Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju su Sudu podnele tri hrvatske državljanke gđa Jasenka Borojević (prva podnositeljka predstavke), gđa Lahorka Marić (druga podnositeljka predstavke) i gđa Edita Mihić (treća podnositeljka predstavke), dana 7.novembra 2011.godine. Podnositeljke predstavke su naročito tvrdile da nisu ispunjene procesne obaveze države na osnovu člana 2 Konvencije. Krajem oktobra 2012.godine Vlada je obaveštena o predstavci.

Podnositeljke su rođene 1946., odnosno 1966. i 1973.godine i žive u Sisku. U oktobru 1991.godine, na desnoj obali Kupe u Sisku pronađeno je telo Steve Borojevića, supruga i oca podnositeljki predstavke. Odmah je izvršen uviđaj, a sutradan obdukcija koja je pokazala da je žrtva izbodena do smrti. Sisačka policija je podnela krivičnu prijavu Županjskom državnom odvetništvu u sisku. Policija je u novembru iste godine obavila informativni razgovor sa suprugom ubijenog. U februaru 2002.godine policija je obavila informativni razgovor sa suprugom i jednom od ćerki ubijenog. One su navele da su hrvatski vojnici pre nestanka Steve Borojevića, početkom oktobra 1991.godine, izvršili pretres u njihovom stanu u julu i početkom oktobra 1991.godine. Navele su određena imena. Državno odvetništvo je krajem jula 2005.godine izdalo dokument koji se odnosi na istrage ubistava u razdoblju između 1991. i 1995.godine. Dokument je upućen županjskim državnim odvetništvima, od kojih se tražilo da pregledaju sve informacije prikupljene do tog datuma o ubistvima civila tokom spomenutog razdoblja i da usmere svoje aktivnosti na identifikaciju počinioca i prikupljanje relevantnih dokaza kako bi se pokrenuli krivični postupci. Istražni sudija Županjskog suda u Sisku je u decembru 2008.godine saslušao suprugu i jednu od ćerki pokojnika koje su ponovile ono što su rekle policiji. Istražni sudija je saslušao određena lica. Policijska uprava Sisačka je krajem juna 2011.godine podnela krivičnu prijavu protiv određenih lica zbog optužbi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Krivična prijava je uključivala i ubistvo srodnika podnositeljki predstavke. Jedan od trojice je preminuo, a Županjsko državno odvetništvo u Osijeku je u decembru 2011.godine podiglo optužnicu protiv preostale dvojice pred Županjskim sudom u Osijeku. Prvostepena presuda je doneta u decembru 2013.godine. V.M. je oglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Podnositeljke predstavke su različitih datuma podnele tužbe protiv Države, tražeći naknadu štete zbog smrti njihovog bliskog srodnika. Njihovi zahtevi su odbijeni zato što su podneti nakon isteka zastarnog roka. Nakon osude V.m. u krivičnom postupku, one su tražile ponavljanje postupaka pred Opštinskim sudom u Petrinji. O njihovom zahtevu se odlučuje.

Podnositeljke predstavke su tvrdile da je pokojnik ubijen zbog svoje srpske etničke pripadnosti i da domaći organi nisu istražili taj činilac.
Sud je utvrdio da nema vremensku nadležnost u odnosu na materijalni aspekt ovog člana, ali da ima nadležnost u odnosu na procesni aspekt ovog člana, u odnosu na činjenice koje su se dogodile nakon 5.11.1997.godine kada je Hrvatska ratifikovala Konvenciju. Policija je istražila sve moguće tragove i obavila informativne razgovore sa nizom svedoka, ali bez opipljivih rezultata. Niko od izravnih učinilaca nije bio optužen iako su ih neki od svedoka identifikovali. Optužnica se tiče samo onih koji su izdavali naredbe. Sud je svestan da su istraga i progon ratnih zločina osetljiv i težak zadatak za zemlju koja je bila u ratu. Državni organi nisu bili pasivni, pa Sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 2 Konvencije

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET BOROJEVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 70273/11)

PRESUDA

STRASBOURG

4. travnja 2017.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Borojević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, predsjednica,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, suci,
i Stanley Naismith, tajnik odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 14. ožujka 2017. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 70273/11) protiv Republike Hrvatske koji su tri hrvatske državljanke gđa Jasenka Borojević („prva podnositeljica zahtjeva”), gđa Lahorka Marić („druga podnositeljica zahtjeva”) i gđa Edita Mihić („treća podnositeljica zahtjeva”) podnijele Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) 7. studenoga 2011. godine.
Podnositeljice zahtjeva zastupao je g. L. Šušak, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
Podnositeljice zahtjeva posebice su tvrdile da nisu ispunjene postupovne obveze tužene države na temelju članka 2. Kovencije.
Dana 30. listopada 2012. godine o zahtjevima je obaviještena Vlada.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljice zahtjeva rođene su 1946. odnosno 1966. i 1973. godine i žive u Sisku.

A. Ubojstvo bliskog srodnika podnositeljica zahtjeva i istrage

Dana 17. listopada 1991. godine na desnoj obali rijeke Kupe u Sisku pronađeno je tijelo Steve Borojevića, supruga i oca podnositeljica zahtjeva. Odmah je izvršen očevid, kao i obdukcija sljedećeg dana koja je pokazala da je žrtva izbodena do smrti.
Sisačka policija je 24. listopada 1991. godine podnijela kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku.
Policija je 5. prosinca 1991. godine obavila obavijesni razgovor s gđom Jasenkom Borojević, suprugom žrtve. Ona m je rekla da je njezin suprug napustio njezino radno mjesto 6. listopada 1991. godine oko 10:30 ujutro da bi se vratio kući jer je bila najavljena opća opasnost, a njihova kći, koja je bila maloljetnica, bila je sama kod kuće. Međutim, nakon što je otišao, nije ga više vidjela.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uspostavilo je 1996. godine prijelaznu upravu Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem („United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium - UNTAES”). UNTAES-u je istekao mandat 15. siječnja 1998. godine te je započeo prijenos vlasti hrvatskim vlastima.
Policija je 27. veljače 2002. godine obavila obavijesni razgovor s Jasenkom Borojević i Editom Mihić, odnosno suprugom i kćeri pokojnog Steve Borojevića. One su navele kako su hrvatski vojnici prije nestanka Steve Borojevića, 6. listopada 1991. godine, izvršili pretrage u njihovom stanu u srpnju 1991. godine i 3. listopada 1991. godine. Jedan od vojnika, T.P., bio im je poznat. Kasnije su saznale da je bila umiješana i osoba G. Određeni M.T. također im je rekao da je pitao Đ.B. o ubojstvu Steve Borojevića i da je Đ.B. pokazao M.T. popis osoba koje treba slijediti i popis osoba koje treba likvidirati, te da Stevo Borojević nije bio ni na jednom od tih popisa.
Državno odvjetništvo je 29. srpnja 2005. godine izdalo dokument koji se odnosi na izvide ubojstava civila u razdoblju između 1991. i 1995. godine. Dokument je upućen županijskim državnim odvjetništvima, od kojih se tražilo da pregledaju sve informacije prikupljene do tog datuma o ubojstvima civila tijekom spomenutog razdoblja te da usmjere svoje aktivnosti na identifikaciju počinitelja i prikupljanje relevantnih dokaza kako bi se pokrenuli kazneni postupci.
Državno odvjetništvo je 9. listopada 2008. godine izdalo naputak županijskim državnim odvjetništvima za provedbu Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku u kojemu je navedeno da je inspekcija njihovog rada ukazala na dva glavna problema: moguću pristranost osoba uključenih u postupke koji se vode s obzirom na etničku pripadnost žrtava ili počinitelja; te problem suđenja in absentia. Naputak je poticao nepristrane istrage ratnih zločina, bez obzira na etničku pripadnost uključenih strana, bilo žrtava, bilo počinitelja, te je naglasio dužnosti zaposlenika Državnog odvjetništva u tom pogledu.
Istražni sudac Županijskog suda u Sisku je 11. prosinca 2008. godine saslušao Jasenku Borojević i Editu Mihić, koje su ponovile ono što su rekle policiji.
Policija je 30. prosinca 2008. godine obavila obavijesni razgovor s J.B., srodnikom Steve Borojevića, ali on nije imao nikakvih saznanja o nestanku i ubojstvu istog.
Policija je 5. siječnja 2009. godine obavila obavijesni razgovor s V.P., te je 8. siječnja 2009. godine ispitala T.P.
Istražni sudac Županijskog suda u Sisku je 27. siječnja 2009. godine saslušao T.P., susjeda obitelji Borojević. On je rekao da su jednog dana 1991. godine kada je Sisak bio granatiran, on i drugi stanari iz zgrade bili u podrumu kada su ušla tri naoružana muškarca odjevena u vojne odore. On je izišao iz podruma s njima i rekli su mu da je netko pucao iz zgrade. T.P. im je pokazao stanove u kojima su živjeli Srbi. Trojica muškaraca ušla su u stan obitelji Borojević, dok je P. čekao vani. Nisu odveli nikoga iz stana. T.P. se sjetio da su muškarci bili mladi.
Istoga dana sudac je saslušao V.P. koji je rekao da mu je određeni T.Š., koji je u međuvremenu preminuo, rekao da je saznao da su Stevu Borojevića odveli u Žabno muškarci koji su kontrolirali ceste. Bio je mučen, a potom odveden u Vurot. V.P. je stekao dojam da je T.Š. znao je tko je odveo Stevu Borojevića, ali nije identificirao tu osobu. Kasnije je vidio vozilo koje pripada Stevi Borojeviću na poljoprivrednom imanju. Međutim, kad je pokušao saznati tko je vozio vozilo, čovjek koji je nosio maskirnu uniformu i fantomku na glavi te bio naoružan kalašnjikovom prijetio je da će ga ubiti.

B. Postupak po optužnici

Policijska uprava Sisačka je 20. lipnja 2011. godine podnijela kaznenu prijavu protiv Đ.B., V.M. i D.B. zbog optužbi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Prijava je uključivala i ubojstvo srodnika podnositeljica zahtjeva. Istog dana uhićeni su Đ.B., načelnik policijske uprave u Sisku tijekom 1991. i 1992. godine, V.M., policijski zapovjednik na graničnom području Siska i Banovine tijekom i 1992. godine i zamjenik načelnika policijske uprave u Sisku, te D.B., pripadnik jedinice Hrvatske vojske „Vukovi”.
Točno neutvrđenog datuma otvorena je istraga, a 13. srpnja 2011. godine Đ.B. je preminuo.
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je 16. prosinca 2011. godine podiglo optužnicu protiv V.M. i D.B. pred Županijskim sudom u Osijeku, navodeći da su oni bili na čelu jedinice čiji su nepoznati članovi počinili više zločina protiv civilnog stanovništva u razdoblju od srpnja 1991. godine do lipnja 1992. godine, uključujući ubojstvo srodnika podnositeljica zahtjeva. Optuženi su za ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
Prvostupanjska presuda donesena je 9. prosinca 2013. godine. V.M. je proglašen krivim za ratne zločine protiv civilnog stanovništva jer je, u svojstvu „zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine” i „zamjenika načelnika sisačke policije”, dopustio ubojstva osoba srpskog etničkog podrijetla te nije poduzeo potrebne mjere kako bi spriječio ta ubojstva. Mjerodavni dio presude koji se odnosi na srodnika podnositeljica zahtjeva glasi:

„ujutro 6. listopada 1991. godine na kontrolnom punktu u Sisačkoj Odri, neki nepoznati članovi pričuvne policije zaustavili su bijelo vozilo, Fiat 127, kojim je upravljao Stevo Borojević, oduzeli su mu vozilo i zadržali ga za sebe, te su uhitili Stevu Borojevića i odveli ga na nepoznato mjesto gdje su ga ubili, nakon čega je 17. listopada 1991. godine njegovo tijelo pronađeno na desnoj obali rijeke Kupe na mjestu „Rušetina” u Sisku, s nekoliko otvorenih rana i kontuzija na glavi i ranom uzrokovanom ubodima i posjekotinama na prsima.”

V.M. je osuđen na osmogodišnju kaznu zatvora. D.B. je oslobođen svih optužbi.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 10. lipnja 2014. godine potvrdio okrivljujuću presudu V.M. i povećao mu kaznu na deset godina zatvora.

C. Parnični postupak

Podnositeljice zahtjeva su različitih datuma podnijele tužbe protiv Države, tražeći naknadu štete zbog smrti njihovog bliskog srodnika. Njihovi su zahtjevi odbijeni zbog toga što su podneseni nakon isteka zastarnog roka.
Nakon osude V.M. u kaznenom postupku, podnositeljice zahtjeva tražile su ponavljanje postupaka pred Općinskim sudom u Petrinji. O njihovom se zahtjevu odlučuje.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I IZVJEŠĆA

Članak 21. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000 i 28/2001) glasi kako slijedi:

„Svako ljudsko biće ima pravo na život.

...”

Člankom 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 53/1991, 39/1992 i 91/1992) propisana je zatvorska kazna od najmanje pet godina ili od dvadeset godina za ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002) propisuju:

Članak 174. stavak 2.

„Da bi mogao ... odlučiti hoće li tražiti istragu ... državni će odvjetnik zahtijevati od redarstvenih vlasti da prikupe potrebne obavijesti i poduzmu druge mjere radi otkrivanja kaznenog djela [o kojem je riječ] i počinitelja ...”

Članak 177.

„Ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, redarstvene vlasti dužne su poduzeti potrebne mjere da se pronađe počinitelj kaznenog djela ... te da prikupe sve obavijesti koje bi mogle biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog postupka ...”

Članak 185.

Hitne istražne radnje

„Kad je počinitelj kaznenog djela nepoznat, državni odvjetnik može zatražiti da redarstvene vlasti poduzmu pojedine istražne radnje ako bi, s obzirom na okolnosti slučaja, bilo svrhovito da se i prije pokretanja istrage poduzmu takve radnje. Ako državni odvjetnik smatra da pojedine istražne radnje treba poduzeti istražni sudac, ... , predložit će istražnom sucu da poduzme te radnje. ”

Članak 187.

„(1) Istraga se pokreće protiv određene osobe kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo.

(2) U istrazi će se prikupiti dokazi i podaci koji su potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak ... ”

U Izvješću o radu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za 2012. godinu, podnesenom Saboru u rujnu 2013. godine navodi se da je u razdoblju između 1991. godine i 31. prosinca 2012. godine bilo prijavljeno 13.749 žrtava rata u Republici Hrvatskoj, od kojih je 5.979 ubijeno. Do sada su hrvatske vlasti otvorile istrage protiv 3.436 navodnih počinitelja. 557 osoba proglašeno je krivima za kaznena djela povezana s ratnim sukobom.
Mjerodavna odredba Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 57/2011, 148/2011 i 25/2013) glasi kako slijedi:

5. Obnova kaznenog postupka

Članak 421. stavak 1.

„10) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.”

U pogledu mogućnosti da građanski sud primijeni dulji zakonski zastarni rok iz članka 377. Zakona o obveznim odnosima, domaći žalbeni sudovi presudili su da se to može primijeniti samo ako je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta nastala kao posljedica kaznenog djela. To je stajalište potvrđeno u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Na primjer, u svojoj odluci br. Rev-217/05-2 od 20. listopada 2005. godine presudio je kako slijedi:

„Niži je sud ispravno utvrdio da u ovom slučaju nije primjenjiv članak 377. Zakona o obveznim odnosima. ... Dulji zastarni rok [iz članka 377. Zakona o obveznim odnosima] može se primijeniti samo ako je presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta prouzročena kaznenim djelom...”

III MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO

Statut Međunarodnog kaznenog suda (članak 25.), Statut Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (članak 6.), kao i Statut Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije upućuju na individualnu kaznenu odgovornost. Članak 7. potonjeg glasi:

Individualna kaznena odgovornost

„1. Netko tko je planirao, poticao, naredio, počinio ili na drugi način pomogao i podržao planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od kaznenih djela navedenih u člancima 2. do 5. ovog Statuta snosi individualnu odgovornost za to kazneno djelo.

2. Nijedna optužena osoba, bilo da se radi o šefu države ili vlade ili o odgovornom državnom dužnosniku, ne može biti oslobođena kaznene odgovornosti niti joj se može ublažiti kazna na osnovu njezinog službenog položaja.

3. Ukoliko je neko od djela navedenih u člancima 2. do 5. ovog Statuta počinio podređeni, njegov nadređeni ne može biti oslobođen kaznene odgovornosti ako je znao ili je bilo razloga da zna da se podređeni sprema počiniti takva djela ili da ih je već počinio, a on nije poduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počinitelje.

4. Optužena osoba koja je postupala prema naređenju Vlade ili nadređenog ne može biti oslobođena kaznene odgovornosti, ali joj se to može uzeti u obzir kao osnova za ublažavanje kazne ako Međunarodni sud utvrdi da je to u interesu pravde.”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

Podnositeljice zahtjeva prigovorile su da je njihov suprug odnosno otac, g. Stevo Borojević, ubijen i da to nije bilo u dovoljnoj mjeri istraženo. Podnositeljice zahtjeva također su tvrdile da je on ubijen zbog svoje srpske etničke pripadnosti i da domaća tijela nisu istražila taj čimbenik. Podnositeljice zahtjeva nadalje su prigovorile da na raspolaganju nisu imale učinkovito pravno sredstvo s obzirom na navodnu povredu članka 2. Konvencije. Pozvale su se na članke 2., 13. i 14. Konvencije. Sud će, kao stručnjak pravne karakterizacije činjenica predmeta, ispitati ovaj prigovor samo na temelju članka 2. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1. Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom.... ”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da podnositeljice zahtjeva nisu iscrpile sva dostupna domaća pravna sredstva. Tvrdila je da su podnositeljice zahtjeva mogle podnijeti pritužbu protiv pojedinih policijskih službenika ili zaposlenika Državnog odvjetništva koji su bili zaduženi za istragu o smrti njihova srodnika. Takva je pritužba mogla rezultirati pokretanjem stegovnog postupka. Što se tiče zaštite od navodnog nezakonitog ponašanja domaćih vlasti, Vlada je istaknula da su podnositeljice zahtjeva mogle tražiti naknadu štete od Države temeljem odredaba Zakona o sustavu državne uprave. Vlada je tvrdila da je Sud u predmetu J. protiv Hrvatske (br. 42418/10, 24. srpnja 2012.) utvrdio da je takva kombinacija pravnih sredstava učinkovita.
U svojem odgovoru, podnositeljice zahtjeva navele su da su nadležne tijela bile upoznata s ubojstvom njihova srodnika već 1991. godine i da su imala obvezu provesti službenu istragu na razini države. Pravna sredstva na koja se pozivala Vlada nisu relevantna.

2. Ocjena Suda

Prije nego što se pozabavi pitanjima stranaka koja se odnose na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava, Sud će prvo razmotriti pitanje svoje vremenske nadležnosti.

(a) Spojivost ratione temporis

Sud je već razmatrao pitanje svoje vremenske nadležnosti s obzirom na materijalni i postupovni aspekt članka 2. Konvencije u sličnim okolnostima i utvrdio je da nema vremensku nadležnost u odnosu na navodnu materijalnu povredu tog članka, ali da ima vremensku nadležnost u odnosu na navodnu postupovnu povredu u odnosu na činjenice koje su se dogodile nakon 5. studenoga 1997. godine, kada je Hrvatska ratificirala Konvenciju (vidi predmet Jelić protiv Hrvatske, br. 57856/11, odlomci 47.- 56., 12. lipnja 2014.). Sud ne vidi razlog da u ovom predmetu odstupi od takvih zaključaka.
Iz toga slijedi da je prigovor na temelju materijalnog aspekta članka 2. nespojiv ratione temporis s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. točke a., te mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavkom 4.

(b) Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

Sud je već odlučivao o istim prigovorima vezanim uz iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava i odbio ih (vidjeti gore citirani predmet Jelić protiv odlomci 59.-67.). Sud ne vidi razlog da u ovom predmetu odstupi od tog stajališta.
Slijedi da se Vladin prigovor mora odbiti.

(c) Zaključak o dopuštenosti

Sud nalazi da prigovor na temelju postupovnog aspekta članka 2. Konvencije nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da u ovome predmetu nije došlo do povrede postupovnog aspekta članka 2. Dalje je navela da je ovaj predmet bio izrazito složen i osjetljiv i da se optužnica koja je podignuta protiv V.M. i D.B. odnosila na trideset i četiri žrtve. Glavni osumnjičeni u predmetu, Đ.B. i V.M., bili su na najvišim službenim položajima sve do 1999. godine, što je otežalo istragu. Pored toga, jedna od specifičnih značajki istraga ratnih zločina bio je nedostatak materijalnih dokaza te je optužba u velikoj mjeri ovisila o iskazu svjedoka. Međutim, svjedoci često nisu bili voljni davati iskaze zbog straha od osvete.
Nakon što je Hrvatska postala nezavisna država, državni se aparat sastojao od brojnih mladih i neiskusnih službenika koji nisu znali kako rješavati ove ozbiljne probleme. U tim su teškim okolnostima tijela vlasti učinila sve što je bilo u njihovoj moći da se pronađu počinitelji i da ih se privede pravdi. Oni koji su naređivali ubojstva optuženi su, a jedan od optuženih proglašen je krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
Policija je istražila sve moguće tragove i obavila obavijesne razgovore s nizom svjedoka. Međutim, niti jedan od tragova nije polučio nikakve opipljive rezultate koji bi mogli poslužiti kao temelj za kazneni progon.
Podnositeljice zahtjeva tvrdile su da je istraga o smrti njihova supruga odnosno oca do sada polučila malo rezultata. Nitko od izravnih počinitelja nije bio optužen, iako su ih neki od svjedoka identificirali. Optužnica na koju se pozvala Vlada tiče se samo onih koji su izdavali naredbe. Rat je završio osamnaest godina ranije pa se obrazloženje Vlade da su službenici bili mladi i neiskusni ne može prihvatiti.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da je članak 2. jedan od temeljnih odredaba Konvencije. U njemu su sadržane osnovne vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Europe. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta zaštite pojedinačnih ljudskih bića zahtijevaju da se članak 2. tumači i primjenjuje tako da njegove zaštitne mjere budu praktične i učinkovite (vidjeti, među mnoštvom drugih izvora, predmet Anguelova protiv Bugarske, br. 38361/97, odlomak 109., ESLJP 2002-IV).
Obveza zaštite prava na život iz članka 2. Konvencije, u vezi s općom obvezom države iz članka 1. Konvencije da „osigura svakoj osobi pod [svojom] jurisdikcijom prava i slobode određene Konvencijom”, također podrazumijeva da treba postojati neki oblik djelotvorne službene istrage kada su pojedinci ubijeni primjenom sile (vidjeti predmet Armani Da Silva protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], 5878/08, odlomak 230., 30. ožujka 2016.).
Država stoga mora osigurati, svim sredstvima koja su joj na raspolaganju – pravnima ili drugima – da se zakonodavni i administrativni okvir uspostavljen radi zaštite prava na život pravilno provodi, a da se sva kršenja tog prava suzbijaju i kažnjavaju (vidjeti predmet Armani Da Silva, gore citiran, odlomak 230.).
Kako bi bila „učinkovita”, kako se taj izraz treba tumačiti u kontekstu članka 2. Konvencije, istraga najprije mora biti prikladna. To znači da mora biti sposobna dovesti do utvrđivanja činjenica, zaključka je li uporabljena sila bila opravdana ili ne u tim okolnostima te do utvrđivanja identiteta i – ako je to primjereno – kažnjavanja odgovornih. To nije obveza rezultata, već sredstava. Vlasti moraju poduzeti sve razumne korake koje mogu kako bi pribavile dokaze o incidentu, uključujući, inter alia, svjedočenja očevidaca, forenzičke dokaze i, ako je to primjenjivo, autopsiju koja dovodi do potpune i točne evidencije ozljede i objektivne analize kliničkih nalaza, uključujući uzroka smrti. Nadalje, tamo gdje je službenik države koristio silu, istraga također mora biti učinkovita u smislu da je sposobna dovesti do utvrđivanja je li uporabljena sila bila opravdana ili ne u tim okolnostima. Svaki nedostatak istrage koji umanjuje mogućnost utvrđivanja uzroka smrti ili odgovorne osobe riskira neispunjavanje te norme (vidjeti gore citirani predmet Armani Da Silva, odlomak 233.).
Zaključci istrage posebno se moraju temeljiti na iscrpnoj, objektivnoj i nepristranoj analizi svih odgovarajućih elemenata. Propust u slijeđenju očitog pravca istrage u znatnoj mjeri potkopava sposobnost istrage da utvrdi činjenice slučaja i da utvrdi identitet odgovornih. Unatoč tome, priroda i stupanj ispitivanja koji udovoljavaju najnižem pragu učinkovitosti istrage ovise o okolnostima pojedinog slučaja. Priroda i stupanj ispitivanja moraju se procijeniti na temelju svih relevantnih činjenica i s obzirom na praktičnu stvarnost istrage. U slučaju kada je sumnjiva smrt uzrokovana djelovanjem službenika Države, odgovarajuće domaće vlasti moraju primijeniti posebno strogo ispitivanje u proizlazećoj istrazi (vidjeti predmet Armani Da Silva, gore citiran, odlomak 234.).
Zahtjev žurnosti i razumne učinkovitosti podrazumijeva se u ovome kontekstu (vidjeti predmete Yaşa protiv Turske, 2. rujna 1998., odlomci 102.-104., Izvješća 1998-VI; i Mahmut Kaya protiv Turske, br. 22535/93, odlomci 106.-107., ESLJP 2003-III). Mora se prihvatiti da mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredak u istrazi u određenoj situaciji (vidjeti gore citirani predmet Armani Da Silva, odlomak 237.). Međutim, kada su se događaji odvili u dalekoj prošlosti, moguće je da se zbog proteka vremena razina hitnosti smanjila; neodgodivost poduzimanja potrebnih istražnih radnji u razdoblju nakon događaja vjerojatno više neće postojati (vidjeti predmet Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32457/04, odlomci 79.-81., 27. studenoga 2007.). Standard žurnosti u takvim povijesnim predmetima uvelike se razlikuje od standarda koji se primjenjuje na nedavne događaje u kojima je vrijeme često od presudne važnosti za očuvanje ključnih dokaza na mjestu zločina i za ispitivanje svjedoka dok su njihova sjećanja još uvijek svježa i detaljna (vidjeti predmet Emin i drugi protiv Cipra, br. 59623/08 i dr., (odl.) 3. travnja 2012.; i Gürtekin i drugi protiv Cipra, br. 60441/13, 68206/13 i 68667/13, odlomak 21., 11. ožujka 2014.; vidjeti i predmet Palić protiv Bosne i Hercegovine, br. 4704/04, odlomak 70., 15. veljače 2011. u vezi sa složenim situacijama nakon sukoba).

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

Glede ubojstva supruga, odnosno oca podnositeljica zahtjeva, Sud napominje da se ono dogodilo tijekom rata, točno neutvrđenog datuma između 6. i 17. listopada 1991. godine, na sisačkom području. Policija je 24. listopada 1991. godine podnijela kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku protiv nepoznate osobe ili nepoznatih osoba. Stoga je pokrenuta istraga. S tim u vezi, Sud na početku napominje da nema vremensku nadležnost za ispitivanje činjenica koje su se dogodile prije studenoga 1997. godine, datuma kada je Hrvatska ratificirala Konvenciju. Stoga će Sud ispitati samo onaj dio istrage koji je proveden nakon toga datuma (usporediti s gore citiranim predmetom Jelić, odlomak 81.). Nadalje, Sud primjećuje da su nakon datuma ratifikacije Konvencije od strane Hrvatske prve istražne radnje bile poduzete 10. rujna 1999. godine. Sud će stoga ispitati učinkovitost istrage počevši od tog datuma.
Sud primjećuje da se ovaj predmet odnosi na ubojstvo osobe srpskog etničkog podrijetla na sisačkom području 1991. godine, kao u gore citiranom predmetu Jelić. Prvostupanjski sud je osudio V.M. za ratne zločine protiv civilnog stanovništva u njegovom svojstvu zapovjednika policijskih snaga na širem području Siska i Banovine te svojstvu zamjenika načelnika sisačke policije jer je dopustio ubojstva osoba srpskog etničkog podrijetla, te nije poduzeo potrebne mjere za sprječavanje tih ubojstava. Zločini za koje je osuđen V.M. uključivali su ubojstvo Steve Borojeviće i g. Jelića (vidi odlomak 21. gore). Sud je u predmetu Jelić išao dalje od činjenice da je bio zadovoljan osudom V.M. u njegovom svojstvu zapovjednika te je u odlomcima 88.-90. svoje presude naveo:

„... osim odgovornosti nadređenih časnika, u predmetnom slučaju postoji manjkavost koja potkopava djelotvornost istrage i koja se ne može otkloniti osuđujućim presudama samo protiv nadređenih. U kontekstu ratnih zločina potrebno je razlikovati odgovornost nadređenih osoba (zapovjednika) od odgovornosti njihovih podređenih. Kažnjavanje nadređenih zbog propusta u poduzimanju potrebnih i razumnih mjera u cilju sprječavanja ili kažnjavanja ratnih zločina koje su počinili njihovi podređeni, ne oslobađa podređene od njihove kaznene odgovornosti (vidjeti odlomak 42. gore).

89. Tijekom istrage tri su svjedoka navela da je A.H. osobno vatrenim oružjem usmrtio Vasu Jelića. Iako je s tim u vezi provedeno balističko vještačenje (vidjeti odlomak 29. gore), to ne može osloboditi tijela državne vlasti odgovornosti za poduzimanje daljnjih mjera u cilju provjere izjava triju svjedoka. U situaciji kada su svjedoci, čija vjerodostojnost nije dovedena u pitanje i pri čemu su neki od njih bili svjedoci-očevici, tijelima vlasti otkrili imena mogućih počinitelja, očekivalo bi se od tijela kaznenog progona da poduzmu odgovarajuće korake kako bi se oni koji su za to odgovorni priveli pravdi. Međutim, čini se da su ti koraci nisu

90. U vezi s time Sud napominje da je jedna od glavnih svrha kažnjavanja retribucija, kao oblik pravde za žrtve i općenitog odvraćanja od počinjenja kaznenih djela usmjerena na prevenciju novih povreda te očuvanje vladavine prava. Međutim, niti jedan od ovih ciljeva ne može se ostvariti ukoliko se navodni počinitelji ne privedu pravdi. Propust tijela vlasti da nastave s kaznenim progonom najvjerojatnijih izravnih počinitelja potkopava djelotvornost kaznenopravnog sustava čiji je cilj prevencija, suzbijanje i kažnjavanje nezakonitih ubojstava. Pridržavanje postupovnih obveza države iz članka 2. zahtijeva od domaćeg pravnog sustava da dokaže svoju sposobnost i volju za provođenjem odredaba kaznenog prava protiv onih koji su nezakonito oduzeli život drugome (vidjeti gore citirani predmet Nachova i drugi, odlomak 160.; i predmet Ghimp i drugi protiv Republike Moldavije, br. 32520/09, odlomak 43., 30. listopada 2012.)."

Sud je potom utvrdio povredu postupovnog aspekta članka 2. Konvencije zbog toga što domaće vlasti nisu ispunile svoju obvezu provođenja učinkovite istrage koja bi obuhvatila ne samo one koji imaju zapovjednu odgovornost već i izravne počinitelje.
Međutim, okolnosti ovog predmeta nešto su različite od okolnosti u predmetu Jelić kada je riječ o kaznenom progonu mogućih izravnih počinitelja.
Sud prvo primjećuje da je policija pratila sve tragove u predmetnom slučaju, ažurirajući izjave svjedoka, tražeći svjedoke i otkrivajući, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, potencijalne osumnjičenike koje su imenovali svjedoci. Naravno, s obzirom na protek od više od dvadeset godina od događaja, neki od mogućih osumnjičenika i svjedoka u međuvremenu su preminuli (usporediti s gore citiranim predmetom Gürtekin i drugi, odlomak 25.).
Što se tiče izjava danih policiji koje bi mogle otkriti moguće izravne počinitelje, Sud primjećuje da su Jasenka Borojević i Edita Mihić, supruga i kći Steve Borojevića, prilikom obavijesnog razgovora 27. veljače 2002. godine, imenovale dvije osobe, T.P. i G., koje su izvršile pretrage u njihovom stanu u srpnju 1991. i 3. listopada 1991. godine (vidi odlomak 10. gore). Svjedok V.P., koji je ispitan u siječnju 2009. godine (vidi odlomak 17. gore), rekao je da je stekao dojam da je određeni T.Š., koji je u međuvremenu preminuo, znao tko je ubio Stevu Borojevića.
Sud primjećuje da niti jedan od spomenutih mogućih svjedoka nije mogao identificirati bilo koje moguće počinitelje i da policija nije imala jasne dokaze o onima koji su bili odgovorni za ubojstvo Steve Borojevića. Kao što je Sud u brojnim prilikama utvrdio, postupovna obveza iz članka 2. nije obveza koja se tiče rezultata, nego sredstava. Važno je da su domaće vlasti učinile sve što se od njih moglo razumno očekivati u okolnostima ovog konkretnog slučaja.
Čini se da je glavni prigovor podnositeljica zahtjeva taj da istraga nije dovela do nikakvog progona. Sud razumije da je za podnositeljice zahtjeva zasigurno frustrirajuća činjenica da su mogući osumnjičenici imenovani, ali da nisu poduzeti daljnji koraci. Međutim, članak 2. ne može se tumačiti na način da nameće tijelima zahtjev da pokrenu progon neovisno o dostupnim dokazima. Kod tako teških optužbi kao što je uključenost u nezakonita ubojstva u kazneni se progon ne bi smjelo krenuti olako jer su posljedice za optuženika koji na taj način ulazi u kaznenopravni sustav značajne, jer je on izložen javnoj osudi, sa svim popratnim posljedicama na njegov ugled te privatni, obiteljski i profesionalni život. S obzirom na predmnijevu nevinosti sadržanu u članku 6. stavku 2. Konvencije, nikada se ne može pretpostaviti da je određena osoba toliko obojana sumnjom da je standard dokaza koji se treba primjenjivati nevažan. Glasine i tračevi opasna su osnova na kojoj se temelje sve radnje koje mogu potencijalno uništiti život neke osobe (usporediti s gore citiranim predmetom Palić,, odlomak 65., u kojem je Sud utvrdio da je istraga bila učinkovita, unatoč činjenici da nije bilo nikakvih osuda; gore citiranim predmetom Gürtekin i drugi, odlomak 27.; Mujkanović i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 47063/08 i dr., odlomak 39., 3. lipnja 2014.; Fazlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 66758/09 i dr., odlomak 37., 3. lipnja 2014.; Šeremet protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 29620/05, odlomak 35., 8. srpnja 2014.; i Zuban i Hmidović protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 7175/06 i 8710/06, odlomak 32., 2. rujna 2014.; i Nježić i Štimac protiv Hrvatske, br. 29823/13, odlomak 69., 9. travnja 2015.).
U pogledu obveze brzine Sud najprije primjećuje tvrdnju Vlade da se hrvatski državni aparat na početku državne nezavisnosti većinom sastojao od neiskusnih i mladih službenika koji se nisu znali nositi s tako teškom situacijom. Sud je svjestan da su istraga i progon ratnih zločina osjetljiv i težak zadatak za zemlju koja je bila u ratu i također prihvaća da su tijekom rata i na početku razdoblja nezavisnosti državna tijela bila suočena s teškom situacijom.
Sud također primjećuje da je Hrvatska proglasila nezavisnost 8. listopada 1991. godine i da su sve vojne operacije okončane u kolovozu 1995. godine. U siječnju 1998. godine prestao je mandat UNTAES-a i počeo je miran prijenos vlasti na hrvatske vlasti (vidjeti odlomak 9. gore). Sud prihvaća da se sve prepreke u istrazi ubojstava tijekom rata i poslijeratne obnove mogu pripisati cjelokupnoj situaciji u Hrvatskoj, novoj nezavisnoj poslijeratnoj državi kojoj je trebalo vremena da organizira državna tijela i da njezini službenici steknu iskustvo (usporediti s gore citiranim predmetima Palić, odlomak 70, 15. veljače 2011.; i Nježić i Štimac, odlomak 71.).
Sud također primjećuje da tijela kaznenog progona nisu ostala pasivna i da su znatni napori uloženi u progon ratnih zločina. S tim u vezi Sud priznaje napore Državnog odvjetništva koje je u srpnju 2005. godine zatražilo od županijskih državnih odvjetništava da svoje aktivnosti usmjere na pronalaženje počinitelja i prikupljanje relevantnih informacija (vidjeti odlomak 11. gore). Daljnja cjelovita mjera Državnog odvjetništva uslijedila je 2008. godine, kada je izdalo naputak županijskim državnim odvjetništvima da provode nepristranu istragu svih ratnih zločina, neovisno o etničkoj pripadnosti uključenih (vidjeti odlomak 12. gore). Sud također potvrđuje da su tijela kaznenog progona do 31. prosinca 2012. godine pokrenula istrage protiv ukupno 3.436 navodnih počinitelja i da je doneseno 557 osuđujućih presuda (vidjeti odlomak 28. gore).
Sud utvrđuje da, uzimajući u obzir posebne okolnosti u Hrvatskoj u poslijeratnom razdoblju i velik broj predmeta povezanih s ratnim zločinima koji se rješavaju pred lokalnim sudovima, nema pokazatelja da je tijekom istrage došlo do povrede minimalnog standarda koji se zahtijeva člankom 2. (usporediti s gore citiranim predmetima Palić, odlomak 71.; Gürtekin i drugi, odlomak 32.; Mujkanović i drugi, odlomak 42.,; Fazlić i drugi, odlomak 40.,;Šeremet, naveden gore, odlomak 38.; i Nježić i Štimac, odlomak 73.).
Sud ponavlja da njegova uloga nije da upravlja funkcioniranjem, i primjenom postupaka, kaznenih, istražnih i pravosudnih sustava u državama ugovornicama, koji se mogu razlikovati pristupima i politikama (vidi gore citirani predmet Armani da Silva, odlomak 278.). Što se tiče ovoga predmetna, Sud smatra prihvatljivim što je prioritet dan utvrđivanju zapovjedne odgovornosti. Nadalje, istraga u ovome predmetu nije zatvorena i da su otkriveni bilo kakvi drugi tragovi, istraga bi se u svakom trenutku mogla nastaviti. Imajući u vidu cjelokupnu istragu zločina počinjenih tijekom rata u Hrvatskoj na širem području Siska i osudu V.M., ne može se reći da su domaće vlasti propustile ispuniti postupovne obveze iz članka 2. Konvencije.
Zaključno, Sud smatra da ne postoje dokazi koji potkrjepljuju tvrdnje podnositeljica zahtjeva o tome da državna tijela nisu ispravno istražila smrt preminulih osoba ili da su na neki način štitila osobe odgovorne za njih. Istraga je pokazala da nije došlo do povrede minimalnog standarda koji se zahtijeva člankom 2. Iz toga slijedi da stoga nije došlo do povrede te odredbe.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

Podnositeljice zahtjeva također su prigovorile da im je smrt njihova supruga odnosno oca uzrokovala patnju. Pozvale su se na članak 3. Konvencije koji glasi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

Sud je već ispitao isti prigovor u predmetu Jelić u okolnostima koje su usporedive s ovim predmetom i zaključio sljedeće:

„112. ... unatoč strašnim okolnostima, podnositeljica zahtjeva je pretrpjela neizvjesnost, bol i uznemirenost koji su karakteristični za specifični fenomen nestanaka (vidjeti, suprotno tome, predmet Luluyev i ostali protiv Rusije, br. 69480/01, odlomak 115., ESLJP 2006-XIII (izvadci)).

113. U takvim okolnostima Sud smatra kako se ne može utvrditi da je patnja podnositeljice zahtjeva dosegla dimenziju i karakter različit od emocionalne uznemirenosti koja se može smatrati neizbježnom za srodnike osobe koja je bila žrtva teške povrede ljudskih prava.”

Sud ne vidi nikakav razlog da u ovom predmetu odstupi od tog stajališta. Prema tome, ovaj prigovor iz zahtjeva očigledno je nedopušten te ga se mora odbaciti u skladu s člankom stavkom 3. točkom a. i stavkom 4. Konvencije.

III OSTALE NAVODNE POVREDE

Podnositeljice zahtjeva prigovorile su na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije da su im nacionalni sudovi, pogrešno zaključivši da je njihov zahtjev za naknadu štete podnesen nakon isteka zastarnog roka, uskratili pravo na pristup sudu jer nisu ispitali osnovu njihovog tužbenog zahtjeva. Pozvale su se i na članak 5. Konvencije vezano uz odvođenje njihovog supruga i oca od strane uniformiranih osoba u kolovozu 1991. godine Nadalje su prigovorile da je odbijanjem njihovih zahtjeva za naknadu štete nacionalni sud prekršio njihova prava vlasništva na temelju članka 1. Protokola br. 1.
Glede prigovora na temelju članka 5. Konvencije, Sud primjećuje da je on povezan s događajima iz 1991. godine, a Konvencija je stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku 5. studenoga 1997. godine. Slijedi da je ovaj prigovor nespojiv, ratione temporis, s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. točke a. te da ga se mora odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 4.
Glede prigovora na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1., Sud primjećuje da su, nakon osude V.M., podnositeljice zahtjeva mogle tražiti ponavljanje parničnog postupka (vidjeti odlomke 29. i 30. gore). U skladu s tim, navedeni prigovori su preuranjeni i mora ih se odbaciti na temelju članka 35. stavaka 1. i 4. Konvencije, zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.

ZBOG TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na postupovni aspekt članka 2. dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da nije došlo do povrede postupovnog aspekta članka 2. Konvencije.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 4. travnja 2017. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda

Stanley Naismith Işil Karakaş

Tajnik Predsjednica

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

SECOND SECTION

CASE OF BOROJEVIĆ AND OTHERS v. CROATIA

(Application no. 70273/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

4 April 2017

FINAL

18/09/2017

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Borojević and Others v. Croatia, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 14 March 2017,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in in an application (no. 70273/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three Croatian nationals, Ms Jasenka Borojević (“the first applicant”), Ms Lahorka Marić (“the second applicant”) and Ms Edita Mihić (“the third applicant”), on 7 November 2011.

2. The applicants were represented by Mr L. Šušak, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažik.

3. The applicants alleged, in particular, that the procedural obligations incumbent on the respondent Government under Article 2 of the Convention had not been met.

4. On 30 October 2012 the applications were communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1946, 1966 and 1973, respectively, and live in Sisak.

A. Killing of the applicants’ close relative and investigations

6. On 17 October 1991 the body of Stevo Borojević, the applicants’ respective husband and father, was found on the right bank of the river Kupa in Sisak. An on-site inspection was carried out immediately as well as an autopsy the following day which showed that the victim had been stabbed to death.

7. On 24 October 1991 the Sisak Police lodged a criminal complaint with the Sisak County State Attorney’s Office.

8. The police interviewed Ms Jasenka Borojević, the victim’s wife, on 5 December 1991. She told them that her husband had left her workplace at about 10.30 a.m. on 6 October 1991 to return home because a general emergency had been announced and their daughter, who was a minor, was there alone. However, after he left she had not seen him again.

9. In 1996 the United Nations Security Council established the United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (the “UNTAES”). On 15 January 1998 the UNTAES mandate ceased and the transfer of power to the Croatian authorities began.

10. On 27 February 2002 the police interviewed Jasenka Borojević and Edita Mihić, respectively the wife and daughter of the late Stevo Borojević. They said that prior to Stevo Borojević’s disappearance on 6 October 1991, Croatian soldiers had carried out searches in their flat in July 1991 and on 3 October 1991. One of the soldiers, T.P., had been known to them. They had subsequently learned that an individual named G. had also been implicated. A certain M.T. had also told them that he had asked Đ.B. about the killing of Stevo Borojević and that Đ.B. had shown M.T. a list of persons to be followed and a list of persons to be liquidated, and that Stevo Borojević had been on neither of those lists.

11. On 29 July 2005 the State Attorney’s Office issued a document concerning enquiries into the killings of civilians between 1991 and 1995. The document was addressed to the County State Attorney’s Offices, which were required to examine all the information collected to date on the killings of civilians during that period and to concentrate their activities on identifying the perpetrators and gathering the relevant evidence in order to initiate criminal proceedings.

12. On 9 October 2008 the State Attorney’s Office issued an instruction to the County State Attorney’s Offices for implementation of the Criminal Code and the Code of Criminal Procedure, in which it indicated that an inspection of their work had indicated two main problems: possible partiality of the persons involved in the pending proceedings as regards the ethnicity of the victims or the perpetrators, and the problem of trials in absentia. The instruction advocated the impartial investigation of all war crimes, irrespective of the ethnicity of those involved, whether victims or perpetrators, and reiterated the duties of those working for the State Attorney in that respect.

13. On 11 December 2008 an investigating judge at the Sisak County Court heard evidence from Jasenka Borojević and Edita Mihić, who repeated what they had said to the police.

14. The police interviewed J.B., a relative of Stevo Borojević, on 30 December 2008 but he had no knowledge of the latter’s disappearance and killing.

15. On 5 January 2009 the police interviewed V.P. and on 8 January 2009 they questioned T.P.

16. On 27 January 2009 an investigating judge at the Sisak County Court heard evidence from T.P., a neighbour of the Borojević family. He said that one day in 1991 when Sisak was being shelled, he and other tenants from the building had been in the basement when three armed men dressed in military uniforms had entered. He had exited the basement with them and they had told him that someone had been shooting from the building. T.P. had shown them the flats where Serbs lived. The three men had entered the flat of the Borojević family while T.P. waited outside. They had not taken anyone from the flat. T.P. remembered that the men had been young.

17. On the same day the judge heard evidence from V.P., who said that a certain T.Š., who had died in the meantime, had told him that he had learned that Stevo Borojević had been taken to Žabno by the men who controlled the roads. He had been tortured and then taken to Vurot. V.P. had the impression that T.Š. knew who had taken Stevo Borojević but he had not identified that person. Later he had seen a vehicle belonging to Stevo Borojević on the Topolovac agricultural estate. However, when he had attempted to find out who was driving the vehicle, a man wearing a camouflage uniform and a balaclava and armed with a Kalashnikov had threatened to kill him.

B. Proceedings on indictment

18. On 20 June 2011 the Sisak County Police lodged a criminal complaint against Đ.B., V.M and D.B. on charges of war crimes against the civilian population. This included the killing of the applicants’ relative. On the same day Đ.B., Head of the Sisak Police Department in 1991 and 1992, V.M., police commander at the border territory of Sisak and Banovina in 1991 and 1992 and Deputy of Sisak Police Department, and D.B., a member of the “Wolves” Unit of the Croatian Army, were arrested.

19. On an unspecified date the investigation was opened. On 13 July 2011 Đ.B. died.

20. On 16 December 2011 the Osijek County State Attorney’s Office lodged an indictment against V.M. and D.B. at the Osijek County Court, alleging that they had been in command of the unit whose unknown members had committed a number of crimes against the civilian population between July 1991 and June 1992, including the killing of the applicants’ relative. They were charged with war crimes against the civilian population.

21. On 9 December 2013 a first-instance judgment was delivered. V.M. was found guilty of war crimes against the civilian population in that, in his capacity as “the commander of police forces in the broader area of Sisak and Banovina” and “Deputy Head of the Sisak Police”, he had allowed the killings of persons of Serbian origin and had failed to undertake adequate measures to prevent such killings. The relevant part of the judgment concerning the applicants’ relative reads:

“in the morning of 6 October 1991 at a checkpoint in Odra Sisačka, some unknown members of the reserve police stopped a white vehicle, a Fiat 127, which was being driven by Stevo Borojević, took the vehicle from him and kept it for themselves, and arrested Stevo Borojević and took him to an unknown location where they killed him, after which his body was found on 17 October 1991 on the right bank of the river Kupa at the location called “Rušetina” in Sisak, with several open wounds and contusions on his head and a wound caused by stabs and cuts in his chest.”

V.M. was sentenced to eight years’ imprisonment. D.B. was acquitted of all charges.

22. On 10 June 2014 the Supreme Court upheld the conviction of V.M. and increased his sentence to ten years’ imprisonment.

C. Civil proceedings

23. On various dates the applicants brought separate civil actions against the State, seeking compensation in connection with the death of their close relative. The claims were dismissed on the grounds that they had been lodged after the statutory limitation period had expired.

24. Following the criminal conviction of V.M., the applicants sought the reopening of these proceedings in the Petrinja Municipal Court. Their request is now pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND REPORTS

25. Article 21 of the Constitution (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000 and 28/2001) reads as follows:

“Every human being has the right to life.

...”

26. Article 120 of the Basic Criminal Code of the Republic of Croatia (Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 53/1991, 39/1992 and 91/1992) prescribes imprisonment of at least five years or of twenty years for war crime against the civilian population.

27. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002) provide:

Article 174(2)

“In order to ... decide whether to request an investigation ... the State Attorney shall order the police to collect the necessary information and take other measures concerning the crime [at issue] with a view to identifying the perpetrator ...”

Article 177

“Where there is a suspicion that a criminal offence liable to public prosecution has been committed, the police shall take the necessary measures with a view to identifying the perpetrator ... and collect all information of possible relevance for the conduct of the criminal proceedings...”

Article 185

Urgent Investigative Steps

“When the perpetrator of a criminal offence is unknown, a State Attorney may ask the police to carry out certain investigative steps where, given the circumstances of the case, it would be useful to carry out such steps before instituting an investigation. If the State Attorney considers that certain investigative steps should be carried out by an investigating judge ... he or she will invite an investigating judge to carry out these steps. ...”

Article 187

“(1) An investigation shall be opened in respect of a particular individual where there is a suspicion that he or she has committed a criminal offence.

(2) During the investigation evidence and information necessary for deciding whether an indictment is to be brought or the proceedings are to be discontinued shall be collected ...”

28. The report on the work of the State Attorney’s Office for the year 2012, submitted to Parliament in September 2013, states that in the period between 1991 and 31 December 2012 there were 13,749 reported victims of war in Croatia, of whom 5,979 had been killed. Thus far, the Croatian authorities had opened investigations in respect of 3,436 alleged perpetrators. There had been 557 convictions for war-related crimes.

29. The relevant provision of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 57/2011, 148/2011 and 25/2013) reads as follows:

5. Reopening of proceedings

Section 421(1)

“10) if the party learned about new facts or has found or created a possibility to use new evidence on the basis of which a more favourable decision for that party could have been adopted for that party if the facts and evidence been used in the previous proceedings.”

30. The domestic courts of appeal, on the subject of the possibility for a civil court to apply a longer statutory limitation period under section 377 of the Civil Obligations Act, held that this could be applied only if it had been established by a final judgment of the criminal court that the damage had been caused as the result of a criminal offence. This view was confirmed by the practice of the Supreme Court. For example, in its decision no. Rev- 217/05-2 of 20 October 2005 it held as follows:

“The lower court correctly established that section 377 of the Civil Obligations Act was not applicable in this case. ... The longer statutory limitation period [under section 377 of the Civil Obligations Act] applies only when it has been established by a judgment in the criminal proceedings that the damage was caused by a criminal offence ...”

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW

31. The Statute of the International Criminal Court (Article 25), the Statute of the International Criminal Tribunal for Rwanda (Article 6) and the Statute of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia refer to individual criminal responsibility. Article 7 of the last of these reads:

Individual criminal responsibility

“1. Anyone planning, instigating, ordering, committing or otherwise aiding and abetting the planning, preparation or execution of a crime referred to in Articles 2 to 5 of the present Statute shall be individually responsible for the crime.

2. The official position of any accused person, whether as Head of State or Government or as a responsible Government official, shall not relieve such person of criminal responsibility nor mitigate punishment.

3. The fact that any of the acts referred to in Articles 2 to 5 of the present Statute was committed by a subordinate does not relieve his superior of criminal responsibility if he knew or had reason to know that the subordinate was about to commit such acts or had done so and the superior failed to take the necessary and reasonable measures to prevent such acts or to punish the perpetrators thereof.

4. The fact that an accused person acted pursuant to an order of a Government or of a superior shall not relieve him of criminal responsibility, but may be considered in mitigation of punishment if the International Tribunal determines that justice so requires.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

32. The applicants complained about the killing of their respective husband and father, Mr Stevo Borojević, and insufficiencies in the investigation in that respect. They also claimed that he had been killed because of his Serbian ethnic origin and that the national authorities had failed to investigate that factor. The applicants further complained that they had no effective remedy at their disposal in respect of the alleged violation of Article 2 of the Convention. They relied on Articles 2, 13 and 14 of the Convention. The Court, being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case, will examine this complaint under Article 2 of the Convention alone which, in so far as relevant, reads as follows:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. ...”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

33. The Government argued that the applicants had failed to exhaust all available domestic remedies. They contended that the applicants could have lodged a complaint against the individual police officers or employees in the State Attorney’s Office who were in charge of the investigation into the death of their relative. Such a complaint could have led to the institution of disciplinary proceedings. As regards protection against alleged unlawfulness in the conduct of the domestic authorities, the Government pointed out that the applicants could have sought damages from the State pursuant to the State Administration Act (Zakon o sustavu državne uprave). They argued that such a combination of remedies had been found effective by the Court in the case of D.J. v. Croatia (no. 42418/10, 24 July 2012).

34. In reply, the applicants submitted that the relevant authorities had been made aware of the killing of their relative as early as 1991 and that they had a duty to conduct an official State-assisted investigation. The remedies relied on by the Government were not relevant.

2. The Court’s assessment

35. Before turning to the points raised by the parties in respect of the exhaustion of domestic remedies, the Court will first address the issue of its temporal jurisdiction.

(a) Compatibility ratione temporis

36. The Court has already addressed its temporal jurisdiction as regards both the substantive and the procedural aspects of Article 2 in similar circumstances and found that it had no temporal jurisdiction in respect of the alleged substantive violation of that Article, but had such jurisdiction in respect of the alleged procedural violation in respect of facts that occurred after 5 November 1997, the date of the ratification of the Convention by Croatia (see of Jelić v. Croatia, no. 57856/11, §§ 47-56, 12 June 2014). The Court sees no reason to depart from such conclusions in the present case.

37. It follows that the complaint under the substantive aspect of Article 2 of the Convention is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3(a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

(b) Exhaustion of domestic remedies

38. The Court has already addressed the same objections as regards the exhaustion of domestic remedies in other cases against Croatia and rejected them (see Jelić, cited above, §§ 59-67). The Court sees no reason to depart from that view in the present case.

39. It follows that the Government’s objection must be dismissed.

40. The Court notes that the complaint under the procedural aspect of Article 2 of the Convention is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

41. The Government argued that there had been no violation of the procedural aspect of Article 2 in the present case. They maintained that the case at issue was very complex and sensitive and that the indictment brought against V.M. and D.B. concerned thirty-four victims. The main suspects in the case, Đ.B. and V.M., had held senior official positions until 1999, and this had impeded the investigation. Furthermore, one of the specific features of investigations into war crimes was a lack of material evidence and the prosecution was highly dependent on witness evidence. However, witnesses had often been reluctant to give evidence for fear of reprisals.

42. After Croatia became independent, the State apparatus had comprised many young and inexperienced officials, who had not known how to address those serious problems. In these difficult circumstances the authorities had done everything they could to identify the perpetrators and bring them to justice. Those who had given orders for the killings had been indicted, and one of the accused had been found guilty of war crimes against the civilian population and sentenced to eight years’ imprisonment.

43. The police had followed up all the leads and interviewed a number of witnesses. However, none of the leads had produced any tangible results which could have served as a basis for a prosecution.

44. The applicants argued that the investigation into the death of their respective husband and father had so far yielded few results. None of the direct perpetrators had been indicted, although some of the witnesses had identified them. The indictment relied on by the Government concerned only those who had given orders. The war had ended some eighteen years previously, and the Government’s justification that the officials were young and inexperienced could not be accepted.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

45. The Court reiterates that Article 2 ranks as one of the most fundamental provisions in the Convention. It enshrines one of the basic values of the democratic societies making up the Council of Europe. The object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings require that Article 2 be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective (see, among many other authorities, Anguelova v. Bulgaria, no. 38361/97, § 109, ECHR 2002‑IV).

46. The obligation to protect the right to life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the State’s general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, also requires by implication that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force (see, Armani Da Silva v. the United Kingdom [GC], no. 5878/08, § 230, 30 March 2016).

47. The State must therefore ensure, by all means at its disposal, an adequate response – judicial or otherwise – so that the legislative and administrative framework set up to protect the right to life is properly implemented and any breaches of that right are repressed and punished (see Armani Da Silva, cited above, § 230).

48. In order to be “effective” as this expression is to be understood in the context of Article 2 of the Convention, an investigation must firstly be adequate. This means that it must be capable of leading to the establishment of the facts, a determination of whether the force used was or was not justified in the circumstances and of identifying and – if appropriate – punishing those responsible. This is not an obligation of result, but of means. The authorities must take whatever reasonable steps they can to secure the evidence concerning the incident, including, inter alia, eyewitness testimony, forensic evidence and, where appropriate, an autopsy which provides a complete and accurate record of injury and an objective analysis of the clinical findings, including the cause of death. Moreover, where there has been a use of force by State agents, the investigation must also be effective in the sense that it is capable of leading to a determination of whether the force used was or was not justified in the circumstances. Any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the cause of death or the person responsible will risk falling foul of this standard (see Armani Da Silva, cited above, § 233).

49. In particular, the investigation’s conclusions must be based on thorough, objective and impartial analysis of all relevant elements. Failing to follow an obvious line of inquiry undermines to a decisive extent the investigation’s ability to establish the circumstances of the case and the identity of those responsible. Nevertheless, the nature and degree of scrutiny which satisfy the minimum threshold of the investigation’s effectiveness depend on the circumstances of the particular case. The nature and degree of scrutiny must be assessed on the basis of all relevant facts and with regard to the practical realities of investigation work. Where a suspicious death has been inflicted at the hands of a State agent, particularly stringent scrutiny must be applied by the relevant domestic authorities to the ensuing investigation (see Armani Da Silva, cited above, § 234).

50. A requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in this context (see Yaşa v. Turkey, 2 September 1998, §§ 102-104, Reports 1998-VI; and Mahmut Kaya v. Turkey, no. 22535/93, §§ 106-107, ECHR 2003-III). It must be accepted that there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation (see Armani Da Silva, cited above, § 237). However, where events took place far in the past, due to the lapse of time, the level of urgency may have diminished; the immediacy of required investigative steps in the aftermath of an incident is likely to be absent (see Brecknell v. the United Kingdom, no. 32457/04, §§ 79-81, 27 November 2007). The standard of expedition in such historical cases is much different from the standard applicable in recent incidents where time is often of the essence in preserving vital evidence at a scene and questioning witnesses when their memories are fresh and detailed (see Emin and Others v Cyprus, no. 59623/08et al, (dec.) 3 April 2012; and Gürtekin and Others v. Cyprus, nos. 60441/13, 68206/13 and 68667/13, § 21, 11 March 2014; see also Palić v. Bosnia and Herzegovina, no. 4704/04, § 70, 15 February 2011 concerning complex post-conflict situations).

(b) Application of these principles to the present case

51. As regards the killing of the applicants’ respective husband and father, the Court notes that it occurred during the war, on an unspecified date between 6 and 17 October 1991, in the Sisak area. On 24 October 1991 the police lodged a criminal complaint with the Sisak County State Attorney’s Office against a person or persons unknown. An investigation was therefore instigated. In this connection, the Court notes at the outset that it has no temporal jurisdiction to examine the facts that occurred before 5 November 1997, the date on which Croatia ratified the Convention. Therefore, it will examine only the part of the inquiry which has taken place since that date (compare Jelić, cited above, § 81). Further to this, the Court notes that after the date of ratification of the Convention by Croatia, the first investigative steps were taken on 10 September 1999. The Court will therefore examine the effectiveness of the investigation since that date.

52. The Court notes that this case concerns the killing of a person of Serbian ethnic origin in the Sisak area in 1991, as in the Jelić case, cited above. V.M. was convicted by the first-instance court of war crimes against the civilian population in his capacity as the Commander of the Police Forces in the broader area of Sisak and Banovina and the Deputy Head of Sisak Police in that he had allowed the killing of persons of Serbian origin and had failed to undertake adequate measures to prevent such killings. The crimes for which V.M. was convicted included the killing of both Stevo Borojević and Mr Jelić (see paragraph 21 above). In the Jelić case the Court went further than being satisfied with the conviction of V.M. in his commanding capacity and in paragraphs 88-90 of its judgment stated that:

“...apart from the responsibility of the superior officers, in the case at issue there is a deficiency which undermines the effectiveness of the investigation and which could not be remedied by convicting only those in command. In the context of war crimes the superior (command) responsibility is to be distinguished from the responsibility of their subordinates. The punishment of superiors for the failure to take necessary and reasonable measures to prevent or punish war crimes committed by their subordinates cannot exonerate the latter from their own criminal responsibility (see paragraph 42 above).

89. During the investigation three witnesses stated that A.H. had personally shot and killed Vaso Jelić. While a ballistic report was carried out in that connection (see paragraph 29 above), that could not excuse the State authorities from taking further relevant steps to verify statements given by three witnesses. In the situation where the names of potential perpetrators have been revealed to the authorities by witnesses whose reliability has not been called into question and where some of them were direct eyewitnesses, it should be expected of the prosecuting authorities that they take appropriate steps in order to bring those responsible to justice. It does not appear, however, that such steps were taken.

90. In this connection the Court notes that among the main purposes of imposing criminal sanctions are retribution as a form of justice for victims and general deterrence aimed at prevention of new violations and upholding the rule of law. However, neither of these aims can be obtained without alleged perpetrators being brought to justice. Failure by the authorities to pursue the prosecution of the most probable direct perpetrators undermines the effectiveness of the criminal‑law mechanism aimed at prevention, suppression and punishment of unlawful killings. Compliance with the State’s procedural obligations under Article 2 requires the domestic legal system to demonstrate its capacity and willingness to enforce criminal law against those who have unlawfully taken the life of another (see Nachova and Others, cited above, § 160; and Ghimp and Others v. the Republic of Moldova, no. 32520/09, § 43, 30 October 2012).”

53. The Court then found a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention on the grounds that the domestic authorities had failed to meet their obligation to conduct an effective investigation that would cover not only those having the command responsibility but direct perpetrators as well.

54. However, the circumstances of the present case are somewhat different from those in the Jelić case when it comes to the prosecution of possible direct perpetrators.

55. The Court notes, first of all, that the police have followed up all the leads in the case in issue, updating the witness statements, looking for witnesses and identifying as far as possible those potential suspects who have been named by witnesses. Naturally, given the lapse of more than twenty years since the events, some of the potential suspects and indeed witnesses have died in the meantime (compare to Gürtekin and Others, cited above, § 25).

56. As regards the statements given to the police which could identify the possible direct perpetrators, the Court notes that Jasenka Borojević and Edita Mihić, the wife and daughter of Stevo Borojević, when interviewed by the police on 27 February 2002, named two individuals, T.P. and G., who had carried out searches in their flat in July 1991 and on 3 October 1991 (see paragraph 10 above). Witness V.P., who was questioned in January 2009 (see paragraph 17 above), said that he had the impression that a certain T.Š., who had died in the meantime, had known who had killed Stevo Borojević.

57. The Court notes that none of the potential witnesses mentioned could identify any potential perpetrators and that the police did not have any clear evidence about those responsible for killing Stevo Borojević. As the Court has held on numerous occasions, the procedural obligation under Article 2 is not an obligation as to result, but as to means. What is relevant is that the domestic authorities have done all that could reasonably be expected of them in the circumstances of this particular case.

58. The applicants’ principal complaint appears to be that the investigation has not resulted in any prosecutions. The Court can understand that it must be frustrating for the applicants that potential suspects have been named but no further steps have been taken. However, Article 2 cannot be interpreted so as to impose a requirement on the authorities to launch a prosecution irrespective of the evidence which is available. A prosecution, particularly on such a serious charge as involvement in unlawful killings, should never be embarked upon lightly, as the impact on a defendant who comes under the weight of the criminal justice system is considerable, being held up to public obloquy, with all the attendant repercussions on reputation and private, family and professional life. Given the presumption of innocence enshrined in Article 6 § 2 of the Convention, it can never be assumed that a particular person is so tainted with suspicion that the standard of evidence to be applied is an irrelevance. Rumour and gossip are a dangerous basis on which to base any steps that can potentially devastate a person’s life (compare to Palić, cited above, § 65, where the Court held that the investigation was effective, despite the fact that there had not been any convictions; Gürtekin and Others, cited above, § 27; Mujkanović and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 47063/08 et al., § 39, 3 June 2014; Fazlić and Others v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos 66758/09 et al., § 37, 3 June 2014; Šeremet v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 29620/05, § 35, 8 July 2014; and Zuban and Hmidović v. Bosnia and Herzegovina (dec.), nos. 7175/06 and 8710/06, §32, 2 September 2014; and Nježić and Štimac v. Croatia, no. 29823/13, § 69, 9 April 2015).

59. As to the requirement of promptness, the Court notes first of all the Government’s argument that the Croatian State apparatus at the beginning of the country’s independence had mainly comprised inexperienced and young officials who had not known how to deal with such a difficult situation. The Court is aware that the investigation and prosecution of war crimes was a sensitive and overwhelming task for a country that was at war and also accepts that during the war and at the beginning of the county’s independence the State authorities were faced with a difficult situation.

60. The Court also notes that Croatia declared its independence on 8 October 1991 and all military operations ended in August 1995. In January 1998 the UNTAES mandate ceased and the peaceful transfer of power to the Croatian authorities began (see paragraph 9 above). The Court accepts that obstacles in the investigation into the killings during the war and post-war recovery were attributable to the overall situation in Croatia, a newly independent and post-war State which needed time to organise its apparatus and for its officials to gain experience (compare to Palić, cited above, § 70, 15 February 2011; and Nježić and Štimac, cited above, § 71).

61. The Court also acknowledges that the prosecuting authorities did not remain passive and that significant efforts have been made to prosecute war crimes. In this connection the Court acknowledges the efforts of the State Attorney’s Office which, in July 2005, required the County State Attorney’s Offices to concentrate their activities on identifying the perpetrators and gathering the relevant information (see paragraph 11 above). A further global measure by the State Attorney’s Office occurred in October 2008 when it instructed the County State Attorney’s Offices to favour impartial investigation of all war crimes, irrespective of the ethnicity of those involved (see paragraph 12 above). The Court also acknowledges that the prosecuting authorities by 31 December 2012 had opened investigations in respect of altogether 3,436 alleged perpetrators and that there had been 557 convictions (see paragraph 28 above).

62. The Court finds that, taking into account the special circumstances prevailing in Croatia in the post-war period and the large number of war crimes cases pending before the local courts, the investigation has not been shown to have infringed the minimum standard required under Article 2 (compare Palić, cited above, § 71; Gürtekin and Others, cited above, § 32; Mujkanović and Others, cited above, § 42; Fazlić and Others, cited above, § 40; Šeremet, cited above, § 38; and Nježić and Štimac, cited above, § 73).

63. The Court reiterates that it is not its role to micro-manage the functioning of, and procedures applied in, criminal investigation and justice system in Contracting States which may well vary in their approach and policies (see Armani da Silva, cited above, § 278). As to the case at issue, the Court finds it acceptable that the priority was given to establishing the command responsibility. Further to this, the investigation in the present case has not been closed and were any new leads to be discovered, the investigation could at any time be resumed. Having regard to the overall investigation into the crimes committed during the war in Croatia in the broader Sisak area and the conviction of V.M., it cannot be said that the domestic authorities have filed to discharge the procedural obligation under Article 2 of the Convention.

64. In conclusion, the Court does not find support for the applicants’ allegations that the authorities did not properly investigate the fate of the deceased or that they are somehow shielding or protecting those responsible. The investigation has not been shown to have infringed the minimum standard required under Article 2. It follows that there has therefore been no violation of that provision.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

65. The applicants also complained that the death of their respective husband and father caused them suffering. They relied on Article 3 of the Convention, which reads:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

66. The Court has already examined the same complaint in the Jelić case in circumstances comparable to those in the present case and concluded that:

“112. ... despite its gruesome circumstances, the applicant sustained uncertainty, anguish and distress characteristic of the specific phenomenon of disappearances (see, by contrast, Luluyev and Others v. Russia, no. 69480/01, § 115, ECHR 2006‑XIII (extracts)).

113. In such circumstances, the Court considers that it cannot be held that the applicant’s suffering reached a dimension and character distinct from the emotional distress which may be regarded as inevitably caused to relatives of a victim of a serious human-rights violation.”

67. The Court does not see any reason to depart from that view in the present case. Accordingly, this complaint of the application is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

III. OTHER ALLEGED VIOLATIONS

68. The applicants complained under Article 6 § 1 of the Convention that the national courts by wrongly finding that their claim for damages had been lodged after the statutory limitation period had expired, had deprived them of the right of access to court because they had not examined their claim on the merits. They also invoked Article 5 of the Convention in relation to the taking of their respective husband and father by uniformed persons in August 1991. They further complained that by dismissing their claim for damages the national court had violated their property rights under Article 1 of Protocol No. 1.

69. As regards the complaint under Article 5 of the Convention, the Court notes that it relates to the events that took place in 1991 whereas the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997. It follows that this complaint is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

70. As regards the complaints under Article 6 § 1 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, the Court notes that, following the conviction of V.M., the applicants are able to seek the re-opening of the civil proceedings (see paragraphs 29 and 30 above). Accordingly, these complaints are premature and must be rejected under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint concerning the procedural limb of Article 2 admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been no violation of the procedural limb of Article 2 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 4 April 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith Işıl Karakaş
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Metodologija za sprovođenje istrage u slučajevima zlostavljanja od strane policije
delotvorna istraga zlostavljanje od strane policije prava oštećenog sprovođenje istrage