Tilocca protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
40559/12
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
05.04.2018
Članovi
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
carinski prekršaji
oduzimanje imovine
pravo na imovinu
VS deskriptori
1.16 Član 1. protokola 1 - zaštita imovine
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo italijanski državljanin g.Giuseppe Tilocca (podnosilac predstavke), dana 25.maja 2012.godine. U maju 2015.godine Vlada je obaveštena o prigovoru vezano za pravo vlasništva, a ostatak zahteva je proglašen nedopuštenim. Vlada Italije nije iskoristila svoje pravo da se umeša u postupak.

Podnosilac predstavke je rođen 1963.godine i živi u Aleksandriji (Egipat). Sredinom februara 2010.godine, prilikom prelaska granice između Srbije i Hrvatske sa svojom suprugom, podnosioca su uhvatile hrvatske carinske vlasti dok je nosio iznos od 563.300,00 evra, koji nije prijavio, i odmah zaplenile 560.000,00 evra. Istog dana su carinske vlasti pokrenule prekršajni postupak pred Finansijskim inspektoratom Ministarstva finansija protiv podnosioca jer nije prijavio iznos koji premašuje 10.000,00 evra. Podnosilac je u svojoj odbrani objasnio da su on i supruga bili u poseti njenoj ćerki u Srbiji koja je nedavno imala težak napad epilepsije i dostavio je dokumente kao dokaze. Objasnio je poreklo novca – od društava koje je registrovano u Francuskoj i čiji je direktor i od prodaje kuće u Francuskoj. Dostavio je relevantne dokumente kao dokaz. Početkom jula 2010.godine Finansijski inspektorat je oglasio podnosioca krivim za učinjeni prekršaj i izrekao mu novčanu kaznu. Takođe je izrekao i zaštitnu meru kojom mu je oduzeo oko 300.000,00 evra. Finansijski inspektorat je smatrao da je poreklo novca nevažno u odnosu na počinjeni prekršaj. Podnositelj predstavke je podneo žalbu Odlukom od septembra 2010.godine Visoki prekršajni sud je odbio žalbu i potvrdio odluku Finansijskog inspektorata. Podnosilac je u decembru iste godine podneo ustavnu tužbu, navodeći, pored ostalog, povredu ustavom zaštićenog prava vlasništva. U novembru 2012.godine Ustavni sud je proglasio ustavnu tužbu nedopuštenom, tvrdeći da podnosilac nije potkrepio svoju tužbu nikakvim ustavnopravnim argumentima.

Imajući u vidu svoju praksu, Sud utvrđuje da je došlo do povrede člana 1 Protokola br.1 uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL

PREDMET TILOCCA protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 40559/12)

PRESUDA

STRASBOURG

5. travnja 2018.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Tilocca protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Kristina Pardalos, predsjednica,
Ksenija  Turković,
Pauliine Koskelo, sutkinje,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 13. ožujka 2018. donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 40559/12) protiv Republike Hrvatske koji je talijanski državljanin g. Giuseppe Tilocca („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 25. svibnja 2012.
  2. Podnositelja zahtjeva pred Sudom su zastupali odvjetnici iz Zagreba D.S. Janković i g. H. Grenac iz odvjetničkog društva Abel & Grenac. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Dana svibnja 2015. godine Vlada je obaviještena o prigovoru glede prava na vlasništvo, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim u skladu s pravilom 54., stavkom 3. Poslovnika Suda.
  4. Vlada Italije nije iskoristila svoje pravo da se umiješa u postupak (članak 36., stavak 1. Konvencije).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1963. godine i živi u Aleksandriji (Egipat).
  2. Dana veljače 2010. godine, prilikom prelaska granice između Srbije i Hrvatske sa svojom suprugom, podnositelja zahtjeva uhvatile su hrvatske carinske vlasti dok je nosio iznos od 563.300,00 eura (EUR) koji nije prijavio, u suprotnosti sa zakonom. Carinske vlasti odmah su zaplijenile 560.000,00 EUR. 
  3. Istog su dana carinske vlasti pokrenule prekršajni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Financijskim inspektoratom Ministarstva financija jer nije prijavio iznos od 560.000,00 EUR – iznos koji premašuje 10.000,00 EUR – što je prekršaj iz članka 40., stavka 1. Zakona o deviznom poslovanju i članka 74. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma.
  4. Podnositelj zahtjeva u svojoj je obrani objasnio da su on i njegova supruga bili u posjetu njezinoj kćeri u Srbiji koja je nedavno imala težak napad epilepsije te je dostavio dokumente kao dokaze koji ukazuju na to da je kćer njegove supruge doista bolovala od epilepsije. Novac koji je nosio potječe iz: (a) društva po imenu SCI (société civile immobilière) M. registriranog u Francuskoj, čiji je on bio direktor i jedini član, s čijeg je računa podigao iznos od 326.008,03 eura s ciljem osnivanja drugog posla; i (b) prodaje njihove kuće u Francuskoj (preostali iznos). Podnositelj zahtjeva dostavio je relevantne dokumente kao dokaz tih transakcija. Također je objasnio da nije želio uplatiti taj novac na bankovni račun jer se, uslijed globalne financijske krize 2007. - 2008. godine, bojao da će njegova banka otići u stečaj i da će izgubiti većinu tog novca s obzirom na to da francuska država jamči samo za bankovne depozite u iznosu do 50.000,00 eura.
  5. Tijekom postupka Financijski inspektorat Ministarstva financija zatražio je informacije od nadležnih tijela u Srbiji, Francuskoj i Italiji. Dok talijanske vlasti uopće nisu odgovorile, vlasti Srbije obavijestile su Financijski inspektorat da ni podnositelj zahtjeva ni njegova supruga nisu zabilježeni u njihovom registru sumnjivih transakcija, a francuske su vlasti samo potvrdile vjerodostojnost transakcija na koje se podnositelj zahtjeva pozvao kako bi dokazao porijeklo novca koji je  nosio.
  6. Odlukom od 9. srpnja 2010. godine Financijski inspektorat Ministarstva financija proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za počinjeni prekršaj te mu je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 000,00 hrvatskih kuna (HRK). Istovremeno, Financijski je inspektorat izrekao zaštitnu mjeru kojom je oduzeo 318.500,00 EUR na temelju članka 69., stavka 2. Zakona o deviznom poslovanju.
  7. Na temelju dokumenata kao dokaza, Financijski je inspektorat utvrdio: (a) da je društvo SCI M. osnovano 2002. godine i registrirano u registru trgovačkih društava i poduzeća u Strasbourgu, a na temelju francuskog prava članovi tog društva odgovaraju za njegove dugove razmjerno njihovom udjelu u društvu, odnosno, podnositelj zahtjeva odgovarao je za udio od 99,75 %, a njegova supruga za 0,25 %; (b) da je 6. srpnja 2009. godine podnositelj zahtjeva doista prodao kuću u Francuskoj, a iznos od 243.091,82 EUR dobiven prodajom uplaćen je na njegov bankovni račun 29. srpnja 2009. godine te je zatim je s tog računa najprije istog dana prebacio 30.000,00 EUR na račun svojeg društva, a zatim podignuo iznos od 211.500,00 EUR; i (c) da je 21. prosinca 2009. godine podnositelj zahtjeva, u svojstvu direktora društva, prodao nekretnine društva te je iznos od 326.008,03 EUR dobiven prodajom uplaćen na bankovni račun društva 19. siječnja 2010. godine, a taj je iznos podnositelj zahtjeva podignuo sljedeći dan.
  8. Financijski inspektorat Ministarstva financija smatrao je da je porijeklo novca koji podnositelj zahtjeva nije prijavio nevažan u odnosu na počinjenje prekršaja za koji je bio osuđen ili u odnosu na izricanje novčane kazne. Međutim, to je razmatranje bilo relevantno u odnosu na izricanje zaštitne mjere oduzimanja.
  9. Konkretno, Financijski je inspektorat odlučio da neće oduzeti iznos od 241.500,00 EUR od novca koji podnositelj zahtjeva nije prijavio jer je utvrdio da je taj iznos doista dobiven prodajom njegove kuće u Francuskoj.
  10. Glede preostalih 500,00 EUR (od zaplijenjenih 560.000,00 EUR), Financijski je inspektorat smatrao da je taj iznos dio sredstava koje je podnositelj zahtjeva 20. siječnja 2010. godine podignuo s bankovnog računa svojeg društva (326.008,03 EUR) (vidi stavak 11. ove presude). Inspektorat je nadalje smatrao da: (a) budući da nije bilo dokaza da je podnositelj zahtjeva pozajmio taj novac od svojeg društva, noseći ga preko granice, raspolagao je njime kao da mu pripada, što je predstavljalo nezakonito prisvajanje sredstava društva, djelo kažnjivo u svakoj zemlji; i (b) na taj iznos nije platio relevantne poreze u Francuskoj. Stoga je odlučio oduzeti taj iznos.
  11. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu tvrdeći da: (a) prikupljeni dokazi ukazuju na to da su francuske vlasti bile svjesne transakcije iz koje je oduzeti iznos potekao, ali nisu poduzele ništa u vezi s tim, što je ukazivalo na to da smatraju da je taj iznos potekao iz legitimnog izvora, (b) Financijski je inspektorat pravilno pretpostavio da on nije oduzeti iznos pozajmio od svojeg društva jer je u 2008. i 2009. godini zapravo svojem društvu pozajmio 358.600,81 EUR, za što je dostavio dokumente kao dokaze; (c) na temelju francuskog prava on je u potpunosti odgovarao za dugove svojeg društva, čije plaćanje, uključujući poreze, stoga nije mogao izbjeći nezakonitim prisvajanjem sredstava društva kako je Inspektorat sugerirao; (d) Financijski je inspektorat pokušao protumačiti strano (francusko) pravo, i to u tako složenom području kao što je porezno i trgovačko pravo, o kojem je znao vrlo malo; i (e) neobično je da je Inspektorat u korist hrvatskog državnog proračuna oduzeo iznos na koji, prema mišljenju samog Inspektorata, podnositelj nije platio relevantne poreze u Francuskoj.
  12. Odlukom od 17. rujna 2010. godine Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio odluku Financijskog inspektorata Ministarstva financija, potvrđujući razloge navedene u odluci.
  13. Podnositelj zahtjeva zatim je 17. prosinca 2010. godine podnio ustavnu tužbu, navodeći, inter alia, povredu ustavom zaštićenog prava vlasništva.
  14. Odlukom od 17. studenog 2011. godine Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je podnositeljevu ustavnu tužbu nedopuštenom te je svoju odluku dostavio njegovom zastupniku 2. prosinca 2012. godine. Utvrdio je da, iako se podnositelj zahtjeva u svojoj ustavnoj tužbi pozvao na mjerodavne odredbe Ustava, nije potkrijepio svoju tužbu nikakvim ustavnopravnim argumentima, već je samo ponovio argumente iznesene u postupku pred Financijskim inspektoratom Ministarstva financija i Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske. Ustavni sud stoga nije bio u mogućnosti ispitati osnovanost njegove ustavne tužbe.

II MJERODAVNO HRVATSKO I MEĐUNARODNO PRAVO

  1. Mjerodavno domaće i međunarodno pravo i praksa sažeto je u predmetu Boljević protiv Hrvatske, 43492/11, stavci 16. - 21., 31. siječnja 2017.

III MJERODAVNO FRANCUSKO PRAVO 

  1. Na temelju francuskog prava société civile immobilière (SCI) jest (nekomercijalno) društvo građanskog prava osnovano za vlasništvo i upravljanje nekretninama (članci 1845. do 1870.-1 francuskog Građanskog zakonika). To je pravna osoba, što znači da ima pravnu osobnost različitu od one njezinih članova. Međutim, članovi su odgovorni za dugove društva bez ograničenja, što znači da mogu odgovarati u odnosu na vlastitu imovinu (članak 1857. francuskog Građanskog zakonika).

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da odluka domaćih vlasti u prekršajnom postupku da mu se oduzme 318.500,00 EUR jer nije prijavio iznos od 000,00 EUR na carini nije bila opravdana. Sud je odlučio ispitati njegov prigovor na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

A.   Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je ustvrdila da je iznos od 318.500,00 EUR koji je na kraju oduzet podnositelju zahtjeva bio dio sredstava koje je podnositelj 20. siječnja 2010. godine podignuo s bankovnog računa svojeg društva (326.008,03 EUR) (vidi stavke 11. i 14. ove presude). Prema tome, oduzeti iznos nije pripadao njemu osobno, već njegovom društvu. Vlada je stoga tvrdila da se podnositelj zahtjeva ne može smatrati žrtvom povrede na koju prigovara.
  2. Podnositelj zahtjeva istaknuo je da mu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja te da je iznos od 500,00 EUR oduzet njemu osobno. Stoga je bio izravno pogođen tim oduzimanjem. Podnositelj zahtjeva dalje je naglasio da, kako bi se osiguralo da zaštita prava zajamčenih Konvencijom ne bude neučinkovita i iluzorna, tumačenje pojma „žrtva“ ne smije biti pretjerano formalno (vidi Gorraiz Lizarraga i drugi protiv Španjolske, br. 62543/00, stavak 38., ECHR 2004-III, i Stukus i drugi protiv Poljske, br. 12534/03, stavak 35., 1. travnja 2008.). U svakom slučaju, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je bio vjerovnik svojeg društva budući da je 2008. i 2009. godine društvu pozajmio ukupno 358.600,81 EUR (vidi stavak 15. ove presude). Oduzeti iznos od 326.008,03 EUR koji je podnositelj 20. siječnja 2010. godine podignuo s bankovnog računa svojeg društva (vidi stavke 11. i 14. ove presude) predstavljao je povrat tog zajma. Iznos je, prema tome, pripadao njemu, a ne njegovom društvu.

2. Ocjena Suda   

  1. Iz razloga navedenih u nastavku (vidi stavke 25 - 29.), Sud ne smatra potrebnim odlučivati je li oduzeta svota pripadala podnositelju zahtjeva ili njegovom društvu.
  2. S tim u vezi, Sud najprije ponavlja da se podnositelj zahtjeva može pozvati na povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju jedino ako se osporavana odluka odnosi na njegovo „vlasništvo“ u smislu te odredbe (vidi Von Maltzan i drugi protiv Njemačke (odluka) [VV], 71916/01, 71917/01 i 10260/02, stavak 74. (c), ECHR 2005-V). 
  3. Sud nadalje ponavlja da, ako djela ili propusti na koje se prigovara utječu na neko trgovačko društvo, zahtjev treba podnijeti to društvo. Zanemarivanje pravne osobnosti društva glede pitanja posjedovanja statusa „žrtve“ bit će opravdano samo u iznimnim okolnostima (vidi, posebice, Agrotexim i drugi protiv Grčke, 24. listopada 1995., stavak 66., Serija A br. 330-A). S druge strane, jedini vlasnik društva može tvrditi da je „žrtva“ u smislu članka 34. Konvencije u onoj mjeri u kojoj je riječ o osporenim mjerama poduzetim u odnosu na njegovo društvo, jer u slučaju jedinog vlasnika ne postoji rizik od razlika u mišljenjima između dioničara ili između dioničara i  upravnog odbora  glede stvarnog   stanja kršenja konvencijskih prava ili glede najprikladnijeg načina reagiranja na to kršenje (vidi, primjerice, Ankarcrona protiv Švedske (odluka), br. 35178/97, 27. lipnja 2000., Gubiyev protiv Rusije, br. 29309/03, stavak 53., 19. srpnja 2011., i Beguš protiv Slovenije, br. 25634/05, stavak 25., 15. prosinca 2011.).
  4. U ovome predmetu, podnositelj zahtjeva tvrdio je da je on jedini član i direktor predmetnog društva, dok je u domaćem postupku utvrđeno da njegov udio u društvu iznosi 99,75 %, a udio njegove supruge 0,25 % (vidi stavke 8. i 11. ove presude).
  5. Sud smatra da, iako formalno podnositelj zahtjeva možda nije bio jedini član društva, on je svakako bio njegov jedini pravni zastupnik (direktor) te je u njemu imao tako značajnu ulogu (vidi, primjerice, J. protiv Luksemburga, br. 21156/93, stavak 24., 26. listopada 2000.) da se u svakom praktičnom smislu mora smatrati njegovim jedinim vlasnikom. Konkretno, jasno je da ne postoji rizik od bilo kakvih suprotstavljenih interesa i/ili razlika u mišljenjima koji bi mogli uzrokovati poteškoće kako se očituje u mjerodavnoj sudskoj praksi Suda (vidi prethodni stavak). Stoga bi bilo umjetno razlikovati ovaj predmet od onih u kojima je Sud presudio da jedini vlasnik nekog društva može tvrditi da je „žrtva“ u smislu članka 34. Konvencije (vidi prethodni stavak).
  6. U ovome je predmetu taj zaključak dodatno potkrijepljen činjenicom da je podnositelj zahtjeva bio odgovoran za dugove društva u odnosu na vlastitu imovinu (vidi stavak ove presude). Sud je već presudio da se, kada su pojedinac i profesionalni subjekt toliko usko povezani, može smatrati da je taj pojedinačni podnositelj zahtjeva izravno pogođen mjerama koje su poduzete u odnosu na taj subjekt (vidi Oklešen i Pokopališko Pogrebne Storitve Leopold Oklešen S.P. protiv Slovenije, br. 35264/04, stavak 40., 30. studenoga 2010.).
  7. Slijedi da prigovor Vlade temeljen na nedostatku položaja žrtve podnositelja zahtjeva stoga treba biti odbijen.
  8. Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3., točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.   Osnovanost

  1. Sud napominje da je već utvrđivao povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju u predmetima u kojima su otvorena pitanja slična onima u ovome predmetu (vidi, primjerice, Ismayilov protiv Rusije, br. 30352/03, studenoga 2008.; Gabrić protiv Hrvatske, br. 9702/04, 5. veljače 2009.; Grifhorst protiv Francuske, br. 28336/02, 26. veljače 2009.; Moon protiv Francuske, br. 39973/03, 9. srpnja 2009.; i gore citirani predmet Boljević).
  2. Nakon ispitivanja svih podnesenih materijala, Sud smatra kako Vlada nije izložila niti jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da u ovom predmetu donese drukčiji zaključak.
  3. Posebno je važno da: podnositelj zahtjeva nikada nije bio optužen za neko kazneno djelo; unošenje novca u Hrvatsku nije bilo zabranjeno; i jedino nezakonito (ali ne i kriminalno) ponašanje koje mu se može pripisati u vezi s novcem bilo je njegovo propuštanje da ga prijavi (vidi gore citirani predmet Gabrić, stavak 38., i gore citirani predmet Boljević, stavci 42. - 46.).
  4. Imajući u vidu praksu o tom pitanju (vidi stavak ove presude), Sud stoga utvrđuje da je u ovome predmetu došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

II  PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 

  1. Člankom 41. Konvencije predviđeno je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A.  Naknada štete

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 521.500,00 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete, od čega je 318.500,00 EUR predstavljalo svotu koja mu je oduzeta. Glede preostalog traženog iznosa, podnositelj zahtjeva pojasnio je da je otprilike mjesec dana nakon oduzimanja, kako bi zadržao istu razinu potpore za svoju obitelj, bio prisiljen prodati dvije stavke svoje nepokretne imovine po cijenama koje su, kako je ovjerio ovlašteni geodet, bile za 203.000,00 EUR niže od njihove tržišne vrijednosti.
  2. Podnositelj zahtjeva također je potraživao 400.000,00 EUR na ime naknade nematerijalne štete.
  3. Vlada je osporila te zahtjeve.
  4. Sud je utvrdio da je iznos od 318.500,00 EUR oduzet podnositelju zahtjeva u suprotnosti s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Stoga, u mjeri u kojoj se zahtjev podnositelja zahtjeva u odnosu na materijalnu štetu odnosi na taj iznos, Sud ga prihvaća i dodjeljuje mu iznos od 500,00 EUR eura po toj osnovi, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati. S druge strane, Sud odbacuje preostali dio tog zahtjeva jer ne nalazi nikakvu uzročnu poveznicu između utvrđene povrede i navedene materijalne štete.
  5. U pogledu nematerijalne štete, Sud smatra da, u okolnostima ovog predmeta, utvrđenje povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu (vidi, u tom smislu, prethodno citirani predmet Gabrić, stavak 49., i gore citirani predmet Boljević, stavak 54.).

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva također potražuje 36.661,36 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 2.617,33 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
  2. Vlada je osporila te zahtjeve.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede U ovome predmetu, uzimajući u obzir informacije koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.770,00 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u domaćim postupcima i 1.780,00 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred ovim Sudom.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka Protokola br. 1 uz Konvenciju; 
  1. Presuđuje da utvrđivanje povrede samo po sebi predstavlja pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu što ju je pretrpio podnositelj zahtjeva; 
  1. Presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose:

(i) 318.500,00 EUR (tristo osamnaest tisuća petsto eura) na ime materijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 3.550,00 EUR (tri tisuće petsto pedeset eura), uvećano za sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva, na ime troškova i izdataka;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5. travnja 2018. u skladu s člankom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener                                                                  Kristina Pardalos

Zamjenica tajnika                                                                    Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF TILOCCA v. CROATIA

(Application no. 40559/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

5 April 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Tilocca v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Kristina Pardalos, President,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 13 March 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 40559/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by an Italian national, Mr Giuseppe Tilocca (“the applicant”), on 25 May 2012.

2. The applicant was represented before the Court by Mr D.S. Janković and Mr H. Grenac of Abel & Grenac Law Firm, advocates practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 19 May 2015 the complaint concerning the right of property was communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

4. The Government of Italy did not make use of their right to intervene in the proceedings (Article 36 § 1 of the Convention).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1963 and currently lives in Alexandria (Egypt).

6. On 15 February 2010, while crossing the border between Serbia and Croatia with his wife, the applicant was caught by the Croatian customs authorities carrying the sum of 563,300 euros (EUR) which he had failed to declare, contrary to the law. The customs authorities immediately seized the EUR 560,000.

7. On the same day the customs authorities instituted administrative‑offence proceedings (prekršajni postupak) against the applicant before the Financial Inspectorate of the Ministry of Finance (Ministarstvo financijaFinancijski inspektorat – “the Ministry”) for failing to declare EUR 560,000 – a sum exceeding EUR 10,000 – an administrative offence defined in section 40(1) of the Foreign Currency Act and section 74 of the Prevention of Money Laundering and Financing of Terrorism Act.

8. In his defence, the applicant explained that he and his wife had been visiting her daughter in Serbia who had recently had a serious attack of epilepsy, and submitted documentary evidence suggesting that his wife’s daughter did indeed suffer from epilepsy. The money he had been carrying originated from: (a) a company called SCI (société civile immobilière) M. registered in France, of which he was the director and the only member, from whose account he had withdrawn EUR 326,008.03 with a view to starting another business; and (b) the sale of their house in France (the remaining amount). The applicant submitted relevant documents as evidence of those transactions. He also explained that he had not wished to deposit the money in a bank account because, in the wake of the global financial crisis of 2007-2008, he had been afraid that his bank would go bankrupt and that he would lose most of that money, given that the French State only guaranteed up to EUR 50,000 of bank deposits.

9. During the proceedings the Ministry requested information from the relevant authorities in Serbia, France and Italy. While the Italian authorities did not reply at all, the Serbian authorities informed the Ministry that neither the applicant nor his wife had been recorded in their register of suspicious transactions, and the French authorities only confirmed the authenticity of the transactions on which the applicant relied to prove the origin of the money he had been carrying.

10. By a decision of 9 July 2010 the Ministry found the applicant guilty of having committed the administrative offence in question and fined him 5,000 Croatian kunas (HRK). At the same time, the Ministry imposed a protective measure (zaštitna mjera) confiscating EUR 318,500 under section 69(2) of the Foreign Currency Act.

11. On the basis of the documentary evidence, the Ministry established that: (a) the company SCI M. had been founded in 2002 and recorded in the business and companies register in Strasbourg, and under French law its members were liable for its debts in proportion with their share in the company, that is, the applicant in respect of 99.75% and his wife in respect of 0.25%; (b) on 6 July 2009 the applicant had indeed sold his house in France, and EUR 243,091.82 from the proceeds of sale had been paid into his bank account on 29 July 2009, from which he had first transferred EUR 30,000 to his company’s account on the same day and then withdrawn EUR 211,500; and (c) on 21 December 2009 the applicant, acting as the company’s director, had sold its real estate, and EUR 326,008.03 from the proceeds of sale had been paid into the company’s bank account on 19 January 2010, a sum which had been withdrawn by the applicant the next day.

12. The Ministry held that the origin of the money which the applicant had failed to declare was irrelevant in relation to the commission of the offence of which he had been convicted or the imposition of the fine. However, that consideration was relevant in relation to the imposition of the protective measure of confiscation.

13. In particular, the Ministry decided not to confiscate EUR 241,500 of the money which the applicant had not declared, because it found that this sum did indeed originate from the sale of his house in France.

14. As regards the remaining EUR 318,500 (of the EUR 560,000 which had been seized), the Ministry held that this sum was part of the funds which the applicant had withdrawn from his company’s bank account (EUR 326,008.03) on 20 January 2010 (see paragraph 11 above). The Ministry further held that: (a) since there was no evidence that the applicant had borrowed that money from his company, by carrying it across border he had disposed of it as if it had belonged to him, which amounted to misappropriation of the company’s funds, an offence punishable in every country; and (b) he had failed to pay the relevant taxes in France on that amount. It therefore decided to confiscate that sum.

15. The applicant appealed by arguing that: (a) the evidence collected indicated that the French authorities had been aware of the transaction from which the confiscated sum originated, but had done nothing about it, which suggested that they considered that it originated from a legitimate source, (b) the Ministry correctly assumed that he had not borrowed the confiscated sum from his company, as he had actually lent EUR 358,600.81 to his company in 2008 and 2009, for which he had submitted documentary evidence; (c) under French law, he was fully liable for the debts of his company, the payment of which, including taxes, he therefore could not have avoided by misappropriating the company’s funds as the Ministry implied; (d) the Ministry had attempted to interpret foreign (French) law, and in such a complex area as tax and commercial law, about which it had known very little; and (e) it was peculiar that the Ministry had confiscated for the benefit of the Croatian State budget the amount on which he had, in the Ministry’s own view, not paid the relevant taxes in France.

16. By a decision of 17 September 2010 the High Court for Administrative Offences (Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s appeal and upheld the Ministry’s decision, endorsing the reasons given therein.

17. The applicant then, on 17 December 2010, lodged a constitutional complaint, alleging, inter alia, a violation of his constitutionally protected right of ownership.

18. By a decision of 17 November 2011 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible and served its decision on his representative on 2 December 2012. It found that, even though the applicant had relied on the relevant Articles of the Constitution in his constitutional complaint, he had not substantiated his complaint by any constitutional-law arguments, but had merely repeated the arguments raised in the proceedings before the Ministry and the High Court for Administrative Offences. Therefore, the Constitutional Court had been unable to examine the merits of his constitutional complaint.

II. RELEVANT CROATIAN AND INTERNATIONAL LAW

19. The relevant domestic and international law and practice is summarised in the case of Boljević v. Croatia, no. 43492/11, §§ 16-21, 31 January 2017.

III. RELEVANT FRENCH LAW

20. Under French law, a société civile immobilière (SCI) is a civil (non‑commercial) company constituted for the ownership and management of real estate (Articles 1845 to 1870-1 of the French Civil Code). It is a legal entity, meaning it has a legal personality distinct from that of its members. The members are, however, liable for the debts of the company without limitation, meaning that they may be liable in relation to their personal assets (Article 1857 of the French Civil Code).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

21. The applicant complained that the decision of the domestic authorities in the administrative-offence proceedings to confiscate EUR 318,500 from him for having failed to declare the sum of EUR 560,000 at customs had not been justified. The Court decided to examine this complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

1. The parties’ submissions

22. The Government submitted that the amount of EUR 318,500 which had eventually been confiscated from the applicant was part of the funds which he had withdrawn from his company’s bank account (EUR 326,008.03) on 20 January 2010 (see paragraphs 11 and 14 above). The confiscated sum had thus not belonged to him personally, but to his company. The Government therefore argued that the applicant could not be considered a victim of the violation complained of.

23. The applicant emphasised that the protective measure of confiscation had been imposed on him and the amount of EUR 318,500 confiscated from him personally. He had therefore been directly affected by the confiscation. The applicant further stressed that, in order to ensure that protection of the rights guaranteed by the Convention did not remain ineffectual and illusory, the interpretation of the term “victim” must not be excessively formalistic (see Gorraiz Lizarraga and Others v. Spain, no. 62543/00, § 38, ECHR 2004‑III, and Stukus and Others v. Poland, no. 12534/03, § 35, 1 April 2008). In any event, the applicant submitted that he had been a creditor of his company, as he had lent it a total amount of EUR 358,600.81 in 2008 and 2009 (see paragraph 15 above). The confiscated sum of EUR 326,008.03 which he had withdrawn from his company’s bank account on 20 January 2010 (see paragraphs 11 and 14 above) represented the reimbursement of that loan. The sum had thus belonged to him and not to his company.

2. The Court’s assessment

24. For the reasons set out below (see paragraphs 25-29), the Court does not find it necessary to decide whether the confiscated sum belonged to the applicant or to his company.

25. In that connection, it first reiterates that an applicant can allege a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention only in so far as the impugned decisions relate to his “possessions” within the meaning of this provision (see Von Maltzan and Others v. Germany (dec.) [GC], nos. 71916/0171917/01 and 10260/02, § 74 (c), ECHR 2005‑V).

26. The Court further reiterates that where the acts or omissions complained of affect a company, the application should be brought by that company. Disregarding a company’s legal personality as regards the question of being a “victim” will be justified only in exceptional circumstances (see, notably, Agrotexim and Others v. Greece, 24 October 1995, § 66, Series A no. 330‑A). On the other hand, the sole owner of a company can claim to be a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention in so far as the impugned measures taken in respect of his or her company are concerned, because in the case of a sole owner there is no risk of differences of opinion among shareholders or between shareholders and a board of directors as to the reality of infringement of Convention rights, or as to the most appropriate way of reacting to such an infringement (see, for example, Ankarcrona v. Sweden (dec.), no. 35178/97, 27 June 2000, Gubiyev v. Russia, no. 29309/03, § 53, 19 July 2011, and Beguš v. Slovenia, no. 25634/05, § 25, 15 December 2011).

27. In the present case, the applicant claimed that he was the sole member and the director of the company in question, whereas in the domestic proceedings it was established that his share in the company was 99.75% and his wife’s share was 0.25% (see paragraphs 8 and 11 above).

28. The Court considers that, while formally the applicant thus might not have been the only member of the company, he was certainly its only legal representative (director), and held such a substantial share in it (see, for example, G.J. v. Luxembourg, no. 21156/93, § 24, 26 October 2000) that for all practical purposes he has to be seen as its sole owner. Specifically, it is clear that there is no risk of any competing interests and/or differences of opinion which could create difficulties as reflected in the Court’s relevant case-law (see the preceding paragraph). It would therefore be artificial to distinguish the present case from those in which the Court has held that the sole owner of a company could claim to be a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention (see the preceding paragraph).

29. In the instant case, this conclusion is further reinforced by the fact that the applicant was liable for the company’s debts in relation to his personal property (see paragraph 20 above). The Court has already held that where an individual and a professional entity are so closely connected, such an individual applicant could be considered to be directly affected by the measures taken in respect of such an entity (see Oklešen and Pokopališko Pogrebne Storitve Leopold Oklešen S.P. v. Slovenia, no. 35264/04, § 40, 30 November 2010).

30. It follows that the Government’s objection based on the applicant’s lack of victim status must therefore be dismissed.

31. The Court further notes that this complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

32. The Court notes that it has already found violations of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in cases raising similar issues to those in the present case (see, for example, Ismayilov v. Russia, no. 30352/03, 6 November 2008; Gabrić v. Croatia, no. 9702/04, 5 February 2009; Grifhorst v. France, no. 28336/02, 26 February 2009; Moon v. France, no. 39973/03, 9 July 2009; and Boljević, cited above).

33. Having examined all the submitted material, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case.

34. In particular, what is relevant is that: the applicant was never charged with any criminal offence; bringing the money into Croatia was not prohibited; and the only illegal (but not criminal) conduct which could be attributed to him in respect of the money was his failure to declare it (see Gabrić, cited above, § 38, and Boljević, cited above, §§ 42-46).

35. Having regard to its case-law on the matter (see paragraph 32 above), the Court therefore finds that there has been a breach of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in the present case.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

36. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

37. The applicant claimed the total of 521,500 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, of which EUR 318,500 represented the sum confiscated from him. As to the remaining amount sought, the applicant explained that in order to maintain the same level of support for his family, he had been forced to sell two items of his immovable property approximately a month after the confiscation at prices which, as certified by a chartered surveyor, had been EUR 203,000 below their market value.

38. The applicant also claimed 400,000 in respect of non-pecuniary damage.

39. The Government contested these claims.

40. The Court has found that an amount of EUR 318,500 was confiscated from the applicant in breach of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. Therefore, in so far as the applicant’s claim in respect of pecuniary damage concerns that amount, the Court accepts it and awards him EUR 318,500 under this head, plus any tax that may be chargeable. On the other hand, the Court rejects the remainder of this claim, as it does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged.

41. As regards non-pecuniary damage, the Court considers that, in the circumstances of the present case, the finding of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention constitutes in itself sufficient just satisfaction (in that sense, see Gabrić, cited above, § 49, and Boljević, cited above, § 54).

B. Costs and expenses

42. The applicant also claimed EUR 36,661.36 for costs and expenses incurred before the domestic courts, and EUR 2,617.33 for those incurred before the Court.

43. The Government contested these claims.

44. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,770 for costs and expenses in the domestic proceedings and EUR 1,780 for those incurred in the proceedings before the Court.

C. Default interest

45. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3. Holds that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage sustained by the applicant;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i) EUR 318,500 (three hundred and eighteen thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 3,550 (three thousand five hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 April 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Renata Degener                        Kristina Pardalos

Deputy Registrar                        President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude