nije iscrpila sva dostupna domaća pravna sredstva zato što nije pokrenula novi postupak u kojem bi tražila vraćanje svoje pune poslovne sposobnosti, što je mogućnost koja je predviđena Obiteljskim zakonom.
Podnositeljica je odgovorila da su se njezine pritužbe odnosile na način na koji je proveden postupak djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti i odluke donesene u tom postupku, te da je tijekom tog postupka iscrpila sva dostupna domaća pravna sredstva.
Sud ponavlja kako temeljem članka 35. stavka 1. Konvencije on može razmatrati zahtjev tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha članka 35. je dati priliku državama potpisnicama da spriječe ili isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi podnesu Sudu (vidi, primjerice, Mifsud protiv Francuske (odluka) [VV], br. 57220/00, stavak 15., ECHR 2002-VIII). Obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava traži da se podnositelj na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su učinkovita, dostatna i dostupna za svoje prigovore temeljem Konvencije. Da bi bilo učinkovito, pravno sredstvo mora moći izravno ispraviti sporno stanje (vidi Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004.).
Sud primjećuje da se ovaj predmet odnosi na pritužbe podnositeljice zahtjeva o načinu na koji je vođen postupak u kojem je djelomično lišena poslovne sposobnosti i na odluke koje su donesene u tom postupku. Mišljenje je Suda da takva pitanja treba pravilno razmatrati tijekom samog postupka. Tijekom trajanja domaćih postupaka podnositeljica zahtjeva je neuspješno isticala iste prigovore koje sada ističe pred Sudom u svojoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja i u svojoj ustavnoj tužbi.
Primjećujući da se pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava odnosi samo na sredstva koja se odnose na navodne povrede (vidi predmet De Jong, Baljet i Van den Brink protiv Nizozemske, 22. svibnja 1984., stavak 39., serija A, br. 77), Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva, koristeći se svim dostupnim domaćim pravnim sredstvima koja se odnose na njezine prigovore tijekom odgovarajućih postupaka pred domaćim sudovima, iscrpila domaća pravna sredstva kako to zahtijeva članak 35. stavak 1. Konvencije (vidi predmet Golubović protiv Hrvatske, br. 43947/10, stavak 41., 27. studenoga 2012.).
U kontekstu prethodno navedenog, Sud smatra da prigovor Vlade mora odbiti. Nadalje, Sud primjećuje da prigovor podnositeljice zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije i da nije nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Podnesci stranaka

(a) Podnesci podnositeljice

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da tijekom predmetnog postupka nacionalni sudovi nisu utvrdili sve bitne okolnosti o njezinom osobnom stanju i da su je djelomično lišili poslovne sposobnosti bez davanja odgovarajućih razloga. Naglasila je da se rješenje suda temeljilo isključivo na psihijatrijskom nalazu i mišljenju koje su sastavila dva psihijatra, od kojih je jedan razgovarao s podnositeljicom trideset minuta, dok je drugi nije niti upoznao. Nadalje, psihijatri nisu imali saznanja o načinu na koji je ona trošila svoj novac ili upravljala svojom imovinom. Imala je povremeno problematičan odnos sa sinom zato što je trošio njezin novac za svoje potrebe tijekom njezine hospitalizacije umjesto da plati račune za nju. Dodatno, on se uselio u njezin stan sa svojom djevojkom i njezinom kćeri i zato je htio da se podnositeljica zahtjeva iseli iz stana i smjesti u dom. Stoga je ona s uspjehom zatražila da ih se iseli iz njezinog stana. Također je promijenila banku i njezin sin više nije bio ovlašten koristiti njezinu kreditnu karticu. Sud koji je vodio postupak imao je priliku ustanoviti da je s podnositeljicom moguća normalna komunikacija i da živi u urednom stanu. Centar nije dokazao da je podnositeljici potrebno djelomično oduzeti poslovnu sposobnost. Samo je vještak za računovodstvo mogao utvrditi činjenice o njezinim dugovima. Isto je tako naglasila da je u potpunosti nejasno koja prava i interese drugih može ugroziti.

(b) Očitovanje Vlade

Vlada je prihvatila da rješenje kojim je podnositeljica zahtjeva djelomično lišena svoje poslovne sposobnosti predstavlja miješanje u njezino pravo na poštivanje privatnog života na temelju članka 8. Konvencije. Međutim, Vlada smatra da je miješanje bilo zakonito, imalo je legitiman cilj i bilo je razmjerno. Pravni temelj miješanja bio je članak 159. Obiteljskog zakona. Predmetno rješenje usvojeno je radi zaštite podnositeljice zahtjeva stoga što je bilo utvrđeno da ona nije mogla paziti na svoja prava i interese u pogledu raspolaganja imovinom i donošenja odluka o svom liječenju. Podnositeljica zahtjeva skupila je dug u iznosu od 40.000 HRK, dok je njezina mjesečna mirovina iznosila 3.950 HRK.
Podnositeljica zahtjeva imala je mogućnost iznijeti svoja stajališta tijekom postupka i sva njezina procesna prava su poštovana. Činjenično stanje predmeta pokazuje da podnositeljica nije plaćala svoje račune što je dovelo do prekida opskrbe strujom i vodom za podnositeljičin stan. Isto je tako postojao rizik od prisilnog iseljenja podnositeljice iz stana zato što nije plaćala mjesečne rate za kupnju stana.
Psihijatrijski nalaz i mišljenje je napisan na temelju liječničkog kartona podnositeljice u kojem stoji da je podnositeljica zahtjeva od djetinjstva bolovala od raznih bolesti i da je liječena zbog krvarenja u mozgu i meningoencefalitisa. Tijekom ispitivanja koje je provodio psihijatar podnositeljica zahtjeva je netočno izjavila da ju je on operirao, da su se njezini dugovi odnosili na troškove njene hospitalizacije (dok je u stvarnosti zdravstveno osiguranje pokrilo sve troškove liječenja) i da je bila operirana 2002. (a operacija je bila 2008.).

(c) Umješač

Projekt PERSON i Europska organizacija za duševno zdravlje, oslanjajući se na sudsku praksu Suda, očitovanje Povjerenika za ljudska prava Vijeća Europe i Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, ustvrdili su da je postupak lišenja poslovne sposobnosti neopravdana invazija u privatni život osobe i da vlasti prvo trebaju razmotriti manje ograničavajuće mjere. Povjerenik za ljudska prava prepoznao je lišenje poslovne sposobnosti kao područje povezano s prisilnim stavljanjem u instituciju što je od iznimne važnosti za postojeći predmet zato što je podnositeljica zahtjeva lišena svog prava da donosi samostalne odluke o vlastitom liječenju. Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda treba razumjeti kao zahtjev da države zamijene zamjensko donošenje odluka podržanim donošenjem odluka u ostvarivanju poslovne sposobnosti. Niz specijaliziranih sredstava potpore za ostvarivanje vlastite poslovne sposobnosti koja su razvijena diljem svijeta dokazano su uspješna u pomaganju ljudima s mentalnim invaliditetom. Umješači su kritizirali odluke kojima se osobe lišava njihove poslovne sposobnosti a koje se temelje isključivo na dokazima vještaka, tvrdeći da takva praksa omogućava znatnu proizvoljnost.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da lišenje poslovne sposobnosti može prerasti u miješanje u privatni život osobe (vidi Shtukaturov protiv Rusije, br. 44009/05, stavak 83., ECHR 2008 i Lashin protiv Rusije, br. 33117/02, stavak 77., 22. siječnja 2013.). To je tako i kad je osoba samo dijelom lišena poslovne sposobnosti (usporediti s predmetom Berková protiv Slovačke, br. 67149/01, stavak 164., 24. ožujka 2009., i Salontaji-Drobnjak protiv Srbije, br. 36500/05, stavak 144., 13. listopada 2009.).
Sud dalje ponavlja da, iako članak 8. Konvencije ne sadrži izričite postupovne zahtjeve „postupak donošenja odluka sadržan u mjerama miješanja mora biti pošten i kao takav osigurati dužno poštivanje interesa zaštićenih člankom 8.“ (vidi Görgülü protiv Njemačke, br. 74969/01, stavak 52., 26. veljače 2004.). Sud treba uzeti u obzir jesu li, u svjetlu predmeta u cjelini, razlozi koji su navedeni kao opravdanje za poduzete mjere „mjerodavni i dostatni“ i je li proces donošenja odluka omogućio dužno poštivanje prava podnositeljice zahtjeva, u skladu s člankom 8. Konvencije. Potrebno je uzeti u obzir da nacionalne vlasti imaju prednost izravnog kontakta s dotičnim osobama. Iz toga slijedi da zadaća Suda nije da bude zamjena za domaće vlasti pri obavljanju njihovih zadaća vezanih za oduzimanje poslovne sposobnosti, nego je njegova zadaća ocijeniti, u svijetlu Konvencije, odluke donesene od strane tih vlasti u okviru njihovih ovlasti (vidi, mutatis mutandis, P. i K.M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 28945/95, stavak 71., ECHR 2001-V; Sahin protiv Njemačke [VV], br. 30943/96, stavak 64., ECHR 2003-VIII; Sommerfeld protiv Njemačke [VV], br. 31871/96, stavak 62., ECHR 2003-VIII (izvaci); Görgülü, prethodno navedeno, stavak 41., i Wildgruber protiv Njemačke (odluka), br. 32817/02, 16. listopada 2006.).
Sloboda procjene koju trebaju imati nadležne nacionalne vlasti ovisi o prirodi pitanja i važnosti interesa koji se procjenjue. Stoga doseg slobode procjene države ovisi o kvaliteti postupka donošenja odluka. Ako je postupak ozbiljno manjkav u bilo kojem pogledu, zaključci domaćih vlasti podložniji su kritici (vidi mutatis mutandis, Sahin protiv Njemačke, br. 30943/96, stavak 46. et seq., 11. listopada 2001. i Salontaji-Drobnjak, prethodno navedeno, stavak 143.). U vezi s tim, Sud želi istaknuti da se traži strogi nadzor u slučajevima u kojima mjere imaju takav štetan učinak na osobnu samostalnost osobe, kao što je lišenje poslovne sposobnosti.

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

S obzirom na posebne okolnosti ovog predmeta, Sud primjećuje da su nacionalni sudovi djelomično lišili podnositeljicu poslovne sposobnosti, zabranjujući joj da raspolaže svojim novcem i drugom imovinom te da samostalno donosi odluke koje se odnose na njezino liječenje. Mišljenje je Suda da je lišenje poslovne sposobnosti osobe, čak i djelomično, iznimno ozbiljna mjera koju treba koristiti samo u iznimnim okolnostima (vidi mutatis mutandis, X i Y protiv Hrvatske, br. 5193/09, stavak 91., 3. studenog 2011.). Imajući u vidu iznimnu važnost posljedica takve mjere za privatni život podnositeljice zahtjeva, Sud smatra da je bilo nužno potrebno pažljivo ispitivanje svih važnih čimbenika od strane sudova koji su se bavili ovim predmetom, radi osiguranja poštivanja zahtjeva iz članka 8. Konvencije.
U tom smislu, Sud također ponavlja da postupci pred sudovima moraju biti u skladu s vladavinom prava, što se može identificirati s pravilnim odvijanjem sudskih postupaka, jer bi u nedostatku bilo kakve obveze sudbene vlasti da obrazloži svoje odluke, pravo koje je zajamčeno Konvencijom bilo prividno i teoretsko. Bez traženja detaljnih odgovora na svaku tvrdnju iznesenu pred sudom, ova obveza ipak podrazumijeva pravo stranke u postupaku da njezini bitni progovori budu pažljivo razmotreni od strane suda (vidi mutatis mutandis, Ruiz Torija protiv Španjolske, 9. prosinca 1994., stavak 29., serija A br. 303-A; Hiro Balani protiv Španjolske, 9. prosinca 1994., stavak 27., serija A br. 303-B i Novoseletskiy protiv Ukrajine, br. 47148/99, stavak 111., ECHR 2005-II (izvaci)).
Sud primjećuje da se odluka o podnositeljičinom djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti u odlučujućem dijelu temeljila na nalazu i mišljenju koje su izradila dva psihijatra. Sud je svjestan važnosti medicinskih nalaza i mišljenja koji se odnose na osobe koje pate od oštećenja mentalnih sposobnosti te se slaže da svaka odluka kojom se odlučuje o mentalnom zdravlju mora biti potkrijepljena relevantnom medicinskom dokumentacijom. Međutim, sudac je, a ne liječnik, taj koji treba ocijeniti sve relevantne činjenice koji se odnose na određenu osobu, te njezine ili njegove osobne okolnosti. Dužnost je suca koji vodi postupak da odluči je li potrebna takva krajnja mjera ili bi i blaža mjera bila dovoljna. Kad je riječ o tako važnom interesu za privatni život pojedinca, sudac mora pažljivo uravnotežiti sve relevantne čimbenike, u svrhu procjene razmjernosti mjere koju određuje. Nužna postupovna jamstva zahtjevaju da svaki rizik od proizvoljnog odlučivanja bude sveden na minimum (vidi X i Y protiv Hrvatske, prethodno navedeno, stavak 85.).
Što se tiče razloga koje su nacionalne vlasti navele za lišenje poslovne sposobnosti podnositeljice zahtjeva, nacionalni sud se oslonio na dva ključna čimbenika – bolest podnositeljice zahtjeva i navode da je imala znatne dugove koji su je doveli u ranjivu poziciju i koji su mogli dovesti do gubitka stana.
Što se tiče zdravstvenih problema podnositeljice zahtjeva, Sud primjećuje da u spisima predmeta ne postoje nikakve naznake da se podnositeljica zahtjeva nije brinula o svom zdravlju. Nacionalni sudovi nisu naveli nikakve razloge u tom pogledu. Nadalje, Općinski sud nikada nije niti pokušao saslušati liječnika koji je redovito primao podnositeljicu zahtjeva, poput njezinog liječnika opće prakse.
Što se tiče financijskog stanja podnositeljice zahtjeva, nacionalne vlasti nisu utvrdile sve relevantne činjenice radi razjašnjenja točnih okolnosti u kojima je podnositeljica stekla dugove. Općinski sud nikada nije niti pokušao ustanoviti točno razdoblje u kojem računi nisu bili plaćeni ili saslušati sina podnositeljice zahtjeva za kojeg je podnositeljica tvrdila da je potrošio njezin novac dok je bila hospitalizirana. Dok je žalbeni sud naveo iznose dugova i datume računa, on također nije ustanovio točno razdoblje na koje se navedeni dugovi odnose (vidjeti iznad odjeljak 18.). Stoga je ključno pitanje o tome je li podnositeljica zahtjeva odgovorna za nastajanje dugova ostalo neodgovoreno.
Čak i kada nacionalne vlasti s traženim stupnjem sigurnosti utvrde da je osoba imala poteškoće u plaćanju svojih računa, lišenje poslovne sposobnosti, čak i djelomično, treba biti posljednja mjera koja se primjenjuje samo kad nacionalne vlasti, nakon pažljivog razmatranja mogućih alternativa, zaključe da niti jedna druga, manje ograničavajuća mjera, nije svrsishodna ili da kad su druge, manje ograničavajuće mjere neuspješno pokušane. Međutim, ne postoji nikakva naznaka da je bilo koja od takvih opcija razmatrana u ovom predmetu.
Glede zastupanja podnositeljice u tom postupku, Sud primjećuje da je jedna zaposlenica Centra imenovana podnositeljičinom posebnom skrbnicom (vidjeti prethodni odjeljak 10.). Međutim, s obzirom da je sam Centar pokrenuo postupak lišenja poslovne sposobnosti podnositeljice zahtjeva, imenovanje zaposlenice Centra posebnom skrbnicom podnositeljice dovelo ju zaposlenicu u sukob lojalnosti između njezinog poslodavca i podnositeljice zahtjeva kao njezine štićenice. U ovom predmetu skrbnica je dala puni pristanak na zahtjev za djelomičnim lišenjem poslovne sposobnosti podnositeljice zahtjeva i nije podnijela nikakve podneske glede dokaza koje bi trebalo izvesti. Bez obzira na činjenicu da je podnositeljica angažirala odvjetnika o vlastitom trošku (vidjeti prethodni odjeljak 10.), ne može se ne primijetiti da nacionalno pravo ne predviđa obvezatno zastupanje dotične osobe po neovisnom odvjetniku, usprkos vrlo ozbiljnoj naravi pitanja o kojima je riječ i mogućih posljedica tog postupka (vidi S. protiv Hrvatske, br. 36337/10, stavak 104., 25. travnja 2013.). Nadalje, Sud ponavlja da u predmetima osoba s mentalnim invaliditetom države imaju obvezu osigurati neovisno zastupanje tih osoba, omogućavajući da njihovi konvencijski prigovori budu razmotreni pred sudom ili drugim neovisnim tijelom (vidi Centar za pravne resurse za Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], br. 47848/08, stavak 161., 17. srpnja 2014.).

(c) Zaključak

Sud stoga zaključuje da nacionalni sudovi u postupku djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti podnositeljice zahtjeva nisu postupali na način za koji bi se moglo reći da je u skladu s jamstvima članka 8. Konvencije. Stoga je došlo do povrede te odredbe.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovarala je načinu na koji je proveden postupak u kojem je lišena poslovne sposobnosti. Pozvala se na članak 6. stavak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... svatko ima pravo da ... sud... pravično ispita njegov slučaj.“

Vlada je osporila tu tvrdnju.
Sud primjećuje da je navedeni prigovor povezan s prigovorom koji je prethodno razmotren i stoga se isto tako mora proglasiti dopuštenim.
Imajući u vidu zaključke u vezi s člankom 8. Konvencije, Sud smatra da nije potrebno razmotriti je li, u ovom slučaju, došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije navodi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

Podnositeljica zahtjeva potraživala je 10.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada tvrdi da je zatraženi zahtjev pretjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva morala pretrpjeti određenu nematerijalnu štetu kao rezultat pokretanja postupka za djelomičnim lišenjem njezine poslovne sposobnosti. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dodjeljuje 7.500,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi joj mogli biti obračunati na navedeni iznos.

B. Troškovi i izdatci

Podnositeljica zahtjeva također je potraživala 2.500,00 eura (EUR) za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima i Sudom.
Vlada je ustvrdila da podnositeljica zahtjeva nije dokazala da su uistinu nastali troškovi njezinog zastupanja pred Sudom.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihov iznos razuman. Sud u ovom predmetu, uzevši u obzir dokumente u njegovu posjedu i prethodne kriterije, smatra razumnim dodijeliti iznos od 2.500,00 eura (EUR) koji pokriva troškove po svim osnovama.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

Presuđuje da nije potrebno razmotriti prigovor na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije;

Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 7.500 EUR (sedam tisuća pet stotina eura), na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(ii) 2.500 EUR (dvije tisuće i pet stotina eura), na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 18. rujna 2014. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre

Tajnik Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF IVINOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 13006/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

18 September 2014

FINAL

18/12/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Ivinović v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 26 August 2014, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 13006/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Marija Ivinović (“the applicant”), on 11 January 2013.

2. The applicant was represented by Mrs M. Savić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, about the manner in which the proceedings by which she had been partly deprived of her legal capacity had been conducted and that there had been no grounds for partial deprivation of her legal capacity.

4. On 18 March 2013 the application was communicated to the Government.

5. Third-party comments were received jointly from the civil-society partnership PERSON project (Partnership to Ensure Reforms of Support in other Nations) and Mental Health Europe, which had been granted leave by the President to make written submissions to the Court (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1946 and lives in Zagreb. She has suffered since her early childhood from cerebral palsy and uses a wheel chair. In 1968 she was deprived of her legal capacity on account of “her physical illness and intellectual underdevelopment”. On 10 July 1979 her legal capacity was fully restored by a ruling of the Zagreb Municipal Court.

7. On 12 November 2009 the Pešćenica Social Welfare Centre (hereinafter “the Centre”) asked the Zagreb Municipal Court to institute proceedings with a view to partially depriving the applicant of her legal capacity in order to prevent her from disposing of her assets. They relied on a previous ruling of 1968 by the same court by which the applicant had been deprived of her legal capacity (see the preceding paragraph). They further asserted that the applicant had been suffering from “grave bodily damage” (velika tjelesna oštećenja) since early childhood, as she had been diagnosed with cerebral palsy and various chronic illnesses such as diabetes, high blood pressure and defective eyesight.

8. They further asserted, relying on a statement given by the applicant’s son at the Centre and a report by the Centre’s social worker, that the applicant’s condition had worsened after she had undergone an operation on her head on 9 September 2008. Since then she had suffered from personality changes, manifested in managing her money in an irrational manner, such as by not paying the monthly instalments for the purchase of her flat, electricity, water and other bills, and by purchasing mobile telephone cards instead of food. This could have led to the applicant’s eviction from the flat she occupied, as she had already received a final warning that a civil action in that respect was to be lodged.

9. The Centre’s request was supported by evidence, such as an electricity bill of 27,625.70 Croatian kunas (HRK) dated 30 March 2009, a copy of a final demand for payment of monthly instalments for the purchase of the applicant’s flat, with the debt amounting to HRK 8,290.25 as at 7 March 2009, a notice that the water supply for the applicant’s flat would be stopped as of 25 May 2009 on account of non-payment of a debt in the amount of HRK 4,447.42, and a debt recovery notice for the amount of HRK 451.70 payable to Croatian Radio and Television (HRT).

10. On 28 October 2009 the Centre appointed its employee, Ms J.T., as the applicant’s legal guardian in the proceedings before the Zagreb Municipal Court. In the proceedings before that court the guardian gave her full consent to the Centre’s application. The applicant was represented by a lawyer of her own choosing.

11. The Municipal Court heard the applicant on 24 March 2010 and established that:

“The respondent was found at her address in a wheelchair. She gave very meaningful answers; [she] stressed that she acted autonomously, kept her flat tidy, prepared her meals and was provided with help by her son and a tenant. She moved about independently in her wheelchair and did her own shopping, [and] paid [her own] bills, which gave rise to difficulties during winter. She stated that in the period when she had underwent a head surgery in September [2008], she had been late with paying her utility bills ... She did not agree with the proceedings [being brought] and considered that she did not need a guardian. She stressed that she regularly took [her] prescribed medication ... It is to be noted that the respondent was presentable and her home was tidy.”

12. In her written submissions the applicant explained that during her hospitalisation she had empowered her son to retrieve money from her bank account and pay the utility bills, which he had not done but had instead taken the money for himself. She asked that her son be examined by the court.

13. A psychiatric report commissioned for the purposes of the proceedings, drawn up on 12 April 2010 by D.P. and G.M., in so far as relevant reads as follows:

“A psychiatric examination of the respondent was carried out on 3 April 2010 at her home ... She stated that she had completed elementary school and had been an average pupil, that she had studied law for one year and knew all about the law. To me she said: ‘You know how it was when you operated on me.’ She is dissatisfied with the court proceedings [being brought]: ‘I dislike the Pešćenica [Social Welfare Centre] because they attempted to send me to [a home in] Novi Marof.’ And in respect of her son she said: ‘I am sorry when someone blackmails him’. She stated that she had been paying all her bills and that ‘I previously had a huge negative [balance], [because] I had to pay for the hospital’. She stated that she had a lot of acquaintances who were her former lodgers, whom she saw regularly when out and about in her wheelchair in her neighbourhood and ‘they all respect me’. Upon a direct question she denied having any mental problems.

Psychological status: conscious, contact easily established, uncertain about time, in other respects well oriented. Has a wide and viscous (viskozni) thought process, with loss of determining tendency. Interacts without distance. In thought content confabulatory with a paranoid position, projections and infantile explanation. Basic disposition is elevated. Intellectually – memory functions are primarily insufficient at the LMR level, additionally compromised with psychoorganic type. Lacks insight into her condition.

Marija Ivinović suffers from MB. Little, parapresis spast., monoparesis ext. sup. spast. sin., LMR, condition after brain haemorrhage, condition after stroke, condition after meningoencephalitis, with a lack of insight into her condition [and] the need for and purpose of treatment. Owing to this, she is not able to entirely look after her personal needs, rights and interests. Also, because of her state of health and lack of insight she may jeopardise the rights and interests of others.”

14. On 19 May 2010 the applicant lodged written submissions whereby she objected to the psychiatrists’ findings, stating that it was not clear how they had concluded that she was unable to properly dispose of her money, given that the debts referred to had been incurred by her son when she had been hospitalised.

15. At a hearing held on 21 October 2010 the psychiatrists gave the following opinion evidence:

“We entirely endorse our written report of 3 April 2010 and to the objections filed by the respondent we would state the following: on the basis of the enclosed medical records, social history and our own examination we have established that the respondent suffers from Morbus Littlee. She also suffers from triparesis with preserved functions of her right hand, mild mental retardation, and conditions following a brain haemorrhage and meningoencephalitis. Her intellectual capabilities are, owing to the above-mentioned [conditions], additionally compromised on the psychoorganic type. During the interview we noticed confabulations in the content of her thoughts, that is to say fabricated content, a paranoid position, in particular as regards her close family and the employees of the social welfare centre, and infantile explanation. The respondent lacks insight into her condition. All this led us [to conclude] that the respondent does not possess sufficient intellectual capacity to adequately protect her own rights and interests, and because of her lack of insight she might also jeopardise the rights and interests of others. We therefore consider that the application for deprivation of the respondent’s legal capacity as regards disposing of her money and assets and as regards taking decisions about her medical treatment, is appropriate.”

16. On 21 October 2010 the Zagreb Municipal Court partially deprived the applicant of her legal capacity, thereby stopping her from disposing of her money and other assets and from making independent decisions concerning her medical treatment. The ruling relied exclusively on the opinion given by the two psychiatrists and extensively repeated their findings stated in their written report and their oral evidence given at the hearing of 21 October 2010.

17. The applicant lodged an appeal on 11 November 2010, in which she argued that partially depriving her of her legal capacity solely on the basis of the psychiatric report had not been justified, because the psychiatrists had lacked knowledge of how she spent her money and how she disposed of her assets. She argued that she had purchased the flat where she lived herself and there was no danger that she would give it up. The assertion that she was paranoid as regards her close family members was not correct. She had had troubled relations with her son at times because he had moved into her flat with his girlfriend and her daughter and had had an interest in having her removed from the flat and placed in a home. Therefore, she had successfully sought their eviction from her flat. She had also changed her bank and her son no longer had authority to use her credit card. She lived a peaceful life, and was a member of the Association of Disabled Persons with Cerebral Palsy and Poliomyelitis. The court conducting the proceedings had had the chance to establish that normal communication with her was possible and that she lived in a tidy flat. The Centre had not proven the need for her to be partially deprived of her legal capacity. Only a bookkeeping expert could have established the facts concerning her debts.

18. The applicant’s appeal was dismissed by the Bjelovar County Court on 26 January 2012, which again relied extensively on the psychiatric report. The appeal court added that the applicant had been hospitalised between 9 and 25 September 2008 and 23 October and 13 November 2008, whereas the unpaid bills (see paragraph 9 above) were dated 9 April 2009 (electricity bill of HRK 27,625.70), 18 March 2009 (HRK 8,290.25 in monthly instalments for the purchase of the flat) and 22 May 2009 (water bill of HRK 4,477.42), which indicated that the debts concerned a much longer period than the applicant’s hospitalisation.

19. The applicant then lodged a constitutional complaint, in which she repeated the arguments from her appeal, stressing that the debts in question had been incurred during the period in which she had been hospitalised and her son had had her bank card. Instead of paying her bills he had used the money from her account for his own needs. She added that only one of the psychiatrists who had drawn up the report on her mental state had interviewed her. She also stressed that it was entirely unclear what rights and interests of others she might jeopardise. The complaint was dismissed by the Constitutional Court on 13 June 2012.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

20. The relevant provisions of the Family Act (Obiteljski zakon, Official Gazette nos. 116/2003, 17/2004, 136/2004 and 107/2007) read:

Section 159

“(1) An adult who, on account of mental illness or for other reasons, is unable to look after his or her own needs, rights and interests, or presents a risk to the rights and interests of others, shall be partly or completely deprived of [his or her] legal capacity by a court of law in non-contentious proceedings.

(2) Before adopting a decision under subsection 1 of this section, a court shall obtain the opinion of a medical expert concerning the state of health of the person concerned and its effect on his or her ability to look after all or some of their personal needs, rights and interests and whether it might put the rights and interests of others at risk ....”

Section 161

“(1) A social welfare centre shall initiate court proceedings if it considers that, on the grounds set out in section 159(1) of this Act, there is a need to either completely or partly deprive a person of [his or her] legal capacity.

(2) A social welfare centre shall appoint a special guardian for a person in respect of whom proceedings for deprivation of his or her of legal capacity have been instituted...”

Section 162

“The competent social welfare centre shall place under guardianship any person ... deprived of [their] legal capacity ...”

Section 179

(1) The guardian shall look after the person and his or her rights, obligations and well-being with due diligence, manage his or her assets and take measures aimed at enabling the ward to lead an independent professional and personal life.

...”

Section 184

“(1) The guardian represents the ward.

...”

Section 185

“In order to take more important measures concerning the ward, [his or her] personal status or health, the guardian shall obtain prior consent from a social welfare centre.”

PROCEEDINGS FOR DEPRIVATION AND RESTORATION OF LEGAL CAPACITY

Section 326

“(1) A court shall invite to a hearing the requesting party, the person concerned, his or her guardian and a representative of a social welfare centre.

(2) The persons mentioned in paragraph 1 may participate in the presentation of evidence, hearings and the presentation of the outcome of the entire proceedings.

(3) A court shall try to hear the person concerned. Where that person has been placed in a psychiatric or social care institution, he or she shall be heard in that institution.

(4) A court may decide not to invite and hear the person concerned where it could be detrimental for that person or where it is not possible to hear that person in view of his or her mental impairment or state of health.”

Section 329

(1) A court decision depriving someone of [their] legal capacity shall be served on the requesting party, the person concerned, his or her guardian and a social welfare centre.

(2) The court is not obliged to serve the decision on the person concerned where he or she cannot understand the legal consequences of that decision or where it would be detrimental to his or her health.

...”

III. RELEVANT INTERNATIONAL INSTRUMENTS

A. Convention on the Rights of Persons with Disabilities, adopted by the United Nations General Assembly on 13 December 2006 (Resolution A/RES/61/106)

21. This Convention entered into force on 3 May 2008. It was signed and ratified by Croatia in 2007. The relevant parts of the Convention provide:

Article 12

Equal recognition before the law

“1. States Parties reaffirm that persons with disabilities have the right to recognition everywhere as persons before the law.

2. States Parties shall recognize that persons with disabilities enjoy legal capacity on an equal basis with others in all aspects of life.

3. States Parties shall take appropriate measures to provide access by persons with disabilities to the support they may require in exercising their legal capacity.

4. States Parties shall ensure that all measures that relate to the exercise of legal capacity provide for appropriate and effective safeguards to prevent abuse in accordance with international human rights law. Such safeguards shall ensure that measures relating to the exercise of legal capacity respect the rights, will and preferences of the person, are free of conflict of interest and undue influence, are proportional and tailored to the person’s circumstances, apply for the shortest time possible and are subject to regular review by a competent, independent and impartial authority or judicial body. The safeguards shall be proportional to the degree to which such measures affect the person’s rights and interests.

5. Subject to the provisions of this article, States Parties shall take all appropriate and effective measures to ensure the equal right of persons with disabilities to own or inherit property, to control their own financial affairs and to have equal access to bank loans, mortgages and other forms of financial credit, and shall ensure that persons with disabilities are not arbitrarily deprived of their property.”

B. Recommendation No. R (99) 4 of the Committee of Ministers of the Council of Europe on principles concerning the legal protection of incapable adults (adopted on 23 February 1999)

22. The relevant parts of this Recommendation read as follows:

Principle 2 – Flexibility in legal response

“1. The measures of protection and other legal arrangements available for the protection of the personal and economic interests of incapable adults should be sufficient, in scope or flexibility, to enable suitable legal response to be made to different degrees of incapacity and various situations.

...

4. The range of measures of protection should include, in appropriate cases, those which do not restrict the legal capacity of the person concerned.

...”

Principle 3 – Maximum reservation of capacity

“1. The legislative framework should, so far as possible, recognise that different degrees of incapacity may exist and that incapacity may vary from time to time. Accordingly, a measure of protection should not result automatically in a complete removal of legal capacity. However, a restriction of legal capacity should be possible where it is shown to be necessary for the protection of the person concerned.

2. In particular, a measure of protection should not automatically deprive the person concerned of the right to vote, or to make a will, or to consent or refuse consent to any intervention in the health field, or to make other decisions of a personal character at any time when his or her capacity permits him or her to do so.

...”

Principle 6 – Proportionality

“1. Where a measure of protection is necessary it should be proportional to the degree of capacity of the person concerned and tailored to the individual circumstances and needs of the person concerned.

2. The measure of protection should interfere with the legal capacity, rights and freedoms of the person concerned to the minimum extent which is consistent with achieving the purpose of the intervention.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

23. The applicant complained that the manner in which the proceedings for partial deprivation of her legal capacity had been conducted and the findings reached therein had violated her right to respect for her private life. She relied on Article 8 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private ... life ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

24. The Government argued that the applicant had failed to exhaust all available domestic remedies because she had not instituted fresh proceedings seeking to have her legal capacity fully restored, an option envisaged under the Family Act.

25. The applicant replied that her complaints concerned the manner in which the proceedings for partial deprivation of her legal capacity had been conducted and the findings reached in those proceedings, and that in the course of those proceedings she had exhausted all available domestic remedies.

26. The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of directly remedying the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

27. The Court notes that the present case concerns the applicant’s complaints related to the manner in which the proceedings by which she was partly deprived of her legal capacity were conducted and about the findings reached in those proceedings. In the Court’s view, such issues should properly be considered in the course of the proceedings themselves. During the domestic proceedings the applicant unsuccessfully raised the same complaints she is now presenting before the Court in her appeal against the first-instance ruling and in her constitutional complaint.

28. The Court therefore considers, noting that the rule on exhaustion of domestic remedies concerns only remedies that relate to the breaches alleged (see De Jong, Baljet and Van den Brink v. the Netherlands, 22 May 1984, § 39, Series A no. 77), that by using all available domestic remedies concerning her complaints in the course of the relevant domestic proceedings, the applicant exhausted domestic remedies as required by Article 35 § 1 of the Convention (see Golubović v. Croatia, no. 43947/10, § 41, 27 November 2012).

29. Against the above background, the Court considers that the Government’s objection must be rejected. It further notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicants’ submissions

30. The applicant argued that in the proceedings at issue the national courts had not established all relevant circumstances concerning her personal state and had partly deprived her of her legal capacity without giving adequate reasons. She stressed that the court ruling to that effect had solely relied on the psychiatric report, which had been drawn up by two psychiatrists, one of whom had interviewed her for thirty minutes, while the other had never met her. Furthermore, the psychiatrists had had no knowledge of how she had been spending her money and disposing of her assets. She had had troubled relations with her son at times because he had spent her money on his own needs when she had been hospitalised, instead of paying the bills for her. In addition, he had moved into her flat with his girlfriend and her daughter, and had thus had an interest in the applicant being removed from the flat and placed in a home. Therefore, she had successfully sought their eviction from her flat. She had also changed her bank and her son no longer had authority to use her credit card. The court conducting the proceedings had had the opportunity to establish that normal communication with her was possible and that she lived in a tidy flat. The Centre had not proven the need to partly deprive her of her legal capacity. Only a bookkeeping expert could have established the facts concerning her debts. She also stressed that it was entirely unclear what rights and interests of others she might jeopardise.

(b) The Government’s submissions

31. The Government accepted that the ruling by which the applicant was partly deprived of her legal capacity had amounted to an interference with her right to respect for her private life under Article 8 of the Convention. However, in their view the interference had been based in law, had pursued a legitimate aim and had been proportionate to the aim sought. The legal basis for the interference had been section 159 of the Family Act. The ruling in question had been adopted in order to protect the applicant, as it had been established that she was not able to look after her own rights and interests in terms of disposing of her assets and making decisions concerning her medical treatment. The applicant had run up debts of about HRK 40,000, whereas her monthly pension amounted to about HRK 3,950.

32. The applicant had had the opportunity to present her views during the proceedings and all her procedural rights had been respected. The facts of the case showed that the applicant had not been paying her bills, which had led to the electricity and water supply to her flat being cut off. There had also been the risk that she would be evicted from her flat, as she had not been paying the monthly instalments for the purchase of the flat.

33. The psychiatric report had been drawn up on the basis of the applicant’s medical records, which had showed that the applicant had been suffering from various illnesses since birth and had also been treated for a brain haemorrhage and meningoencephalitis. During the interview conducted by the psychiatrist, the applicant had wrongly stated that the psychiatrist had operated on her, that her debts had concerned the costs of her hospitalisation (while in reality her medical insurance had covered all her medical costs) and that she had been operated on in 2002 (the operation had actually happened in 2008).

34. The PERSON Project and Mental Health Europe, relying on the Court’s case-law, observations of the Council of Europe Commissioner for Human Rights and the United Nations Convention on the Rights of Persons with Disabilities, submitted that the deprivation of legal capacity was an unjustified intrusion on a person’s private life and that the authorities should firstly consider less restrictive measures. Deprivation of legal capacity had been identified by the Commissioner for Human Rights as an area of concern in relation to involuntary institutional placement, which was of crucial importance in the present case because the applicant had been deprived of her right to make independent decisions about her medical care. The United Nations Convention on the Rights of Persons with Disabilities should be understood as requiring the States to replace substitute decision-making by supported decision-making in the exercise of legal capacity. A range of specialist means of support for the exercise of one’s legal capacity developed around the world had proved to be successful in aiding people with mental disabilities. The interveners criticised decisions to deprive people of their legal capacity which relied solely on expert evidence, arguing that such a practice allowed for a considerable arbitrariness.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

35. The Court reiterates that deprivation of legal capacity may amount to an interference with the private life of the person concerned (see Shtukaturov v. Russia, no. 44009/05, § 83, ECHR 2008 and Lashin v. Russia, no. 33117/02, § 77, 22 January 2013). This is so even when a person has been deprived of his or her legal capacity only in part (compare to Berková v. Slovakia, no. 67149/01, § 164, 24 March 2009, and Salontaji-Drobnjak v. Serbia, no. 36500/05, § 144, 13 October 2009).

36. The Court reiterates further that, whilst Article 8 of the Convention contains no explicit procedural requirements, “the decision-making process involved in measures of interference must be fair and such as to ensure due respect of the interests safeguarded by Article 8” (see Görgülü v. Germany, no. 74969/01, § 52, 26 February 2004). The Court has to consider whether, in the light of the case as a whole, the reasons adduced to justify the measures taken were “relevant and sufficient” and whether the decision-making process afforded due respect to the applicant’s rights under Article 8 of the Convention. It must be borne in mind that the national authorities have the benefit of direct contact with all the persons concerned. It follows from these considerations that the Court’s task is not to substitute itself for the domestic authorities in the exercise of their responsibilities regarding deprivation of legal capacity, but rather to review, in the light of the Convention, the decisions taken by those authorities in the exercise of their power of appreciation (see, mutatis mutandis, T.P. and K.M. v. the United Kingdom [GC], no. 28945/95, § 71, ECHR 2001-V; Sahin v. Germany [GC], no. 30943/96, § 64, ECHR 2003‑VIII; Sommerfeld v. Germany [GC], no. 31871/96, § 62, ECHR 2003‑VIII (extracts); Görgülü, cited above, § 41; and Wildgruber v. Germany (dec.), no. 32817/02, 16 October 2006).

37. The margin of appreciation to be accorded to the competent national authorities will vary in accordance with the nature of the issues and the importance of the interests at stake. The extent of the State’s margin of appreciation thus depends on the quality of the decision-making process. If the process was seriously deficient in some respect, the conclusions of the domestic authorities are more open to criticism (see, mutatis mutandis, Sahin v. Germany, no. 30943/96, §§ 46 et seq., 11 October 2001, and Salontaji-Drobnjak, cited above, § 143). In this connection, the Court would like to stress that strict scrutiny is called for where measures that have such adverse effect on an individual’s personal autonomy, as deprivation of legal capacity has, are at stake.

(b) Application of these principles in the present case

38. Turning to the particular circumstances of the present case, the Court notes that the national courts partially deprived the applicant of her legal capacity, thereby stopping her from disposing of her money and other assets and from making independent decisions concerning her medical treatment. In the Court’s view, depriving a person of his or her legal capacity, even in part, is a very serious measure which should be reserved for exceptional circumstances (see, mutatis mutandis, X and Y v. Croatia, no. 5193/09, § 91, 3 November 2011). Bearing in mind the utmost importance of the consequences of such a measure for the applicant’s private life, the Court considers that a careful examination of all relevant factors by courts dealing with the case was necessary to ensure that the requirements of Article 8 of the Convention were complied with.

39. In this respect the Court also reiterates that proceedings before courts must conform to the rule of law, which can be identified with the good administration of justice and that, in the absence of any obligation for a judicial authority to give reasons for their decisions, the rights guaranteed by the Convention would be illusory and theoretical. Without requiring a detailed response to each argument presented before a court, this obligation nevertheless presupposes the right of a party to the proceedings to have his or her essential contentions carefully examined (see, mutatis mutanids, Ruiz Torija v. Spain, 9 December 1994, § 29, Series A no. 303‑A; Hiro Balani v. Spain, 9 December 1994, § 27, Series A no. 303‑B; and Novoseletskiy v. Ukraine, no. 47148/99, § 111, ECHR 2005‑II (extracts)).

40. The Court notes that the decision to partly deprive the applicant of her legal capacity relied to a decisive extent on the report drawn up by two psychiatrists. The Court is aware of the relevance of medical reports concerning persons suffering from impairment to their mental faculties and agrees that any decision based on an assessment of a person’s mental health has to be supported by relevant medical documents. However, it is the judge and not a physician who is required to assess all relevant facts concerning the person in question and his or her personal circumstances. It is the function of the judge conducting the proceedings to decide whether such an extreme measure is necessary or whether a less stringent measure might suffice. When such an important interest for an individual’s private life is at stake a judge has to carefully balance all relevant factors in order to assess the proportionality of the measure to be taken. The necessary procedural safeguards require that any risk of arbitrariness in that respect is reduced to a minimum (see X and Y v. Croatia, cited above, § 85).

41. As regards the reasons adduced by the national authorities for depriving the applicant of her legal capacity, the national court relied on two main factors – the applicant’s illness and the allegations that she had incurred significant debts which had put her in a vulnerable position and could possibly have entailed the loss of her flat.

42. As regards the applicant’s health problems, the Court notes that there is no indication in the case file that the applicant had not been looking after her health. The national courts did not provide any reasons in that respect. Furthermore, the Municipal Court never attempted to hear evidence from a doctor who regularly saw the applicant, such as her general practitioner.

43. As regards the applicant’s financial situation, the national authorities failed to establish all relevant facts so as to elucidate the exact circumstances in which the applicant had incurred her debts. The Municipal Court never attempted to establish the exact period in which bills had gone unpaid or to hear evidence from the applicant’s son, whom the applicant alleged had squandered her money during her hospitalisation. While the appeal court mentioned the sums owing for a number of debts and the date of the bills, it also failed to establish the exact period to which these debts related (see paragraph 18 above). Thus, the crucial issue as to whether the applicant was responsible for the debts incurred remained unanswered.

44. Even when the national authorities establish with the required degree of certainty that a person has been experiencing difficulties in paying his or her bills, deprivation, even partial, of legal capacity should be a measure of last resort, applied only where the national authorities, after carrying out a careful consideration of possible alternatives, have concluded that no other, less restrictive, measure would serve the purpose or where other, less restrictive measure, have been unsuccessfully attempted. However, there is no indication that any such option was contemplated in the present case.

45. As regards the representation of the applicant in the proceedings at issue, the Court notes that an employee of the Centre was appointed as the applicant’s legal guardian (see paragraph 10 above). However, given that it was the Centre itself that had instituted the proceedings for deprivation of the applicant’s legal capacity, her appointment as the applicant’s legal guardian put her into a conflict of loyalty between her employer and the applicant as her ward. In the present case the guardian gave her full consent to the application for partial deprivation of the applicant’s legal capacity, and made no submissions as regards the evidence to be presented. Notwithstanding the fact that the applicant engaged the services of a lawyer at her own expense (see paragraph 10 above), it cannot but be noted that national law does not provide for obligatory representation of the person concerned by an independent lawyer, despite the very serious nature of the issues concerned and the possible consequences of such proceedings (see M.S. v. Croatia, no. 36337/10, § 104, 25 April 2013). Furthermore, the Court reiterates that in cases of mentally disabled persons the States have an obligation to ensure that they are afforded independent representation, enabling them to have their Convention complaints examined before a court or other independent body (see Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 161, 17 July 2014).

46. The Court therefore finds that the national courts, in depriving partially the applicant of her legal capacity, did not follow a procedure which could be said to be in conformity with the guarantees under Article 8 of the Convention. There has accordingly been a violation of that provision.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

47. The applicant complained about the manner in which the proceedings for partial deprivation of her legal capacity had been conducted. She relied on Article 6 § 1 of the Convention which, in so far as relevant reads:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

48. The Government contested that argument.

49. The Court notes that this complaint is linked to the complaint examined above and must therefore likewise be declared admissible.

50. Having regard to the finding relating to Article 8 of the Convention, the Court considers that it is not necessary to examine whether, in this case, there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

51. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

52. The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

53. The Government submitted that the amount claimed was unfounded, excessive and unsubstantiated.

54. The Court considers that the applicant must have suffered non-pecuniary damage as a result of the institution of the proceedings to partly deprive her of her legal capacity. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

55. The applicant also claimed EUR 2,500 for costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court.

56. The Government submitted that the applicant had failed to prove that the costs of her representation before the Court had actually been incurred.

57. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 2,500 covering costs under all heads of claim.

C. Default interest

58. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT,UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 6 § 1 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,500 (two thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 18 September 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Šta je invaliditet? Prava osoba sa invaliditetom
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 1
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 2
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Pristupačnost i prinudna hospitalizacija
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava standardi Ujedinjenih nacija

Publikacije

Priručnik za uviđaj
veštačenje uviđaj krivičnog dela priručnik uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa