(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Zaštitne mere protiv zloupotrebe
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahteva (br. 37873/04) protiv Ruske Federacije koji je podnela ruska državljanka gđa Yevgeniya Alekseyevna Konovalova. Ona je tvrdila da je bila prisiljena roditi svoje dete uz prisustvo studenata medicine, te da to predstavlja povredu domaćeg prava i nije u skladu s Konvecijom.
Nakon što su joj počeli trudovi, ujutro 23. aprila 1999. godine, vozilo hitne pomoći odvezlo je podnositeljku zahteva na ginekološki deo bolnice Vojno-medicinske akademije S. M. Kirov. Nakon prijema uručena joj je brošura bolnice, u kojoj se, između ostalog, nalazila napomena kojom se pacijenti upozoravaju da bi mogli biti uključeni u kliničku nastavu studenata koja se odvija u bolnici. Nije jasno u koje vreme joj je uručena knjižica. Primljena je u bolnicu oko 9,00 a već oko 10.00 podvrgnuta je indukovanom snu, do 12.00. U vremenu od 14.00 do 22.00 podnositeljka je podvrgnuta brojnim pregledima. Nakon nekoliko pregleda, imajući u vidu da je imala nepravilne trudove, te da je imala blagi povećanu količinu plodove vode, oko 22.00 časa saopšteno joj je da joj je za sutradan zakazan porođaj i da će njemu prisustvovati studenti medicine. Nakon toga je podvrgnuta indukovanom snu.
Sutradan oko 8.00, nakon što se podnositeljka zahteva probudila, trudovi su postajali jači i ubrzo je krenuo porođaj prirodnim putem. Porođaju su prisustvovali i studenti medicine, koji su bili upoznati sa njenim zdravstvenim stanjem i medicinskim tretmanom. Podnositeljka tvrdi da se protivila prisustvu studenata u rađaonici.
Nakon rođenja, dete kome je dijagnostifikovan blagi oblik asfikcije prebačeno je na odeljenje neonatalne nege, gde je ostalo do 13. maja kada je optušteno kući.
Dana 10. avgusta, podnositeljka je uložila pritužbu na rad bolnice zbog odlaganja porođaja kako bi njemu mogli da prisustvuju studenti medicine i samog prisustva trećih lica, a 27. jula 2000. godine tužila je bolnicu Okružnom sudu, koji je 25. decembra 2003. godine odbacio tužbu.

Podnositeljka je smatrala da je prisustvom trećih lica pri porodu došlo do kršenja člana 8 Konvencije, odnosno, mešanja u njen privatni život. Sud je utvrdio da prisustvo studenata medicine pri porodu 24. aprila 1999. nije bilo u skladu sa zahtevom zakonitosti iz člana 8. stav 2. Konvencije zbog nedostatka uspostavljenog potpunog mehanizma zaštite od proizvoljnog mešanja u prava podnositeljke zahteva iz člana 8. u domaćem pravu u danom trenutku. Stoga, Sud je smatrao je došlo do povrede člana 8. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KONOVALOVA protiv RUSIJE

(Zahtjev br. 37873/04)

PRESUDA

STRASBOURG

9. listopada 2014.

KONAČNA

16. veljače 2015.

Ova presuda je postala konačna sukladno članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Konovalova protiv Rusije, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 16. rujna 2014. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 37873/04) protiv Ruske Federacije koji je ruska državljanka gđa Yevgeniya Alekseyevna Konovalova (podnositeljica zahtjeva) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija) dana 5. kolovoza 2004. godine.
Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. A. I. Konovalov, odvjetnik iz Sankt Peterburga. Rusku Vladu (Vlada) zastupao je g. G. Matyushkin, zastupnik Ruske Federacije pri Europskom sudu za ljudska prava.
Podnositeljica zahtjeva posebice je tvrdila da je bila prisiljena roditi svoje dijete uz prisustvovanje studenata medicine, predstavlja povredu domaćeg prava i nije u skladu s Konvecijom.
Dana 9. ožujka 2009. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1980. godine i živi u Sankt Peterburgu.

A. Hospitalizacija podnositeljice zahtjeva i porod njezina djeteta

Nakon što su joj počeli trudovi, ujutro 23. travnja 1999. godine vozilo hitne pomoći odvezlo je trudnu podnositeljicu zahtjeva na ginekološki odjel bolnice Vojno-medicinske akademije S. M. Kirov.
Nakon prijema uručena joj je knjižica izdana od bolnice, u kojoj se, između ostaloga, nalazila napomena kojom se pacijente upozorava da bi mogli biti dijelom kliničke nastave koja se odvija u bolnici. Napomena je glasila:

„Uvažite činjenicu da je liječenje u našoj bolnici povezano s nastavom za studente porodiljstva i ginekologije. Stoga su svi pacijenti uključeni u nastavni postupak .”

Nije jasno u koje joj je točno vrijeme uručena knjižica.
U 9:00 sati podnositeljicu zahtjeva pregledala je liječnica koja je utvrdila da je trudna četrdeset tjedana i da je došlo do komplikacija s trudnoćom jer je imala blagi oblik polihidramniona (prevelika količina plodne vode). Liječnica je utvrdila kako su trudovi podnositeljice zahtjeva bili prijevremeni te da ona pati od iscrpljenosti. S obzirom na te simptome lijekovima je bila podvrgnuta induciranom snu koji je trajao od 10:00 do 12:00 sati.
U 14:00 sati liječnica podnositeljice zahtjeva ponovno je utvrdila da su trudovi bili prijevremeni i propisala joj je lijek protiv trudova radi sprječavanja prijevremenog poroda.
Između 14:00 i 22:00 sati podnositeljica zahtjeva podvrgnuta je brojnim liječničkim pregledima. Liječnici nisu pronašli drugih patologija osim nepravilnih trudova.
Prema tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, oko 15:00 sati obavijestili su je da je porod zakazan za sljedeći dan te da će mu prisustvovati studenti medicine.
U 22:00 sati podnositeljica zahtjeva lijekovima je bila podvrgnuta induciranom snu. Liječnici su nadzirali njezino stanje tijekom noći.
U 8:00 sati sljedeći dan, nakon što se podnositeljicu zahtjeva probudilo, njezini su trudovi postali učestaliji i jači. Liječnici su otkrili tragove mekonija u plodnoj vodi što je ukazivalo na to da postoji opasnost da fetus pati od hipoksije. Podnositeljici zahtjeva propisan je lijek za poboljšanje uteroplacentne hemodinamike (protoka krvi do posteljice).
U 9:00 sati liječnici su obavili kardiotokografiju i opisali zdravstveno stanje podnositeljice zahtjeva i fetusa kao zadovoljavajuće. Također su odlučili obaviti vaginalni porod. Prema tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, ona se u rađaonici protivila prisutnosti studenata medicine pri porodu.
Porod je trajao od 10:00 do 10:35 sati u prisustvu liječnika i studenata medicine koji su očigledno dobili informacije o njezinom zdravstvenom stanju i medicinskom tretmanu. Liječnici su tijekom poroda izveli epiziotomiju (rez). Djetetu je dijagnosticiran blagi oblik asfiksije. U 13:00 sati dijete je prebačeno u poseban odjel za skrb o novorođenčadi i tamo je ostalo do 13. svibnja 1999. godine, kada ju je podnositeljica zahtjeva odnijela kući.

B. Prigovori podnositeljice zahtjeva podneseni bolnici

Dana 10. kolovoza 1999. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je bolnici pritužbu zatraživši naknadu nematerijalne štete navodno uzrokovane mjerama čiji je cilj bio odgađanje poroda.
Uprava bolnice provela je internu istragu. Rezultati su izneseni u izvješću od 14. kolovoza 1999. godine kojim je potvrđeno da je porod bio obavljen u skladu s odgovarajućim standardima te da je podnositeljica po prijemu bila obaviještena o mogućoj nazočnosti trećih osoba tijekom njezina poroda. Mjerodavni dio izvješća glasi kako slijedi:

„.. studenti 4. godine medicine bili su prisutni u rađaonici tijekom poroda [podnositeljice zahtjeva] u skladu s njihovim rasporedom za 24. travnja 1999. godine. To nije moglo imati nikakvog negativnog učinka na ishod poroda. Porod je vodila [šefica Odjela za ginekologiju i porodiljstvo]. Po prijemu [podnositeljica zahtjeva] je bila obaviještena o mogućoj prisutnosti trećih osoba tijekom njezina poroda. Opstetičari nisu namjerno odgodili porod. Tretman je proveden u najboljem interesu majke i fetusa u skladu s posebnim okolnostima poroda podnositeljice zahtjeva...”

Dana 19. kolovoza 1999. godine bolnica je odbila zahtjev podnositeljice uz navode da nisu počinjene pogreške prilikom vođenja poroda.

C. Građanski postupak protiv bolnice

Dana 27. srpnja 2000. godine podnositeljica zahtjeva je tužila bolnicu pred Okružnim sudom Vyborg u Sankt Peterburgu (Okružni sud). Tražila je naknadu nematerijalne štete i javnu ispriku zbog namjernog odgađanja njezina poroda te neodobrenog prisustvovanja trećih osoba tijekom poroda.
Dana 4. rujna 2002. godine Okružni sud je odredio vještačenje predmeta zahtjeva podnositeljice. Od vještaka je bilo zatraženo da ispitaju je li porod podnositeljice zahtjeva bio namjerno odgođen i je li prisutnost studenata imala utjecaja na njezin porod.
U svom izvješću od 27. rujna 2009. godine vještaci su zaključili da:

„[Bolnica] je [podnositeljici zahtjeva] osigurala zdravstvenu skrb bez ikakvih nedostataka koji bi mogli pogoršati zdravlje majke i djeteta. Medicinski tretman bio je odgovarajući i pravovremen. Nakon [prijema] podnositeljice zahtjeva liječnici su je pažljivo pregledali i postavili ispravnu dijagnozu te pripremili odgovarajući plan poroda. Zbog prijevremenih trudova [podnositeljice zahtjeva] i njezina stanja opće iscrpljenosti određivanje induciranog sna lijekovima smatra se odgovarajućom mjerom. Bio je potreban daljnjii tretman zbog prijevremenih trudova...

Porod je stresan za svaku ženu. Prisutnost studenata medicine [iz bolnice], čak i u drugom stadiju poroda kada trudnica potiskuje, nije moglo utjecati na vođenje poroda. Na porod se moglo negativno utjecati samo u njegovu prvom stadiju. Tijekom stadija tiskanja trudnica je obično usredotočena na svoju fizičku aktivnost. Prisutnost trećih osoba nije mogla negativno utjecati na njezin porod. Zdravstvena dokumentacija pokazuje da je bilo nemoguće odgoditi porod u drugom stadiju, odnosno stadiju neizazvanog potiskivanja. Dokumentacija u spisu predmeta [podnositeljice zahtjeva] ne sadrži dokaze koji bi potvrđivali da je porod bio namjerno odgođen kako bi se studentima medicine omogućila studija ovog slučaja.”

Dana 25. studenoga 2003. godine Okružni sud je odbio tužbu podnositeljice zahtjeva. Oslanjajući se na prethodno navedeni nalaz vještaka, utvrdio je da je kvaliteta tretmana podnositeljice zahtjeva u bolnici bila odgovarajuća. Nadalje je primijetio da sukladno domaćem pravu, osobito Zakonu o zdravstvenoj skrbi koji je u to vrijeme bio na snazi, nije bila potrebna pisana suglasnost pacijenta za prisustvo studenata medicine. Također je ustvrdio činjenicu da je podnositeljica zahtjeva unaprijed bila obaviještena o uključenosti u nastavni postupak jer joj je bila uručena bolnička knjižnica s izričitim upozorenjem o mogućoj prisutnosti studenata medicine tijekom njezina tretmana. Okružni je sud odbio njezinu tvrdnju da se protivila prisutnosti trećih osoba pri porodu kao neutemeljenu, prihvativši iskaz njezine liječnice da takvog protivljenja nije bilo. Sud taj iskaz liječnice nije provjeravao uzimanjem iskaza drugih svjedoka niti se je u vezi s tim pitanjem pozvao na bilo koji drugi dokaz. Zaključio je da su bolnički liječnici postupili zakonito i da joj nisu nanijeli nikakvu nematerijalnu štetu.
Mjerodavni dio presude glasi:

„... Podnositeljica zahtjeva podnijela je tužbu za naknadu nematerijalne štete... Tvrdila je da je porod njezina djeteta bio namjerno odgođen kako bi se omogućio javni zahvat u prisustvu studenata medicine. Izjavila je da joj je demonstracija njezinog poroda koja je bila obavljena bez njezina pristanka nanijela fizičku i psihičku bol i povrijedila njezina prava. Izjavila je da joj tuženik treba isplatiti 300.000,00 rubalja (RUB) na ime naknade nematerijalne štete.

Zastupnici [bolnice] su osporili tužbeni zahtjev. Izjavili su da je [podnositeljica zahtjeva] bila upoznata s nastavnim postupcima u [bolnici] prije nego što je tamo primljena... Nadalje su tvrdili da je [ona] dobila odgovarajući i pravovremeni medicinski tretman ...

[B.], liječnica koja je vodila porod [podnositeljice zahtjeva] je izjavila prilikom davanja iskaza... [pred] sudom da je zdravstvena skrb bila pružena u skladu s očekivanim standardima i bez odgode. Podnositeljica zahtjeva nije imala pritužbi na kvalitetu [pružene joj] zdravstvene skrbi. [B.] je također izjavila da je bilo nemoguće odgoditi porod. Prema njoj studenti su bili prisutni svega nekoliko minuta. Nastavni kurikulum predviđa njihovu obaveznu prisutnost tijekom liječničkih vizita i medicinskog tretmana pacijenata...

Na temelju članka 54. Zakona o zdravstvenoj skrbi učenicima srednjoškolskih i studentima visokoškolskih zdravstvenih ustanova dopušteno je prisustvovanje vođenju medicinskih tretmana u skladu sa zahtjevima njihova kurikuluma i pod nadzorom zdravstvenih djelatnika. Mjerodavna pravila utvrdit će Ministarstvo zdravstva Rusije. Člancima 32. i 33. Zakona o zdravstvenoj skrbi propisano je da se takvi medicinski zahvati ne smiju obavljati bez pacijentove suglasnosti, koja mora biti potvrđena u [pisanom obliku].

Sud smatra da se sama prisutnost studenata [iz bolnice] u rađaonici ne može smatrati medicinskim zahvatom u smislu članaka 32. i 33. Zakona o zdravstvenoj skrbi. Kao što je razvidno iz dokumenata u spisu predmeta, vozilo hitne pomoći u pravilu ne odvozi pacijente u [bolnicu]. [Podnositeljica zahtjeva] odvezena je u [bolnicu] jer je njezin suprug služio u vojsci.

Prema iskazima [podnositeljice zahtjeva] ona je bila svjesna da bi mogla biti uključena u nastavni postupak (vidjeti knjižicu). Spis predmeta ne sadrži dokaze koji bi potkrijepili tvrdnje da se ona protivila prisutnosti trećih osoba na porodu. Uzimajući u obzir okolnosti predmeta, sud ne nalazi osnove za utvrđivanje [bolničkih] liječnika krivima za nanošenje nematerijalne štete ili psihičke ili moralne boli podnositeljici zahtjeva. Sukladno tomu, [bolnica] nije obvezna isplatiti [joj] bilo kakvu naknadu...”

Dana 24. svibnja 2004. godine Gradski sud Sankt Peterburga potvrdio je presudu Okružnog suda nakon podnošenja žalbe.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Zakon o zdravstvenoj skrbi (Federalni zakon br. 5487-I od 22. srpnja 1993.) koji je bio na snazi u relevantnom razdoblju

Člankom 32. Zakona o zdravstvenoj skrbi propisano je da je dobrovoljna i informirana suglasnost pacijenta nužan preduvjet za bilo koji medicinski zahvat.
U članku 33. navodi se da pacijent ili njegov ili njezin zakonski zastupnik imaju pravo odbiti medicinski zahvat ili tražiti njegov prekid osim u slučajevima navedenima u članku 34.
Člankom 34. propisano je da se liječenje osobe može obaviti bez njegove ili njezine suglasnosti ili suglasnosti njegova ili njezina zastupnika ako on ili ona (1) boluje od bolesti koja je opasna za druge osobe, ili (2) boluje od ozbiljnog mentalnog oboljenja, ili (3) počinio ili počinila je društveno opasno djelo za koje je zakonom propisan njegov ili njezin medicinski tretman.
Člankom 54. propisuje se da je učenicima srednjoškolskih i studentima visokoškolskih zdravstvenih obrazovnih ustanova dopušteno prisustvovanje u medicinskom tretmanu u skladu sa zahtjevima njihova kurikuluma i pod nadzorom zdravstvenih djelatnika odgovornih za njihov stručni studij. Prisustvovanje učenika i studenata u medicinskom tretmanu mora se regulirati posebnim skupom pravila koje propisuje izvršna agencija odgovorna za zdravstvenu skrb. Čini se da takva pravila nisu bila propisana prije 15. siječnja 2007. (vidjeti u nastavku stavak 31.).
Člankom 61. propisano je da informacije o zahtjevu pojedinca za zdravstvenom skrbi, stanju njegova ili njezina zdravlja, dijagnoza bolesti ili drugi podaci dobiveni njegovim ili njezinim pregledom i liječenjem predstavljaju povjerljive medicinske podatke. Pojedinac mora dobiti pouzdano jamstvo o povjerljivosti priopćenih informacija. Nadalje je propisano da osobama koje imaju pristup povjerljivim medicinskim podacima nije dopušteno njihovo širenje, osim: (1) kada je potreban pregled i liječenje pojedinca koji, zbog svojeg stanja, nije sposoban izraziti svoju volju; (2) kada postoji opasnost od širenja zaraznih bolesti, masovnog otrovanja ili infekcije; (3) na zahtjev različitih službenih istražnih tijela ili suda u vezi s istragom ili sudskim postupkom koji je u tijeku; (3.1.) na zahtjev tijela koji provodi nadzor u pogledu ponašanja osuđenika; (4) u slučajevima liječenja maloljetne osobe od ovisnosti o drogama u svrhu informiranja njihovih roditelja i zakonskih zastupnika; (5) kada postoje razlozi za vjerovanje da je zdravlje pojedinca u opasnosti zbog nezakonitih radnji; (6) u svrhu provođenja vojnog zdravstvenog pregleda. Konačno, člankom 61. propisano je da su osobe, koje su u skladu sa zakonom bile primatelji povjerljivih zdravstvenih podataka, zajedno sa zdravstvenim i farmaceutskim djelatnicima, bile odgovorne, uzimajući u obzir opseg popratne štete, za otkrivanje medicinskih tajni prema disciplinskom, upravnom ili kaznenom pravu u skladu s važećim zakonodavstvom.

B. Pravilnik o pristupu učenika srednjoškolskih i studenata visokoškolskih zdravstvenih obrazovnih ustanova medicinskim zahvatima na pacijentima, potvrđen Odlukom br. 30 Ministarstva zdravstva i socijalnog razvoja Rusije od 15. siječnja 2007. godine

Člankom 4. Pravilnika o pristupu učenika srednjoškolskih i studenata visokoškolskih zdravstvenih obrazovnih ustanova medicinskim zahvatima na pacijentima propisano je da studenti/učenici mogu prisustvovati medicinskim tretmanima pacijenata pod nadzorom zdravstvenih djelatnika, zaposlenika zdravstvenih ustanova. Njihovo prisustvo mora se odvijati u skladu sa zahtjevima medicinske etike i mora se provoditi uz suglasnost pacijenta ili njihovog zastupnika.

III. MJERODAVNI MEĐUNARODNI PROPISI

A. Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine (Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini)

Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine (Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini) otvorena je za potpisivanje 4. travnja 1997. godine i stupila je na snagu 1. prosinca 1999. godine. Potvrdilo ju je i stupila je na snagu u dvadeset i devet država članica Vijeća Europe, , odnosno Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, Cipru, Češkoj Republici, Danskoj, Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Gruziji, Grčkoj, Mađarskoj, Islandu, Latviji, Litvi, Moldaviji, Crnoj Gori, Norveškoj, Portugalu, Rumunjskoj, San Marinu, Srbiji, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švicarskoj, bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji i Turskoj. ^[1] Ruska Federacija nije potvrdila niti potpisala Konvenciju. Njezine mjerodavne odredbe glase:

Članak 5.: Opće pravilo

„Zahvat koji se odnosi na zdravlje može se izvršiti samo nakon što je osoba na koju se zahvat odnosi o njemu informirana i dala slobodan pristanak na njega. Toj se osobi prethodno daju odgovarajuće informacije o svrsi i prirodi zahvata kao i njegovim posljedicama i rizicima. Dotična osoba može slobodno i u bilo koje vrijeme povući svoj pristanak.”

B. Opća preporuka br. 24 koju je donio Odbor za uklanjanje diskriminacije žena (CEDAW)

Na 20. sjednici održanoj 1999. godine, Odbor za uklanjanje diskriminacije žena donio je sljedeće mišljenje i preporuke za postupanje država stranaka Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (ratificirale je sve države članice Vijeća Europe):

„20. Žene imaju pravo da ih ispravno obučeni djelatnici potpuno obavijeste o njihovim mogućnostima u pogledu davanja suglasnosti za liječenje ili istraživanje, uključujući vjerojatne koristi i moguće štetne posljedice predloženih zahvata te dostupne alternative.

22. Države stranke također bi trebale podnijeti izvješća o mjerama poduzetim za osiguranje pristupa kvalitetnim uslugama zdravstvene skrbi, primjerice, tako da ih se učini prihvatljivima za žene. Prihvatljive usluge jesu one koje se pružaju na način koji osigurava da žena daje svoju potpunu informiranu suglasnost, da se poštuje njezino dostojanstvo, jamči povjerljivost i osjetljivost na njezine potrebe i perspektive. Države stranke ne bi smjele dopuštati bilo koji oblik prisile, ... kojim se krše prava žena na informiranu suglasnost i dostojanstvo.

...

31. Države stranke također bi trebale osobito:

(e) zahtijevati da sve zdravstvene usluge budu sukladne s ljudskim pravima žena, uključujući prava na samostalnost, privatnost, povjerljivost, informiranu suglasnost i izbor.”

C. Deklaracija o promicanju prava pacijenata u Europi

Deklaracija je donesena u sklopu Europskog savjetovanja o pravima pacijenata, koje je održano u Amsterdamu od 28. do 30. ožujka 1994. pod pokroviteljstvom Regionalnog ureda za Europu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO/EURO). Savjetovanje je predstavljalo kraj dugog pripremnog postupka tijekom kojeg je WHO/EURO poticao okruženje u nastajanju koje je pogodovalo pravima pacijenata tako da je, među ostalim, provodio istraživanja i ankete o razvoju prava pacijenata diljem Europe. Mjerodavni dio Deklaracije glasi:

„3.9. Informirana suglasnost pacijenta potrebna je za sudjelovanje u kliničkoj nastavi.”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je temeljem članka 8. Konvencije neautoriziranoj prisutnosti studenata medicine pri porodu njezina djeteta. Ta odredba Konvencije glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da nije došlo do miješanja u prava podnositeljice zahtjeva jer prisustvovanje studenata nije predstavljalo „miješanje” s obzirom na to da je ona prešutno dala svoju suglasnost u tom pogledu i nikada nije prigovorila svojem tretmanu u bolnici. Štoviše, studenti nisu prisustvovali samom medicinskom postupku, već su samo bili gledatelji. Vlada je nadalje tvrdila da je svako miješanje u prava podnositeljice zahtjeva bilo zakonito jer je bilo obavljeno u skladu s kurikulumom studenata i Zakonom o zdravstvenoj skrbi. Navodno miješanje imalo je legitiman cilj ispunjavanja potreba obrazovnog procesa i bilo je razmjerno svojem cilju jer je bolničko osposobljavanje optimalan način za osiguravanje visokih standarda podučavanja medicine.
Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je prisutnost javnosti pri porodu predstavljala „miješanje” u njezina prava iz članka 8. To miješanje nije bilo zakonito jer nije dala svoju pisanu suglasnost te također nije bilo ni potrebno ni razmjerno s obzirom na to da je prekasno obaviještena o mogućoj prisutnosti javnosti, što je dovelo do njezine nemogućnosti da odabere drugu bolnicu. Tvrdila je da je o prisustvu studenata saznala tek u 15:00 sati dana 23. travnja 1999. godine. U tom je trenutku bila gotovo bez svijesti i nije imala pristup telefonu kako bi kontaktirala svoje rođake radi organizacije poroda djeteta na drugom mjestu. Nadalje, s obzirom na njezino fizičko stanje nije mogla samostalno napustiti bolnicu.

B. Ocjena Suda

1. Dopuštenost

Sud primjećuje da predmetni prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

2. Osnovanost

(a) Je li došlo do miješanja u privatni život podnositeljice zahtjeva

Sud ponavlja da je prema sudskoj praksi povezanoj s člankom 8. koncept „privatnog života” širok pojam čija definicija nije iscrpna. Obuhvaća, između ostaloga, podatke povezane s identitetom pojedinca, primjerice ime, fotografiju ili fizički i moralni integritet (vidjeti, primjerice, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [VV], br. 40660/08 i 60641/08, stavak 95., 7. veljače 2002.) i općenito se proteže na osobne podatke za koje pojedinci mogu opravdano očekivati da se neće otkriti javnosti bez njihove suglasnosti (vidjeti Flinkkilä i ostali protiv Finske, br. 25576/04, stavak 75., 6. travnja 2010.; Saaristo i ostali protiv Finske, br. 184/06, stavak 61., 12. listopada 2010.; i Ageyevy protiv Rusije, br. 7075/10, stavak 193., travnja 2013.). Također uključuje pravo na poštovanje odluke o tome želi li se postati roditelj ili ne (vidjeti Evans protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 6339/05, stavak 71., ECHR 2007-I) i, točnije, pravo na odabir okolnosti pod kojima će se postati roditelj (vidjeti Ternovszky protiv Mađarske, br. 67545/09, stavak 22., 14. prosinca 2010.).
Štoviše, člankom 8. obuhvaćen je fizički integritet osobe s obzirom na to da je tijelo pojedinca najintimniji aspekt privatnog života, a medicinski zahvat, čak i ako je manji, predstavlja miješanje u to pravo (vidjeti F. protiv Turske, br. 24209/94, stavak 33., ECHR 2003-IX, V.C. protiv Slovačke, br. 18968/07, stavci 138. – 142., ECHR 2011; Solomakhin protiv Ukrajine, br. 24429/03, stavak 33., 15. ožujka 2012.; i I.G. i ostali protiv Slovačke, br. 15966/04, stavci 135. – 146., 13. studenoga 2012.).
U odnosu na okolnosti ovog predmeta, Sud primjećuje da, s obzirom na osjetljivu prirodu medicinskog postupka kojem je podnositeljica zahtjeva podvrgnuta dana 24. travnja 1999. godine i činjenicu da su mu svjedočili studenti medicine te time dobili pristup povjerljivim medicinskim podacima o stanju podnositeljice zahtjeva (vidjeti prethodni stavak 16.), nema sumnje da je takav postupak predstavljao „miješanje” u privatni život podnositeljice zahtjeva u smislu članka 8. Konvencije.

(b) Je li miješanje bilo u skladu sa zakonom

Prema sudskoj praksi Suda izraz „u skladu sa zakonom” iz članka 8. stavka 2. podrazumijeva, među ostalim, da bi predmetna mjera trebala imati temelj u domaćem pravu (vidjeti, primjerice, Aleksandra Dmitriyeva protiv Rusije, br. 9390/05, stavci 104. – 107., 3. studenoga 2001.), no također se odnosi na kvalitetu prava koje je u pitanju, koje mora biti dostupno dotičnoj osobi i imati predvidljive učinke (vidjeti Rotaru protiv Rumunjske [VV], br. 28341/95, stavak 52., ECHR 2000-V). Da bi ispunilo kriterij predvidljivosti, pravo mora dovoljno precizno propisivati uvjete pod kojima se mjera može primjenjivati kako bi se omogućilo predmetnim osobama, po potrebi uz odgovarajući savjet, da reguliraju svoje postupanje. U kontekstu medicinskog tretmana domaće pravo mora osigurati neki oblik zaštite za pojedince protiv proizvoljnog miješanja u njegova ili njezina prava iz članka 8. (vidjeti, mutatis mutandis, protiv Finske, br. 34806/04, stavak 217., ECHR 2012).
Sud primjećuje da je prisustvovanje studenata medicine porodu djeteta podnositeljice zahtjeva bilo dopušteno u skladu sa člankom 54. Zakona o zdravstvenoj skrbi kojim je bilo propisano da je studentima iz specijalističkih zdravstvenih obrazovnih ustanova dopušteno prisustvovanje medicinskom tretmanu u skladu sa zahtjevima njihova kurikuluma i pod nadzorom zdravstvenih djelatnika odgovornih za njihov stručni studij (vidjeti prethodni stavak 29.). Stoga se ne može reći da miješanje u privatni život podnositeljice zahtjeva nije imalo nikakvu pravnu osnovu.
Istodobno Sud primjećuje da je članak 54. bila opća zakonska odredba čiji je osnovni cilj bio omogućavanje studentima medicine da prisustvuju tretmanima u svrhu podučavanja. Njime se regulacija ovog područja prepustila nadležnoj izvršnoj agenciji i stoga on ne sadržava specifična pravila kojima se osigurava zaštita privatne sfere pacijenata (vidjeti prethodni stavak 29.). Točnije, odredba ne sadržava zaštitu kojom bi se štitili privatni životi pacijenata u takvim situacijama. Sud u vezi s time primjećuje da je mjerodavni skup pravila donesen tek osam godina nakon događaja u obliku Odluke br. 30 Ministarstva zdravstva i socijalnog razvoja Rusije od 15. siječnja 2007. godine (vidjeti prethodni stavak 31.). Taj dokument sadrži postupovnu zaštitu u obliku zahtijeva za dobivanjem suglasnosti pacijenata za prisustvovanje studenata medicine medicinskom tretmanu.
Sud smatra da je nedostatak bilo kakve zaštite protiv proizvoljnog miješanja u prava pacijenata u mjerodavnom domaćem pravu u danom trenutku predstavljalo ozbiljan nedostatak (vidjeti, mutatis mutandis, C., prethodno citirano, stavci 138. – 142.) koji je u okolnostima ovoga predmeta dodatno pogoršan načinom na koji su bolnica i domaći sudovi pristupili tom pitanju.
Sud prvo napominje da se u napomeni na koju upućuje bolnica u domaćem postupku prilično nejasno spominje da su studenti uključeni u „postupak podučavanja”, a da se pritom ne navodi točan opseg i stupanj njihove uključenosti. Štoviše, ta je informacija formulirana na način da daje naslutiti da je prisustvovanje obvezno i da se podnositeljici zahtjeva ne pruža mogućnost da odluči želi li se protiviti prisustvu studenata ili ne (vidjeti prethodni stavak 7.). U takvim je okolnostima teško reći da je podnositeljica zahtjeva prethodno obaviještena o postupku i da je mogla predvidjeti njegove točne posljedice.
Nadalje, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva saznala o prisustvu studenata medicine pri porodu dan prije poroda, između dvije sesije sna induciranog lijekovima, kada je već neko vrijeme bila u stanju velikog stresa i iscrpljenosti zbog dugotrajnih trudova (vidjeti prethodni stavak 6. – 16.). Nije jasno je li podnositeljica zahtjeva imala mogućnost izbora u vezi sa prisustvovanjem studenata u tom trenutku i je li u danim okolnostima bila sposobna donijeti razumnu informiranu odluku (vidjeti prethodni stavak 37.).
U pogledu analize građanske tužbe podnositeljice zahtjeva koju su proveli domaći sudovi, Sud primjećuje da primjenjiva zakonska odredba nije detaljno uređivala predmetno pitanje niti se njome zahtijevalo od bolnice da ishodi suglasnost podnositeljice zahtjeva (vidjeti prethodni stavak 29.). Iako su domaći sudovi utvrdili da se sukladno primjenjivom domaćem pravu ne zahtijeva pisana suglasnost, smatrali su da je dana prešutna suglasnost (vidjeti prethodne stavke 23. – 25.). Čak i ako je taj zaključak imao utjecaja na ishod domaćeg postupka, i dalje ostaje nepouzdan jer su sudovi naprosto uvažili iskaze liječnika, a da pritom nisu uzeli iskaze drugih svjedoka, primjerice uključenih zdravstvenih djelatnika i studenata (vidjeti prethodni stavak 23.). Što je važnije, domaći sudovi nisu uzeli u obzir druge važne okolnosti predmeta, primjerice navodno nedovoljnu količinu informacija sadržanu u napomeni bolnice, osjetljivo stanje podnositeljice zahtjeva prilikom pružanja obavijesti kao što je prethodno istaknuo Sud i dostupnost alternativnih postupaka u slučaju da se podnositeljica zahtjeva protivila prisustvu studenata pri porodu (vidjeti prethodni stavak 37.).
U svjetlu prethodno navedenoga Sud utvrđuje da prisutnost studenata medicine pri porodu djeteta podnositeljice zahtjeva dana 24. travnja 1999. nije bila sukladna sa zahtjevom zakonitosti iz članka 8. stavka 2. Konvencije zbog nedostatka dostatne postupovne zaštite od proizvoljnog miješanja u prava podnositeljice zahtjeva iz članka 8. u domaćem pravu u danom trenutku.
Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

Pozivajući se na članak 3. Konvencije, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je vođenje poroda bilo manjkavo te da je njezin porod namjerno odgođen kako bi se osiguralo da njemu prisustvuju studenti medicine. Ova odredba glasi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

Sud primjećuje da je prigovore o manjkavom vođenju i namjernom odgađanju poroda podnositeljica zahtjeva podnijela u građanskom postupku protiv bolnice. Sudovi su detaljno ispitali te tvrdnje i na temelju, između ostaloga, izvješća od 27. rujna 2002. godine, koje je sastavila skupina medicinskih vještaka, odbacili navode podnositeljice zahtjeva kao neosnovane (vidjeti prethodne stavke 18. i 22. – 25.). U spisu predmeta nema naznaka na temelju kojih bi Sud mogao zaključiti drugačije.
U takvim okolnostima Sud zaključuje da prigovor podnositeljice zahtjeva temeljem članka 3. nije potkrijepljen. Slijedom toga, ovaj je prigovor očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavcima 3. i 4. Konvencije.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije navodi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

Podnositeljica zahtjeva potraživala je 140.000,00 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete i iznos od 25.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada smatra da je potraživanje podnositeljice zahtjeva naknade materijalne štete nedokazano. Primijetila je da je kći podnositeljice zahtjeva bila besplatno dobila potrebno liječenje. Poricala je postojanje nematerijalne štete koja se može pripisati nadležnim tijelima.
Sud zauzima stav da dokumenti iz spisa predmeta ne sadrže dokaze kojima se potvrđuje postojanje materijalne štete; stoga odbacuje tu tvrdnju. S druge strane, Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva morala pretrpjeti stres i frustraciju kao posljedice utvrđene povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dodjeljuje 3.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi joj mogli biti obračunati.

B. Troškovi i izdatci

Podnositeljica zahtjeva potražuje 8.000,00 ruskih rubalja (RUB) za troškove nastale pred nacionalnim sudovima. Navela je da je platila 4.000,00 rubalja (RUB) za sudske pristojbe i dodatnih 4.000,00 rubalja (RUB) za troškove vještačenja. U pismu od 5. kolovoza 2009. godine potraživala je 30,00 eura (EUR) za poštanske troškove u postupku u Strasbourgu i podnijela račun od 23. kolovoza 2009. kao potvrdu o plaćanju različitih pristojbi u iznosu od 4.400,00 rubalja (RUB).
Vlada se nije očitovala na ove navode .
Prema sudskoj praksi Suda podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova količina razumna. Sud u ovom predmetu, uzevši u obzir dokumente u njegovu posjedu i prethodne kriterije, smatra razumnim dodijeliti iznos od 200,00 eura (EUR) koji pokriva troškove na svim instancijama.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je prigovor o navodnoj povredi prava podnositeljice zahtjeva na poštovanje njezina privatnog život dopušten, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;
Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;
Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 3.000,00 eura (EUR) (tri tisuće eura) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(ii) 200,00 eura (EUR) (dvije stotine eura) na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se mogli obračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca pa do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 9. listopada 2014. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre

Tajnik Predsjednica

[1] Dopunjeno 21. studenoga 2014.: tekst je glasio „Ratificirana od šest država članica Vijeća Europe, odnosno, Hrvatske, Danske, Francuske, Nizozemske, Švicarske i Turske“.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF KONOVALOVA v. RUSSIA

(Application no. 37873/04)

JUDGMENT

This version was rectified on 21 November 2014 under Rule 81 of the Rules of Court.

STRASBOURG

9 October 2014

FINAL

16/02/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Konovalova v. Russia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 16 September 2014, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 37873/04) against the Russian Federation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Russian national, Ms Yevgeniya Alekseyevna Konovalova (“the applicant”), on 5 August 2004.

2. The applicant was represented by Mr A. I. Konovalov, a lawyer practising in St Petersburg. The Russian Government (“the Government”) were represented by Mr G. Matyushkin, Representative of the Russian Federation at the European Court of Human Rights.

3. The applicant alleged, in particular, that she had been compelled to give birth to her child in front of medical students, and that this was in breach of domestic law and incompatible with the Convention.

4. On 9 March 2009 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1980 and lives in St Petersburg.

A. The applicant’s hospitalisation and the birth of her child

6. On the morning of 23 April 1999 the pregnant applicant, after her contractions had started, was taken by ambulance to the gynaecology ward of the S. M. Kirov Military Medical Academy Hospital.

7. Following her admission, she was handed a booklet issued by the hospital which contained, among other things, a notice warning patients about their possible involvement in the clinical teaching taking place at the hospital. The notice read:

“We ask you to respect the fact that medical treatment in our hospital is combined with teaching for students studying obstetrics and gynaecology. Because of this, all patients are involved in the study process.”

8. The exact time at which the booklet was handed to her is unclear.

9. At 9 a.m. the applicant was examined by a doctor, who established that she was forty weeks pregnant and that there were complications with the pregnancy because she had mild polyhydramnios (excess amniotic fluid). The doctor noted that the applicant’s contractions appeared premature and that she was suffering from fatigue. In view of these symptoms, she was put in a drug-induced sleep, which lasted from 10 a.m. to 12 noon.

10. At 2 p.m. the applicant’s doctor again established that the contractions had been premature and prescribed her anti-contraction medication to suppress premature labour.

11. Between 2 and 10 p.m. the applicant underwent various medical examinations. The doctors found no other pathologies except that she had been having irregular contractions.

12. According to the applicant, at around 3 p.m. she was informed that her delivery was scheduled for the next day and that it would be attended by medical students.

13. At 10 p.m. the applicant was put in a drug-induced sleep. During the night her condition was monitored by doctors.

14. At 8 a.m. the next day, after the applicant had been woken up, the frequency and intensity of her contractions increased. The doctors found traces of meconium in her amniotic fluid, which indicated there was a risk that the foetus was suffering from hypoxia. The applicant was prescribed medicine to improve uteroplacental hemodynamics (blood flow to the placenta).

15. At 9 a.m. the doctors carried out a cardiotocography examination and described the state of health of both the applicant and her foetus as satisfactory. They also decided to conduct a vaginal delivery. According to the applicant, in the delivery room she objected to the presence of medical students at the birth.

16. The birth lasted from 10 to 10.35 a.m. in the presence of doctors and medical students, who had apparently received some information about her state of health and medical treatment. During the labour the doctors performed an episiotomy (incision). The child was diagnosed with light asphyxia. At 1 p.m. the child was moved to a special care baby unit and remained there until 13 May 1999, the date the applicant took her home.

B. The applicant’s complaints to the hospital

17. On 10 August 1999 the applicant lodged a complaint with the hospital, seeking compensation for non-pecuniary damage allegedly caused as a result of the measures aimed at delaying the birth.

18. In response, the hospital administration carried out an internal inquiry. The results of were set out in a report dated 14 August 1999, which confirmed that the delivery had been conducted in line with the relevant standards, and that upon the applicant’s admission she had been notified of the possible presence of the public during her labour. The relevant part of the report read as follows:

“... fourth-year medical students were present in the delivery room during [the applicant’s] labour, as [per] their timetable for 24 April 1999. This could not have had any negative impact on the outcome of the birth. Management of the delivery was performed by [the head of the Maternity Department]. On admission [the applicant] was notified of the possible presence of the public during her labour. Obstetricians did not intentionally delay the birth. The treatment was carried out in the best interests of the mother and foetus in accordance with the particular circumstances of the applicant’s delivery...”

19. On 19 August 1999 the hospital dismissed the applicant’s request, stating that there had not been any mistakes in the management of the birth.

C. Civil proceedings against the hospital

20. On 27 July 2000 the applicant sued the hospital in the St Petersburg Vyborg District Court ("the District Court"). She sought compensation for non-pecuniary damage and a public apology for the intentional delay to her labour and the non-authorised presence of third parties during the birth.

21. On 4 September 2002 the District Court ordered an expert examination of the applicant’s case. Experts were requested to examine whether or not the applicant’s delivery had been intentionally delayed and whether or not her labour had been affected by the presence of the students.

22. In their report dated 27 September 2002 the experts concluded that:

“[The hospital] provided [the applicant] with medical care without any shortcomings capable of deteriorating the health of mother or child. The medical treatment was adequate and carried out timeously. After [the applicant’s admission] she had been carefully examined by doctors, who had made the correct diagnosis and prepared an adequate plan for the birth. Owing to the prematurity of [the applicant’s] contractions and her general fatigue, the prescription of a drug-induced sleep should be considered an appropriate measure. The subsequent treatment [for] the premature contractions was necessary...

Childbirth is stressful for every woman. The presence of [the hospital’s] medical students, even at the second stage of delivery, when the pregnant woman was bearing down, could not have affected management of the labour. The delivery could only have been adversely affected at the first stage. During the bearing down phase, a pregnant woman is usually focused on her physical activity. The presence of the public could not adversely affect her labour. Medical documents show that it was impossible to delay the delivery at the second stage, the stage of unintentional bearing down. The documents in the [applicant’s] case file contain no evidence to confirm that the birth was intentionally delayed with a view to arranging a study of this case by medical students.”

23. On 25 November 2003 the District Court rejected the applicant’s claim. Relying on the above-mentioned expert report, it held that the quality of the applicant’s treatment at the hospital had been adequate. It further noted that the domestic law, in particular, the Health Care Act, in force at the time, did not require the consent of a patient to the presence of medical students in writing. It also established the fact that the applicant had been informed of her involvement in the study process beforehand, as she had received the hospital’s booklet containing an explicit warning about the possible presence of medical students during her treatment. The District Court dismissed her argument that she had objected to the presence of the public during the birth as unsubstantiated by accepting the oral submission of her doctor that no such objection had been made. The court did not verify the doctor’s statements in this respect by questioning other witnesses and did not refer to any other evidence in connection with the issue. It concluded that the hospital doctors had acted lawfully and had not caused her any non‑pecuniary damage.

24. The relevant part of the judgment reads as follows:

“... The applicant lodged a claim seeking compensation for non-pecuniary damage ... [She] alleged that the birth of her child had been intentionally delayed to arrange for a public procedure in the presence of medical students. [She] stated that the demonstration of her labour, which had been carried out without her consent, had caused her physical and psychological suffering and violated her rights. She stated that the defendant should pay her RUB 300,000 in compensation for non-pecuniary damage.

The representatives of [the hospital] objected to the claim. They stated that the [applicant] had been aware of the study process in [the hospital] before she had been admitted there ... They further argued that [she] had received adequate and timely medical treatment ...

[B.], a doctor who assisted [the applicant] during her labour stated while being questioned ... [in] court that the medical care had been provided in line with the expected standards and without delay. The applicant did not make any complaints about the quality of [her] medical care. [B.] also submitted that it was impossible to delay labour. According to her, the presence of students lasted only a few minutes. The students’ curriculum provided that they had to take part in doctors’ rounds and the medical treatment of patients...

In accordance with Article 54 of the Health Care Act, students of secondary and higher medical educational institutions are allowed to assist in the administration of medical treatment in line with the requirements of their curriculum and under the supervision of medical personnel. The relevant rules are to be set forth by the Ministry of Health of Russia. Articles 32 and 33 of the Health Care Act provide that such medical interventions may not be performed without a patient’s consent, which must be confirmed in [writing].

The court finds that the mere presence of [the hospital’s] students in the delivery room cannot be construed as a medical intervention within the meaning of Articles 32 and 33 of the Health Care Act. As can be seen from the case file documents, ambulances do not usually take their patients to [hospital]. [The applicant] was taken to [the hospital] because her husband served in the [army].

According to [the applicant’s] statements, she was aware of her possible involvement in the study process (see the booklet). The case file contains no evidence which could support the allegations that she had objected to the presence of the public during the delivery.

Taking into account the circumstances of this case, the court sees no grounds to find the [hospital’s] doctors guilty of inflicting any non-pecuniary damage or physical or moral suffering on the applicant. Accordingly, [the hospital] is under no obligation to pay any compensation [to her] ...”

25. On 24 May 2004 the St Petersburg City Court upheld the District Court’s judgment on appeal.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Health Care Act (Federal law no. 5487-I dated 22 July 1993), as in force at the relevant time

26. Article 32 of the Health Care Act provided that the voluntary and informed consent of a patient was a necessary precondition for any medical intervention.

27. Article 33 stated that a patient or his or her legal representative was entitled to refuse a medical intervention or request its discontinuance, save for the exceptions mentioned in Article 34.

28. Article 34 stipulated that an individual’s medical treatment could be performed without his or her consent or that of his or her representative if he or she (1) was suffering from a disease which was dangerous to others, or (2) was suffering from serious mental illness, or (3) had committed a socially dangerous act for which his or her medical treatment was prescribed by law.

29. Article 54 set forth that students of secondary and higher medical educational institutions were allowed to assist in medical treatment in line with the requirements of their curriculum and under the supervision of the medical personnel responsible for their professional studies. Students’ involvement in medical treatment was to be regulated by a special set of rules to be issued by an executive agency in charge of healthcare. It does not appear that such rules were issued until 15 January 2007 (see paragraph 31 below).

30. Article 61 provided that information about an individual’s request for medical care, the state of his or her health, a diagnosis of disease, or other data obtained as a result of his or her examination and treatment constituted confidential medical information. The individual was to have a firm guarantee of the confidentiality of the information imparted. It further stipulated that the dissemination of confidential medical information by persons who had had access to it was not permitted, except: (1) where examination and treatment was required of an individual incapable, on account of his or her condition, of expressing his or her will; (2) where there existed a threat of dissemination of infectious diseases, mass poisoning or infections; (3) upon the request of various official investigative bodies or a court in connection with a pending investigation or court proceedings; (3.1) upon the request of a body carrying out supervision in respect of the behaviour of a convict; (4) in cases of treatment of an underage person for drug addiction, to keep their parents and legal representatives informed; (5) where there were grounds to believe that an individual’s health was at risk as a result of unlawful acts; (6) with a view to carrying out a military medical examination. Lastly, Article 61 provided that the persons who, in accordance with the law, were in receipt of the confidential medical information were, along with medical and pharmaceutical officials, liable, account being taken of the extent of the resulting damage, for the disclosure of the medical secret under the disciplinary, administrative or criminal law in accordance with the relevant legislation.

B. Regulations on the admission of students of secondary and higher medical educational institutions to medical operations on patients, approved by Order no. 30 of the Ministry of Healthcare and Social Development of Russia of 15 January 2007

31. Paragraph 4 of the Regulations on the admission of students of secondary and higher medical educational institutions to medical operations on patients provides that students may take part in the medical treatment of patients under the supervision of medical personnel, namely employees of healthcare establishments. Their involvement must take place in accordance with the requirements of medical ethics and must be performed with the consent of the patient or his representative.

III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIALS

A. Convention for the Protection of Human Rights and Dignity of the Human Being with regard to the Application of Biology and Medicine (Convention on Human Rights and Biomedicine)

32. The Convention for the Protection of Human Rights and Dignity of the Human Being with regard to the Application of Biology and Medicine was opened for signature on 4 April 1997 and entered into force on 1 December 1999. It has been ratified and entered into force in respect of twenty-nine Council of Europe member States, namely Albania, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Croatia, Cyprus, Czech Republic, Denmark, Estonia, Finland, France, Georgia, Greece, Hungary, Iceland, Latvia, Lithuania, Moldova, Montenegro, Norway, Portugal, Romania, San Marino, Serbia, Slovakia, Slovenia, Spain, Switzerland, The former Yugolslav Republic of Macedonia and Turkey.[1] The Russian Federation has not ratified or signed the Convention. Its relevant provisions read as follows:

Article 5: General rule

“An intervention in the health field may only be carried out after the person concerned has given free and informed consent to it. This person shall beforehand be given appropriate information as to the purpose and nature of the intervention as well as on its consequences and risks. The person concerned may freely withdraw consent at any time.”

B. General Recommendation No. 24 adopted by the Committee on the Elimination of Discrimination against Women (CEDAW)

33. At its 20th session which took place in 1999 the Committee on the Elimination of Discrimination against Women adopted the following opinion and recommendations for action by the States parties to the Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (ratified by all Council of Europe member States):

“20. Women have the right to be fully informed, by properly trained personnel, of their options in agreeing to treatment or research, including likely benefits and potential adverse effects of proposed procedures and available alternatives.

22. States parties should also report on measures taken to ensure access to quality health care services, for example, by making them acceptable to women. Acceptable services are those which are delivered in a way that ensures that a woman gives her fully informed consent, respects her dignity, guarantees her confidentiality and is sensitive to her needs and perspectives. States parties should not permit forms of coercion, ... that violate women’s rights to informed consent and dignity.

...

31. States parties should also, in particular:

(e) Require all health services to be consistent with the human rights of women, including the rights to autonomy, privacy, confidentiality, informed consent and choice.”

C. A Declaration on the Promotion of Patients’ Rights in Europe

34. The Declaration was adopted within the framework of the European Consultation on the Rights of Patients, held in Amsterdam on 28-30 March 1994 under the auspices of the World Health Organisation’s Regional Office for Europe (WHO/EURO). The Consultation came at the end of a long preparatory process, during which WHO/EURO encouraged the emerging movement in favor of patients’ rights by, inter alia, carrying out studies and surveys on the development of patients’ rights throughout Europe. In its relevant part the Declaration stated as follows:

“3.9 The informed consent of the patient is needed for participation in clinical teaching.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

35. The applicant complained under Article 8 of the Convention about the unauthorised presence of medical students during the birth of her child. This Convention provision reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. The parties’ submissions

36. The Government submitted that there had been no interference with the applicant’s rights, as the students’ presence did not amount to “an interference” since she had implicitly given her consent in this respect and had never objected to her treatment at the hospital. Moreover, the students were not involved in the medical procedure themselves, being only spectators. The Government further submitted that any interference with the applicant’s rights was lawful, as it had been performed in compliance with the students’ curriculum and the Health Care Act. The alleged interference pursued the legitimate aim of providing for the needs of the educational process and was proportional to its aim because in-hospital training was the optimal means of ensuring elevated standards of medical education.

37. The applicant argued that the presence of the public during the delivery constituted “an interference” with her Article 8 rights. This interference was not lawful as she had not given written consent, and it was also neither necessary nor proportionate, because the notification about the possible presence of the public had been belated and had resulted in her inability to choose another hospital. According to her, she had only learned of the presence of the students at 3 p.m. on 23 April 1999. She was nearly unconscious at the time and had no access to a telephone to contact her relatives to arrange to have the child elsewhere. Moreover, given her physical condition she could not have left the hospital on her own.

B. The Court’s assessment

1. Admissibility

38. The Court notes that the present complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

(a) Whether there was an interference with the applicant’s private life

39. The Court reiterates that under its Article 8 case-law, the concept of “private life” is a broad term not susceptible to exhaustive definition. It covers, among other things, information relating to one’s personal identity, such as a person’s name, photograph, or physical and moral integrity (see, for example, Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC], nos. 40660/08 and 60641/08, § 95, 7 February 2012) and generally extends to the personal information which individuals can legitimately expect to not be exposed to the public without their consent (see Flinkkilä and Others v. Finland, no. 25576/04, § 75, 6 April 2010; Saaristo and Others v. Finland, no. 184/06, § 61, 12 October 2010; and Ageyevy v. Russia, no. 7075/10, § 193, 18 April 2013). It also incorporates the right to respect for both the decisions to become and not to become a parent (see Evans v. the United Kingdom [GC], no. 6339/05, § 71, ECHR 2007‑I) and, more specifically, the right of choosing the circumstances of becoming a parent (see Ternovszky v. Hungary, no. 67545/09, § 22, 14 December 2010).

40. Moreover, Article 8 encompasses the physical integrity of a person, since a person’s body is the most intimate aspect of private life, and medical intervention, even if it is of minor importance, constitutes an interference with this right (see Y.F. v. Turkey, no. 24209/94, § 33, ECHR 2003‑IX, V.C. v. Slovakia, no. 18968/07, §§ 138-142, ECHR 2011; Solomakhin v. Ukraine, no. 24429/03, § 33, 15 March 2012; and I.G. and Others v. Slovakia, no. 15966/04, §§ 135 - 146, 13 November 2012).

41. Turning to the circumstances of the instant case, the Court notes that given the sensitive nature of the medical procedure which the applicant underwent on 24 April 1999, and the fact that the medical students witnessed it and thus had access to the confidential medical information concerning the applicant’s condition (see paragraphs 16 above), there is no doubt that such an arrangement amounted to “an interference” with the applicant’s private life within the meaning of Article 8 of the Convention.

(b) Whether the interference was in accordance with the law

42. Under the Court’s case-law, the expression “in accordance with the law” in Article 8 § 2 requires, among other things, that the measure in question should have some basis in domestic law (see, for example, Aleksandra Dmitriyeva v. Russia, no. 9390/05, §§ 104-07, 3 November 2011), but also refers to the quality of the law in question, requiring that it should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects (see Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 52, ECHR 2000-V). In order for the law to meet the criterion of foreseeability, it must set forth with sufficient precision the conditions in which a measure may be applied, to enable the persons concerned – if need be, with appropriate advice – to regulate their conduct. In the context of medical treatment, the domestic law must provide some protection for the individual against arbitrary interference with his or her rights under Article 8 (see, mutatis mutandis, X v. Finland, no. 34806/04, § 217, ECHR 2012).

43. The Court notes that the presence of medical students during the birth of the applicant’s child was authorised in accordance with Article 54 of the Health Care Act, which provided that students of specialist medical educational institutions were allowed to assist in medical treatment in line with the requirements of their curriculum and under the supervision of the medical personnel responsible for their professional studies (see paragraph 29 above). Thus, it cannot be said the interference with the applicant’s private life was devoid of any legal basis.

44. At the same time, the Court observes that Article 54 was a legal provision of a general nature, principally aimed at enabling medical students to participate in treatments for educational purposes. It delegated regulatory matters in this area to a competent executive agency, and as such did not contain specific rules protecting patients’ private sphere (see paragraph 29 above). In particular, the provision did not contain any safeguards capable of providing protection to patients’ private lives in such situations. The Court would note in this connection that the relevant set of rules was only adopted eight years after the events, in the form of Order no. 30 of the Ministry of Healthcare and Social Development of Russia of 15 January 2007 (see paragraph 31 above). This document contained a procedural safeguard in the form of the requirement to obtain patients’ consent for the participation of medical students in medical treatment.

45. In the Court’s view, the absence of any safeguards against arbitrary interference with patients’ rights in the relevant domestic law at the time constituted a serious shortcoming (see, mutatis mutandis, V.C., cited above, §§ 138-142), which, in the circumstances of the present case, was further exacerbated by the way in which the hospital and the domestic courts approached the issue.

46. The Court would point out firstly that the information notice referred to by the hospital in the domestic proceedings contained a rather vague reference to the involvement of students in “the study process” without specifying the exact scope and degree of this involvement. Moreover, the information was presented in such a way as to suggest that the participation was mandatory and seemed not to leave any choice for the applicant to decide whether or not to refuse to allow the students to participate (see paragraph 7 above). In such circumstances, it is difficult to say that the applicant had received prior notification about the arrangement and could foresee its exact consequences.

47. Furthermore, the Court would note that the applicant learned of the presence of medical students during the birth the day before, between two sessions of drug-induced sleep, when she had already been for some time in a state of extreme stress and fatigue on account of her prolonged contractions (see paragraphs 6-16 above). It is unclear whether the applicant was given any choice regarding the participation of students on this occasion and whether, in the circumstances, she was at all capable of making an intelligible informed decision (see paragraph 37 above).

48. As regards the domestic courts’ analysis of the applicant’s civil claim, the Court notes that the applicable legal provision did not regulate the matter in detail and did not require the hospital to obtain the applicant’s consent (see paragraph 29 above). Although the domestic courts found that under the applicable domestic law written consent was not necessary, they considered that implicit consent had been given (see paragraphs 23-25 above). Even if this finding had any bearing on the outcome of the domestic case, it remains unreliable because the courts simply deferred to the statements of the doctor without questioning any other witnesses, such as other medical personnel and the students involved (see paragraph 23 above). More importantly, the domestic courts did not take into account other relevant circumstances of the case, such as the alleged insufficiency of the information contained in the hospital’s notice, the applicant’s vulnerable condition during notification as pointed out by the Court earlier, and the availability of any alternative arrangements in case the applicant decided to refuse the presence of the students during the birth (see paragraph 37 above).

49. In the light of the above, the Court finds that the presence of medical students during the birth of the applicant’s child on 24 April 1999 did not comply with the requirement of lawfulness of Article 8 § 2 of the Convention, on account of the lack of sufficient procedural safeguards against arbitrary interference with the applicant’s Article 8 rights in the domestic law at the time.

50. There has therefore been a breach of Article 8 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

51. Relying on Article 3 of the Convention the applicant alleged that management of the birth was deficient and that her delivery had been intentionally delayed so that medical students could be present. This provision reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

52. The Court observes that the allegations of mismanagement and the intentional delay to the birth were raised by the applicant in the civil proceedings against the hospital. The courts examined this submission in detail and on the basis of, among other things, the report of 27 September 2002 compiled by a panel of medical experts, rejected the applicant’s allegations as unfounded (see paragraphs 18 and 22-25 above). The case file contains no indications which would enable the Court to conclude otherwise.

53. In these circumstances, the Court concludes that the applicant’s complaint under Article 3 is unsubstantiated. It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

54. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

55. The applicant claimed 140,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage and EUR 25,000 in respect of non-pecuniary damage.

56. The Government argued that the applicant’s complaint concerning compensation of pecuniary damage is unsubstantiated. They noted that the applicant’s daughter had been provided with the required medical treatment free of charge. As to the non-pecuniary damage, they denied the existence of any damage attributable to the authorities.

57. The Court takes the view that the case file documents disclose no evidence confirming the existence of any pecuniary damage; it therefore rejects this claim. On the other hand, the Court considers that the applicant must have suffered stress and frustration as a result of the violation found. Making an assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 3,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

58. The applicant claimed 8,000 Russian roubles (RUB) for her expenses incurred before the national courts. According to her, she had to pay RUB 4,000 in court fees and a further RUB 4,000 to cover the cost of the expert examination. In a letter dated 5 August 2009 she claimed EUR 30 for postal expenses in the Strasbourg proceedings and submitted a receipt dated 23 August 2009 confirming payment of various fees in the amount of RUB 4,400.

59. The Government did not comment on these claims.

60. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the lump sum of EUR 200 covering costs under all heads.

C. Default interest

61. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint concerning the alleged violation of the applicant’s right to respect for her private life admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent state at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 3,000 (three thousands euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 200 (two hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 9 October 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar President

[1]. Rectified on 21 November 2014: the text was “It has been ratified by six Council of Europe member States, namely Croatia, Denmark, France, the Netherlands, Switzerland and Turkey.”

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde