Lozovyye protiv Rusije

Država na koju se presuda odnosi
Rusija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
4587/09
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
24.04.2018
Članovi
8
8-1
35
35-3-a
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Očigledno neosnovana predstavka
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju predstavke koju je podnelo dvoje ruskih državljana, protiv Ruske Federacije. Žalili su se na propust državnih organa da ih obavesti o smrti njihovog sina, koji je 1. decembra 2005. godine, ubijen je u Sankt Peterburgu. Gospodin O. je optužen za ubistvo.
Dana 18. januara 2006. godine istražiteljka gđa L. u tužilaštu Sankt Petersburga, obratila se načelniku oblasne policije u vezi sa identifikovanjem rođaka žrtve, kako bi im se dodelio status žrtve u krivičnom postupku. Nedelju dana kasnije, sin aplikanata sahranjen je na groblju u Sankt Petersburgu, sa punim imenom i prezimenom i zabeleškom da niko nije došao da podigne telo.
Dana 30. januara, istražiteljka nakon zaključka da ne može pronaći srodnike žrtve, status žrtve u krivičnom predmetu dodeljuje predstavniku opštinskih organa upravljanja. Sledeći dan ona dobija informaciju od policijskih službenika da mere koje su preduzeli u smislu pronalaženja srodnika nisu urodile plodom.
Dana 2. februara, podnositelji zahteva obavestili su istražiteljku da nameravaju da dođu u Sankt Petersburg radi učešća u krivičnom psotupku. Pet dana kasnije, uprkos obaveštenju koje je dobila od podnisalaca zahteva, istražiteljka dostavlja spis predmeta Sudu okruga Primorsky radi suđenja. Nakon nekog vremena podnosioci zahteva pozvani su da učestvuju u krivičnom postupku kao žrtve.
Dana 14. februara 2006. godine podnosiocima je dopušteno da izvrše ekshumaciju tela njihovog sina. Dva dana kasnije sahranili su ga u Belomorsku.
Dana 6. juna 2006. godine Sud okruga Primorsky proglasio je g. O. krivim za ubistvo sina podnosilaca zahteva i osudio ga na kaznu zatvora od šest godina. Istoga dana, kao odgovor na prigovore podnosilaca na propust državnih organa da ih obaveste o smrti njihovog sina, Okružni sud doneo privremenu odluku (частное постановление) o istražiteljki, gđi L. Merodavni dio odluke koja je poslata tužilaštvu okruga Primorsky, u kojoj se navodi da je O., koji je optužen za ubistvo, u svom iskazu dao informacije o prebivalištu ubijenog, kao i da se protiv njega vodio krivični postupak, i u kojoj se takođe navodi deo izjave g-đe A, koju je dala u svojstvu svedoka, da je majka ubijenog povremeno zvala sina na telefon u stanu, informacije o posedovanju kopije pasoša žrtve u druge informacije koje su uticale da prava žrtve u krivičnom postupku budu povređena.
Aplikanti su se žalili da je ovakvim postupanjem povređeno njihovo pravo iz članova 6 i 13. Konvencije, te da usled propusta državnih organa da ih pravovremeno obaveste o smrti njihovog sina zbog čega oni dugo vremena nisu znali gde se nalazi njihov sin i oduzeta im je mogućnost da sinu organiziraju prikladnu sahranu. Sud je sa druge strane smatrao da navode aplikanata treba razmotriti na temelju člana 8. Konvencije.
U skladu sa tim, Sud je jednoglasno zaključio da član 8 Konvencije jeste povređen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

TREĆI ODJEL

PREDMET CASE LOZOVYYE protiv RUSIJE

(Zahtjev br. 4587/09)

PRESUDA

STRASBOURG

24. travnja 2018.

KONAČNA

24.07.2018.

Ova je presuda postala konačna na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Lozovyye protiv Rusije, Europski sud za ljudska prava (Treći odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Helena Jäderblom, predsjednica,
Branko Lubarda,
Helen Keller,
Dmitry Dedov,
Pere Pastor Vilanova,
Georgios A. Serghides,
Jolien Schukking, suci, i
Stephen Philips, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost 14. studenoga 2017. godine i 3. travnja 2018. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena na posljednje navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 4587/09) protiv Ruske Federacije koji su dva ruska državljanina, g. Andrey Mikhaylovich Lozovoy i gđa Tamara Vasilyevna Lozovaya („podnositelji zahtjeva”) podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 10. studenoga 2008. godine.
  2. Rusku vladu („Vlada”) prvo je zastupao g G. Matyushkin, zastupnik Ruske Federacije pred Europskim sudom za ljudska prava, a zatim njegov nasljednik na tom položaju, g. M. Galperin.
  3. Podnositelji zahtjeva prigovorili su na propust domaćih tijela da ih obavijesti o smrti njihova sina.
  4. Dana 8. lipnja 2010. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu. Stranke su podnijele pisana očitovanja o dopuštenosti i osnovanosti.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelji zahtjeva ruski su državljani rođeni 1952. godine odnosno 1954. godine i žive u gradu Belomorsk u Republici Kareliji.

A.  Smrt sina podnositelja zahtjeva i kazneni postupak za ubojstvo

  1. Dana 1. prosinca 2005. godine sin podnositelja zahtjeva, g. M. Lozovoy, ubijen je u Sankt Peterburgu. Kazneni postupak pokrenut je protiv g. O. zbog optužbe za ubojstvo.
  2. Dana 18. siječnja 2006. godine istražiteljica državnog odvjetništva okruga Primorsky u Sankt Peterburgu zatražila je ravnatelja policije okruga Primorsky da utvrdi identitet srodnika pokojnika i njihovo mjesto boravka te da im uputi poziv u ured državnog odvjetništva kako bi im se dodijelio status žrtve u kaznenom predmetu.
  3. Tjedan dana kasnije sin podnositelja zahtjeva sahranjen je pod svojim punim imenom i prezimenom u Sankt Peterburgu. Zapis iz evidencije groblja ukazivao je na to da nitko nije došao po tijelo.
  4. Dana 30. siječnja 2006. godine, nakon što je zaključila da nije moguće utvrditi identitet srodnika pokojnika, istražiteljica je dodijelila status žrtve u kaznenom predmetu predstavniku općinskog tijela. Sljedeći su dan policijski službenici obavijestili istražiteljicu da su poduzeli operativne mjere za utvrđivanje identiteta srodnika g. M. Lozovoya, no da one nisu polučile nikakve rezultate.
  5. Dana 2. veljače 2006. godine podnositelji zahtjeva obratili su se gđi L. i obavijestili je da namjeravaju doći u Sankt Peterburg kako bi sudjelovali u kaznenom postupku.
  6. Pet dana kasnije, unatoč toj obavijesti podnositelja zahtjeva, gđa L. dostavila je kazneni spis Sudu okruga Primorsky radi suđenja.
  7. Nakon nekog vremena podnositelji zahtjeva pozvani su da sudjeluju u kaznenom postupku kao žrtve.
  8. Dana 14. veljače 2006. godine podnositeljima zahtjeva dopušteno je ekshumiranje tijela njihova sina. Dva dana kasnije sahranili su ga u Belomorsku.
  9. Dana 6. lipnja 2006. godine Sud okruga Primorsky proglasio je g. O. krivim za ubojstvo sina podnositelja zahtjeva i osudio ga na kaznu zatvora od šest godina.
  10. Istoga je dana, kao odgovor na prigovore podnositelja zahtjeva na propust državnih tijela da ih obavijeste o smrti njihova sina, Okružni sud donio privremenu odluku (частное постановление) o istražiteljici, gđi L. Mjerodavni dio odluke koja je poslana državnom odvjetništvu okruga Primorsky glasi kako slijedi:

„Nadalje, [zaključak] da istražiteljica gđa L. nije poduzela dostatne korake da pronađe srodnike pokojnika i da su mjere koje je poduzela poduzete samo da se zadovolji forma potkrjepljuje ne samo činjenica da je odluka o dodjeli statusa žrtve [predstavniku općinskog tijela] donesena prije nego što su dobivene informacije od policijskih službenika, nego i činjenica da se u kaznenom spisu nalazilo dovoljno informacija o [sinu podnositelja zahtjeva] na temelju kojih se moglo utvrditi mjesto boravka njegovih srodnika (objašnjenje g. O. od 1. prosinca 2005. godine u kojem je dao informacije o mjestu boravka [sina podnositelja zahtjeva, izjava g. O. od 8. prosinca 2005. godine u kojoj je rekao da je u tijeku kazneni postupak protiv [sina podnositelja zahtjeva] pred sudom, izjave svjedokinje gđe A. koja je tvrdila da je majka [pokojnika] povremeno zvala na telefon u stan [pokojnika], potvrda o kaznenoj evidenciji [pokojnika] iz koje je očito da je državno odvjetništvo okruga Primorsky u Sankt Peterburgu protiv [sina podnositelja zahtjeva] primijenilo mjeru zabrane u obliku pisane obveze u kaznenom postupku br. 137755, materijal iz prethodno navedenog kaznenog spisa sadrži presliku putovnice [sina podnositelja zahtjeva] i tako dalje).

Iz toga slijedi da je tijekom prethodne istrage došlo do bitne povrede prava žrtava predviđenih mjerodavnim zakonom.

Pozivajući se na članak 29. stavak 4. ruskog Zakona o kaznenom postupku, [Sud] presuđuje:

- da treba skrenuti pozornost državnog odvjetništva okruga Primorsky u Sankt Peterburgu na povrede kaznenog procesnog prava od kojih je došlo tijekom prethodne istrage u kaznenom predmetu,

- da Sud okruga Primorsky u Sankt Peterburgu treba obavijestiti o poduzetim mjerama najkasnije jedan mjesec nakon primitka ove odluke.”

B.  Postupak za naknadu štete

  1. Podnositelji zahtjeva pokrenuli su 2007. godine tužbu za naknadu imovinske i neimovinske štete protiv Ureda državnog odvjetništva i Ministarstva financija. Pozivajući se na privremenu odluku Suda okruga Primorsky od 6. lipnja 2006. godine, podnositelji zahtjeva tvrdili su da su zbog propusta istražiteljice da ih odmah obavijesti o smrti njihova sina pretrpjeli imovinsku štetu jer su bili prisiljeni platiti ekshumiranje i prijevoz tijela njihova sina iz Sankt Peterburga u Belomorsk. Osim toga, pretrpjeli su neimovinsku štetu jer dulje razdoblje nisu znali gdje im se sin nalazi i morali su pokrenuti potragu za njime, nisu se mogli na pravi način oprostiti od svog sina niti mu pružiti dostojnu sahranu, morali su prolaziti kroz dvotjedni birokratski postupak za dobivanje dozvole za ekshumiranje tijela svog sina, a potom su nakon ekshumiranja morali potvrditi identitet njegovih unakaženih ostataka.
  2. Dana 5. veljače 2008. godine Sud okruga Tverskoy u Moskvi odbio je tužbu jer je utvrdio da istražiteljica nije počinila nijednu nezakonitu radnju i da nijedan domaći sud nije donio pravomoćnu odluku kojom bi bilo utvrđeno suprotno.
  3. Dana 20. svibnja 2008. godine Gradski sud u Moskvi potvrdio je presudu i složio se s obrazloženjem Okružnog suda.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A.  Ruski Zakon o kaznenom postupku („ZKP”)

  1. ZKP-om koji je bio na snazi u predmetnom razdoblju nije bila izričito propisana obveza domaćih tijela da obavijeste srodnike o smrti pojedinca čija je smrt bila posljedica kaznenog djela. No, kao što je vidljivo iz drugih odredbi ZKP-a, utvrđivanje identiteta srodnika bilo je potrebno u većini slučajeva nasilne smrti jer su srodnici, umjesto pokojnika, preuzimali postupovnu ulogu žrtve.
  2. Članak 5. ZKP-a definira „bliske srodnike” kao supružnike, roditelje, djecu, posvojitelje, posvojenike, braću i sestre, bake i djedove te unučad.
  3. Prema članku 42. stavku 1. ZKP-a „žrtva” je fizička osoba koja je pretrpjela fizičku, imovinsku ili neimovinsku štetu koja je posljedica kaznenog djela. Odluku o dodjeli statusa žrtve određenom pojedincu može donijeti donijeti ispitivač, istražitelj, državni odvjetnik ili sud.
  4. U članku 42. stavku 8. ZKP-a utvrđeno je da se u predmetima koji se odnose na zločine čija je posljedica smrt osobe, prava žrtve trebaju prenijeti na jednog od njezinih bliskih srodnika.
  5. Kad je riječ o postupovnim ovlastima raspravnog suda u kaznenom predmetu, u članku 29. stavku 4. ZKP-a utvrđeno je da ako se tijekom suđenja u kaznenom predmetu otkriju okolnosti koje su omogućile počinjenje kaznenog djela ili povredu prava i sloboda građana, sud može donijeti privremenu odluku kojom odgovarajućim organizacijama skreće pozornost na te okolnosti ili povrede zakona zbog kojih je potrebno poduzeti odgovarajuće mjere.

B.  Zakon o sahrani i pogrebnim poslovima

  1. Zakonom o sahrani i pogrebnim poslovima (Savezni zakon br. 8-FZ od 12. siječnja 1996. – Федеральный закон от 12.01.1996 № 8-ФЗ «О погребении и похоронном деле») bila je uređena organizacija pogrebnih obreda u Rusiji u predmetnom razdoblju.
  2. U članku 12. stavku 1. Zakona utvrđeno je da ako ne postoji supružnik, srodnik ili zakonski predstavnik ili ako prethodno navedeni ne može organizirati potrebni pogreb, sahranu pokojnika mora obaviti posebno pogrebno poduzeće u roku od tri dana od utvrđivanja uzroka smrti.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva prigovorili su na temelju članaka 6. i 13. Konvencije na propust državnih tijela da ih pravovremeno obavijeste o smrti njihova sina zbog čega oni dugo razdoblje nisu znali gdje se nalazi njihov sin i oduzeta im je mogućnost da sinu organiziraju prikladnu sahranu.
  2. Sud, kao stručnjak za pravnu karakterizaciju koja se u domaćem pravu daje činjenicama predmeta (vidi, na primjer, predmet Bouyid protiv Belgije [VV], br. 23380/09, stavak 55., ECHR 2015), smatra da navode podnositelja zahtjeva treba razmotriti na temelju članka 8. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da su državna tijela postupila s dužnom pažnjom i učinila sve što je razumno bilo moguće da pronađu srodnike g. M. Lozovoya. Nakon što potraga nije urodila plodom, organiziran je njegov pogreb. Podnositelji zahtjeva nisu održavali redoviti kontakt sa svojim sinom i počeli su potragu za njime tek dva mjeseca nakon njegove smrti.
  2. Podnositelji zahtjeva ponovili su svoj početni prigovor. Pozivajući se na privremenu odluku Suda okruga Primorsky (vidi prethodni stavak 15), tvrdili su da su državna tijela imala dovoljno informacija da utvrde da je g. M. Lozovoy njihov sin i da su ih stoga mogla obavijestiti o njegovoj smrti.

B. Ocjena suda

1.  Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

2.  Osnovanost

(a)  Primjenjivost članka 8. Konvencije

  1. Vlada nije osporila primjenjivost članka 8. Konvencije.
  2. Sud ponavlja da pravo na pristup informacijama o privatnom i/ili obiteljskom životu pojedinca može biti osnova za prigovor na temelju članka 8. Konvencije (vidi, među ostalom praksom, Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 32555/96, stavci 155. – 156.,ECHR 2005-X, Guerra i drugi protiv Italije, 19. veljače 1998., stavci 57. –  60., Izvješća o presudama i odlukama 1998-I, i Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. srpnja 1989., stavak 37., Serija A. br. 160).
  3. Sud zatim primjećuje da različiti aspekti pogrebnih obreda potpadaju u definiciju „privatnog života” i „obiteljskog života” u smislu članka 8. Konvencije (vidi, na primjer, Maskhadova i drugi protiv Rusije, br. 18071/05, stavak 212., 6. lipnja 2013., Sabanchiyeva i drugi protiv Rusije, br. 38450/05, stavak 123., ECHR 2013 (izvadci), i Hadri-Vionnet protiv Švicarske, br. 55525/00, stavak 52., 14. veljače 2008.).
  4. Podnositelji zahtjeva u ovom predmetu tvrdili su da nisu na odgovarajući način bili obaviješteni o smrti svog sina i da su stoga lišeni mogućnosti da budu na njegovom pogrebu. S obzirom na sudsku praksu o pravu podnositelja zahtjeva na informacije o njegovu ili njezinu privatnom i obiteljskom životu, tumačenu zajedno sa sudskom praksom o primjenjivosti članka 8. na sposobnost pojedinca da prisustvuje pogrebu pokojnog člana obitelji, Sud smatra da je na pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njihova privatnog i obiteljskog života utjecao propust države da ih obavijesti ili čak poduzme korake da ih obavijesti o smrti njihova sina prije njegove sahrane.
  5. Sud stoga zaključuje da je članak 8. Konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

(b)  Usklađenost s člankom 8. Konvencije

  1. Sud ponavlja da, iako je cilj članka 8. u biti zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja od strane javnih vlasti, on samo ne prisiljava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim te prvenstveno negativne obveze, mogu postojati i pozitivne obveze svojstvene učinkovitom poštovanju privatnog i obiteljskog života (vidi Bédat protiv Švicarske [VV],. br. 56925/08, stavak 73. ECHR 2016). Pri odabiru načina na koji će ispuniti svoje pozitivne obveze države imaju široku slobodu procjene (vidi A, B i C protiv Irske [VV], br. 25579/05, stavak 249., ECHR 2010).
  2. Bit prigovora podnositelja zahtjeva nije je li država postupila na određen način, već je li propustila postupiti (vidi Airey protiv Irske, 9. listopada 1979., stavak 32., Serija A br. 32). Konkretno, podnositelji zahtjeva tvrdili su da je propust državnih tijela da ih obavijeste o smrti njihova sina doveo do povrede njihovih prava zajamčenih člankom 8. Konvencije, među ostalim, njihova prava na organiziranje odgovarajućeg pogreba za svog sina. Sud utvrđuje da je prikladno ovom predmetu pristupiti u kontekstu pozitivne obveze tužene države iz članka 8. Konvencije.
  3. Sud stoga smatra da u situacijama poput one u ovom predmetu, u kojima su državna tijela, no ne i drugi članovi obitelji, svjesni smrti, nadležna tijela imaju obvezu barem poduzeti razumne korake kako bi osigurali da preživjeli članovi obitelji o njoj budu obaviješteni.
  4. Kako bi se utvrdilo jesu li u ovom predmetu ispunjeni zahtjevi iz članka 8. Konvencije, Sud će razmotriti prvo je li u Rusiji uspostavljen odgovarajući pravni okvir koji omogućuje prikladno rješavanje situacija sličnih onoj u ovom predmetu i drugo jesu li državna tijela poduzela razumne korake da pronađu podnositelje zahtjeva i obavijeste ih o smrti njihova sina.
  5. Kad je riječ o pravnom okviru i sudskoj praksi, Sud primjećuje da u ruskom zakonodavstvu nije bila izričito utvrđena obveza domaćih tijela da obavijeste srodnike o smrti pojedinca čija je smrt bila posljedica kaznenog djela. Istina je da se člankom 42. stavkom 8. ZKP-a (vidi prethodni stavak 22.) u određenoj mjeri obvezivalo državna tijela da provedu potragu za srodnicima pokojnika u kaznenom predmetu kako bi im se mogao dodijeliti status žrtve. Nadalje, u članku 12. stavku 1. Zakona o sahrani i pogrebnim poslovima bilo je utvrđeno da se pokojnik sahranjuje u roku od tri dana od utvrđivanja uzroka smrti ako supružnik, srodnik ili zakonski zastupnik ne može organizirati potrebni pogreb (vidi prethodni stavak 25.).
  6. S druge strane, u svojoj privremenoj odluci od 6. lipnja 2006. godine u kojoj zaključuje da je istražiteljica gđa L. prekršila postupovno pravo Sud okruga Primorsky ne upućuje ni na jednu konkretnu odredbu ZKP-a ili neki drugi zakon (vidi prethodni stavak 15.). Ni Vlada u svojem očitovanju nije uputila na neku konkretnu odredbu domaćeg prava ili sudsku praksu.
  7. Unatoč tome, Sud smatra da činjenica da domaći pravni okvir i sudska praksa nisu dovoljno jasni nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da je tužena država u ovom predmetu prekršila pozitivne obveze iz članka 8. Konvencije.
  8. Sud će stoga sada razmotriti jesu li ruska državna tijela poduzela razumne korake u predmetnim okolnostima.
  9. Iz privremene odluke od 6. lipnja 2006. godine (vidi prethodni stavak 15) jasno je da su državna tijela imala na raspolaganju nekoliko izvora na temelju kojih su mogla utvrditi da su podnositelji zahtjeva roditelji g. M. Lozovoya. Okružni sud naveo je niz dokumenata i dokaznih sredstava iz kojih su državna tijela mogla izvući informacije potrebne za pronalazak podnositelja zahtjeva (ispis poziva, poznanici g. M. Lozovoya, njegovi službeni dokumenti priloženi kaznenom spisu i tako dalje). Vlada nije iznijela nikakvo objašnjenje o tome zašto istražiteljica ili policija nisu upotrijebili te izvore.
  10. Sud primjećuje da su odluke o sahrani sina podnositelja zahtjeva i dodjeli statusa žrtve u kaznenom predmetu predstavniku općinskog tijela donesene prije nego što je službeno zaključena potraga za njegovim srodnicima (vidi prethodne stavke 8 i 9)
  11. U tim okolnostima i s obzirom na osobne informacije o g. M. Lozovoyu koje su bile dostupne domaćim tijelima nakon njegove smrti, Sud zaključuje da državna tijela nisu postupila s razumnom dužnom pažnjom i stoga nisu ispunila svoju pozitivnu obvezu u ovom predmetu.
  12. Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelji zahtjeva prigovorili su na temelju članka 6. stavka 1. i članka 13. Konvencije na poteškoće u ostvarivanju pristupa parničnom postupku za naknadu pretrpljene štete i dobivanju informacija o njegovu ishodu. Sud smatra da je prikladno razmotriti te prigovore samo na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije.
  2. Sud je razmotrio te prigovore i smatra da, u svjetlu cjelokupnog materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, oni ne ispunjavaju kriterije dopuštenosti iz članaka 34. i 35. Konvencije niti upućuju na postojanje povrede prava i sloboda sadržanih u Konvenciji ili njezinim Protokolima.
  3. Iz toga slijedi da se ovaj dio zahtjeva mora odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije glasi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.  Naknada štete

  1. Svaki podnositelj zahtjeva potražuje iznos od 10.000 eura (EUR) na ime naknade neimovinske štete. Potražuju i 37.049 ruskih rublja (RUB) na ime naknade imovinske štete koja se odnosi na troškove povezane s ekshumiranjem i ponovnom sahranom tijela njihova sina.
  2. Vlada je osporila potraživanje podnositelja zahtjeva za neimovinsku štetu kao prekomjerno i neosnovano. Kad je riječ o potraživanju za imovinsku štetu, iznijela je da bi se predmetni iznos mogao dodijeliti iz „humanitarnih razloga”.
  3. Sud smatra da su podnositelji zahtjeva sigurno pretrpjeli neimovinsku štetu zbog utvrđene povrede i stoga im zajedno, na pravičnoj osnovi, dodjeljuje 10.000 eura (EUR) po ovoj osnovi. Kad je riječ o njihovu potraživanju za imovinsku štetu, Sud prihvaća potraživanje u cijelosti i dodjeljuje podnositeljima zahtjeva 539 eura (EUR).

B.  Troškovi i izdaci

  1. Podnositelji zahtjeva također potražuju 25.687 rublja (RUB) za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima u postupku za naknadu štete.
  2. Vlada je osporila potraživanje podnositelja zahtjeva.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. Sud u ovom predmetu, uzevši u obzir dokumente u svom posjedu i prethodne kriterije, smatra razumnim dodijeliti potraživanje podnositelja zahtjeva u cijelosti i dodijeliti im iznos od 374 eura (EUR) za troškove i izdatke u domaćem postupku.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je prigovor na propust državnih tijela da ih na odgovarajući način obavijeste o smrti njihova sina dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;
  3. Presuđuje

(a) da tužena država treba sveukupno isplatiti podnositeljima zahtjeva u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u ruske rublje po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 539,00 eura (EUR) (pet stotina trideset devet eura) na ime naknade imovinske štete uvećano za sve poreze koji bi im mogli biti obračunati;

(ii) 10.000,00 eura (EUR) (deset tisuća eura) na ime naknade neimovinske štete uvećano za sve poreze koji bi im mogli biti obračunati;

(iii) 374,00 eura (EUR) (tri stotine sedamdeset četiri eura) na ime naknade troškova i izdataka uvećano za sve poreze koji bi se mogli obračunati podnositeljima zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 24. travnja 2018. godine u skladu s člankom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Stephen Phillips                Helena Jäderblom

Tajnik                             Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

THIRD SECTION

CASE OF LOZOVYYE v. RUSSIA

(Application no. 4587/09) 

JUDGMENT

STRASBOURG

24 April 2018

FINAL

24/07/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Lozovyye v. Russia, The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

Helena Jäderblom, President,
Branko Lubarda,
Helen Keller,
Dmitry Dedov,
Pere Pastor Vilanova,
Georgios A. Serghides,
Jolien Schukking, judges,
and Stephen Phillips, Section Registrar,

Having deliberated in private on 14 November 2017 and 3 April 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on the latter date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 4587/09) against the Russian Federation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Russian nationals, Mr Andrey Mikhaylovich Lozovoy and Ms Tamara Vasilyevna Lozovaya (“the applicants”), on 10 November 2008.

2.  The Russian Government (“the Government”) were represented initially by Mr G. Matyushkin, the Representative of the Russian Federation to the European Court of Human Rights, and then by his successor in that office, Mr M. Galperin.

3.  The applicants complained about the domestic authorities’ failure to notify them of their son’s death.

4.  On 8 June 2010 the application was communicated to the Government. The parties submitted written observations on the admissibility and merits.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicants are Russian nationals who were born in 1952 and 1954 respectively and live in the town of Belomorsk in the Republic of Karelia.

A.  The applicants’ son’s death and criminal proceedings on a murder charge

6.  On 1 December 2005 the applicants’ son, Mr M. Lozovoy, was killed in St Petersburg. Criminal proceedings were instituted against a Mr O. on a charge of murder.

7.  On 18 January 2006 Ms L., an investigator of the Primorskiy district prosecutor’s office in St Petersburg, asked the head of the Primorskiy district police to identify relatives of the deceased; to establish their place of residence and to summon them to the prosecutor’s office for the purpose of granting them victim status in the criminal case.

8.  A week later the applicants’ son was buried under his full name in St Petersburg. A record in a cemetery registration log indicated that the body had been unclaimed.

9.  On 30 January 2006 the investigator, having concluded that it was impossible to identify relatives of the deceased, assigned the status of victim in the criminal case to a representative of the municipal authorities. The following day police officials informed the investigator that operative measures undertaken by them to identify Mr M. Lozovoy’s relatives had not produced any results.

10.  On 2 February 2006 the applicants contacted Ms L. and informed her of their intention to come to St Petersburg to take part in the criminal proceedings.

11.  Despite that notification by the applicants, five days later Ms L. sent the criminal case file to the Primorskiy District Court for trial.

12.  Sometime later the applicants were invited to take part in the criminal proceedings in the capacity of victims.

13.  On 14 February 2006 the applicants were allowed to exhume their son’s remains. Two days later they buried him in Belomorsk.

14.  On 6 June 2006 the Primorskiy District Court found Mr O. guilty of having murdered the applicants’ son and sentenced him to six years’ imprisonment.

15.  On the same day, responding to the applicants’ complaints about the authorities’ failure to notify them of their son’s death, the District Court issued an interim decision (частное постановление) in respect of the investigator, Ms L. The decision, sent to the Primorskiy District Prosecutor, in so far as relevant, reads as follows:

“Moreover, the [finding] that the investigator, Ms L., did not take sufficient steps to find relatives of the deceased and that measures undertaken [by her] were formalistic in character is not only confirmed by the fact that the decision assigning victim status to [a representative of the municipal authority] had been taken before the information was received from the police officials, but also by the fact that the criminal case-file material contained sufficient information about [the applicants’ son] on the basis of which it was possible to establish the place of residence of his relatives ([there was] an explanation from Mr O. made on 1 December 2005, in which he had given information about the place of residence of [the applicants’ son]; a statement made by Mr O. on 8 December 2005 in which he said that a criminal case against [the applicants’ son] was pending before a court; statements by a witness, Ms A., who asserted that [the deceased’s] mother had occasionally made telephone calls to [the deceased’s] flat; a certificate on [the deceased’s] criminal record from which it is apparent that the Primorskiy district prosecutor’s office of St Petersburg applied a measure of restraint in the form of a written undertaking in respect of [the applicants’ son] in criminal case no. 137755; the material in the above-mentioned criminal case file contains a copy of [the applicants’ son’s] passport; and so forth).

It follows that the victims’ rights envisaged by the law in force were substantially violated in the course of the preliminary investigation.

Relying on Article 29 § 4 of the Russian Code of Criminal Procedure, [the court] rules:

-          that the violations of criminal procedural law committed during the preliminary investigation in the criminal case should be brought to the attention of the Primorskiy district prosecutor in St Petersburg;

-          that the Primorskiy District Court of St Petersburg should be informed of the measures taken no later than a month after receipt of the present decision.”

B.  Proceedings for compensation for damage

16.  In 2007 the applicants lodged an action against the Prosecutor General’s Office and the Ministry of Finance, seeking compensation for pecuniary and non-pecuniary damage. Relying on the Primorskiy District Court’s interim decision of 6 June 2006, the applicants argued that as a result of the investigator’s failure to promptly notify them of their son’s death, they had sustained pecuniary damage, having been forced to pay for the exhumation and transport of their son’s remains from St Petersburg to Belomorsk. In addition, they had suffered non-pecuniary damage as they had been unaware of their son’s whereabouts for a long time and had been forced to initiate a search for him; they had been unable to properly say “goodbye” to their son and to provide him with a decent burial; they had been forced to go through a two-week bureaucratic procedure to obtain permission to exhume their son’s remains; and subsequently, after the exhumation, they had been forced to identify his disfigured remains.

17.  On 5 February 2008 the Tverskoy District Court of Moscow dismissed the claim, having found that the investigator had not committed any unlawful actions and there had been no final decision by any domestic court establishing otherwise.

18.  On 20 May 2008 the Moscow City Court upheld the judgment, endorsing the District Court’s reasoning.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  Russian Code of Criminal Procedure (“the CCrP”)

19.  The CCrP, as in force at the material time, did not impose an explicit obligation on the domestic authorities to notify relatives of the death of an individual who had died as a result of a criminal act. However, as was apparent from other provisions of the CCrP, the identification of relatives was necessary in most cases of violent death, as relatives fulfilled the procedural role of victim in the deceased’s stead.

20.  Article 5 of the CCrP defined “close relatives” as spouses, parents, children, adoptive parents, adopted children, brothers and sisters, grandparents and grandchildren.

21.  Article 42 § 1 of the CCrP defined a “victim” as a physical person who had sustained physical, pecuniary or non-pecuniary damage as a result of a criminal offence. The decision to recognise an individual as a victim could be made by an examiner, an investigator, a prosecutor or a court.

22.  Article 42 § 8 of the CCrP provided that in cases concerning crimes which resulted in the death of a person, the victim’s rights should be transferred to one of his or her close relatives.

23.  As regards the procedural powers of a trial court in a criminal case, Article 29 § 4 of the CCrP provided that should the trial of a criminal case reveal circumstances facilitating the commission of an offence or a violation of citizens’ rights and freedoms, a court could render an interim decision drawing the attention of appropriate organisations and officials to such circumstances or violations of the law which required adequate measures to be taken.

B.  Burial and Funeral Affairs Act

24.  The Burial and Funeral Affairs Act (Federal Law no. 8-FZ of 12 January 1996 – Федеральный закон от 12.01.1996 № 8-ФЗ «О погребении и похоронном деле») regulated the organisation of funeral rites in Russia at the time in question.

25.  Section 12(1) of the Act provided that where there was no spouse, relative or lawful representative or where he or she was unable to make the necessary funeral arrangements, the burial of a deceased was to be performed by a special funeral agency within three days of the determination of the cause of death.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

26.  The applicants complained under Articles 6 and 13 of the Convention of the authorities’ failure to duly notify them of their son’s death, as a result of which they had been left in a state of ignorance of their son’s whereabouts for a very long time and stripped of an opportunity to give their son a proper burial.

27.  Being the master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Bouyid v. Belgium [GC], no. 23380/09, § 55, ECHR 2015), the Court finds it appropriate to examine the applicants’ allegations under Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A.  The parties’ submissions

28.  The Government submitted that the authorities had acted diligently and had made reasonable efforts to locate Mr M. Lozovoy’s relatives. Once the search had proven fruitless, they had organised his funeral. The applicants, for their part, had failed to maintain regular contact with their son and had only started searching for him two months after his death.

29.  The applicants maintained their initial complaint. With reference to the interim decision issued by the Primorskiy District Court (see paragraph 15 above) they argued that the authorities had had sufficient information to establish that Mr M. Lozovoy was their son and that they could thus have informed them of his death.

 

B.  The Court’s assessment

1.  Admissibility

30.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2.  Merits

(a)  Applicability of Article 8 of the Convention

31.  The Government did not contest the applicability of Article 8 of the Convention.

32.  The Court reiterates that the right of access to information relating to one’s private and/or family life raises an issue under Article 8 of the Convention (see, among other authorities, Roche v. the United Kingdom [GC], no. 32555/96, §§ 155-56, ECHR 2005X; Guerra and Others v. Italy, 19 February 1998, §§ 57-60, Reports of Judgments and Decisions 1998I; and Gaskin v. the United Kingdom, 7 July 1989, § 37, Series A no. 160).

33.  The Court further notes that various aspects of funeral rites fall within the scope of both “private life” and “family life” within the meaning of Article 8 of the Convention (see, for example, Maskhadova and Others v. Russia, no. 18071/05, § 212, 6 June 2013; Sabanchiyeva and Others v. Russia, no. 38450/05, § 123, ECHR 2013 (extracts); and Hadri-Vionnet v. Switzerland, no. 55525/00, § 52, 14 February 2008).

34.  The applicants in the present case argued that they had not been properly notified of their son’s death and thus had been deprived of an opportunity to take part in his funeral. In the light of its case-law on an applicant’s right to information concerning his or her private and family life, taken together with the case-law on the applicability of Article 8 to an individual’s ability to attend the funeral of a deceased member of the family, the Court considers that the applicants’ right to respect for their private and family lives was affected by the failure of the State to inform them, or even to take steps to inform them, of the death before their son was buried.

35.  The Court therefore concludes that Article 8 of the Convention is applicable in the present case.

(b)  Compliance with Article 8 of the Convention

36.  The Court reiterates that although the object of Article 8 is essentially that of protecting an individual against an arbitrary interference by the public authorities, it does not merely compel the State to abstain from such interference. In addition to this primarily negative undertaking, there may be positive obligations inherent in an effective respect for private and family life (see Bédat v. Switzerland [GC], no. 56925/08, § 73, ECHR 2016). In choosing how to comply with their positive obligations, States enjoy a broad margin of appreciation (see A, B and C v. Ireland [GC], no. 25579/05, § 249, ECHR 2010).

37.  The substance of the applicants’ complaint is not that the State acted in a certain way but that it failed to act (see Airey v. Ireland, 9 October 1979, § 32, Series A no. 32). In particular, the applicants alleged that the authorities’ failure to notify them of their son’s death had violated their rights guaranteed by Article 8 of the Convention, including their right to give their son a proper burial. The Court finds it appropriate to approach the present case from the perspective of a positive obligation of the respondent State under Article 8 of the Convention.

38.  The Court therefore takes the view that in situations such as the one in the present case, where the State authorities, but not other family members, are aware of a death, there is an obligation for the relevant authorities to at least undertake reasonable steps to ensure that surviving members of the family are informed.

39.  In order to establish whether the requirements of Article 8 of the Convention were met in the present case the Court will examine, firstly, whether there was an appropriate legal framework in Russia capable of properly addressing situations akin to the one at hand and, secondly, whether the authorities undertook reasonable steps to locate the applicants and notify them of their son’s death.

40.  As regards the legal framework and practice, the Court observes that there was no explicit obligation on the domestic authorities under Russian law to notify relatives of an individual who had died as a result of a criminal act. It is true that Article 42 § 8 of the CCrP (see paragraph 22 above) imposed a certain obligation on the authorities to search for relatives of the deceased in a criminal case in that it assigned them the status of victim. Further, section 12(1) of the Burial and Funeral Affairs Act stipulated that the burial of a deceased was only to be performed within three days of determination of the cause of death if there was no spouse, relative or lawful representative able to make the necessary funeral arrangements (see paragraph 25 above).

41.  On the other hand, in finding in its interim decision of 6 June 2006 that the investigator, Ms L., had breached procedural law, the Primorskiy District Court made no reference to any particular provision of the CCrP or any other piece of legislation (see paragraph 15 above). Nor did the Government refer in their observations to any particular provision of domestic law or practice.

42.  Nonetheless, in the Court’s view this lack of clarity with regard to the domestic legal framework and practice is not sufficient in itself to find a violation of the respondent State’s positive obligations under Article 8 of the Convention in the present case.

43.  The Court will therefore next examine whether the Russian authorities undertook reasonable steps in the circumstances.

44.  It is apparent from the interim decision of 6 June 2006 (see paragraph 15 above) that there were several avenues which the authorities could have used to establish that the applicants were Mr M. Lozovoy’s parents. The District Court listed a number of documents and items of evidence which could have readily supplied the authorities with the necessary information to locate the applicants (call records; Mr M.  Lozovoy’s acquaintances; his official documents attached to the criminal case file, and so on). The Government submitted no explanations as to why those avenues had not been used by the investigator or the police.

45.  The Court notes that the decisions to bury the applicants’ son and to assign the status of victim in the criminal case to a representative of the municipal authorities was made before the search for his relatives had officially ended (see paragraphs 8 and 9 above).

46.  In these circumstances and given the personal information about Mr M. Lozovoy that was available to the domestic authorities after his death, the Court concludes that the authorities did not act with reasonable diligence and therefore did not comply with their positive obligation in the present case.

47.  There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

48.  The applicants complained under Articles 6 § 1 and 13 of the Convention of difficulties in having access to and about the outcome of the civil proceedings for compensation for the damage sustained. The Court finds it appropriate to examine these complaints under Article 6 § 1 of the Convention alone.

49.  The Court has examined these complaints and considers that, in the light of all the material in its possession and in so far as the matter complained of is within its competence, they either do not meet the admissibility criteria set out in Articles 34 and 35 of the Convention or do not disclose any appearance of a violation of the rights and freedoms enshrined in the Convention or the Protocols thereto.

50.  It follows that this part of the application must be rejected in accordance with Article 35 § 4 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

51.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

52.  The applicants each claimed 10,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage. They also claimed 37,049 Russian roubles (RUB) in respect of pecuniary damage, referring to expenses linked to the exhumation and reinternment of their son’s body.

53.  The Government contested the applicants’ claim in respect of nonpecuniary damage as excessive and ill-founded. As regards the claim in respect of pecuniary damage, they submitted that the amount could be awarded for “humanitarian considerations”.

54.  The Court considers that the applicants must have suffered nonpecuniary damage on account of the violation found, and awards them jointly, on an equitable basis, EUR 10,000 under this head. As concerns their claim in respect of pecuniary damage, the Court accepts the claim in full and awards the applicants EUR 539.

B.  Costs and expenses

55.  The applicants also claimed RUB 25,687 for the costs and expenses incurred before the domestic courts in the tort proceedings.

56.  The Government contested the applicants’ claim.

57.  According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to grant the applicants’ claims in full and to award them the sum of EUR 374 for costs and expenses in the domestic proceedings.

C.  Default interest

58.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the complaint that the authorities failed to properly notify them of their son’s death admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicants, jointly, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the Russian roubles at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 539 (five hundred and thirty-nine euros), plus any tax that may be chargeable to them, in respect of pecuniary damage;

(ii)  EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable to them, in respect of non-pecuniary damage;

(iii)  EUR 374 (three hundred and seventy-four euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 24 April 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stephen Phillips               Helena Jäderblom
Registrar                       President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde