Džinić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
38359/13
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
17.05.2016
Članovi
41
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Imovina
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatskog državljanina, preduzetnika, rodjenog 1952. godine i živi u Županiji.

Protiv podnosioca, kao direktora jednog privrednog društva, pokrenuta je istraga zbog nekoliko krivičnih dela privrednog kriminala.

Nakon stupanja na snagu Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene krivičnim delom i prekršajem, nadležno županijsko državno odvjetništvo predložilo je određivanje privremene mere nad nepokretnom imovinom podnosioca (deset zemljišnih čestica, dve kuće i poslovna zgrada) kako bi se osiguralo izvršenje odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene krivičnim delom u iznosu od oko 1.060.000 EUR.

Nadležni sud je 27. juna 2012. godine odredio privremenu meru, prihvativši u celosti predlog županijskog državnog odvjetništva.

Podnoslac je, u nekoliko navrata isticao pred domaćim sudovima da vrednost blokirane imovine višestruko prelazi visinu protivpravne imovinske koristi za koju se tereti. Pritom je tražio da se blokada ograniči samo na jedan deo blokirane imovine, i to onaj deo koji svojom vrednošću odgovara visini protivpravne imovinske koristi. Međutim, Županijski sud u Vukovaru i Vrhovni sud Republike Hrvatske nisu prihvatili te argumente, a Ustavni sud Republike Hrvatske je odbacio njegovu Ustavnu žalbu kao nedopuštenu.

Evropski Sud za ljudska prava, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, kao i svu sudsku praksu, jednoglasno utvrdjuje povredu Čl. 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju.


Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET DŽINIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 38359/13)

PRESUDA

STRASBOURG
17. svibnja 2016. godine.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Džinić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, suci,

i Stanley Naismith, Tajnik odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. travnja 2016. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je 3. lipnja 2013. godine temeljem zahtjeva (br.69735/11) podnesenog Sudu od strane hrvatskog državljanina, g. Antuna Džinića („podnositelj zahtjeva”) protiv Republike Hrvatske temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. D. Štivić, odvjetnik iz Županje. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako je blokiranje njegove imovine u okviru kaznenog postupka bilo nerazmjerno okolnostima predmeta, te kako mu nije omogućen učinkovit postupak da to ospori, protivno članku 1. Protokola br. 1 i članku 13. Konvencije.
  4. Vlada je obaviještena o prigovorima 8. studenog 2013. godine, a ostatak zahtjeva odbačen je kao nedopušten.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1952. godine. Poduzetnik je koji živi u Županji.
  2. Dana 11. kolovoza 2000. godine Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru zatražilo je od istražnog suca Županijskog suda u Vukovaru da otvori istragu u odnosu na podnositelja zahtjeva kao direktora društva M., pod sumnjom da je počinio nekoliko kaznenih djela gospodarskog kriminaliteta. Također je zatražilo da se odrede privremene mjere osiguranja na nepokretnoj imovini podnositelja zahtjeva, kako bi se osiguralo učinkovito izvršenje moguće odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u iznosu od 3.573.747,24 hrvatskih kuna (HRK) (otprilike 469.475 eura (EUR)). 7. Istraga je otvorena 21. kolovoza 2000. godine, a 6. ožujka 2001. godine istražni sudac odbacio je zahtjev za određivanje privremene mjere osiguranja na imovini podnositelja zahtjeva kao nedopušten iz razloga što prema tadašnjem Zakonu o kaznenom postupku, Državno odvjetništvo nije bilo ovlašteno podnijeti takav zahtjev.
  3. Nakon završetka istrage, 10. svibnja 2002. godine pred Županijskim sudom u Vukovaru podignuta je optužnica protiv podnositelja zahtjeva i još tri osobe radi počinjenja nekoliko kaznenih djela gospodarskog kriminaliteta koji se osobito odnose na nezakonito prisvajanje dionica trgovačkog društva, te zlouporabu imovine i objekata trgovačkog društva M.
  4. Dana 28. svibnja 2007. godine Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru izmijenilo je optužnicu na način da je povuklo optužbe protiv podnositelja zahtjeva po šest točaka optužnice, te ga optužilo po jednoj točki optužnice za nezakonito prisvajanje dionica trgovačkog društva te po nekoliko točaka optužnice za zlouporabu imovine i objekata društva M. Ukupna vrijednost protupravne imovinske koristi koju je podnositelj zahtjeva navodno pribavio prilikom počinjenja tih kaznenih djela utvrđena je na otprilike 1.060.000 EUR.
  5. Na temelju izmijenjene optužnice, 8. travnja 2008. godine Županijski sud u Vukovaru proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za počinjenje kaznenog djela nezakonitog prisvajanja dionica trgovačkog društva i oslobodio ga svih ostalih optužbi. Podnositelj zahtjeva osuđen je na tri godine i šest mjeseci zatvora i oduzimanje protupravne imovinske koristi u iznosu od 6.169.977,35 HRK (otprilike 850.000 EUR) koju je navodno pribavio počinjenjem kaznenog djela za koje je proglašen krivim.
  6. Nakon žalbe podnositelja zahtjeva i Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru protiv navedene presude, 18. listopada 2011. Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je odluku i naložio ponavljanje postupka.
  7. U ponovljenom postupku, te nakon što je stupio na snagu Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem iz 2010. godine (vidi odlomak 36. u daljnjem tekstu), Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru predložilo je 27. lipnja 2012. godine Županijskom sudu u Vukovaru da odredi privremenu mjeru osiguranja nad nepokretnom imovinom podnositelja zahtjeva (deset zemljišnih čestica dvije kuće i poslovna zgrada) kako bi se osiguralo učinkovito izvršenje odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u iznosu od otprilike 1.060.000 EUR.
  8. Uz prijedlog Županijsko državno odvjetništvo predalo je izvatke iz zemljišnih knjiga iz kojih je vidljivo da je podnositelj zahtjeva vlasnik nepokretne imovine u odnosu na koju je predloženo određivanje privremene mjere osiguranja, Nije dostavljena procjena vrijednosti imovine niti ikakvo očitovanje o njezinoj mogućoj vrijednost. Međutim, prema informacijama koje je dostavila Vlada, procjena pojedinih dijelova nepokretne imovine, koji su bili predmet postupka, napravljena je na temelju dokumentacije iz istražnog spisa i njihove procijenjene vrijednosti u trenutku kupnje 1997. godine (ukupno je iznosila otprilike 440.000 EUR), dok je procjenu vrijednosti ostatka nepokretne imovine napravilo Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru prema informacijama dostupnim iz zemljišnih knjiga, iako izvadci iz zemljišnih knjiga ne sadrže informacije o vrijednosti same imovine.
  9. Sudac pojedinac Županijskog suda u Vukovaru odredio je 27. lipnja 2012. godine privremenu mjeru osiguranja na nepokretnoj imovini podnositelja zahtjeva, kako je navedena u prijedlogu Županijskog državnog odvjetništva, da bi se osiguralo učinkovito izvršenje moguće odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u iznosu od otprilike 1.060.000 EUR. Nije dano nikakvo obrazloženje u pogledu razmjernosti između navodno pribavljene protupravne imovinske koristi i vrijednosti blokirane nepokretne imovine
  10. Na temelju odluke Županijskog suda u Vukovaru, privremena mjera osiguranja zabrane otuđenja i opterećenja nepokretne imovine podnositelja zahtjeva zabilježena je u zemljišnim knjigama.
  11. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv odluke Županijskog suda u Vukovaru, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske 5. rujna 2012. godine ukinuo odluku i vratio predmet na ponovno odlučivanje iz razloga što donošenje odluke o određivanju privremene mjere osiguranja nepokretne imovine nije bilo u nadležnosti suca pojedinca, već izvanraspravnog vijeća.
  12. Podnositelj zahtjeva je 17. listopada 2012. godine zatražio od Županijskog suda u Vukovaru da se ukinuta odluka o određivanju privremene mjere osiguranja izbriše iz zemljišnih knjiga. Tvrdio je kako je podigao bankovni kredit koji je bio osiguran hipotekom na njegovoj nepokretnoj imovini te da kredit neće biti produljen zbog određivanja privremene mjere osiguranja na njegovoj imovini, što ga može dovesti do potpunog bankrota i do propasti njegovog poslovanja. Uz zahtjev predao je prepiske e-pošte s bankom gdje ga se traži da pojasni kada će biti ukinuta odluka kojom se određuje privremena mjera osiguranja obzirom da to utječe na upravljanje njegovim kreditom.
  13. Zastupnik podnositelja zahtjeva primio je 18. listopada 2012. godine poziv Županijskog suda u Vukovaru da se pojavi pred izvanraspravnim vijećem tog suda 30. listopada 2012. godine, u kojem se ne navodi točan razlog poziva. Također je navedeno da se sjednica izvanraspravnog vijeća može održati u odsutnosti obrane.
  14. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru razmotrilo je 30. listopada 2012. godine prijedlog Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru za određivanje privremene mjere osiguranja na nepokretnoj imovini podnositelja zahtjeva. Istoga dana prihvatilo je prijedlog u cijelosti i odredilo privremenu mjeru osiguranja na nepokretnoj imovini podnositelja zahtjeva, navedenu u prijedlogu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru (vidi prethodni odlomak 12.) zabranom njezinog otuđenja ili opterećenja. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Iz izvadaka iz zemljišnih knjiga ... vidljivo je da je okrivljenik Antun Džinić vlasnik gore navedene nepokretne imovine.

Na temelju članka 11. stavka 1. točke (A) u vezi s člankom 31. stavkom 2. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine” br. 145/2010), te članka 12. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, izvanraspravno vijeće smatra kako postoji opasnost da tražbina Republike Hrvatske koja se odnosi na oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera osiguranja ne bude određena.

Na temelju članka 82. Kaznenog zakona, nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

Prema optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru ... okrivljenik Antun Džinić tereti se, pod točkom 4. (a), (b) i (c), da je pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 1.800.857,74 HRK.

...

[O]vaj se postupak odnosi na ... oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom na temelju članka 11. stavka 1. točke (A) u vezi s člankom 31. stavkom 2. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem. Obzirom na navedeno, zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Županji nalaže se provođenje zabilježbe privremene mjere osiguranja za navedene nekretnine u zemljišnim knjigama.”

  1. Privremena mjera osiguranja na nepokretnoj imovini podnositelja zahtjeva zabilježena je u zemljišnim knjigama temeljem odluke Županijskog suda u Vukovaru.
  2. Podnositelj zahtjeva podnio je 12. studenog 2012. godine žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv odluke Županijskog suda u Vukovaru kojim je određena privremena mjera osiguranja na njegovoj imovini. Osobito je tvrdio da je vrijednost blokirane imovine, prema njegovoj privremenoj procjeni, veća od 20.000.000 HRK (otprilike 2.600.000 EUR), što znatno nadmašuje iznos protupravne imovinske koristi koju je navodno pribavio počinjenjem kaznenih djela koja su bila predmet postupka. Ujedno je naglasio kako je bilo razumno za očekivati da Županijski sud u Vukovaru izvrši barem opću procjenu vrijednosti blokirane imovine i protupravne imovinske koristi koja je navodno pribavljena počinjenjem predmetnih kaznenih dijela. Podnositelj zahtjeva je stoga tvrdio da je Županijski sud u Vukovaru, time što je propustio izvršiti takvu procjenu, nametnuo prekomjeran individualan teret njegovim vlasničkim pravima.
  3. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu žalbu 27. prosinca 2012. godine. U pogledu konkretnih navoda podnositelja zahtjeva u pogledu nedostatka razmjernosti izrečene mjere, Vrhovni sud Republike Hrvatske je konstatirao:

„Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra kako nije došlo do povrede načela razmjernosti obzirom da se Antun Džinić tereti za pribavljanje protupravnu imovinske koristi u iznosu od 1.800.857,74 HRK, a sama vrijednost blokirane imovine ne opravdava [njegovu] tvrdnju da vrijednost blokirane imovine koja je navedena u izreci pobijane odluke znatno nadmašuje [moguću] iznos [imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom].”

  1. Dana 18. veljače 2013. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, osporavajući odluke nižih sudova o određivanju privremene mjere osiguranja na njegovoj imovini. Pozvao se na Konvenciju i sudsku praksu Suda, tvrdeći kako odluka određivanju privremene mjere osiguranja na njegovoj imovini nije razmjerna.
  2. Dana 20. veljače 2013. godine podnositelj zahtjeva zatražio je od Županijskog suda u Vukovaru da ukine ili preispita odluku kojom se određuje privremena mjera osiguranja. Tvrdio je kako postoje manje restriktivne mjere osiguravanja izvršenja moguće odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom te kako nije bilo potvrđeno da je blokirana imovina bila pribavljena kriminalnom aktivnošću. Ujedno je podnio požurnicu Županijskom sudu u Vukovaru tražeći da izvrši procjenu blokirane imovine kako bi se ograničio opseg privremene mjere osiguranja na vrijednost navodno pribavljene protupravne imovinske koristi. Također je tvrdio da je vrijednost blokirane imovine značajno nadmašivala navodno ostvarenu protupravnu imovinsku korist, što je ugrozilo normalno funkcioniranje njegovog poslovanja.
  3. Ustavni sud Republike Hrvatske je 25. travnja 2013. godine odbacio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva podnesenu 18. veljače 2013. godine (vidi prethodni stavak 23.) kao nedopuštenu iz razloga što se odluke nižih sudova nisu odnosile na neko pravo ili obvezu podnositelja zahtjeva, kao ni na optužbu za počinjenje kaznenog djela.
  4. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru je 9. srpnja 2013. godine, odbilo prijedlog podnositelja zahtjeva kojim traži ukidanje ili preispitivanje odluke kojom se određuje privremena mjera osiguranja (vidi prethodni odlomak 24.). Mjerodavni dio odluke glasi:

„Prijedlog za ukidanje ili preispitivanje odluke kojom se određuje privremena mjera osiguranja je neosnovan.

Iz konačne optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru ... proizlazi kako postoji osnovana sumnja da je okrivljenik Antun Džinić, počinjenjem kaznenih djela navedenih u točki 4. (a), (b) i (c) [optužnice], pribavio protupravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 1.800.857 HRK.

Obzirom da se [odluka o određivanju privremene mjere osiguranja] temelji, prema članku 12. stavku 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, na pretpostavci da postoji opasnost da se oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće moći ostvariti ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera osiguranja ne bude određena, odlučeno je kao u izreci rješenja.”

  1. Podnositelj zahtjeva je 12. srpnja 2013. godine osporio tu odluku podnošenjem žalbe Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Žalio se kako nije imao učinkovitu mogućnost da na ročištu pred Županijskim sudom u Vukovaru ospori odluku kojom se određuje privremena mjera osiguranja te da je blokiranje njegove imovne bilo nerazmjerno i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. Podnositelj zahtjeva je istaknuo kako je nejasno za koji iznos protupravne imovinske koristi je određena privremena mjera osiguranja, obzirom da se Županijski sud u Vukovaru pozvao samo na jednu točku optužnice navodeći da je pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 1.800.857 HRK, dok je zanemario drugu točku optužnice prema kojoj je ostvario protupravnu imovinsku korist u iznosu od 6.196.977,35 HRK. Podnositelj zahtjeva je stoga, pretpostavljajući da ukupan iznos protupravne imovinske koristi za koju je određena privremena mjera osiguranja odgovara zbroju tih dvaju iznosa (otprilike 1.060.000 EUR), predao detaljnu procjenu vrijednosti za svaku nekretninu blokirane imovine, na temelju informacija o tržišnoj vrijednosti nekretnina u Hrvatskoj koje su javno dostupne na internetskom portalu. Prema toj procjeni, ukupna vrijednost blokirane imovine odgovarala je iznosu od otprilike 9.887.084 EUR. Podnositelj zahtjeva je stoga istaknuo kako je postojala izrazita nerazmjernost između navodne protupravne imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenih djela navedenih u optužnici i vrijednosti blokirane imovine, a što mu je nametnulo prekomjeran individualni teret.
  2. Vrhovni sud Republike Hrvatske, postupajući kao žalbeni sud, je 17. listopada 2013. godine odbio žalbu podnositelja zahtjeva navodeći sljedeće:

„Isti žalbeni navodi već su bili izneseni protiv rješenja od 30. listopada 2012. godine ... i tada je žalitelj dobio odgovor kako nije došlo do povrede načela razmjernosti ...

Slobodnom procjenom vrijednosti nekretnina koje su navedene u žalbi, žalitelj nije uspio dovesti u pitanje zaključke prvostupanjskog suda.

Žaliteljeva tvrdnja kako iz pobijanog rješenja nije jasno koji je iznos protupravne imovinske koristi koju je on navodno ostvario, je neutemeljena.

Prvostupanjski sud je u pobijanom rješenju naveo kako je okrivljenik pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 1.800.857 HRK, kako je navedeno u četvrtoj točki optužnice, ali je propustio navesti iznos od 6.169.977,35 HRK koji proizlazi iz prve točke optužnice, koji kao takav, s obzirom na status predmeta, nije sporan. Stoga nema sumnje kako je [odluka kojom se određuje privremena mjera osiguranja] izdana u odnosu na ukupan iznos moguće protupravne imovinske koristi, kako je objašnjeno u prvom rješenju kojim je mjera određena.”

  1. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu na navedeno rješenje pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te ju je 7. veljače 2014. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio kao nedopuštenu, ponavljajući svoje prethodno obrazloženje (vidi prethodni odlomak 25.).
  2. Na završnoj raspravi u kaznenom postupku pred Županijskim sudom u Vukovaru 8. srpnja 2014. godine, podnositelj zahtjeva ponovno je predložio da se ukine odluka o određivanju privremene mjere osiguranja.
  3. Županijski sud u Vukovaru je 11. srpnja 2014. godine proglasio podnositelja zahtjeva krivim za kazneno djelo zlouporabe imovine i objekata trgovačkog društva M. kojom je navodno pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 1.800.857,74 kuna (otprilike 240.000 EUR), te ga je oslobodio optužbe za kazneno djelo nezakonitog prisvajanja dionica trgovačkog društva i za jedan slučaj navodne zlouporabe imovine i objekata trgovačkog društva M. Podnositelj zahtjeva osuđen je na dvije godine zatvora i oduzimanje imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenog djela u iznosu od 1.800.857,74 HRK. Predmet je trenutačno u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske.
  4. Istoga dana Županijski sud u Vukovaru odbio je zahtjev podnositelja zahtjeva za ukidanje odluke o određivanju privremene mjere osiguranja, podnesen na ročištu 8. srpnja 2014. godine (vidi prethodni odlomak 30.), kao neosnovan iz razloga što mjera privremenog osiguranja može biti na snazi šezdeset dana nakon završetka postupka u kojem je donesena pravomoćna presuda. Budući da presuda nije postala pravomoćna, Županijski sud u Vukovaru smatrao je da nije bilo osnove za ukidanje odluke kojom se određuje privremena mjera osiguranja.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1.  Ustav Republike Hrvatske

  1. Mjerodavna odredba Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014) glasi kako slijedi:

Članak 48.

„Jamči se pravo vlasništva ...”

2.  Kazneni zakon

  1. Mjerodavna odredba Kaznenog zakona („Narodne novine” br. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007 i 152/2008), propisivala je:

Oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom

Članak 82.

„(1) Nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Imovinska korist [ostvarena kaznenim djelom] oduzima se sudskom odlukom kojom se utvrđuje da je kazneno djelo počinjeno.

...”

3.  Zakon o kaznenom postupku

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) propisivale su:

Članak 20.

„ ...

(2) U vijeću sastavljenom od tri suca županijski sudovi sude u drugom stupnju i donose odluke izvan glavne rasprave.”

4.  Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem

  1. Mjerodavni dio Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine” br.145/2010) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2011. godine propisuje:

Članak 1.

„ ...

(2) Odredbe drugih zakona kojima se uređuje utvrđivanje, osiguranje oduzimanja i ovrha odluka o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem primjenjuju se samo ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.”

Članak 3.

„Pojedini izrazi u ovom Zakonu imaju sljedeće značenje:

...

7. tužitelj je državni odvjetnik ...

...

8. predlagatelj osiguranja ... je tužitelj ...”

Članak 11.

„(1) Radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom predlagatelj osiguranja je ovlašten prije i nakon pokretanja kaznenog postupka ... predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se postiže ta svrha, a posebno:

a) zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine ... uz zabilježbu zabrane u zemljišnu knjigu ...”

Članak 12.

„(1) U postupku osiguranja privremenom mjerom prema ovom Zakonu pretpostavlja se postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće moći biti ostvarena, ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.

(2) Osiguranje se može odrediti i prije nego što je protivniku osiguranja omogućeno da se očituje o prijedlogu predlagatelja osiguranja.”

Članak 15.

„ ...

(2) Privremena mjera se može ukinuti ili zamijeniti drugom prije isteka vremena na koje je ona određena ... ako sud na prijedlog protivnika osiguranja, utvrdi da ona nije potrebna ili da se osiguranje može postići kakvom drugom privremenom mjerom, te ako protivnik osiguranja ili treća osoba položi jamčevinu. Jamčevina se uvijek daje u gotovom novcu, a iznimno u stvarima ili pravima koja se, po ocjeni suda, mogu unovčiti u kratkom roku.”

Članak 16.

„(1) Osiguranje privremenom mjerom može trajati najdulje šezdeset dana nakon što sud dostavi predlagatelju osiguranja obavijest o tome da je presuda ... postala pravomoćna.

...”

Članak 17.

„(1) Za štetu koja je posljedica privremene mjere radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom odgovara Republika Hrvatska.

...

(3) Protivnik osiguranja može pokrenuti parnični postupak za naknadu štete pred nadležnim sudom u roku od godinu dana računajući od pravomoćnosti presude kojom je okrivljenik oslobođen ili je optužba odbijena ... U slučaju iz stavka 1. ovog članka protivnik osiguranja može pokrenuti parnični postupak u roku od trideset dana od dana kad je saznao da je državni odvjetnik odbio njegov zahtjev za mirno rješenje spora ...”

B. Mjerodavna praksa

  1. U svojim rješenjima br. Kž-290 / 2012-3 i Kž-289 / 2012-3 od 5. lipnja 2012. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra kako, prilikom zahtjeva okrivljenika za određivanja blaže privremene mjere osiguranja moguće odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenog djela, nadležan sud je bio dužan ispitati da li je takva mogućnost postojala. Također je istaknuo kako se temeljem članka 15. stavka 2. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, jamčevina nije mogla odrediti kumulativno s privremenom mjerom.

III. MJERODAVNI MEĐUNARODNI MATERIJALI

A. Ujedinjeni narodi

1.  Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta

  1. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta (A/RES/55/25) u svom mjerodavnom dijelu propisuje:

Članak 2.

„Za potrebe ove Konvencije:

...

(d) „Imovina” znači imovinu svake vrste, bez obzira je li imovinska ili neimovinska, pokretna ili nepokretna, ili se radi o pravnim ispravama koje dokazuju vlasništvo ili neko pravo nad takvom imovinom;

(e) „Korist od kaznenog djela” znači svaku imovinska korist koja proizlazi ili je pribavljena, izravno ili neizravno, počinjenjem kaznenog djela;

(f) „Zamrzavanje” ili „privremeno oduzimanje” znači privremenu zabranu prijenosa, konverzije, raspolaganja ili premještanja imovine ili privremeno preuzimanje posjeda i čuvanja imovine ili kontrole nad imovinom na temelju naloga koji je izdao sud ili drugo nadležno tijelo;

(g) „Oduzimanje” koje, gdje je to primjenjivo, uključuje pljenidbu, znači trajno oduzimanje imovine na temelju naloga suda ili drugog nadležnog tijela;”

Članak 12.

„1. Države stranke donijet će, maksimalno u okviru svojih domaćih pravnih sustava, mjere koje su nužne da bi omogućile oduzimanje:

(a) koristi od kaznenih djela utvrđenih ovom Konvencijom ili imovine čija vrijednost odgovara toj koristi; ...”

2.  Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije

  1. Mjerodavni dio Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije (A/58/422) glasi:

Članak 31.

„1. Svaka je država stranka dužna poduzeti, do najvećega mogućeg stupnja u okviru svog domaćeg pravnog poretka, mjere potrebne kako bi bila moguća konfiskacija:

(a) imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima određenim u skladu s ovom Konvencijom ili imovine čija vrijednost odgovara toj imovinskoj koristi, ...”

B. Vijeće Europe

  1. Mjerodavne odredbe Konvencije o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom (CETS No. 141) propisuju:

Članak 2. – Mjere oduzimanja

„Svaka stranka prihvaća takve zakonodavne i druge mjere na temelju kojih se može izvršiti oduzimanje sredstava i nezakonitog prihoda ili imovine vrijednost koje odgovara takvom nezakonitom prihodu.

Svaka stranka može, u vrijeme potpisivanja ili polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobrenju ili pristupanju, izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe, izjaviti da se stavak 1. ovog članka primjenjuje samo na kaznena djela ili kategorije kaznenih djela navedenih u takvoj izjavi.”

Članak 3. – Istražne i privremene mjere

„Svaka stranka prihvaća takve zakonodavne i druge mjere potrebne da bi omogućile identifikaciju i ulaženje u trag imovini koja podliježe oduzimanju prema odredbama članka 2. stavak 1. i za sprječavanje svih oblika trgovanja, prenošenja ili raspolaganja takvom imovinom.”

C. Europska unija

  1. Direktiva 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji u svom mjerodavnom dijelu propisuje:

Članak 7.

Zamrzavanje

„1. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi omogućile zamrzavanje imovine radi mogućeg naknadnog oduzimanja. Te mjere, koje nalaže nadležno tijelo, uključuju hitne aktivnosti koje se trebaju poduzeti u slučaju potrebe kako bi se sačuvala imovina.

...”

Članak 8.

Zaštitne mjere

„1. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da osobe pogođene mjerama predviđenima u okviru ove Direktive imaju pravo na učinkovita pravna sredstva i na pravično suđenje kako bi sačuvale svoja prava.

2. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se nalog za zamrzavanje priopći pogođenoj osobi što je prije moguće nakon njezina izvršenja. U takvom priopćenju navodi se, barem ukratko, razlog ili razlozi za dotični nalog. Kada je potrebno izbjeći dovođenje u opasnost kaznene istrage, nadležna tijela mogu odgoditi priopćenje naloga za zamrzavanje pogođenoj osobi.

3. Nalog za zamrzavanje imovine ostaje na snazi samo onoliko dugo koliko je potrebno da se sačuva imovina s ciljem mogućeg naknadnog oduzimanja. 4. Države članice osiguravaju učinkovitu mogućnost osobe čija je imovina zahvaćena za osporavanje pred sudom naloga za zamrzavanje, u skladu s postupcima predviđenima u nacionalnom pravu. Takvi postupci mogu predviđati da se prvotni nalog za zamrzavanje, ako ga je donijelo nadležno tijelo koje nije tijelo sudske vlasti, podnosi tijelu sudske vlasti na validaciju ili reviziju prije nego što se može osporavati pred sudom.

4. Zamrznuta imovina koja nije naknadno oduzeta odmah se vraća. Uvjeti ili postupovna pravila prema kojima se takva imovina vraća određeni su nacionalnim pravom.

5. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se navedu razlozi za svaki nalog za oduzimanje i da se odluka priopći dotičnoj osobi. Države članice omogućuju učinkovitu mogućnost za osobu u pogledu koje je naloženo oduzimanje da osporava nalog za oduzimanje pred sudom.

...

8. U postupcima iz članka 5. pogođena osoba ima učinkovitu mogućnost osporiti okolnosti predmeta, uključujući konkretne činjenice i dostupne dokaze na temelju kojih se smatra da dotična nekretnina proizlazi iz kažnjivog ponašanja.

...” 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 1 PROTOKOLA BR. 1. GLEDANOG ZASEBNO ILI U VEZI S ČLANKOM 13. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je kako blokada njegove imovine nije bila razmjerna okolnostima predmeta, te kako nije imao učinkovit postupak za njezino osporavanje. Zahtjev je temeljio na članku 13. Konvencije i članku 1. Protokola br. 1, koji glase kako slijedi:

Članak 13.

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

Članak 1. Protokola br. 1

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A. Dopuštenost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila kako podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva s obzirom da se nije pojavio pred izvanraspravnim vijećem Županijskog suda u Vukovaru koje donijelo 30. listopada 2012. godine odluku određivanju privremene mjere osiguranja na njegovog imovini. Prema mišljenju Vlade, podnositelj zahtjeva je imao na raspolaganju svaku priliku da učinkovito sudjeluje u postupku pred izvanraspravnim vijećem što bi mu omogućilo da učinkovito ospori prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja na njegovoj imovini koji je podnesen od strane Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru. Međutim, budući da se on nije pojavio, Županijski sud u Vukovaru nije imao razloga da ne prihvatiti taj prijedlog i odredi privremenu mjeru osiguranja na njegovoj nepokretnoj imovini.
  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je ispravno iscrpio domaća pravna sredstva tijekom postupka koji se odnosi na određivanje privremene mjere osiguranja na njegovoj imovini. Posebno je naglasio kako nikada nije bio obaviješten o prijedlogu za donošenje odluke o određivanju privremene mjere osiguranja od strane izvanraspravnog vijeća. Također je istaknuo kako postupak pred izvanraspravnim vijećem nije pružao primjerena postupovna jamstva budući da je rasprava pred takvim vijećem održana u obliku sjednice izvanraspravnog vijeća, a ne rasprave na kojoj bi bilo moguće učinkovito ispitati mjerodavne dokaze.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja kako prema članku 35. stavku 1. Konvencije može razmotriti zahtjev tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha je članka 35. da se državama ugovornicama pruži prilika da spriječe ili isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi iznesu pred Sud (vidi, na primjer, predmet Misfud protiv Francuske (odl.) [GC], br. 57220/00, odlomak 15., ECHR 2002-VIII). Obveza iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava iziskuje od podnositelja da se na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su učinkovita, dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore temeljem Konvencije. Da bi bilo učinkovito, pravno sredstvo mora moći izravno ispraviti pobijano stanje stvari (vidi predmet Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, odlomak 30., 20. srpnja 2004.).
  2. Pravilo o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava mora se primijeniti uz određeni stupanj fleksibilnosti i bez prekomjernog formalizma. Istovremeno, ono traži da se prigovori, koje se namjerava nakon toga postaviti na međunarodnoj razini, prvo rasprave pred domaćim sudovima, barem u suštini i u skladu s formalnim zahtjevima i rokovima propisanim domaćim pravom (vidi predmete Azinas protiv Cipra [GC], br. 56679/00, odlomak 38., ECHR 2004-III; Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, odlomak 67., 28. ožujka 2006.; Hummatov protiv Azerbajdžana, br. 9852/03 i 13413/04, odlomak 91., 29. studenoga 2007.; i Dvořáček i Dvořáčková protiv Slovačke, br. 30754/04, odlomak 54., 28. srpnja 2009.).
  3. Međutim, u slučaju kad postoji više pravnih sredstava koje osoba može iskoristiti, ona ima pravo odabrati ono pravno sredstvo kojim se rješava njezin osnovni prigovor. Drugim riječima, kada se koristi jedno pravno sredstvo, nije potrebno koristiti drugo pravno sredstvo koje u suštini ima isti cilj (vidi predmete T.W. protiv Malte [GC], br. 25644/94, odlomak 34., 29. travnja 1999.; Moreira Barbosa protiv Portugala (odluka), br. 65681/01, ECHR 2004-V; i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 41183/02, 15. studenoga 2005.; te Jasinskis protiv Latvije, br. 45744/08, odlomak 50., 21. prosinca 2010.).
  4. Sud konstatira da nakon što je rješenjem Županijskog suda u Vukovaru od 30. listopada 2012. godine prvi puta određena privremena mjera osiguranja na nepokretnoj imovini podnositelja zahtjeva (vidi prethodni odlomak 19.), podnositelj zahtjeva je ispravno iskoristio sva dostupna pravna sredstva za osporavanje navedene odluke. Konkretno, podnio je žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (vidi prethodni odlomak 21.) i ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske (vidi prethodni odlomak 23.). Štoviše, podnositelj zahtjeva je tijekom postupka nekoliko puta zatražio od Županijskog suda u Vukovaru da ukine i preispita odluku o određivanju privremene mjere osiguranja, posebno navodeći kako je predmetna mjera nerazmjerno utjecala na njegova vlasnička prava (vidi prethodne odlomke 24. i 30.). Sud također konstatira kako je nakon toga podnositelj zahtjeva ispravno iskoristio sva dostupna pravna sredstva protiv odluke kojom se odbija njegov zahtjeva, uključujući i ustavnu tužbu (vidi prethodne odlomke 27. i 29.).
  5. U takvim okolnostima Sud smatra kako je podnositelj zahtjeva dovoljno upoznao domaće vlasti sa svojom situacijom i dao im odgovarajuću priliku da razmotre da li je blokada njegove imovine bila razumna i razmjerna s obzirom na okolnosti (usporedi predmet Dervishi protiv Hrvatske, br. 67341/10, odlomci 116.-117., 25. rujna 2012.).
  6. Sud stoga zaključuje da je podnositelj zahtjeva ispunio obvezu iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava te kako prigovor Vlade treba odbiti. Sud također utvrđuje kako prigovori podnositelja zahtjeva nisu očito neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. a) Konvencije. Utvrđuje i da nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga moraju biti proglašeni dopuštenim.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je kako ne postoji sumnja da je došlo do miješanja u njegova vlasnička prava blokadom njegove nepokretne imovine. Istaknuo je, međutim, kako takvo miješanje nije bilo predviđeno zakonom te je bilo u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti. Podnositelj zahtjeva je također tvrdio kako mu je predmetno miješanje nametnulo prekomjeran individualni. Posebno je istaknuo da je vrijednost blokirane imovine bila uvelike nerazmjerna u odnosu na navodnu imovinsku korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela koja su bila predmet postupka.
  2. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, to je uglavnom bilo iz razloga što se nikada nije izvršila pravilna procjena vrijednosti blokirane nepokretne imovine. U vezi s time, podnositelj zahtjeva je istaknuo kako čak i da se prihvate objašnjenja Vlade oko načina na koji je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru izvršilo procjenu vrijednosti imovine, takva moguća procjena ukazuje na niz propusta. Konkretno, istražni spis sadržavao je samo informacije koje se odnose na razliku između kupovne i računovodstvene vrijednosti nekretnina koja se temelji na kupoprodajnim ugovorima iz 1997. godine, odnosno petnaest godina prije nego što je podnesen prijedlog za donošenje odluke o određivanju privremene mjere osiguranja. Stoga nije bilo moguće procijeniti vrijednost nepokretne imovine na temelju takve procjene. No, u svakom slučaju, svaka se takva moguća procjena odnosila samo na pojedine nekretnine, dok za ostatak nepokretne imovine u odnosu na kojeg je donesena odluka o određivanju privremene mjere osiguranja je vrijednost ostala neprocijenjena.
  3. S druge strane, podnositelj zahtjeva tvrdio je kako se njegova procjena vrijednosti blokirane nepokretne imovine, koju je dostavio tijekom kaznenog postupka, temeljila na javno dostupnim informacijama sa specijalizirane internetske stranice te je stoga odgovarala njezinoj sadašnjoj tržišnoj vrijednosti. Podnositelj zahtjeva je stoga smatrao, obzirom da nadležna tijela nisu izvršila takvu procjenu, da je njihova odluka o određivanju privremene mjere osiguranja na njegovoj nepokretnoj imovini bila nerazmjerna i protivna članku 1. Protokola br. 1. To je stoga ugrozilo njegove poslovne djelatnosti obzirom da je blokirana nepokretna imovina bila jedina vrijedna imovina koju je posjedovao i koja mu je omogućavala da obavlja svoje poslovne djelatnosti. Konkretno, podnositelj zahtjeva objasnio je kako su njegove poslovne djelatnosti bile povezane s poljoprivredom i kako je stoga bilo od presudne važnosti da može slobodno raspolagati nepokretnom imovinom (pogotovo zemljišnim česticama) kako bi mogao, na primjer, uzimati kredite osnivanjem hipoteka na toj imovini. 54. Podnositelj zahtjeva također je naveo niz postupovnih propusta u načinu na koji su domaći sudovi ispitali njegove prigovore. Posebno je istaknuo da mu nije dostavljen prijedlog Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru za donošenje odluke o određivanju privremene mjere osiguranja kako bi se na njega mogao očitovati prije donošenja odluke. Štoviše, njegova mogućnosti korištenja pravnih sredstava je bila ograničena s obzirom na to da nije postojala mogućnost ulaganja revizije protiv odluke o određivanju privremene mjere osiguranja, a Ustavni sud je odbacivao ustavne tužbe u tom smislu kao nedopuštene. Postojala je i pretpostavka postojanja straha da moguće oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće biti ostvareno ili da će ostvarenje biti otežano, što on nije mogao učinkovito osporiti. Nadalje, podnositelj zahtjeva je istaknuo kako prijedlozi stranaka koji se odnose na određivanje privremene mjere osiguranja na nepokretnoj imovini nisu bili ispitani na javnoj raspravi, te je smatrao kako žalba protiv odluke o određivanju privremene mjere osiguranja na nepokretnoj imovini nije bila dostatno postupovno jamstvo. Konačno, iako je u zakonu postojala mogućnost dobivanja naknade štete zbog nepravilnog donošenja odluke kojom se određuje privremena mjera osiguranja imovine, podnositelj zahtjeva je istaknuo kako prema sudskoj praksi domaćih sudova to nije bilo učinkovito u praksi.

(b) Vlada

  1. Vlada je prihvatila da je došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva, ali je smatrala da je takvo miješanje bilo predviđeno zakonom i da je težilo legitimnom cilju osiguravanja plaćanja javnih doprinosa i novčanih kazni, odnosno izvršenja moguće odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom protiv podnositelja zahtjeva. Vlada je također tvrdila kako blokada nepokretne imovine podnositelja zahtjeva nije nerazmjerno utjecalo na njegova prava i da mu time nije nametnut prekomjeran individualni teret.
  2. S tim u vezi Vlada je istaknula kako je u kaznenom postupku podnositelj zahtjeva bio optužen za kazneno djelo gospodarskog kriminaliteta kojim je navodno pribavio protupravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od otprilike 1.000.000 EUR. Prema mišljenju Vlade, jedina mogućnost osiguranja izvršenja odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u odnosu na podnositelja zahtjeva bila je da se odredi privremena mjera osiguranja na njegovoj nepokretnoj imovini. Da se to nije učinilo, podnositelj zahtjeva je mogao prebaciti svoju imovinu na druge osobe te time osujetiti bilo kakvu mogućnost oduzimanja imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenog djela.
  3. Nadalje, s obzirom na iznos protupravne imovinske koristi koju je podnositelj zahtjeva navodno ostvario, bilo je nužno da se blokira njegova imovina značajnije vrijednosti. Točna vrijednost blokirane nepokretne imovine i razmjernost primjene privremene mjere osiguranja bila je nekoliko puta razmotrena od strane domaćih tijela. Konkretno, prvi put je bila procijenjena od strane Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, a na temelju njihovih utvrđenja koja se odnose na imovinu podnositelja zahtjeva. Nakon toga je nekoliko puta procijenjena od strane Županijskog suda u Vukovaru te Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je utvrdio, na temelju relevantne dokumentacije iz spisa, da je osporena privremena mjera osiguranja bila nužna i razmjerna okolnostima. Prema tome, obzirom da bi se kasnije oduzeo samo relevantni dio blokirane imovine ukoliko bi takva odluka postala pravomoćna te obzirom da se ograničenje uporabe imovine od strane podnositelja zahtjeva jedino odnosi na njegovu nemogućnost dobivanja kredita ili prodaje imovine, Vlada je smatrala kako podnositelj zahtjeva nije morao snositi prekomjeran nerazmjeran teret.
  4. Konačno, Vlada je istaknula kako je podnositelj zahtjeva imao nekoliko učinkovitih pravnih sredstava u predmetnom kaznenom postupku, a koja se odnose na blokadu njegove imovine. Konkretno, bio je u mogućnosti podnijeti žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv rješenja kojim se određuje privremena mjera osiguranja na imovini. Također je imao mogućnost podnijeti prijedlog za preispitivanje odluke o određivanju privremene mjere osiguranja Županijskom sudu u Vukovaru, te podnijeti žalbu u odnosu na bilo koju takvu odluku Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Na kraju, Vlada je istaknula kako je podnositelj zahtjeva imao mogućnost potraživati naknadu za moguću štetu koja bi nastala blokadom njegove imovine, temeljem Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem.

2.  Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja u vlasništvo podnositelja zahtjeva

  1. Među strankama nije sporno da je podnositelj zahtjeva bio zakoniti vlasnik nepokretne imovine za koju je određena privremena mjera osiguranja u okviru kaznenog postupka koji se vodi protiv njega na temelju optužbi za počinjenje kaznenih djela gospodarskog kriminaliteta. Stoga ne postoji spor oko toga da je predmetna nepokretna imovina njegovo „vlasništvo”. Niti je sporno da privremena mjera osiguranja na nepokretnoj imovini podnositelja zahtjev kojom se zabranjuje njezino otuđenje ili opterećenje, predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njegovog vlasništva te da se stoga primjenjuje članak 1. Protokola br. 1.
  2. Sud ponavlja kako se blokada imovine za potrebe pravnog postupka obično odnosi na nadzor nad upotrebom vlasništva, što spada u doseg drugog stavka članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, predmete Raimondo protiv Italije, 22. veljače 1994, odlomak 27., Serija A br. 281-A; Andrews protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 49584/99, 26. rujna 2002.; Adamczyk protiv Poljske (odl.), br. 28551/04, 7. studenoga 2006.; Simonjan-Heikinheino protiv Finske (odl.), br. 6321/03, 2. rujna 2008.; i JGK Statyba Ltd i Guselnikovas protiv Litve, br. 3330/12, odlomak 117., 5. studenoga 2013.).
  3. Doista, blokadom imovine podnositelja zahtjeva nije ga se namjeravalo lišiti njegove imovine, već staviti privremeno ograničenje na njezinu upotrebu zabranom njezinog otuđenja ili opterećenja što je, u okolnostima u kojima je raspolaganje nekretninom bilo povezano sa zakonitim poslovanjem podnositelja zahtjeva, također neizbježno utjecalo na funkcionalnost njegove poslovne aktivnosti (vidi naprijed citirani predmet JGK Statyba Ltd i Guselnikovas, odlomak 129.; i prethodni odlomak 17.). Sud također smatra da je važno napomenuti kako je blokada imovine podnositelja zahtjeva bila primijenjena kao privremena mjera s ciljem osiguranja izvršenja mogućeg naloga izdanog na kraju kaznenog postupka u vezi s ostvarenom imovinskom koristi ostvarenom počinjenjem kaznenog djela (vidi, na primjer, predmet, Rafig Aliyev protiv Azarbajdžana, br. 45875/06, odlomak 118., 6. prosinca 2011.).
  4. S obzirom na utvrđenje da takva mjera spada u doseg drugog stavka članka 1. Protokola br. 1, Sud mora utvrditi je li mjera bila zakonita i „u skladu s općim interesom”, te je li postojao razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet JGK Statyba Ltd i Guselnikovas, odlomak 118.).

(b) Je li miješanje bilo predviđeno zakonom

  1. Sud konstatira kako se blokada nepokretne imovine podnositelja zahtjeva u okviru kaznenog postupka koji se protiv njega vodi temeljila na članku 11. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, koji predviđa mogućnost određivanja privremenih mjera osiguranja na nepokretnoj imovini zabranom njezinog otuđenja ili opterećenja radi osiguranja mogućeg izvršenja odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom (vidi prethodni odlomak 36.).
  2. Shodno tome Sud prihvaća da je u ovome predmetu blokada nepokretne imovine podnositelja zahtjeva bila zakonita.

(c) Je li miješanje težilo legitimnom cilju

  1. Sud je već presudio da je primjena privremenih mjera u okviru sudskog postupka, koje su usmjerene na osiguravanje mogućeg oduzimanja imovinske koristi, u „općem interesu” zajednice (vidi, na primjer, predmet Borzhonov protiv Rusije, br. 18274/04, odlomak 58., 22. siječnja 2009., i u njemu citirane predmete; te predmet East West Alliance Limited protiv Ukrajine, br. 19336/04, odlomak 187., 23. siječnja 2014.).
  2. Sud stoga prihvaća da je predmetno miješanje težilo legitimnom cilju.

(d) Razmjernost miješanja

  1. Čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju upotrebu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravične ravnoteže” koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi, na primjer, predmete Hutten-Czapska protiv Poljske [GC], br. 35014/97, odlomak 167., ECHR 2006-VIII; Depalle protiv Francuske [GC], br. 34044/02, odlomak 83., ECHR 2010; i Herrmann protiv Njemačke [GC], br. 9300/07, odlomak 74., 26. lipnja 2012.; vidi također naprijed citirani predmet Borzhonov, odlomak 59.).
  2. Konkretno, s obzirom na to da blokada imovine podnositelja zahtjeva nije samo po sebi podložna kritici, posebice uzimajući u obzir slobodu procjene dopuštenu temeljem drugog stavka članka 1. Protokola, ona za sobom povlači rizik nametanja prekomjernog tereta podnositelju zahtjeva u smislu njegove mogućnosti raspolaganja svojom imovinom i sukladno tome mora pružiti određena postupovna jamstva kako bi se osiguralo da rad sustava i njegov utjecaj na vlasnička prava podnositelja zahtjeva nije ni proizvoljan niti nepredvidiv. Nadalje, Sud ponavlja da svaka blokada ili konfiskacija ima za posljedicu nastanak štete, no stvarno pretrpljena šteta ne bi smjela biti veća od one koja je nužna, ako se želi postići da bude u skladu s člankom 1. Protokola br. 1 (vidi naprijed citirani predmet Borzhonov, odlomci 60.-61.)
  3. Slijedom navedenog, pri procjeni usklađenost sa člankom 1. Protokola br. 1, Sud mora sveukupno razmotriti različite interese koji su u pitanju, imajući u vidu kako je Konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita”. Mora razmotriti što stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se podnositelj zahtjeva žali (vidi naprijed citirani predmet JGK Statyba Ltd i Guselnikovas, odlomak 128.).
  4. Sud konstatira kako je u ovome predmetu nakon izmjene optužnice 2007. godine, podnositelj zahtjeva optužen da je ostvario protupravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od otprilike 1.060.000 EUR (vidi prethodni odlomak 9.). Stoga ne postoji ništa u prijedlogu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru kojime se traži određivanje privremene mjere osiguranja na nepokretnoj imovini podnositelja zahtjeva radi osiguranja izvršenja moguće odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, što bi samo po sebi bilo podložno kritici. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da primjena takve mjere sa sobom povlači rizik nametanja prekomjernog tereta podnositelju zahtjeva, to ne oslobađa nadležne sudove obveze utvrđivanja i obrazlaganja jesu li uvjeti za određivanje privremene mjere osiguranja na imovini podnositelja zahtjeva doista ispunjeni te jesu li priroda i opseg mjere razmjerni okolnostima (vidi prethodne odlomke 67.-68.; i, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet JGK Statyba Ltd i Guselnikovas, odlomak 136.).
  5. U vezi s time sud primjećuje da je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru zajedno sa svojim prijedlogom za određivanje privremene mjere osiguranja imovine podnositelja zahtjeva, podnijelo samo izvatke iz zemljišnih knjiga kojima se potvrđuje vlasništvo podnositelja zahtjeva nad nekretninama u odnosu na koje je zatraženo određivanje privremene mjere osiguranja. Nije dostavljen niti jedan drugi mjerodavan dokaz koji se odnosi na njezinu vrijednost, niti se u prijedlogu u tom pogledu pozivalo na takav dokaz ili, što se toga tiče, na razmjernost osporene mjere (vidi prethodni odlomak 13.).
  6. Štoviše, pretpostavivši da je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podnijelo svoj prijedlog na temelju dokumentacije koju navodi Vlada (vidi prethodni odlomak 13.), Sud primjećuje da Vlada nije osporila tvrdnju podnositelja zahtjeva da se dokumentacija koja se odnosi na vrijednost imovine tiče samo dijela blokirane imovine te da se odnosi na 1997. godinu (vidi prethodni odlomak 13.).
  7. Međutim, Sud primjećuje kako je bez obzira na nedostatak jasnih naznaka vrijednosti imovine koja je navedena u prijedlogu za određivanje privremene mjere osiguranja na imovinom podnositelja zahtjev, Županijski sud u Vukovaru prihvatio prijedlog u cijelosti i odredio privremenu mjeru osiguranja na imovini navedenoj u prijedlogu. Stoga nije izvršio nikakvu procjenu razmjernosti između vrijednosti blokirane imovine i imovinske koristi koju je podnositelj zahtjeva navodno izravno ili neizravno ostvario počinjenjem kaznenog djela (vidi prethodni odlomak 19.).
  8. Iako Sud može prihvatiti da postoje slučajevi gdje se blokada imovine u okviru kaznenog postupka prvotno određuje na temelju privremene procjene razmjernosti između vrijednosti blokirane imovine i imovinske koristi koja je navodno ostvarena počinjenjem kaznenog djela od strane osumnjičenika ili okrivljenika, obzirom da bi nedostatak pravodobne reakcije mogao osujetiti mogućnost primjene takve mjere, smatra kako ništa u okolnostima ovoga predmeta ne opravdava propust Županijskog suda u Vukovaru da se očituje o tom pitanju.
  9. Štoviše, bez obzira na potpunu odsutnost procjene razmjernosti u rješenju Županijskog suda u Vukovaru i izričitog prigovora podnositelja zahtjeva u tom smislu, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ispravio taj propust na način da izvrši odgovarajuću procjenu razmjernosti osporene mjere, te je samo napomenuo kako načelo razmjernosti nije bilo povrijeđeno (vidi prethodne odlomke 21. i 22.), dok je Ustavni sud Republike Hrvatske na početku odbio razmotriti predmet (vidi prethodne odlomke 23. i 25.).
  10. Sud također konstatira kako je u daljnjem tijeku kaznenog postupka podnositelj zahtjeva zatražio od domaćih sudova da se ponovno ocijeni opseg privremene mjere osiguranja na njegovom imovinom, tvrdeći kako je postojala izrazita nerazmjernost između vrijednosti blokirane imovine i navodno pribavljene protupravne imovinske koristi. Konkretno, predao je Vrhovnim sudu Republike Hrvatske detaljnu procjenu vrijednosti blokirane imovine utemeljenu na javno dostupnim informacijama o tržišnoj vrijednosti nekretnina u Hrvatskoj. Prema tim informacijama ukupna vrijednost blokirane imovine podnositelja zahtjeva bila je procijenjena na otprilike 9.887.084 EUR, dok je u kaznenom postupku podnositelj zahtjeva bio optužen da je pribavio protupravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od otprilike 1.060.000 EUR, što je devet puta manje od navodne vrijednosti njegove blokirane imovine (vidi prethodni odlomak 27.).
  11. U tom pogledu Sud konstatira da iako mu je nemoguće procijeniti točnu vrijednosti blokirane imovine, navodi podnositelja zahtjeva u tom smislu nisu bili neozbiljni ni lišeni bilo kojeg sadržaja. U svakom slučaju, s obzirom na cjelokupne okolnosti predmeta, Sud smatra kako je takav zahtjev koji je podnio podnositelj zahtjeva trebao potaknuti Vrhovni sud Republike Hrvatske da pažljivo ispita njegove navode. To je stvarno tako obzirom da je poslovna djelatnost podnositelja zahtjeva nedvojbeno povezana s mogućnošću da slobodno raspolaže svojom nepokretnom imovinom (vidi prethodni odlomak 17.), te da mjerodavna procjena vrijednosti blokirane imovine nikada nije izvršena (vidi prethodne odlomke 67.-69. i 71.-75.).
  12. Obzirom na navedeno, Sud konstatira da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, bez da je izvršio bilo kakvu dodatnu procjenu s obzirom na konkretne navode podnositelja zahtjeva o nerazmjeru između blokirane imovine i navodno protupravno pribavljene imovinske koristi, te iako nije bio u mogućnosti koristiti niti jednu takvu procjenu koju je izvršio Županijski sud u Vukovaru, odbio tvrdnje podnositelja zahtjeva kao spekulativne, ne obrazloživši zašto je ignorirao podnositeljevu detaljnu procjenu vrijednosti blokirane imovine, koja je izvršena na temelju javno dostupnih informacija o tržišnoj vrijednosti nekretnina u Hrvatskoj (vidi prethodni odlomak 28.).
  13. Vrhovni sud Republike Hrvatske time je dopustio da sporna situacija potraje više od dvije i pol godine bez da se ikada očitovao o konkretnim tvrdnjama podnositelja zahtjeva da postoji nerazmjer između vrijednosti blokirane imovine i navodno pribavljene protupravne imovinske koristi. Sud s tim u vezi smatra da je važno napomenuti kako se za cjelokupnu blokiranu imovinu nije tvrdilo da je posljedica kaznenog djela ili da se može povezati s kaznenim djelom. Umjesto toga, predmetna blokada je primijenjena kao privremena mjera osiguranja na cjelokupnoj imovini podnositelja zahtjeva s ciljem osiguranja izvršenja moguće odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenog djela donesene na kraju kaznenog postupka.
  14. U takvim okolnostima Sud konstatira kako je osporena blokada nepokretne imovine podnositelja zahtjeva u okviru predmetnog kaznenog postupka, iako u načelu zakonita i opravdana, određena i održavana na snazi bez utvrđivanja da li vrijednost blokirane imovine odgovara mogućoj odluci o oduzimanju protupravne imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenog djela. Sud stoga smatra kako primjena takve mjere nije bila primjerena da se pokaže kako je ispunjen zahtjev „pravične ravnoteže” sadržan u drugom stavku članka 1. Protokola br. 1.
  15. Prethodna su razmatranja dovoljna da bi Sudu omogućila zaključak kako je u okolnostima predmeta podnositelja zahtjeva došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  16. U tim okolnostima, imajući u vidu da je prigovor podnositelja zahtjeva o nepostojanju učinkovitog postupka u kojem bi mogao osporiti blokadu imovine, prirodno povezan s pitanjima s kojima se Sud bavio pod člankom 1. Protokola br. 1. (vidi, na primjer, predmet Velikovi i drugi protiv Bugarske, br. 43278/98 i drugi, odlomak 251, 15. ožujka 2007.), Sud smatra kako nije nužno da se isto pitanje odvojeno razmotri prema članku 13. Konvencije.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositelj je potraživao 15.000 EUR na ime neimovinske štete. Također je tvrdio kako je u ovome trenutku nemoguće procijeniti točan opseg imovinske štete prije donošenja konačne presude u kaznenom postupku koji se vodi protiv njega. Stoga je pozvao Sud da odgodi donošenje odluke o imovinskoj šteti do okončanja kaznenog postupka.
  2. Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Što se tiče potraživane imovinske štete, Sud smatra kako ne postoji nikakva uzročna veza između činjenica u vezi s kojima je utvrđena povreda Konvencije i imovinske štete za koju podnositelj zahtjeva traži naknadu. Sud stoga u tom smislu odbija podnositeljev zahtjev.
  4. S druge strane, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva zasigurno pretrpio neimovinsku štetu koja nije u dovoljnoj mjeri nadoknađena samim utvrđivanjem povrede. Presuđujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje podnositelju zahtjeva iznos od 2.000 EUR na ime neimovinske štete, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva također je potraživao 850 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i ovim Sudom.
  2. Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka ukoliko je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi potraživani iznos koji u cijelosti pokriva troškove po svim osnovama, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati.

C. Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokol br. 1 uz Konvenciju;

3. Presuđuje kako nema potrebe odvojeno ispitati prigovor temeljem članka 13. Konvencije;

4. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 2.000 EUR (dvije tisuće eura), na ime neimovinske štete, uvećano za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;
(ii) 850 EUR (osamsto pedeset eura) na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koje bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

5. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 17. svibnja 2016. godine sukladno pravilu 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Stanley Naismith          Julia Laffranque

Tajnik                            Predsjednica

 

Prijevod, lekturu i pravnu redakturu napravila prevoditeljska agencija „Ciklopea“ d.o.o. Zagreb. Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nije odgovoran za točnost prijevoda i sadržaja.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF DŽINIĆ v. CROATIA

(Application no. 38359/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

17 May 2016

FINAL

17/08/2016

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Džinić v. Croatia, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Julia Laffranque, President,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 26 April 2016,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 38359/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Antun Džinić (“the applicant”), on 3 June 2013.

2. The applicant was represented by Mr D. Štivić, a lawyer practising in Županja. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged that the seizure of his property in the context of criminal proceedings had not been proportionate in the circumstances of the case and that he had not had an effective procedure to challenge it, contrary to Article 1 of Protocol No. 1 and Article 13 of the Convention.

4. On 8 November 2013 the complaints were communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1952. He is a businessman living in Županja.

6. On 11 August 2000 the Vukovar County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru) asked an investigating judge of the Vukovar County Court (Županijski sud u Vukovaru) to open an investigation in respect of the applicant, in his capacity of the director of company M., in connection with suspicion of several charges of economic crime. It also requested that several items of the applicant’s real property be restrained so as to secure effective enforcement of a probable confiscation order in the amount of 3,573,747.24 Croatian kunas (HRK) (approximately 469,475 Euros (EUR)).

7. The investigation was opened on 21 August 2000, and on 6 March 2001 the investigating judge declared the request for seizure of the applicant’s property inadmissible on the ground that under the Code of Criminal Procedure applicable at the time the State Attorney’s Office had not been authorised to make such a request.

8. After the completion of the investigation, on 10 May 2002 the applicant was indicted, together with three other persons, in the Vukovar County Court on several charges of economic crime, concerning in particular misappropriation of company shares, and misuse of the company M.’s assets and facilities.

9. On 28 May 2007 the Vukovar County State Attorney’s Office amended the indictment, dropping the charges on six counts against the applicant and charging him on one count of misappropriation of company shares, and several counts of misuse of the company M.’s assets and facilities. The total value of the pecuniary gain which the applicant had allegedly obtained by the commission of these offences was set out at approximately EUR 1,060,000.

10. On the basis of the amended indictment, on 8 April 2008 the Vukovar County Court found the applicant guilty of charges of misappropriation of company shares and acquitted him of all other charges. The applicant was sentenced to three years and six months’ imprisonment and confiscation of the pecuniary gain in the amount of HRK 6,169,977.35 (approximately EUR 850,000) allegedly obtained by the commission of the offence of which he was found guilty.

11. Upon appeal by the applicant and the Vukovar County State Attorney’s Office against this judgment, on 18 October 2011 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) quashed it and ordered a retrial.

12. In the resumed proceedings, and after the 2010 Confiscation of the Proceeds of Crime Act (see paragraph 36 below) had entered into force, on 27 June 2012 the Vukovar County State Attorney’s Office requested the Vukovar County Court that several items of the applicant’s real property be seized (ten plots of land, two houses and a commercial building) so as to secure effective enforcement of a probable confiscation order in the amount of approximately EUR 1,060,000.

13. In support of its request the Vukovar County State Attorney’s Office submitted records from the land registry attesting to the applicant’s ownership of the real properties in respect of which the request for a seizure order was made. It did not submit an assessment of the value of the property nor did it make any reference to its possible value. However, according to the information submitted by the Government, the assessment of the value of several items of the real property, which were the subject matter of the proceedings, had been made on the basis of the material available from the investigation case file and their estimated value at the moment of purchase in 1997 (in total estimated at approximately EUR 440,000), whereas the assessment of the value of the remainder of the real property had been made by the Vukovar County State Attorney’s Office with regard to the information available in the land registry, although the records in the land registry did not contain information on the value of the property itself.

14. On 27 June 2012 a single judge of the Vukovar County Court ordered seizure of the applicant’s real property listed in the request of the Vukovar County State Attorney’s Office so as to secure effective enforcement of a possible confiscation order in the amount of approximately EUR 1,060,000. No reasoning was provided with regard to the proportionality of the alleged pecuniary gain obtained and the value of the restrained real property.

15. On the basis of an order of the Vukovar County Court, the seizure of the applicant’s real property was registered in the land registry.

16. The applicant challenged the decision of the Vukovar County Court before the Supreme Court and on 5 September 2012 the Supreme Court quashed it and remitted the matter for re-examination on the grounds that the decision on seizure of the real property was not within the competence of a single judge but a panel of three judges.

17. On 17 October 2012 the applicant requested the Vukovar County Court that the quashed seizure order be removed from the land registry. He contended that he had taken a bank loan which was secured by a mortgage on his real property and that the loan would not be extended due to the seizure of his property, which could lead to his total bankruptcy and destruction of his business. In support of his request, the applicant submitted email correspondence with the bank asking him to clarify when the seizure order would be lifted, as it affected the management of his loan.

18. On 18 October 2012 the applicant’s representative received a summons by the Vukovar County Court to appear before a three-judge panel of that court on 30 October 2012, without specifying the exact reason for the summons. It was also indicated that the court session could be held in the absence of the defence.

19. On 30 October 2012 a three-judge panel of the Vukovar County Court examined the request of the Vukovar County State Attorney’s Office for the seizure of the applicant’s real property. On the same day it accepted the request in full and ordered restraint of the applicant’s real property listed in the request of the Vukovar County State Attorney’s Office (see paragraph 12 above) by prohibiting its alienation or encumbrance. The relevant part of the decision reads:

“The records from the land registry ... show that the accused Antun Džinić is the owner of the above listed items of real property.

Under section 11 § 1(A) in conjunction with section 31 § 2 of the Confiscation of the Proceeds of Crime Act (Official Gazette no. 145/2010), and also in view of section 12 of the Confiscation of the Proceeds of Crime Act, this panel finds that it is presumed that there is a danger that the claim of the Republic of Croatia with regard to confiscation of the proceeds of crime would not be enforceable or that its enforcement would be difficult without ordering of a restraint measure.

Under Article 82 of the Criminal Code no one can retain the proceeds of crime.

By the indictment of the Vukovar County State Attorney’s Office ... the accused Antun Džinić is charged, under count 4 (a), (b) and (c), of having procured for himself a pecuniary gain in the amount of HRK 1,800,857.74.

...

[T]he proceedings at issue concern ... the confiscation of the proceeds of crime under section 11 § 1(A) in conjunction with section 31 § 2 of the Confiscation of the Proceeds of Crime Act. In view of the above, it is ordered to the land registry of the Županja Municipal Court to register the restraint of the listed property in the land registry.”

20. The restraint of the applicant’s real property was registered in the land registry on the basis of an order of the Vukovar County Court.

21. On 12 November 2012 the applicant lodged an appeal before the Supreme Court challenging the decision of the Vukovar County Court ordering the seizure of his property. He contended in particular that the value of the restrained property was according to his provisional estimate more than HRK 20,000,000 (approximately EUR 2,600,000), which significantly surpassed the pecuniary gain allegedly obtained by the commission of the offences which were the subject matter of the proceedings. He also stressed that it was reasonably expected from the Vukovar County Court to conduct at least a general assessment of the value of the property restrained and the pecuniary gain allegedly obtained by the commission of the offences in question. The applicant therefore submitted that by failing to make any such assessment, the Vukovar County Court had imposed an excessive individual burden on his property rights.

22. The Supreme Court dismissed the applicant’s appeal on 27 December 2012. With regard to the applicant’s specific complaint concerning the lack of proportionality of the measure imposed, the Supreme Court noted:

“The Supreme Court finds that the principle of proportionality has not been breached since Antun Džinić is charged with having obtained a pecuniary gain in the amount of HRK 1,800,857.74, and the value of the restrained property does not justify [his] argument that the value of the restrained property listed in the operative part of the impugned decision significantly surpasses the [possible confiscation] claim.”

23. On 18 February 2013 the applicant lodged a constitutional complaint before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) challenging the decisions of the lower courts on the seizure of his property. He relied on the Convention and the Court’s case-law, contending that the decision on the seizure of his property had been disproportionate.

24. On 20 February 2013 the applicant requested the Vukovar County Court that the seizure order be lifted or reassessed. He argued that there were other less restrictive means of securing the enforcement of a possible confiscation order, and contended that it had not been alleged that the seized property had been obtained by a criminal activity. He also urged the Vukovar County Court to make an assessment of the value of the seized property so as to limit the scope of the restraint to the value of the pecuniary gain allegedly obtained. He also contended that the value of the seized property significantly surpassed the alleged pecuniary gain obtained, which had endangered the normal functioning of his business.

25. On 25 April 2013 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint of 18 February 2013 (see paragraph 23 above) inadmissible on the ground that the decisions of the lower courts did not concern a decision on the merits of any of the applicant’s rights or obligations or any criminal charge against him.

26. On 9 July 2013 a three-judge panel of the Vukovar County Court dismissed the applicant’s request that the seizure order be lifted or reassessed (see paragraph 24 above). The relevant part of the decision reads:

“The request for the lifting of the restraint and the request for its modification are unfounded.

It follows from the final indictment of the Vukovar County State Attorney’s Office ... that there is a reasonable suspicion that the accused Antun Džinić, by the offences listed in count 4 (a), (b) and (c) [of the indictment], obtained pecuniary gain in the total amount of HRK 1,800,857.

Since the [seizure order] is based, under section 12 § 1 of the Confiscation of the Proceeds of Crime Act, on the presumption that there is a danger that the confiscation of the proceeds from crime would not be enforceable or that its enforcement would be difficult without ordering of a restraint measure, it was decided as noted in the operative part of this decision.”

27. On 12 July 2013 the applicant challenged this decision by lodging an appeal before the Supreme Court. He complained that he had not had an effective opportunity to challenge the seizure order in a hearing before the Vukovar County Court and that the seizure of his property had been disproportionate and thus contrary to Article 1 of Protocol No. 1. The applicant further stressed that it was unclear for which amount of the alleged pecuniary gain the seizure order had been made given that the Vukovar County Court had only referred to one count of the indictment, alleging that he had obtained pecuniary gain in the amount of HRK 1,800,857, whereas it had ignored the other count of the indictment according to which he had obtained a pecuniary gain in the amount of HRK 6,169,977.35. The applicant, therefore, assuming that the overall amount of the pecuniary gain for which the seizure order had been made corresponded to the sum of the two amounts noted (approximately EUR 1,060,000), submitted a detailed estimate value of each item of the restrained property based on the information from a publicly available Internet portal on the market values of real properties in Croatia. According to this estimate, the total value of the seized property corresponded to some EUR 9,887,084. The applicant thus contended that there was a gross disproportionality between the alleged pecuniary gain obtained by the commission of the offences referred to in the indictment and the value of the seized property, which imposed on him an excessive individual burden.

28. On 17 October 2013 the Supreme Court, acting as the appeal court, dismissed the applicant’s appeal by noting the following:

“The same complaints had been made against the decision of 30 October 2012 ... and then it was answered to the appellant that the principle of proportionality had not been breached ... By a speculative assessment of the value of the real properties listed in the appeal, the appellant did not manage to put into doubt the findings of the first-instance court.

The appellant’s argument that it is not clear from the impugned decision which amount of the pecuniary gain he has allegedly obtained is unfounded.

The first-instance court stated in the impugned decision that the accused had obtained a pecuniary gain in the amount of HRK 1,800,857, as referred to in count 4 of the indictment, but it failed to cite the amount referred to in count 1 of the indictment of HRK 6,169,977.35, which is as such, in view of the status of the case, uncontested. There is therefore no doubt that the [seizure order] was made in respect of the overall amount of the possible pecuniary gain, as it was explained in the first decision by which the measure was ordered.”

29. The applicant challenged this decision before the Constitutional Court and on 7 February 2014 the Constitutional Court declared it inadmissible, reiterating its previous reasoning (see paragraph 25 above).

30. At a closing hearing in the criminal proceedings before the Vukovar County Court on 8 July 2014, the applicant again requested that the seizure order be lifted.

31. On 11 July 2014 the Vukovar County Court found the applicant guilty on the charges of misuse of the company M.’s assets and facilities by which he had allegedly obtained a pecuniary gain in the amount of HRK 1,800,857.74 (approximately EUR 240,000), and acquitted him on charges of misappropriation of company shares and one alleged event of misuse of the company M.’s assets and facilities. The applicant was sentenced to two years’ imprisonment and confiscation of the amount of HRK 1,800,857.74. The case is pending on appeal before the Supreme Court.

32. On the same day the Vukovar County Court dismissed the applicant’s request for lifting of the seizure order made at the hearing on 8 July 2014 (see paragraph 30 above) as ill-founded on the ground that the seizure of the property could be maintained for sixty days following the relevant procedures related to the finality of the judgment. As the judgment had not become final, the Vukovar County Court considered that there was no ground for lifting of the seizure order.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Constitution

33. The relevant provision of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 and 5/2014) reads as follows:

Article 48

“The right of ownership shall be guaranteed ...“

2. Criminal Code

34. The relevant provision of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007 and 152/2008), provided:

Confiscation of the proceeds of crime
Article 82

“(1) No one can retain the proceeds of crime. The proceeds [of crime] shall be confiscated by a court decision finding that a criminal offence has been committed.

...”

3. Code of Criminal Procedure

35. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provided:

Article 20

“...

(2) Three-judge panels of the county courts shall be competent to hear cases as the second-instance courts and shall adopt [other] decisions out of the main hearing.”

4. Confiscation of the Proceeds of Crime Act

36. The relevant parts of the Confiscation of the Proceeds of Crime Act (Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, Official Gazette no. 145/2010), which entered into force on 1 January 2011, provide:

Section 1

“...

(2) Other legal provisions concerning identification, restraint and enforcement of orders of confiscation of the proceeds of criminal or minor offences shall be applicable in so far as this Act does not provide otherwise.”

Section 3

“The terms used in this Act shall have the following meaning:

...

7. prosecutor is the competent State Attorney ...

...

8. claimant... is the prosecutor, ...”

Section 11

“(1) In order to secure the possibility of confiscation of the proceeds of crime, the claimant is authorised, before or after the institution of the criminal proceedings ..., to request any restraint measure capable of achieving that aim, and in particular:

a) prohibition of alienation or encumbrance of real property ... with the registration of this prohibition in the land registry ...”

Section 12

“(1) In the proceedings concerning the restraint measure under this Act it shall be presumed that there is a danger that the claim of the Republic of Croatia with regard to confiscation of the proceeds of crime would not be enforceable or that its enforcement would be difficult without ordering of a restraint measure.

(2) The restraint may be ordered before the respondent had a possibility of replying to the request made by the claimant.”

Section 15

“...

(2) The restraint measure can be lifted or replaced by another measure before the expiry of the time-limit for which it was ordered ... if the court, based on a request of the respondent, finds that [the restraint] is no longer necessary or that [the same aim] can be achieved by another restraint measure, and if the respondent or a third party provides a surety deposit. The surety deposit will be always given in cash and exceptionally by providing objects or rights which can be, according to the assessment of the court, swiftly remunerated.”

Section 16

“(1) The restraint may be ordered for a period of a maximum of sixty days after the court informs the claimant that the judgment ... has become final.

...”

Section 17

“(1) The Republic of Croatia shall be responsible for damage related to the application of the restraint measure securing the confiscation of the proceeds of crime.

...

(3) The respondent may institute civil proceedings for damage before the competent court within one year following the finality of the judgment by which the accused was acquitted or charges were dismissed ... In the case under paragraph 1 of this section the respondent may institute civil proceedings within the thirty-day time-limit after he or she has learned that the State Attorney’s Office has declined his or her request for friendly settlement ...”

B. Relevant practice

37. In its decisions nos. Kž-290/2012-3 and Kž-289/2012-3 of 5 June 2012, the Supreme Court held that, upon a request by the accused for the application of a less severe measure securing the enforcement of a possible confiscation order, the competent court was required to examine whether such a possibility existed. It also stressed that the surety deposit, under section 15 § 2 of the Confiscation of the Proceeds of Crime Act, could not be imposed cumulatively with the restraint measure.

III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

A. United Nations

1. Convention against Transnational Organized Crime

38. The United Nations Convention against Transnational Organized Crime (A/RES/55/25) in its relevant part provides:

Article 2

“For the purposes of this Convention:

...

(d) “Property” shall mean assets of every kind, whether corporeal or incorporeal, movable or immovable, tangible or intangible, and legal documents or instruments evidencing title to, or interest in, such assets;

(e) “Proceeds of crime” shall mean any property derived from or obtained, directly or indirectly, through the commission of an offence;

(f) “Freezing” or “seizure” shall mean temporarily prohibiting the transfer, conversion, disposition or movement of property or temporarily assuming custody or control of property on the basis of an order issued by a court or other competent authority;

(g) “Confiscation”, which includes forfeiture where applicable, shall mean the permanent deprivation of property by order of a court or other competent authority; ...”

Article 12

“1. States Parties shall adopt, to the greatest extent possible within their domestic legal systems, such measures as may be necessary to enable confiscation of:

(a) Proceeds of crime derived from offences covered by this Convention or property the value of which corresponds to that of such proceeds; ...”

2. Convention against Corruption

39. The relevant part of the United Nations Convention against Corruption (A/58/422) reads:

Article 31

“1. Each State Party shall take, to the greatest extent possible within its domestic legal system, such measures as may be necessary to enable confiscation of:

(a) Proceeds of crime derived from offences established in accordance with this Convention or property the value of which corresponds to that of such proceeds; ...”

B. Council of Europe

40. The relevant provisions of the Convention on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime (CETS No. 141) provide:

Article 2 – Confiscation measures

“Each Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to enable it to confiscate instrumentalities and proceeds or property the value of which corresponds to such proceeds.

Each Party may, at the time of signature or when depositing its instrument of ratification, acceptance, approval or accession, by a declaration addressed to the Secretary General of the Council of Europe, declare that paragraph 1 of this article applies only to offences or categories of offences specified in such declaration. “

Article 3 – Investigative and provisional measures

“Each Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to enable it to identify and trace property which is liable to confiscation pursuant to Article 2, paragraph 1, and to prevent any dealing in, transfer or disposal of such property.”

C. European Union

41. The Directive 2014/42/EU of the European Parliament and of the Council of 3 April 2014 on the freezing and confiscation of instrumentalities and proceeds of crime in the European Union in its relevant part provides:

Article 7
Freezing

“1. Member States shall take the necessary measures to enable the freezing of property with a view to possible subsequent confiscation. Those measures, which shall be ordered by a competent authority, shall include urgent action to be taken when necessary in order to preserve property.

...”

Article 8
Safeguards

“1. Member States shall take the necessary measures to ensure that the persons affected by the measures provided for under this Directive have the right to an effective remedy and a fair trial in order to uphold their rights.

2. Member States shall take the necessary measures to ensure that the freezing order is communicated to the affected person as soon as possible after its execution. Such communication shall indicate, at least briefly, the reason or reasons for the order concerned. When it is necessary to avoid jeopardising a criminal investigation, the competent authorities may postpone communicating the freezing order to the affected person.

3. The freezing order shall remain in force only for as long as it is necessary to preserve the property with a view to possible subsequent confiscation.

4. Member States shall provide for the effective possibility for the person whose property is affected to challenge the freezing order before a court, in accordance with procedures provided for in national law. Such procedures may provide that when the initial freezing order has been taken by a competent authority other than a judicial authority, such order shall first be submitted for validation or review to a judicial authority before it can be challenged before a court.

5. Frozen property which is not subsequently confiscated shall be returned immediately. The conditions or procedural rules under which such property is returned shall be determined by national law.

6. Member States shall take the necessary measures to ensure that reasons are given for any confiscation order and that the order is communicated to the person affected. Member States shall provide for the effective possibility for a person in respect of whom confiscation is ordered to challenge the order before a court.

...

8. In proceedings referred to in Article 5, the affected person shall have an effective possibility to challenge the circumstances of the case, including specific facts and available evidence on the basis of which the property concerned is considered to be property that is derived from criminal conduct.

...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TAKEN ALONE AND IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

42. The applicant complained that the seizure of his property had not been proportionate in the circumstances of the case and that he had not had an effective procedure to challenge it. He relied on Article 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, which read as follows:

Article 13

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

Article 1 of Protocol No. 1

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

43. The Government submitted that the applicant had failed to exhaust the domestic remedies given that he had not appeared before a three-judge panel of the Vukovar County Court, which had ordered the seizure of his property on 30 October 2012. In the Government’s view, the applicant had had every opportunity to participate effectively in the proceedings before a three-judge panel and that would have allowed him to effectively challenge the request for seizure of his property made by the Vukovar County State Attorney’s Office. However, since he had failed to appear, the Vukovar County Court had had no reason not to accept that request and to order the seizure of his property.

44. The applicant argued that he had properly exhausted the domestic remedies in the course of the proceedings concerning the seizure of his property. He stressed in particular that the three-judge panel referred to by the Government had never communicated to him the request for a seizure order. He also pointed out that the proceedings before the three-judge panel had not provided adequate procedural guarantees since a hearing before such a panel of judges was in the form of a court session and not a hearing at which the relevant evidence could be effectively examined.

2. The Court’s assessment

45. The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of resolving directly the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

46. The rule of exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. At the same time it requires in principle that the complaints intended to be made subsequently at international level should have been aired before domestic authorities, at least in substance and in compliance with the formal requirements laid down in domestic law (see Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004-III; Melnik v. Ukraine, no. 72286/01, § 67, 28 March 2006; Hummatov v. Azerbaijan, nos. 9852/03 and 13413/04, § 91, 29 November 2007; and Dvořáček and Dvořáčková v. Slovakia, no. 30754/04, § 54, 28 July 2009).

47. However, in the event of there being a number of domestic remedies which an individual can pursue, that person is entitled to choose a remedy which addresses his or her essential grievance. In other words, when a remedy has been pursued, use of another remedy which has essentially the same objective is not required (see T.W. v. Malta [GC], no.25644/94, § 34, 29 April 1999; Moreira Barbosa v. Portugal (dec.), no. 65681/01, ECHR 2004-V; and Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, 15 November 2005; and Jasinskis v. Latvia, no. 45744/08, § 50, 21 December 2010).

48. The Court notes that after the initial seizure of the applicant’s property had been ordered by a decision of the Vukovar County Court of 30 October 2012 (see paragraph 19 above), the applicant properly used all available domestic remedies challenging that decision. In particular, he lodged an appeal before the Supreme Court (see paragraph 21 above) and a constitutional complaint before the Constitutional Court (see paragraph 23 above). Moreover, during the proceedings the applicant several times requested the Vukovar County Court to lift and reassess the seizure order, arguing in particular that the measure at issue had disproportionately affected his property rights (see paragraphs 24 and 30 above). The Court also notes that thereafter the applicant duly pursued all available remedies, including a constitutional complaint, against the decisions dismissing his request (see paragraphs 27 and 29 above).

49. In these circumstances the Court finds that the applicant made the domestic authorities sufficiently aware of his situation and gave them an adequate opportunity to assess whether the seizure of his property had been reasonable and proportionate in the circumstances (compare Dervishi v. Croatia, no. 67341/10, §§ 116-117, 25 September 2012).

50. The Court, therefore, concludes that the applicant has complied with the obligation to exhaust domestic remedies and that the Government’s objection must be rejected. It also notes that the applicant’s complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

(a) The applicant

51. The applicant submitted that there was no doubt that there had been an interference with his property rights by the seizure of his real property. He contended, however, that such interference had not been in accordance with the law and that it was contrary to the principle of legal certainty. The applicant also argued that the interference at issue had imposed an excessive individual burden on him. In particular, he pointed out that the value of the seized property had been grossly disproportionate to the pecuniary gain allegedly obtained by the commission of the offences which were the subject matter of the proceedings.

52. In the applicant’s view, this principally followed from the fact that a proper assessment of the value of the restrained real property had never been made. In this connection, the applicant stressed that even if the Government’s submission as to the manner in which the value of the property had been assessed by the Vukovar County State Attorney’s Office were accepted, such a possible estimate in fact disclosed a number of failures. Specifically, the investigation case file had only contained information concerning the difference between the purchase and accounting value of the property with regard to the purchase contracts of 1997, namely fifteen years before the request for seizure of the property had been made. It had therefore not been possible to assess the value of the real property on the basis of such estimates. In any case, however, any such possible estimate concerned only a limited number of items of the real property, whereas the remainder of the property in respect of which the seizure order had been made had remained without any relevant estimate of its value.

53. On the other hand, the applicant argued that his assessment of the value of the seized real property, which he had provided during the criminal proceedings, had been based on publicly available information from a specialised Internet site and as such corresponded to its present market value. The applicant therefore considered that, without any such assessment being made by the competent authorities, their decision on the seizure of his property had been disproportionate and contrary to Article 1 of Protocol No. 1. This had therefore endangered his business activities as the restrained real property had been the only valuable property which he owned that allowed him to pursue his business activities. In particular, the applicant explained that his business activities were associated with agriculture and that it was therefore of paramount importance for him to be able to dispose freely of the real property (in particular the plots of land) so as to be able, for instance, to take loans by providing mortgages on that property.

54. The applicant also alleged a number of procedural failures in the manner in which the domestic courts had examined his complaints. In particular, he pointed out that he had not been provided with the request for a seizure order made by the Vukovar County State Attorney’s Office so as to be able to comment on it before the adoption of the decision. Moreover, his possibility of using the legal remedies had been limited as there was no possibility of lodging an appeal on points of law against a seizure order, and the Constitutional Court was declaring constitutional complaints to that effect inadmissible. There was also a presumption of the existence of a fear that the possible confiscation would not be possible or would be difficult, which effectively he could not have rebutted. Furthermore, the applicant pointed out that the parties’ requests related to the seizure of property had not been examined at a public hearing and he considered that the existence of an appeal against the decisions on seizure of property had not been a sufficient procedural guarantee. Lastly, the applicant stressed that although the possibility of obtaining damages related to the improper seizure of property existed in law, it followed from the case-law of the domestic courts that it had not been effective in practice.

(b) The Government

55. The Government accepted that there had been an interference with the applicant’s property rights but they considered that such interference had been in accordance with the law and that it had pursued a legitimate aim of securing the payment of public contributions and penalties, namely the enforcement of a possible confiscation order against the applicant. The Government also argued that the seizure of the applicant’s real property had not disproportionately affected his rights and had not imposed an excessive individual burden on him.

56. In this connection the Government pointed out that the applicant had been indicted in the criminal proceedings on charges of economic crime by which he had allegedly procured a pecuniary gain in the total amount of some EUR 1,000,000. In the Government’s view, the only possibility for securing the enforcement of a confiscation order against the applicant had been to order seizure of his real property. Had that not been done, the applicant could have transferred his property to other persons and thus he could have thwarted any possibility of confiscation.

57. Furthermore, in view of the amount of the pecuniary gain allegedly obtained by the applicant it had been necessary to seize his property of a significant value. The exact value of the seized property and the proportionality of the application of such measure had been assessed several times by the domestic authorities. In particular, it had been for the first time assessed by the Vukovar County State Attorney’s Office based on its findings related to the applicant’s property. Thereafter, it had been assessed several times by the Vukovar County Court and the Supreme Court, which had found, on the basis of the relevant material available in the case file, that the impugned measure had been necessary and proportionate in the circumstances. Accordingly, given that only the relevant part of the seized property would be later confiscated if such an order became final and that the only restriction on the applicant’s use of that property had been his inability to use it for obtaining a loan or to sell it, the Government considered that the applicant had not been required to bear an excessive disproportionate burden.

58. Lastly, the Government stressed that the applicant had had several effective remedies concerning the seizure of his property in the criminal proceedings at issue. In particular, he had been able to appeal against the decision ordering the seizure of property to the Supreme Court. He had also had a possibility of applying to the Vukovar County Court for the reassessment of the seizure order and to challenge any decision to that effect by lodging further appeals to the Supreme Court. Lastly, the Government pointed out that the applicant had a possibility of claiming damages under the Confiscation of the Proceeds of Crime Act for possible damages sustained by the seizure of his property.

2. The Court’s assessment

(a) Whether there has been interference with the applicant’s possessions

59. It is common ground between the parties that the applicant was the lawful owner of the real property restrained in the context of the criminal proceedings against him on charges of economic crime. There is therefore no dispute that the real property at issue was his “possession”. Neither is it disputed that the seizure of the applicant’s property by prohibiting its alienation or encumbrance amounted to an interference with the applicant’s right to peaceful enjoyment of his possessions and that Article 1 of Protocol No. 1 is therefore applicable.

60. The Court reiterates that the seizure of property for legal proceedings normally relates to the control of the use of property, which falls within the ambit of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see, among others, Raimondo v. Italy, 22 February 1994, § 27, Series A no. 281‑A; Andrews v. the United Kingdom(dec.), no. 49584/99, 26 September 2002; Adamczyk v. Poland (dec.), no. 28551/04, 7 November 2006; Simonjan-Heikinheino v. Finland (dec.), no. 6321/03, 2 September 2008; and JGK Statyba Ltd and Guselnikovas v. Lithuania, no. 3330/12, § 117, 5 November 2013).

61. Indeed, the seizure of the applicant’s property did not purport to deprive him of his possessions but placed a temporary restriction on its use by prohibiting its alienation or encumbrance, which, in circumstances where the disposition of the property was associated with the applicant’s lawful business, also inevitably affected the capacities of his business activity (see JGK Statyba Ltd and Guselnikovas, cited above, § 129; and paragraph 17 above). The Court also finds it important to note that the seizure of the applicant’s property was applied as a provisional measure aimed at securing enforcement of a possible confiscation order imposed at the outcome of the criminal proceedings in relation to the obtained proceeds of crime (see, for example, Rafig Aliyev v. Azerbaijan, no. 45875/06, § 118, 6 December 2011).

62. In view of its finding that such a measure falls within the ambit of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1, the Court must establish whether it was lawful and “in accordance with the general interest”, and whether there existed a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised (see, for example, JGK Statyba Ltd and Guselnikovas, cited above, § 118).

(b) Whether the interference was prescribed by law

63. The Court notes that the seizure of the applicant’s real property in the context of the criminal proceedings against him was based on section 11 of the Confiscation of the Proceeds of Crime Act, which allows for a possibility of imposing restraints on real property by the prohibition of its alienation or encumbrance for the purpose of securing the possibility of confiscation of the proceeds of crime (see paragraph 36 above).

64. Accordingly, the Court is satisfied that the seizure of the applicant’s real property in the case at hand was lawful.

(c) Whether the interference pursued a legitimate aim

65. The Court has already held that the application of provisional measures in the context of judicial proceedings, aimed at anticipating a possible confiscation of property, was in the “general interest” of the community (see, for example, Borzhonov v. Russia, no. 18274/04, § 58, 22 January 2009, and cases cited therein; and East West Alliance Limited v. Ukraine, no. 19336/04, § 187, 23 January 2014).

66. The Court therefore accepts that the interference at issue pursued a legitimate aim.

(d) Proportionality of the interference

67. Even if an interference has taken place subject to the conditions provided for by law and in the public interest, there must also be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised by any measures applied by the State, including measures designed to control the use of the individual’s property. That requirement is expressed by the notion of a “fair balance” that must be struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights (see, for example, Hutten-Czapska v. Poland [GC], no. 35014/97, § 167, ECHR 2006‑VIII; Depalle v. France [GC], no. 34044/02, § 83, ECHR 2010; and Herrmann v. Germany [GC], no. 9300/07, § 74, 26 June 2012; see also Borzhonov, cited above, § 59).

68. In particular, whereas seizure of the applicant’s property is not in itself open to criticism, having regard in particular to the margin of appreciation permitted under the second paragraph of Article 1 of the Protocol, it carries with it the risk of imposing on him an excessive burden in terms of his ability to dispose of his property and must accordingly provide certain procedural safeguards so as to ensure that the operation of the system and its impact on an applicant’s property rights are neither arbitrary nor unforeseeable. Furthermore, the Court reiterates that while any seizure or confiscation entails damage, the actual damage sustained should not be more extensive than that which is inevitable, if it is to be compatible with Article 1 of Protocol No. 1 (see Borzhonov, cited above, §§ 60-61)

69. Accordingly, in assessing compliance with Article 1 of Protocol No. 1, the Court must make an overall examination of the various interests in issue, bearing in mind that the Convention is intended to safeguard rights that are “practical and effective”. It must look behind appearances and investigate the realities of the situation complained of (see JGK Statyba Ltd and Guselnikovas, cited above, § 128).

70. The Court notes in the case at issue that following the amendment of the charges against the applicant in 2007 he was suspected of having procured by the commission of the offences at issue a pecuniary gain in the total amount of approximately EUR 1,060,000 (see paragraph 9 above). There is therefore nothing in the action of the Vukovar County State Attorney’s Office seeking seizure of the applicant’s real property so as to secure enforcement of a possible confiscation order which is in itself open to criticism. This, however, in view of the fact that the application of such a measure carries with it the risk of imposing on the applicant an excessive burden, did not absolve the competent courts from ascertaining and giving reasons for whether the conditions for seizure of the applicant’s property had indeed been met and whether its nature and scope were proportionate in the circumstances (see paragraphs 67-68 above; and, mutatis mutandisJGK Statyba Ltd and Guselnikovas, cited above, § 136).

71. In this connection the Court notes that together with its request for seizure of the applicant’s property the Vukovar County State Attorney’s Office only submitted records from the land registry attesting to the applicant’s ownership of the real property in respect of which the restraint had been sought. No other relevant evidence concerning its value was provided nor did the request make any reference in that respect or, for that matter, about the proportionality of the impugned measure (see paragraph 13 above).

72. Moreover, even assuming that the Vukovar County State Attorney’s Office made its request on the basis of the material suggested by the Government (see paragraph 13 above), the Court notes that the Government did not contest the applicant’s assertion that the material concerning the value of the property existed only in respect of part of the property seized and dated back to 1997 (see paragraph 13 above).

73. However, the Court notes that irrespective of the absence of any clear indications as to the value of the property listed in the request for seizure of the applicant’s property, the Vukovar County Court accepted that request in total and ordered seizure of all the property listed in the request. It thereby made no assessment as to the proportionality between the value of the restrained property and the pecuniary gain allegedly directly or indirectly obtained by the applicant (see paragraph 19 above).

74. While the Court could accept that there may be instances where the seizure of property in the context of criminal proceedings could initially be ordered on the basis of a provisional assessment of proportionality between the value of the seized property and the pecuniary gain allegedly obtained by a suspect or accused, as the absence of a prompt reaction could frustrate the possibility of application of such a measure, it notes that there is nothing in the circumstances of the present case justifying the complete failure of the Vukovar County Court to address the matter.

75. Moreover, irrespective of the complete absence of an assessment of proportionality in the decision of the Vukovar County Court, and the applicant’s explicit complaint to that effect, the Supreme Court failed to rectify that omission by making an appropriate assessment of the proportionality of the impugned measure, and merely noted that the principle of proportionality had not been breached (see paragraphs 21 and 22 above), whereas the Constitutional Court at the outset declined to deal with the matter (see paragraphs 23 and 25 above).

76. The Court also observes that in the further course of the criminal proceedings the applicant requested the domestic courts that the scope of the restraint on his property be reassessed, arguing that there was a gross disproportion between the value of the seized property and the pecuniary gain allegedly obtained. In particular, before the Supreme Court he submitted a detailed assessment of the value of the seized property on the basis of the publicly available information on the market value of real properties in Croatia. According to this information the total value of the applicant’s restrained property was estimated at some EUR 9,887,084, whereas he was indicted in the criminal proceedings for having procured an unlawful pecuniary gain in the total amount of some EUR 1,060,000, thus nine times less than the purported value of his seized property (see paragraph 27 above).

77. In this respect the Court notes, although it is impossible for it to speculate on the exact value of the restrained property, that the applicant’s allegations were not frivolous and devoid of any substance. In any event, in view of the overall circumstances of the case, the Court considers that such a request made by the applicant should have prompted the Supreme Court to examine his allegations carefully. This is particularly true given that the applicant’s business activity arguably related to the possibility of him freely disposing of his real property (see paragraph 17 above) and that a relevant assessment of the value of the seized real property had never been made (see paragraphs 67-69, and 71-75 above).

78. Having said that, the Court notes that the Supreme Court, without making any further assessment with regard to the applicant’s specific allegations concerning the disproportion between the impounded property and the alleged unlawfully obtained pecuniary gain, and although being unable to benefit from any such assessment made by the Vukovar County Court, rejected the applicant’s arguments as speculative, without explaining why it ignored the applicant’s detailed assessment of the value of his restrained property made on the basis of publicly available information on the market value of properties in Croatia (see paragraph 28 above).

79. The Supreme Court thereby allowed the impugned situation to persist for more than two and a half years without ever addressing the applicant’s specific arguments of disproportion between the value of the seized property and the alleged unlawfully obtained pecuniary gain. In this connection the Court finds it important to note that the overall seized property was not alleged to be a result of crime or traceable to the crime. The seizure at issue was rather applied as a provisional measure on the applicant’s overall property aimed at securing enforcement of a possible confiscation order imposed at the outcome of the criminal proceedings.

80. In these circumstances, the Court notes that the impugned seizure of the applicant’s real property in the context of the criminal proceedings at issue, although in principle legitimate and justified, was imposed and kept in force without an assessment of whether the value of the seized property corresponded to the possible confiscation claim. The Court therefore finds that the application of such a measure was not adequate to demonstrate that a requirement of “fair balance” inherent in the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 was satisfied.

81. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that in the circumstances of the applicant’s case there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

82. In these circumstances, in view of the fact that the applicant’s complaint that he did not have an effective procedure to challenge the seizure of his property is intrinsically linked to the questions dealt with by the Court under the Article 1 of Protocol No. 1 (see, for example, Velikovi and Others v. Bulgaria, nos. 43278/98 and others, § 251, 15 March 2007), the Court considers that it is not necessary to examine the same question separately under Article 13 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

83. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

84. The applicant claimed EUR 15,000 in respect of non-pecuniary damage. He also submitted that it was impossible to estimate the exact extent of pecuniary damage at this point before a final judgment in the criminal proceedings against him. He therefore invited the Court to reserve its decision on pecuniary damage until the completion of the criminal proceedings.

85. The Government considered the applicant’s claim unfounded and unsubstantiated.

86. As to the pecuniary damage claimed, the Court considers that there is no causal link between the facts in respect of which it has found a breach of the Convention and the pecuniary damage for which the applicant seeks compensation. It therefore rejects the applicant’s claim in this respect.

87. On the other hand, the Court considers that the applicant must have sustained non-pecuniary damage which is not sufficiently compensated by the finding of a violation. Ruling on an equitable basis, it awards the applicant EUR 2,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on this amount.

B. Costs and expenses

88. The applicant also claimed EUR 850 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and for those incurred before the Court.

89. The Government considered the applicant’s claim unfounded and unsubstantiated.

90. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the claimed amount in full covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable.

C. Default interest

91. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 13 of the Convention separately;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 850 (eight hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 17 May 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

              Stanley NaismithJulia Laffranque
RegistrarPresident

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.