Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju su Sudu podneli hrvatski državljani gđa Sandra Fergec i g.Neven Fergec (podnosioci predstavke), dana 13. oktobra 2014.godine. Krajem juna 2015.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnosioci su rođeni 1971. odnosno 1974.godine i žive u Sesvetama. U decembru 1996.godine, pripadnik hrvatske vojske, D.M, aktivirao je granatu u piceriji u Zagrebu, zbog čega su D.M. i još jedna osoba preminuli, a drugi podnosilac predstavke je bio teško povređen. Prva podnositeljka predstavke je radila u obližnjoj cvećari. Iste večeri je vojna policija izvršila uviđaj na mestu zločina i snimila video zapis. U izveštaju se navodi da je D.M. bio obučen u civilnu odeću. Ispitan je svedok, ali nije usledila dalja istraga. Početkom jula 1998.godine podnosioci predstavke su pokrenuli parnični postupak protiv države pred Opštinskim sudom u Zagrebu, za naknadu štete. Tvrdili su da je D.M. bio na dužnosti u vreme kada je aktivirao granatu i da je prema zvaničnoj odluci umro „na radu“. Njihov tužbeni zahtev je usvojen u junu 2002.godine, ali je Županjski sud u Zagrebu ukinuo presudu u aprilu 2005.godine. Prvostepeni sud je ponovo usvojio tužbeni zahtev u septembru 2010.godine, ali je drugostepeni sud, po žalbi, preinačio presudu i odbio tužbeni zahtev u aprilu 2011.godine. Podnosioci su u julu iste godine podneli ustavnu tužbu, ali je ona odbačena u julu 2014.godine.
NAVODNA POVREDA ČLANA 2 KONVENCIJE
- Pravo na život svakog čoveka je zaštićeno zakonom.
Sud prihvata kako nema nikakve naznake da je D.M. nameravao da ubije drugog podnosioca predstavke, ali da je činjenica da ovaj nije ubijen bila sretna slučajnost. Sud primećuje da se policijska istraga završila početkom jula 1997.godine, a da je Hrvatska ratifikovala Konvenciju 5. novembra 1997.godine. Dakle, ti prigovori podnosilaca se moraju odbaciti.
Vezano za parnični postupak koji je usledio Sud je imao vremensku nadležnost, pritom je prigovor podnet unutar šestomesečnog roka. Sud ponavlja da se odredbe člana 2 ne odnose samo na smrtne slučajeve do kojih je došlo zbog upotrebe sile od strane zastupnika države, već da propisuje pozitivnu obavezu država da preduzmu odgovarajuće korake kako bi zaštitile živote onih u njihovoj nadležnosti. Država može da ispuni svoju obavezu ako osigura mogućnost oštećenog da traži naknadu štete u parničnom postupku, i to od države jer je štetnik radio pri vojsci u to vreme, dakle imao je svojstvo zastupnika države. Postupak u ovom predmetu je bio dugotrajan, a Vlada nije iznela nikakvo opravdanje u tom pogledu. Dakle, relevantni mehanizmi domaćeg pravnog sistema, gledani u celini, nisu u praksi osigurali delotvoran i brz odgovor vlasti u skladu sa procesnim obavezama države iz člana 2 Konvencije. Došlo je do povrede člana 2 Konvencije u odnosu na drugog podnosioca predstavke.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država ima da isplati drugom podnosiocu predstavke određene iznose na ime nematerijalne štete, kao i troškova i izdataka, a odbacuje preostali deo zahteva drugog podnosioca za pravičnom naknadom.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET FERGEC protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 68516/14)

PRESUDA STRASBOURG

9. svibnja 2017.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Fergec protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, predsjeca,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, suci,
i Stanley Naismith, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 28. ožujka 2017. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je temeljem zahtjeva (br. 68516/14) protiv Republike Hrvatske što su ga 13. listopada 2014. godine hrvatski državljani gđa Sandra Fergec i g. Neven Fergec („podnositelji zahtjeva”) podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
Podnositelje zahtjeva zastupao je g. K. Canjuga, odvjetnik iz Sesveta. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
Podnositelji zahtjeva prigovorili su temeljem članka 2. Konvencije dužini trajanja i neučinkovitosti parničnog postupka koji su pokrenuli protiv države.
Dana 29. lipnja 2015. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelji zahtjeva rođeni su 1971. odnosno 1974. godine i žive u Sesvetama.
Dana 12. prosinca 1996. godine, oko 20:30 sati, pripadnik Hrvatske vojske, D.M., aktivirao je granatu u pizzeriji u Zagrebu, zbog čega su D.M. i još jedna osoba preminuli, a drugi podnositelj zahtjeva je bio teško ozlijeđen. Prva podnositeljica zahtjeva, koja je radila u obližnjoj cvjećarnici, došla je na lice mjesta i zatekla drugog podnositelja zahtjeva kako leži na podu, prekriven krvlju.

A. Izvid

Iste je večeri vojna policija izvršila očevid na mjestu zločina i snimila video zapis. U izvješću koje je sastavila vojna policija navodi se da je D.M. bio obučen u civilnu odjeću. Vojna policija je tijekom izvida uzela izjave svjedoka, te je 3. srpnja 1997. godine poslala izvješće o incidentu Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. Mjerodavni dio izvješća glasi:

„Dana 12. prosinca 1996. godine oko 20:30 sati u pizzeriji N. ... vojnik D.M. konzumirao je alkoholna pića u kafiću u društvu D.Ma., N.F. (zaposlenika pravosudne policije) i Ž.B. kada je odjednom [D.M.] iz džepa izvadio ručnu granatu M-75 i izvukao sigurnosni osigurač, te stavio granatu u ruku konobarice T.B koja ju je stavila na šank govoreći: „Što bih trebala ja s tim?”, nakon čega ju je D.[M.], vidjevši da je granata bila aktivirana, uzeo u desnu ruku i okrenuo se bočno od šanka, nakon čega je došlo do eksplozije. [D.M.] je ubijen na licu mjesta, dok su D.Ma. i N.F. ... pretrpjeli teške tjelesne ozljede, a Ž.B. ... lakše tjelesne ozljede. Ozlijeđene osobe prebačene su u bolnicu Dubrava i D.Ma. je preminuo tijekom prijevoza.”

Nije uslijedila daljnja istraga.

B. Parnični postupak

Dana 1. srpnja 1998. godine podnositelji zahtjeva pokrenuli su parnični postupak protiv države pred Općinskim sudom u Zagrebu. Drugi podnositelj zahtjeva tražio je naknadu štete u vezi s ozljedama opasnim po život koje je pretrpio u incidentu koji se dogodio 12. prosinca 1996. godine, dok je prva podnositeljica zahtjeva tražila naknadu štete zbog stresa i straha koji je pretrpjela zbog predmetnog događaja. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da je D.M. bio na dužnosti u vrijeme kada je aktivirao granatu, da je bio odjeven u svoju vojnu odoru i da je njegova majka nakon njegove smrti dobila obiteljsku mirovinu prema odluci u kojoj je bilo navedeno da je umro na dužnosti (konkretno, „na radu”).
Tijekom postupka je utvrđeno da je drugi podnositelj zahtjeva pretrpio brojne ozljede glave, lica, prsnog koša, trbuha i donjih ekstremiteta, te da pati od trajnih posljedica, kao što su česte glavobolje, bolovi u cijelom tijelu, oštećenje sluha, dvoslika, umor i nesposobnost za rad.
Njihova tužba je usvojena 21. lipnja 2002. godine. Županijski sud u Zagrebu ukinuo je presudu 25. travnja 2005. godine. Prvostupanjski sud ponovno je usvojio tužbu 17. rujna 2010. godine. Međutim, 5. travnja 2011. godine Županijski sud u Zagrebu, povodom žalbe koju je uložio tuženik, preinačio je presudu i odbio tužbu podnositelja zahtjeva. Mjerodavni dio te presude glasi:

„Prvostupanjski sud utvrdio je sljedeće:

- D.M. je bio pripadnik Hrvatske vojske - djelatna vojna osoba;

- D.M. je upotrijebio granatu M-75 koja se koristila u vojne svrhe i koja je bila registrirana za [uporabu] od strane pripadnika Hrvatske vojske;

- u odluci od 12. listopada 1998. godine ... koju je donio Hrvatski mirovinski fond bilo je navedeno da je majka D.M., koji je bio hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, dobila pravo na obiteljsku mirovinu jer je [D.M.] [služio u vojsci] kada je prouzročio štetu, a u obrazloženju te odluke bilo je navedeno da je umro zbog ozljede zadobivene na radu;

- D.M. nije bio na dužnosti.

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik bio odgovoran jer je u navedenoj odluci Hrvatskog mirovinskog fonda bilo navedeno da je smrt [D.M.], kao djelatne vojne osobe, nastupila dok je obavljao svoje službene dužnosti ...

Prvostupanjski sud također je zaključio da je tuženik bio kriv zbog neprovjeravanja [nošenja oružje] na temelju članka 14. Uputa o dodjeli, distribuciji, nošenju i korištenju službenog kratkog vatrenog oružja. Da je [izvršena] ispravna provjera (za koju je bila odgovorna vojna policija temeljem članka 14. navedenih uputa) [u pogledu] nošenja oružja - to jest granate [koju je držao D.M.] bez odgovarajuće dozvole ili osobne iskaznice, - i da je [D.M.] oduzeta granata, do štete najvjerojatnije ne bi došlo.

Međutim, ovaj sud smatra da navedene činjenice, kako ih je utvrdilo [prvostupanjski sud], ne predstavljaju dostatnu osnovu da se zaključi kako su ispunjeni zahtjevi da se tuženik smatra odgovornim za konkretnu štetu.

Prije svega, pravo roditelja D.M. na dobivanje obiteljske mirovine temeljem odluke Hrvatskog mirovinskog fonda nije odlučujuće za odgovornost tuženika za štetu, jer je pravo na obiteljsku mirovinu dobiveno na temelju statusa D.M. kao hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata - to jest osigurane vojne osobe. Činjenica da se u obrazloženje te odluke ... navodi da je „smrt osiguranika nastupila zbog ozljede zadobivene na radu” nije relevantna za ocjenu odgovornosti tuženika u navedenom parničnom postupku.

Ocjena činjenica pokazuje da D.M. nije bio na dužnosti na dan ključnog događaja; da mu njegova vojna postrojba nije dala granatu M-75 ([prema] dopisu Hrvatskog gardijskog zdruga od 12. studenoga 1998.); da se u zapisniku s očevida koji je izvršen na dan smrti [D.M.] ne navodi da je D.M. nosio odoru; i da ničime nije dokazano da je predmetna granata bila u vlasništvu tuženika (da je D.M. protupravno nabavio granatu od tuženika), bez obzira na činjenicu da se takva granata koristi u vojne svrhe i da je registrirana je za korištenje pripadnika Hrvatske vojske; [stoga] ovaj sud smatra da zaključak prvostupanjskog suda o ... odgovornosti tuženika netočan.

Naposljetku, ovaj sud smatra ..., u pogledu neuspjeha tuženika da izvrši provjeru o nošenju oružja i da oduzme [oružje] ako ne postoji dozvola [za njegovo nošenje], kao temelj odgovornosti tuženika, kako nema dokaza ... da je vojna policija bila dužna izvršiti provjeru u predmetnoj pizzeriji te ključne večeri ili da su nadležna tijela znala da je D.M. posjedovao granatu i nisu mu je uspjela oduzeti. Stoga ovaj sud smatra da zahtjevi za odgovornost tuženika nisu ispunjeni ...”

Ustavna tužba od 7. srpnja 2011. godine koju su nakon toga uložili podnositelji zahtjeva odbačena je 17. lipnja 2014. godine. Ova odluka dostavljena je podnositeljima zahtjeva 3. srpnja 2014. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Člankom 48. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine”, br. 23/1995) propisano je kako slijedi:

„Za štetu koju vojna osoba u svezi s obavljanjem vojne službe počini trećim osobama odgovara Republika Hrvatska, osim ako se dokaže da je vojna osoba postupala sukladno Službovniku i drugim propisima. Za ostale štete počinjene u svezi s obavljanjem vojne službe Republika Hrvatska odgovara po općim propisima o nadoknadi štete.

...”

Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, br. 35/2005 i 41/2008) glase kako slijedi:

Članak 1045.

„(1) Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

...”

Članak 1046.

„Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).”

Članak 1061.

„(1) Za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno.”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

Podnositelji zahtjeva prigovorili su da u parničnom postupku koji su pokrenuli protiv države u vezi s ranjavanjem drugog podnositelja zahtjeva nisu adekvatno utvrđene sve relevantne činjenice i da je država zatajila neke relevantne informacije. Pozvali su se na članak 2. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi:

„1. Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom.... ”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da zahtjev nije bio u vremenskoj nadležnosti Suda jer se predmetni događaj dogodio 12. prosinca 1996. godine, dok je Hrvatska ratificirala Konvenciju 5. studenoga 1997. godine. Budući da je postupovna obveza države iz članka 2. bila provođenje učinkovite istrage, koja je u ovome predmetu završena 3. srpnja 1997. godine, prigovori podnositelja zahtjeva nisu spadali u vremensku nadležnost Suda. Vlada je po istoj osnovi tvrdila da je zahtjev podnesen izvan šestomjesečnog roka, jer se trebalo računati da taj šestomjesečni rok počinje po završetku policijskog izvida. Parnični postupak pokrenut od strane podnositelja zahtjeva bio je nevažan jer takav postupak nije predstavljao odgovarajući odgovor na navodnu povredu iz članka 2. Konvencije.
Podnositelji zahtjeva nisu komentirali dopuštenost zahtjeva.

2. Ocjena Suda

(a) Glede prve podnositeljice zahtjeva

Sud ponavlja da, kada se tvrdilo da je došlo do povrede prava na život, organi Konvencije prihvatili su zahtjeve srodnika pokojnika, uključujući pokojnikovu suprugu (Aytekin protiv Turske, presuda od 23. rujna 1998., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VII). Obrazloženje tog pristupa je da inače ne bi bilo moguće sudu podnijeti predmete u slučaju smrti izravne žrtve.
Međutim, u ovome je predmetu drugi podnositelj zahtjeva - čije je pravo na život nedvojbeno bilo u pitanju - preživio i nema potrebe da njegova supruga podnese zahtjev Sudu u tom pogledu.
Nadalje, Sud primjećuje da u domaćem postupku prva podnositeljica zahtjeva nije tražila naknadu štete u vezi s pravom na život drugog podnositelja zahtjeva, nego samo s obzirom na strah i stres koji je navodno pretrpjela zbog tog događaja. Međutim, takve tvrdnje ne spadaju u doseg članka 2. Konvencije i u okolnostima ovoga predmeta ne može se reći da je prva podnositeljica zahtjeva žrtva bilo koje povrede iz navedenog članka.
Sukladno tome, ovaj je prigovor nespojiv, ratione personae, s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. točke a. i mora ga se odbaciti temeljem članka 35. stavka 4.

(b) Glede drugog podnositelja zahtjeva

(i) Primjenjivost članka 2. Konvencije

Sud nadalje primjećuje kako se članak 2. Konvencije može primjenjivati čak i ako osoba čije je pravo na život navodno povrijeđeno nije umrla. Na primjer, u predmetu C.B. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva (9. lipnja 1998., Izvješća o presudama i odlukama 1998-III.), Sud je ispitao osnovanost navoda podnositeljice zahtjeva temeljem članka 2., koja je patila od leukemije i žalila se na neuspjeh države da upozori njezine roditelje o mogućem riziku za njezino zdravlje uzrokovanom sudjelovanjem njezina oca u nuklearnim ispitivanjima (vidjeti gore citirani predmet L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odlomci 36.-41.). Slično tome, Sud je u predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. listopada 1998., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VIII.) ispitao obvezu države da zaštiti pravo na život Alija i Ahmeta Osmana, iako potonji nije izgubio život, ali je bio ranjen u pucnjavi (ibid., odlomci 115.-122.). U brojnim drugim predmetima Sud je smatrao da je članak 2. bio primjenjiv na pucnjave koje nisu dovele do smrti i u kojima su životi podnositelja zahtjeva bili izloženi ozbiljnom riziku kao posljedica ponašanja snaga sigurnosti ili trećih osoba (vidjeti, na primjer, predmete Makaratzis protiv Grčke [VV], br. 50385/99, odlomci 49.-55., ESLJP 2004-XI; Soare i drugi protiv Rumunjske, br. 24329/02, odlomci 108.-109., 22. veljače 2011.; Trévalec protiv Belgije, br. 30812/07, odlomci 55.-61., 14. lipnja 2011.; Sašo Gorgiev protiv bivše jugoslavenske republike Makedonije, br. 49382/06, odlomak 29., ESLJP 2012 (izvadci); i Yotova protiv Bugarske, br. 43606/04, odlomak 69., 23. listopada 2012.).
S tim u vezi, stupanj i vrsta sile koja se koristi i namjera ili cilj upotrebe sile mogu, među ostalim čimbenicima, biti relevantni u ocjenjivanju je li određena radnja koja rezultira tjelesnom ozljedom, ali ne smrću, takva da se činjenice mogu staviti u područje zaštite koja se jamči člankom 2 Konvencije, imajući u vidu predmet i svrhu tog članka (vidjeti predmet İlhan protiv Turske [VV], br. 22277/93, odlomak 76., ESLJP 2000- VII; i gore citirani predmet Makaratzis, odlomak 51.).
U ovome predmetu, činjenice koje su utvrdila domaća tijela pokazuju da je D.M. aktivirao ručnu granatu u pizzeriji. Ozlijeđeno je nekoliko osoba, uključujući i drugog podnositelja zahtjeva, a dvije osobe su poginule. Sud prihvaća kako nema nikakve naznake da je D.M. namjeravao ubiti drugog podnositelja zahtjeva. Međutim, primjećuje da je činjenica da potonji nije ubijen bila sretna slučajnost. S tim u vezi Sud pridaje težinu činjenici da je D.M. aktivirao ručnu granatu u neposrednoj blizini nekoliko osoba, uključujući i drugog podnositelja zahtjeva. Drugi podnositelj zahtjeva pretrpio je teške tjelesne ozljede i pati od trajnih posljedica, uključujući nesposobnost za rad (vidjeti odlomak 9. gore).
U svjetlu gore navedenih okolnosti, Sud zaključuje da je, bez obzira na to je li se D.M. doista namjeravao ubiti, drugi podnositelj zahtjeva bio žrtva ponašanja koje je po samoj svojoj naravi dovelo njegov život u opasnost, iako je u tom događaju preživio. Stoga je članak 2. primjenjiv na ovaj predmet.

(ii) Spojivost ratione temporis i poštovanje pravila o šest mjeseci

(α) Glede policijskog izvida

Sud primjećuje da je policijski izvid završio 3. srpnja 1997. godine, dok je Hrvatska ratificirala Konvenciju 5. studenoga 1997. godine.
Sukladno tome, svi prigovori vezani uz policijski izvid nespojivi su, ratione temporis, s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. točke a. i mora ih se odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 4.

(β) Glede parničnog postupka

Sud primjećuje da je parnični postupak pokrenut 1998. godine; Ustavni sud Republike Hrvatske donio je konačnu odluku 17. lipnja 2014. godine. Slijedi da je u pogledu navedenog postupka Sud imao vremensku nadležnost i da je prigovor na temelju članka 2. podnesen unutar šestomjesečnog roka. Zbog toga se moraju odbaciti Vladini prigovori u tom pogledu.

(iii) Zaključak o dopuštenosti

Sud primjećuje kako prigovori drugog podnositelja zahtjeva koji se odnose na predmetni parnični postupak nisu očito neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Nadalje primjećuje da nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da su dopušteni.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Drugi podnositelj zahtjeva tvrdio je da je majka D.M. dobila obiteljsku mirovinu zbog toga što je D.M. preminuo „na dužnosti”. Slijedi da je ozljede koje je zadobio drugi podnositelj zahtjeva nanijela djelatna vojna osoba. Nadalje, granata koju je aktivirao u dotično vrijeme bila je nabavljena od države u vezi s njegovom službom. Drugi podnositelj zahtjeva također je naglasio da je predmetni parnični postupak trajao prekomjerno dugo, iako se odnosio na njegov zahtjev u pogledu zaštite njegova prava na život.
Vlada je tvrdila da su domaća tijela utvrdila da je D.M. djelovao u svojstvu privatne osobe jer je aktivirao granatu koju mu nisu dala državna tijela i koju nije dobio u vezi sa svojim statusom djelatne vojne osobe; štoviše, nije bio na dužnosti i nije bio odjeven u svoju odoru, nego u civilnu odjeću. U takvim okolnostima nije bilo odgovornosti na strani države za njegove postupke, jer je država bila odgovorna samo za štetu koju je prouzročilo vojno osoblje u vezi s njihovom službom.
Vlada je tvrdila da su podnositelji zahtjeva iznijeli dvije glavne tvrdnje u prilog svojem prigovoru: prvo, tvrdili su da je D.M. nosio svoju odoru te večeri o kojoj je riječ; drugo, tvrdili su da je pravo roditelja D.M. na obiteljsku mirovinu bilo utvrđeno na temelju njegove smrti „na radu”. Što se tiče prve od navedenih tvrdnji, Vlada je tvrdila da je u domaćem postupku bilo jasno utvrđeno da je D.M. bio obučen u civilnu odjeću, što je bilo očito i iz video zapisa s očevida. Što se tiče druge tvrdnje podnositelja zahtjeva, Vlada je navela da se odluka donesena u upravnom postupku u vezi s pravima roditelja D.M. na obiteljsku mirovinu temeljila na njegovu ranjavanju (i „bolesti” dobivenoj) u Domovinskom ratu, a ne zato što je bio na dužnosti u vrijeme njegove smrti.

2. Ocjena Suda

Sud ponavlja da se prva rečenica prvog stavka članka 2. Konvencije ne odnosi samo na smrtne slučajeve do kojih je došlo zbog upotrebe sile od strane zastupnika države, nego također propisuje pozitivnu obvezu država da poduzmu odgovarajuće korake kako bi zaštitile živote onih u njihovoj nadležnosti (vidjeti, na primjer, gore citirani predmet C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odlomak 36., i predmet Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 46477/99, odlomak 54., ESLJP 2002-II). To uključuje obvezu uspostavljanja djelotvornog neovisnog pravosudnog sustava koji osigurava dostupnost pravnih sredstava koji omogućuju utvrđivanje činjenica, utvrđivanje odgovornosti onih koji su krivi i pružanje odgovarajuće naknade štete žrtvi (vidjeti gore citirani predmet Sašo Gorgiev, odlomak 43., i predmete Armani Da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 5878/08, odlomci 229.-239., ESLJP 2016; Anna Todorova protiv Bugarske, br. 23302/03, odlomak 72., 24. svibnja 2011., i Antonov protiv Ukrajine, br. 28096/04, odlomak 44., 3. studenoga 2011.). Takav sustav može i, pod određenim okolnostima, mora uključivati pribjegavanje primjeni kaznenog zakona (ibid., odlomak 45.).
Međutim, ako povreda prava na život ili tjelesnog integriteta nije namjerno uzrokovana, država može ispuniti obvezu tako što će žrtvama osigurati pravno sredstvo pred građanskim sudovima, bilo zasebno ili u vezi s pravnim sredstvom pred kaznenim sudovima, koje omogućuje da se svaka odgovornost dotičnih osoba utvrdi te da se dobije odgovarajuća građanska zadovoljština, kao što je naknada štete (vidjeti, između drugih izvora prava, predmet Vo protiv Francuske [VV], br. 53924/00, odlomak 90., ESLJP 2004-VII, i gore citirani predmet Anna Todorova, odlomak 73.).
U ovome predmetu nema ničega što ukazuje na to da je D.M. drugom podnositelju zahtjeva namjerno nanio ozljede opasne po život, a okolnosti predmetnog događaja nisu bile takve da bi izazvale sumnje u tom pogledu. Sud stoga zaključuje da se ovaj predmet odnosi na nemarno ponašanje privatne osobe koje je rezultiralo teškom tjelesnom ozljedom. Sud stoga mora opsežnije sagledati postupke koji su bili dostupni drugom podnositelju zahtjeva. Postojala su dva takva postupka. Prvi je bila istraga koji obavlja vojna policija, koji spada izvan vremenske nadležnosti Suda (vidjeti odlomak 24. gore). Drugi je bio zasebna tužba koju je podnositelj zahtjeva podnio protiv države.
Što se tiče parničnog postupka, Sud primjećuje kako hrvatski pravni sustav dopušta zahtjev za naknadu štete protiv države u pogledu štete koju je prouzročila djelatna vojna osoba. U ovome su predmetu domaći sudovi odbili zahtjev drugog podnositelja zahtjeva za naknadu štete podnesenog protiv države zbog toga što D.M. u to vrijeme nije djelovao kao zastupnik države, nego u svojstvu privatne osobe, te stoga nije bilo odgovornosti na strani države za ozljede koje je nanio drugom podnositelju zahtjeva (vidjeti odlomak 10. gore).
Sud ponavlja da se činjenica je li osoba zastupnik države u smislu Konvencije definira na temelju mnoštva kriterija, od kojih je jedan funkcionalan (vidjeti predmet Kotov protiv Rusije [VV], br. 54522/00, odlomci 92. et seq., 3. travnja 2012.). Sud primjećuje da, iako je D.M. bio djelatna vojna osoba, ništa ne ukazuje na to da je dotične večeri obavljao bilo kakve dužnosti vezane uz službu. Domaći sudovi utvrdili su da se nesreća dogodila kada nije bio na dužnosti i da je bio odjeven u civilnu odjeću, te da nije koristio nikakvo oružje koje mu je dodijeljeno u vezi s njegovim položajem, pa Sud ne vidi nikakav razlog da ne prihvati ta utvrđenja. Sud nadalje primjećuje kako nema nikakvih naznaka da je koristio bilo kakve posebne ovlasti, alate ili informacije povezane sa svojom službom (vidjeti, suprotno tome, predmet Đurđević protiv Hrvatske, 52442/09, odlomak 75., ESLJP 2011 (izvadci), i gore citirani predmet Sašo Gorgiev, odlomci 48.-52.). S obzirom na okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća zaključke domaćih sudova da je D.M. djelovao je kao obična privatna osoba koja nije imala nikakve službene ovlasti (usporediti s predmetom Kotelnikov protiv Rusije, br. 45104/05, odlomak 93., 12. srpnja 2016.).
Sud nalazi da je parnični postupak, u kojem tužitelj može tražiti naknadu štete od države zbog njezine odgovornosti za radnje opasne po život koje je počinio jedan od njezinih zastupnika, u načelu dovoljan da se ispuni obveza države da osigura djelotvoran neovisni pravosudni sustav koji omogućuje utvrđivanje činjenica, utvrđivanje odgovornosti onih koji su krivi i pružanje odgovarajuće naknade štete žrtvi navodnih povreda prava na život (vidjeti predmet Ilbeyi Kemaloğlu i Meriye Kemaloğlu protiv Turske, br. 19986/06, odlomak 38., 10. travnja 2012.). Činjenica da je zahtjev drugog podnositelja zahtjeva protiv države bio odbijen ne može potkopati učinkovitost navedenog sustava kao takvog.
Međutim, Sud nadalje ponavlja da se zahtjev žurnosti i razumne učinkovitosti podrazumijeva u kontekstu obveza države iz članka 2. Konvencije. Čak i kad postoje prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredovanje u istrazi ili suđenju u nekoj konkretnoj situaciji, brz odgovor vlasti je presudan za održavanje javnog povjerenja u vladavinu prava i za sprečavanje pojavljivanja povezivanja sa, ili tolerancije, nezakonitih djelatnosti (vidjeti predmet Šilih protiv Slovenije [VV], br. 71463/01, odlomak 195., 9. travnja 2009.). Sukladno navedenom, u brojnim predmetima pred Sudom koji se odnose na provedbu domaćeg regulatornog okvira za zaštitu života pacijenata, utvrđivanje povrede se uvelike se temeljilo na postojanju nerazumnih kašnjenja i nedostatku revnosti tijela u vođenju postupka, bez obzira na njegov konačni ishod (vidjeti, na primjer, predmet Dodov protiv Bugarske, br. 59548/00, odlomak 98., 17. siječnja 2008.; gore citirani predmet Šilih, odlomci 202.-211.; te predmete Dvořáček i Dvořáčková protiv Slovačke, br. 30754/04, odlomak 70., 28. srpnja 2009.; i Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, odlomak 107., 13. studenoga 2012. ).
Što se tiče ovoga predmeta, Sud primjećuje da je drugi podnositelj zahtjeva pokrenuo parnični postupak protiv države 1. srpnja 1998. godine, a Ustavni sud Republike Hrvatske ga je okončao 17. lipnja 2014. godine; stoga je trajao gotovo šesnaest godina.
S tim u vezi Sud ponavlja kako u predmetima koji se odnose na članak 2., a koji se odnose na postupak pokrenut kako bi se rasvijetlile okolnosti smrti nekog pojedinca, duljina postupka kao što je ovaj predstavlja snažni pokazatelj da je postupak imao nedostataka do mjere koja predstavlja povredu pozitivnih obveza tužene države iz Konvencije, osim ako država ponudi jako uvjerljive i prihvatljive razloge koji opravdavaju takav tijek postupka (vidjeti predmet protiv Hrvatske, br. 13904/07, odlomak 113., 18. prosinca 2012.; gore citirani predmet Šilih, odlomak 203.; te predmete Igor Shevchenko protiv Ukrajine, br. 22737/04, odlomak 60., 12. siječnja 2012.; i Bilbija i Blažević protiv Hrvatske, br. 62870/13, odlomak 107., 12. siječnja 2016.). Međutim, Vlada u ovome predmetu nije iznijela nikakvo uvjerljivo opravdanje za takav dugotrajan postupak.
S obzirom na ukupnu duljinu postupka, Sud primjećuje da je prvostupanjski postupak trajao gotovo četiri godine, a žalbeni postupak gotovo tri godine, što ukupno iznosi gotovo sedam godina. Novi krug prvostupanjskog postupka zatim je trajao više od pet godina. Nadalje, nakon što je postupak trajao ukupno trinaest godina, Ustavnom sudu Republike Hrvatske trebalo je još tri godine da ustavnu tužbu drugog podnositelja zahtjeva odbaci kao nedopuštenu.
U takvim okolnostima Sud nalazi da relevantni mehanizmi domaćeg pravnog sustava, gledani u cjelini, nisu u praksi osigurali djelotvoran i brz odgovor vlasti u skladu s postupovnim obvezama države iz članka 2. Konvencije (usporediti s gore citiranim predmetom Bilbija i Blažević, odlomak 118.
Stoga je došlo do povrede članka 2. stavka Konvencije.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

Drugi podnositelj zahtjeva potraživao je 22.700 hrvatskih kuna (HRK – otprilike 3.010 eura (EUR)) na ime imovinske štete koja se sastoji od izgubljene plaće i troškova nastalih trećoj osobi kako bi mu se pružila pomoć tijekom njegova liječenja, te 59.000 HRK (otprilike 7.830 EUR) na ime neimovinske štete.
Vlada smatra da su ti zahtjevi pretjerani, neosnovani i nepotkrijepljeni.
Što se tiče imovinske štete, Sud primjećuje da se zahtjev drugog podnositelja zahtjeva u tom pogledu odnosio na materijalni aspekt članka 2. Konvencije koji je podrazumijevao odgovornost države za stvarnu smrt ili, kao u ovome predmetu, ozljede koje su mogle biti smrtonosne. Međutim, u ovome predmetu nije utvrđena takva povreda. Stoga, budući da ne vidi nikakvu uzročnu vezu između potraživanog iznosa i utvrđenja povrede, Sud odbija zahtjev drugog podnositelja za naknadu imovinske štete. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je drugi podnositelj zahtjeva pretrpio neimovinsku štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud drugom podnositelju zahtjeva dosuđuje traženi iznos, odnosno 7.830 EUR, na ime neimovinske štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelji zahtjeva također su potraživali iznos od 43.125,36 HRK (otprilike 5.725 EUR) za troškove i izdatke nastale pred domaćim tijelima.
Vlada smatra da je zahtjev podnositeljica zahtjeva nepotkrijepljen i neosnovan.
Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. Što se tiče parničnog postupka koji je drugi podnositelj zahtjeva pokrenuo pred domaćim tijelima, Sud se slaže da se, budući da su u suštini bili usmjereni na ispravljanje povrede Konvencije koja se navodi pred Sudom, domaći pravni troškovi mogu uzeti pri ocjenjivanju zahtjeva za naknadu troškova. U ovome predmetu, uzimajući u obzir informacije koje ima u posjedu i gore navedene kriterije, Sud dosuđuje podnositelju zahtjeva iznos od 5.725 EUR na ime troškova i izdataka u postupku pred domaćim tijelima.

C. Zatezne kamate

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten u odnosu na drugog podnositelja zahtjeva, a nedopušten u odnosu na prvu podnositeljicu zahtjeva;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 2. Konvencije u odnosu na drugog podnositelja zahtjeva;

Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti drugom podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u domaću valutu tužene države prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 7.830 EUR (sedam tisuća osamsto i trideset eura) na ime neimovinske štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 5.725 EUR (pet tisuća sedamsto dvadeset i pet eura) na ime troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati drugom podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

Odbacuje preostali dio zahtjeva drugog podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 9. svibnja 2017. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Stanley Naismith Işil Karakaş

Tajnik Predsjednica

Prijevod, lekturu i pravnu redakturu napravila prevoditeljska agencija CIKLOPEA d.o.o. Zagreb. Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nije odgovoran za točnost prijevoda i sadržaja.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

SECOND SECTION

CASE OF FERGEC v. CROATIA

(Application no. 68516/14)

JUDGMENT

STRASBOURG

9 May 2017

FINAL

09/08/2017

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Fergec v. Croatia, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Stéphanie Mourou-Vikström, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 28 March 2017, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 68516/14) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Croatian nationals, Ms Sandra Fergec and Mr Neven Fergec (“the applicants”), on 13 October 2014.

2. The applicants were represented by Mr K. Canjuga, a lawyer practising in Sesvete. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicants complained under Article 2 of the Convention about the length and ineffectiveness of the civil proceedings they had instituted against the State.

4. On 29 June 2015 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1971 and 1974 respectively and live in Sesvete.

6. On 12 December 1996 at about 8.30 p.m. one D.M., a member of the Croatian army, exploded a grenade in a pizza parlour in Zagreb, as a result of which D.M. and one other person died and the second applicant was gravely injured. The first applicant, who worked in a nearby flower shop, came to the scene and found the second applicant lying on the floor, covered in blood.

A. An enquiry

7. An on-site inspection of the crime scene was carried out on the same evening by the military police and it was videotaped. The report drawn up by them indicates that D.M. was dressed in civilian clothes. During the enquiry the military police took statements from witnesses and on 3 July 1997 sent a report on the incident to the Zagreb County State Attorney’s Office. The relevant part of the report reads:

“On 12 December 1996 at about 8.30 p.m. at the N. pizza parlour ... soldier D.M. was consuming alcoholic beverages at the bar in the company of D.Ma., N.F. (an employee of the judicial police) and Ž.B. when all at once [D.M.] took an M-75 hand grenade out of his pocket and pulled out the safety clip and placed the grenade into the hand of waitress T.B., ... who put it on the counter saying ‘What would I need this for?’, whereupon D.[M.], seeing that the grenade had been activated, took it in his right hand and turned sideways from the counter, after which an explosion occurred. [D.M.] was killed on the spot, while D.Ma. and N.F. ... sustained grievous bodily injuries and Ž.B. ... minor bodily injuries. ... The injured were transferred to Dubrava Hospital and D.Ma. died during transport.”

No further investigation ensued.

B. Civil proceedings

8. On 1 July 1998 the applicants brought a civil action against the State in the Zagreb Municipal Court. The second applicant sought damages in connection with the life-threatening injuries he had sustained in the incident of 12 December 1996, while the first applicant sought damages on account of the stress and fear she had suffered because of the event in question. The applicants argued that D.M. had been on duty at the time when he had exploded the grenade, that he had been dressed in his military uniform and that his mother had obtained a survivor’s pension after his death under a decision which stated that he had died on duty (specifically, “at work”).

9. During the proceedings it was established that the second applicant had sustained numerous injuries to his head, face, chest, belly and lower extremities and that he was suffering from permanent consequences, such as frequent headaches, pain throughout his body, impaired hearing, double vision, fatigue and incapacity for work.

10. Their claim was allowed on 21 June 2002. That judgment was quashed by the Zagreb County Court on 25 April 2005. The first-instance court again allowed the claim on 17 September 2010. However, on 5 April 2011 the Zagreb County Court, after an appeal lodged by the defendant, overturned the judgment and dismissed the applicants’ claim. The relevant part of that judgment reads:

“The first-instance court established the following:

- D.M. was a member of the Croatian army – a military serviceman;

- D.M. used an M-75 grenade, which served a military purpose and was registered for [use by] the members of the Croatian army;

- the decision of 12 October 1998 ... issued by the Croatian Pension Fund stated that the mother of D.M., who had been a Croatian Homeland War veteran, obtained the right to a survivor’s pension because [D.M.] had been [serving in the] military when he had caused the damage, and the reasoning of that decision stated that he had died because of an injury sustained at work;

- D.M. had not been on duty.

On the basis of the thus-established facts the first-instance court concluded that the defendant was liable because the said decision of the Croatian Pension Fund stated that the death of [D.M.], as an active military serviceman, had occurred while [he had been] carrying out his official duties ...

The first-instance court also concluded that there had been a failure on the part of the defendant [to carry out a weapons] check under section 14 of the Instruction on the Allocation, Distribution, Carrying and Use of Official Short Weapons. Had the correct check (for which the military police were responsible under section 14 of the above-mentioned Instruction) [been exercised in respect of] the carrying of weapons – namely the grenade [held by D.M.] without a proper licence or an identity document, – and the grenade been taken [from D.M.], the damage most likely would not have occurred.

However, this court considers that these facts, as established [by the first-instance court], do not serve as a sufficient basis for concluding that the requirements for the defendant to be held liable for the concrete damage have been met.

First of all, D.M.’s parents’ right to obtain a survivor’s pension on the basis of a decision of the Croatian Pension Fund is not decisive for the defendant’s liability for damage since the right to a survivor’s pension was obtained on the basis of D.M.’s status as a Croatian Homeland War veteran – that is to say an insured military person. The fact that the reasoning of that decision ... states that the ‘insured party’s death occurred because of an injury sustained at work’ is not relevant for an assessment of the defendant’s liability in these civil proceedings.

An assessment of the facts shows that D.M. was not on duty on the critical evening; that the M-75 grenade was not given to him by his military unit ([according to] a letter from the I Croatian Guard Corps of 12 November 1998); that the record of the on-site inspection carried out on the day of [D.M.’s] death does not show that D.M. was wearing a uniform; and that nothing proved that the grenade in question was the property of the defendant (that D.M. had unlawfully obtained the grenade from the defendant), regardless of the fact that such a grenade serves a military purpose and is registered for [use by] members of the Croatian army; [therefore,] this court finds that the conclusion of the first-instance court regarding ... the liability of the defendant is not correct.

Lastly, this court considers ... in respect of the failure of the defendant to carry out a check on the carrying of weapons and to seize [weapons] where there is no licence [to carry them], as the basis of the defendant’s liability, that there is no proof ... that the military police had a duty to carry out a check in the pizza parlour in question on the critical evening or that the competent authorities knew that D.M. possessed a grenade and failed to seize it from him. Therefore, this court finds that the requirements for the defendant’s liability are not met ...”

11. The applicants’ subsequent constitutional complaint of 7 July 2011 was dismissed on 17 June 2014. This decision was served on the applicants on 3 July 2014.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

12. Section 48 of the Act on Service in Military Forces (Zakon o službi u oružanim snagama, Official Gazette no. 23/1995) provides as follows:

“The Republic of Croatia is liable for damage caused to third parties by a military person in connection with the exercise of his or her service, save for when it has been proved that the military person [in question] acted in accordance with the Rules of Service (Službovnik) and other regulations. The Republic of Croatia is liable for other forms of damage caused in connection with military service in accordance with the general rules on liability for damage.

...”

13. The relevant provisions of the Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 35/2005 and 41/2008) read as follows:

Section 1045

“(1) Anyone who causes damage to another shall be liable to pay compensation unless he or she proves that the damage occurred through no fault of his or her own.

...”

Section 1046

“Damage is the diminution of one’s property ([in the form of] actual damage) or the prevention of its increase ([in the form of] lost profits), as well as the infringement of one’s right to personal integrity (non-pecuniary damage).”

Section 1061

“(1) The employer by whom an employee was employed at the time that the damage was caused is liable for any damage the employee causes in carrying out his or her work duties or in connection with his or her work, unless the employer proves that grounds for the exclusion of the employee’s liability exist.

(2) A person who suffers damage also has the right to seek compensation for that damage directly from the employee in the event that the damage was caused intentionally.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

14. The applicants complained that in the civil proceedings they had instituted against the State in connection with the wounding of the second applicant not all of the relevant facts had been adequately established and the State had withheld some relevant information. They relied on Article 2 of the Convention, the relevant part of which reads:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. ...”

A. Admissibility

1. Submissions of the parties

15. The Government contended that the application was out of the Court’s temporal jurisdiction because the event in question had taken place on 12 December 1996, whereas Croatia had only ratified the Convention on 5 November 1997. Because the State’s procedural obligation under Article 2 had been to conduct an effective investigation, which in the instant case had ended on 3 July 1997, the applicants’ complaints did not fall within the Court’s temporal jurisdiction. On the same grounds the Government argued that the application had been lodged out of the six-month time-limit because that six-month period was to be calculated as starting at the end of the police enquiry. The civil proceedings instituted by the applicants were irrelevant since such proceedings did not constitute an adequate response to the alleged violation under Article 2 of the Convention.

16. The applicants made no comment as to the admissibility of the application.

2. The Court’s assessment

(a) As regards the first applicant

17. The Court reiterates that where a violation of the right to life is alleged, the Convention organs have accepted applications from relatives of the deceased, including a deceased’s wife (Aytekin v. Turkey, judgment of 23 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VII). The rationale of that approach is that otherwise it would not be possible to bring before the Court cases in the event of the death of the direct victim.

18. However, in the present case, the second applicant – whose right to life was arguably at stake – survived and there is no need for his wife to bring an application before the Court in that respect.

19. Further to this, the Court notes that in the domestic proceedings the first applicant did not seek damages in connection with the second applicant’s right to life, but only in respect of the fear and stress that she herself had allegedly sustained because of the event in question. However, such allegations do not fall under the ambit of Article 2 of the Convention and in the circumstances of the present case it cannot be said that the first applicant is a victim of any violation under that Article.

20. Accordingly, this complaint is incompatible ratione personae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected, in accordance with Article 35 § 4.

(b) As regards the second applicant

(i) Applicability of Article 2 of the Convention

21. The Court further notes that Article 2 of the Convention may come into play even if a person whose right to life was allegedly breached did not die. For example, in the case of L.C.B. v. the United Kingdom (9 June 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998‑III) the Court examined, on the merits, the allegations made under Article 2 by the applicant, who was suffering from leukaemia and had complained about the State’s failure to warn her parents of the possible risk to her health caused by her father’s participation in nuclear tests (see L.C.B. v. the United Kingdom, cited above, §§ 36-41). Similarly, in Osman v. the United Kingdom (28 October 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII), the Court examined the State’s obligation to protect the right to life of Ali and Ahmet Osman, even though the latter had not lost his life but had been wounded in a shooting incident (ibid., §§ 115-122). In a number of other cases, the Court considered that Article 2 was applicable to non-fatal shootings where the applicants’ lives had been put at serious risk as a result of the conduct of the security forces or third persons (see, for example, Makaratzis v. Greece [GC], no. 50385/99, § 49-55, ECHR 2004‑XI; Soare and Others v. Romania, no. 24329/02, §§ 108-109, 22 February 2011; Trévalec v. Belgium, no. 30812/07, §§ 55‑61, 14 June 2011; Sašo Gorgiev v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 49382/06, § 29, ECHR 2012 (extracts); and Yotova v. Bulgaria, no. 43606/04, § 69, 23 October 2012).

22. In this connection the degree and type of force used and the intention or aim behind the use of force may, among other factors, be relevant in assessing whether a particular action resulting in bodily injury but not death is such as to bring the facts within the scope of the safeguard afforded by Article 2 of the Convention, having regard to the object and purpose of that Article (see İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 76, ECHR 2000‑VII; and Makaratzis, cited above, § 51).

23. In the present case, the facts established by the domestic authorities show that D.M. activated a hand grenade in a pizza parlour. Several persons, including the second applicant, were injured and two persons died. The Court accepts that there is no indication that D.M. intended to kill the second applicant. It observes, however, that the fact that the latter was not killed was fortuitous. In that connection the Court attaches weight to the fact that D.M. activated a hand grenade in close vicinity to several individuals, including the second applicant. The second applicant sustained grievous bodily injuries and suffers from permanent consequences, including incapacity for work (see paragraph 9 above).

24. In the light of the above circumstances, the Court concludes that, irrespective of whether or not D.M. actually intended to kill him, the second applicant was the victim of conduct which, by its very nature, put his life at risk, even though, in the event, he survived. Article 2 is thus applicable in the instant case.

(ii) Compatibility ratione temporis and compliance with the six-month rule

(α) As regards the police enquiry

25. The Court notes that the police enquiry was completed on 3 July 1997, whereas the Convention was ratified by Croatia on 5 November 1997.

26. Accordingly, any complaints related to the police enquiry are incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected, in accordance with Article 35 § 4.

(β) As regards the civil proceedings

27. The Court notes that the civil proceedings were instituted in 1998; a final decision was adopted by the Constitutional Court on 17 June 2014. It follows that in respect of these proceedings the Court has temporal jurisdiction and that the complaint under Article 2 was introduced within the six-month time-limit. The Government’s objections in that respect therefore have to be dismissed.

(iii) Conclusion as to the admissibility

28. The Court notes that those of the second applicant’s complaints that relate to the civil proceedings in question are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that they are not inadmissible on any other grounds. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

29. The second applicant argued that the mother of D.M. had obtained a survivor’s pension on the grounds that D.M. had died “in service”. It followed that the injuries sustained by the second applicant had been caused by a military serviceman. Furthermore, the grenade that he had activated at the time in question had been procured for him by the State in connection with his service. The second applicant also stressed that the civil proceedings in question had lasted for an excessively long time, even though they concerned his claim in respect of the protection of his right to life.

30. The Government submitted that the national authorities had established that D.M. had been acting in a private capacity since he had activated a grenade which had not been given to him by the State authorities or in connection with his status as a military serviceman; moreover, he had been off duty and he had not been dressed in his uniform but in his civilian clothes. In such circumstances there was no liability on the part of the State for his actions because the State was liable only for damage caused by military personnel in connection with their service.

31. The Government maintained that the applicants had made two main arguments in support of their complaint: firstly, they had argued that D.M. had been wearing his uniform on the evening in question; secondly, they had argued that D.M.’s parents’ right to a survivors’ pension had been established on the basis of his death “at work”. As to the first of these arguments, the Government argued that it had been clearly established in the domestic proceedings that D.M. had been dressed in civilian clothing, which was also obvious from video recording of the on-site inspection. As to the second argument of the applicants, the Government submitted that the decision adopted in the administrative proceedings regarding D.M.’s parents’ right to a survivors’ pension was based on his having been wounded (and an “illness” sustained) in the Homeland War and not because he had been on duty at the time of his death.

2. The Court’s assessment

32. The Court reiterates that Article 2 does not solely concern deaths resulting from the use of force by agents of the State but also, in the first sentence of its first paragraph, lays down a positive obligation on States to take appropriate steps to safeguard the lives of those within their jurisdiction (see, for example, L.C.B. v. the United Kingdom, cited above, § 36, and Paul and Audrey Edwards v. the United Kingdom, no. 46477/99, § 54, ECHR 2002-II). This includes an obligation to have in place an effective independent judicial system securing the availability of legal means capable of establishing the facts, holding accountable those at fault and providing appropriate redress to the victim (see Sašo Gorgiev, cited above, § 43, and Armani Da Silva v. the United Kingdom [GC], no. 5878/08, §§ 229-239, ECHR 2016; Anna Todorova v. Bulgaria, no. 23302/03, § 72, 24 May 2011, and Antonov v. Ukraine, no. 28096/04, § 44, 3 November 2011). Such a system may and, under certain circumstances, must include recourse to the criminal law (ibid., § 45).

33. However, if the infringement of the right to life or physical integrity is not caused intentionally, the State may meet its obligation by affording victims a civil-law remedy, either alone or in conjunction with a criminal-law one, enabling any responsibility of the individuals concerned to be established and any appropriate civil redress, such as an order for damages, to be obtained (see, among other authorities, Vo v. France [GC], no. 53924/00, § 90, ECHR 2004-VII, and Anna Todorova, cited above, § 73).

34. In the instant case, there is nothing to indicate that D.M. caused life-threatening injuries to the second applicant intentionally, and the circumstances of the event in question were not such as to raise suspicions in that regard. The Court therefore concludes that the present case concerns the negligent behaviour of a private individual which resulted in serious bodily harm. The Court must thus take a comprehensive look at the procedures that were available to the second applicant. There were two such procedures. The first was an inquiry carried out by the military police, which falls outside the Court’s temporal jurisdiction (see paragraph 24 above). The second was a separate civil action that the applicant brought against the State.

35. As regards the civil proceedings, the Court notes that the Croatian legal system allows for a civil action for compensation to be brought against the State in respect of damage caused by a military serviceman. In the instant case the second applicant’s civil action for damages against the State was dismissed by the national courts on the grounds that at the time in question D.M. was not acting as a State agent but in a private capacity and that there was therefore no liability on the part of the State for the injuries he caused to the second applicant (see paragraph 10 above).

36. The Court reiterates that whether a person is an agent of the State for the purposes of the Convention is defined on the basis of a multitude of criteria, one of them being functional (see Kotov v. Russia [GC], no. 54522/00, §§ 92 et seq., 3 April 2012). The Court notes that although D.M. was a military serviceman, there is nothing to suggest that on the evening in question he was performing any service-related functions. The national courts established that the accident had happened when he had been off duty and dressed in civilian clothes and that he had not used any weapons conferred on him in connection with his position, and the Court sees no ground not to accept these findings. The Court further notes that there is no indication that he used any special powers, tools or information connected to his service either (see, by contrast, Đurđević v. Croatia, no. 52442/09, § 75, ECHR 2011 (extracts), and Sašo Gorgiev, cited above, §§ 48-52). Given the circumstances of the present case, therefore, the Court accepts the national courts’ findings that D.M. acted as an ordinary private individual not vested with any official powers (compare Kotelnikov v. Russia, no. 45104/05, § 93, 12 July 2016).

37. The Court finds that civil proceedings in which a claimant may seek damages from the State on account of its liability for life-threatening acts of one of its agents are in principle sufficient to satisfy the State’s obligation to provide an effective independent judicial system capable of establishing the facts, holding accountable those at fault and providing appropriate redress to the victim of the alleged infringements of the right to life (see Ilbeyi Kemaloğlu and Meriye Kemaloğlu v. Turkey, no. 19986/06, § 38, 10 April 2012). The fact that the second applicant’s claim against the State was dismissed cannot undermine the effectiveness of that system as such.

38. However, further to this, the Court reiterates that a requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in the context of the State’s obligations under Article 2 of the Convention. Even where there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation or a trial in a particular situation, a prompt response by the authorities is vital in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in, or tolerance of, unlawful acts (see Šilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, § 195, 9 April 2009). Accordingly, in a number of cases before the Court concerning the implementation of a domestic regulatory framework for the protection of patients’ lives, the finding of a violation was largely based on the existence of unreasonable delays and a lack of diligence on the part of the authorities in conducting the proceedings, regardless of their final outcome (see, for example, Dodov v. Bulgaria, no. 59548/00, § 98, 17 January 2008; Šilih, cited above, §§ 202-211; Dvořáček and Dvořáčková v. Slovakia, no. 30754/04, § 70, 28 July 2009; and Bajić v. Croatia, no. 41108/10, § 107, 13 November 2012).

39. As to the instant case the Court observes that the civil proceedings against the State were instituted by the second applicant on 1 July 1998 and were finally determined by the Constitutional Court on 17 June 2014; they thus lasted for almost sixteen years.

40. In this connection the Court reiterates that in Article 2 cases concerning proceedings instituted to elucidate the circumstances of an individual’s death, lengthy proceedings such as these are a strong indication that the proceedings were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under the Convention, unless the State has provided highly convincing and plausible reasons to justify such a course of proceedings (see Kudra v. Croatia, no. 13904/07, § 113, 18 December 2012; Šilih, cited above, § 203; Igor Shevchenko v. Ukraine, no. 22737/04, § 60, 12 January 2012; and Bilbija and Blažević v. Croatia, no. 62870/13, § 107, 12 January 2016). However, in the present case, the Government have failed to give any plausible justification for such lengthy proceedings.

41. In view of the overall length of the proceedings, the Court observes that the first-instance proceedings lasted for almost four years and the appeal proceedings for almost three years, amounting to almost seven years in total. The fresh round of first-instance proceedings then lasted for more than five years. Further to this, after the proceedings had lasted for thirteen years in total it took the Constitutional Court a further three years to declare the second applicant’s constitutional complaint inadmissible as ill-founded.

42. In these circumstances the Court finds that the relevant mechanisms of the domestic legal system seen as a whole did not secure in practice an effective and prompt response on the part of the authorities consistent with the State’s obligations under Article 2 of the Convention (compare Bilbija and Blažević, cited above, § 118.

43. There has therefore been a violation of Article 2 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

44. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

45. The second applicant claimed 22,700 Croatian kuna (HRK – approximately 3,010 euros (EUR)) in respect of pecuniary damage consisting of the lost salary and costs incurred by a third person in order to provide him with help during his medical treatment and HRK 59,000 (approximately EUR 7,830) in respect of non-pecuniary damage.

46. The Government considered these claims excessive, unfounded and unsubstantiated.

47. As regards pecuniary damage, the Court notes that the second applicant’s claim in that respect related to the substantive aspect of Article 2 of the Convention, which presupposed the State’s responsibility for actual death or, as in this case, potentially lethal injuries. However, no such violation has been found in this case. Therefore, as the Court does not see any causal link between the claimed amount and the finding of a violation, the second applicant’s claim for pecuniary damage is dismissed. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the second applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the second applicant the amount claimed, that is EUR 7,830 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

B. Costs and expenses

48. The applicants also claimed HRK 43,125.36 (approximately EUR 5,725) for the costs and expenses incurred before the domestic authorities.

49. The Government considered the applicants’ claim unsubstantiated and unfounded.

50. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. As to the civil proceedings instituted by the second applicant before the national authorities, the Court agrees that, as they were essentially aimed at remedying the violation of the Convention alleged before the Court, the domestic legal costs may be taken into account in assessing the claim for costs. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the applicant the sum of EUR 5,725 for costs and expenses in the proceedings before the national courts.

C. Default interest

51. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible in respect of the second applicant and inadmissible in respect of the first applicant;

2. Holds that there has been a violation of Article 2 of the Convention in respect of the second applicant;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the second applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which are to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,830 (seven thousand, eight hundred and thirty euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 5,725 (five thousand, seven hundred and twenty-five euros), plus any tax that may be chargeable to the second applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the second applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 9 May 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith Işıl Karakaş
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.