Dragojević protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
68955/11
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
15.01.2015
Članovi
6
6-1
8
8-1
8-2
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Nepristrasan sud
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Zaštitne mere protiv zloupotrebe
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatskog državljanina rodjenog 1982. godine i živi u Velikoj Luci.
Godine 2007., policijia i Ured za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminaliteta istraživali su navode o mogućoj trgovini drogom na prekookeanskim brodovima, koja je uključivala i nekoliko osoba iz Hrvatske.
Podnosilac je bio mornar na prekookeanskom brodu za brodarsko društvo, sa sedištem u Hrvatskoj. Podnosilac je bio osumnjičen za trgovinu drogom između Latinske Amerike i Evrope prekookeanskim brodovima. Tokom marta 2007. godine istražni sudija je doneo nalog o sprovođenju mera tajnog nadzora, u obliku prisluškivanja telefona podnosioca i tajnog praćenja, na predlog Ureda za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminaliteta (u daljem tekstu: USKOK). Predmetna mera produžena je tri puta s obrazloženjem kako se istraga ne može sprovesti na drugi način. Tokom avgusta 2007. godine, mera je obustavljena. U januaru 2009. godine, podnosilac je uhapšen i pritvoren zbog sumnje na trgovinu drogom. Tokom istrage podnosilac je zadržan u pritvoru.
Tokom 2009. godine, nadležno Županijsko odvjetništvo je protiv podnosioca podiglo optužnicu, zbog sumnje na trgovinu drogom, kao i pranja novca. Izvanraspravno vijeće je podnosiocu, u nekoliko navrata produžavalo pritvor. Podnosilac je bio u pritvoru sve do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.
Tokom krivičnog postupka, podnositelj se izjasnio da nije kriv i podneo je zahtev za izdvajanje iz sudskih spisa, onih dokaza, koji su bili probavljeni merama tajnog nadzora, kao nezakonito dobijenih , jer nalozi za njihovu upotrebu nisu bili dovoljno obrazloženi. Županijski sud odbio je navedeni zahtev i doneo presudu kojom je podnosilac oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.
Podnosilac je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, u kojoj je naveo da mera tajnog nadzora nije bila donesena u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio žalbu.
Podnosilac je, nakon toga, izjavio Ustavnu žalbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske u kojoj je, između ostalog, istakao pristranost raspravnog vijeća koje je odlučivalo u postupku, kao i da, tajni nadzor sproveden nad njim bio nezakonit. Ustavni sud odbio je Ustavnu žalbu, kao neosnovanu.
Evropski Sud za ljudska prava, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, kao i svu sudsku praksu, jednoglasno utvrdjuje povredu Čl. 8 Konvencije i utvrdjuje da nije došlo do povrede Čl. 6 stava 1 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu
 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET DRAGOJEVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 68955/11)

PRESUDA

STRASBOURG

15. siječnja 2015.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Dragojević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu: 

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 2. prosinca 2014. donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 68955/11) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Ante Dragojević („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 20. listopada 2011.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa J. Novak, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Pozivajući se na članak 6. stavak 1. i članak 8. Konvencije, podnositelj je tvrdio da raspravno vijeće nije bilo nepristrano, da je bio podvrgnut nezakonitim mjerama tajnog nadzora te da su dokazi dobiveni na taj način korišteni u kaznenom postupku protiv njega, što postupak čini nepoštenim.
  4. Dana 17. srpnja 2013. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj je rođen 1982. godine i živi u Veloj Luci.
  2. Radio je kao mornar na prekooceanskom brodu za brodarsko društvo sa sjedištem u Hrvatskoj.

A.  Istraga

  1. Godine 2007. policija i Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: „USKOK“) istraživali su navode o mogućoj trgovini drogom prekooceanskim brodovima između Latinske Amerike i Europe koja je uključivala nekoliko osoba iz Hrvatske.
  2. Dana 23. ožujka 2007. godine, na temelju policijskog izvješća, USKOK je od istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu zatražio da odobri korištenje mjera tajnog nadzora u obliku prisluškivanja telefona podnositelja i tajnog praćenja istoga.
  3. Istražni sudac je prihvatio zahtjev te istoga dana izdao nalog za korištenje mjera tajnog nadzora. Njegovo obrazloženje glasi kako slijedi:

„USKOK je podnio prijedlog ovome sudu dana 23. ožujka 2007. godine, pod brojem..., za primjenu mjera iz čl. 180 st.1 i 3 ZKP-a, prema Anti Dragojeviću. U prijedlogu se pozivaju na izvješće MUP-a, Ravnateljstva o dosadašnjoj primjeni i rezultatima mjera provedenih temeljem naloga ovog suda od 02.03.2007. g. prema M.R., M.V., B.Ž. i I.B., navodeći da iz tog izviješća proizlaze osnovi sumnje da je i on [Ante Dragojević] uključen u počinjenje kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl.173 st.2 i 3 KZ-a.

Istražni sudac nalazi da je prijedlog osnovan, jer se u konkretnom slučaju izvidi ovog kaznenog djela ne bi mogli provesti na drugi način, a provedba mjera i u odnosu na Antu Dragojevića je neophodna za kvalitetno okončanje kriminalističke obrade obzirom da i u odnosu na njega postoji dovoljan stupanj sumnje na počinjenje inkriminiranog djela.

Stoga je valjalo privremeno ograničiti određena ustavna prava te odlučiti kao u izreci naloga.“

  1. U tijeku daljnje istrage USKOK je saznao da je podnositelj koristio drugi broj telefona. Dana 25. svibnja 2007. od istražnog je suca zatražio da proširi korištenje mjera tajnog nadzora na prisluškivanje tog broja.
  2. Istražni sudac istog je dana prihvatio zahtjev i izdao nalog koji sadrži sljedeće obrazloženje:

„Temeljem naloga ovog suda broj gornji primjenjuju se mjere iz čl. 180 st. 1 toč. 1 i 3 ZKP-a, prema više osoba radi kaznenog djela iz čl. 173 st. 2 i 3 KZ-a.

Dana 25. svibnja 2007. g. USKOK je podnio zahtjev za određivanje mjera iz čl. 180 st. 1 i 3 u odnosu na Antu Dragojevića za kojeg je utvrđeno da se koristi i telefonskim brojem … Također je predložena ova mjera i prema nepoznatoj osobi koja se koristi telefonskim brojem … obzirom da iz dosadašnjih rezultata primjene posebnih izvidnih mjera proizlazi da svi međusobno kontaktiraju u vezi s počinjenjem navedenog kaznenog djela.

Istražni sudac nalazi da je zahtjev osnovan, jer se u konkretnom slučaju izvidi ovih kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način radi čega je valjalo privremeno ograničiti određena ustavna prava te odlučiti kao u izreci naloga pod toč. I/ i II/.

USKOK je u istom zahtjevu predložio obustavu mjera koje nisu dale očekivane rezultate pa je shodno tome odlučeno kao pod toč. V/ izreke naloga.“

  1. Dana 2. srpnja 2007. godine, USKOK je zatražio da se uporaba mjera tajnog nadzora produži za dodatna tri mjeseca.
  2. Istražni sudac je prihvatio zahtjev i istoga dana izdao nalog koji se temelji na sljedećem obrazloženju:

„Temeljem naloga ovog suda broj gornji primjenjuju se mjere iz čl. 180 st. 1 toč. 1 i 3 ZKP-a, prema više osoba radi kaznenog djela iz čl. 173 st. 2 i 3 KZ-a.

Dana 2. srpnja 2007. g. USKOK je podnio zahtjev za produljenje primjene mjera iz čl. 180 st. 1 toč. 1 i 3 u odnosu na M.R., B.Ž. i Antu Dragojevića jer postoji dovoljan stupanj sumnje da su se isti udružili radi kupnje kokaina na području Južne e Amerike i distribucije na području RH. Obzirom na njihove stalne kontakte očekuje se da bi u daljnjem periodu od tri mjeseca moglo doći do realizacije ovog kaznenog djela pa predlažu da se trajanje mjera produlji na navedeni rok.

Istražni sudac nalazi da je zahtjev osnovan, jer se u konkretnom slučaju izvidi ovih kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način, a obzirom na okolnosti izvršenja neophodno je produljiti trajanje mjera u cilju kvalitetnog okončanja kriminalističke obrade i prikupljanja relevantnih dokaza. Stoga je odlučeno kao u izreci naloga.“

  1. Dana 6. kolovoza 2007. godine, USKOK je od istražnog suca zatražio da obustavi uporabu mjera tajnog nadzora prema podnositelju zbog toga što rezultati istrage nisu opravdali daljnji tajni nadzor.
  2. Dana 7. kolovoza 2007. godine, istražni sudac je prihvatio zahtjev te istoga dana izdao nalog za obustavu tajnog nadzora.
  3. Dana 17. rujna 2007. godine, USKOK je podnio novi zahtjev za tajnim nadzorom nad podnositeljem.
  4. Istog je dana istražni sudac izdao nalog za tajni nadzor koji sadrži sljedeće obrazloženje:

„Nalozima broj gornji, određeno je provođenje posebnih izvidnih mjera protiv Ante Dragojevića i to nalogom od 23.3.2007. koje su mjere obustavljene 7.8.2007., i protiv…

USKOK je dana 17.09.2007.g. podnio prijedlog da se odrede mjere iz čl. 180 st. 1 toč. 1 i 3 prema Anti Dragojeviću, B.Ž. i M.M. u trajanju od dva mjeseca zbog k.d. iz čl. 173 st.2 i 3 KZ-a, time da se istovremeno obustavi primjena mjera protiv N.I. i NN muške osobe. U prijedlogu navode da je obzirom na dosadašnje rezultate izvidnih mjera za očekivati da bi navedene osobe mogle ponovo stupiti međusobno u kontakt kao i u vezu sa N.I. koji je otputovao u Južnu Ameriku gdje bi se trebao zadržati daljnjih deset mjeseci. Stoga smatraju da bi se ponovnim određivanjem mjera pribavili relevantni podaci za daljnje usmjeravanje kriminalističke obrade. S druge strane, na telefonskim priključcima N.I. i NN muške osobe nema komunikacije pa predlažu [USKOK] da se u tom pravcu mjere obustave. 

Istražni sudac nalazi da je u konkretnom slučaju neophodno privremeno ograničiti određena ustavna prava u odnosu na navedene osobe jer se izvidi ne bi mogli provesti na drugi način, radi čega je odlučeno kao u izreci pod točkama I/ i II/ dok je istovremeno trebalo obustaviti mjere i odlučiti kao pod točkama III/ i IV/ izreke naloga.“

  1. Nakon daljnje preliminarne istrage, dana 16. siječnja 2009. godine, podnositelj je uhićen i pritvoren zbog sumnje na trgovinu drogom.
  2. Sljedećeg je dana Policijska uprava Dubrovačko-neretvanska podnijela kaznenu prijavu Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku (dalje u tekstu: „Državno odvjetništvo“) protiv podnositelja i još jedne osobe na temelju optužbi za trgovinu drogom.
  3. Istoga je dana podnositelja ispitao istražni sudac Županijskog suda u Dubrovniku. Naglasio je da je istina da je radio na prekooceanskom brodu između Latinske Amerike i Europe, no zanijekao je da je imao ikakve veze s trgovinom drogom.
  4. Nakon ispitivanja, istražni sudac je pokrenuo istragu u odnosu na podnositelja i nekoliko drugih osoba zbog osnovane sumnje na trgovinu drogom. Istražni sudac je također podnositelja zadržao u pritvoru.
  5. Tijekom istrage, istražni sudac je ispitao nekoliko svjedoka i dobio relevantne rezultate i analize proizašle iz uporabe mjera tajnog nadzora, kao i dokaze pribavljene nakon niza pretraga provedenih za vrijeme istrage. Podnositelj zahtjeva je zadržan u pritvoru tijekom postupka.

B.  Postupak po optužnici

  1. Nakon završetka istrage, dana 10. ožujka 2009. godine, Državno odvjetništvo je podignulo optužnicu protiv podnositelja i druge dvije osobe na Županijskom sudu u Dubrovniku na temelju optužbi za trgovinu drogom. Podnositelj je također bio optužen za pranje novca.
  2. Dana 11. ožujka 2009. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Dubrovniku kojim je predsjedao sudac Z.Č. produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva na temelju članka 102. stavka 1. točke 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela i težina kaznenog djela). Mjerodavni dio odluke u pogledu podnositelja glasi:

„Vijeće je uvjerenja da okrivljenicima Dragojeviću i V., treba produljiti pritvora i iz zakonskog razloga predviđenog u odredbi čl.102. st.1. toč.4. ZKP-, pošto vrsta i količina droga koja je predmet inkriminacije, te sam put izvršenja doista upućuju na zaključak da je ovdje riječ o teškim okolnostima djela zbog kojih je neophodno produljiti pritvor.“

  1. Dana 13. ožujka 2009. godine, branitelj podnositelja je od Županijskog suda u Dubrovniku zatražio pristup i kopiju audiozapisa dobivenih uporabom mjera tajnog nadzora.
  2. Zahtjev za pristup audiozapisima odobren je 16. ožujka 2009. godine.
  3. Dana 16. ožujka 2009. godine, podnositelj je osporio rješenje o pritvoru na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
  4. Dana 18. ožujka 2009. godine, podnositelj je također podnio prigovor protiv optužnice tvrdeći, inter alia, da rezultati mjera tajnog nadzora ne upućuju na to da je bio uključen u kazneno djelo.
  5. Dana 30. ožujka 2009. godine, Vrhovni sud je prihvatio žalbu podnositelja protiv rješenja o određivanju pritvora od 11. ožujka 2009. godine (vidi stavke 24. i 27. gore) zbog toga što prvostupanjski sud nije dao nikakvo obrazloženje zašto bi pritvor podnositelja trebalo produžiti na temelju članka 102. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela). Bez puštanja podnositelja na slobodu, naložio je da se to pitanje ponovno ispita.
  6. Županijski sud u Dubrovniku ispoštovao je nalog i dana 6. travnja 2009. izvanraspravno vijeće tog suda, kojim je predsjedao sudac Z.Č., produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva na temelju članka 102. stavka 1. točke 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela i težina kaznenog djela). Mjerodavni dio odluke glasi:

„Naime, činjenica da je okrivljenik Ante Dragojević višestruki povratnik u izvršenju kaznenih djela, tj. s obzirom da je do sada pravomoćno osuđivan odlukom Općinskog suda u Splitu broj KML-160/02 od 10. srpnja 2003. g., pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Korčuli broj K-33/05 od 25. svibnja 2006.g. i pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Korčuli broj K-68/07 od 10. prosinca 2007. g., sve to upućuje ovaj sud na zaključak da njegovo ranije ponašanje nije bilo u skladu sa zakonom, tako da postoji opravdana sumnja kod ovog suda da bi puštanjem na slobodu mogao nastaviti sa vršenjem kaznenih djela.

Dakle, sud je uvjerenja da egzistira i dalje mjera pritvora za okrivljenika, a temeljem  odredbi čl.102. st.1. toč.3. ZKP-a.

Također, vijeće je uvjerenja da okrivljeniku Anti Dragojeviću, treba produljiti pritvor i iz zakonskog razloga predviđenog u odredbi čl.102. st.1. toč.4. ZKP-a, pošto vrsta i količina droga koja je predmet inkriminacije, te sam put izvršenja doista upućuju na zaključak da je ovdje riječ o teškim okolnostima djela zbog kojih je neophodno produljiti pritvor.

Naime, opojna droga kokain spada u teže vrste droga, a količina od 40 kg doista nije zanemariva, od ove količine sigurno se može pripraviti veliki broj pojedinačnih doza i na taj način ugroziti zdravlje velikog broja ljudi, poglavito mladeži, pa uz međunarodni karakter djela, te količina novca od 80.000 eura koja je evidentirana kao visina pribavljene imovinske koristi u velike nadmašuje uobičajene okolnosti pod kojima se čine ovakva djela, pa ako se još k tome uzme u obzir i stupanj kriminalne volje, upornosti, angažman koji je potreban da se sve to izvrši kako je u optužnici i opisano, doista predstavlja valjani razlog za produljenje pritvora propisan u čl.102. st.1. toč.4. ZKP-a.“

  1. Dana 27. travnja 2009. godine, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Dubrovniku odbilo je prigovor podnositelja protiv optužnice kao neosnovan (vidi stavak 28. gore) zbog toga što postoji dostatna sumnja koja opravdava upućivanje predmeta na suđenje.
  2. Pritvor podnositelja dodatno je produžen od strane izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Dubrovniku kojim je predsjedao sudac Z.Č. dana 5. lipnja 2009. godine, a koje je ponovilo obrazloženje iz svoje prethodne odluke.
  3. U međuvremenu, sudac Z.Č. koji je predsjedao vijećima koja su produživala pritvor podnositelja (vidi stavke 24., 30. i 32. gore) zadužen je za predmet podnositelja kao predsjednik raspravnog vijeća Županijskog suda u Dubrovniku.
  4. Na raspravama održanima 16. i 17. lipnja 2009. godine, podnositelj se izjasnio da nije kriv, a raspravno je vijeće saslušalo nekoliko svjedoka.
  5. Podnositelj je također podnio zahtjev za izdvajanje rezultata provedenih mjera tajnog nadzora iz sudskog spisa kao nezakonito dobivenih dokaza zbog toga što nalozi za njihovu uporabu nisu bili dovoljno obrazloženi te su stoga u suprotnosti s člancima 180.a, 181. i 182. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 55. dolje).
  6. U kratkom usmenom obrazloženju i isključujući mogućnost žalbe na svoju odluku, predsjednik raspravnog vijeća odbio je zahtjev podnositelja kao neosnovan. Raspravno vijeće je zatim ispitalo dokaze pribavljene tajnim nadzorom. Također su odlučili izvesti dodatne dokaze na prijedlog tužiteljstva i podnositelja te odgodili raspravu.
  7. Dana 4. kolovoza 2009. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Dubrovniku u sastavu sudaca P.M., E.Č. i M.V. produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva na temelju članka 102. stavka 1. točke 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela i težina kaznenog djela), ponavljajući obrazloženje navedeno u prethodnim odlukama o njegovom pritvoru.
  8. Dana 25. kolovoza 2009. godine, sudac Z.Č., pozivajući se na sudsku praksu Suda i praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, zatražio je svoje izuzeće iz predmeta u svojstvu predsjednika raspravnog vijeća jer bi njegov prethodni angažman u predmetu, u svojstvu predsjednika izvanraspravnih vijeća koja su produživala pritvor podnositelja, mogao izazvati sumnju u njegovu nepristranost.
  9. Nakon zahtjeva suca Z.Č., dana 26. kolovoza 2009. godine, predsjednik Županijskog suda u Dubrovniku od Vrhovnog suda je zatražio da suđenje dodijeli drugom sudu jer su svi suci Kaznenog odjela Županijskog suda u Dubrovniku već sudjelovali u predmetu podnositelja.
  10. Dana 9. rujna 2009. godine, Vrhovni sud je odbio zahtjev zbog nepostojanja razloga za sumnju u nepristranost sudaca Županijskog suda u Dubrovniku. Smatrao je da sama činjenica da je sudac predsjedao vijećima koja su produživala pritvor podnositelja ne može izazvati nikakvu sumnju u njegovu nepristranost jer se pitanja o kojima je trebalo odlučiti prilikom produljivanja pritvora razlikuju od onih o kojima sudac odlučuje kad ispituje osnovanost predmeta. Također nije bilo razloga za sumnju u nepristranost suca Z.Č. u smislu članka 36. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 55. dolje).
  11. Pritvor podnositelja dodatno je produžen 1. listopada 2009. godine od strane izvanraspravnog vijeća u kojem je sudac Z.Č. sudjelovao kao član vijeća, i to temeljem članka 102. stavka 1. točke 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela i težina kaznenog djela) uzponavljajnje obrazloženja iz prethodnih odluka o pritvoru.
  12. Na raspravi održanoj 26. studenoga 2009. godine, raspravno vijeće je ispitalo nekoliko svjedoka te je obrana ponovno zatražila da se dokazi dobiveni tajnim nadzorom izdvoje iz sudskog spisa kao nezakonito pribavljeni dokazi. Isključujući mogućnost žalbe, predsjednik raspravnog vijeća je odbio zahtjev kao neosnovan. Stoga je raspravno vijeće ispitalo dokaze dobivene korištenjem mjera tajnog nadzora.
  13. Dana 3. prosinca 2009. tročlano sudsko vijeće Županijskog suda u Dubrovniku u sastavu sudaca P.M., S.V. i M.V. produljilo je pritvor podnositelju zahtjeva na temelju članka 102. stavka 1. točke 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela i težina kaznenog djela), ponavljajući obrazloženje navedeno u prethodnim odlukama.
  14. Na raspravi održanoj 17. prosinca 2009. godine, podnositelj se izjasnio da nije kriv i zanijekao sve optužbe protiv sebe. Stranke su izložile svoje završne izjave i raspravno je vijeće završilo raspravu.
  15. Dana 18. prosinca 2009. godine, Županijski sud u Dubrovniku proglasio je podnositelja krivim na temelju optužbi za trgovinu drogom i pranje novca te ga osudio na devet godina zatvora. Presuda se temeljila na analizi obrane podnositelja i izjavama njegovih suoptuženika, kao i na izjavama svjedoka, dokazima dobivenima u brojnim pretragama i zapljenama te korištenjem mjera tajnog nadzora.
  16. Što se tiče odbijanja da se potonji dokazi izuzmu iz spisa, Županijski sud u Dubrovniku istaknuo je sljedeće:

„Kada je sud tako utvrdio da je obrana okr. Ante Dragojevića neuvjerljiva, sama sebi proturječna i usmjerena samo na izbjegavanje odgovornosti…Sud je izveo dokaze i to preslušavanjem audio media (CD) sa razgovorima okrivljenika (svih) i svjedoka I.Ž. i M.R., a pošto je utvrdio da su ti telefonski razgovori snimani temeljem Naloga istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-14/07 s kojim je naložena mjera nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora korisnika konkretnih brojeva telefona (mobilnih uređaja tzv. mobiteli), konkretnih korisnika, dakle gore navedenih osoba. Upravo iz tih razloga, sud je tijekom glavne rasprave, rješenjem odbio kao neosnovan prijedlog obrane da se ti optički mediji, kao nezakoniti dokazi izdvoje iz ovog kaznenog spisa, jer ih je smatrao sasvim legalnim, dozvoljenim dokazima, dakle dokazima pribavljenim na zakonit način, temeljem konkretnih pravovaljanih odluka, akata jednog suda. Također, ovaj sud je tijekom glavne rasprave odbio prijedlog obrane i izvršiti uvid u spise Županijskog suda u Rijeci Kir-Us-1/09 i Kir-Us-14/07 Županijskog suda u Zagrebu, smatrajući takve dokazne prijedloge nepotrebnim i suvišnim, a sve i iz razloga obrazloženja rješenja o izdvajanju svih optičkih medija iz ovog kaznenog spisa i ne preslušavanjem tih telefonskih razgovora. A to, da se predmetni Nalozi o primjeni posebnih izvidnih mjera izdvoje iz spisa jer ne sadržavaju valjanu ocjenu osnova sumnje da su okrivljenici sami ili sa nekim drugim osobama sudjelovali u počinjenju nekog od kataloških kaznenih djela iz čl.181. ZKP-a, a niti sadrže valjanu ocjenu da se izvidi kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi bili skopčani sa nerazmjernim teškoćama i time dokazi proizašli iz tih Naloga bili smatrani pribavljeni nezakonito, ovaj sud smatra drukčije, tj. da obrana u tom pravcu nije u pravu, jer su svi Nalozi sasvim dovoljno i utemeljeno obrazloženi, upravo onoliko koliko trebaju, a što je na koncu potvrđeno i podizanjem optužnice. U svakom slučaju prijedlog obrane da se izdvoje kao nezakoniti dokazi Nalozi suda o primjeni posebnih izvidnih mjera, treba reći da isti uopće ne predstavljaju dokaze već akte suda, pa stoga i ne mogu biti predmeti izdvajanja iz spisa kao nezakoniti dokazi, a što se tiče radnji ili pribavljenih dokaza na temelju tih Naloga ovaj sud smatra da u ni jednom slučaju nisu povrijeđene odredbe iz Zakona o kaznenom postupku, pa ih stoga ne smatra onima na kojima se ima primijeniti doktrina plodova otrovane voćke, te ih smatra zakonitim dokazima.“

  1. Dana 27. siječnja i 3. veljače 2010. godine, podnositelj je Vrhovnom sudu podnio žalbu na prvostupanjsku presudu. Tvrdio je, inter alia, da nalozi za tajni nadzor nisu pravilno sastavljeni, a kako je to propisano Zakonom o kaznenom postupku, s obzirom da nisu sadržavali pravilnu procjenu vjerojatnosti da su kaznena djela u pitanju bila počinjena ili procjenu okolnosti koje ukazuju na to da se istragu nije moglo provesti na drugačiji način. Prema njegovu mišljenju, to je dovelo do nezakonitog nadzora nad njime te se stoga svi dokazi dobiveni na taj način nisu mogli koristiti u kaznenom postupku protiv njega. Nadalje, on je osporio i temelj obrazloženja presude prvostupanjskog suda, prvenstveno dokaze dobivene tajnim nadzorom. Podnositelj je od Vrhovnog suda također zatražio da ukine prvostupanjsku presudu te naloži da se ponovljeni sudski postupak održi pred raspravnim vijećem u drugačijem sastavu.
  2. Vrhovni sud je odbio žalbu podnositelja kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjsku presudu dana 23. rujna 2010. godine. Smatrao je da su sve relevantne činjenice dovoljno i ispravno utvrđene, da je podnositelj imao priliku učinkovito sudjelovati u postupku te da je prvostupanjski sud dao dostatno obrazloženje za svoje odluke. Što se tiče navodne nezakonitosti tajnog nadzora nad podnositeljem, Vrhovni sud je istaknuo sljedeće:

„Što se tiče naloga posebnih izvidnih mjera, suprotno tvrdnji žalbe, ti nalozi koji se osporavaju, sadrže dostatno obrazloženje osnova sumnje o učinu kaznenih djela iz čl. 173. St. 2. KZ-a, kao i okolnost da se izvidi kaznenih djela nisu mogli provesti na drugi način i da bi isto bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama, što proizlazi iz činjenice da istražni sudac nije izjavio neslaganje, već ih je naložio kako se to propisuje odredbama čl. 182. St. 2. ZKP-a. Dakle, žalitelj promašeno tvrdi da sporni nalazi istražnog suca ne sadrže dostatno obrazloženje, pa se radi o nezakonitom dokazu u smislu čl. 9. St. 2. ZKP-a.“

  1. Podnositelj je potom podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu 21. listopada 2010. godine u kojoj je, inter alia, tvrdio da raspravno vijeće nije bilo nepristrano zbog prethodnog sudjelovanja suca Z.Č. u predmetu; da je tajni nadzor nad njime bio nezakonit zbog toga što istražni sudac nije izdao nalog na način propisan važećim zakonom; da je uporaba dokaza dobivenih na taj način za njegovu osudu cijeli postupak učinila nepoštenim.
  2. Dana 25. svibnja 2011. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja kao neosnovanu. Podržao je obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu uporabe mjera tajnog nadzora i uporabe dokaza dobivenih na taj način u postupku. Što se tiče manjka nepristranosti raspravnog vijeća, Ustavni sud je primijetio sljedeće:

„U konkretnom slučaju, činjenica da je predsjednik sudskog vijeća koje je donijelo prvostupanjsku presudu ranije bio u tri navrata (…) član sudskog vijeća koje je odlučivalo o produljenju pritvora podnositelju tijekom trajanja ovoga postupka, sama za sebe ne može se smatrati dovoljnim razlogom za otklon tog suca iz odlučivanja o krivnji podnositelja u prvom stupnju. 

Postoji naime, značajna razlika kod odlučivanja o produljenju pritvora i odlučivanja o krivnji podnositelja u prvostupanjskom kaznenom postupku. Pri odlučivanju o produljenju pritvora član sudskog vijeća ocjenjuje samo pravna pitanja primjene procesnih odredbi o postojanju tzv. causae arresti (članak 102. ZKP-a). Time on ne sudjeluje u cjelovitom ocjenjivanju pravnih i činjeničnih razloga za osnovanost optužbe. O osnovanosti optužbe odlučuje se u prvostupanjskom postupku, no podnositelj nije iznio nikakve razloge zbog kojih bi se moglo utvrditi da je sudac Z.Č. svojim sudjelovanjem u radu vijeća koja su produljivala pritvor bio unaprijed donio odluku o krivnji podnositelja.“

  1. Odluka Ustavnog suda dostavljena je branitelju podnositelja 13. lipnja 2011. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1.  Ustav

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010 i 85/2010) glase kako slijedi:

Članak 29.

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.”

Članak 35.

„Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.“

Članak 36.

„Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva.

Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.“

  1. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 49/2002) glasi kako slijedi:

Članak 62.

„1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo). (...)

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.”

2.  Kazneni zakon

  1. Mjerodavni dio Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 129/2000, 51/2001, 105/2004, 84/2005, 71/2006) glasi:

Glava trinaesta (XIII.) Kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom

Zlouporaba opojnih droga

Članak 173.

 “(...)

(2) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili posreduje u prodaji ili kupnji, ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se minimalnom kaznom zatvora od tri godine.“

Glava dvadeset i prva (XXI.) Kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja Pranje novca

Članak 279.

„Tko u bankarskom, novčarskom ili drugom gospodarskom poslovanju uloži, preuzme, zamijeni ili na drugi način prikrije pravi izvor novca odnosno predmeta ili prava priskrbljena novcem za koji zna da je pribavljen kaznenim djelom, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina (...).“

3.  Zakon o kaznenom postupku

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 i 62/2003) glase kako slijedi:

Članak 9.

(1) Sudske se odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

(2) Nezakoniti jesu oni dokazi koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života kao i oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.“

Prenošenje nadležnosti

Članak 31.

„Kad je nadležni sud iz pravnih ili stvarnih razloga spriječen da postupa, dužan je o tome izvijestiti neposredno viši sud, koji će nakon pribavljenog mišljenja državnog odvjetnika odrediti drugi stvarno nadležni sud na svom području. Protiv tog rješenja nije dopuštena žalba.“

Izuzeće

Članak 36.

„1.  (1) Sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sudske dužnosti:

1) ako je oštećen kaznenim djelom,

2) ako mu je okrivljenik, njegov branitelj, tužitelj, oštećenik, njihov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni drug ili srodnik u uspravnoj liniji bilo do kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja,

3) ako je s okrivljenikom, njegovim braniteljem, tužiteljem ili oštećenikom u odnosu skrbnika, štićenika, posvojitelja, posvojenika, hranitelja ili hranjenika,

4) ako je u tome kaznenom predmetu obavljao istražne radnje ili je sudjelovao u odlučivanju o prigovoru protiv optužnice ili je sudjelovao u postupku kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenika odnosno tužitelja, ili je ispitan kao svjedok ili vještak.

5) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom.

2. Sudac ili sudac porotnik može biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva navedenih u stavku 1. ovoga članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.“

Članak 37.

„1.  Sudac ili sudac porotnik čim sazna da postoji koji od razloga za isključenje iz članka 36. stavka 1. ovoga Zakona, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome izvijestiti predsjednika suda, koji će mu odrediti zamjenu. (...)

2. Ako sudac ili sudac porotnik smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njegov otklon (članak 36. stavak 2.), izvijestit će o tome predsjednika suda.“

Osnove za određivanje pritvora

Članak 102.

„(1)  Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

1. ako postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i dr.);

2. ako postoji osnovana sumnja da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače;

3. ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo;

4. ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude ili kojega drugoga kaznenog djela za koje zakon propisuje mogućnost izricanja kazne zatvora u trajanju od najmanje 12 godina, ako je to opravdano zbog načina izvršenja ili drugih posebno teških okolnosti djela.”

Posebni izvidi kaznenih djela privremenim ograničenjem ustavnih prava i sloboda

Članak 180.

„(1) Ako se izvidi kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi bili skopčani s nerazmjernim teškoćama, na zahtjev državnog odvjetnika istražni sudac može protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu iz članka 181. ovoga Zakona odrediti mjere kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, i to:

1. nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora, (...)

2. tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, (...).“

Članak 180.a

„Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima iz članka 180. stavka 1. točke 1., (...), 3., (...) i članka 182. ovoga Zakona mogu se upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku. (...)“

Članak 181.

„Mjere iz članka 180. ovoga Zakona mogu se odrediti za kaznena djela:

1. (...) protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.) (...).“

Članak 182.

„(1) Mjere iz članka 180. ovoga Zakona određuje istražni sudac pisanim obrazloženim nalogom. Nalog izvršavaju redarstvene vlasti. U nalogu se navode raspoloživi podaci o osobi protiv koje se mjere primjenjuju, činjenice iz kojih proizlazi potreba njihova poduzimanja te rok njihova trajanja koji mora biti primjeren ostvarenju njezinoga cilja kao i način, opseg i mjesto provođenja mjere. (...)

(2) Poduzete mjere mogu trajati najdulje četiri mjeseca. Na prijedlog državnog odvjetnika istražni ih sudac može produljiti iz važnih razloga za još tri mjeseca. O neslaganju između državnog odvjetnika i istražnog suca odlučuje [tročlano sudsko] vijeće (članak 20. stavak 2.). Čim prestanu pretpostavke za nadzor, istražni je sudac dužan odrediti obustavu poduzetih mjera. Ako državni odvjetnik odustane od kaznenog progona, odnosno ako podaci i obavijesti pribavljeni primjenom poduzetih mjera nisu potrebni za kazneni postupak, uništit će se pod nadzorom istražnog suca, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik i priložiti ga spisu.

(...)

(6) Ako su mjere iz članka 180. ovoga Zakona poduzete bez naloga istražnog suca ili je postupljeno protiv odredbi iz članka 180. i članka 182. stavka 2. ovoga Zakona dokazi za koje se iz tako prikupljenih podataka i obavijesti saznalo ne mogu se upotrijebiti u kaznenom postupku. (...)“

Članak 182.a

(1) Mjere iz članka 180. ovoga Zakona izvršavaju redarstvene vlasti. O tijeku izvršenja redarstvene vlasti sačinjavaju dnevna izvješća i dokumentaciju tehničkog zapisa koju na posebno traženje dostavljaju istražnom sucu i državnom odvjetništvu.

(2) Po isteku mjere redarstvene vlasti sastavljaju posebno izvješće za državno odvjetništvo i istražnog suca u kojem navode:

1. vremenski početak i završetak mjere,

2. broj i opis djelatnosti službenih osoba koje su mjeru provele,

3. vrstu i broj tehničkih sredstava koja su primijenjena,

4. broj i identitet osoba obuhvaćenih mjerom,

5. vrstu kaznenih djela iz članka 181. ovoga Zakona čije je počinjenje eventualno spriječeno uporabom mjere,

6. sažetu prosudbu pitanja u kojoj je mjeri primjena mjere pridonijela njezinom cilju opisanom u nalogu ili taj cilj nije ostvaren.“

  1. Dana 18. prosinca 2008. godine donesen je novi Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012 i 56/2013) koji, u mjeri u kojoj je mjerodavan za ovaj predmet, ne sadrži nikakve posebne izmjene i dopune za korištenje mjera tajnog nadzora.

B.  Mjerodavna praksa

  1. U svojoj odluci br. U-III-857/2008 od 1. listopada 2008. godine, Ustavni sud je ispitao ustavnu tužbu o nezakonitosti naloga za tajni nadzor izdanih tijekom trajanja kaznenog postupka. Ustavni sud je istaknuo mjerodavna načela, ali je tužbu odbio zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava jer žalitelj nije prigovorio navodnoj nezakonitosti tajnog nadzora nad njime za vrijeme kaznenog postupka. Mjerodavni dio odluke glasi:

 „8.1.  Kada, naime, nalog istražnog suca o primjeni posebnih izvidnih mjera, osim izreke u kojoj se nabrajaju posebne izvidne mjere koje će se primijeniti protiv određene osobe, u obrazloženju ne sadrži ništa drugo do konstatacije koja ponavlja da je USKOK podnio zahtjev za primjenom posebnih izvidnih mjera protiv neke osobe »jer da postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo« te da te osnove sumnje proizlaze iz »prijedloga Sektora krim. Policije PU SD te posebno zapisnika o zaprimanju kaznene prijave«, onda je razvidno da time takav nalog krši ustavno jamstvo nepovredivosti osobnog i obiteljskog života iz članka 35. Ustava, te slobodu i tajnost svih oblika općenja iz članka 36. stavka 1. Ustava.

8.2. Ustavni sud upozorava da se jamstva osobnih prava mogu ograničiti samo radi ostvarenja cilja propisanog zakonom i razmjerno naravi potrebe za takvim ograničenjem, o čemu pravilno i zakonito odlučuje sud (v. mutatis mutandis, odluku Ustavnog suda broj: U-III-4286/2007 od 26. prosinca 2007.). Sporni je nalog, prema citiranim odredbama Zakona o kaznenom postupku, morao u konkretnom slučaju sadržavati (a) valjanu ocjenu »osnova sumnje da je [podnositelj] sam počinio ili zajedno s drugim osobama sudjelovao« u nekom od kataloških kaznenih djela iz članka 181. Zakona o kaznenom postupku, te (b) ocjenu da se izvidi kaznenih djela »ne bi mogli provesti na drugi način ili bi bili skopčani s nerazmjernim teškoćama«. Samo takav njegov sadržaj građanima jamči da će postojanje »osnova sumnje« na kataloško kazneno djelo prethoditi određivanju neko od posebnih izvidnih mjera, da će postojati određeni minimalni stupanj vjerojatnosti takvog konkretnog – a ne pretpostavljanog – kaznenog djela te da će nalog, kao jasno artikulirano raspolaganje sredstvima državne prisile, biti logičan i uvjerljiv te u kasnijem stadiju postupka, provjerljiv pred drugim sudskim tijelima.

8.3. Kada tako nije postupljeno, onda je nalog o primjeni posebnih izvidnih mjera prekršio Zakon o kaznenom postupku. (...)

9. No, podnositelj nije taj prigovor iz ustavne tužbe iznio niti na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom niti u žalbi na presudu (v. gore točke 2. i 5.) nego po prvi put u ustavnoj tužbi. Štoviše, on ga nije koristio niti u drugim, posebnim pravnim sredstvima koja Zakon o kaznenom postupku pruža okrivljeniku tijekom postupka za osporavanje valjanosti dokaza koji se unose u spis predmeta. (...)

10. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da (...) podnositelj nije iscrpio dopušteni pravni put

(...).“

  1. Vrhovni sud je u svojoj odluci br. I-Kž-61/09-3 od 3. veljače 2009. godine odredio mjerodavna načela vezana uz uporabu dokaza koji su navodno nezakonito dobiveni provođenjem mjera tajnog nadzora u kaznenim postupcima na sljedeći način:

„Uvodno valja istaći da pitanje dopuštenosti upotrebe u kaznenom postupku dokaza prikupljenih posebnim izvidima kaznenih djela kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava i slobode regulirano je čl. 182. st. 6. Zakona o kaznenom postupku. Ova norma izrijekom isključuje mogućnost korištenja ovih dokaza ako bi oni bili prikupljeni suprotno odredbi čl. 180. i čl. 182. st. 2. Zakona o kaznenom postupku.

Argument optuženika istaknut u prijedlogu za izdvajanje nezakonitih dokaza da nalozi istražnih sudaca (osim naloga od 8. ožujka 2008. godine) uopće ne sadrže obrazloženje, čime bi rezultat ovako provedenog naloga ex lege predstavljao nezakonit dokaz naprosto nije točan.

Naime, nalog je (uz rješenje i presudu) jedna od odluka koju donosi sud i on u pravilu (za razliku od rješenja i presude) ne sadrži obrazloženje. Obaveza obrazlaganja izdanih naloga suda predviđena je kao iznimka samo kod naloga za pretragu i naloga za posebne izvide kaznenih djela kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava i slobode. Potreba suda da ovaj nalog kojim nalaže posebne izvide kaznenih djela kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava i slobode obrazloži, sadržana je u normi čl. 182. st. 1. Zakona o kaznenom postupku. Zakonodavac međutim postupanje suda suprotno odredbi čl. 182. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (...), ne sankcionira u čl. 182. st. 6. Zakona o kaznenom postupku time da bi postupanje suprotno ovoj normi rezultiralo time da se „prikupljeni podaci i obavijesti [iz izvida kaznenog djela] ne mogu upotrijebiti u kaznenom postupku“.

Prema tome izostanak obrazloženja naloga kojim se nalažu posebni izvidi kaznenih djela kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava i slobode ne rezultira nezakonitošću dokaza prikupljenih provođenjem ovih mjera. Ovakav smisao jasnom proizlazi i iz odredbe čl. 9. st. 2. Zakona o kaznenom postupku u dijelu kada zakonodavac nezakonitim u odnosu na postupanje suprotno normama zakona određuje da su nezakoniti dokazi tek oni dokazi koji su prikupljeni povredom odredaba kaznenog postupka, ali i pod daljnjim uvjetom da su kao nezakoniti izričiti predviđeni normom zakona, što nije slučaj u odnosu na postupanje suprotno odredbi čl. 182. st. 1. Zakona o kaznenom postupku.

U odnosu na pitanje postupanja protivno odredbi čl. 180. Zakona o kaznenom postupku,  u kojem slučaju bi se radilo o izrijekom zakona propisanim razlozima za nezakonitost dokaza valja imati u vidu da je ova norma višestruko strukturirana.

Temeljno i bez dvojbe radi se o nezakonitom dokazu ex lege ako je isti rezultat posebnih izvida kaznenih djela kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava i slobode, a ne radi se  o mjerama koje su naložene isključivo od suda i to samo na zahtjev državnog odvjetnika; ako se mjere na odnose na osobu i to u vezi nekog kataloškog kaznenog djela iz čl. 181 Zakona o kaznenom postupku; ako se naloži neka od mjera izvan kataloški propisanih.

Daljnji uvjet, a o kojem govori i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske [br. UIII-857/2008 od 1. listopada 2008.; vidi stavak 57. gore] na koju se pozivaju žalitelji je potreba ostvarenja opće pretpostavke za izdavanje ovih naloga. To je postojanje osnova sumnje da je određena osoba počinila kataloško kazneno djelo radi čijeg dokazivanja se nalog izdaje te okolnost da se izvidi ne bi mogli provesti na drugi način ili bi bili skopčani s nerazmjernim teškoćama.

Naravno da istražni sudac kada odlučuje o prijedlogu državnog odvjetnika mora voditi računa o ovim općim pretpostavkama za izdavanje naloga. Međutim, kako propust u ne obrazlaganju naloga ne povlači za sobom ex lege nezakonitost prikupljenih dokaza to znači da sama okolnost izdavanja naloga na traženje državnog odvjetnika pretpostavlja postojanje ovih općih uvjeta. U suprotnom, ako istražni sudac ne bi bio suglasan sa izdavanjem zatraženog naloga za posebne izvide prema podnesenom zahtjevu sa prilozima, pa i u situaciji kada nalazi da nisu ostvarene opće pretpostavke za izdavanje ovakvog naloga, zatražio bi da o tome odluči vijeće iz čl. 20. st. 2. Zakona o kaznenom postupku, (...).

Naravno da građanin čija se ustavna sloboda ili pravo izvršavanjem naloga ograničava, što je moguće u smislu čl. 16. Ustava Republike Hrvatske samo kada to zakon predviđa i to da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, mora imati mogućnost provjere jesu li ostvareni zakonom propisani uvjeti za ovakvo ograničenje, pa i oni opći, a sve s ciljem zaštite svojih ustavom zajamčenih prava od nedopuštenog povređivanja koje bi činila izvršna, a moguće i sudska vlast. U tome smislu razumljiv je i zahtjev optuženika kada problematiziraju zakonitost izdanih naloga sa pozicija ostvarenja općih uvjeta za njihovo izdavanje, od čega bi ovisila i sama zakonitost prikupljenih dokaza. (...)

Također, da bi sud izdao ovaj nalog o posebnim izvidima, već sam zahtjev kojim se traži nalog, mora sadržavati obrazloženje da se izvidi na drugi način, dakle bez zadiranja u ustavna prava i slobode, ne bi mogli provesti, odnosno da bi to bilo povezano s nerazmjernim teškoćama. Samo izdavanje ovakvog naloga, (...) , ako izdani nalog, suprotno zakonu, nema obrazloženje, u sebi inkludira prihvaćanje argumenata navedenih u samom obrazloženju zahtjeva za izdavanje naloga [o posebnim izvidima].

Međutim, nesporno uvažavajući pravo građana da problematiziraju postojanje ili ne postojanje ovih općih uvjeta za izdavanje naloga, sud kojem je upućen prijedlog da se dokazi pribavljeni kao rezultat ovakvih spornih naloga o posebnim izvidima izdvoje iz spisa predmeta kao nezakoniti, dužan je, u situaciji kada je obrazloženje naloga, suprotno čl. 182. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, izostalo, dati izričit odgovor na ova pitanja. Naime, taj je sud (...) dužan sa posebnom pažnjom analizirati sadržaj zahtjeva državnog odvjetnika [za izdavanje naloga o posebnim izvidima] kao i ostalu građu dostavljenu uz taj zahtjev i zatim se izrijekom očitovati da li nalazi da u tom trenutku iz obrazloženja zahtjeva proizlaze osnove sumnje da je određena osoba počinila kataloško kazneno djelo, te zašto smatraju da bi prikupljanje dokaza bez zadiranja u ustavna prava građanina prema kojem se mjere provode, bilo nužno (...).

Ove odgovore, suprotno tvrdnjama iz žalbi, moguće je dati i u ovoj fazi odlučivanja o zakonitosti izdanih naloga obzirom da stvarno izdani nalozi, sukladno čl. 182. st. 1. ZKP, ne sadrže obrazloženje, time da izostanak obrazloženja zakonodavac, u skladu sa sadržajem odredbe čl. 282. st. 6. ZKP, ne sankcionira nezakonitošću dokaza u odnosu na prikupljene dokaze kao rezultat takvog manjkavog naloga. Naime, smisao odredbi o nezakonitim dokazima nije u izdvajanje prikupljene dokazne građe radi pogodovanja osobama za koje postoji osnovana sumnja da su počinili  kazneno djelo, već zaštita građana za koje postoji pretpostavka njihove nedužnosti (do dokazanosti krivnje) od nedopuštenih postupanja sudbene i izvršne vlasti i koji postupci su do te mjere suprotni zakonu da je sam zakonodavac rezultate takvih postupanja izrijekom označio kao nezakonite dokaze.“

  1. U novije vrijeme, u svojoj odluci br. I-Kž-437/13-4 od 21. kolovoza 2013. godine, Vrhovni je sud tumačio zahtjeve članka 180. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na sljedeći način:

„U obrazloženju pobijanog rješenja se navodi da svi nalozi o određivanju i produljenju posebnih izvidnih mjera (...) sadrže ocjenu osnove sumnje za počinjenje kaznenog djela i ocjenu da se izvidi kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način, odnosno da bi bili skopčani s nerazmjernim teškoćama. Ovakvo obrazloženje rješenja bez konkretizacije koje to činjenice u citiranom rješenju upućuju na postojanje osnova sumnje [da je djelo počinjeno], te sama zakonska konstatacija da se izvidi ne bi mogli provesti na drugi način, odnosno da su skopčani sa nerazmjernim teškoćama bez davanja razloga o tome u pobijanom rješenju je (...) nerazumljivo i proturječno. Isto tako u pobijanom rješenju su izostali valjani i dostatni razlozi o postojanju osnova sumnje u odnosu na počinjenje kaznenog djela od strane pojedinih optuženika ili njihovog zajedničkog sudjelovanja u počinjenju djela iz čl. 181. ZKP/97, pri čemu treba navesti razlog da se izvidi na drugi način ne bi mogli provesti ili bi bili skopčani nerazmjernim teškoćama kako je to zakonom propisano u čl. 180. st. 1. ZKP/97.“

  1. Ustavni je sud u svojoj odluci br. U-III-2781/2010 od 9. siječnja 2014. godine prihvatio stav Vrhovnog suda iz odluke br. I-Kž-61/09-3 od 3. veljače 2009. godine (vidi stavak 58. gore), ističući sljedeće:

„Sporni su nalozi, prema mjerodavnim odredbama ZKP/97, morali u konkretnom slučaju sadržavati (a) valjanu ocjenu »osnova sumnje da je (podnositelj) sam počinio ili zajedno s drugim osobama sudjelovao« u nekom od kataloških kaznenih djela iz članka 181. ZKP/97, te (b) ocjenu da se izvidi kaznenih djela »ne bi mogli provesti na drugi način ili bi bili skopčani s nerazmjernim teškoćama«.

Ustavni sud je razmotrio navedeni dio obrazloženja presude Vrhovnog suda te utvrdio da je Vrhovni sud pravilno primijenio navedene odredbe ZKP/97, te zaključio da, ukoliko su nalozi za poduzimanje posebnih izvida kaznenih djela bez obrazloženja, oni se mogu, u određenim uvjetima, obrazložiti u obrazloženju prvostupanjske presude ili kod donošenja rješenja kada stranka predloži utvrđenje dokaza nezakonitim.“

  1. U nekoliko je odluka, br. U-III-535/1996, U-III-1781/2004, U-III4879/2012 i U-III-2745/2013, Ustavni sud nedopuštenima proglasio ustavne tužbe protiv rješenja kojima je odbijen prigovor protiv optužnice jer to nisu  pojedinačni akti protiv kojih je dopušteno podnošenje ustavne tužbe. Slično tome, u predmetima br. U-III-2716/2012, U-III-2783/2012, U-III-423/2013 i U-III-1317/2014 Ustavni sud je utvrdio da se ustavna tužba ne može podnijeti protiv rješenja kojim  potvrđuje optužnica. Također je utvrdio, u predmetima br. U-III-621/2005 i U-III-4921/2013, da ustavnu tužbu nije moguće podnijeti izravno protiv optužnice.

III.  MJERODAVNI MEĐUNARODNI MATERIJALI

  1. Mjerodavni dio Preporuke Rec(2005)10 Odbora ministara državama članicama o „posebnim istražnim metodama“ u odnosu na teška kaznena djela, uključujući terorizam od 10. travnja 2005. godine glasi:

„Poglavlje I. - Definicije i opseg

Za potrebe ove Preporuke izraz „posebne istražne metode“ podrazumijeva metode koje primjenjuju nadležna tijela u kontekstu kaznenih istraga u svrhu otkrivanja i istrage teških kaznenih djela i osumnjičenika s ciljem prikupljanja informacija na način koji o tome neće obavijestiti ciljane osobe.

Za potrebe ove Preporuke izraz „nadležna tijela“ podrazumijeva pravosudna, istražna i tijela kaznenog progona koja su uključena u odlučivanje, nadziranje ili uporabu posebnih istražnih metoda u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

Poglavlje II. - Uporaba posebnih istražnih metoda na nacionalnoj razini

a. Opća načela

1. Države članice trebaju, u skladu sa zahtjevima Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ETS br. 5), u svojim nacionalnim zakonodavstvima definirati okolnosti i uvjete pod kojima nadležna tijela imaju ovlasti posegnuti za uporabom posebnih istražnih metoda.

2. Države članice trebaju poduzeti odgovarajuće zakonske mjere kako bi, u skladu sa stavkom 1., dopustile uporabu posebnih istražnih metoda s ciljem da ih učine dostupnima svojim nadležnim tijelima u onoj mjeri u kojoj je to nužno u demokratskom društvu te se smatra prikladnim za učinkovito provođenje kaznene istrage i kaznenog progona.

3. Države članice trebaju poduzeti odgovarajuće zakonodavne mjere kako bi osigurale odgovarajuću kontrolu nad provođenjem posebnih istražnih metoda od strane pravosudnih tijela ili drugih nezavisnih tijela pomoću prethodnog ovlaštenja, nadzora za vrijeme istrage ili ex post facto pregleda.

b. Uvjeti uporabe

Posebne istražne metode treba koristiti samo kad postoji dovoljno razloga za vjerovanje da je teško kazneno djelo počinjeno, pripremljeno ili ga pripremaju jedna ili više osoba ili još nepoznati pojedinac ili skupina pojedinaca.

Treba osigurati proporcionalnost između učinaka uporabe posebnih istražnih metoda i cilja koji je identificiran. U tom pogledu, prilikom odlučivanja o njihovoj uporabi, treba provesti procjenu s obzirom na težinu kaznenog djela i uzimajući u obzir intruzivnu prirodu određene posebne istražne metode koja se koristi.

Države članice trebaju osigurati da nadležna tijela primjenjuju manje intruzivne istražne metode od posebnih istražnih metoda kad one omogućuju jednako uspješno otkrivanje, sprječavanje ili progon kaznenog djela.

Države članice trebaju, u načelu, poduzeti odgovarajuće zakonodavne mjere kako bi dopustile izvođenje dokaza dobivenih uporabom posebnih istražnih metoda pred sudovima. Pravila postupanja koja uređuju izvođenje i dopuštenost takvih dokaza štite prava optuženika na pošteno suđenje.“

  1. Članak 23. Kaznenopravne konvencije o korupciji Vijeća Europe (ETS br. 173, 27. siječnja 1999.) propisuje da svaka država potpisnica mora usvojiti zakonske i druge mjere, uključujući one koje dopuštaju uporabu posebnih istražnih tehnika, koje su nužne kako bi se olakšalo prikupljanje dokaza u ovom području.

Obrazloženje Konvencije dalje navodi da „posebne istražne tehnike“ mogu uključivati uporabu agenata na tajnom zadatku, prisluškivanje, presretanje telekomunikacije i pristup računalnim sustavima.

Članak 35. navodi da Konvencija ne utječe na prava i obveze koje proizlaze iz međunarodnih multilateralnih konvencija o posebnim pitanjima.

  1. Članak 4. Konvencije Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom (ETS br. 141, 8. studenoga 1990.) propisuje da bi svaka država potpisnica trebala razmotriti usvajanje zakonodavnih i drugih mjera koje su nužne kako bi se mogle koristiti posebne istražne metode koje olakšavaju identifikaciju i ulaženje u trag prihodima te prikupljanje uz to vezanih dokaza.
  2. Uporaba posebnih istražnih metoda, poput kontroliranih isporuka u kontekstu neovlaštenog trgovanja opojnim drogama, također je predviđena člankom 73. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. godine o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama koja je potpisana u Schengenu 19. lipnja 1990. godine.
  3. Uporaba posebnih istražnih metoda, uključujući elektroničke i druge oblike nadzora i tajnih operacija također je predviđena člankom 20. Konvencije Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta (A/RES/55/25) od 8. siječnja 2001. godine.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovara da je tajni nadzor nad njegovim telefonskim razgovorima kršio jamstva iz članka 8. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je istaknula da je podnositelj bio pod tajnim nadzorom u razdoblju između 23. ožujka i 7. kolovoza 2007. godine i kasnije od 17. rujna 2007. godine, te da je za to saznao kad je podignuta optužnica 10. ožujka 2009. godine. U skladu s time, prema mišljenju Vlade, šestomjesečni rok je počeo teći od tog trenutka te nije bilo razloga da podnositelj čeka ishod kaznenog postupka. Nadalje, Vlada je istaknula da se u svojoj ustavnoj tužbi podnositelj nije izričito pozvao na odredbe članka 8. Konvencije i članka 35. Ustava. Prigovorio je samo navodnoj nezakonitosti naloga za tajni nadzor i uporabi rezultata tog nazora u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega.
  2. Podnositelj je naglasio da je za vrijeme cijelog kaznenog postupka na domaćoj razini tvrdio na svim razinama domaće nadležnosti da je tajni nadzor nad njime bio nezakonit. To je bio jedini način na koji mu je omogućavao podnijeti tužbu Ustavnom sudu. Stoga, time što je prigovarao u biti na povredu svojih prava zajamčenih u članku 8. Konvencije pred Ustavnim sudom i time što je čekao odluku tog suda, na odgovarajući način je iscrpio sva domaća pravna sredstva te je svoj prigovor podnio Sudu unutar šestomjesečnog roka.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da su pretpostavke sadržane u članku 35. stavku 1. koje se odnose na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava i šestomjesečni rok usko povezane ne samo zato što su povezane u istom članku već i zbog toga što su izražene u istoj rečenici čija gramatička struktura implicira takvu povezanost (vidi Hatjianastasiou protiv Grčke, br. 12945/87, odluka Komisije od 4. travnja 1990., i Berdzenishvili protiv Rusije (odluka), br. 31697/03, ECHR 2004-II (izvaci)).
  2. U pravilu, šestomjesečni rok teče od dana donošenja pravomoćne odluke u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Članak 35. stavak 1. ne može se tumačiti na način koji bi od podnositelja zahtijevao da Sud obavijesti o svom prigovoru prije nego što je o njegovom položaju po tom pitanju konačno odlučeno na domaćoj razini. U tom je pogledu Sud već utvrdio da, kako bi se djelovalo u skladu s načelom supsidijarnosti, podnositelji u načelu trebaju Ustavnom sudu Republike Hrvatske dati priliku da ispravi njihovu situaciju prije nego što svoje prigovore protiv Hrvatske iznesu pred Sudom (vidi Orlić protiv Hrvatske, br. 48833/07, stavak 46., 21. lipnja 2011.; Čamovski protiv Hrvatske, br. 38280/10, stavak 27., 23. listopada 2012.; Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, stavak 66., 13. studenoga 2012.; Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, stavak 81., 11. prosinca 2012.; Tarbuk protiv Hrvatske, br. 31360/10, stavak 29., 11. prosinca 2012.; Damjanac protiv Hrvatske, br. 52943/10, stavak 70., 24. listopada 2013.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, stavak 29., 30. travnja 2014.).
  3. Sud ističe da je uporaba mjera tajnog nadzora koje su dovele do ovog predmeta naložena u kontekstu istrage kaznenog djela koja je s vremenom dovela do kaznenog progona podnositelja pred nadležnim sudovima. Za vrijeme cijelog kaznenog postupka pred nadležnim sudovima podnositelj je tvrdio da je tajni nadzor nad njime bio u suprotnosti s mjerodavnim domaćim pravom (vidi stavke 35., 42. i 47. gore) te je iste prigovore iznio pred Ustavnim sudom u svojoj ustavnoj tužbi protiv pravomoćne presude kaznenih sudova (vidi stavak 49. gore). Doista, Sud primjećuje da je to, s obzirom na praksu Ustavnog suda da svaku ustavnu tužbu protiv optužnice proglasi nedopuštenom (vidi stavak 61. gore), bio jedini način da podnositelj pred Ustavnim sudom iznese svoje prigovore na navodnu nezakonitu uporabu mjera tajnog nadzora, prema sudskoj praksi Suda (vidi stavak 71. gore; i predmet Blaj protiv Rumunjske, br. 36259/04, stavak 118., 8. travnja 2014.). Sud stoga ne može prihvatiti tvrdnju Vlade da je šestomjesečni rok počeo teći od trenutka kad je podnositelj saznao da je podignuta optužnica.
  4. Nadalje, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva, koji je postavljajući ovo pitanje u svojoj ustavnoj tužbi, u biti, pred domaćim sudovima iznio isti zahtjev koji je podnio Sudu (vidi, suprotno, Mađer protiv Hrvatske, br. 56185/07, stavak 137., 21. lipnja 2011., i Merot d.o.o. i Storitve Tir d.o.o. protiv Hrvatske (odluka), br. 29426/08 i 29737/08, stavci 35. i 36., 10. prosinca 2013.). Stoga je podnositelj nacionalnim tijelima dao priliku koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije da isprave povrede koje se protiv njih iznose (vidi Lelas, citirano gore, stavak 51.; Gäfgen protiv Njemačke [GC], br. 22978/05, stavci 144.-46., ECHR 2010; Karapanagiotou i drugi protiv Grčke, br. 1571/08, stavak 29., 28. listopada 2010.; Bjedov protiv Hrvatske, br. 42150/09, stavak 48., 29. svibnja 2012.; i Tarbuk protiv Hrvatske, br. 31360/10, stavak 32., 11. prosinca 2012.). Sud također ističe da je odluka Ustavnog suda dostavljena punomoćniku podnositelja 13. lipnja 2011. godine (vidi stavak 51. gore) te da je podnositelj podnio svoj zahtjev Sudu 20. listopada 2011. godine.
  5. U kontekstu prethodno navedenih informacija, Sud odbacuje prigovor Vlade.
  6. Sud također primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj je tvrdio da je tajni nadzor nad njime bio nezakonit jer se temeljio na nalozima istražnog suca koji su izdani u suprotnosti s mjerodavnim domaćim pravom i sudskom praksom viših domaćih sudova. Ti nalozi istražnog suca nisu sadržavali procjenu vjerojatnosti da je kazneno djelo počinjeno te da se istraga tog kaznenog djela ne može provesti na drugačiji, manje intruzivan način. U isto vrijeme mjerodavno domaće pravo propisuje sudsku kontrolu nad mjerama tajnog nadzora i zahtijeva da pravosudna tijela ispitaju obrazloženje tijela kaznenog progona prije nego što izdaju naloge za tajni nadzor. Zakonska obveza obrazloženja naloga bila je potrebna kao oblik učinkovite sudske kontrole mjera koje uzrokuju miješanje u temeljna prava pojedinca.
  2. Vlada je prihvatila da je došlo do miješanja u prava podnositelja iz članka 8. Konvencije. Međutim, smatrala je da je takvo miješanje bilo opravdano. Posebice, nalozi za tajni nadzor temeljili su se na članku 180. Zakona o kaznenom postupku te ih je izdao i nadzirao istražni sudac na temelju obrazloženih i potkrijepljenih zahtjeva USKOK-a koje je istražni sudac prihvatio kao takve. Štoviše, takvo je miješanje težilo legitimnom cilju istraživanja i kaznenog progona kaznenog djela, te je bilo proporcionalno okolnostima i težini kaznenog djela u pitanju.

2.  Ocjena Suda

(a)  Opća načela

  1. Sud ponavlja da su telefonski razgovori obuhvaćeni pojmovima „privatni život“ i „dopisivanje“ u smislu članka 8. Nadzor nad njima predstavlja miješanje u ostvarivanje prava pojedinca iz članka 8. (vidi Malone protiv Ujedinjene Kraljevine, 2. kolovoza 1984., stavak 64., Serija A br. 82).
  2. Takvo je miješanje opravdano u smislu stavka 2. članka 8. samo ako je „u skladu sa zakonom“, teži jednom ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavku 2. te je „nužno u demokratskom društvu“ kako bi se postigao taj cilj ili ciljevi (vidi, među nizom predmeta, Kvasnica protiv Slovačke, br. 72094/01, stavak 77., 9. lipnja 2009.).
  3. Izraz „u skladu sa zakonom“ na temelju članka 8. stavka 2. u načelu zahtijeva, prvo, da sporna mjera ima određeni temelj u domaćem propisu; također se odnosi i na kvalitetu predmetnog propisa koji treba biti u skladu s vladavinom prava te dostupan osobi na koju se odnosi koja mora, štoviše, moći predvidjeti posljedice za sebe, te da mjera mora biti u skladu s vladavinom prava (vidi, primjerice, Kruslin protiv Francuske, 24. travnja 1990., stavak 27., Serija A br. 176-A).
  4. Posebice u kontekstu tajnih mjera nadzora poput presretanja komunikacije, uvjet pravne „predvidivosti“ ne može značiti da bi pojedinac trebao biti u stanju predvidjeti kad će vlasti vjerojatno presresti njegovu komunikaciju kako bi u skladu s time mogao prilagoditi svoje ponašanje. Međutim, kad se ove ovlasti izvršavaju u tajnosti, opasnost od proizvoljnosti je očita. Prema tome, domaći zakon mora biti dovoljno jasan u svom izričaju kako bi se pojedincu jasno ukazalo na to u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima tijela javne vlasti imaju ovlasti posegnuti za takvim mjerama (vidi, primjerice, Malone, citirano gore, stavak 67.; Huvig protiv Francuske, 24. travnja 1990., stavak 29., Serija A br. 176-B; Valenzuela Contreras protiv Španjolske, 30. srpnja 1998., stavak 46., Izvješća o presudama i odlukama 1998-V; Weber i Saravia protiv Njemačke (odluka), br. 54934/00, stavak 93., ECHR 2006 XI; i Bykov protiv Rusije [VV], br. 4378/02, stavak 76., 10. ožujka 2009.).
  5. U tom pogledu Sud je također naglasio potrebu za zaštitnim mjerama (vidi Kvasnica, citirano gore, stavak 79.). Konkretno, budući da provođenje mjera tajnog nadzora komunikacije u praksi nije podložno preispitivanju od strane osoba na koje se ono odnosi ili šire javnosti, bilo bi suprotno vladavini prava da se zakonska diskrecija dodijeljena izvršnoj vlasti ili sucu očituje u obliku neograničenih ovlasti. Posljedično, zakon mora dovoljno jasno propisivati opseg takve diskrecije dodijeljene nadležnim tijelima te način njena ostvarivanja koji pojedincu jamči odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja (vidi Bykov, citirano gore, stavak 78., i Blaj, citirano gore, stavak 128.).
  6. Nadalje, s obzirom na opasnost toga da sustav tajnog nadzora za zaštitu državne sigurnosti ugrozi ili čak uništi demokraciju pod krinkom branjenja iste, Sud mora biti uvjeren da postoje jamstva protiv zlouporabe koja su primjerena i učinkovita. Ta procjena ovisi o svim okolnostima predmeta, poput prirode, opsega i trajanja mogućih mjera, temelja potrebnog za njihovo nalaganje, tijela vlasti nadležnih za dozvoljavanje, provođenje i nadziranje tih mjera te vrste pravnih lijekova koje nacionalno pravo predviđa (vidi Klass i drugi protiv Njemačke, 6. rujna 1978., stavak 50., Serija A br. 28; Weber i Saravia, citirano gore, stavak 106.; Udruženje za europsku integraciju i ljudska prava i Ekimdzhiev protiv Bugarske, br. 62540/00, stavak 77., 28. lipnja 2007.; i Kennedy protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 26839/05, stavak 153., 18. svibnja 2010.).
  7. To je posebice značajno za pitanje je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“ za ostvarivanje legitimnog cilja, s obzirom da je Sud presudio da su ovlasti nalaganja tajnog nadzora nad građanima dozvoljene prema članku 8. samo u onoj mjeri u kojoj su strogo nužne za očuvanje demokratskih institucija (vidi Kennedy, citirano gore, stavak 153.). Pri procjenjivanju postojanja i opsega takve nužnosti države ugovornice imaju određenu slobodu procjene, no ta sloboda podliježe europskom nadzoru. Sud mora utvrditi jesu li postupci za nadziranje nalaganja i provođenja restriktivnih mjera takvi da „miješanje“ ograničavaju na ono „nužno u demokratskom društvu“. Uz to, vrijednosti demokratskog društva treba poštivati što je vjernije moguće u nadzornim postupcima kako se ne bi prekoračile granice nužnosti, u smislu članka 8. stavka 2. (vidi Kvasnica, citirano gore, stavak 80.; i Kennedy, citirano gore, stavak 154.).

(b)  Primjena ovih načela na ovaj predmet

(i)  Je li došlo do miješanja

  1. Sud ističe da među strankama nije sporno da je prisluškivanjem telefona i tajnim nadzorom podnositelja došlo do miješanja u njegovo pravo na poštovanje „privatnog života“ i „dopisivanja“ zajamčeno člankom 8. Konvencije. Sud nema razloga smatrati drugačije (vidi, primjerice, Malone, citirano gore, stavak 54.; Khan protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 35394/97, stavak 25., ECHR 2000-V; i Drakšas protiv Litve, br. 36662/04, stavci 52.-53., 31. srpnja 2012.).

(ii)  Je li miješanje bilo opravdano

  1. Sud primjećuje da u ovom predmetu podnositelj nije općenito prigovorio postojanju propisa koji dozvoljavaju mjere tajnog nadzora. Osnova njegova prigovora bio je specifičan slučaj takvog nadzora koji je proveden u sklopu kaznenog postupka protiv njega. S obzirom da Sud mora prvo utvrditi je li sporno miješanje bilo „u skladu sa zakonom“, neizbježno mora ocijeniti mjerodavno domaće pravo koje je bilo na snazi u to vrijeme u odnosu na pretpostavke temeljnog načela vladavine prava. Takav pregled nužno podrazumijeva određeni stupanj apstrakcije (vidi Kruslin, citirano gore, stavak 32.). Ipak, u slučajevima koji proizlaze iz pojedinačnih zahtjeva, Sud se u pravilu mora usredotočiti ne na zakon kao takav već na način na koji je primijenjen na podnositelja u određenim okolnostima (vidi Goranova-Karaeneva protiv Bugarske, br. 12739/05, stavak 48., 8. ožujka 2011.).
  2. S tim u vezi Sud ističe da je podnositelj podvrgnut mjerama tajnog nadzora na temelju članka 180. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 55. gore). Iz toga slijedi da je tajni nadzor nad podnositeljem bio utemeljen u mjerodavnom domaćem pravu, čija dostupnost ne uzrokuje nikakve probleme u ovom predmetu (vidi Kruslin, citirano gore, stavci 29.-30.).
  3. Prigovori podnositelja nisu usredotočeni na manjak pravnog temelja u mjerodavnom domaćem zakonu već prvenstveno na činjenicu da istražni sudac nije djelovao u skladu s postupcima predviđenima zakonom, posebice onima vezanima uz učinkovitu procjenu je li uporaba tajnog nadzora bila nužna i opravdana u ovom predmetu, kao što je propisano člankom 182. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavke 55. i 70. gore).
  4. Stoga je središnje pitanje o kojem Sud odlučuje je li mjerodavno domaće pravo, uključujući način na koji su ga tumačili domaći sudovi, dovoljno jasno navelo opseg i način ostvarivanja diskrecije dodijeljene tijelima javne vlasti, te posebice je li domaći sustav tajnog nadzora, na način na koji ga primjenjuju domaće vlasti, omogućio odgovarajuće mjere zaštite od mogućih različitih načina zlouporabe (usporedi Malone, citirano gore, stavak 70.; Kruslin, citirano gore, stavci 35.-36.; Huvig, citirano gore, stavci 34.-35.; i Kopp protiv Švicarske, 25. ožujka 1998., stavci 66.-75., Izvješća o presudama i odlukama 1998-II). Budući da je postojanje odgovarajućih mjera zaštite protiv zlouporabe pitanje koje je usko vezano s pitanjem je li u ovom predmetu poštovan test „nužnosti“, Sud će ispitati i uvjet da miješanje mora biti „u skladu sa zakonom“ i uvjet da mora biti „nužno“ (vidi Kvasnica, citirano gore, stavci 83.-84.).
  5. Sud ističe da na prvi pogled mjerodavno domaće pravo jasno propisuje da bilo koju mjeru tajnog nadzora u kontekstu kaznenog postupka treba naložiti istražni sudac na zahtjev državnog odvjetništva kako bi ona bila zakonita, (vidi stavak 55. gore; članak 182. Zakona o kaznenom postupku). Zakonske pretpostavke za izdavanje naloga za tajni nadzor su postojanje osnovane sumnje da je podnositelj sam ili zajedno s drugim osobama počinio jedno od kaznenih djela propisanih zakonom (vidi stavak 55. gore; članak 181. Zakona o kaznenom postupku), te da istraga u pogledu tih kaznenih djela ili nije moguća ili bi bila izrazito teška (vidi stavak 55. gore; članak 180. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku).
  6. Domaće pravo također izričito propisuje da nalog istražnog suca kojim se odobrava korištenje tajnog nadzora mora biti izdan u pisanom obliku te mora sadržavati obrazloženje koje navodi: informacije vezane uz osobu nad kojom se mjere provode, relevantne okolnosti koje opravdavaju potrebu za mjerama tajnog nadzora, vremenska ograničenja za provođenje mjera - koja moraju biti proporcionalna legitimnom cilju kojem se teži - te opseg tih mjera (vidi stavak 55. gore; članak 182. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku).
  7. Domaći zakon time omogućuje prethodno odobravanje uporabe mjera tajnog nadzora koje mora biti dovoljno temeljito i koje ukazuje na to da su ispunjeni zakonski uvjeti za provođenje tajnog nadzora te da je uporaba takvih mjera nužna i proporcionalna u danim Strogo govoreći, svaki pojedinac u nadležnosti hrvatskih vlasti, kada se oslanja na te odredbe mjerodavnog domaćeg zakona, mora biti uvjeren da će ovlasti tajnog nadzora biti podvrgnute prethodnoj sudskoj kontroli i provedene na temelju detaljnog sudskog naloga koji ispravno navodi nužnost i proporcionalnost bilo koje takve mjere.
  8. Važnost prethodnog sudskog nadzora i obrazloženja naloga za tajnim nadzorom naglašena je u odluci Ustavnog suda br. U-III-857/2008 od 1. listopada 2008. godine. Konkretno, sud je objasnio da samo detaljno obrazloženje u nalogu „jamči da će postojanje »osnova sumnje« na kataloško kazneno djelo prethoditi određivanju nekoj od posebnih izvidnih mjera, da će postojati određeni minimalni stupanj vjerojatnosti takvog konkretnog – a ne pretpostavljanog – kaznenog djela te da će nalog, kao jasno artikulirano raspolaganje sredstvima državne prisile, biti logičan i uvjerljiv te u kasnijem stadiju postupka, provjerljiv pred drugim sudskim tijelima“. U nedostatku toga, prema Ustavnom sudu, nalog za provođenje tajnog nadzora krši Zakon o kaznenom postupku (vidi stavak 57. gore).
  9. S tim u vezi, Sud je također naglasio da provjera od strane tijela ovlaštenih za odobravanje provođenja tajnog nadzora, inter alia, da je uporaba takvih mjera ograničena na predmete u kojima postoji činjenična osnova za sumnju da osoba planira, čini ili je počinila određena teška kaznena djela i da je mjere moguće naložiti samo ako nema izgleda da se činjenice uspješno ustanove drugim metodama ili bi to bilo izrazito teško, predstavlja jamstvo odgovarajućeg postupka osmišljenog kako bi se osiguralo da mjere nisu naložene nemarno, neregularno ili bez potrebnog razmatranja (vidi Klass i drugi, citirano gore, stavak 51.). Stoga je važno da odgovorne vlasti - u ovom predmetu istražni sudac - odrede postoje li opravdani razlozi za odobravanje mjera tajnog nadzora (usporedi Iordachi i drugi protiv Moldavije, br. 25198/02, stavak 51., 10. veljače 2009.).
  10. U ovom predmetu četiri naloga za tajnim nadzorom izdana od strane istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu u pogledu podnositelja u načelu su se temeljila samo na tvrdni da postoji zahtjev USKOKA za korištenje tajnog nadzora i zakonskom izrazu da se „istraga ne može provesti na drugačiji način ili da bi to bilo izrazito teško“ (vidi stavke 9., 11., 13. i 17. gore). Nisu navedeni nikakvi stvarni detalji koji se temelje na specifičnim činjenicama predmeta i osobitim okolnostima koje ukazuju na osnovanu sumnju da su kaznena djela počinjena, te da istragu nije moguće provesti na drugačiji, manje intruzivan način.
  11. Iako je to očito bilo u suprotnosti s pretpostavkama mjerodavnog domaćeg prava i gore citirane sudske prakse Ustavnog suda (vidi stavke 55. i 93. gore), čini se da je odobreno kroz praksu Vrhovnog suda i kasnije podržano od strane Ustavnog suda. Konkretno, Vrhovni sud je smatrao, kad se pitanjem bavio u kontekstu dopuštenosti dokaza, što je prema Konvenciji drugo pitanje (vidi stavak 99. dolje), da manjak obrazloženja u nalozima za tajni nadzor, u suprotnosti s člankom 182. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku, može biti nadoknađen retroaktivnim specifičnim obrazloženjem u pogledu relevantnih pitanja u kasnijoj fazi postupka time što će se od suda zatražiti da izuzme dokaze dobivene na taj način iz spisa (vidi stavak 58. gore). Čini se da je to prihvatio i Ustavni sud koji je u svojoj odluci br. UIII-2781/2010 od 9. siječnja 2014. godine smatrao da je, u slučaju kad nalozi za tajni nadzor ne sadrže obrazloženje, u određenim uvjetima obrazloženje moguće navesti u prvostupanjskoj presudi ili odluci vezanoj uz zahtjev za izuzimanjem nezakonito dobivenih dokaza (vidi stavak 60. gore).
  12. Iz navedenoga slijedi da su, iako je u Zakonu o kaznenom postupku izričito predviđena prethodna sudska kontrola i detaljno obrazloženje pri izdavanju naloga za tajni nadzor kako bi takve mjere bile provedene, nacionalni sudovi uveli mogućnost retroaktivnog opravdanja za njihovu uporabu, čak i kad zakonska pretpostavka prethodne sudske kontrole i detaljnog obrazloženja u nalogu nije ispoštovana. U području koje je toliko osjetljivo kao što je provođenje tajnog nadzora, koji se prema Konvenciji tolerira samo u onoj mjeri koja je strogo potrebna za očuvanje demokratskih institucija, Sud ima poteškoća u prihvaćanju te situacije koju su stvorili nacionalni sudovi. Ta situacija sugerira da je praksa u primjeni zakona koja sama po sebi nije dovoljno jasna s obzirom na dva suprotstavljena stava koja su usvojili Ustavni sud i Vrhovni sud (vidi stavke 93. i 96., te 57.-61. gore), u sukobu s jasnim tekstom zakona koji ograničava ostvarivanje diskrecije dodijeljene tijelima javne vlasti kad je u pitanju provođenje tajnog nadzora (usporedi Kopp, citirano gore, stavak 73.; i Kvasnica, citirano gore, stavak 87.).
  13. Štoviše, Sud smatra da u situaciji u kojoj je zakonodavna vlast predvidjela prethodnu detaljnu sudsku kontrolu proporcionalnosti uporabe mjera tajnog nadzora, zaobilaženje tog zahtjeva retroaktivnim opravdanjem koje su uveli sudovi ne može se osigurati odgovarajuća i dostatna zaštita od potencijalne zlouporabe jer otvara vrata proizvoljnosti time što dozvoljava provođenje tajnog nadzora suprotno postupku koji je predviđen u mjerodavnom pravu.
  14. To se posebice odnosi na predmete u kojima je jedina učinkovita mogućnost za pojedinca podvrgnutog tajnom nadzoru u kontekstu kaznenog postupka osporiti zakonitost uporabe takvih mjera pred kaznenim sudovima za vrijeme kaznenog postupka protiv njega ili nje (vidi stavak 72. gore). Sud je također već utvrdio da iako sudovi tijekom trajanja kaznenog postupka mogu razmotriti pitanja pravednosti prihvaćanja dokaza u kaznenog postupku, oni nemaju mogućnost ispitivati bit konvencijskog prigovora da miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegova privatnog života nije bilo „u skladu sa zakonom“, a još manje imaju mogućnost pružiti odgovarajuću zaštitu u odnosu na taj prigovor (vidi Khan, citirano gore, stavak 44.; G. i J.H. protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 44787/98, stavak 86., ECHR 2001-IX; i Goranova-Karaeneva, citirano gore, stavak 59.).
  15. To se može primijetiti u ovom predmetu u kojem su nadležni kazneni sudovi ograničili svoju procjenu uporabe tajnog nadzora u onoj mjeri i kojoj je to relevantno za dopuštenost dokaza dobivenih na taj način, bez zadiranja u bit konvencijskih pretpostavki vezanih uz navode o proizvoljnom miješanju u prava podnositelja iz članka 8. Konvencije (vidi stavke 46. i 48. gore). U isto vrijeme Vlada nije ponudila nikakve informacije o pravnim sredstvima - poput zahtjeva za utvrđujućom presudom ili tužbe za naknadu štete - koje mogu biti na raspolaganju osobi koja se nalazi u situaciji podnositelja (vidi Udruženje za europsku integraciju i ljudska prava i Ekimdzhiev, citirano gore, stavak 102.).
  16. Na temelju gore navedenoga, Sud smatra da mjerodavno domaće pravo, na način na koji su ga tumačili i primijenili nadležni sudovi, nije bilo razumno jasno u pogledu opsega i načina ostvarivanja diskrecije dodijeljene tijelima javne vlasti, te posebice u praksi nije osiguralo odgovarajuće mjere zaštite od raznih mogućih zloupotreba. U skladu s time, postupak za nalaganje i nadziranje provođenja mjera prisluškivanja telefona podnositelja nije bio u potpunosti u skladu s pretpostavkama zakonitosti, niti je na odgovarajući način ograničio miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegova privatnog života i dopisivanja na ono što je bilo „nužno u demokratskom društvu“.
  17. Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj prigovara na nedostatak nepristranosti raspravnog vijeća i uporabi dokaza dobivenih tajnim nadzorom u kaznenom postupku vođenom protiv njega. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„(...) u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da (...) sud pravično (...) ispita njegov slučaj.“

A. Navodni manjak nepristranosti raspravnog vijeća

1.  Dopuštenost

(a)  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da za vrijeme kaznenog postupka podnositelj nije nikad prigovorio sastavu raspravnog vijeća niti je ikad zatražio da se suca Z.Č. izuzme iz predmeta. Štoviše, nije navodio manjak nepristranosti raspravnog vijeća u svojoj žalbi, već samo u ustavnoj tužbi. Stoga se, prema mišljenju Vlade, ne može smatrati da je navodni manjak nepristranosti suca Z.Č. utjecao na pravo podnositelja na pošteno suđenje.
  2. Podnositelj je istaknuo da, s obzirom na odluku Vrhovnog suda kojom se odbija zahtjev predsjednika Županijskog suda u Dubrovniku da se postupak prenese na drugi sud zbog prethodnog angažmana sudaca tog suda u predmetu (vidi stavak 40. gore), bilo kakva mogućnost prigovaranja na manjak nepristranosti raspravnog vijeća bila bi isključivo teorijska te u praksi ne bi dovela do ikakvih rezultata.

(b)  Ocjena suda

  1. Sud ističe da nakon što je sudac Z.Č. zbog dojma o njegovoj nepristranosti u predmetu podnositelja izrazio svoju zabrinutost predsjedniku Županijskog suda u Dubrovniku te zatražio svoje izuzeće iz predmeta (vidi stavak 38. gore), predsjednik je od Vrhovnog suda zatražio da se provođenje postupka prenese drugom sudu jer su svi suci Županijskog suda u Dubrovniku već sudjelovali u predmetu podnositelja u ranijim fazama postupka (vidi stavak 39. gore). Međutim, Vrhovni sud je odbio zahtjev jer nije bilo razloga za sumnju u nepristranost sudaca Županijskog suda u Dubrovniku.
  2. U takvim bi okolnostima svaki drugi prigovor podnositelja na sastav raspravnog vijeća ili manjak nepristranosti sudaca Županijskog suda u Dubrovniku bio teorijski i iluzoran, dok je svrha Konvencije jamčiti prava koja su praktična i učinkovita (vidi, među nizom drugih predmeta, Erkapić protiv Hrvatske, br. 51198/08, stavak 78., 25. travnja 2013.).
  3. Sud stoga odbacuje prigovor Vlade. Također primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

2.  Osnovanost 

(a)  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj je istaknuo da je za vrijeme postupka predsjednik raspravnog vijeća, sudac Z.Č., sam izrazio zabrinutost zbog dojma o njegovoj nepristranosti jer je ranije sudjelovao u postupku kojem je produžen pritvor podnositelja. Pozivajući se na sudsku praksu Suda i mjerodavnu domaću praksu, tvrdio je da postoje utvrdive činjenice koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost. Prema mišljenju podnositelja to znači da sudac nije bio nepristran u pogledu subjektivnog aspekta mjerodavnog testa Suda te da u svakom slučaju raspravno vijeće nije bilo objektivno nepristrano jer je to bio dovoljan dokaz za izazivanje legitimne sumnje u pogledu manjka nepristranosti suca Z.Č.-a. Štoviše, predsjednik Županijskog suda u Dubrovniku dijelio je zabrinutost koju je izrazio sudac Z.Č. te je stoga zatražio da Vrhovni sud prenese postupak na drugi sud, no Vrhovni sud je odbio taj zahtjev.
  2. Vlada je tvrdila da podnositelj nije uspio oboriti pretpostavku nepristranosti suca Z.Č. u smislu subjektivnog aspekta relevantnog testa Suda jer taj sudac nije nikada izrazio nikakvu osobnu pristranost ili predrasudu u predmetu podnositelja. Što se tiče objektivnog testa nepristranosti, Vlada je smatrala da samo sudjelovanje suca u prethodnim fazama postupka ne može izazivati nikakve sumnje u njegov manjak nepristranosti. Istina je da je tijekom postupka sudac Z.Č. zatražio svoje izuzeće iz predmeta, no on se pozivao isključivo na vlastito tumačenje mjerodavnih domaćih zahtjeva bez da je naveo konkretan temelj za mogući dojam o njegovom manjku nepristranosti. Konačnu je odluku o njegovom zahtjevu donio Vrhovni sud koji je ispitao zahtjev za prijenos postupka na drugi sud kojega je podnio predsjednik Županijskog suda u Dubrovniku. Vrhovni sud je objasnio kako činjenica da je sudac odredio pritvor ne može utjecati na njegovu nepristranost jer se takva odluka ne bavi istim pitanjima o kojima sudac mora odlučivati kad ispituje osnovanost predmeta. Prema mišljenju Vlade, to je tumačenje slijedilo mjerodavnu praksu Suda i Ustavnog suda. Podnositelj je stoga pogrešno shvatio zahtjev suca Z.Č. za izuzimanje iz predmeta jer se taj zahtjev samo pozivao na mjerodavnu praksu po tom pitanju, a ne na ikakve konkretne okolnosti predmeta.

(b)  Ocjena suda

(i)  Opća načela

  1. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije zahtijeva da sud bude nepristran. Nepristranost označava odsutnost predrasuda ili pristranosti. Prema sudskoj praksi Suda, postoje dva testa za procjenjivanje je li sud nepristran u smislu članka 6. stavka 1. Prvi test (subjektivni) sastoji se od utvrđivanja osobnog uvjerenja pojedinog suca u određenom predmetu. Osobna nepristranost suca mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. Što se tiče drugog testa (objektivnog), to znači utvrditi, sasvim odvojeno od osobnog ponašanja suca, postoje li utvrdive činjenice koje mogu izazvati sumnju u njegovu/njezinu nepristranost (vidi, primjerice, Padovani protiv Italije, 26. veljače 1993., stavak 26., Serija A br. 257-B; Gautrin i drugi protiv Francuske, 20. svibnja 1998., stavak 58., Izvješća 1998-III).
  2. Sud ističe da se u velikoj većini predmeta u kojima su se postavila pitanja o nepristranosti usredotočio na objektivni test. Međutim, ne postoji čvrsta granica između subjektivne i objektivne nepristranosti jer ponašanje suca može dovesti ne samo do objektivnih bojazni glede nepristranosti iz gledišta vanjskog promatrača (objektivni test) već i do sumnje u njegovo ili njezino osobno uvjerenje (subjektivni test) (vidi Kyprianou protiv Cipra [VV], br. 73797/01, stavak 119., ECHR 2005-XIII). Stoga u nekim predmetima u kojima može biti teško pribaviti dokaze kojima bi se oborila pretpostavka subjektivne nepristranosti suca, zahtjev za objektivnu nepristranost pruža dodatno važno jamstvo (vidi Pullar protiv Ujedinjene Kraljevine, 10. lipnja 1996., stavak 32., Izvješća o presudama i odlukama 1996-III).
  3. Sud također ističe da u tom pogledu čak i dojam može imati određenu važnost ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda treba biti provoditi, već se treba vidjeti da ona provodi“ (vidi De Cubber protiv Belgije, listopada 1984., stavak 26., Serija A br. 86). Ono što je ovdje u pitanju je povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju odavati u javnosti. Stoga se svaki sudac u odnosu na kojeg postoji opravdani razlog za strah od nedostatka nepristranosti mora povući (vidi Castillo Algar protiv Španjolske, 28.listopada 1998, stavak 45., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VIII; i Micallef protiv Malte [VV], br. 17056/06, stavak 98., ECHR 2009).
  4. U slučajevima kad je sudac koji predsjeda suđenjem već sudjelovao u predmetu u ranijoj fazi postupka te je donio razne odluke vezane za podnositelja u predraspravnoj fazi - uključujući odluke o produženju pritvora - Sud je istaknuo da je općenito jedna od uloga suca upravljati postupkom s ciljem osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava. Savršeno je normalno da sudac može razmatrati i odbiti zahtjev za puštanje na slobodu koji podnese pritvoreni optuženik. Pritom sudac mora, i na temelju Konvencije i domaćeg prava, ustanoviti postojanje „osnovane sumnje“ protiv optuženika. Sama činjenica da je sudac u suđenju već donosio predraspravne odluke u predmetu, uključujući odluke vezane uz pritvor, ne može opravdati bojazni o njegovoj nepristranosti; samo posebne okolnosti mogu opravdati drugačiji zaključak (vidi Hauschildt protiv Danske, 24. svibnja 1989., stavak 51., Serija A br. 154; Sainte-Marie protiv Francuske, br. 12981/87, stavak 32., 16. prosinca 1992.; i Romenskiy protiv Rusije, br. 22875/02, stavak 27., 13. lipnja 2013.). Uvijek je odlučan opseg i narav predraspravnih mjera koje je poduzeo sudac (vidi Fey protiv Austrije, 24. veljače 1993., stavak 30., Serija A br. 255-A).
  5. Bilo kakve sumnje koje optuženik može imati u takvim slučajevima su razumljive, no njih se same ne može smatrati objektivno opravdanima. Doista, pitanja na koja sudac mora odgovoriti pri donošenju odluka o produživanju pritvora nisu ista kao ona pitanja koja su odlučujuća za njegovu pravomoćnu presudu. Prilikom odlučivanja o pritvoru i donošenja drugih predraspravnih odluka te vrste, sudac po kratkom postupku ocjenjuje dostupne podatke kako bi utvrdio postoji li prima facie temelj za sumnju protiv optuženika za počinjenje kaznenog djela; prilikom donošenja odluke na kraju suđenja mora procijeniti jesu li dokazi koji su izneseni i o kojima se raspravljalo pred sudom dovoljni da bi se optuženika proglasilo krivim. Sumnja i formalno proglašenje krivnje ne mogu se tretirati kao da su istovjetni (vidi Jasiński protiv Poljske, br. 30865/96, stavak 55., 20. prosinca 2005.).

(ii)  Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud ističe da je za vrijeme postupka u predmetu podnositelja njegov pritvor prije početka glavne rasprave produžen četiri puta od strane izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Dubrovniku u kojem je sudac Z.Č., koji je kasnije preuzeo odgovornost za predmet podnositelja kao predsjednik raspravnog vijeća, sudjelovao kao predsjednik ili član vijeća (vidi stavke 24., 30., 32. i 41. gore). Pritvor podnositelja je produžen na temelju opasnosti od ponavljanja kaznenog djela i težine kaznenog djela.
  2. Procjena te pritvorske osnove uključivala je analizu svih relevantnih okolnosti kaznenog djela, način počinjenja djela te težinu pojedinih elemenata optužbi poput nužne kriminalne volje i angažmana u počinjenju djela (vidi stavke 24. i 30. gore). Međutim, suci su se u procjeni pozivali samo na kazneno djelo kao „predmet optužnice“ što nije pokazivalo njihovo uvjerenje da je podnositelj počinio kazneno djelo u pitanju te se to ne može smatrati istovjetnim proglašenju krivnje (usporedi Jasiński, citirano gore, stavak 56. i, suprotno, Romenskiy, citirano gore, stavak 28.).
  3. Slično tome, Sud ne smatra da se pozivanje na određene okolnosti iz optužbi, navođenje težine kaznenog djela te ranijih osuda podnositelja može smatrati prelaženjem granica onoga što treba smatrati objektivnom i razumnom procjenom situacije u svrhu odlučivanja o pitanju njegovog pritvora. Ti su elementi igrali ulogu u procjeni temelja za nalaganje pritvora na temelju mjerodavnog domaćeg prava, te ih je kao takve trebao ispitati sudac Z.Č. iz gledišta opravdanja za nastavak pritvora podnositelja. Međutim, nije se moglo smatrati da oni ukazuju na ikakav unaprijed formirani stav o krivnji podnositelja ili kazni koju mu treba odrediti (vidi Jasiński, citirano gore, stavak 56.).
  4. Sud stoga smatra da sama činjenica da je sudac Z.Č. bio član izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Dubrovniku koje je produžilo pritvor podnositelja ne postavlja pitanje manjka nepristranosti na temelju Konvencije.
  5. Međutim, Sud ističe da je za vrijeme postupka zbog svog prethodnog angažmana u predmetu sudac Z.Č. svojevoljno zatražio izuzeće od predsjednika Županijskog suda u Dubrovniku da se izuzme iz predmeta kao predsjednik raspravnog vijeća (vidi stavak 38. gore). Predsjednik Županijskog suda u Dubrovniku prihvatio je zahtjev za izuzeće i, iz istih razloga, tražio da Vrhovni sud prenese postupak na drugi sud (vidi stavak 39. gore) jer su svi suci Kaznenog odjela tog suda već sudjelovali u postupku. Međutim, Vrhovni sud je odbio zahtjev za prenošenje nadležnosti zbog nepostojanja razloga za sumnju u nepristranost sudaca Županijskog suda u Dubrovniku. Objasnio je da sama činjenica da je sudac predsjedao vijećima koja su produživala pritvor podnositelja ne može izazvati nikakvu sumnju u njegovu nepristranost jer se pitanja o kojima je trebalo odlučiti za produživanje pritvora razlikuju od onih o kojima sudac odlučuje kad ispituje osnovanost predmeta (vidi stavak 40. gore).
  6. Iako je ta situacija mogla izazvati određene sumnje kod podnositelja, Sud ističe da u svom zahtjevu sudac Z.Č. nije naveo nikakav određeni razlog za svoje izuzimanje već je izuzeće zatražio isključivo kao mjeru opreza (vidi stavak 38. gore). Osim toga, prilikom odbacivanja zahtjeva, Vrhovni sud je dao dostatno i relevantno obrazloženje za svoju odluku koje je bilo u skladu s praksom Suda (vidi stavak 120. gore i, suprotno, predmet Rudnichenko protiv Ukrajine, br. 2775/07, stavci 116.18., 11. srpnja 2013.).
  7. S obzirom na navedeno, Sud smatra da se sumnje podnositelja u nepristranost suca koji je predsjedao njegovom suđenju ne mogu smatrati objektivno opravdanima.
  8. Prema tome nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

B. Uporaba dokaza dobivenih tajnim nadzorom u postupku

1.  Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

2.  Osnovanost

(a)  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj je tvrdio da nije imao pošteno suđenje jer je raspravno vijeće kao dokaze prihvatilo snimke koje su nezakonito dobivene na temelju naloga za tajni nadzor te jer je svoje odluke temeljilo na tim dokazima. To je bilo u suprotnosti s mjerodavnim pravilima o dopuštenosti dokaza na temelju Zakona o kaznenom postupku zbog čega njegovo suđenje nije bilo pošteno.
  2. Vlada je tvrdila da je za vrijeme kaznenog postupka podnositelj imao priliku pregledati snimke dobivene tajnim nadzorom i protiviti se tome da se koriste kao dokazi. On je zaista osporio zakonitost takvih dokaza te je zatražio da se izuzmu iz spisa. Domaći su sudovi odbili njegov zahtjev te dali dostatno obrazloženje za svoje odluke.

(b)  Ocjena suda

(i)  Opća načela

  1. Sud ponavlja da je njegova dužnost, u skladu s člankom 19. Konvencije, osigurati poštovanje obveza koje države ugovornice imaju prema Konvenciji. To posebice znači da njegova zadaća nije ispravljati činjenične i zakonske pogreške koje je nacionalni sud navodno počinio osim ako i u onoj mjeri u kojoj su izazvale povredu prava i sloboda zaštićenih Iako članak 6. jamči pravo na pošteno suđenje, on ne određuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je stoga prvenstveno stvar koju reguliraju nacionalni zakoni (vidi, među nizom predmeta, Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988., stavci 45.-46., Serija A br. 140; i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998., stavak 34., Izvješća o presudama i odlukama 1998-IV).
  2. Uloga Suda nije odrediti, u načelu, jesu li određene vrste dokaza - primjerice, dokazi dobiveni nezakonito – dopuštene, niti je li podnositelj zahtjeva kriv ili ne. Pitanje na koje treba odgovoriti jest je li postupak u cjelini, uključujući način na koji su pribavljeni dokazi, bio pošten. To uključuje ispitivanje navodne „nezakonitosti“ te, kad je u pitanju povreda nekog drugog konvencijskog prava, prirode utvrđene povrede (vidi Allan protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 48539/99, stavak 42., ECHR 2002-IX).
  3. Pri utvrđivanju je li postupak u cjelini bio pošten, u obzir treba uzeti i to jesu li prava obrane poštovana. Posebice je potrebno ispitati je li podnositelju dana prilika da ospori autentičnost dokaza te da se protiviti njihovoj uporabi. Uz to, u obzir treba uzeti i kvalitetu dokaza, kao i to stvaraju li okolnosti u kojima su oni pribavljeni sumnju u pouzdanost i točnost dokaza. Iako se problemi poštenog postupka ne javljaju nužno u slučaju kad dobivene dokaze ne podržavaju drugi materijali, treba primijetiti da kada su dokazi čvrsti i ne postoji opasnost da su nepouzdani, potreba za dokazima koji ih podržavaju odgovarajuće slabi (vidi, između ostalog, Bykov, citirano gore, stavak 90.).
  4. Posebice, što se tiče ispitivanja prirode utvrđene povrede Konvencije, Sud primjećuje da je u nekoliko predmeta utvrdio da uporaba prikrivenih prislušnih uređaja krši članak 8. jer takvo miješanje nije bilo „u skladu sa zakonom“. Ipak, prihvaćanje tako dobivenih informacija kao dokaza nije u okolnostima pojedinog predmeta bilo u suprotnosti s pretpostavkom pravednosti zajamčenom u članku 6. stavku 1. (vidi Khan, citirano gore, stavci 25.-28.; G. i J.H. protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 44787/98, stavci 37.-38., ECHR 2001-IX; i Bykov, citirano gore, stavci 94.105.).

(ii)  Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud na početku ističe da podnositelj nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobivenih mjerama tajnog nadzora već je svoj prigovor ograničio isključivo na formalnu uporabu takvih podataka kao dokaza za vrijeme postupka (usporedi, Khan, citirano gore, stavak 38.; G. i J.H., citirano gore, stavak 79.; i Bykov, citirano gore, stavak 95.).
  2. On je također imao učinkovitu mogućnost osporiti vjerodostojnost dokaza i usprotiviti se njihovoj uporabi, a tu priliku je i iskoristio za vrijeme postupka pred prvostupanjskim sudom (vidi stavke 35. i 42. gore), u svojoj žalbi (vidi stavak 47. gore) i ustavnoj tužbi (vidi stavak 49. gore). Domaći sudovi su ispitali osnovanost njegovih tvrdnji te dali obrazloženje za svoje odluke (vidi stavke 46., 48. i 50. gore). Činjenica da podnositelj nije bio uspješan ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao učinkovitu mogućnost osporiti dokaze te se usprotiviti njihovoj uporabi (vidi Schenk, citirano gore, stavak 47., i Khan, citirano gore, stavak 38.).
  3. Sud nadalje ističe da sporni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se temeljila presuda (usporedi Schenk, citirano gore, stavak 48.). Prilikom osuđivanja podnositelja, Županijski sud u Dubrovniku je uzeo u obzir iskaze podnositelja i njegovih suoptuženika te ih ispitao zajedno s iskazima drugih svjedoka i dokazima dobivenim brojnim pretragama i zapljenama (vidi stavak 45. gore).
  4. Na temelju gore navedenoga, Sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava obrane podnositelja nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna (vidi Bykov, citirano gore, stavak 98.). Zaključno, Sud smatra da uporaba spornih snimki kao dokaza nije kao takva podnositelja lišila poštenog suđenja.
  5. Prema tome nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

III.  PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije navodi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A.  Naknada štete

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 20.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je podnositeljev zahtjev smatrala pretjeranim, neosnovanim i nepotkrijepljenim.
  3. Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dodjeljuje 7.500,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mu mogli biti obračunati.

B.  Troškovi i izdatci

  1. Podnositelj zahtjeva također je potraživao 16.493,75 hrvatskih kuna za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
  2. Vlada je podnositeljev zahtjev smatrala neosnovanim i nepotkrijepljenim.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je iznos novca razuman. Sud u ovom predmetu, uzevši u obzir predmete u njegovu posjedu i prethodne kriterije, smatra razumnim dodijeliti iznos od 2.160.00 eura (EUR), uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati, koji pokriva troškove za postupak pred Sudom.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije; 
  1. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u pogledu manjka nepristranosti sudaca; 
  1. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u pogledu uporabe dokaza dobivenih tajnim nadzorom u kaznenom postupku protiv podnositelja;

5. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane pravomoćna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 7.500,00 EUR (sedam tisuća pet stotina eura), na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(ii)  2.160,00 EUR (dvije tisuće i stotinu i šezdeset eura), na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. siječnja 2015. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Søren Nielsen            Isabelle Berro-Lefèvre

Tajnik                          Predsjednica

 ______________________________________________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

 

 

FIRST SECTION

CASE OF DRAGOJEVIĆ v. CROATIA

(Application no. 68955/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

15 January 2015

FINAL

15/04/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Dragojević v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 2 December 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 68955/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Ante Dragojević (“the applicant”), on 20 October 2011.

2. The applicant was represented by Ms J. Novak, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. Relying on Article 6 § 1 and Article 8 of the Convention, the applicant alleged that the trial bench had not been impartial, that he had been subjected to unlawful secret surveillance measures and that the evidence thus obtained had been used in the criminal proceedings against him, thereby making the proceedings unfair.

4. On 17 July 2013 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1982 and lives in Vela Luka.

6. He worked as a sailor on an ocean carrier for a shipping company headquartered in Croatia.

A. Investigation

7. In 2007 the police and the State Attorney’s Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta; hereinafter: “the OSCOC”) investigated allegations of possible drug trafficking between Latin America and Europe via ocean carriers, involving several persons from Croatia.

8. On 23 March 2007, on the basis of a police report, the OSCOC requested an investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) to authorise the use of secret surveillance measures to tap the applicant’s telephone and covertly monitor him.

9. The investigating judge granted the request and on the same day issued an order for the use of secret surveillance measures. Its statement of reasons reads as follows:

“On 23 March 2007 the OSCOC lodged a request, no. ..., for secret surveillance measures under Article 180 § 1 (1) and (3) of the Code of Criminal Procedure in respect of Ante Dragojević. The request refers to the [police] report of 2 March 2007, concerning the use of secret surveillance measures in respect of M.R., M.V., B.Ž. and I.B., alleging probable cause to believe that [Ante Dragojević] is also involved in the commission of the offence proscribed by Article 173 §§ 2 and 3 of the Criminal Code.

The investigating judge considers that the request is well-founded because the investigation cannot be carried out by other means and the use of these measures in respect of Ante Dragojević is also necessary for satisfactory completion of the investigation, given that there are sufficient grounds for suspecting that he has also been involved in the commission of the offence in issue.

It is therefore appropriate to temporarily limit the constitutional rights and decide as above.”

10. In the course of the further investigation the OSCOC learnt that the applicant had been using another telephone number. On 25 May 2007 it asked the investigating judge to extend the use of secret surveillance measures to tap that number.

11. On the same day the investigating judge granted that request and issued an order, which contains the following statement of reasons:

“Based on an order of this court under the above number, the secret surveillance measures provided for in Article 180 § 1 (1) and (3) of the Code of Criminal Procedure are being conducted in respect of several persons for the offence proscribed under Article 173 §§ 2 and 3 of the Criminal Code.

On 25 May 2007 the OSCOC lodged a request for secret surveillance measures under Article 180 § 1 (1) and (3) of the Code of Criminal Procedure in respect of D.Š., and the secret surveillance measure under [Article 180 § 1] (1) of the above-cited provision in respect of Ante Dragojević, who was using the telephone number ... This measure was also requested in respect of another unidentified person who was using the number ... since the results of the previous use of secret surveillance measures showed that they had made contact in order to commit the offence in issue.

The investigating judge considers that the request is well-founded because the investigation cannot be carried out by other means, so it is necessary to temporarily limit the constitutional rights and order the measures noted in the operative part of this order under points I and II.

The OSCOC also asked that certain measures be terminated because they had not produced any result, and a decision was made accordingly as noted under point V of this order.”

12. On 2 July 2007 the OSCOC requested that the use of secret surveillance measures be extended for a further three months.

13. The investigating judge granted the request and on the same day issued an order based on the following statement of reasons:

“Based on an order of this court under the above number, the secret surveillance measures provided for in Article 180 § 1 (1) and (3) of the Code of Criminal Procedure are being conducted in respect of several persons for an offence proscribed under Article 173 §§ 2 and 3 of the Criminal Code.

On 2 July 2007 the OSCOC lodged a request for an extension of the use of secret surveillance measures under Article 180 § 1 (1) and (3) of the Code of Criminal Procedure in respect of M.R., B.Ž. and Ante Dragojević on grounds of suspected conspiracy in drug trafficking between Latin America and Croatia. It appears, given their constant contacts, that the offence could be committed within a period of three months so it was proposed that the use of measures be extended for that period.

The investigating judge considers that the request is well-founded because the investigation cannot be carried out by other means and given the circumstances of the offence it is necessary to extend the use of [secret surveillance] measures in order to achieve satisfactory completion of the investigation and obtaining of evidence.

It is therefore decided accordingly as noted in the operative part of this order.”

14. On 6 August 2007 the OSCOC requested the investigating judge to discontinue the use of secret surveillance measures in respect of the applicant on the grounds that the results of the investigation did not justify further secret surveillance.

15. The investigating judge granted the request and ordered the discontinuation of secret surveillance on 7 August 2007.

16. On 17 September 2007 the OSCOC made a new request for secret surveillance in respect of the applicant.

17. On the same day the investigating judge issued a secret surveillance order with the following statement of reasons:

“By orders under the above number secret surveillance was ordered in respect of Ante Dragojević (on 23 March 2007 and discontinued on 7 August 2007), and in respect of ...

On 17 September 2007 the OSCOC lodged a request for secret surveillance measures under Article 180 § 1 (1) and (3) of the Code of Criminal Procedure in respect of Ante Dragojević, B.Ž. and M.M. for a period of two months in connection with offences proscribed under Article 173 §§ 2 and 3 of the Criminal Code, and for the discontinuation of secret surveillance in respect of N.I and an unidentified person. In their request [the OSCOC] submits that the investigation shows that there is a possibility that these individuals could contact each other again and that they could contact N.I., who travelled to Latin America and is expected to stay there for ten months. [The OSCOC] therefore considers that by resuming the use of secret surveillance relevant information for the further investigation could be obtained. On the other hand, there has been no communication on the telephone numbers of N.I. and the unidentified person so [the OSCOC] proposes that the secret surveillance in that respect be discontinued.

The investigating judge finds in the case in issue that it is necessary to temporarily limit the constitutional rights of the above-mentioned individuals since investigation by another means would not be possible. It has therefore been decided as noted under points I and II, while at the same time [certain] measures have been discontinued as noted under points III and IV of this order.”

18. After further preliminary investigation, on 16 January 2009 the applicant was arrested and detained on suspicion of drug trafficking.

19. The following day the Dubrovnik Police Department (Policijska uprava Dubrovačko-neretvanska) lodged a criminal complaint with the Dubrovnik County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku; hereinafter: the “State Attorney’s Office”) against the applicant and another person on charges of drug trafficking.

20. On the same day the applicant was questioned by an investigating judge of the Dubrovnik County Court (Županijski sud u Dubrovniku). He stressed that it was true that he worked on an ocean carrier between Latin America and Europe but denied that he had anything to do with any drug trafficking.

21. After the questioning the investigating judge opened an investigation in respect of the applicant and several other persons on suspicion of drug trafficking. The investigating judge also remanded the applicant in custody.

22. During the investigation the investigating judge questioned several witnesses and obtained the relevant results and analyses of the use of secret surveillance measures, as well as evidence obtained following a number of searches conducted during the investigation. Throughout the proceedings the applicant was remanded in custody.

B. Proceedings on indictment

23. After the completion of the investigation, on 10 March 2009 the State Attorney’s Office indicted the applicant and two other persons in the Dubrovnik County Court on charges of drug trafficking. The applicant was also indicted on charges of money laundering.

24. On 11 March 2009 a three-judge panel of the Dubrovnik County Court presided over by judge Z.Č. extended the applicant’s pre-trial detention under Article 102 § 1 (3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending and gravity of charges). The relevant part of the decision in respect of the applicant reads:

“This panel considers that the pre-trial detention under Article 102 § 1 (4) of the Code of Criminal Procedure in respect of the accused Dragojević and V. should be extended because the type and quantity of drugs which are the subject of the indictment, and the manner of commission [of the offence], indicate particularly grave circumstances of the offence for which the pre-trial detention should be extended”

25. On 13 March 2009 the applicant’s defence lawyer asked the Dubrovnik County Court for access to and a copy of the audio recordings obtained by the use of secret surveillance measures.

26. The request for access to the recordings was granted on 16 March 2009.

27. On 16 March 2009 the applicant challenged the decision on his pre-trial detention before the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske).

28. On 18 March 2009 the applicant also lodged an objection against the indictment, arguing, inter alia, that the results of the secret surveillance measures did not suggest that he had been involved in the offence.

29. On 30 March 2009 the Supreme Court allowed the applicant’s appeal against the detention order of 11 March 2009 (see paragraphs 24 and 27 above) on the grounds that the first-instance court had failed to state any reasons why the applicant’s detention should be extended under Article 102 § 1 (3) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending). Without releasing the applicant, it therefore ordered that the matter be re-examined.

30. The Dubrovnik County Court complied with that order and on 6 April 2009 a three-judge panel of that court, presided over by Judge Z.Č., extended the applicant’s pre-trial detention under Article 102 § 1 (3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending and gravity of charges). The relevant part of the decision reads:

“The fact that the defendant Ante Dragojević is a reoffender, who has been sentenced by a final judgment of the Split Municipal Court no. KML-160/02 of 10 July 2003, a final judgment of the Korčula Municipal Court no. K-33/05 of 25 May 2006, and a final judgment of the Korčula Municipal Court no. K-68/07 of 10 December 2007, suggests that his previous behaviour has not been in compliance with the law and that there is therefore a risk that, if at large, he might reoffend.

Accordingly, this court considers that his detention should be extended under Article 102 § 1 (3) of the Code of Criminal Procedure.

Furthermore, this panel considers that the detention of Ante Dragojević should be extended under Article 102 § 1 (4) of the Code of Criminal Procedure since the type and quantity of the drug which is the subject matter of the charges and the manner of execution [of the offence] suggest that the circumstances of the offence were particularly serious and thus warrant his further detention.

To be specific, cocaine is a hard drug and forty kilos of it is not an insignificant amount. Such a quantity could be distributed in a number of single doses and thus endanger the health of a number of people, particularly young people. Having regard also to the international character of the offence, and the recorded EUR 80,000 from the proceeds of the crime which surpasses the usual circumstances associated with such offences, and the criminal resolve and engagement necessary to commit the offence charged, [the court considers] that the detention should be extended under Article 102 § 1 (4) of the Code of Criminal Procedure.”

31. On 27 April 2009 a three-judge panel of the Dubrovnik County Court dismissed the applicant’s objection against the indictment as ill-founded (see paragraph 28 above) on the grounds that there was sufficient suspicion to warrant sending the case for trial.

32. The applicant’s pre-trial detention was further extended by a three-judge panel of the Dubrovnik County Court, presided over by Judge Z.Č. on 5 June 2009, which reiterated the same reasons as in its previous decision.

33. Meanwhile, Judge Z.Č., who had presided over the panels extending the applicant’s pre-trial detention (see paragraphs 24, 30 and 32 above), assumed responsibility for the applicant’s case as president of the trial bench of the Dubrovnik County Court.

34. At hearings held on 16 and 17 June 2009 the applicant pleaded not guilty and the trial bench heard evidence from several witnesses.

35. The applicant also applied to have the results of the secret surveillance measures excluded from the case file as unlawfully obtained evidence on the grounds that the orders for their use had not been sufficiently reasoned and had thus been contrary to Articles 180a, 181 and 182 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 55 below).

36. In a short oral explanation and ruling out the possibility of appeal against his decision, the president of the trial bench dismissed the applicant’s request as ill-founded. The trial bench then examined the evidence obtained by secret surveillance. It also decided to obtain further evidence proposed by the prosecution and the applicant, and adjourned the hearing.

37. On 4 August 2009 a three-judge panel of the Dubrovnik County Court, composed of judges P.M., E.Č. and M.V., extended the applicant’s pre-trial detention under Article 102 § 1 (3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending and gravity of charges) reiterating the reasons stated in the previous decisions on his detention.

38. On 25 August 2009 Judge Z.Č., referring to the Court’s case-law and the case-law of the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), asked to withdraw from the case as president of the trial bench on the grounds that his previous involvement in the case, as president of the panels which had extended the applicant’s pre-trial detention, could raise doubts about his impartiality.

39. Following Judge Z.Č.’s request, on 26 August 2009 the President of the Dubrovnik County Court asked the Supreme Court to transfer the trial to another court since all the judges of the Criminal Division of the Dubrovnik County Court had already taken part in the applicant’s case.

40. On 9 September 2009 the Supreme Court dismissed that request on the grounds that there were no reasons to doubt the impartiality of the Dubrovnik County Court judges. It held that the mere fact that a judge had presided over the panels extending the applicant’s detention could not raise any issue of his impartiality since the questions to be decided when the detention was extended differed from those which the judge had to decide when examining the case on the merits. There were also no reasons to doubt the impartiality of Judge Z.Č. within the meaning of Article 36 § 2 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 55 below).

41. The applicant’s detention was further extended on 1 October 2009 by a three-judge panel in which Judge Z.Č. sat as a member of the panel, relying on Article 102 § 1 (3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending and gravity of charges) and reiterating the reasons from the previous decisions on detention.

42. At a hearing on 26 November 2009 the trial bench questioned several witnesses and the defence again sought to have the evidence obtained by secret surveillance excluded from the case file as unlawfully obtained evidence. Ruling out the possibility of appeal, the president of the trial bench dismissed the request as ill-founded. The trial bench thus examined the evidence obtained by the use of secret surveillance measures.

43. On 3 December 2009 a three-judge panel of the Dubrovnik County Court, composed of judges P.M., S.V. and M.V., extended the applicant’s detention under Article 102 § 1 (3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending and gravity of charges), reiterating the reasons stated in the previous decisions.

44. At a hearing on 17 December 2009 the applicant pleaded not guilty and denied all the charges against him. The parties gave their closing statements and the trial bench concluded the hearing.

45. On 18 December 2009 the Dubrovnik County Court found the applicant guilty on charges of drug trafficking and money laundering and sentenced him to nine years’ imprisonment. The judgment was based on an analysis of the applicant’s defence and the statements of his co-accused, as well as on the statements of witnesses, evidence obtained through numerous searches and seizures and the use of secret surveillance measures.

46. As to the refusal to exclude the latter evidence from the case file, the Dubrovnik County Court noted:

“The court found that the defence of the accused Ante Dragojević was unconvincing, contradictory and aimed at avoiding his criminal responsibility .... The court examined the audio recordings (CD) of the conversations between the accused and witnesses I.Ž. and M.R. after it had found that the recordings had been made pursuant to the orders of the investigating judge of the Zagreb County Court no. Kir-Us-14/07 authorising the telephone tapping. These were the reasons why the court dismissed the request made during the proceedings that these recordings be excluded from the case file as unlawfully obtained evidence. [Moreover] the court considered them to be lawful and acceptable evidence obtained pursuant to valid court decisions. This court also refused the request by the defence to examine the case files of the Rijeka County Court no. Kir-Us-1/09 and the Zagreb County Court no. Kir-Us-14/07 [concerning the use of secret surveillance], because it considered those requests irrelevant and obsolete for the same reasons referred to in the decisions concerning the requests for exclusion of the secret surveillance recordings from the case file. As to the request that the secret surveillance orders be excluded from the case file as unlawfully obtained evidence on the grounds that they did not contain an assessment of the likelihood that the accused themselves or jointly with other persons had committed one of the offences proscribed under Article 181 of the Code of Criminal Procedure, and that they did not contain an assessment of whether the investigation could be conducted by other means, this court considers that this is not correct because the orders were sufficient and well-reasoned and eventually resulted in an indictment being lodged [against the accused]. In any event, as to the request by the defence that the secret surveillance orders be excluded from the case file as unlawfully obtained evidence, it should be noted that these are not evidence but court decisions so they cannot be excluded from the case file as unlawfully obtained evidence. And as regards the evidence obtained on the basis of these orders, this court considers that there was no breach of the Code of Criminal Procedure and therefore it does not consider them to be fruit of the poisonous tree but lawfully obtained evidence.”

47. On 27 January and 3 February 2010 the applicant lodged an appeal against the first-instance judgment with the Supreme Court. He argued, inter alia, that the secret surveillance orders had not been properly drafted as required under the Code of Criminal Procedure given that they had not given a proper assessment of the likelihood that the offences in issue had been committed, or of the circumstances indicating that the investigation could not be conducted by other means. In his view, this had led to his unlawful surveillance and therefore any evidence thus obtained could not be used in the criminal proceedings against him. He challenged, further, the basis of the first-instance court’s reasoning in its judgment, namely, the evidence obtained through secret surveillance. The applicant also requested the Supreme Court to quash the first-instance judgment and order that a retrial be held before a differently composed trial bench.

48. The Supreme Court dismissed the applicant’s appeal as ill-founded and upheld the first-instance judgment on 23 September 2010. It held that all relevant facts had been sufficiently and correctly established, that the applicant had had every opportunity to participate effectively in the proceedings and that the first-instance court had given sufficient reasons for its decisions. As to the alleged unlawfulness of the applicant’s secret surveillance, the Supreme Court noted:

“As regards the secret surveillance orders, contrary to what is alleged in the appeal, these impugned orders contain sufficient reasons as to probable cause to believe that the offence under Article 173 § 2 of the Criminal Code was committed, as well as to the fact that the investigation into this offence could not be conducted by other means and that [such investigation] would be extremely difficult, which is evident from the fact that the investigating judge did not refuse to issue the orders. In fact he issued the orders as required under Article 182 § 2 of the Code of Criminal Procedure. It follows that the appellant’s allegation that the impugned orders of the investigating judge do not contain sufficient reasons, is erroneous and that they are therefore not unlawfully obtained evidence within the meaning of Article 9 § 2 of the Code of Criminal Procedure.”

49. The applicant subsequently lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court on 21 October 2010 arguing, inter alia, that the trial bench had lacked impartiality because of the previous involvement of Judge Z.Č. in the case; that his secret surveillance had been unlawful on account of the failure of the investigating judge to issue an order in the manner required under the relevant law; and that the use of the evidence thus obtained for his conviction had rendered the entire proceedings unfair.

50. On 25 May 2011 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint as ill-founded. It endorsed the reasoning of the Supreme Court with regard to the use of secret surveillance measures and the use of evidence thus obtained in the proceedings. As regards the lack of impartiality of the trial bench, the Constitutional Court observed:

“In the case in issue, the mere fact that the president of the trial bench had on three previous occasions ... sat on a panel which extended the appellant’s pre-trial detention cannot in itself be a reason for disqualifying the judge from deciding the merits of the case.

There is a significant difference between the decision on detention and the decision on the guilt of the appellant. When ruling on an extension of detention, a member of a panel of judges decides only the legal issues on which the application of the procedural law concerning the so-called causae arresti (Article 102 of the Code of Criminal Procedure) depends. Accordingly, he or she does not assess all the legal and factual aspects of the charges. The charges will be assessed in the first-instance proceedings. However, the appellant has not advanced any reasons why Judge Z.Č.’s participation in the panel [of judges] which had extended his detention could be considered to have led him to form a previous conviction as to his guilt.”

51. The decision of the Constitutional Court was served on the applicant’s representative on 13 June 2011.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Constitution

52. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010 and 85/2010) read as follows:

Article 29

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.”

Article 35

“Everyone has a right to respect for and legal protection of his private and family life, dignity, reputation and honour.”

Article 36

“Freedom and confidentiality of correspondence and all other forms of communication are guaranteed and inviolable.

Only the law may provide for restrictions necessary for the protection of national security or the conduct of criminal proceedings.”

53. The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002) reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that an individual act on the part of a State body, a body of local or regional self-government, or a legal person with public authority, concerning his or her rights and obligations or a suspicion or accusation of a criminal deed, has violated his or her human rights or fundamental freedoms or his or her right to local or regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter “a constitutional right”) ...

2. If another legal remedy exists in respect of the violation of the constitutional right [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been used.”

2. Criminal Code

54. The relevant part of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997, 27/1998, 129/2000, 51/2001, 105/2004, 84/2005, 71/2006) provides:

Title thirteen (XIII) Criminal offences against the values of international law

Abuse of Narcotic Drugs

Article 173

“ ...

(2) Whoever, without authorisation, manufactures, processes, sells or offers for sale or buys for the purpose of reselling, keeps, distributes or brokers the sale and purchase of, or, in some other way and without authorisation, puts into circulation, substances or preparations which are by regulation declared to be narcotic drugs, shall be liable to a minimum sentence of three years’ imprisonment.”

Title twenty-one (XXI) Criminal offences against confidence in the financial sector and the economy

Money laundering

Article 279

“(1) Whoever, in the course of a banking, financial or other business enterprise, invests, accepts, exchanges or by any other means conceals the real source of money or objects or rights obtained by that money which he or she knows has been obtained as a result of a criminal offence shall be liable to between six months and five years’ imprisonment ...”

3. Code of Criminal Procedure

55. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 and 62/2003) provide as follows:

Article 9

“(1) The courts’ decisions in criminal proceedings cannot be based on unlawfully obtained evidence (unlawful evidence).

(2) Unlawfully obtained evidence is evidence obtained by means of a breach of the fundamental rights of the defence, the right to dignity, reputation, honour and respect for private and family life guaranteed under the Constitution, domestic law or international law, or evidence obtained in breach of the rules of criminal procedure in so far as set out in this Code, as well as any other evidence obtained unlawfully. “

Transfer of jurisdiction

Article 31

Where the competent court, for legal or practical reasons, is unable to act, it shall inform the immediately higher court, which shall, after obtaining the opinion of the State Attorney, designate another court on its territory [as the competent court]. No appeal lies against this decision.”

Disqualification

Article 36

“1. A judge or lay judge shall be disqualified from sitting in a case

(1) if he has been injured by the offence;

(2) if he is the spouse, a relative by blood, either lineal, descending or ascending, or collateral to the fourth degree, or related by affinity to the second degree, to the defendant, his counsel, the prosecutor, the injured person, their legal guardian or legal representative;

(3) if he is a legal guardian, ward, adopted child or adoptive parent, foster parent or foster child of the defendant, his counsel, the prosecutor or the injured person;

(4) if in the same criminal case he has carried out measures during the investigation, or has taken part in ruling on an objection to the indictment, or if he has taken part in the proceedings as a prosecutor, defence counsel, legal guardian or legal representative of the injured person or the prosecutor, or if he has testified as a witness or as an expert witness;

(5) if in the same case he has taken part in adopting the decision of a lower court or in adopting a decision of the same court being challenged by means of an appeal or extraordinary remedy.

2. A judge or lay judge may be disqualified from sitting in a particular case if it has been argued and proved that there are circumstances other than those listed in the previous paragraph which call his impartiality into doubt.”

Article 37

“1. A judge or lay judge, as soon as he discovers a ground for his disqualification referred to in Article 36, paragraph 1, of this Code, shall discontinue all activity in the case and report the matter to the president of the court, who shall appoint a substitute judge. ...

2. If a judge or lay judge considers that other circumstances exist which would justify his withdrawal (Article 36, paragraph 2), he shall inform the president of the court thereof.”

Grounds for Ordering Detention

Section 102

“(1) Where a reasonable suspicion exists that a person has committed an offence, that person may be placed in detention:

1. where there are circumstances which show that there is a risk that [the defendant] will abscond [is in hiding or his or her identity cannot be established, and so on);

2. if there is a risk that he or she might destroy, hide, alter or forge evidence or traces relevant for the criminal proceedings or might suborn witnesses, or where there is a risk of collusion;

3. special circumstances justify the suspicion that the person concerned might reoffend;

4. where the charges relate to murder, robbery, rape, terrorism, kidnapping, abuse of narcotic drugs, extortion or any other offence carrying a sentence of at least twelve years’ imprisonment, or where detention is justified by the modus operandi or other especially grave circumstances of the offence.”

Special investigative measures temporarily limiting constitutional rights and freedoms

Article 180

“(1) If an investigation by other means would either not be possible or would be extremely difficult, upon a request by the State Attorney the investigating judge can, where there is probable cause to believe that an individual, acting alone or jointly with others, has committed one of the offences proscribed under Article 181 of this Code, order in respect of that individual the following measures restricting the constitutional rights of citizens:

1. telephone tapping, ...

3. covert monitoring of persons and objects ...”

Article 180a

“Recordings, documents and objects obtained under the conditions provided for in Article 180 § 1 (1), ... (3) ... and Article 182 of this Code can be used as evidence in the criminal proceedings. ...”

Article 181

“Measures under Article 180 of this Code can be ordered in respect of the following offences:

1. ... against the values of international law (Chapter XIII) ...”

Article 182

“(1) The measures under Article 180 of this Code shall be authorised by a written reasoned order of the investigating judge. The order shall be executed by the police. The order shall stipulate all relevant information about the individual concerned, the circumstances justifying the need for the measures, the time-limits within which the measures can be carried out – which must be proportionate to the legitimate aim pursued – and the scope and place of the measures. ...

(2) The measures can last for a maximum period of four months. Following a request by the State Attorney, the measures can be extended for a further three months. In the event of a disagreement between the State Attorney and the investigating judge, a decision shall be taken by a [three-judge] panel (Article 20 § 2). Where there are no grounds for further surveillance, the investigating judge shall order the discontinuation of the measures. If the State Attorney drops the charges, or if the results of the measures are not relevant for the criminal proceedings, [these results] shall be destroyed under the supervision of the investigating judge, who shall draw up a record accordingly and file it in the case file.

...

(6) If measures under Article 180 of this Code have been taken without an order of the investigating judge or contrary to Articles 180 and 182 § 2 of this Code, the evidence and information thus obtained cannot be used in the criminal proceedings.. ...”

Article 182a

“(1) The measures under Article 180 of this Code shall be executed by the police. During their execution, the police shall prepare daily reports and other documentation related to the recordings which, based on a special request, shall be forwarded to the investigating judge or the State Attorney’s Office.

(2) Upon the expiry of the use of the measures, the police shall submit a special report to the State Attorney’s Office and the investigating judge in which they shall indicate:

1. the time of the beginning and end of the use of the measure;

2. the number and nature of activities undertaken by the State officials in the execution of the measure;

3. the type and number of technical devices used;

4. the number and identity of persons in respect of whom the measure has been taken;

5. the type of the offences under Article 181 of this Code which were possibly prevented by the use of the measure;

6. a succinct analysis of the question whether the measure contributed to or achieved the aim indicated in the order for its use.”

56. On 18 December 2008 a new Code of Criminal Procedure was enacted (Official Gazette, nos. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012 and 56/2013) which, in so far as relevant to the instant case, provides no particular amendments to the use of secret surveillance measures.

B. Relevant practice

57. In its decision no. U-III-857/2008 of 1 October 2008 the Constitutional Court examined a complaint about the unlawfulness of secret surveillance orders made in the course of criminal proceedings. The Constitutional Court noted the relevant principles but dismissed the complaint for non-exhaustion of domestic remedies because the appellant had failed to complain about the alleged unlawfulness of his secret surveillance during the criminal proceedings. The relevant part of the decision reads:

“8.1. Where the secret surveillance order of the investigating judge, besides the operative part listing the measures to be conducted in respect of a person, contains nothing more in its statement of reasons than a mere statement referring to the [State Attorney’s] request for the use of secret surveillance in respect of a person ‘because there is probable cause to believe that an offence has been committed’ and that this is apparent from the [police reports], then it is clear that this breaches the constitutional guarantee of respect for private and family life under Article 35 of the Constitution, and the confidentiality of communications under Article 36 § 1 of the Constitution.

8.2. The Constitutional Court reiterates that the guarantees of personal rights can be restricted only in order to achieve an aim provided for by law which is also proportionate to the necessity of such restriction and that this should be decided by a court (see, mutatis mutandis, decision no. U-III-4286/2007 of 26 December 2007). Pursuant to the Code of Criminal Procedure, the impugned [secret surveillance] order should have contained (a) a valid assessment of the ‘probable cause to believe that the appellant, acting either alone or jointly with others, has committed’ one of the offences proscribed under Article 181 of the Code of Criminal Procedure, and (b) an assessment that the investigation ‘cannot be conducted by other means or would be extremely difficult’. Only such a statement of reasons guarantees that the existence of a ‘probable cause to believe’ that an offence proscribed under the law has been committed will precede the use of secret surveillance measures, that a minimum degree of probability exists that an actual – and not some possible – offence has been committed, and that the use of State powers will be logical and convincing and subsequently challengeable during the proceedings before the competent courts.

8.3. Where the secret surveillance order has not been justified in that way, it breaches the Code of Criminal Procedure. ...

9. However, the appellant failed to raise that complaint during the trial or in his appeal against the first-instance judgment (see paragraphs 2 and 5 above) and raised it for the first time in his constitutional complaint. Moreover, he did not use other remedies provided for in the Code of Criminal Procedure by which an accused can challenge evidence admitted in the case. ...

10. The Constitutional Court therefore finds that the appellant has failed to exhaust the relevant remedies ...”

58. The Supreme Court, in its decision no. I-Kž-61/09-3 of 3 February 2009, set out the relevant principles concerning the use of evidence allegedly unlawfully obtained by the use of secret surveillance measures in criminal proceedings, in the following terms:

“It is to be noted that the question of the use of evidence obtained by special investigative measures in criminal proceedings is regulated under Article 182 § 6 of the Code of Criminal Procedure. This provision expressly excludes the use of such evidence obtained contrary to Articles 180 and 182 § 2 of the Code of Criminal Procedure.

The submissions of the accused in support of their request for the exclusion of unlawfully obtained evidence on the grounds that the orders issued by the investigating judge (save for the one of 8 March 2008) contained no reasons and was thus ex lege unlawful evidence is not correct.

Specifically, an order (just like judgments and decisions) is an act of the court and in principle (unlike judgments and decisions) contains no reasons. The duty to state reasons in court orders is exceptional where search orders and orders for the use of special investigative measures limiting constitutional rights and freedoms are concerned. The requirement for the court to give reasoned orders for the use of special investigative measures limiting constitutional rights and freedoms flows from the requirement contained in Article 182 § 1 of the Code of Criminal Procedure. The lawmaker did not, however, seek to sanction conduct of the courts contrary to Article 182 § 1 of the Code of Criminal Procedure ..., Article 182 § 6 of the Code of Criminal Procedure provides that “the results [of the use of special investigative measures] cannot be used in criminal proceedings”.

It follows that the lack of reasons for the orders concerning the use of special investigative measures limiting constitutional rights and freedoms does not render the evidence thus obtained unlawful. This also follows from the wording of the part of Article 9 § 2 of the Code of Criminal Procedure which provides that unlawfully obtained evidence is evidence obtained in breach of the law on criminal procedure where such unlawfulness is expressly envisaged under a legal provision, which is not the case regarding conduct contrary to Article 182 § 1 of the Code of Criminal Procedure.

With regard to conduct contrary to Article 180 of the Code of Criminal Procedure, which would provide grounds for a conclusion of unlawfulness of evidence, it is to be noted that this provision is multi-layered.

Without doubt, evidence is ex lege unlawfully obtained if it is the result of the use of special investigative measures limiting constitutional rights and freedoms which have not been ordered by the court based on a request by the State Attorney; if the measures do not relate to an individual concerning one of the offences under Article 181 of the Code of Criminal Procedure; or if a measure other than those provided for by law is ordered.

A further condition, referred to in the decision of the Constitutional Court [no. U-III-857/2008 of 1 October 2008; see paragraph 57 above] invoked by the appellants is the requirement that the general conditions for the use of such orders have been met, namely, the existence of probable cause to believe that an individual has committed one of the offences listed under the law, with regard to which the order is issued, and that the investigation cannot be carried out by other means or that it would be extremely difficult.

It goes without saying that the investigating judge, when ruling on the request of the State Attorney, must take these general conditions into account. However, since the lack of reasons does not render the evidence obtained unlawful ex lege, the mere fact that an order has been issued based on a request by the State Attorney indicates that the general conditions have been met. However, if the investigating judge disagrees with the request to issue an order for the use of special investigative measures, and finds that the general conditions have not been met, he or she will request the panel under Article 20 § 2 of the Code of Criminal Procedure to rule on the matter, ...

Of course, a citizen whose constitutional rights and freedoms are thus limited, which is possible under Article 16 of the Constitution only in accordance with the law and in order to protect the rights and freedoms of others or the legal order, public morals or health, must be able to verify whether the legal conditions, including the general ones, for such limitation have been met, in order to protect his or her constitutional rights from unjustified infringement by the executive, and possibly judicial, authorities. It is therefore understandable that the accused are now challenging the lawfulness of the orders from the perspective of the general conditions for their use, which is certainly relevant for the question of the lawfulness of the evidence thus obtained. ...

Furthermore, in order that the court may issue an order for the use of special investigative measures, the request for their use must contain a statement of reasons to the effect that the investigation cannot be conducted by means other than interfering with the constitutional rights and freedoms, or that this would be extremely difficult. The very fact that the order has been issued, ..., even if, contrary to the law, it does not contain reasons, in itself implies acceptance of the arguments contained in the reasons for the request [for the use of special investigative measures].

However, fully accepting the rights of citizens to question the existence of the general conditions for issuing an order, the court being requested to exclude from the case file evidence obtained by such contested orders for the use of special investigative measures is obliged, where no reasons are stated in the order contrary to Article 182 § 1 of the Code of Criminal Procedure, to provide specific reasons with regard to the relevant questions. That court ... must carefully analyse the content of the request of the State attorney [for the use of special investigative measures] and other accompanying material and decide whether it can conclude from the request that, at the relevant time, there existed a suspicion that an individual had committed one of the offences listed under the law, and why it considers that obtaining the evidence by the use of measures interfering with the constitutional rights of citizens is necessary ...

These answers, contrary to the appeal submissions, can be given when ruling on the lawfulness of the orders issued [for the use special investigative measures] given that the orders, contrary to Article 182 § 1 of the Code of Criminal Procedure, do not contain a statement of reasons, and that the lawmaker, having regard to the provisions of Article 282 § 6 of the Code of Criminal Procedure, did not sanction it by unlawfulness of evidence obtained by the use of such defective orders. The purpose of the provision concerning unlawful evidence is not to exclude evidence in favour of persons in respect of whom there is a reasonable suspicion that they have committed an offence, but to protect citizens who are presumed innocent (until proven guilty) from illegal actions by the judicial and executive authorities where such actions are illegal to such an extent that the lawmaker expressly categorised the results as unlawfully obtained evidence.”

59. More recently, in its decision no. I-Kž-437/13-4 of 21 August 2013, the Supreme Court interpreted the requirements of Article 180 § 1 of the Code of Criminal Procedure in the following manner:

“The statement of reasons of the impugned decision states that all orders authorising or extending secret surveillance measures ... contain the opinion that there is a probable cause to believe that the offence has been committed and that the investigation cannot be conducted by other means or would be extremely difficult. Such a statement, without specifying the circumstances which indicate that there is probable cause to believe [that an offence has been committed] and a mere [statutory] statement that the investigation cannot be conducted by other means and that it would be extremely difficult, without giving reasons in the decision, make the decision incomprehensible and contradictory ... Moreover, the impugned decision lacks relevant and sufficient reasons regarding a probable cause to believe that the accused has committed an offence proscribed under Article 181 of the Code of Criminal Procedure. It is also necessary to state the reason why the investigation cannot be conducted or would be extremely difficult to conduct by other means, as provided by Article 180 § 1 of the Code of Criminal Procedure.”

60. The Constitutional Court, in its decision no. U-III-2781/2010 of 9 January 2014, accepted the position of the Supreme Court in decision no. I-Kž-61/09-3 of 3 February 2009 (see paragraph 58 above), noting that:

“The impugned orders, pursuant to the relevant provisions of the Code of Criminal Procedure, should have contained: (a) a valid assessment of the ‘probable cause to believe that (the appellant) alone or jointly with others participated’ in one of the offences listed under Article 181 of the Code of Criminal Procedure: and (b) an assessment that an investigation in respect of the offences ‘by other means would either not be possible or would be extremely difficult”.

The Constitutional Court has assessed the relevant part of the judgment of the Supreme Court and finds that the Supreme Court correctly applied the relevant provisions of the Code of Criminal Procedure by holding that, if the orders for the use of special investigative measures do not contain reasons, they can, under certain conditions, be reasoned in the first-instance judgment or the decision concerning the request for the exclusion of unlawfully obtained evidence.”

61. In several decisions, nos. U-III-535/1996, U-III-1781/2004, U-III-4879/2012 and U-III-2745/2013, the Constitutional Court declared inadmissible constitutional complaints against the dismissal of objections against indictments on the grounds that those were not individual acts against which a constitutional complaint could be lodged. Similarly, in cases nos. U-III-2716/2012, U-III-2783/2012, U-III-423/2013 and U-III-1317/2014 the Constitutional Court held that a constitutional complaint could not be lodged against a decision confirming the indictment. It also held, in cases nos. U-III-621/2005 and U-III-4921/2013, that a constitutional complaint could not be lodged directly against an indictment.

III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

62. The relevant part of the Recommendation Rec(2005)10 of the Committee of Ministers to member States on “special investigative techniques” in relation to serious crimes including acts of terrorism of 10 April 2005 reads:

“Chapter I – Definitions and scope

For the purpose of this Recommendation, “special investigation techniques” means techniques applied by the competent authorities in the context of criminal investigations for the purpose of detecting and investigating serious crimes and suspects, aiming at gathering information in such a way as not to alert the target persons.

For the purpose of this Recommendation, “competent authorities” means judicial, prosecuting and investigating authorities involved in deciding, supervising or using special investigation techniques in accordance with national legislation.

Chapter II – Use of special investigation techniques at national level

a. General principles

1. Member states should, in accordance with the requirements of the European Convention on Human Rights (ETS No. 5), define in their national legislation the circumstances in which, and the conditions under which, the competent authorities are empowered to resort to the use of special investigation techniques.

2. Member states should take appropriate legislative measures to allow, in accordance with paragraph 1, the use of special investigation techniques with a view to making them available to their competent authorities to the extent that this is necessary in a democratic society and is considered appropriate for efficient criminal investigation and prosecution.

3. Member states should take appropriate legislative measures to ensure adequate control of the implementation of special investigation techniques by judicial authorities or other independent bodies through prior authorisation, supervision during the investigation or ex post facto review.

b. Conditions of use

4. Special investigation techniques should only be used where there is sufficient reason to believe that a serious crime has been committed or prepared, or is being prepared, by one or more particular persons or an as-yet-unidentified individual or group of individuals.

5. Proportionality between the effects of the use of special investigation techniques and the objective that has been identified should be ensured. In this respect, when deciding on their use, an evaluation in the light of the seriousness of the offence and taking account of the intrusive nature of the specific special investigation technique used should be made.

6. Member states should ensure that competent authorities apply less intrusive investigation methods than special investigation techniques if such methods enable the offence to be detected, prevented or prosecuted with adequate effectiveness.

7. Member states should, in principle, take appropriate legislative measures to permit the production of evidence gained from the use of special investigation techniques before courts. Procedural rules governing the production and admissibility of such evidence shall safeguard the rights of the accused to a fair trial.”

63. Article 23 of the Council of Europe’s Criminal Law Convention on Corruption (ETS no. 173, 27 January 1999) provides that each party is to adopt such legislative and other measures as may be necessary, including those permitting the use of special investigative techniques, to enable it to facilitate the gathering of evidence in this sphere.

The explanatory report on the Convention further specifies that “special investigative techniques” may include the use of undercover agents, wiretapping, interception of telecommunications and access to computer systems.

Article 35 states that the Convention does not affect the rights and undertakings deriving from international multilateral conventions concerning special matters.

64. Article 4 of the Council of Europe’s Convention on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime (ETS no. 141, 8 November 1990) provides that each party should consider adopting such legislative and other measures as may be necessary to enable it to use special investigative techniques facilitating the identification and tracing of proceeds and the gathering of evidence related thereto.

65. The use of special investigative techniques, such as controlled deliveries in the context of illicit trafficking in narcotic drugs, is also provided for in Article 73 of the Convention implementing the Schengen Agreement of 14 June 1985 on the gradual abolition of checks at the common borders, signed in Schengen on 19 June 1990.

66. The use of special investigative techniques, including electronic or other forms of surveillance and undercover operations, is also envisaged in Article 20 of the United Nations Convention against Transnational Organized Crime (A/RES/55/25) of 8 January 2001.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

67. The applicant complained that the secret surveillance of his telephone conversations had been in violation of the guarantees of Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

1. The parties’ submissions

68. The Government pointed out that the applicant had been under secret surveillance between 23 March and 7 August 2007 and subsequently from 17 September 2007, and that he had learnt this when the indictment had been lodged on 10 March 2009. Accordingly, in the Government’s view, the six-month time-limit had started running from that time and there had been no reason for the applicant to wait for the outcome of the criminal proceedings. Furthermore, the Government pointed out that in his constitutional complaint the applicant had not expressly relied on the provisions of Article 8 of the Convention and Article 35 of the Constitution. He had only complained about the alleged unlawfulness of the secret surveillance orders and the use of their results in the criminal proceedings against him.

69. The applicant stressed that throughout the criminal proceedings at the domestic level he had argued before all levels of domestic jurisdiction that his secret surveillance had been unlawful. That had been the only way of allowing him to raise the complaint before the Constitutional Court. Thus, by complaining in substance of a violation of his rights guaranteed under Article 8 of the Convention before the Constitutional Court, and by waiting for a decision of that court, he had properly exhausted the domestic remedies and brought his complaint before the Court within the six-month time-limit.

2. The Court’s assessment

70. The Court reiterates that the requirements contained in Article 35 § 1 concerning the exhaustion of domestic remedies and the six-month period are closely interrelated, since not only are they combined in the same Article, but they are also expressed in a single sentence whose grammatical construction implies such a correlation (seeHatjianastasiou v. Greece, no. 12945/87, Commission decision of 4 April 1990, and Berdzenishvili v. Russia (dec.), no. 31697/03, ECHR 2004‑II (extracts)).

71. As a rule, the six-month period runs from the date of the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. Article 35 § 1 cannot be interpreted in a manner which would require an applicant to inform the Court of his complaint before his position in connection with the matter has been finally settled at the domestic level. In this regard, the Court has already held that in order to comply with the principle of subsidiarity, before bringing complaints against Croatia to the Court applicants are in principle required to afford the Croatian Constitutional Court the opportunity to remedy their situation (see Orlić v. Croatia, no. 48833/07, § 46, 21 June 2011; Čamovski v. Croatia, no. 38280/10, § 27, 23 October 2012; Bajić v. Croatia, no. 41108/10, § 66, 13 November 2012; Remetin v. Croatia, no. 29525/10, § 81, 11 December 2012; Tarbuk v. Croatia, no. 31360/10, § 29, 11 December 2012; Damjanac v. Croatia, no. 52943/10, § 70, 24 October 2013; and Šimecki v. Croatia, no. 15253/10, § 29, 30 April 2014).

72. The Court notes that the use of secret surveillance measures giving rise to the case in issue was ordered in the context of the criminal investigation which eventually led to the applicant’s criminal prosecution in the competent courts. Throughout the criminal proceedings before the competent courts the applicant argued that his secret surveillance had been contrary to the relevant domestic law (see paragraphs 35, 42 and 47 above) and he raised the same complaint before the Constitutional Court in his constitutional complaint against the final judgment of the criminal courts (see paragraph 49 above). Indeed, the Court notes, given the Constitutional Court’s practice of declaring any constitutional complaint against an indictment inadmissible (see paragraph 61 above), that it was the only way for the applicant to bring his complaints about the alleged unlawful use of secret surveillance before the Constitutional Court, as required under the Court’s case-law (see paragraph 71 above; and Blaj v. Romania, no. 36259/04, § 118, 8 April 2014). The Court cannot therefore accept the Government’s argument that the six-month time-limit started running from the moment when the applicant learned that the indictment had been lodged.

73. Furthermore, the Court considers that the applicant, having raised the issue in substance in his constitutional complaint, did raise before the domestic courts the complaint which he has submitted to the Court (see, by contrast, Mađer v. Croatia, no. 56185/07, § 137, 21 June 2011, and Merot d.o.o. and Storitve Tir d.o.o. v. Croatia (dec.), nos. 29426/08and 29737/08, §§ 35 and 36 10 December 2013). The applicant thereby provided the national authorities with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention, namely of putting right the violations alleged against them (see Lelas, cited above, § 51; Gäfgen v. Germany [GC], no.22978/05, §§ 144-46, ECHR 2010; Karapanagiotou and Others v. Greece, no. 1571/08, § 29, 28 October 2010; Bjedov v. Croatia, no. 42150/09, § 48, 29 May 2012; and Tarbuk v. Croatia, no. 31360/10, § 32, 11 December 2012). The Court also notes that the decision of the Constitutional Court was served on the applicant’s representative on 13 June 2011 (see paragraph 51 above) and that the applicant lodged his complaint with the Court on 20 October 2011.

74. Against the above background, the Court rejects the Government’s objection.

75. The Court also notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

76. The applicant contended that his secret surveillance had been unlawful because it had been based on orders of the investigating judge issued contrary to the relevant domestic law and the case-law of the higher domestic courts. Those orders of the investigating judge had contained no assessment of the likelihood that an offence had been committed and that the investigation into that offence could not be conducted by other, less intrusive, means. At the same time the relevant domestic law provided for judicial control of secret surveillance measures and required the judicial authority to examine the reasons put forward by the prosecuting authorities before issuing the secret surveillance orders. The statutory requirement for a reasoned order was necessary as a form of effective judicial control of measures interfering with the fundamental rights of an individual.

77. The Government accepted that there had been interference with the applicant’s rights under Article 8 of the Convention. However, they considered that such interference had been justified. In particular, the secret surveillance orders had been based on Article 180 of the Code of Criminal Procedure and had been issued and supervised by an investigating judge pursuant to reasoned and substantiated requests from the OSCOC which the investigating judge had accepted as such. Moreover, such interference had pursued the legitimate aim of investigating and prosecuting crime and had been proportionate to the circumstances and gravity of the offence at issue.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

78. The Court reiterates that telephone conversations are covered by the notions of “private life” and “correspondence” within the meaning of Article 8. Their monitoring amounts to an interference with the exercise of one’s rights under Article 8 (see Malone v. the United Kingdom, 2 August 1984, § 64, Series A no. 82).

79. Such an interference is justified by the terms of paragraph 2 of Article 8 only if it is “in accordance with the law”, pursues one or more of the legitimate aims referred to in paragraph 2 and is “necessary in a democratic society” in order to achieve the aim or aims (see, amongst many others, Kvasnica v. Slovakia, no. 72094/01, § 77, 9 June 2009).

80. The expression “in accordance with the law” under Article 8 § 2 in general requires, first, that the impugned measure should have some basis in domestic law; it also refers to the quality of the law in question, requiring that it should be compatible with the rule of law and accessible to the person concerned, who must, moreover, be able to foresee its consequences for him, and compatible with the rule of law (see, for example, Kruslin v. France, 24 April 1990, § 27, Series A no. 176‑A).

81. In particular, in the context of secret measures of surveillance as the interception of communications, the requirement of legal “foreseeability” cannot mean that an individual should be able to foresee when the authorities are likely to intercept his communications so that he can adapt his conduct accordingly. However, where a power of the executive is exercised in secret the risks of arbitrariness are evident. Thus, the domestic law must be sufficiently clear in its terms to give individuals an adequate indication as to the circumstances in which and the conditions on which public authorities are empowered to resort to any such measures (see, for example, Malone, cited above, § 67; Huvig v. France, 24 April 1990, § 29, Series A no. 176‑B; Valenzuela Contreras v. Spain, 30 July 1998, § 46, Reports of Judgments and Decisions 1998‑V; Weber and Saravia v. Germany(dec.), no. 54934/00, § 93, ECHR 2006 XI; and Bykov v. Russia [GC], no. 4378/02, § 76, 10 March 2009).

82. The Court has also stressed the need for safeguards in this connection (see Kvasnica, cited above, § 79). In particular, since the implementation in practice of measures of secret surveillance of communications is not open to scrutiny by the individuals concerned or the public at large, it would be contrary to the rule of law for the legal discretion granted to the executive or to a judge to be expressed in terms of an unfettered power. Consequently, the law must indicate the scope of any such discretion conferred on the competent authorities and the manner of its exercise with sufficient clarity to give the individual adequate protection against arbitrary interference (see Bykov, cited above, § 78, and Blaj, cited above, § 128).

83. Furthermore, in view of the risk that a system of secret surveillance for the protection of national security may undermine or even destroy democracy under the cloak of defending it, the Court must be satisfied that there exist guarantees against abuse which are adequate and effective. This assessment depends on all the circumstances of the case, such as the nature, scope and duration of the possible measures, the grounds required for ordering them, the authorities competent to permit, carry out and supervise them, and the kind of remedy provided by the national law (see Klass and Others v. Germany, 6 September 1978, § 50, Series A no. 28; Weber and Saravia, cited above, § 106;Association for European Integration and Human Rights and Ekimdzhiev v. Bulgaria, no. 62540/00, § 77, 28 June 2007; and Kennedy v. the United Kingdom, no. 26839/05, § 153, 18 May 2010).

84. This in particular bears significance as to the question whether an interference was “necessary in a democratic society” in pursuit of a legitimate aim, since the Court has held that powers to instruct secret surveillance of citizens are only tolerated under Article 8 to the extent that they are strictly necessary for safeguarding democratic institutions (see Kennedy, cited above, § 153). In assessing the existence and extent of such necessity the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation but this margin is subject to European supervision. The Court has to determine whether the procedures for supervising the ordering and implementation of the restrictive measures are such as to keep the “interference” to what is “necessary in a democratic society”. In addition, the values of a democratic society must be followed as faithfully as possible in the supervisory procedures if the bounds of necessity, within the meaning of Article 8 § 2, are not to be exceeded (see Kvasnica, cited above, § 80; and Kennedy, cited above, § 154).

(b) Application of these principles to the present case

(i) Whether there was an interference

85. The Court notes that it is not in dispute between the parties that by tapping the applicant’s telephone and covertly monitoring him there was an interference with his right to respect for “private life” and “correspondence”, guaranteed under Article 8 of the Convention. The Court sees no reason to hold otherwise (see, for example, Malone, cited above, § 54; Khan v. the United Kingdom, no. 35394/97, § 25, ECHR 2000‑V; and Drakšas v. Lithuania, no. 36662/04, §§ 52-53, 31 July 2012).

(ii) Whether the interference was justified

86. The Court observes that in the instant case the applicant did not complain in general about the existence of legislation allowing measures of covert surveillance. The basis of his complaint was a specific instance of such surveillance which took place in connection with criminal proceedings against him. As the Court must first ascertain whether the interference complained of was “in accordance with the law”, it must inevitably assess the relevant domestic law in force at the time in relation to the requirements of the fundamental principle of the rule of law. Such a review necessarily entails some degree of abstraction (see Kruslin, cited above, § 32). Nevertheless, in cases arising from individual applications, the Court must as a rule focus its attention not on the law as such but on the manner in which it was applied to the applicant in the particular circumstances (seeGoranova-Karaeneva v. Bulgaria, no. 12739/05, § 48, 8 March 2011).

87. In this connection the Court notes that the applicant was subjected to the measures of secret surveillance on the basis of Article 180 § 1 (1) of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 55 above). It follows that the applicant’s covert surveillance had a basis in the relevant domestic law, the accessibility of which does not raise any problem in the instant case (see Kruslin, cited above, §§ 29-30)

88. The applicant’s complaints are primarily focused not on the lack of legal basis in the relevant domestic law but on the failure of the investigating judge to comply with the procedures envisaged by law, in particular those related to an effective assessment as to whether the use of secret surveillance was necessary and justified in the particular case, as required under Article 182 § 1 of the Code of Criminal Procedure (see paragraphs 55 and 70 above).

89. Thus the central question for the Court to determine is whether the relevant domestic law, including the way in which it was interpreted by the domestic courts, indicated with reasonable clarity the scope and manner of exercise of the discretion conferred on the public authorities, and in particular whether the domestic system of secret surveillance, as applied by the domestic authorities, afforded adequate safeguards against various possible abuses (compare Malone, cited above, § 70; Kruslin, cited above, §§ 35-36; Huvig, cited above, §§ 34-35; and Kopp v. Switzerland, 25 March 1998, §§ 66-75, Reports of Judgments and Decisions 1998‑II). Since the existence of adequate safeguards against abuse is a matter closely related to the question whether the “necessity” test was complied with in this case, the Court will address both the requirement that the interference be “in accordance with the law” and that it be “necessary” (see Kvasnica, cited above, §§ 83-84).

90. The Court notes that, on the face of it, the relevant domestic law clearly provides that for any secret surveillance measures in the context of criminal proceedings to be lawful, they must be ordered by an investigating judge upon a request by the State Attorney (see paragraph 55 above; Article 182 of the Code of Criminal Procedure). The statutory preconditions for issuing a secret surveillance order are the existence of a probable cause to believe that an individual alone, or jointly with others, has committed one of the offences proscribed by law (see paragraph 55 above; Article 181 of the Code of Criminal Procedure), and that an investigation in respect of the offences in issue is either not possible or would be extremely difficult (see paragraph 55 above; Article 180 § 1 of the Code of Criminal Procedure).

91. The domestic law also expressly provides that the investigating judge’s order authorising the use of secret surveillance must be in written form and must contain a statement of reasons specifying: information concerning the person in respect of whom the measures are carried out, relevant circumstances justifying the need for secret surveillance measures, the time-limits in which the measures can be carried out – which must be proportionate to the legitimate aim pursued – and the scope of the measures (see paragraph 55 above; Article 182 § 1 of the Code of Criminal Procedure).

92. The domestic law thereby provides for prior authorisation of the use of secret surveillance measures which must be sufficiently thorough and capable of demonstrating that the statutory conditions for the use of secret surveillance have been met and that the use of such measures is necessary and proportionate in the given circumstances. Strictly speaking, every individual under the jurisdiction of the Croatian authorities, when relying on these provisions of the relevant domestic law, should be confident that the powers of secret surveillance will be subjected to prior judicial scrutiny and carried out only on the basis of a detailed judicial order properly stipulating the necessity and proportionality of any such measure.

93. The importance of the prior judicial scrutiny and reasoning of the secret surveillance orders was emphasised in the decision of the Constitutional Court no. U-III-857/2008 of 1 October 2008. In particular, it explained that only a detailed statement of reasons in the secret surveillance orders “guarantees that the existence of a ‘probable cause to believe’ that an offence proscribed under the law has been committed will precede the use of secret surveillance measures, that a minimum degree of probability exists that an actual – and not some possible – offence has been committed, and that the use of State powers will be logical and convincing and subsequently challengeable during the proceedings before the competent courts”. In the absence of this, according to the Constitutional Court, a secret surveillance order will breach the Code of Criminal Procedure (see paragraph 57 above).

94. In this connection the Court has also emphasised that verification by the authority empowered to authorise the use of secret surveillance, inter alia, that the use of such measures is confined to cases in which there are factual grounds for suspecting a person of planning, committing or having committed certain serious criminal acts and that the measures can only be ordered if there is no prospect of successfully establishing the facts by another method or this would be considerably more difficult, constitutes a guarantee of an appropriate procedure designed to ensure that measures are not ordered haphazardly, irregularly or without due and proper consideration (see Klass and Others, cited above, § 51). It is therefore important that the authorising authority – the investigating judge in the instant case – determines whether there is compelling justification for authorising measures of secret surveillance (compare Iordachi and Others v. Moldova, no. 25198/02, § 51, 10 February 2009).

95. In the instant case the four secret surveillance orders issued by the investigating judge of the Zagreb County Court in respect of the applicant were essentially based only on a statement referring to the existence of the OSCOC’s request for the use of secret surveillance and the statutory phrase that “the investigation could not be conducted by other means or that it would be extremely difficult” (see paragraphs 9, 11, 13 and 17 above). No actual details were provided based on the specific facts of the case and particular circumstances indicating a probable cause to believe that the offences had been committed and that the investigation could not be conducted by other, less intrusive, means.

96. Although that apparently conflicted with the requirements of the relevant domestic law and the above-cited case-law of the Constitutional Court (see paragraphs 55 and 93 above), it appears to have been approved through the practice of the Supreme Court and later endorsed by the Constitutional Court. In particular, the Supreme Court held, dealing with the matter in the context of the admissibility of evidence, which is a different matter under the Convention (see paragraph 99 below), that a lack of reasons in the secret surveillance orders, contrary to Article 182 § 1 of the Code of Criminal Procedure, could be compensated by retrospective specific reasons with regard to the relevant questions at a later stage of the proceedings by the court being requested to exclude the evidence thus obtained from the case file (see paragraph 58 above). This appears to be accepted by the Constitutional Court, which, in its decision no. U-III-2781/2010 of 9 January 2014, held that if the secret surveillance orders did not contain reasons, under certain conditions reasons could be stated in the first-instance judgment or the decision concerning the request for exclusion of unlawfully obtained evidence (see paragraph 60 above).

97. It follows from the foregoing that whereas the Code of Criminal Procedure expressly envisaged prior judicial scrutiny and detailed reasons when authorising secret surveillance orders, in order for such measures to be put in place, the national courts introduced the possibility of retrospective justification of their use, even where the statutory requirement of prior judicial scrutiny and detailed reasons in the authorisation was not complied with. In an area as sensitive as the use of secret surveillance, which is tolerable under the Convention only in so far as strictly necessary for safeguarding the democratic institutions, the Court has difficulty in accepting this situation created by the national courts. It suggests that the practice in the administration of law, which is in itself not sufficiently clear given the two contradictory positions adopted by both the Constitutional Court and the Supreme Court (see paragraphs 93 and 96, and 57-61 above), conflicts with the clear wording of the legislation limiting the exercise of the discretion conferred on the public authorities in the use of covert surveillance (compare Kopp, cited above, § 73; and Kvasnica, cited above, § 87).

98. Moreover, the Court considers that in a situation where the legislature envisaged prior detailed judicial scrutiny of the proportionality of the use of secret surveillance measures, a circumvention of this requirement by retrospective justification, introduced by the courts, can hardly provide adequate and sufficient safeguards against potential abuse since it opens the door to arbitrariness by allowing the implementation of secret surveillance contrary to the procedure envisaged by the relevant law.

99. This is particularly true in cases where the only effective possibility for an individual subjected to covert surveillance in the context of criminal proceedings is to challenge the lawfulness of the use of such measures before the criminal courts during the criminal proceedings against him or her (see paragraph 72 above). The Court has already held that although the courts could, in the criminal proceedings, consider questions of the fairness of admitting the evidence in the criminal proceedings, it was not open to them to deal with the substance of the Convention complaint that the interference with the applicant’s right to respect for his private life was not “in accordance with the law”; still less was it open to them to grant appropriate relief in connection with the complaint (see Khan, cited above, § 44; P.G. and J.H. v. the United Kingdom, no. 44787/98, § 86, ECHR 2001‑IX; andGoranova-Karaeneva, cited above, § 59).

100. This can accordingly be observed in the present case, where the competent criminal courts limited their assessment of the use of secret surveillance to the extent relevant to the admissibility of the evidence thus obtained, without going into the substance of the Convention requirements concerning the allegations of arbitrary interference with the applicant’s Article 8 rights (see paragraphs 46 and 48 above). At the same time, the Government have not provided any information on remedies – such as an application for a declaratory judgment or an action for damages – which may become available to a person in the applicant’s situation (see Association for European Integration and Human Rights and Ekimdzhiev, cited above, § 102).

101. Against the above background, the Court finds that the relevant domestic law, as interpreted and applied by the competent courts, did not provide reasonable clarity regarding the scope and manner of exercise of the discretion conferred on the public authorities, and in particular did not secure in practice adequate safeguards against various possible abuses. Accordingly, the procedure for ordering and supervising the implementation of the interception of the applicant’s telephone was not shown to have fully complied with the requirements of lawfulness, nor was it adequate to keep the interference with the applicant’s right to respect for his private life and correspondence to what was “necessary in a democratic society”.

102. There has therefore been a violation of Article 8 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

103. The applicant complained of the lack of impartiality of the trial bench and the use of evidence obtained by secret surveillance in the criminal proceedings against him. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A. Alleged lack of impartiality of the trial bench

1. Admissibility

(a) The parties’ submissions

104. The Government submitted that during the proceedings the applicant had never complained about the composition of the trial bench nor had he ever requested that Judge Z.Č. be disqualified from sitting in the case. Moreover, he had not alleged a lack of impartiality of the trial bench in his appeal but only in the constitutional complaint. Thus, in the Government’s view, it could not be said that the alleged lack of impartiality of Judge Z.Č. had affected the applicant’s right to a fair trial.

105. The applicant pointed out that, in view of the Supreme Court’s decision dismissing the request of the President of the Dubrovnik County Court for the proceedings to be transferred to another court on account of the previous involvement of the judges of that court in the case (see paragraph 40 above), any possibility of complaining about the trial bench’s lack of impartiality had been purely theoretical and would not have yielded any result in practice.

(b) The Court’s assessment

106. The Court notes that after Judge Z.Č. had expressed his concerns about an appearance of his impartiality in the applicant’s case to the President of the Dubrovnik County Court and asked to withdraw from the case (see paragraph 38 above), the latter requested permission from the Supreme Court to have the proceedings transferred to another court since all the judges of the Dubrovnik County Court had already been involved in the applicant’s case at earlier stages of the proceedings (see paragraph 39 above). However, the Supreme Court dismissed that request as it did not see any reason to doubt the impartiality of the Dubrovnik County Court judges.

107. In such circumstances any other complaint by the applicant about the composition of the trial bench or a lack of impartiality of the Dubrovnik County Court judges would have been theoretical and illusory, whereas the Convention is intended to guarantee rights which are practical and effective (see, amongst many other authorities, Erkapić v. Croatia, no. 51198/08, § 78, 25 April 2013).

108. The Court therefore rejects the Government’s objection. It also notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

(a) The parties’ submissions

109. The applicant pointed out that during the proceedings the president of the trial bench, Judge Z.Č., had, of his own motion, expressed concerns about the appearance of his impartiality as he had previously taken part in the proceedings extending the applicant’s pre-trial detention. Referring to the case-law of the Court and the relevant domestic practices, he had submitted that there were ascertainable facts raising doubts as to his impartiality. In the applicant’s view, this meant that the judge had lacked impartiality in terms of the subjective aspect of the Court’s relevant test and, in any event, that the trial bench had lacked objective impartiality as this had been sufficient evidence to raise legitimate doubts as to the lack of Judge Z.Č.’s impartiality. Moreover, the President of the Dubrovnik County Court had shared the concerns expressed by Judge Z.Č. and had therefore requested the Supreme Court to transfer the proceedings to another court, but the Supreme Court had dismissed that request.

110. The Government submitted that the applicant had failed to rebut the presumption of Judge Z.Č.’s impartiality in terms of the subjective aspect of the Court’s relevant test as the judge had never expressed any personal bias or prejudice in the applicant’s case. As to the objective test of impartiality, the Government considered that the mere participation of a judge at previous stages of the proceedings could not in itself raise any doubts as to his or her lack of impartiality. It was true that during the proceedings Judge Z.Č. had asked to withdraw from the case, but he had merely relied on his interpretation of the relevant domestic requirements without providing concrete grounds for the possible appearance of a lack of impartiality on his part. The final decision concerning his request had been given by the Supreme Court, which had examined the request for transfer of the proceedings to another court submitted by the President of the Dubrovnik County Court. The Supreme Court had explained that the fact that a judge had ordered pre-trial detention could not affect his or her impartiality as such a decision did not concern the same issues that the judge had to decide when examining the case on the merits. In the Government’s view, this interpretation had followed the relevant practice of the Court and the Constitutional Court. The applicant had thus misconstrued the request of Judge Z.Č. to withdraw from the case as that request had merely referred to the relevant practice on the matter and not any concrete circumstances of the case.

(b) The Court’s assessment

(i) General principles

111. The Court reiterates that Article 6 § 1 of the Convention requires a court to be impartial. Impartiality denotes the absence of prejudice or bias. According to the Court’s case-law, there are two tests for assessing whether a tribunal is impartial within the meaning of Article 6 § 1. The first test (subjective) consists in seeking to determine the personal conviction of a particular judge in a given case. The personal impartiality of a judge must be presumed until there is proof to the contrary. As to the second test (objective), it means determining whether, quite apart from the personal conduct of a judge, there are ascertainable facts which may raise doubts as to his/her impartiality (see, for example, Padovani v. Italy, 26 February 1993, § 26, Series A no. 257‑B; Gautrin and Others v. France, 20 May 1998, § 58, Reports 1998‑III).

112. The Court notes that in the vast majority of cases raising impartiality issues it has focused on the objective test. However, there is no watertight division between subjective and objective impartiality since the conduct of a judge may not only prompt objectively held misgivings as to impartiality from the point of view of the external observer (objective test) but may also go to the issue of his or her personal conviction (subjective test) (see Kyprianou v. Cyprus [GC], no. 73797/01, § 119, ECHR 2005‑XIII). Thus, in some cases where it may be difficult to procure evidence with which to rebut the presumption of the judge’s subjective impartiality, the requirement of objective impartiality provides a further important guarantee (see Pullar v. the United Kingdom, 10 June 1996, § 32, Reports of Judgments and Decisions 1996‑III).

113. The Court also emphasises that in this respect even appearances may be of a certain importance or, in other words, “justice must not only be done, it must also be seen to be done” (see De Cubber v. Belgium, 26 October 1984, § 26, Series A no. 86). What is at stake is the confidence which the courts in a democratic society must inspire in the public. Thus, any judge in respect of whom there is a legitimate reason to fear a lack of impartiality must withdraw (see Castillo Algar v. Spain, 28 October 1998, § 45, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII; and Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, § 98, ECHR 2009).

114. In cases where a judge presiding over the trial has already dealt with the case at an earlier stage of the proceedings and has given various decisions in respect of the applicant at the pre-trial stage – including decisions on continued detention – the Court has observed that, in general, one of the roles of the trial judge is to manage the proceedings with a view to ensuring the proper administration of justice. It is perfectly normal that a judge may consider and dismiss an application for release lodged by a detained defendant. In doing so the judge is required, under both the Convention and the domestic law, to establish the existence of a “reasonable suspicion” against the defendant. The mere fact that a trial judge has already taken pre-trial decisions in the case, including decisions relating to detention, cannot in itself justify fears as to his impartiality; only special circumstances may warrant a different conclusion (see Hauschildt v. Denmark, 24 May 1989, § 51, Series A no. 154; Sainte-Marie v. France, no. 12981/87, § 32, 16 December 1992; and Romenskiy v. Russia, no. 22875/02, § 27, 13 June 2013). What matters is the extent and nature of the pre-trial measures taken by the judge (see Fey v. Austria, 24 February 1993, § 30, Series A no. 255‑A).

115. Any misgivings which the accused may occasion in these instances are understandable but cannot in themselves be treated as objectively justified. Indeed, the questions which the judge has to answer when taking decisions on continuing detention are not the same as those which are decisive for his final judgment. When taking a decision on detention on remand and other pre-trial decisions of this kind the judge summarily assesses the available data in order to ascertain whether there are prima facie grounds for the suspicion against an accused of having committed an offence; when giving judgment at the conclusion of the trial he must assess whether the evidence that has been produced and debated in court suffices for finding the accused guilty. Suspicion and formal finding of guilt are not to be treated as being the same (see Jasiński v. Poland, no. 30865/96, § 55, 20 December 2005).

(ii) Application of these principles to the present case

116. The Court notes that during the proceedings in the applicant’s case his pre-trial detention was extended four times by a three-judge panel of the Dubrovnik County Court in which Judge Z.Č., who later assumed responsibility for the applicant’s case as the president of the trial bench, took part as either the president or member of the panel (see paragraphs 24, 30, 32 and 41 above). The applicant’s detention was extended on the grounds of a risk of reoffending and the gravity of the charges.

117. The assessment of those grounds involved an analysis of all the relevant circumstances of the offence, the manner of its commission and the gravity of specific elements of the charges such as the necessary criminal resolve and engagement in the commission of the offence (see paragraphs 24 and 30 above). However, in the assessment, the judges referred only to the offence as “the subject matter of the charges”, which did not convey their conviction that the applicant had committed the offences in question and cannot be considered tantamount to a finding of guilt (compare Jasiński, cited above, § 56, and, by contrast, Romenskiy, cited above, § 28).

118. Similarly, the Court does not consider that the reference to the particular circumstances of the charges, indicating the gravity of the offences and the applicant’s previous convictions, could be seen as going beyond what should be regarded as an objective and reasonable evaluation of the situation for the purposes of deciding the question of his pre-trial detention. These elements played a role in the assessment of the grounds for ordering pre-trial detention under the relevant domestic law and, as such, had to be reviewed by Judge Z.Č. from the point of view of justification for the applicant’s continued detention. However, they could not be seen as indicating any preconceived view of the applicant’s guilt or sentence which should be imposed on him (see Jasiński, cited above, § 56).

119. The Court therefore considers that the mere fact that Judge Z.Č. sat as a member of the three-judge panel of the Dubrovnik County Court which extended the applicant’s detention does not raise an issue of lack of impartiality under the Convention.

120. The Court notes, however, that during the proceedings, owing to his previous involvement in the case, Judge Z.Č., of his own motion, sought leave from the President of the Dubrovnik County Court to withdraw from the case as president of the trial bench (see paragraph 38 above). Leave was granted by the President of the Dubrovnik County Court, who, relying on the same grounds, asked the Supreme Court to transfer the proceedings to another court (see paragraph 39 above) because all the judges of the Criminal Division of that court had already taken part in the proceedings. However, leave was refused by the Supreme Court on the grounds that there were no reasons to doubt the impartiality of the Dubrovnik County Court judges. It explained that the mere fact that a judge had presided over the panels extending the applicant’s detention could not raise any issue of his impartiality since the questions to be decided when the detention was extended differed from those which the judge had to decide when examining the case on the merits (see paragraph 40 above).

121. Whereas this situation could have raised certain misgivings on the part of the applicant, the Court notes that, in his request, Judge Z.Č. did not refer to any specific reason for his withdrawal but requested leave to withdraw as a merely precautionary measure (see paragraph 38 above). Moreover, in dismissing the request the Supreme Court gave sufficient and relevant reasons for its decision, which were compatible with the Court’s case-law (see paragraph 120 above, and, by contrast, Rudnichenko v. Ukraine, no. 2775/07, §§ 116-18, 11 July 2013).

122. In view of the foregoing, the Court finds that the applicant’s misgivings about the impartiality of the judge presiding over his trial cannot be regarded as objectively justified.

123. There has accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

B. Use of evidence obtained by secret surveillance in the proceedings

1. Admissibility

124. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

2. Merits

(a) The parties’ submissions

125. The applicant contended that he had not had a fair trial because the trial bench had admitted in evidence the recordings unlawfully obtained by virtue of the secret surveillance orders and had based its decisions on that evidence. This had been contrary to the relevant rules on admissibility of evidence under the Code of Criminal Procedure which had rendered his trial unfair.

126. The Government submitted that during the proceedings the applicant had had every possibility to examine the recordings obtained by secret surveillance and to oppose their use as evidence. Indeed, he had challenged the lawfulness of such evidence and had asked that they be excluded from the case file. The domestic courts had dismissed his request and provided sufficient reasons for their decisions.

(b) The Court’s assessment

(i) General principles

127. The Court reiterates that its duty, according to Article 19 of the Convention, is to ensure the observance of the engagements undertaken by the Contracting States to the Convention. In particular, it is not its function to deal with errors of fact or of law allegedly committed by a national court unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention. While Article 6 guarantees the right to a fair hearing, it does not lay down any rules on the admissibility of evidence as such, which is therefore primarily a matter for regulation under national law (see, amongst many others, Schenk v. Switzerland, 12 July 1988, §§ 45-46, Series A no. 140; and Teixeira de Castro v. Portugal, 9 June 1998, § 34, Reports of Judgments and Decisions 1998‑IV).

128. It is not the role of the Court to determine, as a matter of principle, whether particular types of evidence – for example, unlawfully obtained evidence – may be admissible or, indeed, whether the applicant was guilty or not. The question which must be answered is whether the proceedings as a whole, including the way in which the evidence was obtained, were fair. This involves an examination of the “unlawfulness” in question and, where a violation of another Convention right is concerned, the nature of the violation found (see Allan v. the United Kingdom, no. 48539/99, § 42, ECHR 2002‑IX).

129. In determining whether the proceedings as a whole were fair, regard must also be had to whether the rights of the defence were respected. It must be examined in particular whether the applicant was given the opportunity of challenging the authenticity of the evidence and of opposing its use. In addition, the quality of the evidence must be taken into consideration, including whether the circumstances in which it was obtained cast doubt on its reliability or accuracy. While no problem of fairness necessarily arises where the evidence obtained was unsupported by other material, it may be noted that where the evidence is very strong and there is no risk of its being unreliable, the need for supporting evidence is correspondingly weaker (see, amongst many others, Bykov, cited above, § 90).

130. As regards, in particular, the examination of the nature of the Convention violation found, the Court observes that in several cases it has found the use of covert listening devices to be in breach of Article 8 since such interference was not “in accordance with the law”. Nonetheless, the admission in evidence of information obtained thereby did not in the circumstances of a particular case conflict with the requirements of fairness guaranteed by Article 6 § 1 (see Khan, cited above, §§ 25-28; P.G. and J.H. v. the United Kingdom, no. 44787/98, §§ 37-38, ECHR 2001‑IX; and Bykov, cited above, §§ 94-105).

(ii) Application of these principles to the present case

131. The Court notes at the outset that the applicant did not put forward any argument disputing the reliability of the information obtained by secret surveillance measures but limited his objection exclusively to the formal use of such information as evidence during the proceedings (compare Khan, cited above, § 38; P.G. and J.H., cited above, § 79; andBykov, cited above, § 95).

132. He also had an effective opportunity to challenge the authenticity of the evidence and oppose its use and used that opportunity during the proceedings before the first-instance court (see paragraphs 35 and 42 above), and in his appeal (see paragraph 47 above) and constitutional complaint (see paragraph 49 above). The domestic courts examined his arguments on the merits and provided reasons for their decisions (see paragraphs 46, 48 and 50 above). The fact that the applicant was unsuccessful at each step does not alter the fact that he had an effective opportunity to challenge the evidence and oppose its use (see Schenk, cited above, § 47, and Khan, cited above, § 38).

133. The Court further notes that the impugned evidence was not the only evidence on which the conviction was based (compare Schenk, cited above, § 48). When convicting the applicant the Dubrovnik County Court took into account the applicant’s statements and the statements of his co-accused and examined them against the statements of other witnesses and evidence obtained by numerous searches and seizures (see paragraph 45 above).

134. Against the above background, the Court considers that there is nothing to substantiate the conclusion that the applicant’s defence rights were not properly complied with in respect of the evidence adduced or that its evaluation by the domestic courts was arbitrary (see Bykov, cited above, § 98). In conclusion, the Court finds that the use of the impugned recordings in evidence did not as such deprive the applicant of a fair trial.

135. There has accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

136. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

137. The applicant claimed 20,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

138. The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

139. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

B. Costs and expenses

140. The applicant also claimed 16,493.75 Croatian kunas for the costs and expenses incurred before the Court.

141. The Government considered the applicant’s claim unsubstantiated and unfounded.

142. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 2,160 plus any tax that may be chargeable, covering costs for the proceedings before the Court.

C. Default interest

143. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention as regards the lack of impartiality of the trial bench;

4. Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention as regards the use of evidence obtained by secret surveillance in the criminal proceedings against the applicant;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas, at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,160 (two thousand one hundred sixty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 15 January 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen          Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar                   President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde