Gabrić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
9702/04
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
05.02.2009
Članovi
P1-1
P1-1-2
Kršenje
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
Srazmernost
Tematske ključne reči
carinski prekršaji
oduzimanje imovine
VS deskriptori
1.16.1 Imovina
1.16.2.3 Pravo države da reguliše korišćenje imovine
1.16.4 Pravičan balans
1.16.6 Pravni propisi (legalitet, određenost, predvidivost zakona)
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnivu predstavke br. 9702/04 koji je 9.12.2003. godien podnela hrvatska državljanka Darinka Gabrić protiv Republike Hrvatske. Vlada Bosne i Hercegovine, nakon što je obaveštena o svome pravu da se umeša u postupak, to pravo nije iskoristila.

Podnositeljka predstavke, rođena je 1952. godine i živi u Pforzheimu (Nemačka). Dana 2.1.2002. godine oko 20:35 sati na putu za Nemačku prelazila je granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na graničnom prelazu Slavonski Brod. Zaustavili su je hrvatski carinici koji su prvo pretražili njen automobil i pronašli neprijavljenu robu skrivenu u prtljažniku automobila (61 štek cigareta raznih marki i 9.5 kilograma kafe). Carinici su nakon toga pretražili podnositeljku predstavke i pronašli 30.500 nemačkih maraka (DEM) koje ona takođe nije prijavila, što je bila obavezna prema članu 74.a., stav 1. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata i članu 9., stav 2. Zakona o sprečavanju pranja novca. Carinici su zaplenili 20.000 DEM-a dok su podnositeljki dozvolili da zadrži preostalih 10.500 DEM kao iznos koji je u grubo odgovarao iznosu od 40.000 hrvatskih kuna (HRK), koji na temelju navedenih zakona nije trebala prijaviti. U zapisniku sastavljenom na licu mesta navedeno je da je podnositeljka obavestila carinike da je novac dobila putem kredita u Nemačkoj, te da ga je nosila natrag tamo.

Dana 3. 1. 2002. godine Državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu podiglo je optužnicu protiv podnositeljke pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu zbog krivičnog dela kaznenog izbegavanja carinske kontrole, propisanog članom 298., stav 3. Kaznenog zakona, optuživši je da nije prijavila 61 štek cigareta. Dana 4.1.2002. godine sud ju je proglasio krivom prema optužnici i osudio je na šest meseci zatvora, uslovno na dve godine i kao sigurnosnu meru naložio oduzimanje pronađenih cigareta. Budući se podnositeljka odrekla svog prava na žalbu, presuda je odmah postala pravnosnažna.

Dana 3.1.2002. godine carinske vlasti pokrenule su prekršajni postupak protiv podnositeljke predstavke pred Deviznim inspektoratom Ministarstva financija. Dana 21.3.2002. godine Ministarstvo ju je proglasilo krivom za prekršaj i izreklo joj kaznu od 6.000 HRK. Ministarstvo je istovremeno izreklo zaštitnu meru kojom je oduzelo 20.000 DEM. Ona se na ovu odluku žalila, priloživši pismo banke kojim se porvđuje da je na osnovu ugovora o kreditu od banke pozajmila iznos od 38.334,27 DEM u svrhu kupovine stana u Saveznoj Republici Jugoslaviji.
Ipak, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odbio je njenu žalbu i potvrdio odluku Ministarstva. Nakon toga, podnositeljka predstavke podnela je ustavni žalbu, tvrdeći da je došlo do povrede njenoga ustavom zaštićenoga prava na vlasništvo. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je njenu ustavnu tužbu, ne našavši nikakvu povredu bilo kog od ustavnih prava na koje se pozvala.

U predstavci Evropskom sudu za ljudska prava, podnositeljka je navela da je odluka domaćih vlasti u prekršajnom postupku kojom joj je i izrečena novčana kazna i oduzeto 20.000 DEM zato što nije prijavila taj iznos na carini prekomerna te da joj je tom odlukom povređeno pravo vlasništva. Poziva se na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Sud je u svojoj presudi naveo da jeste došlo do povrede prava iz člana 1 Protokola br. 1. uz Konvenciju, te da joj se oduzeti iznos treba isplatiti, zajedno sa troškovima u iznosu od 1850 EUR.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET GABRIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 9702/04)

PRESUDA

STRASBOURG

5. veljače 2009.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Gabrić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis , predsjednik,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni, 
George Nicolaou, suci,
i  Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 15. siječnja 2009., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 9702/04) protiv Republike Hrvatske što ga je 9. prosinca 2003. godine hrvatska državljanka gđa Darinka Gabrić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").  
  2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa M. Trninić, odvjetnica iz Slavonskog Broda. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 14. rujna 2006. godine predsjednik Prvog odjela je odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru koji se odnosi na pravo vlasništva. Također je odlučeno istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak 29., stavak 3.).
  4. Vlada Bosne i Hercegovine, nakon što je obaviještena o svome pravu umiješati se (članak 36., stavak 1. Konvencije i Pravilo 44., stavak 2 (a) Poslovnika Suda), nije iskoristila to pravo. 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljica zahtjeva, koja je srpskoga porijekla, rođena je 1952. godine i živi u Pforzheimu (Njemačka).
  2. Dana 2. siječnja 2002. godine oko 20:35 sati podnositeljica zahtjeva je u Slavonskom Brodu na putu za Njemačku prelazila granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Zaustavili su je hrvatski carinici koji su prvo pretražili njezin automobil i pronašli neprijavljenu robu skrivenu u prtljažniku automobila. Posebice, na mjestu rezervnoga kotača carinici su pronašli 61 šteku cigareta raznih marki i 9.5 kilograma kave. 
  3. Carinici su nakon toga pretražili podnositeljicu zahtjeva i pronašli 30.500 njemačkih maraka (DEM) koje ona također nije prijavila na temelju članka 74.a., stavka 1. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata i članka 9., stavka 2. Zakona o sprečavanju pranja novca (vidi stavke 14. i 15. ove presude). Zaplijenili su 20.000 DEM-a dok su podnositeljici zahtjeva dozvolili da zadrži preostalih 10.500 DEM kao iznos koji je u grubo odgovarao iznosu od 40.000 hrvatskih kuna (HRK), koji na temelju navedenih zakona nije trebala prijaviti. U zapisniku sastavljenom na licu mjesta navedeno je da je podnositeljica zahtjeva obavijestila carinike da je novac dobila putem bankovnog zajma u Njemačkoj, te da ga je nosila natrag tamo.

A. Kazneni postupak pokrenut protiv podnositeljice zahtjeva

  1. Dana 3. siječnja 2002. godine Državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu podiglo je optužnicu protiv podnositeljice zahtjeva pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu zbog kaznenog djela izbjegavanja carinske kontrole, propisanog člankom 298., stavkom 3. Kaznenog zakona, optuživši je da nije prijavila 61 šteku cigareta. Dana 4. siječnja 2002. godine sud je podnositeljicu zahtjeva proglasio krivom kao u optužnici i osudio je na šest mjeseci zatvora, uvjetno na vrijeme od dvije godine, time da u tome razdoblju ne počini novo kazneno djelo. Sud je također naložio oduzimanje 61 šteke cigareta kao sigurnosnu mjeru. Budući se podnositeljica zahtjeva odrekla svog prava na žalbu, presuda je odmah postala pravomoćna.  

 B. Prekršajni postupak pokrenut protiv podnositeljice zahtjeva 

  1. Dana 3. siječnja 2002. godine carinske vlasti pokrenule su prekršajni postupak protiv podnositeljice zahtjeva pred Deviznim inspektoratom Ministarstva financija („Ministarstvo“). 
  2. Dana 21. ožujka 2002. godine Ministarstvo je podnositeljicu zahtjeva proglasilo krivom za prekršaj i izreklo joj kaznu od 6.000 HRK. Ministarstvo je istovremeno izreklo zaštitnu mjeru kojom je oduzelo 20.000 DEM na temelju članka 99a., stavka 2. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata. U svojoj je odluci riješilo kako slijedi: 

“U pismenoj obrani okrivljenica je priznala da nije prijavila novac prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku zato što nije znala da je to potrebno učiniti. Navela je da je u svojoj banci u Njemačkoj podigla kredit i novac je nosila u Jugoslaviju da bi kupila stan. Pošto nije našla povoljan stan odlučila je sačekati još malo dok ne nađe nešto povoljno….

…Napomenula je da joj nije bilo poznato da je trebala novac prijaviti carini. Moli da joj se oduzeti novac vrati jer joj je potreban za kupnju stana, a ako ne kupi stan da ga mora vratiti banci.

Komisija nije mogla prihvatiti obranu okrivljenice da nije znala kako mora devize prijaviti carini smatrajući da taj razlog ne može biti osnov za njezino oslobađanje od…. odgovornosti …

Kod odmjeravanja visine novčane kazne od osobnih prilika okrivljenice uzeto je u obzir da je razvedena i majka dvoje djece, a od imovinskih prilika da zarađuje 1.200 EURA mjesečno i da posjeduje gradilište. Kao olakotnu okolnost Komisija je uzela u obzir priznanje okrivljenice. 

 Odluka o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta prekršaja u iznosu od 20.000 DEM donesena je na temelju članka 99a. stavak 2. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata koji propisuje da se predmeti prekršaja oduzimaju u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske. Cijeneći pobude i okolnosti pod kojima je prekršaj počinjen, Komisija nije našla da postoje posebno opravdani razlozi da se zaštitna mjera ne izrekne odnosno da se izrekne zaštitna mjera djelomičnog oduzimanja predmeta prekršaja, stoga što je priznanje djela jedina olakotna okolnost u ovom slučaju, a ona sama za sebe (bez drugih posebno olakotnih okolnosti) nije dovoljna za odluku o povratu privremeno oduzetog novca kao predmeta prekršaja.“   

  1. Odluka Ministarstva dostavljena je podnositeljici zahtjeva 24. svibnja 2002. godine, nakon čega se ona protiv iste žalila. Zajedno sa žalbom dostavila je i pismo svoje banke u Njemačkoj, od 27. svibnja 2002. godine, kojim se potvrđuje da je na temelju ugovora o zajmu bila primila zajam od 38.334,27 DEM u svrhu kupnje stana u Saveznoj Republici Jugoslaviji.
  2. Dana 19. lipnja 2002. godine Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnositeljice zahtjeva i potvrdio odluku Ministarstva, potvrđujući obrazloženje dano u toj odluci. Odluka je dostavljena podnositeljici zahtjeva 2. rujna 2002. godine. 
  3. Podnositeljica zahtjeva podnijela je tada ustavnu tužbu tvrdeći, inter alia, da je došlo do povrede njenoga ustavom zaštićenoga prava na vlasništvo. Dana 21. svibnja 2003. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je njenu ustavnu tužbu, ne našavši nikakvu povredu niti jednoga ustavnoga prava na koje se pozvala, te je svoju odluku dostavio podnositeljici zahtjeva dana 9. lipnja 2003. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavni dio Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (“Narodne novine”, br. 91A/93, 36/98, i 32/01), na snazi u mjerodavno vrijeme, u dijelu koji je mjerodavan glasio je kako slijedi:

Članak 72., stavak 1.

 „Strane valute i vrijednosni papiri koji glase na stranu valutu unose se u Republiku Hrvatsku slobodno.“ 

Članak 74a., stavak 1.

„Domaće i strane fizičke osobe dužne su prilikom prelaska državne granice prijaviti ovlaštenom carinskom djelatniku svaki prijenos za sebe ili drugoga gotovine i čekova u domaćoj i stranoj valuti u vrijednosti što je propisana zakonom kojim se utvrđuje sprječavanje pranja novca." 

Članak 97a. 

„Novčanom kaznom od najmanje 5.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj domaća i strana fizička osoba, domaća i strana pravna osoba, predstavnik, odgovorna osoba ili punomoćnik domaće i strane pravne osobe, obrtnik i trgovac pojedinac te fizička osoba koja samostalnim radom obavlja djelatnost ako pokuša prenijeti ili prenese preko državne granice bez prijave ovlaštenom carinskom djelatniku gotovinu i čekove u vrijednosti utvrđenoj prema odredbama članka 74a. ovoga Zakona." 

Članak 99a.

„(1) Gotovina i čekovi u domaćoj i stranoj valuti koji se prenose preko državne granice suprotno članku 74a. ovoga Zakona ovlašteni carinski djelatnik privremeno će uz izdavanje potvrde oduzeti, kako je to propisano za prekršajni postupak, i uz podnošenje prekršajne prijave bez odgađanja uplatiti na poseban račun Deviznog inspektorata Ministarstva financija Republike Hrvatske. 

(2)  Gotovina i čekovi što su predmet prekršaja iz članka 97a. ovoga Zakona oduzet će se rješenjem o prekršaju u korist proračuna Republike Hrvatske. 

(3)…

(4) Iznimno, prekršajno tijelo u posebno opravdanim slučajevima u kojima postoje posebne olakotne okolnosti može odlučiti da se gotovina i čekovi, što su predmet prekršaja iz stavka 1. i 2. ovoga članka, ne oduzmu ili da se oduzmu samo djelomično." 

  1. Članak 9., stavak 1. Zakona o sprečavanju pranja novca ("Narodne novine", br. 69/97, 106/97, 67/01, 114/01), koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, glasio je kako slijedi:  

„(1) Carinska [uprava]…obvezna je Uredu [za sprečavanje pranja novca] uputiti obavijest o zakonitom prenošenju ili pokušaju nezakonitog prenošenja preko državne granice gotovine ili čekova u domaćoj ili stranoj valuti u vrijednosti od 40.000,00 kuna ili većoj najkasnije u roku od tri dana od trenutka saznanja o prijenosu ili pokušaju nezakonitog prijenosa.“

  1. Članak 298. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 129/00 i 51/01), koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme, glasio je kako slijedi:

Izbjegavanje carinskog nadzora 

Članak 298.

„(1) Tko prenese veću količinu robe ili stvar velike vrijednosti preko carinske crte izbjegavajući mjere carinskog nadzora, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. 

(2) Tko organizira grupu ili osobe za počinjenje kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka ili mrežu preprodavatelja ili posrednika za prodaju necarinjene robe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Kaznom iz stavka 2. ovoga članka kaznit će se tko prenese preko carinske crte izbjegavajući mjere carinskog nadzora robu čija su proizvodnja ili promet ograničeni ili zabranjeni. 

(4) Tko organizira grupu ili osobe za počinjenje kaznenog djela iz stavka 3. ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina. 

(5) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. i 3. ovoga članka počinitelj će se kazniti.

(6) Roba koja je predmet kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se.“

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovara da je odluka domaćih vlasti u prekršajnom postupku kojom joj je i izrečena novčana kazna i oduzeto 20.000 DEM zato što nije prijavila taj iznos na carini prekomjerna te da joj je stoga tom odlukom povrijeđeno pravo vlasništva. Poziva se na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“ 

  1. Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Vlada

  1. Vlada priznaje da je došlo do miješanja u pravo vlasništva podnositeljice zahtjeva kad su joj domaće vlasti oduzele 20.000 DEM. Međutim, to miješanje bilo je zakonito i slijedilo je legitimni cilj. Oduzimanje kao sankcija za prekršaj o kojemu se radi bilo je propisano člankom 99.a (2) Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (vidi stavak 14. ove presude), te je to bila mjera kojoj je cilj bio borba protiv pranja novca. 
  2. Vlada je na početku naglasila da je pranje novca osobito opasan oblik kriminala, te je kao takav prepoznat ne samo na nacionalnoj nego i na međunarodnoj razini. Na primjer, mnogi međunarodni instrumenti Europske Unije posvećeni su borbi protiv pranja novca.
  3. Glede razmjernosti, Vlada je prvo objasnila da se sankcija za prekršaj za koji je podnositeljica zahtjeva bila proglašena krivom, i koji je uključio povredu propisa protiv pranja novca, sastojala od dva elementa: (a) izricanje novčane kazne i (b) obvezatno oduzimanje novca koji je bio predmet prekršaja. Pri ocjeni razmjernosti sankcije, nadležne domaće vlasti uzele su u obzir oba ova elementa. U slučaju podnositeljice zahtjeva, olakotne okolnosti uzete su u obzir pri izricanju novčane kazne. Međutim one nisu bile takvog karaktera da bi, uz to, opravdale i izuzetak od obveze oduzimanja neprijavljene svote novca.
  4. Drugo, Vlada tvrdi da su domaća tijela restriktivno ali dosljedno tumačila mjerodavne odredbe o oduzimanju novca kao sankciju za povrede propisa o zabrani pranja novca. Po mišljenju Vlade, to je tumačenje bilo u okviru „slobode procjene“ ostavljene domaćim vlastima. Zbog ove dosljednosti u tumačenju, sankcija izrečena podnositeljici zahtjeva bila je lišena arbitrarnosti, i stoga ovaj predmet treba razlikovati od predmeta Baklanov v. Russia (br. 68443/01, 9. lipnja 2005.) u kojemu je Sud osudio nedosljednosti u tumačenju sličnih odredbi. 
  5. Treće, Vlada tvrdi da je podnositeljica morala biti svjesna kako prijenos velikog iznosa novca u gotovini preko granice podliježe određenim zakonskim ograničenjima. Bilo je stoga razumno od nje očekivati da se raspita o tome prije nego što krene na put. Činjenice iznesene u domaćem postupku ne upućuju da je njezino navodno neznanje bilo opravdano na bilo koji način.
  6. Četvrto, Vlada ne želi nagađati o stvarnoj namjeni novca oduzetog podnositeljici zahtjeva, no ipak naglašava, u apstraktnom smislu, da sama činjenica da je novac zakonitog porijekla ne mora nužno značiti da je bio namijenjen u zakonite svrhe (s tim u vezi navode, kao primjer, članak 5. Konvencije Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenoga kaznenim djelom i o financiranju terorizma (CETS br. 198), koji konkretno upućuje na oduzimanje imovine stečene iz legitimnih izvora, a koja se pomiješala s imovinom koja potječe iz prihoda stečenoga kaznenim djelom). Prema navodima Vlade, okolnosti ovoga slučaja ukazivale su da je dotični novac bio namijenjen u sumnjive svrhe. S tim u vezi primjećuju da ukupne okolnosti u kojima je bio počinjen prekršaj nisu bile olakšavajuće za podnositeljicu zahtjeva: osim što je nosila veliki iznos novca u gotovini, zatečena je i kako krijumčari veliku količinu kave i cigareta. Budući da članak 99a., stavak 4. Deviznog zakona (vidi stavak 14 ove presude) govori o osobito opravdanim slučajevima i osobito olakotnim okolnostima, očito je da u slučaju podnositeljice zahtjeva nisu bili zadovoljeni ovi zahtjevi. To ne znači da tvrdnje podnositeljice zahtjeva nisu bile uzete u obzir; u danim okolnostima one jednostavno nisu bile dovoljne da bi opravdale primjenu članka 99a., stavka 4. Deviznog zakona. 
  7. S obzirom na navedeno, Vlada tvrdi da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u predmetu podnositeljice zahtjeva.

(b) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva ističe da je odmah nakon što su carinici otkrili novac koji je nosila, obavijestila iste o njegovom porijeklu i svrsi te da je dala izvornike isprava iz svoje banke u Njemačkoj kao dokaz da je novac bio pribavljen putem stambenog zajma. Nadalje, uz svoju žalbu Visokom prekršajnom sudu priložila je pismo od svoje banke, u kojemu je banka potvrdila njene izjave glede porijekla i svrhe novca.
  2. Podnositeljica zahtjeva priznaje da nije prijavila novac na carini i prihvaća da joj je s tog osnova trebala biti izrečena novčana kazna. Međutim, nije bilo nikakvog valjanog razloga da joj se oduzme cijeli iznos od 20.000 DEM. Ona je razvedena, majka dvoje djece, polukvalificirana radnica sa skromnim sredstvima i plaćom, zaposlena kao „radnik gost“ (Gastarbeiter) u Njemačkoj na privremenoj osnovi, i nije dobro upućena u pravo. Zbog profesionalne bolesti od rada u kemijskoj industriji često je bila na bolovanjima, tijekom kojih je primala mjesečnu naknadu od samo 2.000 DEM. Stoga je oduzeti iznos – s kojim si je namjeravala kupiti stan u Saveznoj Republici Jugoslaviji gdje bi mogla živjeti nakon što ode u mirovinu – za nju predstavljao „pravo bogatstvo“.
  3. Izricanje mjere oduzimanja bilo je potpuno nepotrebno u svjetlu činjenice da je bilo očito kako podnositeljica zahtjeva nije počinila prekršaj o kojemu se radi namjerno, nego samo iz nehaja. 
  4. Međutim, bez obzira na sva ova razmatranja, domaće su vlasti postupile prema podnositeljici zahtjeva, te je konačni i kaznile, kako notornog kriminalca i opasnog krijumčara, što ona objektivno nije. Stoga nisu odredili potrebnu poštenu ravnotežu između općega interesa zajednice i njenoga prava na vlasništvo.

2. Ocjena suda 

  1. Sud ponavlja kako članak 1. Protokola br. 1. u biti jamči pravo vlasništva i sastoji se od tri odvojena pravila. Prvo, izraženo u prvoj rečenici prvoga stavka opće je naravi i postavlja načelo mirnog uživanja vlasništva. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istoga stavka pokriva lišavanje vlasništva i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće, sadržano u drugome stavku priznaje da, između ostalog, države ugovornice imaju pravo nadzirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom. Drugo i treće pravilo tiču se posebnih slučajeva miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg načela postavljenog u prvom pravilu" (vidi među ostalim izvorima prava, predmet Draon v. France [GC], br. 1513/03, stavak 69., 6. listopada 2005.).
  2. „Vlasništvo“ o kojemu je riječ u ovome predmetu bio je iznos novca u njemačkim markama koji je oduzet podnositeljici zahtjeva odlukom upravnih vlasti, a koju su nakon toga potvrdile sudbene vlasti. Među strankama nije sporno da je to oduzimanje predstavljalo miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, i da je članak 1. Protokola br. 1. stoga primjenjiv. Ostaje za utvrditi je li mjera bila pokrivena prvim ili drugim stavkom toga članka.
  3. Sud ponavlja svoj dosljedan pristup da mjera oduzimanja, iako uključuje lišenje vlasništva, ipak predstavlja nadzor nad upotrebom vlasništva u smislu drugoga stavka članka 1. Protokola br. 1. (vidi predmete Riela and Others v. Italy (dec.), br. 52439/99, 4. rujna 2001.; Arcuri i Others v. Italy (dec.), br. 52024/99, ECHR 2001-VII; C.M. v. France (dec.), br. 28078/95, ECHR 2001-VII; Air Canada v. the United Kingdom, 5. svibnja 1995., stavak 34., Series A br. 316-A; i AGOSI v. the United Kingdom, 24. listopada 1986., stavak 34., Series A br. 108). Prema tome, Sud smatra da i u ovome predmetu treba slijediti isti pristup.
  4. Sud nadalje bilježi da su stranke isto tako suglasne da je miješanje bilo zakonito, budući da se oduzimanje temeljilo na člancima 74a., stavku 1. i 99a. Deviznoga zakona, uzetim zajedno s člankom 9., stavkom 1. Zakon o sprečavanju pranja novca. Nadalje, nesporno je da je to miješanje težilo ostvariti legitimni cilj u općem interesu, i to sprečavanje pranja novca. Sud ne vidi nikakav razlog da presudi drugačije.
  5. Stoga je jedino pitanje o kojemu Sud treba odlučiti je li postojao razuman odnos između sredstava koje su vlasti upotrijebile da bi postigle taj cilj i zaštite prava podnositeljice zahtjeva na mirno uživanje njenoga vlasništva. Sud mora osobito ispitati je li ovim miješanjem određena poštena ravnoteža između zahtjeva općega interesa javnosti i zahtjeva zaštite prava podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, i je li njoj nametnut nerazmjeran i prekomjeran teret, s time da osobito treba uzeti u obzir strogost sankcije. 
  6. Prekršaj za koji je podnositeljica zahtjeva proglašena krivom sastojao se od njenoga propuštanja prijaviti carinskim vlastima 20.000 DEM u gotovini, koji je nosila. Važno je primijetiti da čin unošenja strane valute u gotovini u Hrvatsku nije bio nezakonit na temelju hrvatskog prava, jer je izričito dozvoljen člankom 72., stavkom 1. Deviznog zakona (vidi stavak 14. ove presude). Ne samo da je bilo zakonito unijeti stranu valutu kao takvu, nego i iznos koji se mogao zakonito prenijeti, ili, kao u ovome slučaju, fizički nositi preko hrvatske carinske granice, u načelu nije bio ograničen (vidi stavak 14. ove presude). Zbog ovoga je elementa ovaj predmet različit od predmeta u kojima se mjera oduzimanja primijenila bilo na robu čiji je uvoz bio zabranjen (vidi naprijed citirani predmet AGOSI, koji se odnosi na uvoz zlatnika i Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi v. Ireland [GC], br. 45036/98, ECHR 2005-VI, koji se odnosi na zabranu jugoslavenskog zrakoplova na koji se primjenjivao režim sankcija, ili vozila korištena za prijevoz zabranjenih tvari ili krijumčarenje ljudi (vidi naprijed citirani predmete Air Canada; M. v. France (dec.),  i Yildirim v. Italy (dec.), br. 38602/02, ECHR 2003-IV).
  7. Nadalje, podnositeljica zahtjeva je u postupku pred Ministarstvom financija objasnila da je novac pribavila putem bankarskog zajma u Njemačkoj u svrhu kupnje stana u Saveznoj Republici Jugoslaviji (vidi stavak 10. ove presude). Uz svoju žalbu protiv prvostupanjske odluke dostavila je dokumentaciju kao dokaz za te svoje činjenične navode (vidi stavak 11. ove presude). Međutim, čini da se domaće vlasti nisu posebno osvrnule na to pitanje, budući da su ga izgleda smatrale nevažnim, barem za izricanje mjere oduzimanja. Sud stoga smatra da zakonito porijeklo oduzete gotovine nije osporeno. S tog osnova razlikuje ovaj predmet od predmeta u kojima se mjera oduzimanja protezala na imovinu koja je bila stečena kaznenim djelom (vidi predmet Phillips v. the United Kingdom, br.. 41087/98, st. 9.-18., ECHR 2001-VII), za koju se smatralo da je bila nezakonito stečena (vidi predmete Riela i Arcuri, oba naprijed citirana i predmet Raimondo v. Italy, 22. veljače 1994., stavak 29., Series A br.. 281-A) ili koju se namjeravalo upotrijebiti u nezakonite svrhe (vidi predmet  Butler v. the United Kingdom (dec.), br. 41661/98, 27. lipnja 2002.).
  8. Sud nadalje bilježi da podnositeljica zahtjeva nije evidentirana u kaznenoj evidenciji i da prije incidenta o kojemu je riječ nije bila osumnjičena ili optužena za bilo koje kazneno djelo. Istina je, kao što ukazuje Vlada, da su istom prilikom carinici u automobilu podnositeljice zahtjeva pronašli drugu neprijavljenu robu, osobito 61 šteku cigareta, i da joj je s tog osnova izrečena kaznena osuda. Međutim, za neprijavljivanje šteka cigareta podnositeljica zahtjeva bila je osuđena za manje teško kazneno djelo izbjegavanja carinske kontrole propisano stavkom 3. članka 298. Kaznenog zakona, a ne, kao što tvrdi Vlada (vidi stavak 25. ove presude) za krijumčarenje, kao teži oblik istog kaznenog djela propisanog u stavcima 2. i 4. toga članka (vidi stavke 8. i 16. ove presude). Još važnije, podnositeljici zahtjeva nije bila izrečena kaznena osuda pa čak nije bila ni kazneno gonjena za neprijavljivanje predmetnog novca, jer taj čin nije predstavljao kazneno djelo, nego samo prekršaj. Stoga nema ničega što bi upućivalo na zaključak da su oduzimanjem iznosa od 20.000 DEM od podnositeljice zahtjeva vlasti nastojale spriječiti neku kriminalnu aktivnost kao što je pranje novca, trgovina drogom ili izbjegavanje carinskih pristojbi. Novac koji je ona nosila bio je zakonito pribavljen i bilo je dozvoljeno taj iznos unijeti u Hrvatsku time da ga je trebalo prijaviti carinskim vlastima. Slijedi da je nezakonito (ali ne i kriminalno) ponašanje koje joj se može pripisati u odnosu na novac bilo njeno propuštanje prijaviti taj novac na carini.
  9. Sud smatra da miješanje, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena – u ovome predmetu nije poštovana dužnost prijavljivanja – a ne težini neke pretpostavljene povrede, koja, međutim, nije bila utvrđena (kao na primjer djelo pranja novca ili izbjegavanja carinskih pristojbi). Mjera oduzimanja o kojoj se ovdje radi nije bila namijenjena kao materijalna naknada štete – budući da država nije pretrpjela nikakav gubitak kao rezultat toga što podnositeljica nije prijavila novac – nego je bila odvraćajuća i punitivna u svojoj svrsi (usporedi predmet Bendenoun v. France, 24. veljače 1994., stavak 47., Series A br. 284). U ovome je predmetu podnositeljici zahtjeva već bila izrečena novčana kazna za prekršaj koji se sastojao od neprijavljivanja novca na carini. Nije bilo uvjerljivo dokazano, niti je Vlada uistinu tvrdila da sama ta sankcija nije bila dovoljna za postizanje željenoga odvraćajućeg ili punitivnog učinka i sprečavanje budućih povreda dužnosti prijavljivanja. U takvim je okolnostima, po mišljenju Suda, oduzimanje cijeloga iznosa novca koji je trebalo prijaviti, kao dodatna sankcija uz novčanu kaznu, bilo nerazmjerno, jer je podnositeljici zahtjeva nametnulo prekomjeran teret.   
  10. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

II OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 

  1. Na temelju istih činjenica koje je navela u potporu svojega prigovora na temelju članka 1. Protokola br. 1., podnositeljica zahtjeva je prigovorila i na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije da je naprijed navedeni prekršajni postupak bio nepošten i da domaći sudovi koji su sudjelovali nisu bili nepristrani, kao i na temelju članka 14., da je protiv nje bila izvršena diskriminacija na temelju njene nacionalnosti i etničkoga porijekla. Ti članci u svojim mjerodavnim dijelovima glase kako slijedi:

Članak 6., stavak 1.

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku ispita njegov slučaj.“

Članak 14. 

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“

  1. Sud bilježi da podnositeljica zahtjeva u biti prigovara ishodu postupka, koji, osim ako se radi o nekoj arbitrarnosti, Sud ne može ispitati na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije. U svjetlu svih materijala koji ima u posjedu, Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva mogla u pobijanome postupku iznijeti svoje tvrdnje pred sudovima, koji su se na njih osvrnuli u odlukama koje su propisno obrazložene i nisu arbitrarne. Štoviše, podnositeljica zahtjeva nije iznijela nikakve konkretne činjenice ili tvrdnje koje bi mogle navesti na zaključak da sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak inače bio nepošten, te ne izgleda da bi se u predmetu pojavilo bilo kakvo pitanje u tom pogledu.
  2. Isto tako, čini se da je prigovor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 14. neutemeljen, jer nije dala apsolutno nikakve detalje. Nema nikakvih dokaza koji bi navodili na zaključak da su se u svojim odlukama koje su donosili domaće vlasti vodile nedopustivim motivima, kao što je nacionalnost ili etničko porijeklo podnositeljice zahtjeva.
  3. Stoga su ovi prigovori nedopušteni na temelju članka 35., stavka 3. kao očito neosnovani i ih treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

III.    PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potražuje 10.000 EUR na ime materijalne štete zajedno s pripadajućom kamatom po godišnjoj stopi od 8%, koja teče od 2. siječnja 2002. godine, datuma oduzimanja, do isplate. Objasnila je da iznos od 10.000 EUR odgovara iznosu od 20.000 DEM koji su joj hrvatske vlasti oduzele te da je kamatna stopa jednaka stopi ugovorenoj u ugovoru o zajmu koji je sklopila 21. studenog 2001. godine u Njemačkoj. Isto tako potražuje 2.000 EUR na ime nematerijalne štete. 
  2. Vlada osporava te zahtjeve.
  3. Sud nalazi da je glavnica koju podnositeljica potražuje njoj oduzeta što predstavlja povredu članka 1. Protokola br. 1. Stoga prihvaća zahtjev podnositeljice zahtjeva u odnosu na materijalnu štetu i s toga joj naslova dosuđuje 10.000 EUR, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.  49. Glede nematerijalne štete, Sud smatra da utvrđenje povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu u ovim okolnostima.  

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica zahtjeva potražuje i iznos od 6.100 HRK na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 12.200 HRK na ime onih nastalih pred Sudom.
  2. Vlada osporava te zahtjeve.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ukoliko je dokazala da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili razumni s obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi podnositeljici zahtjeva iznos od 150 EUR na ime troškova i izdataka u domaćem postupku, te 1.700 EUR za postupak pred Sudom. 

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 

  1. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pravo na vlasništvo dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;   
  1. presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju: 
  1. presuđuje 

(a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu sa člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedeće iznose:

(i) 10.000 EUR (deset tisuća eura), uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva, na ime materijalne štete;

(ii) 1.850 EUR (tisuću osamsto pedeset eura) uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva, na ime troškova i izdataka;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

  1. odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5. veljače 2009. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

                            Søren NIELSEN                                      Christos ROZAKIS

                                   Tajnik                                                 Predsjednik

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF GABRIĆ v. CROATIA

(Application no. 9702/04) 

JUDGMENT

STRASBOURG 

5 February 2009

FINAL

05/05/2009

This judgment may be subject to editorial revisions

In the case of Gabrić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 15 January 2009,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 9702/04) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a citizen of Bosnia and Herzegovina, Mrs Darinka Gabrić (“the applicant”), on 9 December 2003.

2. The applicant was represented by Mrs M. Trninić, an advocate practising in Slavonski Brod. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. On 14 September 2006 the President of the First Section decided to communicate the complaint concerning the right of property to the Government. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

4. The Government of Bosnia and Herzegovina, having been informed of their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 2 (a) of the Rules of Court), did not avail themselves of this right.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant, who is of Serbian origin, was born in 1952 and lives in Pforzheim (Germany).

6. On 2 January 2002, at around 8.35 p.m., the applicant, on her way to Germany, was crossing the border between Bosnia and Herzegovina and Croatia at Slavonski Brod. She was stopped by the Croatian customs officers, who first searched her car and found undeclared goods hidden in its luggage compartment. In particular, in the place for the spare wheel the officers found 61 cartons of cigarettes of various brands and 9.5 kg of coffee.

7. The customs officers then searched the applicant and found 30,500 German marks (DEM), which she had also failed to declare under section 74a(1) of the Foreign Currency Act and section 9(2) of the Prevention of Money Laundering Act (see paragraphs 14 and 15 below). They seized DEM 20,000 while allowing the applicant to keep the remaining DEM 10,500 as that amount roughly corresponded to 40,000 Croatian kunas (HRK), the sum she was not required to declare pursuant to the above-mentioned legislation. The report drafted on the spot indicates that the applicant informed the customs officers that she had obtained the money through a bank loan in Germany and had been carrying it back there.

A. Criminal proceedings instituted against the applicant

8. On 3 January 2002 the Slavonski Brod Municipal State Attorney’s Office indicted the applicant before the Slavonski Brod Municipal Court for the criminal offence of avoiding customs controls, prescribed in section 298(3) of the Criminal Code, accusing her of not having declared 61 cartons of cigarettes. On 4 January 2002 the court found the applicant guilty as charged and sentenced her to six months’ imprisonment but suspended the sentence (uvjetna osuda) for a period of two years provided that in that period she did not commit a further offence. The court also ordered the confiscation (oduzimanje predmeta) of 61 cartons of cigarettes as a security measure (sigurnosna mjera). As the applicant waived her right to appeal, the judgment immediately became final.

B. Administrative offences proceedings instituted against the applicant

9. On 3 January 2002 the customs authorities instituted administrative offences proceedings (prekršajni postupak) against the applicant before the Foreign Currency Inspectorate of the Ministry of Finance (Ministarstvo financija, Devizni inspektorat – “the Ministry”).

10. On 21 March 2002 the Ministry found the applicant guilty of having committed an administrative offence and fined her HRK 6,000. At the same time, the Ministry imposed a protective measure (zaštitna mjera) confiscating DEM 20,000 pursuant to section 99a(2) of the Foreign Currency Act. In so deciding it held as follows:

“In her written defence the accused admitted that she had not declared the money when entering the Republic of Croatia because she had not known that she was required to do so. She submitted that she had taken out a loan from her bank in Germany and that she had been bringing the money to Yugoslavia in order to buy a flat. Since she had not found the flat to her liking she had decided to wait for a while until she found something [more] favourable. ...

... She submitted that she had not been aware that she had to declare the money at the customs. She is asking that the seized money be returned to her because she needs it for the purchase of a flat, and if she does not buy a flat she has to return the money to the bank.

...

[The Ministry] could not accept the defence of the accused that she had not known that she had to declare foreign currency to the customs authorities, considering that this argument could not constitute a ground for exonerating her from ... liability. ...

In the determination of the amount of the fine, the personal situation of the accused was taken into account, namely the fact that she is divorced and a mother of two children, as well as her financial situation, namely that she is earning EUR 1,200 per month and owns a construction lot. [The Ministry] considered as a mitigating circumstance the fact that the accused had confessed.

The decision to impose the protective measure of confiscating the object of the offence in the amount of DEM 20,000 was rendered on the basis of section 99a of the Foreign Currency Act, which provides that objects of an offence are to be confiscated in favour of the State Budget of the Republic of Croatia. Having assessed the motives of the offence and the circumstances in which it had been committed, [the Ministry] found no particularly justified reasons for not imposing the protective measure, or for imposing the protective measure of partial confiscation of the objects of the offence, because the confession of the accused was the only mitigating circumstance in this case, which in itself (without any other particularly mitigating circumstances) is not sufficient for a decision to return the temporarily seized money, as the object of the offence.”

11. The Ministry’s decision was served on the applicant on 24 May 2002, after which she appealed against it. Together with the appeal she submitted a letter from her bank in Germany, dated 27 May 2002, confirming that according to the loan agreement of 21 November 2001, she had received a loan of DEM 38,334.27 for the purposes of buying a flat in the Federal Republic of Yugoslavia.

12. On 19 June 2002 the High Court for Administrative Offences (Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s appeal and upheld the Ministry’s decision, endorsing the reasons given therein. The decision was served on the applicant on 2 September 2002.

13. The applicant then lodged a constitutional complaint, alleging, inter alia, a violation of her constitutionally protected right of property. On 21 May 2003 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed her complaint, finding no violation of any of the constitutional rights relied on, and served its decision on the applicant on 9 June 2003.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

14. The relevant part of the Foreign Currency Act (Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata, Official Gazette nos. 91A/93, 36/98 and 32/01), in force at the material time, in so far as relevant, read as follows:

Section 72(1)

“Foreign currency and securities in foreign currency may be freely brought into the Republic of Croatia.”

Section 74a(1)

“All Croatian and foreign natural persons crossing the State border are required to declare to the competent customs officer any ... cash or cheques in domestic or foreign currency of the value prescribed by the statute regulating prevention of money laundering.”

Section 97a

A fine of at least 5,000.00 kunas for an administrative offence shall be imposed on any Croatian or foreign natural person ... who attempts to take or takes across the State border cash or cheques of the value referred to in section 74a of this Act, without declaring them to the competent customs officer.”

Section 99a

“(1) The competent customs officer shall temporarily seize cash and cheques in domestic or foreign currency taken across the State border in contravention of section 74a of this Act ..., and shall also, along with making an administrative offence complaint, pay that amount without delay into the special account of the Foreign Currency Inspectorate of the Ministry of Finance of the Republic of Croatia.

(2) The cash and cheques which are the objects of the administrative offence referred to in section 97a of this Act shall be confiscated by virtue of the decision on the administrative offence, in favour of the State Budget of the Republic of Croatia.

(3) ...

(4) Exceptionally, in particularly justified situations in which special mitigating circumstances exist, the authority deciding on the administrative offence may decide that the cash and cheques which are the objects of the administrative offence referred to in paragraphs 1 and 2 of this section shall not be confiscated or shall be confiscated only in part.”

15. Section 9(1) of the Prevention of Money Laundering Act (Zakon o sprječavanju pranja novca, Official Gazette nos. 69/97106/97 (corrigendum), 67/01 and 114/01), as in force at the material time, read as follows:

“Customs [authorities]... shall inform the Office [for the Prevention of Money Laundering] of any legal transfer or attempted illegal transfer across the State border of cash or cheques in domestic or foreign currency of the value of 40,000 kunas or more, within the period of three days of finding out about such transfer or attempt of illegal transfer.”

16. Section 298 of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/9727/98 (corrigendum), 129/00 and 51/01), as in force at the material time, read as follows:

Avoiding customs controls

Section 298

“(1) Anyone who carries a large quantity of goods or objects of great value across the customs border, avoiding customs controls, shall be punished by a fine or by imprisonment not exceeding three years.

(2) Anyone who organises a group or individuals for the perpetration of the criminal offence referred to in paragraph 1 of this section, or a network of resellers or middlemen for the sale of goods not cleared by customs, shall be punished by imprisonment from six months to five years.

(3) The same penalty as referred to in paragraph 1 of this section shall be imposed on anyone who carries across the customs border, avoiding customs controls, goods whose production or distribution is restricted or prohibited.

(4) Anyone who organises a group or individuals for the perpetration of the criminal offence referred to in paragraph 3 of this section shall be punished by imprisonment from one to eight years.

(5) An attempt to commit a criminal offence referred to in paragraphs 1 to 3 of this section shall be punishable.

(6) Goods that are the object of the criminal offence referred to in paragraph 1 of this section shall be confiscated.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

17. The applicant complained that that the decision of the domestic authorities in the administrative offences proceedings to both fine her and confiscate DEM 20,000 from her for having failed to declare that sum at the customs had been excessive and thus violated her right of property. She relied on Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, which reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

18. The Government contested that argument.

A. Admissibility

19. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The arguments of the parties

(a) The Government

20. The Government admitted that there had been an interference with the applicant’s right of property when the domestic authorities had confiscated DEM 20,000 from her. However, the interference had been lawful and had pursued a legitimate aim. The confiscation as a sanction for the administrative offence in question had been prescribed by section 99a(2) of the Foreign Currency Act (see paragraph 14 above), and had been a measure aimed at combating money laundering.

21. At the outset, the Government emphasised that money laundering was a particularly dangerous form of crime, and had been identified as such not only at national, but also at international level. For example, many international instruments of the European Union were devoted to the fight against money laundering.

22. As to proportionality, the Government first explained that the sanction for the administrative offence of which the applicant had been found guilty, and which involved a breach of anti-money-laundering regulations, consisted of two elements: (a) imposition of a fine, and (b) mandatory confiscation of the money which was the object of the offence. When assessing the proportionality of the sanction, the competent domestic authorities took into account both of these elements. In the applicant’s case, mitigating circumstances had been taken into account when imposing the fine. However, they had not been of such a character to justify the exception to the obligation to confiscate the undeclared amount of money.

23. Secondly, the Government submitted that the domestic authorities had interpreted the relevant provisions on confiscation of money as a sanction for breaches of anti-money-laundering regulations restrictively, but consistently. That interpretation was, in the Government’s view, within the “margin of appreciation” left to the domestic authorities. Owing to this consistency in interpretation, the sanction imposed on the applicant lacked arbitrariness, and the present case was therefore to be distinguished from the case of Baklanov v. Russia (no. 68443/01, 9 June 2005), where the Court had condemned inconsistencies in the interpretation of similar provisions.

24. Thirdly, the Government argued that the applicant should have been aware that the transfer of a considerable amount of cash across the border was subject to certain restrictions provided for by law. Therefore, she could have reasonably been expected to make some enquiries into this matter before setting out on a journey. The facts presented in the domestic proceedings did not indicate that her alleged ignorance had been in any way justified.

25. Fourthly, the Government did not wish to speculate on the actual purpose of the money confiscated from the applicant but nevertheless stressed, in abstract terms, that the mere fact that the money came from legitimate sources did not necessarily mean that it was intended for legitimate purposes (in this connection they cited, as an example, Article 5 of the Council of Europe Convention on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime and on the Financing of Terrorism (CETS no. 198), which specifically referred to the seizure of property acquired from legitimate sources which had been intermingled with property derived from proceeds of crime). In the Government’s submission, the circumstances of the present case indicated that the money in question had been intended for suspicious purposes. They noted in this connection that the overall circumstances in which the administrative offence had been committed were not mitigating for the applicant: apart from carrying a large sum of money in cash, she had been found to be smuggling a large quantity of cigarettes and coffee. As section 99a(4) of the Foreign Currency Act (see paragraph 14 above) referred to particularly justified cases and particularly mitigating circumstances, it was obvious that these requirements had not been satisfied in the applicant’s case. This did not mean that the applicant’s arguments had not been taken into account; in the given circumstances they had simply been insufficient to justify the application of section 99a(4) of the Foreign Currency Act.

26. In view of the foregoing, the Government submitted that there had been no breach of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention in the applicant’s case.

(b) The applicant

27. The applicant pointed out that immediately after the customs officers had detected the money she had been carrying, she had informed them of its origin and purpose and had produced original documents from her bank in Germany proving that the money had been obtained through a housing loan. Furthermore, with her appeal to the High Court for Administrative Offences she had enclosed a letter from her bank, in which the bank had confirmed her statements as regards the origin and the purpose of the money.

28. The applicant admitted that she had failed to declare the money at the customs and accepted that she had to be fined on that account. However, there had been no valid reason to confiscate from her the entire amount of DEM 20,000. She was divorced, a mother of two children, a semi-qualified worker with modest assets and salary who was employed as a “guest worker” (Gastarbeiter) in Germany on a temporary basis, and was not well versed in the law. Owing to an occupational disease from working in the chemical industry, she had often been on sick-leave, during which she had received a monthly allowance of only DEM 2,000. Therefore, the confiscated amount – with which she had intended to buy herself a flat in the Federal Republic of Yugoslavia where she could live after her retirement – had represented a “real fortune” for her.

29. The imposition of the confiscation measure had also been completely unwarranted in view of the fact that it had been obvious that the applicant had not committed the administrative offence in question wilfully but only with negligence.

30. However, irrespective of all these considerations, the domestic authorities had treated, and eventually punished, the applicant as a notorious criminal and a dangerous smuggler, which objectively she was not. They had therefore failed to strike the requisite fair balance between the general interest of the community and her right of property.

2. The Court’s assessment

31. The Court reiterates that Article 1 of Protocol No. 1 guarantees in substance the right of property and comprises three distinct rules. The first, which is expressed in the first sentence of the first paragraph and is of a general nature, lays down the principle of peaceful enjoyment of possessions. The second rule, in the second sentence of the same paragraph, covers deprivation of possessions and makes it subject to certain conditions. The third, contained in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest. The second and third rules, which are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property, are to be construed in the light of the general principle laid down in the first rule (see, among other authorities, Draon v. France [GC], no. 1513/03, § 69, 6 October 2005).

32. The “possession” at issue in the present case was an amount of money in German marks which was confiscated from the applicant by a decision of the administrative authorities, subsequently upheld by the judicial authorities. It is not disputed between the parties that the confiscation constituted interference with the applicant’s right of property, and that Article 1 of Protocol No. 1 is therefore applicable. It remains to be determined whether the measure was covered by the first or second paragraph of that Article.

33. The Court reiterates its consistent approach that a confiscation measure, even though it does involve a deprivation of possessions, nevertheless constitutes control of the use of property within the meaning of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (see Riela and Others v. Italy (dec.), no. 52439/99, 4 September 2001; Arcuri and Others v. Italy (dec.), no. 52024/99, ECHR 2001-VII; C.M. v. France (dec.), no. 28078/95, ECHR 2001-VII; Air Canada v. the United Kingdom, 5 May 1995, § 34, Series A no. 316‑A; and AGOSI v. the United Kingdom, 24 October 1986, § 34, Series A no. 108). Accordingly, it considers that the same approach must be followed in the present case.

34. The Court further notes that the parties were also in agreement that the interference was lawful, as the confiscation was based on sections 74a(1) and 99a of the Foreign Currency Act, taken in conjunction with section 9(1) of the Prevention of Money Laundering Act. Furthermore, it was common ground that the interference pursued a legitimate aim in the general interest, namely the prevention of money laundering. The Court sees no reason to hold otherwise.

35. Accordingly, the only question for the Court to determine is whether there was a reasonable relationship of proportionality between the means employed by the authorities to achieve that aim and the protection of the applicant’s right to the peaceful enjoyment of her possessions. The Court must examine in particular whether the interference struck the requisite fair balance between the demands of the general interest of the public and the requirements of the protection of the applicant’s right of property, and whether it imposed a disproportionate and excessive burden on her, regard being had in particular to the severity of the sanction.

36. The administrative offence of which the applicant was found guilty consisted of her failure to declare DEM 20,000 in cash, which she was carrying, to the customs authorities. It is important to note that the act of bringing foreign currency in cash into Croatia was not illegal under Croatian law, as it was expressly allowed by section 72(1) of the Foreign Currency Act (see paragraph 14 above). Not only was it lawful to import foreign currency as such but also the sum which could be legally transferred, or, as in the present case, physically carried across the Croatian customs border, was not in principle restricted (see paragraph 14 above). This element distinguishes the instant case from cases in which the confiscation measure applied either to goods whose importation was prohibited (see AGOSI, cited above, concerning a ban on importing gold coins, and Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi v. Ireland [GC], no. 45036/98, ECHR 2005‑VI, concerning the banning of Yugoslav aircraft falling under the sanctions regime) or vehicles used for transporting prohibited substances or trafficking in human beings (see Air Canada, cited above; C.M. v. France (dec.), cited above; and Yildirim v. Italy (dec.), no. 38602/02, ECHR 2003-IV).

37. Furthermore, in the proceedings before the Ministry of Finance the applicant explained that she had obtained the money through a bank loan in Germany for the purposes of buying a flat in the Federal Republic of Yugoslavia (see paragraph 10 above). Together with her appeal against the first-instance decision she submitted documentary evidence in support of those factual allegations (see paragraph 11 above). However, it seems that the domestic authorities did not address that issue in particular as they apparently considered it irrelevant, at least for the imposition of the confiscation measure. The Court therefore considers that the lawful origin of the confiscated cash was not contested. On that ground it distinguishes the present case from cases in which the confiscation measure extended to assets which were the proceeds of a criminal offence (see Phillips v. the United Kingdom, no. 41087/98, §§ 9-18, ECHR 2001-VII), which were deemed to have been unlawfully acquired (see Riela and Arcuri, both cited above, and Raimondo v. Italy, 22 February 1994, § 29, Series A no. 281-A) or were intended for use in illegal activities (see Butler v. the United Kingdom (dec.), no. 41661/98, 27 June 2002).

38. The Court further notes that the applicant did not have a criminal record and that she had not been suspected of, or charged with, any criminal offence prior to the incident at issue. It is true, as pointed out by the Government, that on the same occasion the customs officers found other undeclared goods in the applicant’s car, in particular 61 cartons of cigarettes, and that she was criminally convicted on that account. However, for failing to declare the cartons of cigarettes the applicant was convicted of a less serious form of the criminal offence of avoiding customs controls prescribed in paragraph 3 of section 298 of the Criminal Code, and not, as the Government submitted (see paragraph 25 above), of smuggling, as an aggravated form of the same offence prescribed in paragraphs 2 and 4 of that section (see paragraphs 8 and 16 above). More importantly, the applicant was not criminally convicted or even prosecuted for failing to declare the money in question, as doing so did not amount to a criminal offence but only to an administrative offence. Therefore, there is nothing to suggest that by confiscating the amount of DEM 20,000 from the applicant the authorities sought to forestall any criminal activities, such as money laundering, drug trafficking, or evasion of customs duties. The money she carried had been lawfully obtained and it was permissible to bring that amount into Croatia as long as she declared it to the customs authorities. It follows that the illegal (but not criminal) conduct which could be attributed to her in respect of the money was her failure to declare it at the customs.

39. The Court considers that, in order to be proportionate, the interference should correspond to the severity of the infringement, and the sanction to the gravity of the offence it is designed to punish – in the instant case the failure to comply with the declaration requirement – rather than to the gravity of any presumed infringement which has not, however, actually been established (such as an offence of money laundering or evasion of customs duties). The confiscation measure in question was not intended as pecuniary compensation for damage – as the State had not suffered any loss as a result of the applicant’s failure to declare the money – but was deterrent and punitive in its purpose (compare Bendenoun v. France, 24 February 1994, § 47, Series A no. 284). In the instant case the applicant had already been fined for the administrative offence of failing to declare the money at the customs. It has not been convincingly shown or indeed argued by the Government that that sanction alone was not sufficient to achieve the desired deterrent and punitive effect and prevent future breaches of the declaration requirement. In these circumstances, the confiscation of the entire amount of the money that should have been declared, as an additional sanction to the fine was, in the Court’s view, disproportionate, in that it imposed an excessive burden on the applicant.

40. There has accordingly been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

41. On the basis of the same facts the applicant adduced in support of her complaint under Article 1 of Protocol No. 1, she also complained under Article 6 § 1 of the Convention that the above-mentioned administrative offences proceedings were unfair and that the domestic courts involved were not impartial, as well as under Article 14 that she had been discriminated against on the basis of her nationality and ethnic origin. Those Articles in their relevant part read as follows:

Article 6 § 1

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an ... impartial tribunal established by law.”

Article 14

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

42. The Court notes that the applicant in substance complained about the outcome of the proceedings, which, unless there was any arbitrariness, it is unable to examine under Article 6 § 1 of the Convention. In the light of all the material in its possession, the Court considers that in the impugned proceedings the applicant was able to submit her arguments before the courts, which addressed them in decisions that were duly reasoned and not arbitrary. Moreover, no specific facts or arguments which could lead to the conclusion that the courts had lacked impartiality or that the proceedings had otherwise been unfair were put forward by the applicant, and the case does not appear to raise any issue in that respect.

43. Likewise, the applicant’s complaint under Article 14 appears unsubstantiated as she provided no details whatsoever. There is no evidence to suggest that in deciding as they did the domestic authorities were guided by improper motives, such as the applicant’s nationality or ethnic origin.

44. These complaints are therefore inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

45. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

46. The applicant claimed EUR 10,000 in respect of pecuniary damage together with the accrued default interest at the annual rate of 8% running from 2 January 2002, the date of the confiscation, until payment. She explained that the amount of EUR 10,000 corresponded to the amount of DEM 20,000 confiscated from her by the Croatian authorities and that the interest rate was equal to the rate stipulated in the loan agreement she had concluded on 21 November 2001 with her bank in Germany. She also claimed EUR 2,000 in respect of non-pecuniary damage.

47. The Government contested these claims.

48. The Court has found that the principal sum claimed by the applicant was confiscated from her in breach of Article 1 of Protocol No. 1. It therefore accepts the applicant’s claim in respect of pecuniary damage and awards her EUR 10,000 under this head, plus any tax that may be chargeable on that amount.

49. As regards non-pecuniary damage, the Court considers that finding of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention constitutes in itself sufficient just satisfaction in the circumstances.

B. Costs and expenses

50. The applicant also claimed HRK 6,100 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and HRK 12,200 for those incurred before the Court.

51. The Government contested these claims.

52. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 150 for costs and expenses in the domestic proceedings and EUR 1,700 for the proceedings before the Court.

C. Default interest

53. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the right of property admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 1,850 (one thousand eight hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 February 2009, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen        Christos Rozakis
Registrar                President

 

Povezana praksa međunarodnih tela

Evropski sud za ljudska prava 15887/15   17.09.2024.

Sud se pri donošenju odluke pozvao na svoju raniju presudu Gabrić protiv Hrvatske iz 2009. godine u kojoj su okolnosti koje ispituje slične ovima u presudi Yaylali protiv Srbije u kontekstu srazmernosti sankcije.

U oba slučaja, ništa ne ukazuje da su vlasti, oduzimanjem neprijavljene robe hteli da spreče bilo kakve nezakonite aktivnosti poput pranja novca, trgovine drogom ili utaje poreza. U oba slučaja, roba je bial zakonito stečena, i nije bilo znakova o bilo kakvoj nezakonitoj upotrebi.


Link na presudu/odluku
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude