Haldimann i ostali protiv Švajcarske

Država na koju se presuda odnosi
Švajcarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
21830/09
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
24.02.2015
Članovi
8
8-1
10
10-1
10-2
35
Kršenje
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositelji predstavke su U. M. Haldimann, H. Utz, M. A. Balmer i F. R. Strebel, zaposleni kao novinari.

Tokom fevruara 2003. godine, M. A. Balmer, urednica TV emisije „Kassensturz“ koja se bavi potrošačkim pravima pripremila je dokumentarac o životnom osiguranja, u kojem je ukazala na nezadovoljstvo javnosti načinom poslovanja osiguravajućih društava. M. A. Balmer je uz prethodni dogovor s H. Utzom, glavnim urednikom programa i U. M. Haldimannom, glavnim urednikom televizije, donijela odluku da će skrivenom kamerom snimiti razgovor između kupca i agenta osiguranja. Cilj upotrebe skrivene kamere bio je ukazati na zloupotrebe u poslovanju od strane agenta osiguranja.

Dana 26. februara 2003. godine, novinarka F. S. Strebel, dogovorila je sastanak s osiguravajućim društvom X, predstavljajući se kao potencijalni osiguranik. U prostoriji u kojoj se trebao održati sastanak postavljene su dve skrivene kamere koje su emitovale snimak u susednu prostoriju u kojoj su se nalazili M. A. Balmer i stručnjak za poslove vezane za životno osiguranje. Po završetku razgovora, M. A. Balmer, ušla je u prostoriju u kojoj se odvijao predmetni razgovor, predstavila se i objasnila agentu osiguranja da je razgovor sniman. Agent osiguranja je rekao da je on i posumnjao na to, i odbio svaki dalji komentar. Delovi ovog snimka prikazani su u emisiji „Kassensturz“, pri čemu je lice agenta osiguranja bilo zamagljeno, a glas izmenjen.

Protiv U. M. Haldimanna, H. Utza, M. A. Balmer i F. R. Strebel doneta je osuđujuća presuda zbog neovlaštenog snimanja skrivenom kamerom te im je izrečena novčana kazna. Podnositelji su protiv navedene presude podneli žalbu povodom koje je žalbeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo kako su novinari trebali postupiti na način koji bi u manjoj meri naštetio interesima agenta osiguranja iako je u konkretnom predmetu postojao interes javnosti u otkrivanju informacija vezanih za životno osiguranje te je takav interes bio važniji od interesa pojedinca. Visoki sud kantona u Zürichu doneo je presudu kojom je oslobodio podnositelje u odnosu na povredu privatnosti upotrebom skrivene kamere te je smanjio novčane kazne izrečene prvostepenom.

Pozivajući se na član 10. Konvencije, podnositelji su prigovarali kako je novčana kazna koja im je izrečena u postupku pred domaćim sudom dovela do nerazmernog mešanja u njihovo pravo na slobodu izražavanja.

Sud je sa šest glasova za i jednim glasom protiv, utvrdio da jeste došlo do povrede člana 10. Konvencije.

Sudija Lemmensa je priložio svoje izdvojeno mišljenje, kojim je istakao da, s obzirom na interese koji su u pitanju, ne smatra da je osuda podnosilaca predstavke bila nesrazmerna legitimnom cilju, te da nije bilo kršenja člana 10 Konvencije

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

DRUGO ODELJENJE

PREDMET HALDIMAN I OSTALI PROTIV ŠVAJCARSKE

(HALDIMANN ET AUTRES c. SUISSE)

(Predstavka br. 21830/09)  

PRESUDA

STRAZBUR

24. februar 2015.

Ova presuda će postati pravosnažna u skladu sa članom 44. stav 2 c. Konvencije. Moguće su redaktorske izmene.

U predmetu Haldimann i ostali protiv Švajcarske, Evropski sud za ljudska prava (drugo odeljenje), u veću sastavljenom od :

Işıl Karakaş, predsednica,  András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Helen Keller,
Paul Lemmens,
Egidijus Kūris,
Robert Spano, sudije,
i Stanley Naismith, sekretar odeljenja,

Nakon rasprave na zatvorenoj sednici od 20. januara 2015, Izriče sledeću presudu usvojenu tog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 21830/09) protiv Švajcarske konfederacije čija su se četiri građana, gg. Ulrich Mathias Haldimann («prvi podnosilac predstavke»), Hansjörg Utz («drugi podnosilac predstavke»), gđe Monika Annemarie Balmer («treći podnosilac predstavke») i Fiona Ruth Strebel («četvrti podnosilac predstavke»), obratila Sudu 3. aprila 2009 na osnovu člana 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda («Konvencija»).
  2. Podnosioce predstavke zastupao je g. R. Mayr von Baldegg, advokat iz Lucerna. Švajcarsku vladu («Vlada») zastupao je njen agent g. Adrian Scheidegger, iz Odeljenja za Evropsko pravo i međunarodnu zaštitu ljudskih prava iz Saveznog ureda za pravosuđe.
  3. Podnosioci predstavke tvrde da su bili žrtve povrede njihovog prava na slobodu izražavanja zaštićenog članom 10 Konvencije.
  4. 23. novembra 2010, predstavka je dostavljena Vladi.
  5. Media Legal Defence Initiative (MLDI) je dobila dozvolu da interveniše u pisanom postupku (član 36 § 2 Konvencije i pravilo 44 § 3 Pravilnika Suda).

ČINJENIČNO STANJE

I.  OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosioci predstavke su rođeni 1953, 1950, 1969. i 1969. i imaju boravišta u Usteru, Cirihu, Beretsvilu i Nusbaumenu.
  2. Činjenice ovog slučaja, kako su ih predstavili podnosioci predstavke, mogu se rezimirati na sledeći način.
  3. Nakon godišnjih izveštaja ombudsmana kantona Cirih za privatno osiguranje i pisama koja je od televizijskih gledalaca dobijala redakcija «Kassensturz », nedeljne emisije o zaštiti potrošača koja se već godinama emituje na švajcarskoj televiziji nemačkog govornog područja (SF DRS), a u kojima je izražavano njihovo nezadovoljstvo agentima osiguranja s naglaskom na nepreciznosti u njihovom radu, treći podnosilac predstavke, autorka pomenute emisije, pripremila je jednu reportažu o praksi u oblasti prodaje proizvoda životnog osiguranja.
  4. Ona se dogovorila, s odgovornim urednikom te emisije (drugi podnosilac predstavke), i s glavnim urednikom SF DRS (prvi podnosilac predstavke), da razgovore između klijenata i agenata osiguranja snima skrivenom kamerom, kako bi dokazala manjkavosti njihovog rada. Odlučeno je da se ti razgovori snimaju u jednom privatnom stanu, a da ih zatim komentariše jedan stručnjak za osiguranja.
  5. Četvrti podnosilac predstavke, novinarka SF DRS, dogovorila je razgovor s jednim agentom osiguranja društva X, do kog je došlo 26. februara 2003. Ona se predstavila kao klijentkinja zainteresovana da sklopi ugovor o osiguranju života. U prostoriji u kojoj je trebalo da se taj razgovor održi instalirane su dve skrivene audiovizuelne kamere (Lipstickkameras), koje su snimak razgovora prenosile u susednu prostoriju gde su se nalazili treći podnosilac predstavke i jedan stručnjak za osiguranja. U toj prostoriji su se nalazili i jedan kamerman i jedna tehničarka čiji je zadatak bio da snime ocenu razgovora od strane pomenutog stručnjaka.
  6. Po okončanju razgovora, treći podnosilac predstavke j ušla u prostoriju i predstavila se kao urednica emisije « Kassensturz», objasnivši agentu osiguranja da je razgovor snimljen. Agent joj je odgovorio da je to i očekivao (« Das habe ich gedacht »). Ona mu je rekla da je napravio neke veoma ozbiljne greške i pozvala ga da dâ svoje mišljenje, što je ovaj odbio.
  7. Zatim su se prvi i drugi podnosilac predstavke dogovorili da emituju delimično snimljeni razgovor u jednoj od narednih emisija « Kassensturz ». Predložili su osiguravajućem društvu X da se izjasni o razgovoru i o izraženoj kritici uveravajući ga da će lice i glas agenta biti maskirani i da stoga neće biti prepoznatljivi. I zaista, podnosioci predstavke su pikselizovali lice agenta tako da su nakon te transformacije samo još boja kose i njegove kože bile vidljive, kao i njegova odeća. Njegov glas je takođe bio izmenjen.
  8. 3. marta 2003, agent osiguranja je poveo građansku parnicu pred Okružnim sudom u Cirihu s namerom da spreči emitovanje spornog snimka. Ta tužba je odbačena rešenjem od 24. marta 2003.
  9. 25. marta 2003, emitovane su neke sekvence tog razgovora od 26. februara, s tim što su lice i glas bili izmenjeni kako je i bilo predviđeno. Prethodnog dana je bio odbačen i zahtev za privremenu meru radi zaštite interesa agenta osiguranja.
  10. 29. avgusta 2006, sudija pojedinac u krivičnim stvarima okružnog suda u Dielsdorfu (kanton Cirih) oslobodio je prvo troje podnosilaca predstavke osumnjičenih za prisluškivanje i snimanje drugih lica u smislu člana 179 bis, alineje 1 i 2 Krivičnog zakonika, a četvrtog podnosioca osumnjičenog za neovlašćeno snimanje razgovora u smislu člana 179 ter, prva alineja Krivičnog zakonika.
  11. Kako glavni tužilac (Oberstaatsanwalt) kantona Cirih, tako i agent osiguranja u svojstvu oštećenog lica, uložili su žalbu na presudu od 29. avgusta 2006.
  12. Presudom od 5-. novembra 2007, Viši sud (Obergericht) kantona Cirih osudio je troje prvih podnosilaca predstavke zbog snimanja razgovora drugih lica u smislu člana 179 bis alineje 1 i 2 Krivičnog zakonika i zbog kršenja tajnosti ili privatnosti pomoću uređaja za video snimanje u smislu člana 179 quater alineje 1 i 2 Krivičnog zakonika. Četvrti podnosilac predstavke bila je osuđena za neovlašćeno snimanje razgovora u smisli člana 179 ter alineja 1 Krivičnog zakonika i zbog kršenja tajnosti ili privatnosti pomoću uređaja za video snimanje u smislu člana 179 quater alineja 1 Krivičnog zakonika. Prvo troje podnosilaca predstavke bili su osuđeni, uslovno, na petnaest dana-novčane od 350 švajcarskih franaka (CHF), na 200 CHF i na 100 CHF, a četvrti podnosilac predstavke je osuđena na pet dana-novčane kazne od 30 CHF.
  13. Podnosioci predstavke su zajednički uložili žalbu na svoje presude Saveznom sudu, pozivajući se na svoje pravo na slobodu izražavanja u smislu člana 10 Konvencije. Po njihovom mišljenu, pribegavanje inkriminisanom postupku bilo je neophodno radi postizanja željenog cilja.
  14. Presudom od 7. oktobra 2008, dostavljenom zastupniku podnosilaca predstavke 15. oktobra 2008, Savezni sud je prihvatio žalbu u delu koji se odnosi na glavnu optužbu kršenja tajnosti ili privatnosti pomoću uređaja za video snimanje u smislu člana 179 quater Krivičnog zakonika. Savezni sud je ocenio da je u konkretnom slučaju prekršeno načelo optužbe i pravo na odbranu. Predmet je vratio na nižu instancu.
  15. Žalba je odbačena i presuda je postala pravosnažna za ostatak optužbi. Savezni sud je smatrao da su podnosioci predstavke počinili dela na koja se primenjuje član 179 bis alineje 1 i 2 i član 179 ter alineja 1 Krivičnog zakonika i odbacio je argument opravdanja na koji su se pozvali podnosioci predstavke. Visoki sud je prihvatio veliki interes javnosti da bude informisana o praksi u osiguravajućim društvima koji je mogao da ima veću težinu od pojedinačnih interesa koji su u igri. Međutim, Savezni sud je ocenio da su podnosioci predstavke mogli izabrati druga sredstva, kojima se nanosi manja šteta privatnim interesima agenta osiguranja, na primer komentare godišnjih izveštaja ombudsmana, intervjue službenika ovog potonjeg i nezadovoljnih klijenata. Osim toga, umesto da razgovor snima skrivenom kamerom, novinarka je mogla da napravi zapisnik, iako bi njegova dokazna vrednost bila manje očigledna. Najzad, snimak samo jednog slučaja nije dovoljan, po mišljenju Saveznog suda, da bi se obezbedile pouzdane indicije o iznesenim problemima. U toj oblasti su loši primeri česti i poznati javnosti. Emitovanje samo jednog slučaja nije dakle omogućavalo javnosti da izvuče globalne zaključke o kvalitetu saveta koje nude osiguravajuća društva.
  16. Presudom Višeg suda kantona Cirih od 24. februara 2009, podnosioci predstavke su oslobođeni glavne optužbe za kršenje tajnosti ili privatnosti pomoću uređaja za video snimanje u smislu člana 179 quater Krivičnog zakonika. Sud je dakle ublažio sankcije izrečene podnosiocima predstavke: prvo troje podnosilaca predstavke osuđeni su na novčane kazne od dvanaest dana-novčane kazne od CHF 350 (odnosno oko 290 evra (EUR)), CHF 200 (odnosno oko 160 EUR) i CHF 100 (odnosno oko 80 EUR) dnevno, umesto četrnaest dana-novčane kazne, a četvrti podnosilac predstavke je osuđena na četiri dananovčane kazne od 30 CHF dnevno umesto pet dana-novčane kazne uslovno na dve godine. Protiv ove presude Saveznog suda podnosioci predstavke nisu uložili žalbu.

II.  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Relevantne odredbe švajcarskog Krivičnog zakonika glase:

« Član 179 bis : Slušanje i snimanje razgovora drugih lica 

Onaj ko, bez saglasnosti svih učesnika, bude slušao pomoću uređaja za prisluškivanje ili bude snimao na neki nosač zvuka neki razgovor koji nema javni karakter između dva lica,

onaj ko bude izvlačio neku korist od neke činjenice za koju je znao ili morao pretpostaviti da je za nju saznao nekim prekršajem iz alineje 1, ili s tom činjenicom upoznao neko treće lice,

onaj ko bude sačuvao ili učinio dostupnim nekom trećem licu snimak za koji je znao ili morao pretpostaviti da je realizovan prekršajem iz alineje 1, biće kažnjen, po prijavi, lišavanjem slobode do najviše tri godine ili novčanom kaznom.

Član 179 ter: Neovlašćeno snimanje razgovora

Onaj ko, bez saglasnosti ostalih sagovornika, bude snimao na neki nosač zvuka neki razgovor koji nema javni karakter a u kom učestvuje,

onaj ko sačuva neki snimak za koji je znao ili morao pretpostaviti da je realizovan prekršajem iz alineje 1, ili iz njega bude izvlačio neku korist, ili ga bude učinio dostupnim nekom trećem licu, biće kažnjen, po prijavi, lišavanjem slobode od najviše jedne godine ili novčanom kaznom.

Član 179 quater : Kršenje tajnosti ili privatnosti pomoću uređaja za video snimanje

Onaj ko, bez saglasnosti zainteresovanog lica, bude posmatrao pomoću nekog uređaja za video snimanje, ili fiksirao na nekom nosaču slika neku činjenicu koja spada u oblast tajni tog lica ili neku činjenicu u koju ne može svako da ima slobodan uvid i koja pripada oblasti privatnosti tog lica,

onaj ko bude izvlačio neku korist iz neke činjenice za koju je znao ili morao pretpostaviti da je sam za nju saznao nekim prekršajem iz alineje 1, ili s tom činjenicom bude upoznao neko treće lice,

onaj ko sačuva neki snimak ili ga učini dostupnim nekom trećem licu iako je znao ili morao pretpostaviti da nje taj snimak dobijen nekim prekršajem iz alineje 1, biće kažnjen, po prijavi, lišavanjem slobode do najviše tri godine ili novčanom kaznom».

  1. Relevantni delovi Rezolucije 1165 (1998) Parlamentarne skupštine Saveta Evrope o poštovanju prava na privatnost koju je Parlamentarna skupština usvojila 26. juna1998, glase: « 10. Neophodno je stoga naći način da se omogući uravnoteženo uživanje dva temeljna prava podjednako zaštićena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima: prava na poštovanje privatnosti i prava na slobodu izražavanja.

11. Skupština potvrđuje značaj prava na poštovanje privatnosti svakog, i prava na slobodu izražavanja, kao temelja demokratskog društva. Ta prava nisu ni apsolutna, niti su međusobno hijerarhizovana, s obzirom da imaju jednaku vrednost.

12. Skupština međutim podseća da pravo na poštovanje privatnosti garantovano članom 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima mora da štiti pojedinca ne samo od mešanja organa vlasti, već i od mešanja pojedinaca i privatnih institucija, uključujući i sredstva masovne komunikacije.

13. Skupština smatra da, pošto su sv države članice ratifikovale Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, a pošto osim toga brojna nacionalna zakonodavstva sadrže odredbe kojima se garantuje ta zaštita, nije stoga neophodno predlagati neku novu konvenciju da bi se garantovalo pravo na poštovanje privatnosti (...) »

PRAVO

I.  O NAVODNOM KRŠENJU ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke se žale da je prekršeno njihovo pravo na slobodu izražavanja predviđeno članom 10 Konvencije koji glasi:

« 1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanje i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2. Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva».

  1. Vlada se protivi toj tezi.

A.  O prihvatljivosti

  1. Sud konstatuje da predstavka nije na očigledan način neosnovana u smislu člana 35 § 3 a) Konvencije. Sud ističe osim toga i da joj se ne suprotstavlja ni jedan drugi razlog za neprihvatljivost. Stoga je treba proglasiti prihvatljivo.

B.  O meritumu

1. Teze strana u postupku

a)  Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke tvrde da dejstva članova 179 bis i 179 ter Krivičnog zakonika nisu dovoljno predvidljivi. Po njihovom mišljenju, korišćenje skrivene kamere nigde nije eksplicitno regulisano a sudska praksa sudova i preporuke švajcarskog Saveta za štampu su neodređene. Savezni sud pokušava da cenzuriše korišćenje istraživanja i skrivene kamere na apsolutan način.
  2. Podnosioci predstavke dodaju da članovi 179 bis i 179 ter Krivičnog zakonika ne štite nepristrasnost komunikacija između lica, ni prava ličnosti, već poverljivost komunikacije u privatnoj sferi. U konkretnom slučaju, razgovor je obavljen u stanu koji nije pripadao agentu osiguranja i u njegovo radno vreme. Osim toga, nije postojao nikakav specifičan odnos poverenja između novinara i agenta osiguranja. Po njihovom mišljenju, ovde nije reč o zaštiti privatne i intimne sfere agenta osiguranja. Činjenica da su glas i lice agenta osiguranja bili maskirani u potpunosti menja situaciju.
  3. Oni ističu osim toga da su poštovali svoje dužnosti i odgovornosti u konkretnom slučaju. U svojoj odluci br. 51/2007 švajcarski Savet za štampu odlučio je da su skrivena istraživanja dozvoljena ako su informacije od javnog interesa i ako ne mogu biti dobijene drugim sredstvima. Tema emisije čiji je cilj bio da privuče pažnju javnosti na loše funkcionisanje privatnog osiguranja u Švajcarskoj predstavljala je viši javni interes. Osim toga, novinari su slobodni u izboru sredstava za vođenje svojih istraživanja. Realistično predstavljanje bilo je neophodno u konkretnom slučaju; da su dokazi bili krivotvoreni, agent osiguranja bi bio dobio spor po privatnoj tužbi. Odvraćajući efekat je veoma važan s obzirom na apsolutni karakter rešenja Saveznog suda. Agent osiguranja je imao mogućnost da se izjasni o kritici podnosilaca predstavke nakon snimanja a pre emitovanja, što je on odbio.

b) Vlada

  1. Vlada ne osporava da sporne osude predstavljaju određeno «mešanje» u vršenje prava predmetnih lica na slobodu izražavanja. S druge strane, po mišljenju Vlade, to mešanje je predviđeno jednim jasnim i predvidljivim zakonom. Članom 179 bis štiti se efektivan razgovor a članom 179 ter spontani govor. Kako intimna i privatna sfera tako i pravo na sopstvene slike i reči zaštićeni su i odgovaraju legitimnom cilju zaštite ugleda i prava drugih lica.
  2. Činjenica da su glas i lice agenta osiguranja bili maskirani ne menja ništa na stvari, po mišljenju Vlade, jer zakon zabranjuje snimanje i difuziju snimaka kao takve. Osim toga, kao što je utvrdio Savezni sud, nije isključeno da bi bližnji ili saradnici agenta osiguranja mogli da ga prepoznaju odnosno da ga identifikuju. Vlada osim toga tvrdi i da se nikakva konsekvenca ne može izvlačiti iz domaćeg parničnog postupka koji je nezavisan od krivičnog postupka i kojim upravlja drugačija logika.
  3. Što se tiče srazmernosti preduzete mere, Savezni sud je ocenio da korišćenje skrivene kamere ima sličnosti s metodama organa tajnih istraga ili nadzora prepiske od strane pošte i telekomunikacija. Te metode su dozvoljene samo uz veoma restriktivne uslove i za teška kršenja zakona. Savezni sud se izjasnio in concreto u datom slučaju, a ne uopšteno. Taj sud je priznao postojanje znatnog interesa javnosti da bude informisana o eventualnim manjkavostima u oblasti prodaje životnih osiguranja, ali da je u konkretnom slučaju reportaža samo ilustrovala već poznate probleme ne otkrivajući ni jedan od tih problema. Novinar je mogao da prepriča razgovor ne snimajući ga ili pak da upotrebi neko drugo zakonom dozvoljeno sredstvo, nije na njemu bilo da prikuplja apsolutne dokaze. Vlada osim toga tvrdi i da podnosioci predstavke, kao iskusni novinari, nisu mogli ne znati da će takvim kažnjivim ponašanjem bili izloženi sankciji koja u konkretnom slučaju nije bila nerazumna.

c)   Media Legal Defence Initiative (MLDI), treće lice umešač

  1. MLDI, treće lice umešač, ističe značaj sredstava tajnih istraživanja za pravljenje određenih tipova reportaža, posebno kad je neophodno da se zaobiđe negovani imidž moćnih i sofisticiranih organizacija ili da bi se ušlo u neke tajne krugove kojima je pristup ograničen. Kad se koriste etički ispravno i namenski, to su poslednja sredstva kojima se pribegava a koja omogućavaju da se otkriju neke stvarne radnje koje se drugim sredstvima ne bi mogle realistično identifikovati. Postoji određena razlika u oceni kad se snimanje odvija izvan boravišta ili službene prostorije snimanog lica. MLDI ističe da mnoge evropske države prihvataju u određenom okviru korišćenje sredstava tajnog istraživanja.

2. Ocena Suda

  1. Među strankama nije sporno da osuda podnosilaca predstavke predstavlja «mešanje državnih organa» u njihovo pravo na slobodu izražavanja.
  2. Takvim mešanjem se krši Konvencije ako ne ispunjava zahteve iz stava 2 člana 10. Treba dakle utvrditi da li je ono bilo «predviđeno zakonom», motivisano jednim ili sa više legitimnih ciljeva u smislu tog stava i «neophodno u demokratskom društvu», da bi se ti ciljevi postigli.

a)  Predviđeno zakonom

  1. Sud podseća na svoju sudsku praksu po kojoj reči «predviđeno zakonom» ne samo da nalažu da inkriminisana mera ima osnov u domaćem pravu, već se odnose i na kvalitet predmetnog zakona: tako on mora biti pristupačan mogućim učesnicima u sporu i predvidljiv u svojim dejstvima (videti, između ostalih presuda, Rotaru c. Roumanie [GC], no 28341/95, § 52, CEDH 2000-V ; Vgt Verein gegen Tierfabriken Suisse, no 24699/94, § 52, CEDH 2001-VI ; Gawęda c. Pologne, no 26229/95, § 39, CEDH 2002-II i Maestri c. Italie [GC], no 39748/98, § 30, CEDH 2004-I). Ipak, na domaćim organima je, a posebno na sudovima, da tumače i da primenjuju domaće pravo (Kruslin c. France, 24. april 1990, § 29, serija A no 176-A i Kopp c. Suisse, 25. mart 1998, § 59, Recueil des arrêts et décisions /Zbirka presuda i rešenja/ 1998-II).
  2. Što se tiče okolnosti konkretnog slučaja, nije sporno da je osuda podnosilaca predstavke zasnovana na jednom pristupačnom zakonskom tekstu, odnosno na članovima 179 bis i 179 ter švajcarskog Krivičnog zakonika. S druge strane, podnosioci predstavke tvrde da te zakonske norme nisu predvidljive u svojim dejstvima jer korišćenje skrivene kamere nigde nije izričito zabranjeno.
  3. Sud konstatuje da se razlika u tumačenju ta dva člana švajcarskog Krivičnog zakonika od strane strana u sporu odnosi samo na cilj tih krivičnih mera, odnosno na elemente privatnosti i ličnosti koje te mere treba da zaštite. Sud međutim ističe da podnosioci predstavke ne pretenduju da tipu kažnjivog ponašanja, kako je ono opisano u predmetnim članovima, nedostaje jasnoće.
  4. Zato Sud smatra da podnosioci predstavke, novinari i urednici, nisu mogli ne znati, kao profesionalci u oblasti televizijskih emisija, da se korišćenjem skrivene kamere i bez saglasnosti lica koje je predmet jedne reportaže i bez njegove saglasnosti o emitovanju te reportaže, izlažu krivičnoj sankciji.
  5. U zaključku, Sud zaključuje da je sporno mešanje bilo «predviđeno zakonom» u smislu stava 2 člana 10 Konvencije.

b)  Legitimni cilj

  1. Vlada tvrdi da j osuda podnosilaca predstavke imala u vidu legitimni cilj zaštite ugleda i prava drugih lica, odnosno agenta osiguranja. Pod nosioci predstavke tvrde da to mešanje nije moglo imati takav cilj zbog činjenice da, pošto su mu lice i glas bili zamaskirani, prava ugled agenta osiguranja nisu povređeni.
  2. Sud konstatuje da su slika i glas agenta osiguranja snimljeni bez njegovog znanja a zatim emitovani protivno njegovom stavu, doduše u jednom anonimiziranom obliku ali na omalovažavajući način, kojim su obelodanjeni pogrešni stručni saveti koje j agent osiguravanja davao, a u televizijskoj emisiji visoke gledanosti.
  3. Sud stoga smatra da je sporna mera mogla imati za cilj zaštitu prava i ugleda drugih lica, odnosno prava agenta osiguranja na sopstvenu sliku, na sopstveni govori i na sopstveni ugled.

c)  Neophodno u demokratskom društvu

i. Opšta načela

  1. Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva, jedan od prvorazrednih uslova njegovog napretka i ličnog razvoja svakog pojedinca. Uz rezervu sadržaja stava 2 člana 10, taj uslov važi ne samo za «informacije» ili «ideje» koje nailaze na povoljan odjek ili se smatra da ne vređaju nikog odnosno da su beznačajne, već i za one koje pogađaju, šokiraju ili izazivaju zabrinutost: tako nalažu pluralizam, tolerantnost i otvorenost bez kojih nema «demokratskog društva». Uz slobodu izražavanja kakva je utvrđena članom 10 postoje i izuzeci koji zahtevaju jedno uže tumačenje, a potreba za njenim ograničavanjem mora biti utvrđena na uverljiv način (videti, izmešu ostalih, presude Handyside c. Royaume-Uni, 7. decembar 1976, § 49, serija A no 24 ; Editions Plon c. France, no 58148/00, § 42, CEDH 2004-IV ; Lindon, Otchakovsky-Laurens et July c. France [GC], nos 21279/02 i 36448/02, § 45, CEDH 2007-IV).
  2. Sud je, osim toga, istakao u mnogo navrata suštinsku ulogu koju štampa ima u demokratskom društvu. Iako štampa ne sme da prekorači određene granice, posebno kad je reč o zaštiti ugleda i prava drugih lica, na njoj je ipak da saopštava, uz poštovanje svojih dužnosti i odgovornosti, informacije i ideje o svim pitanjima od opšteg interesa. Uz tu funkciju difuzije informacija i ideja o takvim pitanjima stoji i pravo javnosti da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi mogla da ima tu neophodnu ulogu «psa čuvara» (Bladet Tromsø et Stensaas c. Norvège [GC], no 21980/93, §§ 59 i 62, CEDH 1999-III, et Pedersen et Baadsgaard c. Danemark [GC], no 49017/99, § 71, CEDH 2004-XI). Iako su prvobitno formulisana za pisanu štampu, ta načela se nesumnjivo primenjuju i na audiovizuelne medije (Jersild c. Danemark, 23. septembar 1994, § 31, serija A no 29).
  3. U članu 10 § 2 Konvencije istaknuto je da uživanje slobode izražavanja podrazumeva i određene «dužnosti i odgovornosti», koji važe i za medije, čak i kad je reč o pitanjima od velikog opšteg interesa. Te dužnosti i odgovornosti mogu imati poseban značaj kad postoji opasnost da se povredi ugled nekog poimenično navedenog lica i da se nanese šteta «pravima drugog lica». Stoga moraju postojati specifični motivi da bi se mediji mogli osloboditi obaveze koju inače imaju da proveravaju uvredljive činjenične izjave. U tom pogledu imaju se posebno u vidu priroda i težina onog što se nekom pripisuje i pitanje u kojoj meri neki medij može razumno smatrati svoje izvore kredibilnim kad je reč o optužujućim tvrđenjima (već navođeni slučaj Pedersen et Baadsgaard, § 78, i Tønsbergs Blad A.S. et Haukom c. Norvège, no 510/04, § 89, 1. mart 2007.).
  4. Takođe treba podsetiti da svako lice, makar ono bilo i novinar, koje koristi svoju slobodu izražavanja, ima i «određene dužnosti i odgovornosti» čiji obim zavisi od situacije i od korišćenog tehničkog postupka (Stoll c. Suisse [GC], no 69698/01, § 102, CEDH 2007-V). Tako, i pored suštinske uloge koju imaju mediji u demokratskom društvu, novinari u načelu ne mogu biti oslobođeni, zaštitom koju im obezbeđuje član 10, dužnosti da poštuju krivične zakone u oblasti opšteg prava. Stavom 2 člana 10 postavljene su, uostalom, granice slobode izražavanja, koje važe čak i kad putem štampe treba izveštavati o ozbiljnim pitanjima od opšteg interesa (ibidem, § 102).
  5. Prilikom razmatranja neophodnosti mešanja u demokratskom društvu radi «zaštite ugleda ili prava drugih lica », Sud može biti u prilici da proveri da li su domaći državni organi obezbedili pravednu ravnotežu u zaštiti vrednosti garantovanih Konvencijom a koje u nekim slučajevima mogu doći u sukob: odnosno, s jedne strane, sloboda izražavanja kakvu štiti član 10 i, s druge strane, pravo na poštovanje privatnosti kako ga garantuju odredbe člana 8 (Hachette Filipacchi Associés c. France, no 71111/01, § 43, 14. jun 2007, i MGN Limited c. Royaume-Uni, no 39401/04, § 142, 18. januar 2011).
  6. Osim toga, pravo na zaštitu ugleda je pravo koje, kao element privatnosti, proističe iz člana 8 Konvencije (Chauvy et autres c. France, no 64915/01, § 70, CEDH 2004-VI ; Pfeifer c. Autriche, no 12556/03, § 49, 15. novembar 2007; Polanco Torres et Movilla Polanco c. Espagne, no 34147/06, § 40, 21. septembar 2010. i Axel Springer AG c. Allemagne [GC], no 39954/08, § 83, 7. februar 2012.). Međutim, da bi se neko pozvao na član 8, napad na nečiji lični ugled mora dostići određeni nivo ozbiljnosti i biti izveden tako da proizvede štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnosti (A. c. Norvège, no 28070/06, § 64, 9. april 2009).
  7. U svojoj prethodnoj praksi Sud je bio u prilici da razmatra slučajeve narušavanja ličnog ugleda javnih ličnosti (već navođeni slučaj Axel Springer AG,). Sud podseća da je već utvrdio šest kriterijuma koji se moraju analizirati u slučaju vaganja prava na slobodu izražavanja i prava na poštovanje privatnosti: doprinos nekoj raspravi od opšteg interesa, poznatost predmetnog lica i tema reportaže, ranije ponašanje predmetnog lica, način dobijanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, oblik i posledice objavljivanja kao i težina izrečene sankcije (već navođeni slučaj Axel Springer AG, §§ 90-95).
  8. Sud se takođe izjašnjavao o slučajevima uvrede u vezi s profesionalnim radom nekog pojedinca (kad je reč o lekaru, Kanellopoulou c. Grèce, no 28504/05, 11. oktobar 2007 ; kad je reč o generalnom direktoru preduzeća koje subvencioniše država, Tănăsoaica c. Roumanie, no 3490/03, 19. jun 2012; kad je reč o sudijama ili tužiocima, Belpietro c. Italie, no 43612/10, 24. septembar 2013).
  9. Ovaj konkretni slučaj razlikuje se od onih prethodnih utoliko što, s jedne strane, agent osiguranja nije bio neka posebno poznata javna ličnost a, s druge strane, što cilj sporne reportaže nije bio da kritikuje lično agenta osiguranja, već određenu poslovnu praksu u okviru profesionalne kategorije kojoj i on pripada (videti, a contrario, već navođeni slučaj Kanellopoulou,). Uticaj te reportaže bio je stoga ograničen i Sud će uzeti u obzir taj poseban aspekt ovog slučaja u primeni kriterijuma proisteklih iz njegove sudske prakse.
  10. Osim toga, Sud podseća da na planu člana 10 Konvencije države ugovornice raspolažu određenim prostorom za procenu da bi donosile sud o neophodnosti i obimu mešanja u slobodu izražavanja zaštićenu tom odredbom (Tammer c. Estonie, no 41205/98, § 60, CEDH 2001-I, i već navođeni slučaj Pedersen et Baadsgaard, § 68).
  11. U slučajevima kao što je ovaj, Sud smatra da ishod predstavke ne sme u načelu da zavisi od toga da li je nju podneo Sudu, na osnovu člana 10, novinar koji je objavio sporan članak, ili, sa stanovišta člana 8 Konvencije, ili lice koje je predmet tog članka. Naime, ta prava a priori zaslužuju jednako poštovanje (Hachette Filipacchi Associés (ICI PARIS) c. France, no 12268/03, § 41, 23. jul 2009, Timciuc c. Roumanie (déc.), no 28999/03, § 144, 12. oktobar 2010, i Mosley c. Royaume-Uni, no 48009/08, § 111, maj 2011; videti takođe tačku 11 Rezolucije Parlamentarne skupštine, gornji stav23). Stoga bi, u načelu, prostor za procenu mora biti isti u oba slučaja.
  12. Ako je vaganje ta dva prava od strane domaćih organa obavljeno uz poštovanje kriterijuma koje je utvrdio Sud u svojoj sudskoj praksi, potrebni su jaki ozbiljni razlozi da bi mišljenje domaćih sudova bilo zamenjeno mišljenjem Suda (Palomo Sánchez et autres c. Espagne [GC], nos 28955/06, 28957/06, 28959/06 i 28964/06, § 57, CEDH 2011 i već navođeni slučaj MGN Limited, §§ 150 et 155).

ii. Primena na konkretan slučaj

  1. Sud mora pre svega da utvrdi da li se predmetna reportaža odnosila na neku temu od opšteg interesa. Sud odmah ističe da se tema realizovane reportaže, odnosno loš kvalitet saveta koje dele agenti osiguranja, dakle pitanje zaštite prava potrošača koje iz toga proističe, odnosila na raspravu koja je bila od veoma velikog javnog značaja.
  2. Za Sud je takođe značajno da se razmotri da li je predmetna reportaža mogla da potkrepi javnu raspravu o toj temi (već navođeni slučaj Stoll, 121). U tom pogledu, Savezni sud smatra da, iako je tema mogla, po sebi, da bude od javnog interesa da ako je i pokušano tom temom odrediti značaj tog fenomena, inkriminisana reportaža nije ponudila ni jedan nov element problematici lošeg kvaliteta tih saveta. Osim toga, i neki drugi postupci, koji ne bi u tolikoj meri predstavljali udar na interese agenta osiguranja, omogućili bi da se razmotri ta problematika. Po shvatanju Suda, jedino je važno pitanje da li je ta reportaža mogla da doprinese raspravi od javnog interesa, a ne da li je reportaža u potpunosti postigla taj cilj
  3. Sud stoga prihvata da je takvim člankom načeta jedna tema od opšteg interesa.
  4. Sud podseća da član 10 § 2 Konvencije ne ostavlja veliki prostor za ograničavanje slobode izražavanja u oblasti pitanja od opšteg interesa (Sürek c. Turquie (no 1) [GC], no 26682/95, § 61 CEDH 1999-IV; već navođeni slučaj Stoll, § 106; Wingrove c. RoyaumeUni, 25. novembar 1996, § 58, Recueil 1996-V; Dupuis et autres c. France, no 1914/02, § 40, 7. jun 2007).
  5. Dakako, kao što je već istakao, Sud konstatuje da agent osiguranja snimljen bez svog znanja, nije javna ličnost. On nije bio dao saglasnost da bude sniman mogao je dakle «razumno da veruje u privatni karakter» tog razgovora (videti, mutatis mutandis, Halford c. Royaume-Uni, 25. jun 1997, §§ 44 i 45, Zbirka presuda i rešenja 1997-III i Perry c. Royaume-Uni, no 63737/00, §§ 36-43, CEDH 2003-IX). Međutim, fokus sporne reportaže nije bio na ličnosti agenta osiguranja već na određenu poslovnu praksu koja se sprovodi unutar određene profesionalne delatnosti. Osim toga, razgovor se nije odvijao u službenim prostorijama agenta osiguranja niti u nekom drugom službenom prostoru (a contrario i mutatis mutandis, Chappell c. Royaume-Uni, 30. mart 1989, § 51, serija A no 152-A; već navođeni slučaj Niemietz, §§ 29-33; Funke c. France, 25. februar 1993, § 48, serija A no 256A; Crémieux c. France, 25. februar 1993, § 31, serija A no 256-B; i Miailhe c. France (no 1), 25. februar 1993, § 28, serija A no 256-C). Sud smatra stoga da je povreda privatnosti agenta osiguranja manjeg značaja nego da se reportaža odnosila na agenta lično i isključivo.
  6. I način dobijanja informacija i njihova istinitost igraju značajnu ulogu. Sud je, naime, već istakao da je garancija koju član 10 nudi novinarima za izveštaje o pitanjima od opšteg interesa uslovljena time da oni na koje se ta garancija odnosi rade u dobroj veri na osnovu tačnih činjenica i da objavljuju informacije koje su «pouzdane i precizne» uz poštovanje novinarske deontologije (videti, na primer, Fressoz et Roire c. France [GC], no 29183/95, § 54, CEDH 1999-I; već navođeni slučaj Pedersen et Baadsgaard, § 78; već navođeni slučaj Stoll,§ 103, i već navođeni slučaj Axel Springer AG, § 93). Sud ističe da se strane u sporu, iako se pozivaju na različite izvore, ipak u suštini slažu o činjenici da korišćenje skrivene kamere nije bilo apsolutno zabranjeno u domaćem pravu, već da je moglo biti dopušteno uz ispunjavanje nekih strogih uslova (videti gornje §§ 29 i 32). Po njima, takvo korišćenje je dozvoljeno samo kad postoji javni interes za objavljivanje informacija i pod uslovom da se dobijene informacije nisu mogle pribaviti na drugi način. Sud je već utvrdio da tema reportaže odgovara na jedno pitanje od opšteg interesa. Ono što je na ovom stadijumu važno za Sud, to je analiza ponašanja podnosilaca predstavke. U tom pogledu, iako Sud smatra da agent osiguranja može da smatra da su ga podnosioci predstavke prevarili, on ipak smatra da se ovima ne može pripisati ponašanje koje bi bilo nedvosmisleno suprotno deontološkim pravilima. Oni, naime, nisu ignorisali novinarska pravila koja je definisao švajcarski Savet za štampu (videti gornji § 29) kojima se ograničava korišćenje skrivene kamere, već bi se pre moglo reći da su zaključili – pogrešno, prema najvišem švajcarskom sudu – da je predmet njihov reportaže bio dovoljno opravdanje za korišćenje skrivene kamere. Sud ističe da o tom pitanje čak ni švajcarski sudovi nisu postigli saglasnost, budući da su, u prvom stepenu, oslobodili podnosioce predstavke od svake krivične odgovornosti. Stoga je Sud mišljenja da se podnosiocima predstavke mora priznati pogodnost sumnje (in dubio pro reo) u vezi s njihovom spremnošću da poštuju deontološka pravila koja se mogu primeniti na ovaj konkretan slučaj, a u vezi s dobijanjem informacija.
  7. Što se tiče iznesenih činjenica, njihova istinitost nikad nije osporena. To da bi bilo zanimljivije za potrošače, kako to tvrdi Vlada, da je kritikovan obim problema radije nego njihova priroda, ništa ne menja u toj konstataciji.
  8. Sud zatim podseća da se može uzeti u obzir način na koji je neka reportaža ili neka fotografija objavljena i način na koji je u njima predmetno lice predstavljeno (WirtschaftsTrend Zeitschriften-Verlagsgesellschaft m.b.H. Autriche (no 3), nos 66298/01 i 15653/02, § 47, 13, decembar 2005; Reklos et Davourlis c. Grèce, no 1234/05, § 42, 15. januar 2009; i Jokitaipale et autres c. Finlande, no 43349/05, § 68, 6. april 2010.). Osim toga, obim difuzije reportaže i fotografije može takođe da bude značajan, u zavisnosti od toga da li je reč o listu s nacionalnim tiražom ili lokalnim, značajnim ili manje značajnim tiražom (Iltalehti et Karhuvaara c. Finlande, no 6372/06, § 47, 6. april 2010.).
  9. U konkretnom slučaju, Sud konstatuje da su podnosioci predstavke snimili slikom i zvukom jedan razgovor koji sadrži navodno pregovaranje između agenta osiguranja i novinarke. Po mišljenju Suda, sam snimak je samo ograničeno ugrozio interese agenta osiguranja jer je samo jedan uži krug lica imao pristup tom snimku, što Vlada prihvata.
  10. Taj snimak je zatim emitovan u obliku reportaže, posebno pežorativne u odnosu na agenta osiguranja, kao što je Sud to već uočio. Iako kratko, emitovanje sekvenci tog snimka moglo je da značajnije ugrozi pravo agenta osiguranja na privatnost, jer su mnogi televizijski gledaoci – njih oko deset hiljada prema tvrđenju Vlade - mogli da se upoznaju s njihovim sadržajem. A Sudu nije nepoznato da su učinci audiovizuelnih medija često neposredniji i moćniji od učinaka pisane štampe (već navođeni slučaj Jersild, § 31). Tako je publika mogla da formira sopstvenu predstavu o kvalitetu davanih saveta i o manjkavosti profesionalnosti agenta osiguranja. S obzirom na to, od odlučujućeg značaja u konkretnom slučaju je to što su podnosioci predstavke pikselizovali lice agenta osiguranja tako da je samo boja njegove kose i njegove kože mogla videti nakon te transformacije slike. I njegov glas je bio izmenjen. Na isti način, Sud ističe da iako je odeća agenta osiguranja bila vidljiva, na njoj takođe nisu bili vidljivi znaci raspoznavanja. Najzad, razgovor se nije odvijao u prostorijama u koje agent osiguranja uobičajeno dolazi,
  11. Stoga Sud smatra, uvidom u okolnosti slučaja, da mešanje u privatnost agenta osiguranja, koji je odbio da se izjasni o razgovoru, nema takvu težinu (već navođeni slučaj A.c. Norvège) da bi zaklonilo interes javnosti da bude informisana o navodnim lošim načinima ugovaranja osiguranja.
  12. Najzad, u vezi s težinom sankcije, Sud mora imati u vidu njenu prirodu i njenu težinu. Može se dogoditi da sama činjenice osuđujuće presude bude značajnija od minornog karaktera izrečene kazne (već navođeni slučaj Stoll, §§ 153-154). U konkretnom slučaju, iako su novčane kazne od dvanaest dana-novčane kazne za prvih troje podnosilaca predstavke i od četiri dana-novčane kazne za četvrtog podnosioca predstavke relativno blage, Sud smatra da bi sankcija koju je izrekao krivični sudija mogla da navede štampu da se uzdržava od izražavanja kritike (već navođeni slučaj Stoll, § 154), i to čak iako podnosioci predstavke nisu bili lišeni mogućnosti da emituju svoju reportažu.
  13. S obzirom na prethodno, Sud smatra da sporna mera nije bila, u konkretnom slučaju, neophodna u demokratskom društvu i da stoga prekršen član 10 Konvencije.

II.  O PRIMENI ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Prema članu 41 Konvencije, 

« Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci»

  1. Podnosioci predstavke nisu podneli zahtev za pravično zadovoljenje. Stoga Sud smatra da nema potrebe da izriče nadoknadu po tom osnovu.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD,

  1. Izjavljuje, jednoglasno, da je predstavka prihvatljiva; 
  1. Izriče, sa šest glasova za i jednim glasom protiv, da je prekršen član 10 Konvencije.

 

Sačinjeno na francuskom jeziku, a zatim saopšteno u pisanom obliku 24. februara 2015, primenom pravila 77 §§ 2 i 3 Pravilnika Suda.

Stanley Naismith                    Işıl Karakaş

Sekretar veća                         Predsednica

 

Uz ovu presudu, u skladu sa članom 45 § 2 Konvencije i pravilom 74 § 2 Pravilnika Suda, priloženo je i izdvojeno mišljenje sudije Lemmensa.

Izdvojeno mišljenje nije prevedeno, ali se može pročitati na izvornom, engleskom i/ili francuskom jeziku presude, koja se nalazi u bazi podataka predmeta Evropskog suda za ljudska prava HUDOC.

A.I.K. S.H.N. 

________________________

Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund). Tekst prevoda ne obavezuje Sud. Za sve dodatne informacije pročitajte ceo tekst obaveštenja o autorskom pravu na kraju ovog dokumenta.

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

SECOND SECTION

 CASE OF HALDIMANN AND OTHERS v. SWITZERLAND

(Application no. 21830/09)

JUDGMENT

STRASBOURG

24 February 2015

FINAL

24/05/2015

This judgment is final

In the case of Haldimann and Others v. Switzerland, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Helen Keller,
Paul Lemmens,
Egidijus Kūris,
Robert Spano, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 20 January 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 21830/09) against the Swiss Confederation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by four Swiss nationals, Mr Ulrich Mathias Haldimann (“the first applicant”), Mr Hansjörg Utz (“the second applicant”), Ms Monika Annemarie Balmer (“the third applicant”) and Ms Fiona Ruth Strebel (“the fourth applicant”), on 3 April 2009.

2. The applicants were represented by Mr R. Mayr von Baldegg, a lawyer practising in Lucerne. The Swiss Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr A. Scheidegger, of the European Law and International Human Rights Protection Unit, Federal Office of Justice.

3. The applicants complained of an infringement of their right to freedom of expression as guaranteed by Article 10 of the Convention.

4. On 23 November 2010 the Government were given notice of the application.

5. The Media Legal Defence Initiative was given leave to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 of the Rules of Court).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicants were born in 1953, 1950, 1969 and 1969 and live in Uster, Zürich, Bäretswil and Nussbaumen respectively.

7. The facts of the case, as submitted by the applicants, may be summarised as follows.

8. In 2003 the third applicant, an editor of the Kassensturz television programme, prepared a report on practices employed in selling life-insurance products. The report was prompted by the annual reports of the Private Insurance Ombudsman for the Canton of Zürich and by letters which the programme’s editors had received from viewers expressing their dissatisfaction with insurance brokers. Kassensturz is a long-running weekly consumer-protection programme on Swiss-German television (SF DRS).

9. The third applicant agreed with the first applicant (the editor-in-chief of SF DRS) and the second applicant (the editor in charge of the programme) that she would record meetings between customers and brokers, using a hidden camera, to provide evidence of the brokers’ inadequate advice. It was decided that the meetings would be recorded in a private flat and that an insurance expert would then be asked to comment on them.

10. The fourth applicant, a journalist working for SF DRS, arranged a meeting with an insurance broker from company X, which took place on 26 February 2003. She pretended to be a customer interested in taking out life insurance. The SF DRS crew installed two hidden cameras (Lipstickkameras) in the room in which the meeting was to take place, transmitting the recording of the conversation to a neighbouring room where the third applicant and the insurance expert had taken up position, together with a camera operator and a technician who had been assigned to film the expert’s views on the meeting.

11. Once the meeting had finished, the third applicant joined the broker and the fourth applicant in the room, introduced herself as an editor of Kassensturz and explained to the broker that the conversation had been filmed. The broker replied that he had suspected as much (“Das habe ich gedacht”). The third applicant told him that he had made some crucial errors during the meeting and asked him for his views, but he refused to comment.

12. The first and second applicants subsequently decided to broadcast part of the filmed meeting during a forthcoming edition of Kassensturz. They suggested that company X be invited to comment on the conversation and the criticism of the broker’s methods, and assured the company that his face and voice would be disguised and would therefore not be recognisable. Before the programme was broadcast, the applicants proceeded to pixelate the broker’s face so that only his hair and skin colour and his clothes could still be made out. His voice was also distorted.

13. On 3 March 2003 the broker brought a civil action in the Zürich District Court, seeking an injunction preventing the programme from being broadcast. The action was dismissed in a decision of 24 March 2003.

14. On 25 March 2003 the day after the application for an injunction to protect the broker’s interests had been rejected, excerpts from the meeting of 26 February were broadcast, with the broker’s face and voice disguised as planned.

15. On 29 August 2006 the single judge for criminal cases at the Dielsdorf District Court (Canton of Zürich) found the first three applicants not guilty of intercepting and recording the conversations of others (offences under Article 179 bis §§ 1 and 2 of the Criminal Code), and the fourth applicant not guilty of the unauthorised recording of conversations (Article 179 ter § 1 of the Criminal Code).

16. Both the Principal Public Prosecutor (Oberstaatsanwalt) of the Canton of Zürich and the broker, as an injured party, appealed against the judgment of 29 August 2006.

17. In a judgment of 5 November 2007, the Court of Appeal (Obergericht) of the Canton of Zürich found the first three applicants guilty of recording the conversations of others (Article 179 bis §§ 1 and 2 of the Criminal Code) and of breaching confidentiality or privacy by means of a camera (Article 179 quater §§ 1 and 2 of the Criminal Code). It also found the fourth applicant guilty of unauthorised recording of conversations (Article 179 ter § 1 of the Criminal Code) and breaching confidentiality or privacy by means of a camera (Article 179 quater §§ 1 and 2 of the Criminal Code). The first three applicants were given suspended penalties of fifteen day-fines of 350 Swiss francs (CHF), CHF 200 and CHF 100 respectively, while the fourth applicant received a penalty of five day-fines of CHF 30.

18. The applicants appealed jointly to the Federal Court against their convictions, relying in particular on the right to freedom of expression under Article 10 of the Convention. They argued that their recourse to the impugned technique had been necessary to achieve the aim pursued.

19. In a judgment of 7 October 2008, which was served on the applicants’ representative on 15 October 2008, the Federal Court allowed the appeal in so far as it concerned the charge of breaching confidentiality or privacy by means of a camera within the meaning of Article 179 quater of the Criminal Code. It held that there had been a violation of the principle that the trial must relate to the charges brought and a violation of the rights of the defence, and remitted the case to the lower court.

20. The Federal Court dismissed the remainder of the appeal. It held that the applicants had committed acts falling under Article 179 bis §§ 1 and 2 and Article 179 ter § 1 of the Criminal Code and dismissed their defence of justification. It acknowledged that there was a significant public interest in being informed about practices employed in the field of insurance, and that this interest was liable to be weightier than the individual interests at stake. However, it considered that the applicants could have achieved their aims by other means entailing less interference with the broker’s private interests, for example by commenting on the Ombudsman’s annual reports or interviewing the Ombudsman’s staff or customers who were dissatisfied with their broker’s services. It also found that instead of filming the meeting with a hidden camera, the journalist could have drawn up a record of the conversation, although it acknowledged that the probative value of that method would obviously have been less striking. Lastly, it held that the filming of a single case was insufficient to provide reliable evidence of the scale of the alleged problems, since examples of malpractice in this field were widespread and common knowledge. The public could therefore not draw general conclusions about the quality of advice given by insurance companies from the broadcasting of an isolated example.

21. On 24 February 2009 the Court of Appeal of the Canton of Zürich found the applicants guilty of breaching confidentiality or privacy by means of a camera, an offence under Article 179 quater of the Criminal Code. It therefore slightly reduced the penalties previously imposed on them: the first three applicants were given twelve day-fines of CHF 350 (approximately 290 euros (EUR)), CHF 200 (approximately EUR 160) and CHF 100 (approximately EUR 80) respectively, instead of fifteen day-fines, and the fourth applicant was given four day-fines of CHF 30 instead of five day-fines. The penalties were all suspended for a probationary period of two years. The applicants did not appeal against that judgment.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

22. The relevant provisions of the Swiss Criminal Code are worded as follows.

Article 179 bis – Intercepting and recording the conversations of others

“A person who, without the consent of all the participants, has intercepted by means of a listening device, or recorded on a recording device, a private conversation between other persons; or

a person who has used or made known to a third party a fact when he knew or should have assumed that his own knowledge of this fact had been obtained by means of an offence under the first paragraph; or

a person who has kept or made available to a third party a recording which he knew or should have assumed had been made by means of an offence under the first paragraph

shall be liable, subject to a complaint being lodged, to a custodial sentence not exceeding three years or to a fine.”

Article 179 ter – Unauthorised recording of conversations

“A person who, without the consent of the other participants, has recorded on a recording device a private conversation in which he took part; or

a person who has kept a recording which he knew or should have assumed had been made as the result of an offence under paragraph 1 above, or who has used such a recording for his own benefit or has made it available to a third party

shall be liable, subject to a complaint being lodged, to a custodial sentence not exceeding one year or a fine.”

Article 179 quater – Breach of confidentiality or privacy by means of a camera

“A person who, without the consent of the person concerned, has observed with a camera or recorded with a camera device any matter pertaining to that person’s confidential sphere or, where such a matter would not otherwise have been in public view, any matter pertaining to that person’s private sphere; or

a person who has used or made known to a third party a fact when he knew or should have assumed that his own knowledge of this fact had been obtained by means of an offence under the first paragraph; or

a person who has kept or made available to a third party a recording which he knew or should have assumed had been obtained by means of an offence under the first paragraph

shall be liable, subject to a complaint being lodged, to a custodial sentence not exceeding three years or a fine.”

23. The relevant passages of Resolution 1165 (1998) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe on the right to privacy, adopted on 26 June 1998, read as follows.

“10. It is therefore necessary to find a way of balancing the exercise of two fundamental rights, both of which are guaranteed in the European Convention on Human Rights: the right to respect for one’s private life and the right to freedom of expression.

11. The Assembly reaffirms the importance of every person’s right to privacy, and of the right to freedom of expression, as fundamental to a democratic society. These rights are neither absolute nor in any hierarchical order, since they are of equal value.

12. However, the Assembly points out that the right to privacy afforded by Article 8 of the European Convention on Human Rights should not only protect an individual against interference by public authorities, but also against interference by private persons or institutions, including the mass media.

13. The Assembly believes that, since all member states have now ratified the European Convention on Human Rights, and since many systems of national legislation comprise provisions guaranteeing this protection, there is no need to propose that a new convention guaranteeing the right to privacy should be adopted.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

24. The applicants complained of a violation of their right to freedom of expression as enshrined in Article 10 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

25. The Government contested that argument.

A. Admissibility

26. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a)  The applicants

27. The applicants submitted that Articles 179 bis and 179 ter of the Criminal Code were not sufficiently foreseeable as to their effects. They contended that there was no explicit reference to the use of a hidden camera and that the courts’ case-law and the recommendations of the Swiss Press Council were vague. The Federal Court was attempting to impose absolute censorship on journalistic research involving covert investigative techniques, in particular the use of a hidden camera.

28. The applicants added that Articles 179 bis and 179 ter of the Criminal Code did not require personal communications to be impartial and did not protect personality rights, but rather the confidentiality of communications in the private sphere. The conversation in the present case had taken place during the broker’s working hours at a flat not belonging to him. Moreover, there had been no specific relationship of trust between the journalist and the broker. The question of protecting the broker’s private and intimate sphere therefore did not arise, since his voice and face had also been disguised.

29. The applicants further contended that they had complied with the duties and responsibilities incumbent on them in the circumstances at hand. They relied on decision no. 51/2007 of the Swiss Press Council, which had held that covert research was permitted if the information concerned was in the public interest and could not be obtained by any other means. The subject of the programme, which had aimed to draw public attention to malpractice in the field of private insurance in Switzerland, was of considerable public interest. Moreover, journalists were free to choose the methods they wished to employ to carry out their investigations. A realistic portrayal of the situation had been necessary in this particular case; otherwise, the broker could have successfully brought a civil claim against the journalists. The deterrent effect of the judicial decisions in issue was extremely significant, bearing in mind the absolute nature of the Federal Court’s findings. The applicants pointed out that they had given the broker the opportunity to respond to the criticisms after the recording and before the broadcast, and that he had refused to do so.

(b)  The Government

30. The Government did not dispute that the convictions in issue constituted “interference” with the applicants’ exercise of their right to freedom of expression. However, they submitted that the interference had had a clear and foreseeable basis in law. Article 179 bis protected actual conversations and Article 179 ter protected spontaneous comments. They applied both to the intimate and private sphere, to the right to one’s own image and to the non-disclosure of one’s own comments, and pursued the legitimate aim of protecting the reputation and rights of others.

31. The Government submitted that the fact that the broker’s voice and face had been disguised had no bearing on the lawfulness of the applicants’ conduct, since the recording and broadcasting were in themselves punishable by law. Furthermore, as the Federal Court had held, it was not inconceivable that the broker’s relatives or colleagues might be able to recognise and identify him. In addition, no inferences could be drawn from the outcome of the domestic civil proceedings, since these were independent of the criminal proceedings and were based on a different rationale.

32. As to the proportionality of the measure in issue, the Government pointed out that the Federal Court had held that the use of a hidden camera was similar to the methods used by secret-investigation authorities or to the surveillance of postal correspondence and telecommunications. Such methods were permissible only if certain highly restrictive conditions were satisfied and in the case of extremely serious offences. The Federal Court’s decision in the present case had clearly been issued in relation to the specific circumstances, and not in general terms. The Government noted that the Federal Court had acknowledged that there was a considerable public interest in being informed of any shortcomings in the field of selling life insurance, but had found that the report broadcast in the present case had simply highlighted problems that were already well known, without revealing anything new. They agreed with the Federal Court that the journalists could have produced a transcript of the conversation without recording it, or could have used other, lawful, means, and that it was not the journalists’ task to gather absolute proof. In addition, the applicants, as experienced journalists, must have been aware that their conduct rendered them liable to a penalty that was not unreasonable in the present case.

(c)  Media Legal Defence Initiative (MLDI)

33. The third-party intervener, the MLDI, emphasised the importance of undercover techniques in producing certain types of report, particularly when it was necessary to strip away the carefully cultivated image of powerful or sophisticated organisations or to enter a clandestine world, access to which was restricted. When used in an ethical and focused way, such techniques were valuable tools of last resort to expose real practices that could not realistically be identified by other means. There was a difference between recordings made at the home or office of the person concerned and recordings made elsewhere. The MLDI pointed out that many European States accepted undercover techniques while regulating their use.

2. The Court’s assessment

34. It is not in dispute between the parties that the applicants’ conviction constituted “interference by public authority” with their right to freedom of expression.

35. Such interference will infringe the Convention unless it satisfies the requirements of paragraph 2 of Article 10. The Court must therefore determine whether it was “prescribed by law”, pursued one or more of the legitimate aims set out in that paragraph and was “necessary in a democratic society” to achieve those aims.

(a)  Prescribed by law

36. The Court reiterates its settled case-law, according to which the expression “prescribed by law” not only requires that the impugned measure should have some basis in domestic law, but also refers to the quality of the law in question, which should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects (see, among other authorities, Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 52, ECHR 2000-V; VgT Verein gegen Tierfabriken v. Switzerland, no. 24699/94, § 52, ECHR 2001-VI; Gawęda v. Poland, no. 26229/95, § 39, ECHR 2002-II; and Maestri v. Italy [GC], no. 39748/98, § 30, ECHR 2004-I). However, it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see Kruslin v. France, 24 April 1990, § 29, Series A no. 176-A, and Kopp v. Switzerland, 25 March 1998, § 59, Reports of Judgments and Decisions 1998-II).

37. In the present case it has not been disputed that the applicants were convicted on the basis of a law that was accessible, namely Articles 179 bis and 179 ter of the Swiss Criminal Code. However, the applicants submitted that those provisions were not foreseeable as to their effects, as they did not contain any explicit prohibition of the use of a hidden camera.

38. The Court observes that the only difference in the parties’ interpretation of these two Articles of the Swiss Criminal Code concerns their purpose, namely the aspects of privacy and personality rights which they are designed to protect; the applicants have not maintained that the type of punishable conduct defined in those Articles was unclear.

39. The Court therefore considers that the applicants – as journalists and editors making television programmes for a living – could not have failed to realise that, by using a hidden camera without the consent of a person who was the subject of a report and by broadcasting the report without that person’s permission, they were liable to a criminal penalty.

40. It thus concludes that the impugned interference was “prescribed by law” within the meaning of the second paragraph of Article 10 of the Convention.

(b)  Legitimate aim

41. The Government submitted that the applicants’ conviction had pursued the legitimate aim of protecting the reputation and rights of others, specifically the insurance broker in question. The applicants, meanwhile, argued that the interference could not have pursued such an aim since the broker’s face and voice had been disguised, and as such, that there had been no injury to his rights and reputation.

42. The Court observes that the broker’s image and voice were recorded without his knowledge and then broadcast against his wishes, anonymously but portraying him in a disparaging light – as a professional giving inaccurate advice – in a television programme with high viewing figures.

43. It therefore considers that the measure in issue may have pursued the aim of protecting the rights and reputation of others, specifically the broker’s right to respect for his own image, words and reputation.

(c)  Necessary in a democratic society

(i) General principles

44. Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of that pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no “democratic society”. As set forth in Article 10, freedom of expression is subject to exceptions, which must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly (see, among other authorities, Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24; Editions Plon v. France, no. 58148/00, § 42, ECHR 2004-IV; and Lindon, Otchakovsky-Laurens and July v. France [GC], nos. 21279/02 and 36448/02, § 45, ECHR 2007-IV).

45. The Court has also repeatedly emphasised the essential role played by the press in a democratic society. Although the press must not overstep certain bounds, regarding in particular protection of the reputation and rights of others, its duty is nevertheless to impart – in a manner consistent with its obligations and responsibilities – information and ideas on all matters of public interest. Not only does the press have the task of imparting such information and ideas; the public also has a right to receive them. Were it otherwise, the press would be unable to play its vital role of “public watchdog” (see Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], no. 21980/93, §§ 59 and 62, ECHR 1999-III, and Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], no. 49017/99, § 71, ECHR 2004-XI). Although formulated primarily with regard to the print media, these principles doubtless apply also to the audio-visual media (see Jersild v. Denmark, 23 September 1994, § 31, Series A no. 298).

46. Article 10 § 2 of the Convention states that freedom of expression carries with it “duties and responsibilities”, which also apply to the media even with respect to matters of serious public concern. These duties and responsibilities are liable to assume particular significance when there is a question of attacking the reputation of a named individual or, more generally, infringing the “rights of others”. Thus, special grounds are required before the media can be released from their ordinary obligation to verify their information and not publish factual statements that are defamatory. Whether such grounds exist depends in particular on the nature and degree of the allegations in question and the extent to which the media can reasonably regard their sources as reliable in that respect (see Pedersen and Baadsgaard, cited above, § 78, and Tønsbergs Blad A.S. and Haukom v. Norway, no. 510/04, § 89, 1 March 2007).

47. The Court further reiterates that all persons, including journalists, who exercise their freedom of expression undertake “duties and responsibilities”, the scope of which depends on their situation and the technical means they use (see Stoll v. Switzerland [GC], no. 69698/01, § 102, ECHR 2007-V). Thus, notwithstanding the vital role played by the media in a democratic society, journalists cannot in principle be released from their duty to obey the ordinary criminal law on the basis that Article 10 affords them protection. Paragraph 2 of Article 10 does not, moreover, guarantee a wholly unrestricted freedom of expression even with respect to press coverage of matters of serious public concern (ibid.).

48. When examining the necessity in a democratic society of an interference in the interests of the “protection of the reputation or rights of others”, the Court may be required to ascertain whether the domestic authorities struck a fair balance when protecting two values guaranteed by the Convention which may come into conflict with each other in certain cases, namely, on the one hand, freedom of expression as protected by Article 10 and, on the other, the right to respect for private life as enshrined in Article 8 (see Hachette Filipacchi Associés v. France, no. 71111/01, § 43, 14 June 2007, and MGN Limited v. the United Kingdom, no. 39401/04, § 142, 18 January 2011).

49. Moreover, the right to protection of reputation is a right which is protected by Article 8 of the Convention as an aspect of private life (see Chauvy and Others v. France, no. 64915/01, § 70, ECHR 2004-VI; Pfeifer v. Austria, no. 12556/03, § 35, 15 November 2007; Polanco Torres and Movilla Polanco v. Spain, no. 34147/06, § 40, 21 September 2010; and Axel Springer AG v. Germany [GC], no. 39954/08, § 83, 7 February 2012). In order for Article 8 to come into play, however, an attack on a person’s reputation must attain a certain level of seriousness and be made in a manner causing prejudice to personal enjoyment of the right to respect for private life (see A. v. Norway, no. 28070/06, § 64, 9 April 2009).

50. In previous cases the Court has had to examine attacks on the personal reputation of public figures (see Axel Springer AG, cited above). It has established six criteria for analysing whether a balance has been struck between the right to freedom of expression and the right to respect for private life: contribution to a debate of general interest; how well known the person concerned is and what is the subject of the report; the prior conduct of the person concerned; the method of obtaining the information and its veracity; the content, form and consequences of the publication; and the severity of the sanction imposed (ibid., §§ 90-95).

51. The Court has also dealt with cases involving defamation with a bearing on an individual’s professional activities (a doctor in Kanellopoulou v. Greece, no. 28504/05, 11 October 2007; the director of a State-subsidised company in Tănăsoaica v. Romania, no. 3490/03, 19 June 2012; or judges in Belpietro v. Italy, no. 43612/10, 24 September 2013).

52. The present case differs from those previous cases in that, firstly, the broker was not a well-known public figure and, secondly, the report in question did not seek to criticise him personally but to denounce certain commercial practices employed within his profession (contrast Kanellopoulou, cited above). The impact of the report on the broker’s personal reputation was therefore limited, and the Court will take this particular aspect of the case into account in applying the criteria established in its case-law.

53. The Court further reiterates that the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation in assessing whether and to what extent an interference with the freedom of expression guaranteed under Article 10 of the Convention is necessary (see Tammer v. Estonia, no. 41205/98, § 60, ECHR 2001-I, and Pedersen and Baadsgaard, cited above, § 68).

54. In cases such as the present one the Court has held that the outcome of the application should not, in principle, vary according to whether it has been lodged with it under Article 10 of the Convention by the journalist who has published the offending article or under Article 8 by the person who was the subject of that article. Indeed, as a matter of principle these rights deserve equal respect (see Hachette Filipacchi Associés (ICI PARIS) v. France, no. 12268/03, § 41, 23 July 2009; Timciuc v. Romania (dec.), no. 28999/03, § 144, 12 October 2010; and Mosley v. the United Kingdom, no. 48009/08, § 111, 10 May 2011; see also § 11 of the Parliamentary Assembly Resolution cited in paragraph 23 above). Accordingly, the margin of appreciation should in principle be the same in both cases.

55. Where the balancing exercise between those two rights has been undertaken by the national authorities in conformity with the criteria laid down in the Court’s case-law, the Court would require strong reasons to substitute its own view for that of the domestic courts (see Palomo Sánchez and Others v. Spain [GC], nos. 28955/06 and 3 others, § 57, ECHR 2011, and MGN Limited, cited above, §§ 150 and 155).

(ii) Application of these principles in the present case

56. The Court must first establish whether the report in question concerned a matter of public interest. It observes at the outset that the subject of the report, namely the poor-quality advice offered by private-insurance brokers, raised an issue in terms of consumer protection and thus concerned a debate of considerable public interest.

57. It is also important to examine whether the report in question was capable of contributing to the public debate on this issue (see Stoll, cited above, § 121). In this connection, the Court observes that the Federal Court found that the subject could in itself have been in the public interest if the journalists had made an attempt to determine the scale of the phenomenon, but that the report had not brought to light any new information on the quality of advice offered by insurance brokers. It further held that other methods, entailing less interference with the broker’s interests, could have addressed this issue satisfactorily. The Court considers, however, that all that matters is whether the report was capable of contributing to the debate on a matter of public interest and not whether it fully achieved that objective.

58. It therefore accepts that the report in issue addressed a matter of public interest.

59. The Court reiterates that there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on freedom of expression in matters of public interest (see Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 61, ECHR 1999-IV; Stoll, cited above, § 106; Wingrove v. the United Kingdom, 25 November 1996, § 58, Reports 1996-V; and Dupuis and Others v. France, no. 1914/02, § 40, 7 June 2007).

60. Admittedly, as noted above, the broker who was filmed without his knowledge was not a public figure. He had not given his consent to being filmed and could therefore have “had a reasonable expectation of privacy” as regards the conversation (see, mutatis mutandisHalford v. the United Kingdom, 25 June 1997, §§ 44-45, Reports 1997-III, and Perry v. the United Kingdom, no. 63737/00, §§ 36-43, ECHR 2003-IX). However, the report did not focus on the broker himself but on certain commercial practices employed within a particular profession. Furthermore, the meeting did not take place in the broker’s offices or on any other business premises (see, by contrast and mutatis mutandisChappell v. the United Kingdom, 30 March 1989, § 51, Series A no. 152-A; Niemietz v. Germany, 16 December 1992, §§ 29-33, Series A no. 251-B; Funke v. France, 25 February 1993, § 48, Series A no. 256-A; Crémieux v. France, 25 February 1993, § 31, Series A no. 256-B; and Miailhe v. France (no. 1), 25 February 1993, § 28, Series A no. 256-C). The Court therefore considers that the interference with the broker’s private life was less serious than if the report had been personally and exclusively focused on him.

61. The way in which the information was obtained and its veracity are also important factors. The Court has previously held that the safeguard afforded by Article 10 to journalists in relation to reporting on issues of general interest is subject to the proviso that they are acting in good faith and on an accurate factual basis and provide “reliable and precise” information in accordance with the ethics of journalism (see, for example, Fressoz and Roire v. France [GC], no. 29183/95, § 54, ECHR 1999-I; Pedersen and Baadsgaard, cited above, § 78; Stoll, cited above, § 103; and Axel Springer AG, cited above, § 93). It observes in the present case that, although the parties referred to different sources, they nonetheless agreed in substance that the use of a hidden camera was not absolutely prohibited in domestic law, but could be accepted subject to strict conditions (see paragraphs 29 and 32 above). It was not disputed among the parties that the use of this technique was permitted only where there was an overriding public interest in the dissemination of the relevant information, provided that such information could not be obtained by any other means. The Court has already established that the report concerned a matter of public interest. It considers that what is important at this stage is an assessment of the applicants’ conduct. Although the broker might legitimately have felt that he had been deceived by the journalists, they nevertheless cannot be accused of having deliberately acted in breach of professional ethics. They did not disregard the rules on journalism as laid down by the Swiss Press Council (see paragraph 29 above) limiting the use of hidden cameras, but instead inferred – incorrectly, in the view of the Federal Court – that the subject of their report entitled them to obtain information by those means. The Court notes that the Swiss courts themselves were not unanimous on this question, since they acquitted the applicants at first instance before subsequently convicting them. That being so, the Court considers that the applicants should be given the benefit of the doubt as to whether they really intended to comply with the ethical rules applicable to the present case regarding the method used to obtain information.

62. As regards the facts of the case, their veracity has never been disputed. Whether it might have been of more interest to consumers, as the Government argued, to expose the scale of the alleged problems rather than their nature has no bearing on this finding.

63. The Court further reiterates that the way in which a report or photograph is published and the manner in which the person concerned is portrayed in it may also be factors to be taken into consideration (see Wirtschafts-Trend Zeitschriften-Verlagsgesellschaft mbH v. Austria (no.3), nos. 66298/01 and 15653/02, § 47, 13 December 2005; Reklos and Davourlis v. Greece, no. 1234/05, § 42, 15 January 2009; and Jokitaipale and Others v. Finland, no. 43349/05, § 68, 6 April 2010). The extent to which the report and photograph have been disseminated may also be an important factor, depending on whether the newspaper is a national or local one, and has a large or a limited circulation (see Karhuvaara and Iltalehti v. Finland, no. 53678/00, § 47ECHR 2004X).

64. In the present case the Court observes that the applicants recorded a conversation featuring the images and sound of purported negotiations between the broker and the journalist. It considers that the recording itself entailed only limited interference with the broker’s interests, given that only a restricted group of individuals had access to the recording, as the Government accepted.

65. The recording was then broadcast as part of a report which was particularly disparaging towards the broker, as the Court has already noted. Although only brief excerpts of the recording were shown, this footage was liable to entail a more significant interference with the broker’s right to privacy, since it was seen by a large number of viewers – approximately 10,000 according to the Government. The Court acknowledges that the audio-visual media often have a much more immediate and powerful effect than the print media (see Jersild, cited above, § 31). Viewers of the programme were thus able to form an opinion as to the quality of the broker’s advice and his lack of professionalism. Nevertheless, a decisive factor in the present case is that the applicants had pixelated the broker’s face so that only his hair and skin colour could still be made out; they also distorted his voice. Furthermore, although the broker’s clothes were still visible, they did not have any distinctive features either. Lastly, the meeting did not take place on the broker’s usual business premises.

66. The Court therefore considers, having regard to the circumstances of the case, that the interference with the private life of the broker – who, it reiterates, declined to comment on the interview – was not so serious (see A. v. Norway, cited above) as to override the public interest in receiving information about alleged malpractice in the field of insurance brokerage.

67. Lastly, the Court must take into account the nature and severity of the sanction. It reiterates in this connection that, in some cases, a person’s conviction in itself may be more important than the minor nature of the penalty imposed (see Stoll, cited above, §§ 153-54). In the present case, although the pecuniary penalties of twelve day-fines for the first three applicants and four day-fines for the fourth applicant were relatively modest, the Court considers that the sanction imposed by the criminal court may be liable to deter the media from expressing criticism (ibid., § 154), even though the applicants themselves were not denied the opportunity to broadcast their report.

68. Having regard to the foregoing, the Court considers that the measure in dispute in the present case was not necessary in a democratic society. There has therefore been a violation of Article 10 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

69. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

70. The applicants did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, there is no call to award them any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares, unanimously, the application admissible;

2. Holds, by six votes to one, that there has been a violation of Article 10 of the Convention.

Done in French, and notified in writing on 24 February 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith         Işıl Karakaş
Registrar                      President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Lemmens is annexed to this judgment.

A.I.K.
S.H.N.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE LEMMENS

(Translation)

1. To my regret, I am unable to follow the majority in concluding that there has been a violation of Article 10 of the Convention in the present case.

2. This case concerns the criminal conviction of four journalists and editors for making a covert recording of a conversation between one of them and an insurance broker and broadcasting excerpts of the conversation on television, in an “anonymous” form.[1]

The convictions were based on two Articles of the Swiss Criminal Code. In the case of the first three applicants, who had not taken part themselves in the conversation with the broker, the offences in question were the recording of a private conversation between other persons without their consent (Article 179 bis § 1) and the disclosure to third parties of a fact obtained by means of such a recording (Article 179 bis § 2). In the case of the fourth applicant, who had posed as a customer and spoken with the broker, the offence consisted of the recording of a private conversation by one of the persons taking part, without the other’s consent (Article 179 ter § 1).

The offences in question are general in scope. In providing for them, the Criminal Code is not specifically targeting journalists. The recording and the broadcasting of a private conversation are prohibited irrespective of their purpose, whether journalistic or not.

3. It seems useful to me to note how the Federal Court approached the case.

At all levels of jurisdiction, the applicants’ main submission was that the above-mentioned provisions of the Criminal Code were not applicable to them, on the grounds that the conversation had not been “private”. The Federal Court dismissed that argument. It found that the acts of which the applicants were accused fell – objectively and subjectively – within the scope of the provisions cited. In doing so, it explicitly held that a conversation could be protected by Articles 179 bis and 179 ter of the Criminal Code, even if it did not concern the “intimate or private” sphere of those taking part.[2] In this connection, Articles 179 bis and 179 ter were, in the Federal Court’s view, analogous to Article 179, which protects the secrecy of correspondence, irrespective of the contents thereof. This implies, in my opinion, that the purpose of Articles 179 bis and 179 ter is to protect in general terms the confidentiality of any private conversation.

In the proceedings before the domestic courts, the applicants relied in the alternative on freedom of opinion and information and freedom of the media for the purposes of protecting legitimate interests: they submitted that the technique they had used had been necessary to preserve overriding legitimate interests. More specifically, they maintained that the recording and broadcasting of an actual conversation had been necessary to provide the public with proof of the existence of widespread abuses in the advice given by insurance brokers.

This argument was likewise rejected by the Federal Court, which pointed out, firstly, that in order for the protection of legitimate interests to apply, the criminal act had to be a necessary and appropriate means of achieving a legitimate aim – indeed, the only possible way of achieving that aim – and that the legal interest protected by the statutory prohibition had to carry less weight than the interest which the perpetrator of the act was seeking to preserve. The Federal Court then accepted the applicants’ argument that the aim of informing the public of the existence of abuses regarding insurance advice constituted a legitimate interest. It also acknowledged the specific situation of journalists, who were able to rely on freedom of the media. The reason it nevertheless considered the applicants’ line of defence unfounded was that, in the particular circumstances of the case, the technique of recording a specific conversation with a specific broker, without the latter’s knowledge, and then broadcasting it had not been a “necessary” means of achieving the aim pursued. In the Federal Court’s view, this aim could also have been achieved by other means, in conformity with the criminal law.[3]

Accordingly, the Federal Court’s conclusion that the applicants’ conviction had been justified on legal grounds was mainly based on an interpretation of the conditions laid down in domestic law for determining whether their plea of justification was valid, and on a factual assessment of their conduct.

4. The majority take the view that the legitimate aim pursued by the interference was that of “protecting the rights and reputation of others, specifically the broker’s right to respect for his own image, words and reputation” (see paragraph 43 of the present judgment).

This starting-point leads the majority to treat the case as one involving a conflict between two fundamental rights: the applicants’ freedom of expression and the broker’s right to respect for his private life. As a logical consequence, they proceed to apply the criteria which the Court established for examining such conflicts in Axel Springer AG v. Germany ([GC], no. 39954/08, §§ 89-95, 7 February 2012), listed in paragraph 50 of the present judgment. In the majority’s view, however, the two rights at stake do not carry comparable weight. Special importance is accorded to freedom of expression, bearing in mind the matter of public interest forming the subject of the report (see paragraphs 56-59 of the present judgment). The same cannot be said of the broker’s right to respect for his private life. In paragraph 64 the majority consider that the recording entailed only limited interference with the broker’s interests, given that only a restricted group of individuals had access to it. In paragraph 65 they add that, when the recording was broadcast, the applicants took steps to ensure that the broker would be less recognisable by viewers. They conclude in paragraph 66 that “the interference with the private life of the broker ... was not so serious ... as to override the public interest in receiving information about alleged malpractice in the field of insurance brokerage”.

To my regret, I cannot agree with this approach. As the Federal Court’s judgment indicates, Articles 179 bis and 179 ter do not seek to protect the private life of specific individuals, but the general confidentiality of private conversations (see paragraph 3 above). In my opinion, the case is much more concerned with the “prevention of [public] disorder” than with the “protection of the reputation or rights of others”. Therefore, I do not consider that there is any justification for applying the criteria set out in Axel Springer AG (see paragraphs 56-67 of the present judgment). In my view, the reasoning in the present case should have been closer to that adopted in Stoll v. Switzerland ([GC], no. 69698/01, ECHR 2007‑V), cited in paragraph 47 of the present judgment. The Stoll case concerned a conflict between freedom of expression and preservation of the confidential nature of certain items of information. As in Stoll, the public-interest consideration advanced by the judicial authorities in the present case related to public order, as enshrined in criminal law, and not to merely private interests.

It is true that the Government referred solely to the legitimate aim of protecting the reputation or rights of others (see paragraph 41 of the present judgment). However, in the particular circumstances of the case, where the aim referred to by the Government is not entirely consistent with the reasoning of the Federal Court judgment, I do not consider the Court to be bound by the line of argument put forward by the Government. After inviting the parties, if need be, to submit comments on whether the aim of preventing disorder should also be taken into consideration, it should have been able to focus on the latter aim.

5. As to whether the interference was necessary, my views can be briefly stated.

As the majority acknowledge, “journalists cannot, in principle, be released from their duty to obey the ordinary criminal law on the basis that Article 10 affords them protection” (see Stoll, cited above, § 102, cited in paragraph 47 of the present judgment). The question is whether the present case involved an exceptional situation. Such a situation can only result from according precedence to freedom of expression.

I accept that the report concerned a matter of public interest and that freedom of expression enjoys a high degree of protection. However, in my opinion the interest safeguarded by the statutory provisions in issue, namely protection of the confidentiality of private conversations, likewise carried considerable weight (see paragraph 4 above).

A difficult balancing exercise thus remains to be carried out. Here, the national authorities enjoy a certain margin of appreciation. In finding that the applicants’ conduct could not be excused on the ground of justification – that is, by a reason allowing them to disobey the criminal law – the Federal Court does not appear to have been arbitrary or manifestly unreasonable in its assessment. Having regard to the interests at stake, I likewise do not consider that the applicants’ conviction was disproportionate to the legitimate aim pursued by the law, and thus conclude that there has been no violation of Article 10 of the Convention.


[1]1. I would observe that the applicants were not convicted for having made a recording with a hidden camera. The considerations set out in paragraph 61 of the present judgment as to the lack of an absolute prohibition on hidden cameras in Swiss law and the rules on professional ethics laid down by the Swiss Press Council are to my mind of little relevance. It may well be true that a hidden camera can lawfully be used in certain circumstances (for example, to film what is happening at a particular location), but once this technique is used to record a private conversation, it becomes prohibited by Articles 179 bis and 179 ter of the Criminal Code. The Federal Court’s judgment is clear on this point: the applicants used a technique that is prohibited and punishable by law. Rules on professional ethics cannot change that fact in any way.

[2]2. In paragraph 60 of the present judgment, the majority consider that, while the broker could have “had a reasonable expectation of privacy” as regards his conversation with the fourth applicant, various circumstances indicated that the interference with the broker’s private life was relatively insignificant. In my opinion, the majority have overlooked the fact that Articles 179 bis and 179 ter of the Criminal Code guaranteed that the confidentiality of the broker’s conversation with the fourth applicant would be protected. This guarantee was firmly enshrined in law and in no way amounted to a mere “reasonable expectation” on the broker’s part. Furthermore, the existence of a legal guarantee could likewise not be affected by the circumstances in which the act breaching the guarantee was carried out.

[3]3. The majority have not attached any importance to the fact that the reasoning pursued in the Federal Court’s decision related mainly to the applicants’ plea of justification. For example, in paragraph 57 of the present judgment they criticise the Federal Court’s finding that the report in issue had not added anything new to the debate on poor-quality advice. This criticism would be understandable if the Federal Court had made such an analysis in the context of assessing the “necessity” of the interference for Convention purposes, but is much less so in the context of its examination of whether the journalists’ actions were justified under domestic law. In paragraph 61 of the present judgment, the majority criticise the Federal Court’s finding that the use of a hidden camera “was permitted only where there was an overriding public interest in the dissemination of the relevant information, provided that such information could not be obtained by any other means”. Again, this assessment was made by the Federal Court in the context of its examination of the applicants’ plea of justification. The Federal Court did not seek to ascertain the extent to which the use of a hidden camera was acceptable, but simply determined the extent to which persons accused of recording and broadcasting a conversation protected by law could legitimately raise a plea of justification.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde