Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podnela hrvatska državljanka gđa Ž.B. (podnositeljka predstavke), dana 16.jula 2013.godine. Predsednik odeljenja je odlučio da ime podnositeljke neće biti objavljeno. Podnositeljki predstavke je odobrena pravna pomoć. Tvrdila je da domaće vlasti nisu delotvorno izvršile svoje pozitive obaveze u vezi sa porodičnim nasiljem koje je učinjeno protiv nje, a kako se zahteva na temelju članova 3 i 8 Konvencije. Početkom septembra 2014.godine o predstavci je obaveštena Vlada.
Podnositeljka je rođena 1981.godine. Početkom maja 2007.godine podnela je krivičnu prijavu policiji navodeći da je u protekle dve godine bila žrtva višestrukog porodičnog nasilja od strane svog supruga B.B. Prethodna policijska istraga pokazala je kako postoji sumnja da je bila žrtva psihičkog i fizičkog nasilja od strane B.B. Policija je prosledila krivičnu prijavu nadležnom Državnom odvetništvu, kao i prateću medicinsku dokumentaciju. Početkom jula Opštinsko državno odvjetništvo u P. zatražilo je od istražnog sudije Županjskog suda u P. da pokrene relevantnu istragu. Na osnovu rezultata istrage, krajem januara 2008.godine državno odvetništvo je podiglo optužnicu protiv B.B., a povodom optužbi za nasilje u porodici. Krajem aprila 2009.godine B.B. je oglašen krivim i to na uslovnu osudu. Početkom marta 2010.godine, po žalbi osuđenog, Županjski sud u S. je ukinuo presudu i vratio predmet na ponovni postupak, zbog toga što nisu bile utvrđene sve relevantne činjenice. Opštinski sud je ponovo oglasio B.B. krivim za delo koje mu se stavlja na teret. U ponovljenom postupku Opštinski sud je sredinom januara 2011.godine obustavio postupak zbog toga što je Krivičnim zakonom iz 2011.godine ukinuto krivično delo nasilja u porodici. Državno odvjetništvo nije osporilo tu odluku, ali je podnositeljka uložila žalbu Županjskom sudu, koji je odbacio žalbu kao nedopuštenu zbog toga što nije imala aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje ove odluke.
NAVODNA POVREDA ČLANOVA 3 I 8 KONVENCIJE
Član 3 – niko ne sme biti podvrgnut mučenju niti nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.
Član 8 – svako ima pravo na poštovanje svog privatnog života.
Prema mišljenu Vlade, podnositeljka je nakon izmena u zakonu mogla da nastavi privatni krivični postupak protiv B.B. Sud smatra da prigovor podnositeljke predstavke treba ispitati na temelju člana 8 Konvencije. U odnosu na obavezu države je da izgradi delotvorni pravni okvir za zaštitu pojedinaca, Sud primećuje kako se čini da se pravno rešenje predviđeno Krivičnim zakonom iz 2011.godine protivi relevantnim međunarodnim standardima. S obzirom na okolnosti Sud nalazi da je došlo do povrede člana 8 Konvencije.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravično zadovoljenje oštećene stranke.
Sud presuđuje da tužena država ima da isplati podnositeljki određene iznose na ime neimovinske štete i na ime troškova i izdataka, a odbija preostali deo zahteva za pravičnom naknadom.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET Ž.B. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 47666/13)

PRESUDA

STRASBOURG

11. srpnja 2017. godine

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Ž.B. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Robert Spano, Predsjednik,
Julia Laffranque,
Ledi Bianku,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Stéphanie Mourou-Vikström, suci,
i Stanley Naismith, Tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 20. lipnja 2017. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je temeljem zahtjeva (br. 47666/13) protiv Republike Hrvatske što ga je 16. srpnja 2013. godine hrvatska državljanka gđa Ž.B. („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”). Predsjednik Odjela odlučio je da ime podnositeljice zahtjeva neće biti obznanjeno (pravilo 47. stavak 4. Poslovnika Suda).
Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomoć, zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
Ksenija Turković, sutkinja izabrana u ime Hrvatske, povukla se iz vijeća u ovom predmetu (pravilo 28. Poslovnika Suda). Predsjednik vijeća odlučio je imenovati Nebojšu Vučinića, suca izabranog u ime Crne Gore, za ad hoc suca (pravilo 29. stavak 2. točka a. Poslovnika Suda).
Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da domaće vlasti nisu učinkovito izvršile svoje pozitivne obveze u vezi s obiteljskim nasiljem koje je počinjeno protiv nje, kako se to zahtijeva na temelju članaka 3. i 8. Konvencije. Dana 8. rujna 2014. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1981. godine.
Podnositeljica zahtjeva je 3. svibnja 2007. godine podnijela kaznenu prijavu policiji navodeći da je u protekle dvije godine bila žrtva višestrukog obiteljskog nasilja od strane svojeg supruga, B.B.
Prethodna policijska istraga pokazala je kako postoji sumnja da je podnositeljica zahtjeva bila žrtva psihičkog i fizičkog nasilja od strane B.B. tijekom predmetnog razdoblja. Na temelju tih nalaza, policija je proslijedila kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva nadležnom Državnom odvjetništvu. Policija je također proslijedila medicinsku dokumentaciju podnositeljice zahtjeva koja je pokazivala da je u travnju 2007. godine zadobila modricu na leđima nakon što ju je B.B. gurnuo sa stolice.
Dana 3. srpnja 2007. godine Općinsko državno odvjetništvo u P. zatražilo je od istražnog suca Županijskog suda u S. da pokrene istragu o tom pitanju.
U tijeku istrage istražni sudac saslušao je podnositeljicu zahtjeva i B.B. Potonji je porekao navode o nasilju u obitelji. Sudac je također saslušao još jednog svjedoka, V.K., koji je potvrdio da se podnositeljica zahtjeva često žalila na emocionalno i fizičko uznemiravanje od strane njezina supruga i da je zbog navodnog uznemiravanja dva puta zadobila ozljede.
Na temelju rezultata istrage, 29. siječnja 2008. godine državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv B.B. pred Općinskim sudom u P. povodom optužbi za obiteljsko nasilje kažnjivo temeljem članka 215.a Kaznenog zakona (vidjeti odlomak 20. u nastavku). Mjerodavni dio optužnice glasi:

„U razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 26. travnja 2007. godine u P., ... [B.B.] napao je suprugu Ž.B. nekoliko puta, rekavši joj da se „vrati natrag ološi na smeću iz kojeg je došla” i da je bezvrijedna. Podigao je ruku [prijeteći] da će je udariti, tukao je po licu i tijelu i naredio joj da ode u kut sobe. U prosincu 2004. godine primio je za glavu i lupio je o zid kupaonice, a 27. travnja 2007. godine gurnuo ju je sa stolice, zbog čega je pala na tlo. Na taj je način doveo Ž.B. u položaj bespomoćnosti i poniženja ...”

Tijekom postupka, prvostupanjski sud saslušao je podnositeljicu zahtjeva, B.B. i nekoliko svjedoka. Dana 21. travnja 2009. godine proglasio je B.B. krivim za djela za koja je optužen te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci uz rok kušnje od dvije godine.
Dana 2. ožujka 2010. godine, nakon što je B.B. uložio žalbu, Županijski sud u S. ukinuo je prvostupanjsku presudu te vratio predmet na ponovni postupak Općinskom sudu zbog toga što nisu bile utvrđene sve relevantne činjenice.
U ponovljenom postupku Općinski sud ponovno je saslušao podnositeljicu zahtjeva, B.B. i nekoliko svjedoka. Također je ispitao daljnje dokumente drugih relevantnih državnih tijela u vezi sa sukobima u obitelji podnositeljice zahtjeva.
Dana 2. prosinca 2010. godine Općinski sud proglasio je B.B. krivim za djela za koja je optužen te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci uz rok kušnje od dvije godine.
B. je osporio tu presudu pred Županijskim sudom u S. Dana 14. listopada 2011. godine Županijski sud u S. ukinuo je presudu te je vratio predmet na daljnje razmatranje zbog toga što je trebalo utvrditi još neke relevantne činjenice.
U ponovljenom postupku Općinski sud je 16. siječnja 2013. godine obustavio postupak zbog toga što je Kaznenim zakonom iz 2011. godine (vidjeti odlomke 21.-22. u nastavku) ukinuto kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 215.a Kaznenog zakona iz 1997. godine, te je daljnji postupak protiv B.B. stoga bio zabranjen.
Državno odvjetništvo nije osporilo tu odluku, ali je podnositeljica zahtjeva uložila žalbu Županijskom sudu u S.
Dana 28. veljače 2013. godine Županijski sud u S. odbacio je žalbu podnositeljice zahtjeva kao nedopuštenu zbog toga što nije imala aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje odluke o obustavi kaznenog postupka.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Ustav Republike Hrvatske

Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014) glase kako slijedi:

Članak 23.

„Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ...”

Članak 35.

„Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog ... života ..”

2. Kazneni zakon iz 1997. godine

Mjerodavna odredba Kaznenog zakona iz 1997. godine („Narodne novine” br. 110/1997, s naknadnim izmjenama i dopunama) propisivala je:

Nasilje u obitelji

Članak 215.a

„Član obitelji koji nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovede drugog člana obitelji u ponižavajući položaj, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”

3. Kazneni zakon iz 2011. godine

Kazneni zakon iz 2011. godine („Narodne novine” br. 125/2011 i 144/2012), koji je zamijenio Kazneni zakon iz 1997. godine, stupio je na snagu 1. siječnja 2013. godine.
Kaznenim zakonom iz 2011. godine ukinuto je zasebno kazneno djelo nasilja u obitelji (vidjeti odlomak 20. gore) i propisano je da slučajevi nasilja u obitelji predstavljaju teži oblik brojnih drugih kaznenih djela, podvrgavajući ih javnom progonu. Odredbe relevantne za ovaj predmet glase kako slijedi:

Tjelesna ozljeda Članak 117.

„(1) Tko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu naruši zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Tko počini djelo iz stavka 1. prema članu obitelji ... kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(3) Kazneno djelo iz stavka 1. progoni se po privatnoj tužbi.”

Prijetnja Članak 139.

„(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti, ili mu oduzeti slobodu, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem, oružjem, opasnim oruđem ili drugim opasnim sredstvom, ili uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

...

(4) ... [K]azneno djelo iz stavka 2. ovoga članka progoni se po prijedlogu [žrtve], osim kaznenog djela ... počinjenog ... protiv ... bliske osobe [koje se progoni po službenoj dužnosti].”

Prema navedenom konačnom nacrtu Kaznenog zakona iz godine razlog za ukidanje nasilja u obitelji kao zasebnog kaznenog djela, kako je prethodno predviđeno člankom 215.a Kaznenog zakona iz 1997. godine, bila je neodređenost kaznenog djela i činjenica da se preklapalo s odredbama o zaštiti od nasilja u obitelji u prekršajnom pravu.

4. Izmjene i dopune Kaznenog zakona iz 2011. godine

Naknadne izmjene i dopune Kaznenog zakona iz 2011. godine uvedene su 2015. godine („Narodne novine” br. 56/2015 i 61/2015). Njima je ponovno uvedeno obiteljsko nasilje kao zasebno kazneno djelo. Prema navedenom konačnom nacrtu izmjena i dopuna, razlog za to bio je da rješenja predviđena Kaznenim zakonom iz 2011. godine nisu bila u stanju rješavati sve slučajeve nasilja u obitelji koji se pojavljuju u praksi, što je smanjilo zaštitu koja je ranije pružana žrtvama nasilja u obitelji temeljem Kaznenog zakona.
Mjerodavna odredba izmijenjenog i dopunjenog Kaznenog zakona iz 2011. godine glasi:

Nasilje u obitelji 179.a

„Tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.”

Članak 3. Kaznenog zakona (vremensko važenje kaznenog zakonodavstva), kako je izmijenjen i dopunjen 2011. godine i zadržan u naknadnim izmjenama i dopunama, propisuje:

„(2) Ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja.

(3) Ako se u slučajevima iz stavka 2. ovoga članka izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, sud će ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa ako utvrdi da postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja. Nema kaznenog djela ako pravni kontinuitet ne postoji.”

5. Zakon o kaznenom postupku

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) propisivale su:

Članak 2.

„(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. ...

(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.”

Članak 11.

„Nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.”

Članci od 47. do 61. uređivali su prava i dužnosti privatnih tužitelja i oštećenika kao tužitelja. Privatni tužitelj bio je oštećenik koji je podnio privatnu tužbu zbog kaznenih djela za koja je Kaznenim zakonom izričito dopušten takav oblik progona (odnosno lakša kaznena djela). Oštećenik kao tužitelj mogao je preuzeti na sebe kazneni progon za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti, kada su nadležna tijela kaznenog progona odlučila, iz određenih razloga, da neće poduzeti progon (članak 55.). U svojstvu oštećenika kao tužitelja, žrtva je imala ista postupovna prava koja bi imalo državno odvjetništvo kao javno tijelo kaznenog progona, osim onih dodijeljenih državnom odvjetništvu kao državnom tijelu. Na temelju članka 58., državno odvjetništvo imalo je pravo, po diskrecijskoj osnovi, preuzeti progon i zastupanje optužbe od oštećenika kao tužitelja do završetka glavne rasprave.
Na temelju članka 341., nadležni tužitelj imao je pravo izmijeniti optužnicu ili podnijeti novu tijekom suđenja, a obrani je bilo zajamčeno pravo da ima dovoljno vremena da se pripremi za takvu izmijenjenu ili novu optužnicu. Članak 350. propisivao je da nadležni sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela.
Dana 18. prosinca 2008. godine donesen je novi Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine” br. 152/2008, s naknadnim izmjenama i dopunama). Novi Zakon o kaznenom postupku u potpunosti je stupio na snagu 1. rujna 2011. godine, ali se nije odnosio na kazneni postupak pokrenut temeljem Zakona o kaznenom postupku iz 1997. godine (vidjeti odlomke 27.-29. gore), na koji se taj Zakon i dalje primjenjivao. U dijelu mjerodavnom za ovaj predmet, novi Zakon o kaznenom postupku nije uveo značajne promjene u sustav privatnih i javnih kaznenih progona.

6. Zakon o obveznim odnosima

Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” br. 35/2005, s naknadnim izmjenama i dopunama) glasi kako slijedi:

Prava osobnosti

Članak 19.

„(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.”

Članak 1046.

„Šteta je ... povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).”

Zahtjev da se ukloni opasnost štete

Članak 1047.

„(1) Svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome, kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi uznemirivanje ili opasnost štete, ako se uznemirivanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama.

(2) Sud će na zahtjev zainteresirane osobe narediti da se poduzmu odgovarajuće mjere za sprječavanje nastanka štete ili uznemirivanja ili da se ukloni izvor opasnosti, na trošak posjednika izvora opasnosti, ako ovaj sam to ne učini.”

Zahtjev da se prestane s povredom prava osobnosti

Članak 1048.

„Svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugog nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.”

B. Ostalo mjerodavno domaće pravo i materijali koji se odnose na nasilje u obitelji

1. Mjerodavno prekršajno pravo

U hrvatskom pravu „prekršaji” su „djela kojima se povređuje javni poredak, društvena disciplina ili druge društvene vrijednosti zajamčene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim [i domaćim] pravom, čija zaštita nije moguća osim putem prekršajnog prava i koja nisu zaštićena kaznenopravnom prisilom (članak 1. Prekršajnog zakona, „Narodne novine” br. 107/2007, 39/2013, 157/2013 i 110/2015).
Mjere zaštite od nasilja u obitelji iz prekršajnog zakona predviđene su Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, „Narodne novine” br. 137/2009, s naknadnim izmjenama i dopunama. Nasilje u obitelji definirano je kao svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja (članak 4.). Zakon propisuje da se postupci koji se odnose na nasilje u obitelji moraju provoditi žurno (članak 5.). Propisuje niz zaštitnih mjera za žrtve i mogućnost izricanja novčanih kazni i kazne zatvora do devedeset dana za djela obiteljskog nasilja (članci 10. -23.).

2. Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti je 2008. godine izdalo Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, koji navodi upute državnim tijelima u vezi s njihovim zadaćama u slučaju nasilja u obitelji i pruža okvir za njihovu međusobnu suradnju.

III MJERODAVNI MEĐUNARODNI MATERIJALI

Mjerodavni međunarodni i poredbeni dokumenti o nasilju u obitelji detaljno su navedeni u predmetu Opuz protiv Turske (br. 33401/02, odlomci 72.-90., ESLJP 2009).
Odbor ministara Vijeća Europe donio je 7. travnja 2011. godine Konvenciju o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija), CETS br. 210, čiji mjerodavni dio propisuje kako slijedi:

„Poglavlje V. – Materijalno pravo

...

Članak 33. – Psihičko nasilje

Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale inkriminiranje namjernog teškog oštećivanja psihičkog integriteta neke osobe putem prisile ili prijetnji.

...

Članak 35. – Tjelesno nasilje

Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale inkriminiranje namjernog počinjenja djela tjelesnog nasilja nad drugom osobom.

...

Članak 45. – Sankcije i druge mjere

1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da su kaznena djela propisana u skladu s ovom Konvencijom kažnjiva učinkovitim, razmjernim i odvraćajućim sankcijama, uzimajući u obzir njihovu težinu. Te sankcije obuhvaćaju, kad je to primjereno, kazne koje uključuju oduzimanje slobode koje može dovesti do izručenja.

...

Članak 46. – Otegotne okolnosti

Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se sljedeće okolnosti, ako već ne čine sastavni dio kaznenog djela, mogu, u skladu s mjerodavnim odredbama unutarnjeg prava, uzeti u obzir kao otegotne okolnosti pri određivanju kazne u vezi s kaznenim djelima utvrđenim u skladu s ovom Konvencijom:

a. kazneno djelo je počinjeno nad bivšim ili sadašnjim bračnim drugom ili partnerom, sukladno tome kako ih priznaje unutarnje pravo, od strane člana obitelji, osobe koja živi sa žrtvom ili osobe koja je zloupotrijebila svoj autoritet;

b. kazneno djelo ili srodna kaznena djela u povratu;

c. kazneno djelo je počinjeno nad osobom koja je ranjiva uslijed posebnih okolnosti;

d. kazneno djelo je počinjeno nad djetetom ili u njegovoj nazočnosti;

e. kazneno djelo su počinile dvije ili više osoba zajedničkim djelovanjem

f. kaznenom djelu je prethodilo ili je praćeno nasiljem jačeg intenziteta;

g. kazneno djelo je počinjeno uz uporabu ili uz prijetnju oružjem;

h. kazneno djelo je imalo za posljedicu tešku tjelesnu ili psihičku traumu za žrtvu;

i. ako je počinitelj ranije osuđivan za kaznena djela slične naravi.

...

Poglavlje VI. – Istraga, kazneni progon, postupovno pravo i zaštitne mjere

Članak 49. – Opće obveze

1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se istrage i sudski postupci u vezi sa svim oblicima nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije provode bez nepotrebnih odgađanja uzimajući u obzir prava žrtve tijekom svih stadija kaznenog postupka. ”

Pojašnjavajuće izvješće uz Istanbulsku konvenciju navodi da obveze sadržane u člancima 33. i 39. zahtijevaju od stranaka Konvencije da osiguraju da se određeno namjerno ponašanje kazni. Međutim, Konvencija ne obvezuje države da uvedu specifične odredbe koje kažnjavaju ponašanje opisano u toj Konvenciji (odlomak 155.). Nadalje, članak 46. zahtijeva od država stranaka da osiguraju da se okolnosti navedene u toj odredbi uzmu u obzir kao otegotne okolnosti u određivanju kazne za kaznena djela utvrđena u Konvenciji. Međutim, to je relevantno samo ako navedene otegotne okolnosti već ne čine sastavni dio elemenata kaznenog djela u domaćem pravu (odlomak 234.).
U svojoj Analitičkoj studiji rezultata četvrtog kruga praćenja provedbe preporuke Rec(2002)5 o zaštiti žena od nasilja u državama člancima Vijeća Europe (2013.) (dostupno na coe.int/conventionviolence), kao usporednu analizu zbivanja od uspostave okvira za praćenja o tom pitanju 2005. godine, Vijeće Europe navelo je da kažnjavanje, kako se traži u Istanbulskoj konvenciji, nije nužno značilo da se predmetni čin treba nazvati posebnim kaznenim djelom u Kaznenom zakonu. S tim u vezi, pozvalo se na studiju Europske unije iz 2010. godine, koja pokazuje da je samo deset od tadašnjih država članica Europske unije definiralo nasilje u obitelji kao posebno kazneno djelo. Od tih država, samo njih četiri su definirale kazneno djelo s obzirom na intimni odnos s partnerom, dok su druge upućivale na bilo koju osobu s kojom je postojao obiteljski ili kućanski odnos. Također je objasnilo da se mogu zahtijevati različite mjere za učinkovito kažnjavanje pojedinih slučajeva nasilja u obitelji (stranice 14.-17.).
Studija iz 2014. godine Agencije Europske unije za temeljna prava pod nazivom „Nasilje nad ženama: istraživanje na razini cijele Europske unije” (dostupno na fra.europa.eu) pokazuje da postoji trend povećanja kažnjavanja različitih oblika nasilja nad ženama i priznavanja nasilja nad ženama kao povrede ljudskih prava. Studija također uočava da države članice Europske unije imaju različite pristupe kažnjavanju nasilja u obitelji u svojim pravnim sustavima (stranice 10.-12.).

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANAKA 3. I 8. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovorila je propustu domaćih tijela da učinkovito izvrše svoje pozitivne obveze u odnosu na čine nasilja u obitelji koji su počinjeni protiv nje. Pozvala se na članke 3. i 8. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu propisuju:

Članak 3.

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

Članak 8.

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog ... života.”

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da nakon donošenja Kaznenog zakona iz 2011. godine podnositeljica zahtjeva nije nastavila privatni progon B.B. za konkretne čine nasilja i uznemiravanja počinjenje prema njoj, kako je predviđeno Kaznenim zakonom iz 2011. godine. Prema mišljenju Vlade, to bi joj pružilo učinkovitu zaštitu od nasilja u obitelji kojem ju je navodno podvrgnuo B.B. Vlada je stoga smatrala da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva.
Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da zbog manjkavog domaćeg pravnog okvira koji se odnosi na kazneno djelo nasilja u obitelji temeljem Kaznenog zakona iz 2011. godine nije imala na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo. S tim u vezi, istaknula je da bila zadaća državnih tijela da učinkovito kazneno gone čine nasilja u obitelji koji su počinjeni protiv nje. Prema njezinu mišljenju, bilo je neprihvatljivo, iz perspektive pozitivnih obveza države, pustiti žrtve nasilja u obitelji da na vlastitu inicijativu nastave kazneni progon počinitelja bez ikakve pomoći države.

2. Ocjena Suda

Sud smatra da je pitanje djelotvornosti privatnog progona za čine nasilja u obitelji počinjene protiv podnositeljice zahtjeva usko povezano s tvrdnjom podnositeljice zahtjeva da domaća tijelo nisu učinkovito ispunila svoje pozitivne obveze temeljem Konvencije. Sud stoga nalazi da Vladin prigovor koji se odnosi na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava treba spojiti s osnovanošću.
Sud je utvrdio kako zahtjev nije nedopušten u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da su državna tijela trebala uvesti učinkovite postupke koji bi omogućili kazneni progon i kažnjavanje slučajeva nasilja u obitelji počinjenih protiv nje. Istaknula je kako nije bilo sumnje da su čini kojima je bila podvrgnuta od strane B.B. predstavljale kazneno djelo. Međutim, daljnji kazneni progon ukinut je zbog manjkavog domaćeg okvira koji, nakon stupanja na snagu Kaznenog zakona iz 2011. godine, više nije propisivao kazneno djelo nasilja u obitelji. Prema njezinu mišljenju, to je rezultiralo banaliziranjem čini obiteljskog nasilja, čime je njihov progon bio moguć samo u kontekstu prekršajnog prava. Štoviše, podnositeljica zahtjeva smatrala je da država nije osigurala adekvatan prijelaz na novi kazneno-pravni okvir koji se odnosi na nasilje u obitelji kako bi se omogućilo okončanje kaznenih predmeta obiteljskog nasilja koji su bili u tijeku. Kao posljedica toga, nije bila u položaju čak ni pokrenuti prekršajni postupak jer su istekli svi relevantni zakonski rokovi zastare. Stoga joj je bio uskraćen bilo kakav oblik pravne zaštite od obiteljskog nasilja kojem je bila podvrgnuta.
Vlada je tvrdila kako je postojala prijeka potreba za reformama progona nasilja u obitelji kako je predviđeno Kaznenim zakonom iz 1997. godine. Posebice, članak 215.a Kaznenog zakona iz 1997. godine bio je neodređen i dvosmislen, te je stoga otvarao pitanje pravne sigurnosti u svojoj primjeni. Štoviše, otvorio je mogućnost dupliciranja kaznenih i prekršajnih postupaka za iste slučajeve nasilja u obitelji, čime je otvoreno pitanje iz perspektive načela ne bis in idem, kako je definirano u sudskoj praksi Suda. Vlada je nadalje naglasila da, iako je Kaznenim zakonom iz 2011. godine ukinuto zasebno kazneno djelo nasilja u obitelji, kontinuitet kaznenopravne odgovornosti bio je osiguran kažnjavanjem djela nasilja u obitelji kao težih oblika drugih kaznenih djela, od kojih je većina podlijegala javnom progonu. Prema mišljenju Vlade, u predmetu o kojem je riječ podnositeljici zahtjeva pružena je djelotvorna mogućnost da nastavi privatni kazneni postupak protiv B.B., ali nije iskoristila tu mogućnost. Vlada je stoga smatrala da ne postoji ništa što upućuje na neprimjerenost domaćeg pravnog okvira za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja iz perspektive pozitivnih obveza države iz Konvencije.

2. Ocjena Suda

Uvodno, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva iznijela vjerodostojne tvrdnje da je B.B. tijekom nekoliko godina predstavljao prijetnju njezinu fizičkom integritetu i dobrobiti te da ju je doista više puta napao (vidjeti odlomak 10. gore). S obzirom na te činjenice, Sud nalazi da pozitivne obveze državnih tijela da odgovarajuće odgovore na navode o nasilju u obitelji protiv podnositeljice zahtjeva mogu nastati na temelju dvaju članaka Konvencije na koje se poziva, točnije članaka 3. i 8. Međutim, s obzirom na svoju sudsku praksu u tom pogledu (vidjeti predmete Bevacqua i S. protiv Bugarske, br. 71127/01, odlomak 79., 12. lipnja 2008., i A protiv Hrvatske, br. 55164/08, odlomak 57., 14. listopada 2010.), Sud smatra da se prigovor podnositeljice zahtjeva treba ispitati na temelju članka 8. Konvencije.

(a) Opća načela

Sud je u više navrata bio dužan ocijeniti je li odgovor domaćih tijela na obiteljsko nasilje bio u skladu s pozitivnim obvezama iz članka 8. Konvencije prema podnositelju zahtjeva/žrtvi navedenog nasilja. Mjerodavna načela kojima se povodi ta ocjena detaljno su opisana u predmetu Irene Wilson protiv Ujedinjenog Kraljevstva ((odl.), br. 10601/09, odlomak 37., 23. listopada 2012., s daljnjim upućivanjima u odlomcima 39.- 46.). Ta načela su sljedeća:

„- Iako je primarni cilj članka 8. zaštita pojedinca od proizvoljnog postupanja javnih tijela, postoje uz to pozitivne obveze svojstvene djelotvornom „poštovanju” privatnog i obiteljskog života. Te obveze mogu uključivati donošenje mjera u području odnosa među osobama. Djeca i ostale ugrožene osobe posebice imaju pravo na učinkovitu zaštitu.

- Koncept „privatnog života” uključuje fizički i psihološki integritet osobe. Temeljem članka 8. države imaju obvezu zaštititi fizički i psihološki integritet osobe od drugih osoba. U tu svrhu trebaju zadržati i primjenjivati u praksi odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od čini nasilja od strane privatnih osoba.

- Žrtve obiteljskog nasilja osobito su ranjive i potreba za aktivnim sudjelovanjem države u njihovoj zaštiti naglašena je u brojnim međunarodnim instrumentima (vidjeti odlomke 35.-36. gore).

- Zadatak Suda nije da sebe zamijeni nadležnim domaćim tijelima u određivanju najprikladnijih metoda za zaštitu pojedinaca od napada na njihov osobni integritet, nego da sukladno Konvenciji preispita odluke koje su ta tijela donijela u izvršavanju svojih diskrecijskih ovlasti.”

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

S obzirom na gore navedenu dužnost države na temelju članka 8. da zadrži i primjeni u praksi odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od nasilja u obitelji, Sud mora najprije ispitati postojanje i primjerenost pravnih mehanizama za zaštitu od nasilja u obitelji u domaćem pravnom poretku, a zatim način njihove primjene u praksi (vidjeti, mutatis mutandis, predmet Eremia protiv Republike Moldavije, br. 3564/11, odlomak 56., 28. svibnja 2013.).
Što se tiče primjerenosti pravnog okvira za zaštitu od nasilja u obitelji, Sud primjećuje da postoji zajedničko razumijevanje u relevantnim međunarodnim materijalima da su sveobuhvatne pravne i druge mjere neophodne kako bi se žrtvama nasilja u obitelji pružila učinkovita zaštita (vidjeti relevantne materijale navedene u gore citiranom predmetu Opuz, odlomci 72.-86.). Te mjere posebice uključuju kažnjavanje nasilja u obitelji pružanjem djelotvornih, razmjernih i odvraćajućih sankcija (vidjeti odlomke 35.-36. gore).
Sud je već u više navrata presudio da obveza države u slučajevima koji uključuju djela nasilja u obitelji obično zahtijeva od države da donese odgovarajuće pozitivne mjere na području kaznenopravne zaštite. Privođenje pravdi počinitelja nasilnih djela uglavnom služi tome da se osigura da takva djela ne ostanu zanemarena od strane mjerodavnih tijela te da se pruži djelotvorna zaštita od njih (vidjeti gore citirani predmet protiv Hrvatske, odlomak 67.; predmet Valiulienė protiv Litve, br. 33234/07, odlomak 71., 26. ožujka 2013.; i gore citirani predmet Eremia, odlomak 57).
U ovome predmetu, navodi podnositeljice zahtjeva o neprimjerenosti hrvatskog pravnog okvira za zaštitu od nasilja u obitelji odnose se na činjenicu da je Kaznenim zakonom iz 2011. ukinut kazneni progon obiteljskog nasilja kao zasebnog kaznenog djela (vidjeti odlomak 22. gore). To je dovelo do obustave kaznenog postupka protiv B.B., zbog čega je kod podnositeljice zahtjeva potaknulo percepciju o nekažnjivosti u odnosu na navode o obiteljskom nasilju (vidjeti odlomak 16. gore).
Sud primjećuje da su zakonske izmjene i dopune uvedene Kaznenim zakonom iz 2011. godine bile primjenjive samo dok izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 2015. godine nije ponovno uvedeno zasebno kazneno djelo nasilja u obitelji koje je prvotno postojalo u Kaznenom zakonu iz 1997. godine (vidjeti odlomke 20., 24.-25. gore). U takvim okolnostima Sud ponavlja da, ne zanemarujući pritom opći kontekst predmeta, u postupku koji se pokreće na temelju pojedinačnog zahtjeva, mora ograničiti svoju pozornost, koliko je to moguće, na pitanja koja su postavljena u konkretnom predmetu pred njim (vidjeti, na primjer, predmet Guzzardi protiv Italije, 6. studenoga 1980., odlomak 88., Serija A br. 39). Prema tome, zadatak je Suda je preispitati, na temelju Konvencije, postojanje i primjerenost pravnih mehanizama za zaštitu od nasilja u obitelji relevantnih za predmet podnositeljice zahtjeva.
S tim u vezi, Sud primjećuje da, iako je Kaznenim zakonom iz 2011. godine ukinuto zasebno kazneno djelo nasilja u obitelji, propisano je da slučajevi nasilja u obitelji predstavljaju teži oblik brojnih drugih kaznenih djela, koje je podvrgnuo javnom kaznenom progonu. Posebice, kako je relevantno za ovaj predmet, kažnjavano je prijeteće ponašanje i uzrokovanje tjelesnih ozljeda unutar obitelji ili bliskoj osobi kao teži oblici općih kaznenih djela prijetećeg ponašanja i uzrokovanja tjelesnih povrede na temelju članaka 117. i 139., zbog čega podliježu javnom kaznenom progonu (vidjeti odlomke 21. i 22. gore).
Kazneni zakon iz 2011. godine time je pružao mogućnost učinkovitog progona i, ako je primjereno, kažnjavanja takvog nasilja protiv podnositeljice zahtjeva stvaranjem kontinuiteta kaznene zabrane prethodno predviđene člankom 215.a Kaznenog zakona iz 1997. godine (vidjeti odlomak 20. gore). Štoviše, takav kazneno-pravni okvir bio je nadopunjen sveobuhvatnim mehanizmima zaštite žrtava nasilja u obitelji koji postoje u prekršajnom pravu, građanskom pravu i drugim politikama Vlade (vidjeti odlomke 31.-34. gore; i usporediti s gore citiranim predmetom Bevacqua i S., odlomak 81.).
Sud primjećuje kako se čini da se pravno rješenje predviđeno Kaznenim zakonom iz 2011. godine protivnim relevantnim međunarodnim standardima. Na primjer, Istanbulska konvencija zahtijeva da se namjerno nasilno ponašanje unutar obitelji kazni, ali ne obvezuje države da uvedu specifične odredbe koje kažnjavaju ponašanje opisano u toj Konvenciji (vidjeti odlomak 37. gore). Međutim, zahtijeva da se određeni oblici nasilja u obitelji predvide bilo kao sastavni element pojedinog kaznenog djela ili kao otegotna okolnost u određivanju kazne za druga kaznena djela utvrđena Konvencijom (vidjeti odlomke 36.-37. gore). S tim u vezi treba napomenuti da se relevantna domaća praksa razlikuje i da države imaju različite pristupe kažnjavanju nasilja u obitelji u svojim pravnim sustavima (vidjeti odlomke 38.-39. gore).
Sud je u svojoj sudskoj praksi već prihvatio da različita zakonodavna rješenja mogu ispuniti uvjet primjerenosti pravnih mehanizama za zaštitu od nasilja u obitelji u području kaznenog prava, ukoliko su predviđala učinkovitu zaštitu od slučajeva nasilja u obitelji. Posebice, smatrao je da su moldavska tijela uspostavila zakonodavni okvir koji im omogućava da poduzmu mjere protiv osoba optuženih za nasilje u obitelji, propisujući posebna kaznena djela za čine nasilja protiv članova vlastite obitelji (vidjeti gore citirani predmet Eremia, odlomak 57., i predmet Mudric protiv Republike Moldavije, br. 74839/10, odlomak 48., 16. srpnja 2013.). Međutim, s obzirom na Rumunjsku i Litvu, također je smatrao da je kažnjavanjem nasilja u obitelji kao težeg oblika drugih kaznenih djela nasilne prirode domaći zakonski okvir pružio odgovarajuću zaštitu od nasilja u obitelji (vidjeti predmet M. protiv Rumunjske, br. 43994/05, odlomak 62., 30. listopada 2012., i gore citirani predmet Valiulienė, odlomak 78.).
Gore navedeni nalazi u skladu su s dobro utvrđenim stajalištem Suda kako njegova uloga nije da zamijeni domaća tijela i da umjesto njih iz širokog raspona mogućih mjera odabere one koje bi se mogle poduzeti kako bi se osiguralo poštovanje njihovih pozitivnih obveza iz Konvencije. Slijedom navedenog, s obzirom na gore navedena razmatranja, Sud nalazi da je Kazneni zakon za 2011. godinu, nadopunjen drugim sveobuhvatnim mjerama zaštite od nasilja u obitelji (vidjeti odlomke 54.-55. gore), previđao odgovarajući zakonodavni okvir u hrvatskom pravu koji osigurava učinkovite kazneno-pravne mehanizme zaštite od nasilja u obitelji u mjerodavno vrijeme.
Međutim, na temelju članka 19. Konvencije i na temelju načela da je svrha Konvencije jamčiti prava koja nisu teorijska ili iluzorna, već su praktična i djelotvorna, Sud je dužan osigurati da se obveza države da zaštiti prava osoba pod njezinom nadležnošću primjereno ispuni u praksi (vidjeti, na primjer, gore citirani predmet Opuz, odlomak 165.; predmete Hajduová protiv Slovačke, br. 2660/03, odlomak 47., 30. studenoga 2010., i Rumor protiv Italije, br. 72964/10, odlomak 59., 27. svibnja 2014.). Sud će stoga sada ispitati je li način na koji su se kaznenopravni mehanizmi provodili u ovome predmetu bio manjkav do te mjere da predstavlja povredu pozitivnih obveza tužene države iz Konvencije na temelju članka 8. Konvencije (vidjeti odlomak 49. gore; vidjeti također gore citirani predmet Valiulienė, odlomak 79).
Sud na početku primjećuje da u okolnostima ovoga predmeta, kada je domaćim pravom predviđen javni kazneni progon, nije na Sudu da nagađa o tome je li kaznena prijava podnositeljice zahtjeva trebala biti provedena putem privatnog progona (usporediti s gore citiranim predmetom Valiulienė, odlomak 85.). Sud stoga odbija Vladin prigovor koji je prethodno spojio s osnovanošću (vidjeti odlomak 43. gore). Stoga se ograničava i primjećuje da nadležno državno odvjetništvo nije razmotrilo reklasifikaciju optužbi protiv B.B. kao kaznenih djela iznošenja ozbiljnih prijetnji i uzrokovanja tjelesnih ozljeda članu obitelji temeljem članaka 117. i 139. Kaznenog zakona iz 2011. godine (vidjeti odlomke 22. i 29. gore). Također primjećuje da je nadležni kazneni sud obustavio postupak protiv njega povodom optužbi za nasilje u obitelji temeljem članka 215.a Kaznenog zakona iz 1997. godine, bez razmatranja mogućnosti nastavka postupka temeljem Kaznenog zakona iz 2011. godine uspostavom kontinuiteta inkriminacije sukladno novim odredbama kaznenog zakona kako se to zahtijeva temeljem mjerodavnog domaćeg prava (vidjeti odlomke 26. i 29. gore) i uzimajući u obzir zahtjeve članka 7. Konvencije (vidjeti predmet Rohlena protiv Češke Republike [VV], br. 59552/08, odlomci 62., 70.-72., ESLJP 2015).
Domaća tijela time su uzrokovala situaciju u kojoj nadležni sud nikada nije utvrdio okolnosti navodnog nasilja u obitelji protiv podnositeljice zahtjeva, što je praktički rezultiralo nekažnjavanjem B.B.
Prema mišljenju Suda, postupanje domaćih tijela u ovome predmetu, zajedno s načinom provedbe kaznenopravnih mehanizama, bilo je manjkavo do te mjere da predstavlja povredu pozitivnih obveza tužene države iz Konvencije o što se tiče navoda podnositeljice zahtjeva o nasilju u obitelji.
Sud stoga nalazi da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

Podnositeljica potražuje 10.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
Vlada smatra da je zahtjev podnositeljice zahtjeva pretjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela neimovinsku štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 7.500 EUR na ime neimovinske štete.

B. Troškovi i izdaci

Podnositeljica zahtjeva također je potraživala 16.625 hrvatskih kuna (HRK) na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim
Vlada je smatrala da su potraživanja podnositeljice zahtjeva nepotkrijepljena i pretjerana.
Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. Uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, kao i iznos na koji odvjetnik podnositeljice zahtjeva ima pravo na ime odobrene pravne pomoći (850 EUR), Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 115 EUR, uz sav porez koji bi podnositeljici zahtjeva mogao biti zaračunat u pogledu njezinih troškova i izdataka pred ovim Sudom.

C. Zatezne kamate

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Spaja Vladin prigovor koji se odnosi na iscrpljenje domaćih pravnih sredstava s osnovanošću, te ga odbija;

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;

Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 7.500 EUR (sedam tisuća i petsto eura), na ime neimovinske štete, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 115 EUR (sto petnaest eura) na ime troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koje bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

Odbacuje preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 11. srpnja 2017. godine sukladno pravilu 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Stanley Naismith Robert Spano

Tajnik Predsjednica

Prijevod, lekturu i pravnu redakturu napravila prevoditeljska agencija

„Ciklopea“ d.o.o. Zagreb. Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nije odgovoran za točnost prijevoda i sadržaja.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

SECOND SECTION

CASE OF Ž.B. v. CROATIA

(Application no. 47666/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

11 July 2017

FINAL

11/10/2017

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Ž.B. v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Robert Spano, President,
Julia Laffranque,
Ledi Bianku,
Nebojša Vučinić,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Stéphanie Mourou-Vikström, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 20 June 2017, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 47666/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Ž.B. (“the applicant”), on 16 July 2013. The President of the Section decided that the applicant’s name would not be disclosed (Rule 47 § 4 of the Rules of Court).

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Ms I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. Ksenija Turković, the judge elected in respect of Croatia, withdrew from sitting in the case (Rule 28 of the Rules of Court). The President of the Chamber decided to appoint Nebojša Vučinić, the judge elected in respect of Montenegro, to sit as an ad hoc judge (Rule 29 § 2(a)).

4. The applicant alleged that the domestic authorities had failed effectively to discharge their positive obligations in relation to acts of domestic violence against her, as required under Articles 3 and 8 of the Convention. On 8 September 2014 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1981.

6. On 3 May 2007 the applicant lodged a criminal complaint with the police alleging that in the past two years she had been a victim of multiple acts of domestic violence by her husband, B.B.

7. A preliminary police investigation showed that there was a suspicion that the applicant had been the victim of psychological and physical violence by B.B. during the period at issue. On the basis of those findings, the police forwarded the applicant’s criminal complaint to the relevant State Attorney’s Office. The police also forwarded the applicant’s medical records showing that in April 2007 she had sustained a contusion on her back after being pushed from a chair by B.B.

8. On 3 July 2007 the P. Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u P.) asked an investigating judge of the S. County Court (Županijski sud u S.) to open an investigation into the matter.

9. In the course of the investigation, the investigating judge heard the applicant and B.B. The latter denied the allegations of domestic violence. The judge also heard another witness, V.K., who confirmed that the applicant had often complained of emotional and physical harassment by her husband and had twice sustained injuries as a result of the alleged harassment.

10. On the basis of the results of the investigation, on 29 January 2008 the State Attorney’s Office indicted B.B. in the P. Municipal Court (Općinski sud u P.) on charges of domestic violence punishable under Article 215a of the Criminal Code (see paragraph 20 below). The relevant part of the indictment reads:

“In the period between 1 January 2004 and 26 April 2007 in P., ... [B.B.] attacked his wife Ž.B. several times, telling her to ‘go back to her scumbags in the dump from which she had come’ and that she was worthless. He raised his hand [threatening] to hit her, punched her in the face and body, and ordered her to go to the corner of the room. In December 2004 he grabbed her head and banged it against the bathroom wall and on 27 April 2007 he pushed her from a chair, as a result of which she fell to the ground. In this manner he reduced Ž.B. to a position of helplessness and debasement ...”

11. During the proceedings, the trial court heard the applicant, B.B., and several witnesses. On 21 April 2009 it found B.B. guilty as charged and sentenced him to seven months’ imprisonment, suspended for two years.

12. On 2 March 2010, following an appeal lodged by B.B., the S. County Court quashed the first-instance judgment and remitted the case to the Municipal Court on the grounds that all the relevant facts of the case had not been established.

13. In the resumed proceedings, the Municipal Court again heard the applicant, B.B. and a number of witnesses. It also examined further documents from other relevant State bodies concerning conflicts within the applicant’s family.

14. On 2 December 2010 the Municipal Court found B.B. guilty as charged and sentenced him to seven months’ imprisonment, suspended for two years.

15. B.B. challenged that judgment before the S. County Court. On 14 October 2011 the S. County Court quashed the judgment and remitted the case for further examination on the grounds that some relevant facts still needed to be established.

16. In the resumed proceedings, on 16 January 2013 the Municipal Court discontinued the proceedings on the grounds that the 2011 Criminal Code (see paragraph 21-22 below) had abolished the criminal offence of domestic violence under Article 215a of the 1997 Criminal Code, and that further proceedings against B.B. were therefore barred.

17. The State Attorney’s Office did not challenge that decision but the applicant lodged an appeal with the S. County Court.

18. On 28 February 2013 the S. County Court declared the applicant’s appeal inadmissible on the grounds that she did not have legal standing to challenge the decision on the discontinuation of the criminal proceedings.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Relevant domestic law

1. Constitution

19. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 and 5/2014) read as follows:

Article 23

“No one shall be subjected to any form of ill-treatment ...”

Article 35

“Everyone has the right to respect for and legal protection of his or her private ... life .. ”

2. 1997 Criminal Code

20. The relevant provision of the 1997 Criminal Code (Official Gazette no. 110/1997, with further amendments), applicable at the relevant time, provided:

Domestic violence

Article 215a

“A family member who by an act of violence, ill-treatment or particularly contemptuous behaviour places another family member in a humiliating position shall be sentenced to imprisonment for a term of between six months and five years.”

3. 2011 Criminal Code

21. The 2011 Criminal Code (Official Gazette nos. 125/2011 and 144/2012), replacing the 1997 Criminal Code, came into force on 1 January 2013.

22. The 2011 Criminal Code abolished the separate criminal offence of domestic violence (see paragraph 20 above) and provided that instances of violence within a family constituted an aggravating form of a number of other offences, subjecting them to public prosecution. The provisions relevant to the present case read as follows:

Bodily harm

Article 117

“(1) Whoever inflicts bodily harm on another person or impairs his or her health shall be punished by imprisonment for a term of up to one year.

(2) Whoever commits the act referred to in paragraph (1) towards a family member ... shall be punished by imprisonment for a term of up to three years.

(3) The criminal offence referred to in paragraph (1) shall be subject to private prosecution.”

Threat

Article 139

“(2) Whoever seriously threatens to kill or to inflict serious bodily harm on another or a person close to him or her, or to kidnap or deprive a person of his or her liberty, or inflict harm by setting fire, causing an explosion by using ionising radiation, weapons, dangerous tools or by other dangerous means or to destroy a person’s social status or material existence, shall be punished by imprisonment for a term of up to three years.

...

(4) ... [T]he criminal offence referred to in paragraph (2) of this Article shall be prosecuted at the request [of the victim], save for an offence ... committed ... against ... a close person [which shall be prosecuted ex officio].”

23. According to the annotated final draft of the 2011 Criminal Code, the reason for abolishing domestic violence as a separate offence, as previously provided for under Article 215a of the 1997 Criminal Code, was the vagueness of the offence and the fact that it overlapped with the provisions concerning protection from domestic violence in the minor offences law.

4. Amendments to the 2011 Criminal Code

24. Further amendments to the 2011 Criminal Code were introduced in 2015 (Official Gazette, nos. 56/2015 and 61/2015). They reintroduced domestic violence as a separate offence. According to the annotated final draft of the amendments, the reason for doing so was that the solutions provided for under the 2011 Criminal Code were incapable of addressing all the instances of domestic violence occurring in practice, which diminished the protection previously offered to victims of domestic violence under the Criminal Code.

25. The relevant provision of the amended 2011 Criminal Code read:

Domestic violence

179a

“Whoever seriously breaches the provisions on protection from domestic violence and thereby instils fear in his or her family member or a person close to him or her, or causes fear for that person’s safety or the safety of another person close to him or her, or places the person in a humiliating position, which does not amount to a more serious criminal offence, shall be punished by imprisonment for a term of up to three years.”

26. Article 3 of the Criminal Code (temporal application of criminal legislation), as amended in 2011 and retained in further amendments, provides:

“(2) If after the commission of the offence, and before the adoption of the final judgment, the law has changed once or several times, the most lenient law for the perpetrator shall be applicable.

(3) If, in cases referred to in paragraph 2 of this Article, the title or description of the offence has changed, the court shall examine whether there is a legal continuity so as to consider the facts of the case under the constituent element of a relevant offence under the new law and if it finds that there is [continuity] it shall apply the law which is more lenient for the perpetrator. There is no criminal offence if there is no legal continuity.”

5. Code of Criminal Procedure

27. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provided:

Article 2

“(1) Criminal proceedings shall be instituted and conducted only at the request of a competent prosecutor. ...

(2) In respect of criminal offences subject to public prosecution, the competent prosecutor shall act as State Attorney, and in respect of criminal offences that may be prosecuted privately, the competent prosecutor shall be a private prosecutor.

(3) Unless otherwise provided for by law, the State Attorney shall undertake a criminal prosecution where there is a reasonable suspicion that an identified person has committed a criminal offence subject to public prosecution and where there are no legal impediments to the prosecution of that person.

(4) Where the State Attorney finds that there are no grounds to institute or conduct criminal proceedings, the injured party may take his place as a subsidiary prosecutor under the conditions prescribed by this Act.”

Article 11

“Nobody can be tried twice for the same offence, in respect of which a final court decision has been adopted.”

28. Articles 47 to 61 regulated the rights and duties of private prosecutors and of injured parties acting as subsidiary prosecutors. A private prosecutor (privatni tužitelj) was an injured party who brought a private prosecution in respect of criminal offences for which such a prosecution was expressly allowed by the Criminal Code (namely, offences of a lesser degree). An injured party acting as a subsidiary prosecutor (oštećeni kao tužitelj) could take over criminal proceedings in respect of criminal offences subject to public prosecution where the relevant prosecuting authorities, for whatever reason, had decided not to prosecute (Article 55). When acting as a subsidiary prosecutor, the victim had the same procedural rights as the State Attorney’s Office would have had as public prosecuting authority, save for those vested in the State Attorney’s Office as a State body. Under Article 58, the State Attorney’s Office was authorised, on a discretionary basis, to take over a prosecution from a subsidiary prosecutor at any point before the end of the trial.

29. Under Article 341 the competent prosecutor was authorised to amend or to submit a new indictment during the trial and the defence was guaranteed the right to have sufficient time to prepare for such an amended or new indictment. Article 350 provided that the competent court is not bound by the legal qualification of an offence by the prosecutor.

30. On 18 December 2008 a new Code of Criminal Procedure was enacted (Official Gazette, nos. 152/2008, with further amendments). The new Code of Criminal Procedure came fully into force on 1 September 2011, but did not apply to criminal proceedings instituted under the 1997 Code of Criminal Procedure (see paragraphs 27-29 above), for which that Code remained applicable. In so far as relevant for the case at issue, the new Code of Criminal Procedure did not bring substantial changes to the system of private and public criminal prosecutions.

6. Civil Obligations Act

31. The relevant part of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 35/2005, with further amendments), read as follows:

Rights of personality
Section 19

“(1) All natural persons or legal entities are entitled to protection of their rights of personality [prava osobnosti] under the conditions provided for by law.

(2) Rights of personality within the meaning of this Act are the right to life, to physical and mental health, reputation, honour, dignity, name, privacy of personal and family life, liberty, etc.”

Section 1046

“Damage may result from ... an infringement of rights of personality (non-pecuniary damage).”

Request for elimination of risk of damage

Section 1047

“(1) Any person may request the elimination of a major source of danger for him or her or for another person, as well as the cessation of activities causing disturbance or a risk of damage if such disturbance or damage cannot be prevented by applying the appropriate measures.

(2) The court shall order, at the request of an interested party, the taking of appropriate action to prevent the occurrence of damage or disturbance, or to eliminate a source of danger, at the expense of the possessor of such a source of danger, if the latter fails to do so himself or herself. ”

Request to desist from violating rights of personality
Section 1048

“Anyone may request a court or other competent authority to order the cessation of an activity which violates his or her rights of personality and the elimination of its consequences.”

B. Other relevant domestic law and materials concerning domestic violence

1. Relevant minor offences law

32. In Croatian law “minor offences” are “acts which breach public order, social discipline or other social values guaranteed under the Constitution, international [and domestic] law, which cannot be protected other than through the minor offences law and which are not protected through criminal repression” (section 1 of the Minor Offences Act, Prekršajni zakon, Official Gazette nos. 107/2007, 39/2013, 157/2013 and 110/2015).

33. Measures of protection from domestic violence in the minor offences legislation are provided for in the Protection against Domestic Violence Act (Zakon o zaštiti of nasilja u obitelji, Official Gazette no. 137/2009, with further amendments). The domestic violence is defined as any form of physical, mental, sexual or economic violence (section 4). The Act provides that proceedings concerning domestic violence must be conducted with urgency (section 5). It provides for a number of protective measures for the victims and the possibility of the imposition of fines and imprisonment for a period of up to ninety days for acts of domestic violence (sections 10-23).

2. Rules of Conduct in Cases of Domestic Violence

34. In 2008 the Ministry in charge of the protection of the family (Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti) issued the Rules of Conduct in Cases of Domestic Violence (Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji), which sets out instructions to State bodies with regard to their duties in cases of domestic violence and provides a framework for their mutual cooperation.

III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

35. The relevant international and comparative material concerning domestic violence is comprehensively set out in the case of Opuz v. Turkey (no. 33401/02, §§ 72-90, ECHR 2009).

36. On 7 April 2011 the Council of Europe Committee of Ministers adopted the Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence (Istanbul Convention), CETS No. 210, the relevant part of which provides as follows:

“Chapter V – Substantive law

...

Article 33 – Psychological violence

Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the intentional conduct of seriously impairing a person’s psychological integrity through coercion or threats is criminalised.

...

Article 35 – Physical violence

Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the intentional conduct of committing acts of physical violence against another person is criminalised.

...

Article 45 – Sanctions and measures

1. Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the offences established in accordance with this Convention are punishable by effective, proportionate and dissuasive sanctions, taking into account their seriousness. These sanctions shall include, where appropriate, sentences involving the deprivation of liberty which can give rise to extradition.

...

Article 46 – Aggravating circumstances

Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that the following circumstances, insofar as they do not already form part of the constituent elements of the offence, may, in conformity with the relevant provisions of internal law, be taken into consideration as aggravating circumstances in the determination of the sentence in relation to the offences established in accordance with this Convention:

a. the offence was committed against a former or current spouse or partner as recognised by internal law, by a member of the family, a person cohabiting with the victim or a person having abused her or his authority;

b. the offence, or related offences, were committed repeatedly;

c. the offence was committed against a person made vulnerable by particular circumstances;

d. the offence was committed against or in the presence of a child;

e. the offence was committed by two or more people acting together;

f. the offence was preceded or accompanied by extreme levels of violence;

g. the offence was committed with the use or threat of a weapon;

h. the offence resulted in severe physical or psychological harm for the victim;

i. the perpetrator had previously been convicted of offences of a similar nature.

...

Chapter VI – Investigation, prosecution, procedural law and protective measures

Article 49 – General obligations

1. Parties shall take the necessary legislative or other measures to ensure that investigations and judicial proceedings in relation to all forms of violence covered by the scope of this Convention are carried out without undue delay while taking into consideration the rights of the victim during all stages of the criminal proceedings. ...”

37. The explanatory note to the Istanbul Convention explains that the obligations contained in Articles 33 to 39 require parties to the Convention to ensure that particular intentional conduct is criminalised. However, the Istanbul Convention does not oblige States to introduce specific provisions criminalising the conduct described by that Convention (paragraph 155). Furthermore, Article 46 requires the State Parties to ensure that the circumstances mentioned in that provision be taken into consideration as aggravating circumstances in the determination of the penalty for the offences established in the Convention. However, that is relevant only if those aggravating circumstances are not already part of the constituent elements of the offence under national law (paragraph 234).

38. In its Analytical Study of the results of the Fourth Round of Monitoring the Implementation of Recommendation Rec(2002)5 on the Protection of Women against Violence in Council of Europe member States (2013) (available at www.coe.int/conventionviolence), as a comparative analysis of developments since the setting up of a monitoring framework on the matter in 2005, the Council of Europe indicated that criminalisation, as called for in the Istanbul Convention, did not necessarily mean that the act in question should appear as a specific named offence in the Criminal Code. In this connection, it referred to a 2010 European Union study showing that only ten of the then European Union member States defined domestic violence as a specific criminal offence. Of those, only four defined the offence with reference to an intimate partner relationship, while the others referred to any person with whom there was a family or household relationship. It also explained that different measures for an effective criminalisation of the particular acts of domestic violence may be required (pages 14-17).

39. A 2014 study of the European Union Agency for Fundamental Rights entitled “Violence against women: an EU-wide survey” (available at www.fra.europa.eu) shows that there is an increasing trend of criminalising different forms of violence against women and recognising violence against women as a human rights violation. The study also observes that European Union member States have different approaches to the criminalisation of domestic violence in their legal systems (pages 10-12).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 3 AND 8 OF THE CONVENTION

40. The applicant complained of a failure of the domestic authorities to effectively discharge their positive obligations in relation to the acts of domestic violence perpetrated against her. She relied on Articles 3 and 8 of the Convention, which, in so far as relevant, provide:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 8

“1. Everyone has the right to respect for his private ... life”.

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

41. The Government submitted that following the adoption of the 2011 Criminal Code, the applicant had failed to pursue the private prosecution of B.B. for the particular acts of violence and harassment perpetrated against her, as provided for under the 2011 Criminal Code. In the Government’s view, this would have provided her with effective protection against the domestic violence to which she had allegedly been subjected by B.B. The Government therefore considered that the applicant had failed to exhaust the domestic remedies.

42. The applicant argued that due to the deficient domestic legislative framework concerning the offence of domestic violence under the 2011 Criminal Code, she had not had an effective remedy at her disposal. In this connection, she stressed that it was the duty of the State authorities to effectively prosecute the acts of domestic violence perpetrated against her. In her view, it was unacceptable, from the perspective of the State’s positive obligations, to leave victims of domestic violence to pursue the prosecution of the perpetrator on their own initiative, without any assistance from the State.

2. The Court’s assessment

43. The Court considers that the question of the effectiveness of private prosecution for the acts of domestic violence perpetrated against the applicant is closely linked to the substance of the applicant’s complaint that the domestic authorities failed to effectively discharge their positive obligations under the Convention. The Court therefore finds that the Government’s objection as to the exhaustion of domestic remedies should be joined to the merits.

44. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

45. The applicant contended that it had been incumbent on the State authorities to put in place effective procedures allowing for the prosecution and punishment of the acts of domestic violence perpetrated against her. She pointed out that there was no doubt that the acts to which she had been subjected by B.B. amounted to a criminal offence. However, further criminal prosecution had been discontinued due to the deficient domestic framework which, after the entry into force of the 2011 Criminal Code, no longer provided for a criminal offence of domestic violence. In her view, this had resulted in the trivialisation of acts of domestic violence, allowing their prosecution only in the context of the minor offences law. Moreover, the applicant considered that the State had failed to ensure an adequate transition to the new criminal-justice framework concerning domestic violence so as to allow the completion of pending criminal cases of domestic violence. As a consequence, she had not even been in a position to institute minor offences proceedings, as all the relevant statutory limitation periods had expired. She had therefore been denied any form of legal protection from the acts of domestic violence to which she had been subjected.

46. The Government submitted that there had been a pressing need for reforms to the prosecution of domestic violence as provided for under the 1997 Criminal Code. In particular, Article 215a of the 1997 Criminal Code had been vague and ambiguous, and had therefore raised an issue of legal certainty in its application. Moreover, it had opened the possibility of duplication of criminal and minor offences proceedings for the same acts of domestic violence, which had raised an issue from the perspective of the ne bis in idem principle as defined in the Court’s case-law. The Government further stressed that although the 2011 Criminal Code had abolished the separate criminal offence of domestic violence, continuity of criminal responsibility had been secured through the criminalisation of acts of domestic violence as aggravating forms of other criminal offences, most of which had been subject to public prosecution. In the Government’s view, in the case at issue the applicant had been provided with an effective opportunity to pursue private criminal proceedings against B.B. but she had failed to avail herself of that opportunity. The Government therefore considered that there had been nothing suggesting inadequacy of the domestic legal framework for the protection of victims of domestic violence from the perspective of the State’s positive obligations under the Convention.

2. The Court’s assessment

47. As a preliminary point, the Court notes that the applicant made credible assertions that over a period of several years B.B. had presented a threat to her physical integrity and well-being and had actually attacked her on several occasions (see paragraph 10 above). In view of those facts, the Court finds that the State authorities’ positive obligations to adequately respond to the allegations of domestic violence against the applicant might arise under the two Articles of the Convention relied upon, namely Articles 3 and 8. However, in view of its case-law on the matter (see Bevacqua and S. v. Bulgaria, no. 71127/01, § 79, 12 June 2008, and A v. Croatia, no. 55164/08, § 57, 14 October 2010), the Court considers that the applicant’s complaint should be examined under Article 8 of the Convention.

(a) General principles

48. The Court has, on a number of occasions, been required to assess whether the response of domestic authorities to domestic violence was compatible with their positive obligations under Article 8 of the Convention towards the applicant/victim of that violence. The relevant principles which guide that assessment were comprehensively set out in Irene Wilson v. the United Kingdom ((dec.), no. 10601/09, § 37, 23 October 2012, with further references in §§ 39-46). Those principles are:

“- While the essential object of Article 8 of the Convention is to protect the individual against arbitrary action by public authorities, there may in addition be positive obligations inherent in effective “respect” for private and family life. Those obligations may involve the adoption of measures in the sphere of the relations between individuals. Children and other vulnerable individuals, in particular, are entitled to effective protection.

- The concept of private life includes a person’s physical and psychological integrity. Under Article 8 States have a duty to protect the physical and psychological integrity of an individual from other persons. To that end, they are to maintain and apply in practice an adequate legal framework affording protection against acts of violence by private individuals.

- Victims of domestic violence are particularly vulnerable and the need for active State involvement in their protection has been emphasised in a number of international instruments (see paragraphs 35-36 above).

- The Court’s task is not to substitute itself for the competent domestic authorities in determining the most appropriate methods for protecting individuals from attacks on their personal integrity, but rather to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their discretionary powers.”

(b) Application of these principles to the present case

49. In view of the above-mentioned duty of the State under Article 8 to maintain and apply in practice an adequate legal framework affording protection against acts of domestic violence, the Court must examine first the existence and adequacy of legal mechanisms for protection from domestic violence in the domestic legal order and then the manner of their application in practice (see, mutatis mutandis, Eremia v. the Republic of Moldova, no. 3564/11, § 56, 28 May 2013).

50. With regard to the adequacy of the legal framework for the protection from domestic violence, the Court notes that there is a common understanding in the relevant international material that comprehensive legal and other measures are necessary to provide victims of domestic violence with effective protection (see the relevant material referred to in Opuz, cited above, §§ 72-86). These measures include, in particular, the criminalisation of acts of violence within the family by providing effective, proportionate and dissuasive sanctions (see paragraphs 35-36 above).

51. The Court has already held that the obligation on the State in cases involving acts of domestic violence would usually require the State to adopt adequate positive measures in the sphere of criminal-law protection. Bringing the perpetrators of violent acts to justice serves mainly to ensure that such acts do not remain ignored by the relevant authorities and to provide effective protection against them (see A. v. Croatia, cited above, § 67; Valiulienė v. Lithuania, no. 33234/07, § 71, 26 March 2013; and Eremia, cited above, § 57).

52. In the case at issue, the applicant’s allegations of the inadequacy of the Croatian legal framework for the protection from domestic violence concern the fact that the 2011 Criminal Code abolished the prosecution of domestic violence as a separate offence (see paragraph 22 above). That brought about the discontinuation of the criminal proceedings against B.B., fostering in the applicant a perception of impunity vis-à-vis her allegations of domestic violence (see paragraph 16 above).

53. The Court notes that the legislative amendments introduced with the 2011 Criminal Code were only applicable until the 2015 amendments to the Criminal Code reintroduced a separate offence of domestic violence, which had initially existed under the 1997 Criminal Code (see paragraphs 20, 24-25 above). In these circumstances, the Court would reiterate that, without losing sight of the general context of the case, in proceedings originating in an individual application, it has to confine its attention, as far as possible, to the issues raised by the concrete case before it (see, for instance, Guzzardi v. Italy, 6 November 1980, § 88, Series A no. 39). Accordingly, the Court’s task is to review under the Convention the existence and adequacy of legal mechanisms for protection from domestic violence relevant for the applicant’s case.

54. In this connection, the Court notes that although the 2011 Criminal Code abolished the separate criminal offence of domestic violence, it provided that instances of violence within a family constituted an aggravating form of other offences, which it subjected to public prosecution. In particular, as relevant for the case at hand, it criminalised threatening behaviour and causing bodily injuries within a family or against a close person as aggravating forms of the general offences of threatening behaviour and causing bodily injuries under Articles 117 and 139, making them liable to public criminal prosecution (see paragraphs 21 and 22 above).

55. The 2011 Criminal Code thereby provided for a possibility of effective prosecution and, if appropriate, punishment of such acts of violence against the applicant by creating a continuity of criminal proscription previously provided for under Article 215a of the 1997 Criminal Code (see paragraph 20 above). Moreover, such a criminal-law framework was complemented by the comprehensive mechanisms of protection of victims of domestic violence existing in the minor offences law, civil law and other Government policies (see paragraphs 31-34 above; and compare Bevacqua and S., cited above, § 81).

56. The Court notes that the legislative solution provided for under the 2011 Criminal Code does not appear to be contrary to the relevant international standards. For instance, the Istanbul Convention requires that intentional conduct of violence within a family be criminalised but it does not oblige States to introduce specific provisions criminalising the conduct described by that Convention (see paragraph 37 above). It requires, however, that certain forms of domestic violence be provided for either as a constituent element of a particular offence or as an aggravating circumstance in the determination of a penalty for other offences established by the Convention (see paragraphs 36-37 above). In this connection, it should also be noted that relevant domestic practices differ and that States have different approaches to the criminalisation of domestic violence in their legal systems (see paragraphs 38-39 above).

57. The Court has also already accepted in its case-law that different legislative solutions could satisfy the requirement of adequacy of legal mechanisms for protection against domestic violence in the sphere of criminal law, in so far as they provided for effective protection from acts of domestic violence. In particular, it considered that the Moldovan authorities had put in place a legislative framework allowing them to take measures against persons accused of domestic violence by providing for specific offences for acts of violence against members of one’s own family (see Eremia, cited above, §57, and Mudric v. the Republic of Moldova, no. 74839/10, § 48, 16 July 2013). However, with respect to Romania and Lithuania, it also considered that by criminalising domestic violence as an aggravating form of other offences of a violent nature, the domestic legal framework offered adequate protection against domestic violence (see E.M. v. Romania, no. 43994/05, § 62, 30 October 2012, and Valiulienė, cited above, § 78).

58. The above findings are consistent with the Court’s well-established position that it is not its role to replace the national authorities and to choose in their stead from among the wide range of possible measures that could be taken to secure compliance with their positive obligations under the Convention. Accordingly, in view of the above considerations, the Court finds that the 2011 Criminal Code, complemented by other comprehensive measures of protection from domestic violence (see paragraphs 54-55 above), provided for an adequate legislative framework in Croatian law securing effective criminal-law mechanisms for protection from domestic violence at the relevant time.

59. However, under Article 19 of the Convention and under the principle that the Convention is intended to guarantee not theoretical or illusory, but practical and effective rights, the Court has to ensure that a State’s obligation to protect the rights of those under its jurisdiction is adequately discharged in practice (see, for instance, Opuz, cited above, § 165; Hajduová v. Slovakia, no. 2660/03, § 47, 30 November 2010, and Rumor v. Italy, no. 72964/10, § 59, 27 May 2014). The Court will thus now examine whether the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented in the instant case were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under Article 8 of the Convention (see paragraph 49 above; see also Valiulienė, cited above, § 79).

60. The Court notes at the outset that in the circumstances of the instant case, where the domestic law provided for public criminal prosecution, it is not for the Court to speculate on whether the applicant’s criminal complaint should have been pursued by way of private prosecution (compare Valiulienė, cited above, § 85). The Court therefore rejects the Government’s objection it has previously joined to the merits (see paragraph 43 above). It consequently confines itself to noting that the competent State Attorney’s Office failed to consider reclassifying the charges against B.B. as offences of making serious threats and causing bodily harm to a family member under Articles 117 and 139 of the 2011 Criminal Code (see paragraphs 22 and 29 above). It also notes that the competent criminal court discontinued the proceedings against him on charges of domestic violence under Article 215a of the 1997 Criminal Code without examining the possibility of continuing the proceedings under the 2011 Code of Criminal Procedure by establishing the continuity of incrimination under the new provisions of criminal law as required under the relevant domestic law (see paragraphs 26 and 29 above) and taking into account the requirements of Article 7 of the Convention (see Rohlena v. the Czech Republic [GC], no. 59552/08, §§ 62, 70-72, ECHR 2015).

61. The domestic authorities thereby brought about a situation in which the circumstances of the alleged domestic violence against the applicant were never finally established by a competent court of law, resulting in B.B.’s virtual impunity.

62. In the Court’s view, the conduct of the domestic authorities in the present case, together with the manner in which the criminal-law mechanisms were implemented, were defective to the point of constituting a breach of the respondent State’s positive obligations under the Convention concerning the applicant’s allegations of domestic violence.

63. The Court therefore finds that there has been a violation of Article 8 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

64. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

65. The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

66. The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

67. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage.

B. Costs and expenses

68. The applicant also claimed 16,625 Croatian kunas (HRK) for the costs and expenses incurred before the Court.

69. The Government considered the applicant’s claim unsubstantiated and excessive.

70. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. Regard being had to the documents in its possession and the above criteria, as well as the sum to which the applicant’s lawyer is entitled on account of the legal aid granted (EUR 850), the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 115, plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of her costs and expenses before the Court.

C. Default interest

71. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Joins to the merits the Government’s objection concerning the exhaustion of domestic remedies and dismisses it;

2. Declares the application admissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

4. Holds,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 115 (one hundred and fifteen euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 11 July 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith Robert Spano
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije