Čakarević protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
48921/13
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
26.04.2018
Članovi
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Imovina
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatske državljanke, rodjene 1954. godine i živi u Rijeci.
Dana 10. decembra 1995. godine, podnositeljki je raskinut radni odnos, kao nekvalifikovanoj radnici, zbog toga što je poslodavac postao insolventan. Medicinska dokumentacija koju podnositeljka poseduje, pokazuje da od 1993. godine pati od mentalne bolesti depresije i neuroze.
Podnositeljka je od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje primala novčanu naknadu za nezaposlene u kontinuiranom trajanju, do 2001. godine, kada je ukinuto, zbog toga što joj je pravo na naknadu isteklo 1998. godine, u skladu sa Zakonom o zapošljavanju i podnositeljka je obavezana da isplati iznose koji su joj isplaćeni od 1998. do 2001. godine. Na ovu odluku, podnositeljka je izjavila žalbu, koja je odbijena.
Hrvatski zavod za zapošljavanje, podneo je tužbu za neosnovano obogaćenje, protiv podnositeljke, koja je podnela protivtužbu. Općinski sud u Rijeci, odbio je tužbeni zahtev Zavoda, kao neosnovan, a protivtužbu podnositeljke odbacio kao nedozvoljenu, dana 26. juna 2006. godine.
Oba učesnika u postupku, izjavljuju žalbu na navedenu odluku Općinskog suda, a dana 25. februara 2009. godine, Županijski sud, odbija žalbu podnositeljke i potvrdjuje prvostepenu presudu u odnosu na njenu protivtužbu, dok usvaja žalbu Zavoda za zapošljavanje i ukida prvostepenu presudu u odnosu na tužbeni zahtev o neosnovanom obogaćenju.
Podnositeljka podnosi reviziju i izjavljuje Ustavnu žalbu, ali su obe odbijene.
Dana 22. aprila 2013. godine, Zavod za zapošljavanje podnosi zahtev za izvršenje presude Županijskog suda, a Općinski sud donosi rešenje o izvršenju, u odnosu na bankovni račun podnositeljke. S obzirom na to da podnositeljka nije imala račun u banci, da je bila nezaposlena i nije imala prihoda, Zavod za zapošljavanje podnosi zahtev za promenu predmeta i sredstava izvršenja. Postupak je i dalje u toku.
Evropski Sud za ljudska prava, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, kao i sudsku praksu, jednoglasno presudjuje da je došlo do povrede Člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL SUDA 

PREDMET ČAKAREVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 48921/13)

PRESUDA

STRASBOURG

26. travnja 2018.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Čakarević protiv Hrvatske,Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Linos-Alexandre Sicilianos, Predsjednik,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 16. siječnja, 13. veljače i 27. ožujka 2018., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na zadnji navedeni datum:

 

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 48921/13) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Ilinka Čakarević („podnositeljica zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 9. srpnja 2013.
  2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. E. Bradamante, odvjetnik izRijeke. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositeljica je konkretno tvrdila da je povrijeđeno njezino pravo na mirno uživanje vlasništva, kao i pravo na poštovanje privatnog života, kada joj je naloženo da vrati nepropisno primljenu novčanu naknadu za nezaposlene.
  4. Dana 20. listopada 2015. ti su prigovori preneseni Vladi te je ostatak zahtjeva proglašen nedopuštenim u skladu s člankom 54., stavkom 3. Poslovnika Suda.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1954. i živi u Rijeci.
  2. Dana 10. prosinca 1995. podnositeljici zahtjeva raskinut je radni odnos kao nekvalificiranoj radnici zbog toga što je njen poslodavac postao insolventan. U to je vrijeme imala dvadeset četiri godine i deset mjeseci radnog staža evidentiranog u radnu knjižicu.
  3. Medicinska dokumentacija koju je podnositeljica podnijela pokazuju da od 1993. godine pati od mentalne bolesti – depresije i neuroze. Medicinski dokumenti različitih datuma pokazuju kontinuiranu nesposobnost za rad.

A. Upravni postupak

  1. Dana 5. studenoga 1996. Hrvatski zavod za zapošljavanje, Područna služba u Rijeci, u daljnjem tekstu „Zavod za zapošljavanje u Rijeci”) odobrio je podnositeljici novčanu naknadu za nezaposlene u iznosu od 410,89 hrvatskih kuna (HRK – približno 55 eura (EUR)) za 468 dana, počevši od 11. prosinca 1995. Nije bilo žalbe, stoga je odluka postala pravomoćna.
  2. Dana 17. lipnja 1997. podnositeljica je Zavodu za zapošljavanje u Rijeci podnijela zahtjev za produljenje trajanja novčane naknade za nezaposlene zbog privremene nesposobnosti za rad. Podnijela je medicinsku potvrdu o bolesti i privremenoj nesposobnosti za rad. 10.
  3. Dana 27. lipnja 1997., pozivajući se na članak 25. stavak 1. točku 2. Zakona o zapošljavanju, Zavod za zapošljavanje u Rijeci obnovio je pravo na novčanu naknadu do daljnjeg. Odlučeno je da će dobivati 441 kn (približno 59 eura) mjesečno. To je pravo trebalo biti na snazi sve dok se ne ostvare zakonom propisani uvjeti za uskraćivanje isplate prije isteka razdoblja prava ili sve do prestanka njezinog prava na novčanu naknadu.
  4. U prosincu 1997. u radnu knjižicu podnositeljice unesene su dvije dodatne godine staža osiguranja. Međutim, to nije značilo da je podnositeljica zaposlena, nego samo da su uplaćeni doprinosi za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Poslodavci redovito plaćaju te doprinose. Međutim, budući da podnositeljica nije bila zaposlena, te je doprinose platio Hrvatski zavod za zapošljavanje.
  5. Dana 26. svibnja 1999. Zavod za zapošljavanje u Rijeci izdao je podnositeljici karticu korisnika novčane naknade.
  6. Dana 27. ožujka 2001. Zavod za zapošljavanje u Rijeci ukinuo je podnositeljici pravo na novčanu naknadu za nezaposlene sa stupanjem na snagu 10. lipnja 1998. godine. Smatrao je da je rok propisan člankom 25. stavkom 1. točkom 2. Zakona o zapošljavanju istekao 9. lipnja 1998.
  7. Dana 3. travnja 2001. Zavod za zapošljavanje u Rijeci utvrdio je da podnositeljica mora vratiti iznos od 19.451,69 kn (približno 2.600 eura). 15. Podnositeljica je podnijela žalbu protiv obiju odluka Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Središnjoj službi, u daljnjem tekstu „Središnji zavod za zapošljavanje”. Tvrdila je da ima pravo na novčanu naknadu za nezaposlene sve do umirovljenja. Osim toga, pozvala se na okolnosti u obitelji i tvrdila je da je u braku te da mirovina njezinog muža iznosi 1400 kn (približno 188 eura), a imaju dijete školske dobi i starijeg sina koji je zaposlen. Međutim, to je tijelo odbilo obje žalbe kao neosnovane
  8. svibnja 2001. i 15. svibnja 2001. Smatralo je da je imala pravo na novčanu naknadu za nezaposlene sve dok je bila nesposobna za rad, ali je to pravo ograničeno na dvanaest mjeseci.
  9. Dana 25. srpnja 2001. podnositeljica je pokrenula dva upravna postupka pred Upravnim sudom, kojima je tražila poništenje odluka Središnjeg zavoda za zapošljavanje od 11. i 15. svibnja 2001. Tvrdila je da ima dvadeset sedam godina radnog staža te stoga ima pravo na novčanu naknadu za nezaposlene sve do sljedećeg zaposlenja ili do umirovljenja.
  10. Dana 22. rujna 2004. Upravni sud odbio je zahtjev koji se odnosio na odluku od 11. svibnja 2001. kojom se potvrđuje odluka od 27. ožujka 2001. (vidi stavak 10. gore) kao neosnovan, te prihvatio tvrdnje i zaključke nižih tijela.
  11. U zasebnoj presudi donesenoj istog dana Upravni sud ukinuo je odluku od 15. svibnja 2001. kojom se potvrđuje odluka od 3. travnja 2001. kojom je podnositeljici naloženo da vrati iznos od 19.451,69 kn (vidi stavak 14. gore). Sud je uputio stranke da pokrenu parnični postupak pred nadležnim općinskim sudom.
  12. Dana 25. ožujka 2005. Zavod za zapošljavanje u Rijeci obratio se podnositeljici pisanim putem, te joj predložio izvansudsku nagodbu u roku od petnaest dana u pogledu vraćanja novčane naknade za nezaposlene koju je primila u razdoblju između 9. lipnja 1998. i 27. ožujka 2001., ukupno 19.451,69 kn. Upozorena je da će u suprotnom Zavod za zapošljavanje u Rijeci biti primoran protiv nje pokrenuti parnični postupak radi vraćanja traženog iznosa.
  13. Podnositeljica je odgovorila da je lošeg zdravlja, nezaposlena i bez dohotka, te da u takvim okolnostima ne može prihvatiti obvezu vraćanja traženog novca.
  14. Dana 14. travnja 2009. podnositeljica je podnijela zahtjev Zavodu za zapošljavanje u rijeci kojim je tražila ukidanje odluke od 27. ožujka 2001. o ukidanju prava potraživanja novčane naknade za nezaposlene. Zahtjev je odbijen 29. lipnja 2009., a odluka je potvrđena 10. srpnja 2009. po žalbi, a potvrdio ju je i Visoki upravni sud 5. srpnja 2012.
  15. Naknadna ustavna tužba podnositeljice proglašena je nedopuštenom 19. prosinca 2012.

B. Parnični postupak

  1. Dana 3. kolovoza 2005. Zavod za zapošljavanje u Rijeci podnio je tužbu protiv podnositeljice za stjecanje bez osnove, kojom je tražio vraćanje 19.451,69 kn zajedno sa zakonskom kamatom na temelju novčane naknade za nezaposlene koju je dobivala u razdoblju od 10. lipnja 1998. do 27. ožujka 2001.
  2. Dana 16. studenoga 2005. podnositeljica je odgovorila na tužbu, navodeći među ostalim da je Zavod za zapošljavanje u Rijeci svojim postupcima povrijedio njezina ljudska prava. Osim toga, podnijela je medicinsku dokumentaciju kojom se dokazuje njezino krhko zdravstveno stanje, brojni zdravstveni problemi uzrokovani njezinom teškom osobnom situacijom zbog dugotrajne nezaposlenosti, siromaštva u kojoj ona i njezina obitelj žive te njezine nesposobnosti za rad. Također je podnijela protutužbu protiv Zavoda za zapošljavanje u Rijeci, tražeći isplatu novčane naknade za nezaposlene od 31. siječnja 2011. do datuma njezinog umirovljenja u iznosu od 55.680,15 kn.
  3. Dana 26. lipnja 2006. Općinski sud u Rijeci odbio je tužbeni zahtjev Zavoda za zapošljavanje u rijeci kao neosnovan, pozivajući se na članak 55. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (vidi stavak 36. u nastavku). Smatrao je da podnositeljica zahtjeva ne može biti odgovorna za pogreške i nemar Zavoda, osobito imajući u vidu da nije skrivala nikakve činjenice niti ga dovela u zabludu. Isti je sud odbacio i protutužbu podnositeljice, s obzirom na to da je konačna i obvezujuća odluka o njezinu pravu potraživanja novčane naknade za nezaposlene već donesena u upravnom postupku te da se takvu odluku ne može osporiti parničnim postupkom.
  4. Podnositeljica i Zavod za zapošljavanje u Rijeci podnijeli su žalbu protiv prvostupanjske presude.
  5. Dana 25. veljače 2009. Županijski sud u Rijeci odbio je žalbu podnositeljice i potvrdio prvostupanjsku presudu u pogledu njezine protutužbe. Osim toga, dozvolio je žalbu Zavoda za zapošljavanje u Rijeci i, pozivajući se na članak 210. Zakona o obveznim odnosima, poništio prvostupanjsku presudu u odnosu na tužbeni zahtjev o neosnovanom stjecanju te naložio podnositeljici isplatu iznosa od 19.451,69 kn uvećanog za zakonsku kamatu koja teče od 3. kolovoza 2005. (datum podnošenja tužbenog zahtjeva protiv podnositeljice) Zavodu za zapošljavanje u Rijeci. Smatrao je da je podnositeljica dužna vratiti sporni iznos s obzirom na činjenicu da je pravna osnova za novčanu naknadu za nezaposlenost prestala 10. lipnja 1998.
  6. Podnositeljica je zatim podnijela reviziju i ustavnu tužbu.
  7. Dana 28. travnja 2010. Vrhovni je sud proglasio njezinu reviziju nedopuštenom. Podnositeljica je zatim podnijela ustavnu tužbu protiv te odluke.
  8. Dana 14. ožujka 2013. Ustavni sud odbio je obje njezine ustavne tužbe kao neosnovane. Odluku je uručio zastupniku podnositeljice 27. ožujka. 2013.
  9. U međuvremenu, dana 5. prosinca 2012. podnositeljica je odgovorila na dopis Zavoda za zapošljavanju u Rijeci u kojoj joj je ponuđena izvansudska nagodba prema kojoj bi iznos duga bio vraćen u šezdeset rata. Navela je da ne može vratiti taj iznos jer je nezaposlena, lošeg zdravlja i nema dohodak. Zatražila je od Zavoda za zapošljavanje u Rijeci oprost duga. 

C. Ovršni postupak 

  1. Dana 22. travnja 2013. Zavod za zapošljavanje u Rijeci podnio je pred Općinskim sudom u Rijeci zahtjev za izvršenje presude Županijskog suda u Rijeci od 25. veljače 2009. protiv podnositeljice.
  2. Dana 20. lipnja 2013. Općinski sud u Rijeci izdao je rješenje o ovrsi u odnosu na bankovne račune podnositeljice.
  3. Dana 26. lipnja 2013. prvostupanjski sud naložio je podnositeljici uplatu sudskih naknada u iznosu od 540 kn (približno 72 eura) za zahtjev o izvršenju i rješenje o ovrsi.
  4. Dopisom od 14. kolovoza 2013. Financijska agencija (FINA) obavijestila je prvostupanjski sud da nema evidencije o aktivnim bankovnim računima podnositeljice zahtjeva.
  5. Zaključkom od 30. rujna 2013. Općinski sud u Rijeci obavijestio je Zavod za zapošljavanje u Rijeci o dopisu Financijske agencije i naložio mu da podnese sudu informacije o bankovnom računu podnositeljice ili iznese drugačiji prijedlog.
  6. Dana 22. listopada 2013. Zavod za zapošljavanje u Rijeci podnio je zahtjev za promjenu predmeta i sredstva ovrhe te zatražio ovrhu u odnosu na pokretnu imovinu podnositeljice zahtjeva, s obzirom na to da je bila nezaposlena i nije imala prihoda, nekretnina ili motorno vozilo.
  7. Odlukom od 8. prosinca 2014. Općinski sud u Rijeci proglasio je zahtjev od 22. listopada 2013. nedopuštenim na osnovi preuranjenosti, s obzirom na to da promjena predmeta ovrhe nije moguća prije nego što rješenje o ovrsi postane konačno.
  8. Ovršni postupak i dalje je u tijeku.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavna odredba Zakona o zapošljavanju (Narodne novine br. 59/1996), kakav je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica u predmetu, glasi kako slijedi:

Članak 23.

„...

(3) Nezaposlena osoba (muškarac) koja je provela na radu 30 godina, odnosno nezaposlena osoba (žena) koja je provela na radu 25 godina ima pravo na novčanu naknadu sve do ponovnog zaposlenja ...

...”

Članak 25.

„Trajanje prava na novčanu naknadu ... produžava se nezaposlenoj osobi ...:

...

2. za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju dok traje ta nesposobnost, a najduže 12 mjeseci,

...”

  1. Mjerodavna odredba Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, (Narodne novine br. 32/2002 s daljnjim izmjenama i dopunama), kakav je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica u predmetu, glasi kako slijedi:

Članak 55.

„(1)  Nezaposlena osoba koja je ostvarila novčanu isplatu na koju nije imala pravo, dužna je vratiti primljene iznose:

1) ako je na osnovi lažnih ili netočnih podataka za koje je znala ili morala znati da su lažni ili netočni, ili na drugi protupravan način ostvarila pravo na [cijelu novčanu isplatu ili njezin dio],

2) ako je ostvarila novčanu isplatu zbog toga što nije prijavila nastale promjene koje utječu na [njegovo ili njezino pravo] ili obujam prava, a znala je ili je morala znati za nastale promjene.

...”

  1. Mjerodavna odredba Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, kako je izmijenjen 2017. (Narodne novine br. 16/2017), glasi kako slijedi:

Članak 65.

„(1)  Nezaposlena osoba kojoj je na teret Zavoda [za zapošljavanje] izvršena isplata ili je ostvarila neka primanja na koja nije imala pravo, dužna ih je vratiti Zavodu [za zapošljavanje] zbog stjecanja bez osnove.

...”

  1. Mjerodavna odredba Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 7/1996 i 112/1999), kakav je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica u predmetu, glasi kako slijedi:

STJECANJE BEZ OSNOVE

OPĆE PRAVILO

Članak 210.

„(1)  Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

(2) Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.”

PRAVILA VRAĆANJA

Kad se ne može tražiti vraćanje

Članak 211.

„Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu.”

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. KONVENCIJE PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositeljica je prigovorila da je presuda Županijskog suda u Rijeci od 25. veljače 2009. kojom joj je naloženo vraćanje 19.451,69 kn uvećano za kamatu Zavodu za zapošljavanje u Rijeci rezultirala njezinim lišavanjem vlasništva. Pozvala se na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A.  Opseg predmeta

  1. Što se tiče opsega predmeta, Sud smatra primjerenim na početku istaknuti da se priopćeni prigovor podnositeljice zahtjeva ne odnosi na odluku Zavoda o prestanku prava na novčanu naknadu za nezaposlene i upravni postupak povezan s tom odlukom. Odnosi se na presude domaćih građanskih sudova koji su iznose koje je primila nakon prestanka njezina prava na novčanu naknadu za nezaposlene okarakterizirali kao stjecanje bez osnove i obvezali je na povrat novca državi zajedno s kamatama.
  2. Međutim, Sud primjećuje da je upravni postupak koji se odnosi na pravo podnositelja zahtjeva na novčanu naknadu za nezaposlene djelomično tekao istodobno s parničnim postupkom za neosnovano stjecanja koje je država pokrenula protiv nje. Upravni postupak poništen je odlukom Ustavnog suda od 19. prosinca 2012. U tom je trenutku parnični postupak još uvijek trajao te je konačno zaključen odlukom Ustavnog suda od 14. ožujka 2013. koja je podnositeljici uručena 27. ožujka 2013. Ta dva postupka u određenoj su mjeri bila međusobno povezana. U upravnom je postupku njezino pravo na primanje novčane naknade za nezaposlene poništeno retroaktivno. Međutim, u tom postupku nije donesena konačna sudska odluka o tome je li podnositeljica dužna vratiti primanja isplaćena nakon datuma prestanka njezinog prava na novčanu naknadu za nezaposlene s obzirom na to da pitanje neosnovanog stjecanja spada u nadležnost građanskih sudova (vidi stavak 18. gore). Tek po konačnom zaključenju parničnog postupka donesena je konačna odluka na nacionalnoj razini o položaju podnositeljice u odnosu na obvezu povrata novca koji je primila.
  3. Stoga, kako bi procijenio ispunjava li obveza podnositeljice da državi vrati novac koji nije trebala dobiti zahtjeve članka 1. Protokola br. 1., Sud mora razmotriti sve okolnosti u vezi s tim pitanjem.

B.  Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositeljica nije imala „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju jer je novac koji mora vratiti bio vlasništvo države. Nadalje, članak 25. stavak 1. točka 2. Zakona o zapošljavanju bio je javno dostupan, jasan i precizan, a podnositeljica zahtjeva trebala je biti svjesna da će po isteku dvanaestomjesečnog razdoblja njezino pravo na novčanu naknadu za nezaposlene prestati. Osim toga, podnositeljica nije mogla imati „legitimna očekivanja” da će te iznose zadržati.
  2. Podnositeljica je tvrdila da je novčanu naknadu za nezaposlene dobivala na temelju konačne odluke Zavoda za zapošljavanje u Rijeci od 27. lipnja 1997.

2. Ocjena Suda

(a)  Opća načela

  1. Sud na početku ponavlja da pojam „vlasništva” iz prvog dijela članka 1. Protokola br. 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno na posjedovanje fizičkih dobara i ne ovisi o službenoj kategorizaciji u domaćem pravu: neka druga prava i interesi koji predstavljaju imovinu također se mogu smatrati „vlasničkim pravima”, a stoga i „vlasništvom” u smislu ove odredbe (vidi, među drugim izvorima, Iatridis protiv Grčke [VV], br. 31107/96, stavak 54., ECHR 1999-II, i Depalle protiv Francuske [VV], br. 34044/02, stavak 62., ECHR 2010).
  2. Iako se članak 1. Protokola br. 1. primjenjuje samo na postojeće vlasništvo osobe i iz njega ne proizlazi pravo stjecanja vlasništva, u određenim okolnostima „legitimno očekivanje” stjecanja imovine može uživati zaštitu članka 1. Protokola br. 1 (vidi, među ostalim izvorima, Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala [VV], br. 73049/01, stavak 65., ECHR 2007-I; i Béláné Nagy protiv Mađarske [VV], br. 53080/13, stavak 74., ECHR 2016).
  3. Legitimno očekivanje mora biti konkretnijeg karaktera od nade i biti utemeljeno na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka. Nada da će davno ukinuto pravo vlasništva oživjeti ne može se smatrati „vlasništvom”, kao ni uvjetni zahtjev koji je prestao vrijediti kao rezultat neispunjenja uvjeta. Nadalje, ako postoji spor u pogledu pravilnog tumačenja i primjene domaćeg prava, a nacionalni sudovi naknadno odbace podneske podnositelja, ne može proizaći „legitimno očekivanje”. Puka činjenica da pravo vlasništva podliježe opozivu u određenim okolnostima ne znači da ono ne predstavlja „vlasništvo” u smislu članka 1. Protokola br. 1, barem do opoziva (vidi Béláné Nagy, citirano gore, stavak 75.; Beyeler protiv Italije [VV], br. 33202/96, stavak 105., ECHR 2000-I; i Krstić protiv Srbije, br. 45394/06, stavak 83., 10. prosinca 2013).
  4. Sud podsjeća da je u svakom predmetu pitanje koje treba razmotriti je li u okviru okolnosti predmeta, koje se razmatraju u cjelini, podnositelj zahtjeva stekao pravo na materijalni interes zaštićen člankom 1. Protokola br. 1 (vidi Depalle, citirano gore, stavak 62., s daljnjim referencama).

(b)  Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. Pitanje spadaju li okolnosti ovog predmeta u područje primjene članka 1. Protokola br. 1., odnosno radi li se o pravu podnositeljice na mirno uživanje vlasništva mora se ocijeniti u odnosu na činjenicu da je u razdoblju od 10. lipnja 1998. do 27. ožujka 2001. podnositeljica primala isplate na osnovi upravne odluke kojom joj je odobrena novčana naknada za nezaposlene (vidi stavak 10. gore). Drugim riječima, nadležno upravno tijelo vršilo je redovite isplate novca (gotovine), a podnositeljica je stekla pravo učinkovitog uživanja u tom novcu na temelju upravne odluke u njezinu korist. Međutim, domaći sudovi naknadno su utvrdili da su isplate izvršene bez pravne osnove i naložili podnositeljici zahtjeva da vrati odgovarajuće iznose kao stjecanje bez osnove (vidi stavak 27. gore). Sud stoga smatra da bi pitanje je li članak 1. Protokola br. 1 primjenjiva ratione materiae trebalo analizirati razmatranjem može li se u tim specifičnim okolnostima smatrati da podnositeljica zahtjeva ima legitimno očekivanje, u autonomnom smislu Konvencije, o mogućnosti zadržavanja sredstava koja su već primljena kao novčana naknada za nezaposlene bez retroaktivnog dovođenja u pitanje njezinog prava na te prethodne isplate.
  2. Sud primjećuje da je davanje dotične naknade ovisilo o različitim zakonskim uvjetima, čija je ocjena isključiva odgovornost službe za socijalno osiguranje. U ovome je predmetu nadležno tijelo donijelo odluku o produljenju prava podnositeljice zahtjeva na novčanu naknadu za nezaposlene (vidi stavak 10. gore) i naknadno nastavilo izvršavati uplate nakon datuma kada je takvo pravo trebalo prestati važiti prema važećoj zakonskoj granici.
  3. U tom pogledu Sud smatra da bi pojedinac načelno trebao imati pravo pozvati se na valjanost pravomoćne (ili na neki drugi način izvršive) upravne odluke u njegovu korist i na provedbene mjere koje su već poduzete na temelju te odluke, pod uvjetom da ni korisnik ni bilo tko u njegovo ili njeno ime nije pridonio pogrešnom donošenju ili pogrešnoj provedbi takve odluke. Stoga, iako se upravna odluka u budućnosti može opozvati (ex nunc), očekivanje da se ne smije retrospektivno dovoditi u pitanje (ex tunc) obično bi se trebalo priznati kao legitimno, barem ako nema značajnih razloga za suprotno u općem interesu ili u interesu trećih strana (usporedi Kopecký protiv Slovačke [VV], br. 44912/98, stavak 47., ECHR 2004-IX; Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, 20. studenoga 1995., stavci 34. i 39., Serija A br. 332.).
  4. Sud smatra da, u pravilu, legitimno očekivanje mogućnosti nastavka mirnog uživanja u vlasništvu mora imati „dostatnu osnovu u nacionalnom pravu” (vidi ibid., stavak 52. vidi također Depalle, citirano gore, stavak 63.). Međutim, također je zauzeo stajalište da činjenica da domaći zakoni neke države ne priznaju određeni interes kao „pravo” nisu uvijek odlučujući, osobito u okolnostima u kojima protok vremena opravdava donošenje zaključka da je interes pojedinca za „status quo” postao dovoljno utemeljen da ga se prizna odgovarajućim za primjenu članka 1. Protokola br. 1. (vidi, među ostalim, Depaelle, citirano gore, stavak 68.).
  5. U ovome predmetu, Sud smatra da, iako su domaći sudovi utvrdili da u smislu domaćeg prava podnositeljica zahtjeva nema zaštitu od potraživanja vlasti za povratak sredstava koje je već primila, što prema njihovom stajalištu predstavlja stjecanje bez osnove (vidi stavak 27. gore), nekoliko okolnosti ide u prilog prepoznavanju pravnog položaja podnositeljice zahtjeva kao zaštićenog „legitimnim očekivanjem” u svrhu primjene članka 1. Protokola br. 1.
  6. Prvo, nema naznaka niti čak navoda da je podnositeljica zahtjeva na bilo koji način pridonijela spornom stanju u kojem je isplata naknada nastavljena izvan važećeg zakonskog roka. Vlada je prihvatila da je isplata novčane naknade za nezaposlene izvan propisanog roka isključiva odgovornost vlasti (vidi stavak 70. gore).
  7. Drugo, dobra vjera podnositeljice pri primitku sporne novčane naknade za nezaposlene nije osporena.
  8. Treće, upravna odluka temeljem koje je podnositeljica primala isplate nije sadržavala nikakav izričiti spomen činjenice da će prema odgovarajućim zakonskim odredbama pravo prestati važiti na određeni datum, odnosno nakon dvanaest mjeseci.
  9. Četvrto, proteklo je mnogo vremena, ukupno tri godine, od isteka zakonskog vremenskog roka u kojem vlasti nisu reagirale, već su nastavile isplaćivati mjesečnu naknadu.
  10. Sud smatra da su te okolnosti kod podnositeljice mogle potaknuti uvjerenje da ima pravo dobivati te isplate (usporedi Chroust protiv Češke Republike (odl.) br. 4295/03., 20. studenoga 2006.).
  11. Štoviše, Sud smatra da, uzimajući u obzir posebice prirodu naknada kao trenutne potpore za osnovnih egzistencijalnih potreba, mora se procijeniti pitanje je li situacija mogla dovesti do legitimnog očekivanja da je pravo uredno na snazi s obzirom na situaciju u vrijeme kada je podnositeljica primala isplate i trošila prihode. Činjenica da su upravni sudovi naknadno utvrdili da su plaćanja izvršena bez pravne osnove u domaćem pravu pod tim okolnostima nije presudna s gledišta utvrđivanja je li u vrijeme primanja uplata u svrhu pokrivanja životnih troškova podnositeljice ona mogla razmatrati legitimno očekivanje da njezino pretpostavljeno pravo na ta sredstva neće moći biti dovedeno u pitanje retrospektivno (vidi, mutatis mutandis, Pine Valley Developments Ltd i drugi protiv Irske, 29. studenoga 1991., stavak 51., Serija A, br. 222; i Stretch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 44277/98, stavak 35., 24. lipnja 2003.).
  12. Stoga Sud zaključuje da je u okolnostima ovog predmeta podnositeljica imala legitimno očekivanje da se može pozvati na isplate koje je primila kao na svoja prava i da je članak 1. Protokola br. 1. primjenjiva ratione materiae na njezin prigovor.

3. Zaključak u pogledu dopuštenosti

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

C.  Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a)  Tvrdnje podnositeljice

  1. Podnositeljica je navela da je Zavod za zapošljavanje u Rijeci donio odluku kojom joj je odobrio novčanu naknadu za nezaposlene „do daljnjega”. Štoviše, dana 26. svibnja 1999., dakle godinu dana nakon navodnog prestanka njezinog prava na novčanu naknadu za nezaposlene, Zavod za zapošljavanje u Rijeci izdao joj je karticu korisnika novčane naknade na kojoj je bilo navedeno da ima pravo na novčanu naknadu do 31. prosinca 2010. Tvrdila je da nije imala razloga sumnjati u legitimnost isplata. Prema njezinom mišljenju, novčanu naknadu primila je zakonito, te nije postojala pravna osnova za povrat predmetnog iznosa kako je utvrdio Općinski sud u Rijeci. Štoviše, sudovi su potpuno zanemarili članak 211. Zakona o obveznim odnosima (vidi stavak 43. gore). Zavodu za zapošljavanje u Rijeci bilo je poznato da neće imati pravo na novčanu naknadu nakon 10. lipnja 1998. jer je to naveo u odluci od 27. ožujka 2001. Stoga, Zavod za zapošljavanje u Rijeci nije zadržao svoje pravo na potraživanje povrata.
  2. Što se tiče Vladinih navoda da nije odgovorila na prijedloge Zavoda za zapošljavanje u Rijeci o povratu duga u šezdeset rata, podnositeljica je tvrdila da to nije istina, jer je iz dokumenata koje je podnijela Sudu vidljivo da je odgovorila i obavijestila Zavod za zapošljavanje u Rijeci o svom teškom ekonomskom i zdravstvenom stanju. S tim u vezi, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da podjela tereta između Zavoda za zapošljavanje u Rijeci, čiji su nemar i nepravilno postupanje izazvali situaciju, i nje, nezaposlene osobe bez dohotka i lošeg zdravlja ne bi bila poštena i nametnula bi joj opterećenje kao rezultat pogreške državnog organa.

(b)  Očitovanje Vlade

  1. Vlada je tvrdila da je, ako bi Sud zaključio da podnositeljica ima vlasništvo, miješanje u prava podnositeljice zakonito na temelju članka 1. Protokola br. 1. Presuda kojom je podnositeljici naložen povrat novčane naknade imao je pravnu osnovu u članku 210. Zakona o obveznim odnosima, koji je bio jasan, predvidljiv i javno dostupan. Nadalje, povrat nepropisno primljenih novčanih naknada predstavlja javni interes.
  2. Zaključno, Vlada je navela da je oduzimanje navedenog iznosa podnositeljici zahtjeva bilo neophodno za zaštitu državnih financija i načela vladavine prava, a nije joj nametnulo prekomjerno pojedinačno opterećenje jer nije imala pravo na taj iznos. Istaknula je da, baš kao što se ne može očekivati da se pogreške države ispravljaju na teret građana, nije pravedno građanima dopustiti nezakonito stjecanje imovine kao rezultat tih pogrešaka. U tom je kontekstu Vlada istaknula da je Zavod za zapošljavanje u Rijeci potpuno svjestan svoje pogreške. Stoga je Zavod za zapošljavanje u Rijeci predložio dogovor prema kojem bi podnositeljica vraćala dug u šezdeset pojedinačnih rata, kako bi se opterećenje situacije podijelilo. Međutim, podnositeljica nije odgovorila na taj prijedlog. S obzirom na prethodno navedeno, Vlada je mišljenja da nije došlo do povrede prava podnositeljice zahtjeva zaštićenih člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

2. Ocjena Suda

(a)  Što se tiče pitanje prisutnosti miješanja

  1. Vlada ne osporava da sporna presuda donesena u parničnom postupku protiv podnositeljice predstavlja miješanje u njezina prava na temelju članka 1. Protokola br. 1., a Sud ne vidi razlog za drugačije mišljenje.
  2. U okolnostima ovog predmeta Sud smatra da bi prigovor podnositeljice trebalo razmotriti prema općenitom pravilu navedenom u prvoj rečenici prvog stavka članka 1. Protokola br. 1., osobito s obzirom na to da situacije predviđene u drugoj rečenici prvog stavka i u drugom stavku predstavljaju samo posebne primjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva kako je zajamčeno općenitim pravilom navedenim u prvoj rečenici (vidi Beyeler, citirano gore, stavak 106., i Perdigão protiv Portugala, [VV], br. 24768/06, stavak 62., 16. studenoga 2010.). Sud će sada ocijeniti je li to miješanje bilo propisano zakonom, je li se radilo o legitimnom cilju i je li postojala razumna povezanost razmjernosti između primijenjenih sredstava i očekivanog cilja (vidi Broniowski protiv Poljske [VV], br. 31443/96, stavci 147.–151., ECHR 2004-V).

(b)  Je li miješanje utemeljeno zakonom

  1. Sud ponavlja da svako miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva mora biti zakonito. Konkretno, u drugom stavku članka 1. Protokola br. 1., iako je priznato da države imaju pravo nadzirati upotrebu imovine, to je pravo podređeno uvjetu da se ostvaruje provođenjem „zakona”. Štoviše, načelo zakonitosti pretpostavlja da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive pri primjeni (vidi Konstantin Stefanov protiv Bugarske, br. 35399/05, stavak 54., 27. listopada 2015.).
  2. Stajališta strana razlikovala su se u pogledu zakonitosti miješanja u pravo vlasništva podnositeljice (vidi stavke 49. i 68. gore).
  3. Sud primjećuje da se presuda Županijskog suda u Rijeci poziva na članak 210. Zakona o obveznim odnosima u vezi s neosnovanim stjecanjem (vidi stavke 28. i 44. gore). Međutim, nije osigurao nikakva objašnjenja u vezi s time zašto se članak 55. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti ne primjenjuje u predmetu podnositelja zahtjeva, jer se to pravilo čini specifičnijim s obzirom na situaciju podnositeljice zahtjeva. Tom se odredbom nezaposlena osoba kojoj je odobrena novčana isplata na koju nije imala pravo obvezuje na povrat novčane isplate ako je odobrena na temelju lažnih ili netočnih podataka za koje je znala ili morala znati da su lažni ili netočni, ili ako joj je odobrena na bilo koji drugi nezakoniti način (vidi stavak 41. gore). To pitanje svejedno može ostati otvoreno, s obzirom na to da je u ovom predmetu važnije odlučiti o razmjernosti miješanja.

(c)  Je li miješanje težilo legitimnom cilju

  1. Sud ponavlja da je presuda domaćeg suda u ovom predmetu bila utemeljena na općim pravilima građanskom prava kojim se uređuje neosnovano stjecanje, a ne na zakonodavstvu kojim se reguliraju novčane naknade. Stoga Sud smatra da je miješanje težilo legitimnom cilju, s obzirom na to da je povratak imovine dobivene na osnovi koja ne postoji ili je prestala postojati u javnom interesu. Konkretno, miješanje je bilo usmjereno na ispravljanje pogreške službe socijalnog osiguranja.

(d)  Je li miješanje bilo razmjerno

  1. Sud mora razmotriti je li se miješanjem postigla potrebna poštena ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa javnosti i zahtjeva u vezi sa zaštitom prava podnositeljice na mirno uživanje vlasništva, te je li njime podnositeljici nametnuto nerazmjerno i prekomjerno opterećenje (vidi, među ostalim izvorima, Béláné Nagy, citirano gore, stavak 115.).
  2. Sud smatra da je prirodno da sloboda procjene kojom zakonodavno tijelo raspolaže pri provedbi društvenih i ekonomskih pravila treba biti široka i poštovat će presudu zakonodavca o tome što je „u javnom interesu”, osim ako ta presuda nije očigledno bez razumne osnove (ibid., stavak 113.). Međutim, ta sloboda mogla bi biti uža u predmetima kao što je ovaj, u kojemu se pogreška može pripisati isključivo državnim vlastima.
  3. Sud je u kontekstu ukidanja socijalne naknade smatrao da, uzimajući u obzir važnost socijalne pravde, ne bi trebalo spriječiti javne vlasti da ispravljaju svoje pogreške, čak i one koje proizlaze iz vlastitog nemara. Drugačije mišljenje bilo bi protivno doktrini neosnovanog stjecanja. Osim toga, bilo bi nepravedno prema drugim pojedincima koji doprinose fondu za socijalno osiguranje, osobito onima kojima je naknada uskraćena jer nisu ispunili zakonske uvjete. Naposljetku, to bi bilo jednako odobravanju neodgovarajuće raspodjele oskudnih javnih resursa, što bi samo po sebi bilo u suprotnosti s javnim interesom (vidi Moskal protiv Poljske, br. 10373/05, stavak 73., 15. rujna 2009.).
  4. Međutim, ovaj se predmet razlikuje od situacije u predmetu Moskal, jer za razliku od navedenog predmeta, u pitanju nije ukidanje novčane naknade podnositeljici nego nametnuta obveza povrata naknada koje je već primila na temelju upravne odluke. Stoga je u ovom predmetu primjerenije sjetiti se sudske prakse Suda u smislu da se pogreške koje se mogu pripisati isključivo državnim vlastima načelno ne bi trebale ispravljati na teret povezanih pojedinaca, osobito ako je u pitanju drugi sukobljeni privatni interes (vidi, mutatis mutandis, Platakou protiv Grčke, br. 38460/97, stavak 39., ECHR 2001-I; Radchikov protiv Rusije, br. 65582/01, stavak 50., 24. svibnja 2007.; Freitag protiv Njemačke, br. 71440/01, stavci 37.–42., 19. srpnja 2007; Gashi, citirano gore, stavak 40.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, stavak 46., 30. travnja 2014.). Osim toga, Sud je smatrao da ako postoji pitanje od općeg interesa, dužnost je javnih vlasti postupati na vrijeme, na prikladan i dosljedan način (vidi Tunnel Report Limited protiv Francuske, br. 27940/07, stavak 39., 18. studenoga 2010., i Zolotas protiv Grčke (br. 2), br. 66610/09, stavak 42., ECHR 2013 (izvadci)).
  5. Prilikom procjene usklađenosti s člankom 1. Protokola br. 1 Sud mora provesti opće razmatranje različitih interesa o kojima je riječ (vidi Perdigão, citirano gore, stavak 68.), imajući u vidu da je Konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita” (vidi, primjerice, Chassagnou i drugi protiv Francuske [VV], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, stavak 100., ECHR 1999-III.). Mora zagrebati ispod površine i istražiti stvarnu situaciju na koju se odnosi prigovor (vidi Broniowski, citirano gore, stavak 151.; Hutten-Czapska protiv Poljske [VV], br. 35014/97, stavak 168., ECHR 2006-VIII; i Zammit i Attard Cassar protiv Malte, br. 1046/12, stavak 57., 30. srpnja 2015.). Ta procjena može uključivati postupanje stranaka, uključujući sredstva kojima se država koristi i njihovu provedbu. U tom kontekstu treba naglasiti da neizvjesnost – bilo zakonodavna, upravna ili proizašla iz praksi koje primjenjuju vlasti – predstavlja čimbenik koji treba uzeti u obzir pri procjeni postupanja države. Uistinu, kada je u pitanju opći interes, dužnost je javnih vlasti postupati na vrijeme, na prikladan i dosljedan način (vidi Tunnel Report Limited protiv Francuske, br. 27940/07, stavak 39., 18. studenoga 2010., i Zolotas protiv Grčke (br. 2), br. 66610/09, stavak 42., ECHR 2013 (izvadci)).
  6. Što se tiče postupanja podnositeljice, Sud primjećuje da nije navedeno da je podnositeljica doprinijela primitku novčanih naknada izvan zakonitog prava lažnim tvrdnjama ili drugim postupcima koji nisu izvršeni u dobroj vjeri.
  7. Budući da je nadležno tijelo donijelo odluku u korist podnositeljice i nastavilo uplaćivati te naknade, podnositeljica je na legitimnoj osnovi pretpostavila da su primljene naknade pravno ispravne. Iako je točno da je člankom 25. Zakona o zapošljavanju jasno propisano da žena zaposlena kraće od dvadeset pet godina ima pravo na novčanu naknadu za nezaposlene u odnosu na privremenu nesposobnost za rad, u razdoblju od najviše dvanaest mjeseci (vidi stavak 41. gore), odluka izdana podnositeljici zahtjeva nije sadržavala nikakva izričita navođenja tog roka i stoga podnositeljica zahtjeva nije bila obaviještena o tome. Štoviše, s obzirom na to da su u radnu knjižicu podnositeljice zahtjeva upisane još dvije godine radnog staža (vidi stavak 11. gore), čini se da ona kao nekvalificirana radnica nije bila bez osnove za vjerovanje da je ispunila uvjete iz članka 23., stavka 3. Zakona o zapošljavanju (vidi stavak 40. gore). U tim okolnostima Sud ne smatra razumnim zaključiti da je podnositeljica bila dužna shvatiti da dobiva novčanu naknadu izvan maksimalnog zakonskog roka.
  8. Što se tiče postupanja vlasti, Sud na početku primjećuje da se, u kontekstu vlasničkih prava, posebna važnost mora pridati načelu dobrog upravljanja. U ovome predmetu, Sud smatra da vlasti nisu ispunile svoju dužnost postupanja na vrijeme te na prikladan i dosljedan način (vidi Moskal, stavak 72.).
  9. Utvrđeno je da je Zavod za zapošljavanje u Rijeci napravio pogrešku kada u odluci od 27. lipnja 1997. nije definirao razdoblje u kojem podnositeljica ima pravo na novčanu naknadu za nezaposlene. Pogreška je dodatno počinjena kada je novčana naknada uplaćena podnositeljici u razdoblju od gotovo tri godine nakon isteka najdužeg razdoblja propisanog u članku 25. stavku 2. točki 1. Zakona o zapošljavanju.
  10. Osim toga, Sud primjećuje da, iako su uplate novčane naknade za nezaposlene koje podnositeljica nije trebala primiti u potpunosti rezultat pogreške države, podnositeljici je naloženo da u cijelosti vrati preplaćeni iznos, zajedno sa zakonskom kamatom. Stoga, nije utvrđena odgovornost države za spornu situaciju te je država izbjegla sve posljedice vlastite pogreške. Cijelo je opterećenje prebačeno isključivo na podnositeljicu zahtjeva.
  11. Sud prihvaća da je podnositeljici ponuđeno da dug otplati u šezdeset rata. Međutim, preostaje činjenica da je iznos za koji je podnositeljici naložen povrat državi, a koji je uključivao zakonske kamate, za nju predstavljao znatan iznos novca s obzirom na to da je istodobno lišena jedinog izvora dohotka i s obzirom na njezinu općenitu financijsku situaciju (vidi stavke 15., 24. i 31.).
  12. Što se tiče osobne situacije podnositeljice, Sud primjećuje da je iznos koji je primila na ime novčane naknade za nezaposlene vrlo skroman, a ako takav je korišten za ispunjavanje osnovnih životnih troškova podnositeljice, dakle za egzistencijalne potrebe.
  13. Pri donošenju odluka o stjecanju bez osnove nacionalni sudovi nisu uzeli u obzir zdravlje i ekonomsku situaciju podnositeljice. Od 1993. godine pati od mentalne bolesti te je postala nesposobna za rad. Već je dugo nezaposlena, od 1995. godine. U trenutku kada je njezin radni odnos prekinut kao rezultat toga što je njezin poslodavac postao insolventan, nedostajala su joj samo dva mjeseca da bi se kvalificirala za novčanu naknadu za nezaposlene do sljedećeg zaposlenja ili umirovljenja prema članku 23. Zakona o zapošljavanju (vidi stavke 6. i 40., vidi također mutatis mutandis Béláné Nagy, citirano gore, stavak 123.). Informacije iz ovršnog postupka upućuju na to da ona nema bankovne račune, nikakav dohodak ili značajnu imovinu. U tim okolnostima plaćanje duga, čak i u šezdeset rata, ugrozilo bi njezinu egzistenciju.
  14. S obzirom na gore navedena razmatranja, Sud smatra da u okolnostima ovog predmeta zahtjev nametnut podnositeljici o povratu iznosa novčane naknade koja joj je pogreškom nadležnog tijela uplaćena izvan maksimalnog zakonskog uključuje pretjerano pojedinačno opterećenje za nju.
  15. Slijedi da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica je prigovorila da su nacionalne vlasti povrijedile njezino pravo poštovanja privatnog života, kako je predviđeno člankom 8. Konvencije, koji glasi:

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.”

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju.
  2. Sud primjećuje da je prigovor povezan s prigovorom koji je prethodno razmotren i stoga se isto tako mora proglasiti dopuštenim.
  3. S obzirom na činjenicu da su tvrdnje koje su stranke iznijele jednake onima koje su ispitivane u kontekstu članka 1. Protokola br. 1. Konvencije, Sud ne smatra potrebnim zasebno razmatrati taj prigovor.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije glasi kako slijedi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je 83.801,69 kn (približno 11.150 eura) na ime naknade nematerijalne štete. Prema njezinim riječima, ta je brojka bila jednaka iznosu od 19.451,69 kn (približno 2.600 eura) s obračunatom kamatnom stopom od 3. kolovoza 2005. do datuma plaćanja, a iznos od 64.350,00 kn (približno 8.560 eura) u odnosu na izgubljenu novčanu naknadu u razdoblju od travnja 2001. do prosinca 2010. godine, s obračunatom kamatnom stopom za svaku ratu od 550 kn (oko 75 eura) iz mjeseca u kojem je naknada trebala biti plaćena do datuma plaćanja. Također je potraživala 435.650,00 kn (približno 57.700 eura) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila te zahtjeve.
  3. Što se tiče nematerijalne štete, prema dokumentima koje su strane podnijele čini se da podnositeljica nije platila iznos koji joj je naloženo platiti Zavodu za zapošljavanje u Rijeci te da je ovršni postupak i dalje u tijeku (vidi stavke 32.–39. gore). Što se tiče iznosa od 64.350,00 kn za izgubljene novčane naknade od travnja 2001. do prosinca 2010. godine, Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između traženog iznosa i utvrđivanja povrede (vidi također stavak 45. gore). Stoga odbacuje tužbeni zahtjev u pogledu nematerijalne štete.
  4. Što se tiče nematerijalne štete, imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dodjeljuje 2.600 eura na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi joj mogli biti obračunati.

B.  Troškovi i izdatci

  1. Podnositeljica zahtjeva također je potraživala 18.906,25 kn za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima i 9.875,00 kn za one nastale pred Sudom.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. Sud u ovom predmetu, uzevši u obzir dokumente u njegovu posjedu i prethodne kriterije, smatra razumnim dodijeliti iznos od 830 eura (EUR) koji pokriva troškove i izdatke nastale u postupku pred Ustavnim sudom, te 1.300 eura (EUR) za troškove i izdatke nastale u postupku pred Sudom, uvećano za sve poreze koji bi podnositeljici mogli biti obračunati.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, 
  1. Presuđuje da nije potrebno razmotriti prigovor na temelju članka 8. Konvencije; 
  1. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljicu zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i)  2.600 eura (dvije tisuće šesto eura) na ime nematerijalne štete uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii)  2.130 eura (dvije tisuće i stotinu trideset eura), na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda 

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 26. travnja 2018. u skladu s člankom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos                      Linos-Alexandre Sicilianos

Tajnik                                Predsjednica

 

Prijevod, lekturu i pravnu redakturu napravila prevoditeljska agencija „Alkemist“ d.o.o. Zagreb. Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nije odgovoran za točnost prijevoda i sadržaja.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

CASE OF ČAKAREVIĆ v. CROATIA

(Application no. 48921/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

26 April 2018

FINAL

26/07/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Čakarević v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Linos-Alexandre Sicilianos, President,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 16 January, 13 February and 27 March 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 48921/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Ilinka Čakarević (“the applicant”), on 9 July 2013.

2.  The applicant was represented by Mr E. Bradamante, a lawyer practising in Rijeka. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  The applicant alleged in particular that her right to peaceful enjoyment of her possessions had been violated, as well as her right to respect for her private life, when she had been ordered to repay unduly received unemployment benefits.

4.  On 20 October 2015 these complaints were communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1954 and lives in Rijeka.

6.  On 10 December 1995 the applicants employment as an unqualified worker was terminated as a result of her employer becoming insolvent. At that time she had twenty-four years and ten months of service (radni staž) recorded in her employment book (radna knjižica).

7.  The medical documentation submitted by the applicant shows that since 1993 she has been suffering from a psychiatric condition – depression and neurosis. The medical documents from various dates show her continuous incapacity of working.

A.  Administrative proceedings

8.  On 5 November 1996 the Regional Office of the Croatian Employment Bureau in Rijeka (Hrvatski zavod za zapošljavanje, Područna služba u Rijeci, hereinafter “the Rijeka Employment Bureau”) granted the applicant unemployment benefits in the amount of 410.89 Croatian kunas (HRK – about 55 euros (EUR)) for 468 days, starting from 11 December 1995. There was no appeal, so that decision became final.

9.  On 17 June 1997 the applicant lodged an application with the Rijeka Employment Bureau for the extension of the duration of unemployment benefits due to her ongoing temporary inability to work. She submitted a medical certificate that she had been ill and thus temporarily incapable of working.

10.  On 27 June 1997 the Rijeka Employment Bureau, relying on section 25(1)(2) of the Employment Act, renewed her entitlement to unemployment benefits until further notice. She was to receive HRK 441 (about EUR 59) per month. This entitlement was to continue unless any legally prescribed conditions for withholding the payments occurred before the entitlement period expired, or until her right to compensation ceased to exist.

11.  In December 1997 two additional pensionable years of service (staž osiguranja) were entered into the applicants employment book. However, that did not mean that the applicant was actually employed, but only that contributions for her pension and invalidity insurance had been paid. Such contributions are regularly paid by employers. However, since the applicant was not employed, these contributions were paid by the Croatian Employment Bureau.

12.  On 26 May 1999 the Rijeka Employment Bureau provided the applicant with an “employment benefit card” (kartica korisnika novčane naknade).

13.  On 27 March 2001 the Rijeka Employment Bureau terminated the applicants entitlement to unemployment benefits with effect from 10 June 1998. It held that the deadline prescribed in section 25(1)(2) of the Employment Act had expired on 9 June 1998.

14.  On 3 April 2001 the Rijeka Employment Bureau established that the applicant was to repay it the amount of HRK 19,451.69 (about EUR 2,600).

15.  The applicant lodged appeals against both decisions with the Central Office of the Croatian Employment Bureau (Hrvatski zavod za zapošljavanje, Središnja služba,hereinafter “the Central Employment Bureau”). She argued that she had the right to unemployment benefits until she retired. She also relied on her family circumstances and submitted that she was married and that her husbands pension was HRK 1400 (about EUR 188), and that they had a child of school age and an older son who was employed.However, that body dismissed both her appeals as unfounded on 11 May 2001 and 15 May 2001. It held that she had been entitled to unemployment benefits for as long as she had been unable to work, but subject to a limit of twelve months.

16.  On 25 July 2001 the applicant then lodged two administrative actions with the Administrative Court, seeking the annulment of the Central Employment Bureaus decisions of 11 and 15 May 2001She claimed that she had twenty-seven years of service, and as such was entitled to unemployment benefits until she was next employed or until she retired.

17.  On 22 September 2004 the Administrative Court dismissed the claim concerning the decision of 11 May 2001 upholding the decision of 27 March 2001 (see paragraph 10 above) as ill-founded, endorsing the arguments and conclusions of the lower bodies.

18.  In a separate judgment of the same day the Administrative Court quashed the decision of 15 May 2001 which upheld the decision of 3 April 2001 by which the applicant had been ordered to repay the sum of HRK 19,451.69 (see paragraph 14 above). It instructed the parties to seek relief in civil proceedings before a competent municipal court.

19.  On 25 March 2005 the Rijeka Employment Bureau contacted the applicant by letter, proposing to reach an out-of-court settlement within fifteen days regarding the repayment of the unemployment benefits which she had received between 9 June 1998 and 27 March 2001in total HRK 19,451.69. She was cautioned that the Rijeka Employment Bureau would otherwise be compelled to institute civil proceedings against her for repayment of the amount claimed.

20.  The applicant replied that she was in poor health, unemployed and without any income, and that in these circumstances she could not accept the obligation to repay the money sought.

21.  On 14 April 2009 the applicant lodged an application with the Rijeka Employment Bureau, seeking to overturn its 27 March 2001 decision to terminate her entitlement to unemployment benefits. It was dismissed on 29 June 2009 and this decision was upheld on appeal on 10 July 2009 as well as by the High Administrative Court on 5 July 2012.

22.  A subsequent constitutional complaint by the applicant was declared inadmissible on 19 December 2012.

B.  Civil proceedings

23.  On 3 August 2005 the Rijeka Employment Bureau brought a civil action against the applicant for unjust enrichment, seeking repayment of HRK 19,451.69, together with statutory interest, on the basis of the unemployment benefits she had received between 10 June 1998 and 27 March 2001.

24.  On 16 November 2005 the applicant responded to the civil action, alleging, inter alia, that the Rijeka Employment Bureaus actions violated her human rights. She alsosubmitted medical documentation demonstrating her fragile state of health, numerous health problems caused by her difficult personal situation due to long-term unemployment,the poverty in which she and her family lived, and her inability to work. She also brought a counterclaim against the Rijeka Employment Bureau, seeking payment of unemployment benefits from 31 January 2011 to the date of her future retirement, in the amount of HRK 55,680.15.

25.  On 26 June 2006 the Rijeka Municipal Court (Općinski sud u Rijeci) dismissed the Rijeka Employment Bureaus claim as unfounded, relying on section 55 of the Employment Mediation and Unemployment Rights Act (see paragraph 36 below). It held that the applicant could not be held responsible for the bureauerrors and negligence, particularly bearing in mind that she had not concealed any fact or misled it. The same court also rejected the applicants counterclaim, given that a final and binding decision onher entitlement to unemployment benefits had already been adopted in the administrative proceedings, and that such a decision could not be contested in the context of civil proceedings.

26.  Both the applicant and the Rijeka Employment Bureau lodged appeals against the firstinstance judgment.

27.  On 25 February 2009 the Rijeka County Court (Županijski sud u Rijeci) dismissed the applicants appeal and upheld the first-instance judgment with regard to hercounterclaim. It also allowed the Rijeka Employment Bureaus appeal and, relying on section 210 of the Civil Obligations Act, reversed the first-instance judgment in respect of the unjust enrichment claim, and ordered the applicant to pay HRK 19,451.69 plus statutory interest running form 3 August 2005 (the date of lodging the claim against the applicant) to the Rijeka Employment Bureau. It held that the applicant was obliged to return the amount in dispute in view of the fact that a legal basis for the unemployment benefits had ceased to exist on 10 June 1998.

28.  The applicant then lodged both an appeal on points of law and a constitutional complaint.

29.  On 28 April 2010 the Supreme Court declared her appeal on points of law inadmissible. The applicant then lodged a constitutional complaint against that decision.

30.  On 14 March 2013 the Constitutional Court dismissed both of her constitutional complaints as unfounded. It served its decision on the applicants representative on 27 March 2013.

31.  Meanwhile, on 5 December 2012 the applicant had replied to the Rijeka Employment Bureaus letter offering her an out-of-court settlement for the amount owed to be reimbursed in sixty instalments. She had stated that she was not able to repay the amount due because she was unemployed, in ill health and had no income. She asked the Rijeka Employment Bureau for debt relief.

C.  Enforcement proceedings

32.  On 22 April 2013, before the Rijeka Municipal Court, the Rijeka Employment Bureau lodged an application to enforce the Rijeka County Courts judgment of 25 February 2009 against the applicant.

33.  On 20 June 2013 the Rijeka Municipal Court issued a writ of execution in respect of the applicants bank account(s).

34.  On 26 June 2013 the first-instance court ordered the applicant to pay court fees in the amount of HRK 540 (about EUR 72), on account of the enforcement application and the writ of execution.

35.  By a letter of 14 August 2013 the Financial Agency (FINA) informed the first-instance court that there were no records of the applicants active bank accounts.

36.  By a conclusion (zaključak) of 30 September 2013 the Rijeka Municipal Court informed the Rijeka Employment Bureau about the Financial Agencys letter and ordered it togive the court information about the applicants bank account or make a further proposal.

37.  On 22 October 2013 the Rijeka Employment Bureau lodged an application to change the object of the enforcement (prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe), and requested enforcement in relation to the applicants movable property, given that she was unemployed and had no income, real property or motor vehicle.

38.  By a decision taken on 8 December 2014 the Rijeka Municipal Court declared the application of 22 October 2013 inadmissible on the basis that it was premature, since changing the object of enforcement is not possible before writ of execution becomes final.

39.  The enforcement proceedings are still ongoing.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

40.  The relevant part of the Employment Act (Zakon o zapošljavanju, Official Gazette no. 59/1996), as in force at the material time, provided:

Section 23

...

(3) An unemployed person (a man) who was employed for thirty years, or an unemployed person (a woman) who was employed for twenty-five years, is entitled to unemployment benefits until [he or she is]next employed ...

...

Section 25

The duration of the right to unemployment benefit ... shall be extended in respect of the unemployed person ...:

...

2. during the period of temporary incapacity to work, within the meaning of health insurance regulations, while this incapacity is ongoing, but for no longer than twelve months;

...

41.  The relevant part of the Employment Mediation and Unemployment Rights Act (Zakon posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, Official Gazette no. 32/2002, with its subsequent amendments), as in force at the material time, provided:

Section 55

“(1)  An unemployed person granted an allowance to which he or she was not entitled ... shall pay this back if:

1)  [all or part of the allowance was] granted on the basis of false or inaccurate data which he or she knew or ought to have known to be false or inaccurate, or [granted] in some other unlawful manner;

2)  he or she was granted an allowance because he or she failed to report a change affecting [his or her entitlement] or the scope of the entitlement, and he or she knew or ought to have known about this change.

...

42.  The relevant part of the Employment Mediation and Unemployment Rights Act as amended in 2017 (Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, Official Gazette no. 16/2017) reads as follows:

Section 65

“(1) An unemployed person granted an allowance at the expense of the [Employment] Bureau to which he or she was not entitled shall pay this back to the [Employment] Bureau on the basis of unjust enrichment.

...

43.  The relevant part of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 7/1996 and 112/1999), as in force at the material time, provided:

UNJUST ENRICHMENT
GENERAL RULE

Section 210

(1)  When a part of the property of one person passes, by any means, into the property of another person, and such a transfer has no basis in a legal transaction or law, the acquirer shall return that property. If this is not possible, the acquirer shall provide compensation for the value of the benefit received.

(2)  The transfer of property also includes any benefit obtained by someone performing an action.

(3)  The obligation to return the property or provide compensation for its value shall arise even when something is received on account of a cause which did not exist or which subsequently ceased to exist.

RULES OF REIMBURSEMENT

When a reimbursement may not be requested
Section 211

A person who has made payment knowing that he was not obliged to pay is not allowed to seek reimbursement, unless he has retained a right to seek reimbursement or has made payment in order to avoidduress.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

44.  The applicant complained that the Rijeka County Courts judgment of 25 February 2009 ordering her to repay HRK 19,451.69 with interest to the Rijeka Employment Bureau had resulted in her being deprived of her possessions. She relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A.  Scope of the case

45.  As to the scope of the case, the Court considers it appropriate to point out at the outset that the applicants communicated complaint does not concern the Employment Bureaus decision to terminate her entitlement to unemployment benefits and administrative proceedings related to that decision. Rather, it refers to the domestic civil courtsjudgments which characterized the amounts she had received after her right to employment benefits ceased as unjust enrichment and obliged her to repay that money together with interests to the State.

46.  The Court notes, however, that the administrative proceedings concerning the applicants right to unemployment benefits ran in part concurrently with the civil proceedings for unjust enrichment instituted against her by the State. The administrative proceedings were terminated by the Constitutional Courts decision of 19 December 2012. At that point, the civil proceedings were still ongoing and were finally concluded by the Constitutional Courts decision of 14 March 2013, served on the applicant on 27 March 2013. The two proceedings were to a certain extent interrelated. In the administrative proceedings, her right to receive the employment benefits was terminated retroactively. However, no final court decision as to whether the applicant was obliged to return the payments made to her after the date when her right to unemployment benefits ceased was adopted in these proceedings since the issue of unjust enrichment falls under the jurisdiction of civil courts (see paragraph 18 above). Only after the civil proceedings were finally concluded was the applicants position as to her obligation to repay the money she had received finally decided at national level.

47.  Thus, in order to assess whether the applicants obligation to repay the State the money she should not have received satisfied the requirements of Article 1 of Protocol No. 1 the Court must look at all circumstances surrounding that issue.

B.  Admissibility

1.  The parties submissions

48.  The Government argued that the applicant had not had a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, because the amount she had been ordered to pay back had been the possession of the State. Further to this, section 25(1)(2) of the Employment Act had been publicly available, clear and precise, and the applicant should have been aware that, upon the expiry of the twelve-month period, her right to unemployment benefits would end. In addition, the applicant could not have had “legitimate expectations” of keeping those amounts.

49.  The applicant argued that she had received the unemployment benefits on the basis of the Rijeka Employment Bureaus final decision of 27 June 1997.

2.  The Courts assessment

(a)  General principles

50.  The Court reiterates at the outset that the concept of “possessions” referred to in the first part of Article 1 of Protocol No. 1 has an autonomous meaning which is not limited to the ownership of physical goods and is independent from the formal classification in domestic law: certain other rights and interests constituting assets can also be regarded as “property rights”, and thus as “possessions” for the purposes of this provision (see, among many authorities, Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 1999-II, and Depalle v. France [GC], no. 34044/02, § 62, ECHR 2010).

51.  Although Article 1 of Protocol No. 1 applies only to a persons existing possessions and does not create a right to acquire property in certain circumstances a “legitimate expectation” of obtaining an asset may also enjoy the protection of Article 1 of Protocol No. 1 (see, among many authorities, Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 65, ECHR 2007-I; and Béláné Nagy v. Hungary [GC], no. 53080/13, § 74, ECHR 2016).

52.  A legitimate expectation must be of a nature more concrete than a mere hope and be based on a legal provision or a legal act such as a judicial decision. The hope that a long-extinguished property right may be revived cannot be regarded as a “possession”; nor can a conditional claim which has lapsed as a result of a failure to fulfil the condition. Further, no “legitimate expectation” can be said to arise where there is a dispute as to the correct interpretation and application of domestic law and the applicants submissions are subsequently rejected by the national courts. The mere fact that a property right is subject to revocation in certain circumstances does not prevent it from being a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1, at least until it is revoked (see Béláné Nagy, cited above, § 75; Beyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 105, ECHR 2000I; andKrstić v. Serbia, no. 45394/06, § 83, 10 December 2013).

53.  The Court recalls that in each case the issue that needs to be examined is whether the circumstances of the case, considered as a whole, conferred on the applicant title to a substantive interest protected by Article 1 of Protocol No. 1 (see Depalle, cited above, § 62, with further references).

(b)  Application of these principles in the present case

54.  The question whether the circumstances of the present case come within the scope of application of Article 1 of Protocol No. 1, i.e. whether the applicants right to peaceful enjoyment of her possessions is engaged, must be assessed with a view to the fact that between 10 June 1998 and 27 March 2001 the applicant had received payments on the basis of an administrative decision granting her unemployment benefits (see paragraph 10 above). In other words, the competent administrative authority had made regular disbursements of money (cash), which the applicant had obtained the effective enjoyment of in reliance on the underlying administrative decision in her favour. Subsequently, however, the domestic courts made a finding to the effect that the payments had taken place without a legal basis and ordered the applicant to refund the respective amounts as unjust enrichment (see paragraph 27 above). The Court therefore finds that the issue of whether Article 1 of Protocol No. 1 is applicable ratione materiae should be analysed by considering whether, under those specific circumstances, the applicant can be said to have had a legitimate expectation, within the autonomous meaning of the Convention, of being able to retain the funds already received as unemployment benefits without her entitlement to those past disbursements being called into question retrospectively.

55.  The Court notes that the grant of the benefit in question depended on various statutory conditions, the assessment of which was the sole responsibility of the social security authority. In the present case, the competent authority had taken a decision to extend the applicants entitlement to unemployment benefits (see paragraph 10 above) and subsequently continued to make the respective payments beyond the date on which such an entitlement was, according to the applicable statutory limit, due to expire.

56.  In this respect, the Court considers that an individual should in principle be entitled to rely on the validity of a final (or otherwise enforceable) administrative decision in his orher favour, and on the implementing measures already taken pursuant to it, provided that neither the beneficiary nor anyone on his or her behalf has contributed to such a decisionhaving been wrongly made or wrongly implemented. Thus, while an administrative decision may be subject to revocation for the future (ex nunc), an expectation that it should not be called into question retrospectively (ex tunc) should usually be recognised as being legitimate, at least unless there are weighty reasons to the contrary in the general interest or in the interest of third parties (compare Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, § 47, ECHR 2004IXPressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, 20 November 1995, §§ 34 and 39, Series A no. 332).

57.  The Court has held that, as a rule, a legitimate expectation of being able to continue having peaceful enjoyment of a possession must have a “sufficient basis in national law” (see ibid., § 52; see also Depalle, cited above, § 63). It has, however, also held that the fact that the domestic laws of a State do not recognise a particular interest as a “right” is not always decisive, in particular in circumstances where the lapse of time justifies concluding that the individuals interest in the “status quo” had become vested in a sufficiently established manner for being recognised as capable of engaging the application of Article 1 of Protocol No. 1 (see, mutatis mutandisDepalle, cited above, § 68).

58.  In the present case, the Court considers that although the domestic courts found that as a matter of domestic law, the applicant had no protection against the authoritiesreclaim of the funds already received, which according to them constituted unjust enrichment (see paragraph 27 above), several circumstances speak in favour of recognising the applicantlegal position as protected by a “legitimate expectation” for the purposes of the application of Article 1 of Protocol No. 1.

59.  Firstly, there is no indication or even allegation that the applicant had in any way contributed to the impugned situation, namely that the disbursement of the benefits had been continued beyond the applicable statutory time-limit. The Government accepted that payment of the unemployment benefits beyond the prescribed time-limit was the sole responsibility of the authorities (see paragraph 70 below).

60.  Secondly, the applicants good faith in receiving the contested unemployment benefits is not contested.

61.  Thirdly, the administrative decision in reliance on which the applicant had received the payments had not contained any express mention of the fact that under the relevant statutory provisions the entitlement would expire on a certain date, i.e. after twelve months.

62.  Fourthly, there was a long lapse of time, amounting to over three years, after the expiry of the statutory time-limit during which the authorities failed to react while continuing to make the monthly payments.

63.  The Court finds that these circumstances were capable of inducing in the applicant a belief that she was entitled to receive those payments (compare Chroust v. the Czech Republic (dec.), no. 4295/03, 20 November 2006).

64.  Moreover, the Court considers that, taking into account in particular the nature of the benefits as current support for basic subsistence needs, the question of whether the situation was capable of giving rise to a legitimate expectation that the entitlement was duly in place must be assessed with a view to the situation prevailing at the time when the applicant was in receipt of the payments and consumed the proceeds. The fact that the administrative courts subsequently established that the payments had taken place without a legal basis in domestic law is under these circumstances not decisive from the point of view of determining whether at the time when the payments were received for the purpose of covering the applicants living costs she could entertain a legitimate expectation that her presumed entitlement to those funds would not be capable of being called into questionretrospectively (seemutatis mutandis, Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland, 29 November 1991, § 51, Series A no. 222; and Stretch v. the United Kingdom, no.44277/98, § 35, 24 June 2003).

65.  The Court therefore concludes that in the circumstances of the present case, the applicant had a legitimate expectation of being able to rely on the payments she had received as rightful entitlements and that Article 1 of Protocol No. 1 is applicable ratione materiae to her complaint.

3.  Conclusion as to the admissibility

66.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

C.  Merits

1.  The parties submissions

(a)  The applicants submissions

67.  The applicant alleged that the Rijeka Employment Bureau had adopted a decision granting her unemployment benefits “until further notice”. Moreover, on 26 May 1999, that is one year after her right to unemployment benefits had allegedly ceased, the Rijeka Employment Bureau had provided her with an “unemployment benefit card”, which had stated that she was entitled to unemployment benefits until 31 December 2010. She alleged that she had had no reason to doubt that the payments were legitimate. In her opinion, she had received the unemployment benefits legally, and there was no legal basis for repaying the amount at issue, as had been established by the Rijeka Municipal Court. Moreover, section 211 of the Civil Obligations Act had been totally disregarded by the courts (see paragraph 43 above). The Rijeka Employment Bureau had known that she would not be entitled to the unemployment benefits after 10 June 1998, because it had stated that in its decision of 27 March 2001. Therefore, the Rijeka Employment Bureau had not retained its right to seek reimbursement.

68.  As to the Governments allegations that she had failed to respond to the Rijeka Employment Bureaus proposals regarding repayment of the amount due in sixty instalments, the applicant argued that this was not true, because it could be seen from the documents she had submitted to the Court that she had replied and informed the Rijeka Employment Bureau about her difficult economic and health situation. In this connection, the applicant maintained that dividing the burden between the Rijeka Employment Bureau, whose negligence and misconduct had created the situation, and herself, an unemployed person with no income and in poor health, would not be fair, and would impose a burdenon her as a result of the State organs error.

(b)  The Governments submissions

69.  The Government argued, were the Court to find that the applicant had possession, that the interference with the applicants rights under Article 1 of Protocol No. 1 was lawful.  The judgment ordering the applicant to repay the unemployment benefits had had its legal basis in section 210 of the Civil Obligation Act, which had been clear, foreseeable and publicly available. Further to this, it had been in the general interest for the unduly received benefits to be paid back.

70.  In conclusion, the Government stated that depriving the applicant of the amount at issue had been necessary for the protection of States finances and the principle of rule of law, and had not imposed an excessive individual burden on her because she had been not entitled to this amount. They pointed out that, just as it could not be expected that the mistakes of the State would be remedied at the expense of citizens, it was not fair to allow the unlawful acquisition of property by citizens as a result of those mistakes. In this context, the Government pointed out that the Rijeka Employment Bureau had been fully aware of its own mistake. That is why the Rijeka Employment Bureau had proposed an agreement whereby the applicant would repay the amount due in sixty individual instalments, in order to share the burden of the situation. However, the applicant had failed to respond to this proposal. In view of the foregoing, the Government were of the opinion that there had been no violation of the applicants rights protected by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

2.  The Courts assessment

(a)  As regards the issue of the existence of an interference

71.  The Government does not contest that the impugned judgment adopted in the civil proceedings against the applicant amounted to an interference with her rights under Article 1 of Protocol No. 1, and the Court sees no reason to hold otherwise.

72.  In the circumstances of the present case, the Court considers that the applicants complaint should be examined under the general rule enunciated in the first sentence of the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1, especially as the situations envisaged in the second sentence of the first paragraph and in the second paragraph are only particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property as guaranteed by the general rule set forth in the first sentence (see Beyeler, cited above, § 106;and Perdigão v. Portugal [GC], no. 24768/06, § 62, 16 November 2010). The Court will now assess whether that interference was prescribed by law, whether it pursued a legitimate aim, and whether there was a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim pursued (see Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, §§ 147-151, ECHR 2004V).

(b)  Whether the interference was based in law

73.  The Court reiterates that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions must be lawful. In particular, the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1, while recognising that States have the right to control the use of property, subjects their right to the condition that it be exercised by enforcing “laws”. Moreover, the principle of lawfulness presupposes that the applicable provisions of domestic law are sufficiently accessible, precise and foreseeable in their application (see, Konstantin Stefanovv. Bulgaria, no. 35399/05, § 54, 27 October 2015).

74.  The parties views differed as to whether the interference with the applicants property right was lawful (see paragraphs 49 and 68 above).

75.  The Court notes that the Rijeka County Courts judgment relied on section 210 of the Civil Obligations Act related to unjust enrichment (see paragraphs 28 and 44 above). However, it did not give any explanation as to why section 55 of the Employment Mediation and Unemployment Rights Act was not to be applied in the applicants case since that rule appears to be a more specific one as regards the applicants situation. That provision obliged an unemployed person granted an allowance to which he or she had not been entitled to pay this back if it had been granted on the basis of false or inaccurate data which he or she had known to be false or inaccurate, or if it had been granted in some other unlawful manner (see paragraph 41 above). This question can nevertheless be left open, as in the present case it is more essential to decide on the proportionality of the interference.

(c)  Whether the interference pursued a legitimate aim

76.  The Court reiterates that the domestic courts judgment in this case was based on the general rules of civil law governing unjust enrichment and not on the legislationgoverning unemployment benefits. The Court considers therefore that the interference pursued a legitimate aim since it is in the public interest that property received on a basis which does not exist or which has ceased to exist should be returned to the StateIn particular, the interference was aimed at correcting a mistake of the social security authority.

(d)  Whether the interference was proportionate

77.  The Court must examine whether the interference struck the requisite fair balance between the demands of the general interest of the public and the requirements of the protection of the applicants right to the peaceful enjoyment of her possessions, and whether it imposed a disproportionate and excessive burden on the applicant (see, among other authorities, Béláné Nagy, cited above, § 115).

78.  The Court finds it natural that the margin of appreciation available to the legislature in implementing social and economic policies should be a wide one, and will respect the legislatures judgment as to what is “in the public interest” unless that judgment is manifestly without reasonable foundation (ibid., § 113). However, that margin may be narrower in cases such as the present one, where the mistake is attributable solely to the State authorities.

79.  The Court has held, in the context of the discontinuation of a social benefit, that bearing in mind the importance of social justice, public authorities should not be prevented from correcting their mistakes, even those resulting from their own negligence. Holding otherwise would be contrary to the doctrine of unjust enrichment. It would also be unfair to other individuals contributing to the social security fund, in particular those denied a benefit because they failed to meet the statutory requirements. Lastly, it would amount to sanctioning an inappropriate allocation of scarce public resources, which in itself would be contrary to the public interest (see Moskal v. Poland, no. 10373/05, § 73, 15 September 2009).

80.  The present case, however, stands to be distinguished from the situation prevailing in Moskal, because unlike the latter case, what is at issue now is not the discontinuationof the applicants unemployment benefit but an obligation imposed on her to repay benefits already received in reliance on an administrative decision. In the present context, it is therefore more pertinent to recall the Courts case-law to the effect that mistakes solely attributable to State authorities should in principle not be remedied at the expense of the individual concerned, especially where no other conflicting private interest is at stake (see, mutatis mutandisPlatakou v. Greece, no. 38460/97, § 39, ECHR 2001I; Radchikov v. Russia, no. 65582/01, § 50, 24 May 2007; Freitag v. Germany, no. 71440/01, §§ 37-42, 19 July 2007; Gashi, cited above, § 40; and Šimecki v. Croatia, no. 15253/10, § 46, 30 April 2014). The Court has also held that where an issue in the general interest is at stake, it is incumbent on the public authorities to act in good time, in an appropriate and consistent manner (see Tunnel Report Limited v. France, no. 27940/07, § 39, 18 November 2010, and Zolotas v. Greece (no. 2), no. 66610/09, § 42, ECHR 2013 (extracts)).

81.  In assessing compliance with Article 1 of Protocol No. 1, the Court must carry out an overall examination of the various interests in issue (see Perdigão, cited above, § 68), bearing in mind that the Convention is intended to safeguard rights that are “practical and effective” (see, for example, Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/94,28331/95 and 28443/95, § 100, ECHR 1999III). It must look behind appearances and investigate the realities of the situation complained of (see Broniowski, cited above, § 151;Hutten-Czapska v. Poland [GC], no. 35014/97, § 168, ECHR 2006VIII; and Zammit and Attard Cassar v. Malta, no. 1046/12§ 57, 30 July 2015). That assessment may involve the conduct of the parties, including the means employed by the State and their implementation. In that context, it should be stressed that uncertainty – be it legislative, administrative or arising from practices applied by the authorities – is a factor to be taken into account in assessing the States conduct. Indeed, where an issue in the general interest is at stake, it is incumbent on the public authorities to act in good time, in an appropriate and consistent manner (see Tunnel Report Limited v. France, no. 27940/07, § 39, 18 November 2010, and Zolotas v. Greece (no. 2), no. 66610/09, § 42ECHR 2013 (extracts)).

82.  As to the applicants conduct, the Court notes that the applicant has not been alleged to have contributed to the receipt of benefits beyond her legal entitlement by false submissions or other acts which would not have been in good faith.

83.  As the competent authority had taken a decision in the applicants favour and continued to make the respective payments, the applicant had a legitimate basis for assuming that the payments received were legally correct. While it is true that section 25 of the Employment Act clearly provides that a woman employed for less than twenty-five years has the right to unemployment benefits in respect of a temporary incapacity to work, for a maximum period of twelve months (see paragraph 41 above), the decision issued to the applicant had not contained any express mention of that time-limit, and the applicant was thus not put on notice of it. Moreover, given that two additional years of service had been entered into the applicants employment book (see paragraph 11 above), it appears that she, as an unqualified worker, was not without grounds for believing that she met the requirements set out in section 23(3) of the Employment Act (see paragraph 40 above). Under these circumstances, the Court does not find it reasonable to conclude that the applicant was required to realise that she was in receipt of unemployment benefits beyond the statutory maximum period.

84.  As to the conduct of the authorities, the Court notes at the outset that, in the context of property rights, particular importance must be attached to the principle of good governance. In the instant case, the Court considers that the authorities failed in their duty to act in good time and in an appropriate and consistent manner (see Moskal, cited above, § 72).

85.  It is established that the Rijeka Employment Bureau made a mistake when it did not define the period during which the applicant was entitled to further unemployment benefits in its decision of 27 June 1997. That mistake was further perpetuated when unemployment benefits were paid to the applicant for a period of almost three years following the expiry of the maximum period set out in section 25(2)(1) of the Employment Act.

86.  The Court also notes that, even though the unemployment benefit payments which the applicant should not have received were entirely the result of an error of the State, the applicant was ordered to repay the overpaid amount in full, together with statutory interest. Therefore, no responsibility of the State for creating the situation at issue was established, and the State avoided any consequences of its own error. The whole burden was placed on the applicant only.

87.  The Court acknowledges that the applicant was offered to repay her debt in sixty instalments. However, the fact remains that the sum the applicant was ordered to repay to the State which included the statutory interests as well represented a significant amount of money for her given that she was deprived of her only source of income at the same time as well as her overall financial situation (see paragraphs 1524 and 31 above).

88.  As to the applicants personal situation, the Court notes that the sum she received on account of unemployment benefits is a very modest one and as such has been consumed for satisfying the applicants necessary basic living expenses, that is to say for her subsistence.

89.  The national courts in deciding on unjust enrichment did not take into consideration the applicants health and economic situation. She has been suffering from a psychiatric condition since 1993 and has become incapable of working. She has been unemployed for a long period of time, since 1995. At the time her employment was terminated as a result of her employer becoming insolvent she was only two months short of qualifying for unemployment benefits until next employment or retirement under Section 23 of the Employment Act (see paragraphs 6 and 40see also mutatis mutandis Béláné Nagy, cited above, § 123). The information from the enforcement proceedings suggests that she has no bank accounts, no income of any sort, and no property of any significance. In these circumstances paying her debt even in sixty instalments would put at risk her subsistence.

90.  In view of the above considerations, the Court finds that under the circumstances of the present case, the requirement imposed on the applicant to reimburse the amount of the unemployment benefits paid to her in error by the competent authority beyond the statutory maximum period entails an excessive individual burden on her.

91.  It follows that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

92.  The applicant complained that the national authorities had violated her right to respect for her private life as provided for in Article 8 of the Convention, which reads:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

93.  The Government contested that argument.

94.  The Court notes that this complaint is linked to the one examined above, and must therefore likewise be declared admissible.

95.  Having regard to the fact that the arguments advanced by the parties are the same as those examined in the context of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, the Court does not consider it necessary to examine this complaint separately.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

96.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

97.  The applicant claimed HRK 83,801.69 (about 11,150 euros (EUR)in respect of pecuniary damage. According to her, this figure was equivalent to the sum of HRK 19,451.69 (about EUR 2,600with accrued default interest from 3 August 2005 until the date of payment, and the sum of HRK 64,350.00 (about EUR 8,560) in respect of lost employment benefits between April 2001 and December 2010, with accrued default interest on each instalment of HRK 550 (about EUR 75) from the month when compensationhad to be paid until the date of payment. She also claimed HRK 435,650.00 (about EUR 57,700) in respect of non-pecuniary damage.

98.  The Government contested these claims.

99.  As regards pecuniary damage, it appears from the documents submitted by the parties that the applicant has not paid the amount she was ordered to pay to the Rijeka Employment Bureau, and that the enforcement proceedings are still ongoing (see paragraphs 32-39 above). As to the sum of HRK 64,350.00 in respect of lost employment benefits between April 2001 and December 2010, the Court finds no causal link between the amount claimed and the finding of a violation (see also paragraph 45 above)Ittherefore rejects the claim in respect of pecuniary damage.

100.  In respect of non-pecuniary damage, having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 2,600 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her.

B.  Costs and expenses

101.  The applicant also claimed HRK 18,906.25 for costs and expenses incurred before the domestic courts and HRK 9,875.00 for those incurred before the Court.

102.  The Government contested this claim.

103.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 830 for costs and expenses incurred in the proceedings before the Constitutional Court, and EUR 1,300 for those incurred in the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

C.  Default interest

104.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3.  Holds that there is no need to examine the complaint under Article 8 to the Convention;

4.  Holds,

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 2,600 (two thousand six hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 2,130 (two thousand one hundred and thirty euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

5.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 26 April 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos           Linos-Alexandre Sicilianos
Registrar                  President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.