Postupak je pokrenut na osnovu predstavke (br.43492/11) koju je protiv Republike Hrvatske podneo hrvatski državljanin Isat Boljević. Podnosilac predstavke je tvrdio da je time što mu je oduzeto 180.000 eura (EUR) došlo do povrede njegovog prava vlasništva. Vlada Crne Gore obaveštena je o pravu da se umeša u postupak, ali to pravo nije iskoristila.

Podnosilac je rođen 1967. godine i živi u Baru, država Crna Gora. On je u dva navrata, 6.2.2009. i 4.3.2009. godine, položio iznose od po 90.000 EUR u poslovnoj banci u Dubrovniku, pri čemu nije prijavio unos navedenog iznosa carinskim organima, pri ulasku u Hrvatsku iz Crne Gore, što je bio obvezan po zakonu.
Ured za sprječavanje pranja novca je 2.juna 2009. godine obavestio Financijski inspektorat Ministarstva financija da je 30. marta 2009. godine podnosilac predstavke dao nalog za prenos 95.000 EUR sa svog računa na račun izvesnog S. K.-a u banci u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kao i da su sredstva potekla iz dvaju prethodno navedenih novčanih depozita od po 90.000 EUR. Istog dana, 2.6.2009. godine, pokrenut je prekršajni postupak protiv podnosioca predstavke pred Vijećem za prekršajni postupak Ministarstva zbog toga što nije prijavio iznos od 180.000 EUR kada je ulazio u Hrvatsku, što je prekršaj prema članu 40. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju i članu 74. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma. Istog dana Vijeće za prekršajni postupak naložilo je banci da prenese 180.000 EUR s računa podnosioca predstavke na račun Ministarstva kako bi se tamo čuvao do završetka prekršajnog postupka.

Dana 1.7., 17.8. i 17.9. 2009. održala su se ročišta pred Vijećem za prekršajni postupak. U svoju obranu podnosilac predstavke izjavio je da je prodao poslovni prostor u Crnoj Gori i da je nameravao novac od te prodaje da iskoristi za kupovinu stana u Podgorici (Crna Gora) od hrvatskog državljanina S. K.-a koji je insistirao da mu se novac uplati s hrvatskog bankovnog računa. Podnositelj zahteva predao je prepis ugovora o kupoprodaji od 25.12.2007. godine u odnosu na svoj poslovni prostor i predugovor od 18.3.2009. godine koji se odnosi na kupoprodaju stana u Podgorici. Vijeće za prekršajni postupak je rešenjem od 19.10.2009. godine proglasilo podnosioca predstavke krivim za predmetni prekršaj i izreklo mu novčanu kaznu u iznosu od 10.000 hrvatskih kuna (HRK). Istovremeno je izreklo i zaštitnu meru i oduzelo 180.000 EUR u skladu s člankom 69. stavkom 2. Zakona o deviznom poslovanju. Obrazloženje podnosioca o kupovini nekretnine nije uvaženo jer je predugovor sačinjen nakon spornog trasnfera, kao i da je kupoprodajna cena navedena u predugovoru 125.000 EUR, što se znatno razlikuje iznosa sa naloga za transfer.

Vijeće za prekršajni postupak takođe je utvrdilo da je na njegovu odluku da primeni zaštitnu meru utjecala činjenica da podnoslac nije mogao da pruži dovoljno dokaza da opravda svoje ranije prenose novca na račune u Tunis i Jordan, koji pripadaju S. K.-u i njegovoj supruzi, u iznosu od 882.900 EUR u razdoblju između 2005. i 2008. godine, kao i činjenica da je izjavio da je otvorio nerezidentni račun u svoje ime kako bi učinio uslugu S. K.-u i to kako bi preneo novac od prodaje kuće S. K.-ove supruge, koji je položen na njegov račun, na račune S. K.-ove supruge.

Podnosila predsatvke podneo je žalbu tvrdeći da je određivanje zaštitne mere oduzimanja bilo nesrazmerno okolnostima i prema tome suprotno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Presudom od 23.12.2009. godine Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnosioca i potvrdio rješenje Vijeća za prekršajni postupak podržavši tamo navedeno obrazloženje. Podnosilac je zatim podneo ustavnu tužbu navodeći, između ostalog, kako je povređeno njegovo ustavno pravo na vlasništvo. Rešenjem od 9.12.2010. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu podnosioca kao nedopuštenu uz obrazloženje da predmetom nije otvoreno niti jedno ustavnopravno pitanje.

Podnosilac predstavke se obratio ESLJP prigovorom kako je odluka domaćih organa u prekršajnom postupku kojom mu se oduzima 180.000 EUR jer nije prijavio taj iznos carini bila preterana te je stoga došlo do povrede njegovog prava na mirno uživanje vlasništva. Sud je jednoglasno doneo odluku kojom se utvrđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, te da mu se oduzeti novac treba nadoknaditi.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET BOLJEVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 43492/11)

PRESUDA

STRASBOURG

31. siječnja 2017.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Boljević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, predsjednica,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, suci,
i Hasan Bakırcı, zamjenik tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. siječnja 2017. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je temeljem zahtjeva (br. 43492/11) protiv Republike Hrvatske što ga je 24. lipnja 2011. godine, hrvatski državljanin Isat Boljević („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
Podnositelja zahtjeva zastupao je g. M. Umićević, odvjetnik u Zagrebu. Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva posebice je tvrdio da je time što mu je oduzeto 180.000 eura (EUR) došlo do povrede njegovog prava vlasništva.
Dana 8. rujna 2014. godine Vlada je obaviještena o prigovoru koji se odnosi na pravo na mirno uživanje vlasništva, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim na temelju pravila 54. stavka 3. Poslovnika Suda.
Vlada Crne Gore obaviještena je o svom pravu da se umiješa u postupak (članak 36. stavak 1. Konvencije i pravilo 44. stavak 2. točka a. Poslovnika Suda), ali nije iskoristila to pravo.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1967. godine i živi u Baru (Crna Gora).
Podnositelj zahtjeva je 6. veljače i 4. ožujka 2009. godine ušao u Hrvatsku iz Crne Gore i prilikom svakog ulaska položio iznos od 90.000 EUR u poslovnoj banci u Dubrovniku bez da je prijavio navedene iznose carinskim tijelima.
Ured za sprječavanje pranja novca je 2. lipnja 2009. godine obavijestio Financijski inspektorat Ministarstva financija da je 30. ožujka 2009. godine podnositelj zahtjeva naložio prijenos 95.000 EUR sa svojeg bankovnog računa na račun stanovitog S. K.-a u banci u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ured za sprječavanje pranja novca naveo je da su sredstva potekla iz dvaju prethodno navedenih novčanih depozita od 90.000 EUR.
Istog dana, 2. lipnja 2009. godine, pokrenut je prekršajni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Vijećem za prekršajni postupak Ministarstva zbog toga što nije prijavio iznos od 180.000 EUR kada je ulazio u Hrvatsku, što je prekršaj utvrđen u članku 40. stavku 1. Zakona o deviznom poslovanju i članku 74. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (vidi paragrafe 16. – 17. u nastavku). Istog dana Vijeće za prekršajni postupak naložilo je banci da prenese 180.000 EUR s računa podnositelja zahtjeva na račun Ministarstva kako bi se tamo čuvao do završetka prekršajnog postupka.
Dana 1. srpnja, 17. kolovoza i 17. rujna 2009. održala su se ročišta pred Vijećem za prekršajni postupak. U svoju obranu podnositelj zahtjeva objasnio je da je prodao poslovni prostor u Crnoj Gori i da je namjeravao upotrijebiti novac od te prodaje za kupnju stana u Podgorici (Crna Gora) od hrvatskog državljanina S. K.-a koji je inzistirao da mu se novac uplati s hrvatskog bankovnog računa. Podnositelj zahtjeva predao je pisanu presliku ugovora o kupoprodaji od 25. prosinca 2007. godine u odnosu na svoj poslovni prostor i predugovor od 18. ožujka 2009. godine koji se odnosi na kupoprodaju stana u Podgorici.
Vijeće za prekršajni postupak je rješenjem od 19. listopada 2009. godine proglasilo podnositelja zahtjeva krivim za predmetni prekršaj i izreklo mu novčanu kaznu u iznosu od 10.000 hrvatskih kuna (HRK). Istovremeno, Vijeće za prekršajni postupak donijelo je zaštitnu mjeru i oduzelo 180.000 EUR u skladu s člankom 69. stavkom 2. Zakona o deviznom poslovanju (vidi prethodni paragraf 16.). Vijeće za prekršajni postupak utvrdilo je kako izvedeni dokazi nisu potvrdili podnositeljevu obranu. Konkretno, iako je podnositelj zahtijeva doista podnio predugovor koji se odnosi na kupoprodaju stana u Podgorici koji je sklopljen između njega i S. K.-a, taj je ugovor sklopljen dva tjedna nakon počinjenja prekršaja, a kupoprodajna cijena navedena u njemu (125.000 EUR) nije odgovarala iznosu koji je unio u Hrvatsku. Vijeće za prekršajni postupak također je utvrdilo da je na njegovu odluku da primijeni zaštitnu mjeru utjecala činjenica da podnositelj zahtjeva nije mogao pružiti dovoljno dokaza da opravda svoje ranije prijenose novca na račune u Tunis i Jordan, koji pripadaju S. K.-u i njegovoj supruzi, u iznosu od 882.900 EUR u razdoblju između 2005. i 2008. godine, kao i činjenica da je izjavio da je otvorio nerezidentni račun u svoje ime kako bi učinio uslugu S. K.-u i to kako bi prenio novac od prodaje kuće S. K.-ove supruge, koji je položen na njegov račun, na račune S. K.-ove supruge. S obzirom na opseg oduzimanja i iznos novčane kazne Vijeće za prekršajni postupak odlučilo je kako slijedi:

„Kod ove vrste prekršaja je za određivanje zaštitne mjere relevantno da li su navodi iz iskaza okrivljenika potvrđeni odgovarajućim ispravama. Ako se u iznosu i vremenu kada su obavljene međusobno ne mogu povezati transakcije putem kojih je okrivljenik došao u posjed financijskih sredstava i poslovni odnosi kojima su sredstva bila namijenjena ili nemaju podlogu u zakonito sklopljenom poslu, Vijeće ne može opravdati primjenu članka 69. stavak 4. Zakona o deviznom poslovanju koji dopušta da se u iznimnim slučajevima u kojima postoje posebno olakotne okolnosti tijelo koje vodi postupak odluči da se gotovina koja je predmet prekršaja ne oduzme ili da se oduzme samo djelomično.

Na odluku o izricanju zaštitne mjere su naročito utjecala ranija raspolaganja računom i motiv radi kojeg je okrivljenik otvorio nerezidentni račun.

...

Pri odmjeravanju visine novčane kazne Vijeće je kao olakotno imalo u vidu priznanje djela i raniju nekažnjavanost, a kao otegotno vrijednost predmeta prekršaja, te mu je izreklo novčanu kaznu koju smatra primjerenom težini počinjenog djela.”

Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu tvrdeći, inter alia, da je određivanje zaštitne mjere oduzimanja bilo nerazmjerno u okolnostima i prema tome suprotno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. U prilog svojim navodima pozvao se na sudsku praksu Suda, posebice predmet Gabrić protiv Hrvatske (br. 9702/04, 5. veljače 2009.).
Presudom od 23. prosinca 2009. godine Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio rješenje Vijeća za prekršajni postupak podržavši tamo navedeno obrazloženje.
Podnositelj zahtjeva podnio je zatim ustavnu tužbu navodeći, između ostalog, kako je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na vlasništvo.
Rješenjem od 9. prosinca 2010. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao nedopuštenu uz obrazloženje da predmetom nije otvoreno niti jedno ustavnopravno pitanje.

II MJERODAVNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Zakon o deviznom poslovanju

Mjerodavni dio Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine” br. 96/03 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, glasi kako slijedi:

Unošenje i iznošenje strane gotovine, gotovine u kunama i čekova

Članak 36. stavak 1.

„Strana gotovina i čekovi koji glase na stranu valutu mogu se slobodno unositi u Republiku Hrvatsku, uz obvezu prijavljivanja u smislu članka 40. ovoga Zakona.”

Sprječavanje pranja novca

Članak 40. stavak 1.

„Rezidenti i nerezidenti moraju prilikom prelaska državne granice cariniku prijaviti unošenje odnosno iznošenje gotovine u kunama, strane gotovine i čekova u vrijednosti propisanoj zakonom koji uređuje sprječavanje pranja novca.”

Članak 69.

„(1) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj domaća i strana fizička osoba, ... ako pokuša prenijeti ili prenese preko državne granice bez prijave cariniku gotovinu i čekove u vrijednosti utvrđenoj zakonom kojim se uređuje sprječavanje pranja novca.

(2) Gotovina i čekovi koji su predmet prekršaja iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se rješenjem o prekršaju u korist proračuna Republike Hrvatske.

...

(4) Iznimno, u posebno opravdanim slučajevima u kojima postoje posebno olakotne okolnosti, prekršajno tijelo može odlučiti da se gotovina i čekovi koji su predmet prekršaja iz stavka 1. ovoga članka ne oduzmu ili da se oduzmu samo djelomično.”

Članak 70.

„Devizni inspektorat i carinsko tijelo, kada obavljaju deviznu kontrolu, privremeno će, uz potvrdu, oduzeti gotovinu u kunama i stranu gotovinu te dokumentaciju i druge predmete kojima je izvršen prekršaj, koji su rezultat prekršaja ili koji mogu poslužiti kao dokaz u prekršajnom postupku, prema propisima koji vrijede za prekršajni postupak. Gotovinu u kunama i stranu gotovinu odmah će uplatiti na posebne račune Deviznog inspektorata Ministarstva financija.”

2. Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma

Članak 74. stavak 1. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma („Narodne Novine” br. 87/08 s naknadnim izmjenama i dopunama) glasi kako slijedi:

„[Tijela] Carinske uprave... obvezna su o svakoj prijavi unošenja ili iznošenja gotovine u domaćoj ili stranoj valuti preko državne granice u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.000,00 EUR ili više obavijestiti Ured odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana prijenosa gotovine preko državne granice.”

B. Mjerodavno međunarodno pravo i praksa

1. Konvencija Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom i o financiranju terorizma

Mjerodavni dio Konvencije Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom i o financiranju terorizma, koja je potpisana u Varšavi 16. svibnja 2005. godine i stupila na snagu u odnosu na na Hrvatsku 1. veljače 2009., glasi kako slijedi:

Poglavlje III. – Mjere koje je potrebno poduzeti na nacionalnoj razini

Odjeljak 1. – Opće odredbe

Članak 3. – Mjere oduzimanja

„(1) Svaka stranka usvaja one zakonodavne i druge mjere koje mogu biti potrebne da bi mogla oduzimati predmete i nezakonit prihod ostvaren kaznenim djelom, odnosno imovinu čija vrijednost odgovara takvom nezakonitom prihodu i opranoj imovini.

(2) Pod uvjetom da se stavak 1. ovog članka primjenjuje na pranje novca te na kategorije kaznenih djela iz priloga ove Konvencije, svaka stranka može, u vrijeme potpisivanja ili prilikom polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvatu, odobrenju i pristupu, izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe, izjaviti da se stavak 1. ovog članka primjenjuje:

(a) samo ako se kazneno djelo kažnjava lišavanjem slobode ili pritvorom čije najdulje trajanje iznosi više od jedne godine. Međutim, svaka stranka može dati izjavu o ovoj odredbi u odnosu na oduzimanje nezakonitog prihoda ostvarenog kaznenim djelima utaje poreza kako bi bila u mogućnosti oduzeti takav nezakonit prihod, kako na nacionalnoj razini tako i putem međunarodne suradnje, prema nacionalnom i međunarodnom zakonodavstvu o naplati poreznog duga i/ili (b) samo na popis posebno navedenih kaznenih djela.

(b) Stranke mogu predvidjeti obvezno oduzimanje u slučaju kaznenih djela koja podliježu režimu oduzimanja. Stranke mogu u ovu odredbu uključiti kaznena djela pranja novca, trgovine drogom, trgovine ljudima i sva druga teška kaznena djela.

(3) Svaka stranka usvaja one zakonodavne i druge mjere koje su potrebne da bi mogla zahtijevati da, u odnosu na teška kaznena djela ili kaznena djela utvrđena nacionalnim zakonodavstvom, počinitelj dokaže porijeklo eventualnog nezakonitog prihoda ili druge imovine koja podliježe oduzimanju u mjeri u kojoj je taj zahtjev u skladu s načelima njezinog domaćeg prava.”

Mjerodavni dio Obrazloženja uz Konvenciju glasi kako slijedi:

„70. Članak 3. stavak 3. odnosi se na pitanje obveznog oduzimanja. Trebalo bi napomenuti od samog početka da ta odredba nije obvezna za Stranke, koje su stoga slobodne odlučiti hoće li je provesti ili ne. Međutim, autori Konvencije željeli su signalizirati kako obvezno oduzimanje kod kaznenih djela koja podliježu režimu oduzimanja, može biti preporučljivo za osobito teška kaznena djela i za kaznena djela u kojem ne postoji žrtva koja potražuje naknadu (kao što je trgovina drogom), no i za prijevare s velikim brojem nepoznatih žrtva.

71. Članak 3. stavak 4. zahtjeva od Stranaka da omoguće prebacivanje tereta dokazivanja u odnosu na zakonito podrijetlo navodnog nezakonitog prihoda ili druge imovine koja podliježe oduzimanju kod teških kaznenih dijela. Definicija pojma teškog kaznenog djela za svrhe provedbe ove odredbe ostavljena je domaćem pravu Stranaka ...”

2. Uredba (EZ) br. 1889/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. godine o kontrolama gotovine koja se unosi u Zajednicu ili iznosi iz Zajednice

Mjerodavni dijelovi Uredbe (EZ) br. 1889/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. godine o kontrolama gotovine koja se unosi u Zajednicu ili iznosi iz Zajednice glase kako slijedi:

Članak 3.

Obveza prijavljivanja

„(1) Svaka fizička osoba koja ulazi u Zajednicu ili je napušta, a nosi gotovinu u vrijednosti od 10 000 EUR ili više, prijavljuje taj iznos nadležnim tijelima države članice preko koje ulazi u Zajednicu ili je napušta, sukladno s ovom Uredbom. Obveza prijavljivanja nije ispunjena ako su dani podaci netočni ili nepotpuni.

...”

Članak 4.

Ovlasti nadležnog tijela

„(1) Kako bi se provjerilo poštovanje obveze prijavljivanja utvrđene u članku 3., službenici nadležnih tijela ovlašteni su, sukladno s uvjetima utvrđenim u nacionalnom zakonodavstvu, obavljati kontrole fizičkih osoba, njihove prtljage i njihovih prijevoznih sredstava.

(2) Kod nepoštovanja obveze prijavljivanja iz članka 3., gotovina može biti zadržana temeljem upravne odluke koja je donesena u skladu s uvjetima utvrđenim u nacionalnom zakonodavstvu.”

Članak 9.

Sankcije

„(1) Svaka država članica uvodi sankcije koje se primjenjuju kod nepoštovanja obveze prijavljivanja utvrđene u članku 3. Te sankcije moraju biti djelotvorne, razmjerne i odvraćajuće.

(...)”

U predmetu Chmielewski (C-255/14, 16. srpnja 2015.) Sud Europske unije presudio je da se ne čini kako je novčana kazna u iznosu koji odgovara 60 % iznosa neprijavljene gotovine proporcionalna (paragraf 30.). U tom smislu, primijetio je da sankcija iz članka 9. Uredbe 1889/2005 ne služi za kažnjavanje mogućih nepoštenih ili nezakonitih aktivnosti, već isključivo kršenja obveze prijavljivanja iz članka 3. Uredbe (paragraf 31.). Sud Europske unije također je primijetio da se člankom 4. stavkom 2. Uredbe predviđa mogućnost zadržavanja, na temelju upravne odluke, gotovine koja nije prijavljena kako bi se, među ostalim, omogućilo nadležnim tijelima da izvrše potrebne kontrole i provjere u vezi s podrijetlom gotovine i njezinom namjenom i odredištem (paragraf 33.). U svojem mišljenju, nezavisni odvjetnik Wathelet objasnio je da te kontrole i provjere mogu dovesti do otkrića da su počinjena druga kaznena djela, na koja se onda mogu primijeniti druge novčane kazne i mjere oduzimanja (vidi posebice paragrafe 59. – 62. i 84. mišljenja).

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU

Podnositelj zahtjeva prigovorio je kako je odluka domaćih tijela u prekršajnom postupku kojom mu se oduzima 180.000 EUR jer nije prijavio taj iznos carini bila pretjerana te je stoga došlo do povrede njegovog prava na mirno uživanje vlasništva. Zahtjev je temeljio na članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije biti lišen svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni popise koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva naveo je kako je oduzimanje njegova novca predstavljalo miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva.
Osim toga je tvrdio da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom, da nije težilo legitimnom cilju i da je bilo nerazmjerno.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je postojeći domaći pravni okvir rigidan i nefleksibilan. Njime je predviđeno oduzimanje iznosa neprijavljene strane valute u cijelosti kao apsolutne mjere čime se ne ostavlja prostor za procjenjivanje pojedinačnih slučajeva. S tim u vezi, podnositelj zahtjeva pozvao se na zakon Europske unije, posebice članak 9. Uredbe (EZ) br. 1889/2005 od 26. listopada 2005. godine o kontrolama gotovine koja se unosi u Zajednicu ili iznosi iz Zajednice. Prema tom članku države članice imaju pravo uvesti sankcije koje se primjenjuju kod nepoštovanja obveze prijavljivanja, sankcije koje trebaju biti, inter alia, razmjerne.
Nadalje, ne osporavajući činjenicu da se neprijavljeni prijenos novca veći od 10.000 EUR smatra prekršajem prema Zakonu o deviznom poslovanju, i ne poričući legitimni cilj kažnjavanja takvih praksi prethodno utvrđenim novčanim kaznama, podnositelj zahtjeva postavio je pitanje pravičnosti te je li oduzimanje cijelog iznosa prenesenog preko državne granice od strane osoba koje nisu poštivale obvezu prijavljivanja težilo ostvarenju legitimnog cilja. Istaknuo je da se taj cilj može postići određujući novčane kazne bez nužnog oduzimanja cijelih iznosa. Oduzimanje cijelih iznosa trebalo bi biti ograničeno na situacije u kojima je dokazano da je neprijavljeni novac stečen kaznenim djelima, namijenjen pranju novca ili financiranju terorizma.
Prema podnositelju zahtjeva nigdje se u zakonu nije izričito spominjalo da su počinitelji dužni dokazati da je neprijavljeni novac zakonito stečen. Stoga, radnje i praksa domaćih tijela nisu imale razumno opravdanje i bile su proizvoljne. Nadalje, povlačeći paralelu s Kaznenim zakonom, podnositelj zahtjeva istaknuo je da se prema Kaznenom zakonu mjera oduzimanja može odrediti samo sudskom presudom kojom se utvrđuje da je počinjeno kazneno djelo. Međutim, on nikad nije bio osumnjičen ili optužen za kazneno djelo niti evidentiran kao počinitelj kaznenog djela. Također je objasnio da je novac stekao prodajom poslovnog prostora u Crnoj Gori.
Podnositelj zahtjeva se nadalje pozvao na članak 36. Zakona o deviznom poslovanju u kojem se navodi da se strana gotovina i čekovi koji glase na stranu valutu mogu slobodno unositi u Hrvatsku dok god se prijave i da nije bilo nezakonito unijeti stranu valutu u državu. Naveo je da je njegova situacija ista kao ona podnositeljice zahtjeva u predmetu Gabrić protiv Hrvatske (br. 9702/04, 5. veljače 2009.) i da ne vidi zašto bi Sud u njegovom predmetu trebao zauzeti drukčiji pristup. Kao u predmetu Gabrić, već je bio novčano kažnjen za prekršaj neprijavljivanja novca.
Konačno, podnositelj zahtjeva naglasio je da Vlada nije dokazala da sama novčana kazna nije bila dovoljna da postigne željeni učinak odvraćanja ili kažnjavanja i da spriječi buduća kršenja obveze prijavljivanja strane valute. U njegovom predmetu, oduzimanje cijelog iznosa kao dodatne sankcije stoga nije bilo opravdano i nametnulo mu je prekomjerni teret te povrijedilo njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva prema članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

(b) Vlada

Vlada je priznala da je oduzimanje 180.000 EUR od podnositelja zahtjeva predstavljalo miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Međutim, miješanje je bilo u skladu sa zakonom i težilo je legitimnom cilju. Posebice, Vlada je tvrdila da je oduzimanje kao sankcija za dotični prekršaj bila predviđena člankom 69. stavkom 2. Zakona o deviznom poslovanju i člankom 74. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (vidi prethodne stavke 16. – 17.), čije su odredbe bile dovoljno jasne, dostupne i predvidive.
S obzirom na legitiman cilj Vlada je navela da je oduzimanje bila mjera usmjerena na borbu protiv pranja novca na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Naglasili su da je pranje novca osobito opasan oblik zločina i da su brojni međunarodni instrumenti i instrumenti Europske unije namijenjeni borbi protiv pranja novca. Štoviše, fizičko nošenje strane valute u gotovini preko granice jedna je od glavnih metoda prijenosa nedopuštenih sredstava, pranja novca i financiranja terorizma. Stoga je država imala pravo i dužnost kontrolirati unošenje velikih iznosa strane valute preko svoje granice i naknadnu upotrebu takvih iznosa.
Što se tiče razmjernosti, Vlada je izjavila da je ključni element u odlučivanju o oduzimanju novca u cijelosti ili djelomično bio jesu li izjave okrivljenika o zakonitosti izvora, odredišta i stvarnog vlasnika novca bile podržane odgovarajućim dokumentima. Ako se transakcije za koja su sredstva predodređena nisu mogle povezati vremenski i u smislu iznosa s prethodnim transakcijama u kojima je okrivljenik stekao novac ili ako prijenosi nisu imali podlogu u zakonitim transakcijama, primjena članka 69. stavka 4. Zakona o deviznom poslovanju nije se mogla opravdati (vidi prethodni paragraf 11.). Kada nije utvrđeno zakonito porijeklo novca, njegova namjena niti stvarni vlasnik, ne može se smatrati da postoje okolnosti koje bi opravdavale vraćanje sporne gotovine.. Prethodno navedenim kriterijima osiguralo se da su osobite okolnosti pojedinačnih predmeta uzimaju u obzir u prekršajnom postupku kako bi se izbjeglo nametanje nerazmjernog i prekomjernog tereta i oduzimanje zakonito stečenih sredstava u stranoj valuti koja su imala zakonitu svrhu.
U predmetu podnositelja zahtjeva određene olakotne okolnosti uzete su u obzir prilikom izricanja sankcije. Međutim, nisu imale dovoljan značaj da bi se njima opravdala iznimka obveze oduzimanja cijelog neprijavljenog iznosa u stranoj valuti jer podnositelj zahtjeva nije dokazao da su izvor i odredište dotičnog novca bili zakoniti. Posebice, analizom dokumentacije i financijskih transakcija povezanih s bankovnim računom podnositelja zahtjeva pokazalo se da transakcije nisu odgovarale izjavi koju je dao tijekom spornog postupka. Podnositelj zahtjeva nije ponudio pouzdane dokaze o izvoru, stvarnom vlasniku ili odredištu novca. Točnije, njegove tvrdnje da je novac bio namijenjen kupnji stana nisu bile uvjerljive s obzirom da je predugovor o kupoprodaji sklopljen nakon što je počinio prekršaj. Stoga, podnositelj zahtjeva nije uspio dokazati zakonito podrijetlo novca, što je bio element kojim se razlikovao ovaj predmet od predmeta Gabrić, prethodno citiranog, u kojem podrijetlo oduzetog novca nije bilo u pitanju.
Zaključno, Vlada je izjavila da je u okolnostima odluka da se podnositelju oduzme gotovina bila zakonita i da je time postignuta dobra ravnoteža između općeg interesa zajednice i prava na mirno uživanje vlasništva podnositelja zahtjeva. Stoga mu nije nametnut nerazmjeran i prekomjeran teret.

2. Ocjena Suda

Među strankama nije sporno da je odluka o oduzimanju 180.000 EUR od podnositelja zahtjeva predstavljala miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva (vidi prethodne paragrafe 26. i 33.) i da je članak 1. Protokola br. 1. stoga primjenjiv. Uzimajući u obzir svoju sudsku praksu u tom pogledu (vidi, na primjer, predmet Ismayilov protiv Rusije, br. 30352/03, paragraf 29., 6. studenog 2008. i predmet Gabrić, prethodno citiran, paragraf 32.), Sud ne vidi nikakav razlog da utvrdi drugačije.
S obzirom na pitanje koje se od pravila članka 1. Protokola br. 1. primjenjuje, Sud ponavlja svoj dosljedan pristup da mjera oduzimanja, iako uključuje lišenje vlasništva, neovisno o tome predstavlja kontrolu nad upotrebom vlasništva u smislu članka 1. stavka 2. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi predmete Ismayilov, prethodno citiran, odlomak 30.; Gabrić, prethodno citiran, odlomak 33.; Grifhorst protiv Francuske, br. 28336/02, odlomci 85. – 86., 26. veljače 2009.; i Moon protiv Francuske, br. 39973/03, odlomak 45., 9. srpnja 2009.).
Što se tiče zakonitosti miješanja, Sud primjećuje da je mjera oduzimanja u ovom predmetu imala pravni temelj u domaćem zakonu, točnije članku 69. stavku 2. Zakona o deviznom poslovanju zajedno s člankom 74. Zakona o sprječavanju pranja novca, kojima je bilo predviđeno oduzimanje neprijavljenih sredstava u stranoj valuti (vidi prethodne paragrafe 16. – 17.; vidi mutatis mutandis, predmet Gabrić, prethodno citiran, paragraf 34.). Sud također smatra da je dotično zakonodavstvo ispunilo kvalitativne uvjete pristupačnosti i predvidivosti. Činjenica da vlasti mogu u određenim okolnostima odlučiti da se gotovina koja je predmet prekršaja ne oduzima ili se oduzima samo djelomično (vidi članak 69. stavak 4. Zakona o deviznom poslovanju) ne mijenja tu ocjenu. Sud se stoga uvjerio kako je miješanje u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva bilo predviđeno zakonom, kako to zahtijeva članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.
Isto tako, Sud smatra da se miješanjem težilo ostvarenju legitimnog cilja u općem interesu, i to borbi protiv pranja novca (vidi predmet Gabrić, prethodno citiran, odlomak 34.; vidi također predmet Grifhorst, prethodno citiran, odlomak 92. i predmet Moon, prethodno citiran, odlomak 46.).
Prema tome, jedino pitanje koje ostaje Sudu za utvrditi jest pitanje je li postojao razuman odnos razmjernosti između sredstava koje su primijenile vlasti za postizanje tog cilja i zaštite prava podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva. Sud mora posebno ispitati je li miješanje postiglo potrebnu pravičnu ravnotežu između zahtjeva općeg interesa javnosti i zahtjeva zaštite prava vlasništva podnositelja zahtjeva, uzimajući u obzir slobodu procjene koja je ostavljena tuženoj državi u tome području (vidi predmete Ismayilov, prethodno citiran, odlomak 34.; Gabrić, prethodno citiran, paragraf 35.; Grifhorst, prethodno citiran, paragraf 94.; i Moon, prethodno citiran, odlomak 47.). Potrebna ravnoteža neće biti postignuta ako je podnositelj zahtjeva snosio pojedinačni i prekomjerni teret (vidi općenito predmet Depalle protiv Francuske [VV], br. 34044/02, paragraf 83., ECHR 2010; i Perdigão protiv Portugala [VV], br. 24768/06, paragraf 67., 16. studenoga 2010.; vidi također, točnije, s obzirom na oduzimanje neprijavljenog novca, Ismayilov, prethodno citiran, paragraf 34.; i Gabrić, prethodno citiran, paragraf 35.).
Prekršaj za koji je podnositelj zahtjeva proglašen krivim sastojao se od toga da nije prijavio carinskim vlastima 180.000 EUR u gotovini koje je prenio. Važno je napomenuti da čin unošenja gotovine u stranoj valuti u Hrvatsku nije bio nezakonit prema hrvatskom zakonu jer je izričito dopušten prema članku 36. stavku 1. Zakona o deviznom poslovanju (vidi prethodni paragraf 16.). Ne samo da je bilo zakonito unijeti sredstva u stranoj valuti nego i iznos koji se mogao zakonito prenijeti ili, kao što je bilo u ovom predmetu, fizički prenijeti preko hrvatske granice nije u načelu bio ograničen (vidi prethodni paragraf 16.). Ovaj element razlikuje ovaj predmet od drugih predmeta u kojima se mjera oduzimanja primijenila na dobra čiji je uvoz bio zabranjen ili na vozila upotrijebljena za prijenos zabranjenih tvari ili trgovinu ljudima (vidi predmete na koje se pozva u predmetu Ismayilov, prethodno citiran, paragraf 35., Gabrić, prethodno citiran, paragraf 36., i Grifhorst, prethodno citiran, paragraf 99.).
Vlada je tvrdila da iako u predmetu Gabrić zakonito porijeklo novca nije bilo osporeno, u ovom predmetu podnositelj zahtjeva nije uspio dokazati zakoniti izvor i odredište novca koji je nosio preko granice. Istina je da su Vijeće za prekršajni postupak i Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske utvrdili da podnositelj zahtjeva nije dokazao zakonito odredište novca koji je nosio preko granice (vidi prethodne paragrafe 11. i 13.). Međutim, ništa ne navodi na zaključak da su oduzimanjem iznosa od 180.000 EUR od podnositelja zahtjeva vlasti htjele spriječiti kriminalne aktivnosti, kao što je pranje novca. Jedino nezakonito (no ne i kriminalno) postupanje koje mu je pripisano s obzirom na novac sastojalo se u njegovom propustu da ga prijavi carinskim vlastima. Štoviše, podnositelj zahtjeva nije bio evidentiran kao počinitelj kaznenog djela te nije niti prije niti nakon događaja koji su se zbili 6. veljače i 4. ožujka 2009. godine bio optužen za bilo koje kazneno djelo (vidi, mutatis mutandis, predmet Ismayilov, prethodno citiran, paragraf 37.; Gabrić, prethodno citiran, paragraf 38.; Grifhorst, prethodno citiran, paragrafi 97. – 98.; i Moon, prethodno citiran, paragrafi 49.; vidi također predmet Aboufadda protiv Francuske (odl.), br. 28457/10, paragraf 33., 4. studenoga 2014.).
Sud ponavlja kako da bi bilo razmjerno, miješanje mora odgovarati težini povrede, a sankcija težini kaznenog djela čijem kažnjavanju je namijenjena – u ovom predmetu, nepoštivanju obveze prijavljivanja – a ne težini neke pretpostavljene povrede koja ustvari nije utvrđena, kao što je to kazneno djelo pranja novca ili utaje poreza (vidi predmet Ismayilov, prethodno citiran, paragraf 38.; Gabrić, prethodno citiran, paragraf 39.; i Grifhorst, prethodno citiran, paragraf 102.).
U ovom predmetu mjeri oduzimanja nije bila namjena da predstavlja novčanu naknadu za štetu s obzirom da država nije pretrpjela nikakav gubitak kao posljedicu toga što podnositelj zahtjeva nije prijavio sredstva u stranoj valuti, već je imala svrhu odvraćanja i kažnjavanja. Podnositelj zahtjeva bio je novčano kažnjen za prekršaj neprijavljivanja novca carini. Vlada nije uvjerljivo pokazala ili zaista tvrdila da sama novčana kazna nije bila dovoljna da postigne željeni učinak odvraćanja ili kažnjavanja i da spriječi buduća kršenja obveze prijavljivanja. U tim okolnostima Sud zaključuje da oduzimanje cijelog iznosa novca koji je trebalo prijaviti, kao dodatne sankcije uz novčanu kaznu, nije bilo razmjerno zato što je nametnulo prekomjeran teret podnositelju zahtjeva (vidi predmet Ismayilov, prethodno citiran, paragraf 38.; i Gabrić, prethodno citiran, paragraf 39.; vidi također presudu Suda Europske unije Chmielewski, citirana u prethodnom paragraf 21.).
Sukladno tome, došlo je do povrede članka 1. Protokola br. 1.

II OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Bez pozivanja na bilo koji članak Konvencije, podnositelj zahtjeva prigovorio je povredi svoga prava na pošteno suđenje. Posebice, tvrdio je da se trebao sam braniti pred Vijećem za prekršajni postupak i da nije bio obaviješten o svom pravu da ga zastupa odvjetnik.
Sud primjećuje kako je pravomoćno rješenje domaćih sudova kojemu se prigovara, i to rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2010. uručeno punomoćniku podnositelja zahtjeva 3. siječnja 2011. godine (vidi prethodni paragraf 15.), i da je taj prigovor prvi put istaknut u odgovoru podnositelja zahtjeva od 5. ožujka 2015. godine na očitovanje Vlade, odnosno više od četiri godine kasnije.
Iz navedenog slijedi da je ovaj prigovor podnesen nepravovremeno i da ga treba odbaciti u skladu s člankom 35. stavcima 1. i 4. Konvencije.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije predviđeno je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

Podnositelj zahtjeva je potraživao 180.000 EUR na ime imovinske štete zajedno s obračunatom zateznom kamatom za razdoblje od datuma oduzimanja do datuma isplate. Također je potraživao 10.000 EUR na ime neimovinske štete.
Vlada je osporila te zahtjeve.
Sud je utvrdio da je iznos od 180.000 EUR oduzet podnositelju zahtjeva protivno članku 1. Protokola br. 1. Stoga prihvaća podnositeljev zahtjev za naknadu imovinske štete i dodjeljuje mu 180.000 EUR s te osnove, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati na taj iznos. Što se tiče zateznih kamata, Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva nije naveo iznos ili stopu ili način njihova izračuna. Stoga mu ne dodjeljuje nikakav iznos s te osnove.
U pogledu neimovinske štete, Sud smatra da u okolnostima ovog predmeta utvrđenje povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu (vidi predmet Gabrić, prethodno citiran, paragraf 49.).

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva također je potraživao 23.100 kuna (HRK) na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i iznos od 13.000 HRK za one nastale pred ovim Sudom.
Vlada je osporila te zahtjeve.
Prema sudskoj praksi Suda podnositelj ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir informacije koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.650 EUR na ime troškova i izdataka u domaćem postupku i 1.690 EUR za postupak pred Sudom.

C. Zatezne kamate

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

ZBOG TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je prigovor temeljem članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju;

Presuđuje da utvrđivanje povrede samo po sebi predstavlja pravičnu naknadu za neimovinsku štetu koju je pretrpio podnositelj zahtjeva;

Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 180.000 EUR (sto osamdeset tisuća eura), na ime imovinske štete, uz sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;

(ii) 3.340 EUR (tri tisuće tristo četrdeset eura), uvećanih za sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva, na ime troškova i izdataka;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 31. siječnja 2017. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Hasan Bakırcı Işıl Karakaş

Zamjenik tajnika Predsjednica

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

SECOND SECTION

CASE OF BOLJEVIĆ v. CROATIA

(Application no. 43492/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

31 January 2017

FINAL

30/04/2017

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Boljević v. Croatia, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, judges,
and Hasan Bakırcı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 January 2017,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 43492/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Montenegrin national, Mr Isat Boljević (“the applicant”), on 24 June 2011.

2. The applicant was represented by Mr M. Umićević, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that the confiscation of 180,000 euros (EUR) from him had violated his right of property.

4. On 8 September 2014 the complaint concerning the right to the peaceful enjoyment of one’s possessions was communicated to the Government, and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

5. The Government of Montenegro, having been informed of their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 2 (a) of the Rules), did not avail themselves of this right.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1967 and lives in Bar (Montenegro).

7. On 6 February and 4 March 2009 the applicant entered Croatia from Montenegro and deposited – on each occasion – the sum of EUR 90,000 with a commercial bank in Dubrovnik, without declaring these amounts to the custom authorities.

8. On 2 June 2009 the Money Laundering Prevention Office (Ured za sprječavanje pranja novca) informed the Financial Inspectorate of the Ministry of Finance (Ministarstvo financija, Financijski inspektorat, hereinafter “the Ministry”) that on 30 March 2009 the applicant had ordered a transfer of EUR 95,000 from his bank account to the account of a certain Mr S.K. in a bank in the United Arab Emirates. The Money Laundering Prevention Office stated that the funds had originated from the two above-mentioned cash deposits of EUR 90,000 each.

9. On the same day, 2 June 2009, administrative offence proceedings (prekršajni postupak) were instituted against the applicant before the Administrative Offences Council (Vijeće za prekršajni postupak) of the Ministry for his failure to declare the sum of EUR 180,000 while entering Croatia, an administrative offence as defined in section 40(1) of the Foreign Currency Act and section 74 of the Prevention of Money Laundering and Financing of Terrorism Act (see paragraphs 16-17 below). On the same day the Administrative Offences Council ordered the bank to transfer EUR 180,000 from the applicant’s account to the Ministry’s account, to be kept there until the conclusion of the administrative offence proceedings.

10. On 1 July, 17 August and 17 September 2009 hearings were held before the Administrative Offences Council. In his defence, the applicant explained that he had sold business premises in Montenegro, and that he had intended to use the money gained from that sale to purchase a flat in Podgorica (Montenegro) from a Croatian national, S.K., who had insisted that the money be paid to him from a Croatian bank account. The applicant provided a written copy of the contract of sale in respect of his business premises dated 25 December 2007, and a preliminary agreement relating to the purchase of the flat in Podgorica dated 18 March 2009.

11. By a decision of 19 October 2009 the Administrative Offences Council found the applicant guilty of the administrative offence in question and fined him 10,000 Croatian kunas (HRK). At the same time, the Administrative Offences Council imposed a protective measure (zaštitna mjera), confiscating the EUR 180,000 pursuant to section 69(2) of the Foreign Currency Act (see paragraph 16 below). The Administrative Offences Council held that the evidence presented did not corroborate the applicant’s defence. In particular, while the applicant had indeed submitted a preliminary agreement relating to the purchase of a flat in Podgorica which had been concluded between himself and S.K., that agreement had been concluded two weeks after the commission of the offence, and the sale price indicated in it (EUR 125,000) did not correspond to the amount he had brought into Croatia. The Administrative Offences Council also held that its decision to apply the protective measure was influenced by the fact that the applicant had been unable to provide sufficient evidence to justify his earlier money transfers to accounts in Tunisia and Jordan belonging to S.K. and S.K.’s wife, totalling EUR 882,900 in the period between 2005 and 2008, and the fact that he had stated that he had opened a non-resident’s account in his name in order to do a favour to S.K., namely in order to transfer money from the sale of S.K.’s wife’s house, deposited on his account, to S.K.’s wife’s accounts. With respect to the scope of the confiscation and the amount of the fine, the Administrative Offences Council held as follows:

“With this type of administrative offence, what is important for the purposes of ordering a protective measure is whether the statements of the accused can be supported by relevant documents. If, in terms of amounts and dates, there is no link between the transfers whereby the accused acquired the funds and the business transactions for which those funds were intended, or if [those transfers] do not have a basis in lawful transactions, the Administrative Offences Council cannot apply section 69(4) of the Foreign Currency Act, which allows that, in particularly justified situations where special mitigating circumstances exist, the authority adjudicating on the administrative offence may decide not to confiscate or confiscate only in part the cash that was the object of the offence.

Earlier transfers from [the applicant’s] account and the motives for opening that non-resident’s account also influenced the decision to impose the protective measure ...

In determining the amount of the fine the [Administrative Offences] Council took into account [the applicant’s] admission of guilt and the absence of a criminal record as mitigating circumstances, and the value of the object of the administrative offence as an aggravating circumstance. [Therefore] it imposed a fine which corresponds to the gravity of the offence.”

12. The applicant appealed by arguing, inter alia, that the imposition of the protective measure of confiscation was disproportionate in the circumstances and therefore contrary to Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. In so arguing, he referred to the Court’s case-law, in particular to the case of Gabrić v. Croatia (no. 9702/04, 5 February 2009).

13. By a decision of 23 December 2009 the High Court for Administrative Offences (Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s appeal and upheld the Administrative Offences Council’s decision, endorsing the reasons given therein.

14. The applicant then lodged a constitutional complaint, alleging, inter alia, a violation of his constitutionally protected right of ownership.

15. By a decision of 9 December 2010 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible on the grounds that the case did not raise a constitutional issue.

II. RELEVANT DOMESTIC AND INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Foreign Currency Act

16. The relevant part of the Foreign Currency Act (Zakon o deviznom poslovanju, Official Gazette no. 96/03 with subsequent amendments), in force at the material time, read:

Movement of foreign or domestic currency in cash and cheques

Section 36(1)

“Foreign currency in cash and cheques may be freely brought into the Republic of Croatia, subject to a reporting obligation pursuant to section 40 of this Act.”

Prevention of money laundering and counterfeiting of foreign currency

Section 40(1)

“Residents and non-residents crossing the State border are required to declare to a customs official ... foreign or domestic currency in cash or cheques of the value prescribed by the legislation regulating the prevention of money laundering.”

Section 69

“(1) A fine of HRK 5,000 to HRK 50,000 for an administrative offence shall be imposed on a domestic or foreign natural person ... who attempts to take or takes across the State border cash or cheques of the value prescribed by the legislation regulating the prevention of money laundering without declaring them to a customs official.

(2) Cash and cheques which are the objects of the offence referred to in paragraph 1 of this section shall be confiscated for the benefit of the State budget.

...

(4) Exceptionally, in particularly justified situations where special mitigating circumstances exist, the authority adjudicating on the administrative offence may decide that the cash and cheques which are the objects of the administrative offence referred to in paragraph 1 of this section shall not be confiscated or shall be confiscated only in part.”

Section 70

“In accordance with the legislation governing administrative offence proceedings, the Financial Inspectorate or the customs authority shall, in exercising control over foreign exchange operations, temporarily seize foreign or domestic currency in cash as well as documents and other objects which are instruments or proceeds of the administrative offence, or which may serve as evidence in administrative offence proceedings, and shall issue a certificate confirming the seizure. Foreign or domestic currency in cash shall be paid without delay into special accounts of the Financial Inspectorate of the Ministry of Finance.”

2. Prevention of Money Laundering and Financing of Terrorism Act

17. Section 74(1) of the Prevention of Money Laundering and Financing of Terrorism Act (Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, Official Gazette no. 87/08 with subsequent amendments) reads:

“Customs [authorities]... shall immediately, or within three days of the transfer at the latest, inform the Office [for the Prevention of Money Laundering] of any declared transfer across the State border of cash or cheques in domestic or foreign currency of a value, in HRK equivalent, of EUR 10,000 or more ...”

B. Relevant international law and practice

1. Council of Europe Convention on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime and on the Financing of Terrorism

18. The relevant part of the Council of Europe Convention on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime and on the Financing of Terrorism, which was signed in Warsaw on 16 May 2005 and entered into force in respect of Croatia on 1 February 2009, reads as follows:

Chapter III – Measures to be taken at national level

Section 1 – General provisions

Article 3 – Confiscation measures

“(1) Each Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to enable it to confiscate instrumentalities and proceeds or property the value of which corresponds to such proceeds and laundered property.

(2) Provided that paragraph 1 of this article applies to money laundering and to the categories of offences in the appendix to the Convention, each Party may, at the time of signature or when depositing its instrument of ratification, acceptance, approval or accession, by a declaration addressed to the Secretary General of the Council of Europe, declare that paragraph 1 of this article applies:

(a) only in so far as the offence is punishable by deprivation of liberty or a detention order for a maximum of more than one year. However, each Party may make a declaration on this provision in respect of the confiscation of the proceeds from tax offences for the sole purpose of being able to confiscate such proceeds, both nationally and through international cooperation, under national and international tax-debt recovery legislation; and/or

(b) only to a list of specified offences.

(3) Parties may provide for mandatory confiscation in respect of offences which are subject to the confiscation regime. Parties may in particular include in this provision the offences of money laundering, drug trafficking, trafficking in human beings and any other serious offence.

(4) Each Party shall adopt such legislative or other measures as may be necessary to require that, in respect of a serious offence or offences as defined by national law, an offender demonstrates the origin of alleged proceeds or other property liable to confiscation to the extent that such a requirement is consistent with the principles of its domestic law.”

19. The relevant part of the Explanatory Report to that Convention reads as follows:

“70. Paragraph 3 of Article 3 deals with the question of mandatory confiscation. It should be noted from the outset that this provision is not mandatory for Parties, which are therefore free to decide whether to implement it or not. The drafters of this Convention however intended to send a signal that mandatory confiscation for offences which are subject to the confiscation regime, may be advisable for particularly serious offences and for offences where there is no victim claiming to be compensated (such as drug trafficking), but also frauds with a large number of unknown victims.

71. Paragraph 4 of Article 3 requires Parties to provide the possibility for the burden of proof to be reversed regarding the lawful origin of alleged proceeds or other property liable to confiscation in serious offences. The definition of the notion of serious offence for the purpose of the implementation of this provision is left to the internal law of the Parties. ...”

2. Regulation (EC) No. 1889/2005 of the European Parliament and of the Council of 26 October 2005 on controls of cash entering or leaving the Community

20. The relevant parts of Regulation (EC) No. 1889/2005 of the European Parliament and of the Council of 26 October 2005 on controls of cash entering or leaving the Community, read as follows:

Article 3

Obligation to declare

“(1) Any natural person entering or leaving the Community and carrying cash of a value of EUR 10 000 or more shall declare that sum to the competent authorities of the Member State through which he is entering or leaving the Community in accordance with this Regulation. The obligation to declare shall not have been fulfilled if the information provided is incorrect or incomplete.

...”

Article 4

Powers of the competent authorities

“(1) In order to check compliance with the obligation to declare laid down in Article 3, officials of the competent authorities shall be empowered, in accordance with the conditions laid down under national legislation, to carry out controls on natural persons, their baggage and their means of transport.

(2) In the event of failure to comply with the obligation to declare laid down in Article 3, cash may be detained by administrative decision in accordance with the conditions laid down under national legislation.”

Article 9

Penalties

“(1) Each Member State shall introduce penalties to apply in the event of failure to comply with the obligation to declare laid down in Article 3. Such penalties shall be effective, proportionate and dissuasive.

(...)”

21. In Chmielewski (C-255/14, 16 July 2015), the Court of Justice of the European Union held that a fine equivalent to 60 % of the amount of undeclared cash did not seem to be proportionate (§ 30). In that regard, it noted that the penalty provided for in Article 9 of Regulation No. 1889/2005 did not seek to penalise possible fraudulent or unlawful activities, but solely a breach of the obligation to declare laid down in Article 3 of the Regulation (§ 31). The Court of Justice also noted that Article 4 (2) of the Regulation provided for the possibility to detain, by administrative decision, cash which had not been declared, in order, among other things, to allow the competent authorities to carry out the necessary controls and checks relating to the provenance of that cash and its intended use and destination (§ 33). In his opinion, Advocate General Wathelet explained that these controls and checks could lead to the finding that other offences had been committed, to which other fines and confiscation measures could then be applied (see in particular §§ 59-62 and 84 of the opinion).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

22. The applicant complained that the decision of the domestic authorities in the administrative offence proceedings to confiscate EUR 180,000 from him for having failed to declare that sum to customs had been excessive and thus in violation of his right of property. He relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

23. The Government contested that argument.

A. Admissibility

24. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicant

25. The applicant submitted that the confiscation of the money he had been carrying had constituted an interference with his right to the peaceful enjoyment of his possessions.

26. He further argued that the interference had not been lawful, had not pursued a legitimate aim, and had been disproportionate.

27. The applicant averred that the existing domestic legal framework was rigid and inflexible. It provided for the confiscation of an amount of undeclared foreign currency in its entirety as an absolute measure, thus leaving no room for the assessment of individual situations. In this connection, the applicant referred to the law of the European Union, in particular to Article 9 of Regulation (EC) No. 1889/2005 of 26 October 2005 on controls of cash entering or leaving the Community. That Article entitled each Member State to introduce penalties for failures to comply with the obligation to declare, penalties which had to be, inter alia, proportionate.

28. Furthermore, without disputing the fact that the undeclared money transfer in excess of EUR 10,000 had been an administrative offence under the Foreign Currency Act, and without denying the legitimate aim of punishing such practices with predetermined fines, the applicant raised the question of fairness and whether the confiscation of entire sums transferred across the State border from people who failed to comply with the declaration obligation pursued a legitimate aim. He emphasised that this aim could be achieved by imposing fines without necessarily confiscating entire amounts. The confiscation of entire amounts should be limited to situations where it had been proved that undeclared money had been acquired through criminal acts or intended for money laundering or financing terrorism.

29. According to the applicant, there was no specific mention anywhere in the law that perpetrators were obliged to prove that undeclared money had been legally acquired. Therefore, the actions and practice of the domestic authorities had not had a reasonable justification and had been arbitrary. Furthermore, drawing a parallel with criminal law, the applicant pointed out that, under the Criminal Code, a confiscation measure could only be imposed by a court judgment establishing that a criminal offence had been committed. However, he had never been suspected of or charged with any criminal offence, and had no criminal record. He had also explained that the money had originated from the sale of his business premises in Montenegro.

30. The applicant further referred to section 36 of the Foreign Currency Act, which had provided that foreign currency in cash and cheques could be freely brought into Croatia as long as it was declared, and that it had not been illegal to bring foreign currency into the country. He stated that his situation was the same as that of the applicant in the case of Gabrić v. Croatia (no. 9702/04, 5 February 2009), and that he could not see why the Court would take a different approach in his case. As in the Gabrić case, he had already been fined for the administrative offence of failing to declare money.

31. Lastly, the applicant highlighted that the Government had not demonstrated that a fine alone had been insufficient to achieve the desired deterrent or punitive effect and prevent future breaches of the obligation to declare foreign currency. In his case, the confiscation of the entire amount as an additional sanction had therefore been unwarranted and had imposed an excessive burden on him, violating his property rights under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

(b) The Government

32. The Government admitted that the confiscation of EUR 180,000 from the applicant had amounted to an interference with his right of property. However, that interference had been lawful and had pursued a legitimate aim. In particular, the Government argued that the confiscation, as a sanction for the administrative offence in question, had been prescribed by section 69(2) of the Foreign Currency Act and section 74 of the Prevention of Money Laundering and Financing of Terrorism Act (see paragraphs 16-17 above), provisions which had been sufficiently clear, accessible and foreseeable.

33. As regards the legitimate aim, the Government submitted that the confiscation had been a measure aimed at combating money laundering at national and international level. They emphasised that money laundering was a particularly dangerous form of crime, and that numerous international and European Union instruments were dedicated to fighting it. Moreover, physically carrying foreign currency in cash across the border was one of the main methods of moving illicit funds, laundering money and financing terrorism. Therefore, the State had a right and duty to control the carrying of large sums of foreign currency across its border and the subsequent use of such sums.

34. As to proportionality, the Government stated that the key element in deciding whether to confiscate the money in full or in part was whether statements by the accused concerning the legitimate source, destination and actual owner of the money were supported by relevant documents. If transactions for which the funds were destined could not be linked in time and in terms of amount to previous transactions whereby an accused had acquired the money, or if transfers had no basis in lawful transactions, the application of section 69(4) of the Foreign Currency Act could not be justified (see paragraph 11 above). Where the legitimate origin, intention and actual owner of the cash had not been determined, it could not be deemed that there were circumstances justifying the return of the relevant cash. The aforementioned criteria ensured that the specific circumstances of individual cases were considered in administrative offence proceedings, so as to avoid imposing a disproportionate and excessive burden and confiscating legally obtained currency intended for legitimate purposes.

35. In the applicant’s case, certain mitigating circumstances had been taken into account when imposing the sanction. However, they had not been of such character to justify the exception to the obligation to confiscate the entire undeclared amount of foreign currency, because the applicant had not proved that the source and destination of the money in issue had been legitimate. In particular, thorough analysis of the documentation and financial transactions linked to the applicant’s bank account had shown that the transactions had not corresponded to the statement he had given in the impugned proceedings. The applicant had not offered reliable evidence about the source, actual owner or destination of the money. More specifically, his claims that the money was to be used to purchase a flat were not convincing, given that the preliminary purchase agreement had been concluded after he had committed the administrative offence. Therefore, the applicant had failed to prove the lawful origin of the money, an element which distinguished the present case from the case of Gabrić, cited above, where the origin of the confiscated money had not been in dispute.

36. In conclusion, the Government stated that, in the circumstances, the decision to confiscate cash from the applicant had been lawful and had struck a fair balance between the general interest of the community and the applicant’s property rights. Therefore, no disproportionate and excessive burden had been imposed on him.

2. The Court’s assessment

37. It was not disputed between the parties that the decision to confiscate EUR 180,000 from the applicant constituted an interference with his right of property (see paragraphs 26 and 33 above), and that Article 1 of Protocol No. 1 was therefore applicable. Having regard to its case-law on the matter (see, for example, Ismayilov v. Russia, no. 30352/03, § 29, 6 November 2008; and Gabrić, cited above, § 32), the Court sees no reason to hold otherwise.

38. As regards the issue which of the rules of Article 1 of Protocol No. 1 applies, the Court reiterates its consistent approach that a confiscation measure, even though it does involve a deprivation of possessions, nevertheless constitutes control of the use of property within the meaning of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (see Ismayilov, cited above, § 30; Gabrić, cited above, § 33; Grifhorst v. France, no. 28336/02, §§ 85-86, 26 February 2009; and Moon v. France, no. 39973/03, § 45, 9 July 2009).

39. As to the lawfulness of the interference, the Court notes that the confiscation measure in the present case had a legal basis in domestic law, namely, section 69(2) of the Foreign Currency Act, taken in conjunction with section 74 of the Prevention of Money Laundering Act, which provided for the confiscation of undeclared foreign currency (see paragraphs 16-17 above; see, mutatis mutandis, Gabrić, cited above, § 34). The Court also considers that the legislation in question met the qualitative requirements of accessibility and foreseeability. The fact that the authorities can, under certain conditions, decide that the cash that is the object of the administrative offence shall not be confiscated or shall be confiscated only in part (section 69(4) of the Foreign Currency Act), does not alter that assessment. The Court is therefore satisfied that the interference with the applicant’s property rights was provided for by law, as required by Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

40. Likewise, the Court considers that the interference pursued a legitimate aim in the general interest, namely, the fight against money laundering (see Gabrić, cited above, § 34; see also Grifhorst, cited above, § 92; and Moon, cited above, § 46).

41. Accordingly, the remaining question for the Court to determine is whether there was a reasonable relationship of proportionality between the means employed by the authorities to achieve that aim and the protection of the applicant’s right to the peaceful enjoyment of his possessions. The Court must examine in particular whether the interference struck the requisite fair balance between the demands of the general interest of the public and the requirements of the protection of the applicant’s right of property, having regard to the margin of appreciation left to the respondent State in this area (see Ismayilov, cited above, § 34; Gabrić, cited above, § 35; Grifhorst, cited above, § 94; and Moon, cited above, § 47). The requisite balance will not be achieved if the applicant has had to bear an individual and excessive burden (see, in general, Depalle v. France [GC], no. 34044/02, § 83, ECHR 2010; and Perdigão v. Portugal [GC], no. 24768/06, § 67, 16 November 2010; see also, more specifically, with respect to the confiscation of undeclared money, Ismayilov, cited above, § 34; and Gabrić, cited above, § 35).

42. The administrative offence of which the applicant was found guilty consisted of his failure to declare to the customs authorities the EUR 180,000 in cash which he was carrying. It is important to note that the act of bringing foreign currency in cash into Croatia was not illegal under Croatian law, as it was expressly allowed by section 36(1) of the Foreign Currency Act (see paragraph 16 above). Not only was it lawful to import foreign currency, but the sum which could be legally transferred, or, as in the present case, physically carried across the Croatian border, was not in principle restricted (see paragraph 16 above). This element distinguishes the instant case from certain other cases, in which the confiscation measure applied either to goods of which importation was prohibited or to vehicles used for transporting prohibited substances or trafficking in human beings (see the cases referred to in Ismayilov, cited above, § 35, Gabrić, cited above, § 36, and Grifhorst, cited above, § 99).

43. The Government argued that, while in the Gabrić case the lawful origin of the money had not been contested, in the present case the applicant had failed to prove the lawful source and destination of the money he had been carrying across the border. It is true that the Administrative Offences Council and the High Court for Administrative Offences found that the applicant had not proved the legitimate destination of the money he had been carrying across the border (see paragraphs 11 and 13 above). However, there is nothing to suggest that, by confiscating the amount of EUR 180,000 from the applicant, the authorities sought to forestall any criminal activities, such as money laundering. The only illegal (but not criminal) conduct which was attributed to him in respect of the money was his failure to declare it to the customs authorities. Moreover, the applicant did not have a criminal record, and neither before nor after the events of 6 February and 4 March 2009 was he charged with any criminal offence (see, mutatis mutandis, Ismayilov, cited above, § 37; Gabrić, cited above, § 38; Grifhorst, cited above, §§ 97-98; and Moon, cited above, § 49; see also Aboufadda v. France (dec.), no. 28457/10, § 33, 4 November 2014).

44. The Court reiterates that, in order to be proportionate, the interference should correspond to the severity of the infringement, and the sanction to the gravity of the offence it is designed to punish – in the instant case, the failure to comply with the declaration requirement – rather than to the gravity of any presumed infringement which has not actually been established, such as an offence of money laundering or tax evasion (see Ismayilov, cited above, § 38; Gabrić, cited above, § 39; and Grifhorst, cited above, § 102).

45. In the instant case, the confiscation measure in question was not intended to be pecuniary compensation for damage – as the State had not suffered any loss as a result of the applicant’s failure to declare the foreign currency – but was deterrent and punitive in its purpose. The applicant was fined for the administrative offence of failing to declare the money at customs. It has not been convincingly shown or indeed argued by the Government that the fine alone was not sufficient to achieve the desired deterrent and punitive effect and prevent future breaches of the declaration requirement. In these circumstances, the Court concludes that the confiscation of the entire amount of money that should have been declared, as an additional sanction to the fine was disproportionate, in that it imposed an excessive burden on the applicant (see Ismayilov, cited above, § 38; and Gabrić, cited above, § 39; see also the judgment of the Court of Justice of the European Union in Chmielewski, cited in paragraph 21 above).

46. Accordingly, there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

47. Without relying on any Article of the Convention, the applicant complained of a violation of his right to a fair trial. In particular, he contended that he had had to defend himself alone before the Administrative Offences Council and had not been informed of his right to be represented by counsel.

48. The Court notes that the final domestic decision complained of, namely the decision of the Constitutional Court of 9 December 2010, was served on the applicant’s representative on 3 January 2011 (see paragraph 15 above), and that this complaint was raised for the first time in the applicant’s reply of 5 March 2015 to the Government’s observations, that is more than four years later.

49. It follows that this complaint has been submitted out of time and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

50. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

51. The applicant claimed EUR 180,000 in respect of pecuniary damage and accrued default interest running from the date of confiscation until the date of payment. He also claimed EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage.

52. The Government contested these claims.

53. The Court has found that an amount of EUR 180,000 was confiscated from the applicant in breach of Article 1 of Protocol No. 1. It therefore accepts the applicant’s claim in respect of pecuniary damage and awards him EUR 180,000 under this head, plus any tax that may be chargeable on that amount. As regards the statutory default interest, the Court notes that the applicant did not specify either the amount or the rate or the method of its calculation. It therefore does not award him any sum on that account.

54. As regards non-pecuniary damage, the Court considers that in the circumstances of the present case the finding of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention constitutes in itself sufficient just satisfaction (see in that sense Gabrić, cited above, § 49).

B. Costs and expenses

55. The applicant also claimed 23,100 Croatian kunas (HRK) for costs and expenses incurred before the domestic courts and HRK 13,000 for those incurred before the Court.

56. The Government contested these claims.

57. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,650 for costs and expenses in the domestic proceedings and EUR 1,690 for the proceedings before the Court.

C. Default interest

58. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3. Holds that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage sustained by the applicant;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 180,000 (one hundred and eighty thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 3,340 (three thousand three hundred and forty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 31 January 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Hasan Bakırcı Işıl Karakaş
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske

U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije

U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije

Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije

Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske

Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde

Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.

Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije

Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde