Gross protiv Švajcarske

Država na koju se presuda odnosi
Švajcarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
67810/10
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
30.09.2014
Članovi
8
8-1
35
35-3
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Zloupotreba prava na predstavku
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Predmet u ovom postupku je pokrenut predstavkom protiv Konfederacije Švajcarske koju je Sudu podnela švajcarska državljanka gđa Alda Gross (podnositeljka predstavke), dana 10. novembra 2010.godine. Pozivajući se na član 8 Konvencije, podnositeljka je navela da je povređeno njeno pravo da odluči kako će okončati svoj život. Početkom januara 2012. godine Vlada je obaveštena o predstavci. Takođe je odlučeno da se ovom predmetu da prioritet. Sredinom maja 2013.godine Veće je izreklo presudu u kojoj je većinom glasova utvrđeno da je došlo do povrede člana 8 Konvencije. U svom dopisu iz avgusta 2013.godine Vlada je zahtevala da se predmet uputi Velikom veću. Zahtev je usvojen u oktobru iste godine. Vlada je obavestila Sud da je podnositeljka preminula u novembru 2011.godine. Treća lica - umešači, razna udruženja, dobili su dozvolu Predsedika da se uključe u pisani postupak pred Većem.
Podnositeljka predstavke je rođena 1931.godine. Mnogo godina je izražavala želju da okonča svoj život. Objasnila je da je postajala sve slabija kako vreme prolazi i želela je da okonča svoj život uzimanjem smrtonosne doze natrijum pentobarbitala. Krajem oktobra 2008.godine psihijatar je predao svoje stručno mišljenje kako je podnositeljka predstavke bez sumnje u stanju da formira sopstveni sud. Doktor nije imao nikakvih primedbi da joj se prepiše smrtonosna doza leka, ali nije hteo sam da izda takav recept. Izjavio je da ne želi da leči lice o kome je dao stručno mišljenje. Bilo je i drugih medicinskih radnika koji su odbili da daju traženi recept. Ni preko domaćih sudova nije uspela da dobije recept, pa je preko punomoćnika podnela predstavku Sudu. Krajem oktobra 2011.godine uspela je da dobije traženi recept pa je okončala svoj život. Policija nije uspela da identifikuje nijednog rođaka preminule. Sud nije obavešten o smrti podnositeljke sve do januara 2014.godine.
Vlada je tražila da Sud proglasi predstavku neprihvatljivom na osnovu zloupotrebe prava na predstavku, obzirom na to da je podnositeljka već bila preminula. Pravni zastupnik preminule je tvrdio da nije imao saznanja da je ona mrtva sve dok nije primio podnesak Vlade od januara 2014.godine. Prepiska između njega i preminule išla je preko g.F, duhovnog savetnika preminule, koji ga nije obavestio o njenoj smrti na njen izričit zahtev, jer ona nije želela da se postupak pred Sudom prekine usled njene smrti jer je želela da „otvori put za druge ljude u njenoj situaciji“.
Veliko veće smatra da se činjenica i okolnosti smrti podnositeljke predstavke zaista tiču same suštine stvari koja je u osnovi njene pritužbe po Konvenciji. Takođe je moguće da bi te činjenice, da su bile poznate Veću, imale odlučujući uticaj na presudu Veća od maja 2013.godine kojom se zaključuje da je došlo do povrede člana 8 Konvencije. Sud smatra da je dovoljno jasno da je namernim izbegavanjem da se pravnom zastupniku dostavi informacija o njenoj smrti podnositeljka predstavke nameravala da dovede Sud u zabludu o stvari koja se ticala same suštine njene pritužbe po Konvenciji. Dakle, Sud prihvata prethodni prigovor Vlade da postupanje podnositeljke predstavke predstavlja zloupotrebu prava na predstavku.
Sud nalazi sa devet glasova naprema osam da je predstavka neprihvatljiva zbog toga što je podnositeljka predstavke zloupotrebila pravo na predstavku.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET GROSS protiv ŠVAJCARSKE

Predstavka br. 67810/10

PRESUDA

STRAZBUR

30. septembar 2014. godine

Ova presuda je pravosnažna, ali može biti predmet redaktorskih izmjena.

U predmetu Gross protiv Švajcarske, Evropski sud za ljudska prava zasijedajući u Velikom vijeću u sastavu

Dean Spielmann, Predsjednik,
Josep Casadevall,
Ineta Ziemele,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Boštjan M. Zupančič,
Alvina Gyulumyan,
Khanlar Hajiyev,
Dragoljub Popović,
Ledi Bianku,
Nona Tsotsoria,
Ann Power-Forde,
Vincent A. De Gaetano,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Helen Keller,
Helena Jäderblom,
Johannes Silvis, sudije,
i Erik Fribergh, Sekretar,

Nakon vijećanja na zatvorenoj sjednici dana 5. marta 2014. godine i 27. avgusta 2014. godine, izriče sljedeću presudu koja je usvojena 27. avgusta 2014. godine:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 67810/10) protiv Konfederacije Švajcarske koju je 10. novembra 2010. godine Sudu po članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnijela državljanka Švajcarske, g-đa Alda Gross (u daljem tekstu: podnositeljka predstavke).
  2. Podnositeljku predstavke zastupao je g. F.T. Petermann, advokat sa praksom u St Gallenu u Švajcarskoj. Švajcarsku vladu (u daljem tekstu: Vlada) zastupao je njen Zastupnik, g. F. Schürmann, Načelnik odjeljenja za ljudska prava i Savjet Evrope Saveznog Ministarstva pravde.
  3. Pozivajući se na član 8 Konvencije, Podnositeljka predstavke navela je, konkretno, da je povrijeđeno njeno pravo da odluči kako i kada će okončati svoj život.
  4. Predstavka je dodijeljena Drugom odjeljenju Suda (pravilo 52 stav 1 Poslovnika Suda). Dana 5. januara 2012. godine Vlada je obaviještena o predstavci. Takođe je odlučeno da se ovom predmetu da prioritet (pravilo 41). Dana 14. maja 2013. godine Vijeće u sastavu: Guido Raimondi, Predsjednik, Danutė Jočienė, Peer Lorenzen, András Sajó, Işıl Karakaş, Nebojša Vučinić, Helen Keller, sudije, te Stanley Naismith, Sekretar Odjeljenja, nakon vijećanja na zatvorenoj sjednici, izreklo je presudu u kojoj je većinom glasova utvrđeno da je došlo do povrede člana 8 Konvencije. Zajedničko izdvojeno mišljenje sudija Raimondi, Jočienė i Karakaş priloženo je uz presudu.
  5. U dopisu od 12. avgusta 2013. godine Vlada je zahtijevala da se predmet uputi Velikom vijeću po članu 43 Konvencije i Pravilu 73. Kolegijum Velikog vijeća usvojio je taj zahtjev 7. oktobra 2013.godine
  6. Sastav Velikog vijeća određen je prema odredbama člana 26 stavovi 4 i 5 Konvencije i Pravilu 24.
  7. Podnositeljka predstavke i Vlada su zatim podnijeli svoja pisana zapažanja (pravilo 59 stav 1). U svom podnesku od 7. januara 2014. godine Vlada je obavijestila Sud da je podnositeljka predstavke preminula 10. novembra 2011. godine. Pravni zastupnik podnositeljke predstavke podnio je odgovor na pisana zapažanja.
  8. Uz to su primljeni i komentari trećih strana o meritumu predstavke, i to od: Alliance Defending Freedom (ranije Alliance Defense Fund), udruženja sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama (u daljem tekstu: SAD) koje je posvećeno zaštiti prava na život u cijelom svijetu, a koje je predstavljao g. P. Coleman; Evropskog Centra za pravo i pravdu, udruženja sa sjedištem u Francuskoj koje je specijalizovano za pitanja bioetike i odbrane vjerskih sloboda, koje je predstavljao g. G. Puppinck; Americans United for Life, udruženja sa sjedištem u SAD koje je posvećeno zaštiti prava na život od začeća do prirodne smrti, koje je predstavljao g. W.L. Saunders; i Dignitas, udruženja sa sjedištem u Švajcarskoj čiji je cilj da obezbijedi da njegovi članovi dobiju njegu u periodu na kraju života i da umru sa ljudskim dostojanstvom, koje je predstavljao g. L.A. Minelli. Svi umješaći, treće strane, dobili su dozvolu Predsjednika da se uključe u pisani postupak pred Vijećem (član 36 stav 2 Konvencije i pravilo 44 stav 3).

ČINJENICE

OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljka predstavke rođena je 1931. godine, a preminula je 10. novembra 2011.godine.
  2. Mnogo godina podnositeljka predstavke izražavala je želju da okonča svoj život. Ona je objasnila da je postajala sve slabija kako je vrijeme prolazilo i da nije bila spremna da nastavi da podnosi narušavanje svoje fizičke i duševne snage. Odlučila je da želi da okonča svoj život uzimanjem smrtonosne doze natrijum pentobarbitala. Stupila je u kontakt sa udruženjem za pomoć prilikom samoubistva - EXIT - tražeći podršku, a oni su joj odgovorili da bi bilo teško naći medicinskog radnika koji bi bio spreman da joj da ljekarski recept za ovaj smrtonosni preparat.
  3. Dana 20. oktobra 2008. godine psihijatar, dr. T, predao je svoje stručno mišljenje u kome je konstatovao svoje zapažanje da je podnositeljka predstavke bez sumnje u stanju da formira svoj vlastiti sud. Sa psihijatrijsko medicinskog stanovišta, dr. T. nije imao nikakvih primjedbi da se podnositeljki predstavke prepiše smrtonosna doza natrijum pentobarbitala. Međutim, on sam nije htio da izda takav recept navodeći da ne želi da pomiješa uloge medicinskog vještaka i ljekara tako što će liječiti lice o kome je dao stručno mišljenje.
  4. Dopisima od 5. novembra 2008, te 1. decembra 2008, i 4. maja 2009. godine zastupnik podnositeljke predstavke u njeno je ime predao zahtjev za izdavanje recepta za natrijum pentobarbital trima drugim medicinskim radnicima, koji su odbili da daju traženi recept.
  5. Dana 16. decembra 2008. godine podnositeljka predstavke poredala je zahtjev Zdravstvenom odboru kantona Cirih da joj se da 15 grama natrijum pentobarbitala da bi počinila samoubistvo. Dana 29. aprila 2009. godine Zdravstveni odbor odbio je zahtjev podnositeljke predstavke.
  6. Dana 29. maja 2009. godine podnositeljka predstavke uložila je žalbu kod Upravnog suda Kantona Cirih. Dana 22 oktobra 2009. godine Upravni sud odbio je njenu žalbu, izrazivši stav da je preduslov da se za dobijanje smrtonosne doze natrijum pentobarbitala mora dobiti ljekarski recept u skladu sa članom 8 Konvencije. Uslov da se dobije ljekarski recept služio je u svrhu sprečavanja preuranjenih odluka i garantovao je da je namjeravana radnja medicinski opravdana. Taj je uslov dalje obezbjeđivao da se sama odluka zasniva na namjernom vršenju slobodne volje dotičnog lica. Upravni sud naveo je da dr. T. u svom stručnom mišljenju nije razmatrao da li je podnositeljka predstavke bolovala od oboljenja koje bi moglo da opravda pretpostavku da se bliži kraj njenog života. Želja da umre, sama po sebi, čak i ako je dobro promišljena, nije bila dovoljna da opravda izdavanje ljekarskog recepta. Shodno tome, sadržaj spisa predmeta nije pokazao da su ovom predmetu bili ispunjeni neophodni preduslovi za izdavanje ljekarskog recepta. Stoga je postojala potreba za daljim medicinskim ispitivanjima. Pod tim okolnostima Upravni sud je smatrao da nije bilo dovoljno razloga da se podnositeljka predstavke oslobodi obaveze da prođe kroz temeljita medicinska ispitivanja i da dobije ljekarski recept.
  7. Dana 12. aprila 2010. godine Savezni Vrhovni sud odbio je žalbu koju je uložila podnositeljka predstavke. Ovaj sud je naveo,između ostalog, da podnositeljka predstavke nesporno nije ispunila preduslove predviđene u medicinsko-etičkim smjernicama za njegu pacijenata koji se bliže kraju svog života koje je usvojila Švajcarska akademija medicinskih nauka, pošto ona nije bolovala od terminalne bolesti, već je izrazila svoju želju da umre zbog velike starosti i sve veće slabosti. Iako je Savezni Vrhovni sud ranije izrazio stav da izdavanje ljekarskog recepta za natrijum pentobarbital licu koje boluje od neizlječive, perzistentne i teške psihološke bolesti nije nužno predstavljalo povredu profesionalnih dužnosti ljekara, ovaj izuzetak morao je da se koristi sa "krajnjim uzdržavanjem" i nije nalagao medicinskoj struci ili državi da podnositeljki predstavke obezbijedi traženu dozu natrijum pentobarbitala da bi okončala svoj život. Savezni Vrhovni sud dalje je konstatovao da je izdavanje tražene supstance iziskivalo temeljita medicinska ispitivanja i, s obzirom na upornost u želji da se umre, i dugoročni zdravstveni nadzor stručnjaka iz prakse koji je bio spreman da izda potrebni recept. Ovaj uslov nije mogao da se zaobiđe zahtjevom podnositeljke predstavke za izuzećem od obaveze da se dobije ljekarski recept.
  8. Dana 10. novembra 2010. godine pravni savjetnik podnositeljke predstavke podnio je u njeno ime predstavku Sudu.
  9. Dana 24. oktobra 2011. godine podnositeljka predstavke dobila je ljekarski recept za 15 grama natrijum pentobarbitala koji je potpisao medicinski radnik dr. U. Dana 10. novembra 2011. ona je okončala svoj život uzevši propisanu supstancu. Prema policijskom izvještaju od 14. novembra 2011. godine nije bilo moguće identifikovati nijednog rođaka preminule. U izvještaju je zaključeno da je podnositeljka predstavke počinila samoubistvo uz pomoć EXIT-a i da u tom kontekstu nije utvrđena krivična odgovornost nijednog trećeg lica.
  10. Sud nije obaviješten o smrti podnositeljke predstavke do 7. januara 2014. godine (v. stav 19 ovepresude).

PRAVO

PRETHODNI PRIGOVOR VLADE

A.   Podnesak Vlade Velikom vijeću

  1. U svom podnesku Sudu od 7. januara 2014. godine, Vlada je navela da se, pripremajući svoj podnesak, iz predostrožnosti raspitala o situaciji podnositeljke predstavke u opštini u kojoj je živjela i saznala da je ona preminula 10. novembra 2011. godine. Tako je do trenutka kada je Vijeće usvojilo svoju presudu u ovom predmetu ona bila mrtva već otprilike godinu i šest mjeseci. Pozivajući se na odluku Suda u predmetu Predescu protiv Rumunije, (br. 21447/03, stav 25, 2. decembar 2008. godine), Vlada je tražila da Sud proglasi predstavku neprihvatljivom na osnovu zloupotrebe prava na predstavku, prema članu 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije. 
  2. Vlada je navela da pravni savjetnik podnositeljke predstavke ne samo da nije obavijestio Sud o smrti podnositeljke predstavke - što je trebalo da učini najkasnije kada mu je Sekretarijat Suda dostavio činjenično stanje, pretpostavljajući da je podnositeljka predstavke živa - već je doveo Sud u zabludu u svom podnesku, dajući utisak da je podnositeljka predstavke još uvijek živa. 
  3. Po mišljenju Vlade, ponašanje pravnog savjetnika preminule podnositeljke predstavke bilo je takvo da je Sud dovelo u zabludu po pitanju aspekta koji je od suštinskog značaja za njegovo ispitivanje predstavke.

B.    Podnesak pravnog savjetnika podnositeljke predstavke Velikom vijeću

  1. Savjetnik je odgovorio da nije imao ličnih kontakata sa svojim klijenotm od januara mjeseca 2010. godine i da je saznao za njenu smrt tek 9. januara 2014. godine kada je dobio primjerak podneska Vlade od 7. januara 2014.godine.
  2. Pravni savjetnik je objasnio da je podnositeljka predstavke izrazila svoju žeju da pravni savjetnik svu dalju prepisku šalje g. F, penzionisanom pastoru koji je dobrovoljno radio za EXIT - udruženje za pomoć pri samoubistvu. Razlog za ovakav dogovor ležao je, između ostalog, u tome da je primanje dopisa od njenog pravnog savjetnika direktno izazivalo kod podnositeljke predstavke stres i da joj je stoga trebala pomoć lica od povjerenja. Tako je nakon njene žalbe Saveznom Vrhovnom sudu u januaru 2010. godine, usaglašeno da će g. F. njoj lično donijeti svaku poruku i objasniti joj. Pravni savjetnik naveo je da je on postupao u skladu sa tim uputstvima.
  3. Po prijemu podneska Vlade 9. januara 2014. godine, pravni savjetnik je odmah kontaktirao g. F, koji mu je objasnio da ga on nije obavijesto o smrti podnositeljke predstavke jer je ona izrazila da to ne želi pošto se bojala da bi postupak koji je bio u toku mogao zbog toga da bude prekinut. U ljeto 2011. godine, kada je postalo jasno da će podnositeljka predstavke okončati svoj život, ona je obavijestila g. F. da joj je pravni savjetnik rekao da će se ukoliko ona umre tokom postupka, predmet zaključiti, a da ona to ne želi jer želi da "otvori put za druge ljude u njenoj situaciji". G. F. je zauzeo stav da mu profesionalna obaveza duhovnog savjetnika ne dozvoljava da se neke informacije objave protivno izraženoj želji podnositeljke predstavke. Pravni savjetnik podnositeljke predstavke dalje je izrazio izuzetno žaljenje što ga g.F. nije odmah obavijestio o smrti podnositeljke predstavke, jer bi pravni savjetnik o tome propisno obavijestio Sud i podnio bi zahtjev da se postpak ipak nastavi.
  4. Pozivajući se na sudsku praksu Suda u ranijim predmetima gdje je podnosilac predstavke preminuo ili je izrazio želju da povuče svoju pritužbu tokom postupka pred Komisijom ili Sudom (pravni savjetnik pozvao se na presude Suda u predmetima Scherer  protiv Švajcarske od 25. marta 1994. godine, Serija A, br. 287 i Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25 aprila 1978. godine, stav 21, Serija A br. 26), pravni savjetnik podnositeljke predstavke naveo je da nakon što se predstavka preda institucijama Konvencije one preuzimaju kontrolu nad postupkom. Na Sudu je da odluči da li postupak u datom predmetu treba dase nastavi. Odlučujući faktor u tom smislu bio je da li se, po mišljenju Suda, predmetom pokreću opšta pitanja od javnog interesa koja iziskuju dalje ispitivanje.
  5. U ovom konkretnom predmetu, pravni savjetnik podnositeljke predstavke pozvao je Sud da nastavi postupak na osnovu toga što su se predmetom pokretala materijalna pitanja vezana za poštovanje Konvencije koja su iziskivala dalje ispitivanje u javnom interesu. "Eutanazija" je bila kontroverzno pitanje o kome se mnogo raspravljalo u mnogim evropskim državama. Predmete ove vrste, generalno gledano, pokretala su lica starije dobi i/ili bolesni. Ako se postupci budu sistematično prekidali kada takva lica preminu, pitanja koja se tim predmetima pokreću nikada neće dobiti odluku Suda.

C.   OcjenaSuda

  1.  Član 35 stav 3(a) Konvencije glasi:

"Sud proglašava neprihvatljivom svaku pojedinačnu predstavku podnijetu na osnovu člana 34. ako:

(a) smatra da je predstavka nespojiva sa odredbama Konvencije ili protokola uz nju, očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava napredstavku;..."

  1. Sud ponavlja da prema toj odredbi predstavka može da bude odbačena jer predstavlja zloupotrebu prava na predstavku ako je, između ostalog, svjesno bazirana na netačnim činjenicama (v. Akdivar i drugi protiv Turske (GC), 16 septembar 1996, stavovi 53-54, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV; Varbanov protiv Bugarske, br. 31365/96, stav 36, ECHR 2000-X; Rehak protiv Republike Češke (dec.), br. 67208/01, 18. maja 2004; Popov protiv Moldavije (br. 1), br. 74153/01, stav 48, 18. januar 2005; Kérétchachvili protiv Gruzije (dec.), br. 5667/02, 2. maj 2006; Miroļubovs i drugi protiv Letonije, br. 798/05, stav 63,15 septembar 2009;ir.liDiStefanoprotiv Italije (GC), br. 38433/09, stav 97, ECHR 2012). Podnošenje nepotpunih informacija koje mogu dovoditi u zabludu može tako da predstavlja zloupotrebu prava na predstavku, posebno ako dotične informacije predstavljaju samu suštinu predmeta i ako nije dato dovoljno obrazloženje za to što te informacije nisu u potpunosti dostavljene (v. Hüttner protiv Njemačke (dec.), br. 23130/04, 9. jun 2006; Predescu protiv Rumunije, br. 21447/03, stavovi 25-26, 2. decembar 2008; i Kowal protiv Poljske (dec.), br. 2912/11, 18. septembar 2012. godine. Isto važi i ako dođe do novih važnih dešavanja tokom postupka pred Sudom i kada, iako je izričito u obavezi da to uradi po pravilu 47 stav 7 (bivše pravilo 47 stav 6) Poslovnika Suda, podnosilac predstavke ne objavi informacije o tome Sudu, čime se Sud sprečava da donese odluku o predmetu uz potpuno poznavanje činjenica (v. Centro Europa 7 S.r.l i Di Stefano, ibid., i Miroļubovs i drugi, ibid). Međutim, čak i u takvim predmetima, namjera podnosioca predstavke da dovede Sud u zabludu mora uvijek da se utvrdi sa dovoljno sigurnosti (v. Al-Nashif protiv Bugarske, br. 50963/99, stav 9, 20 jun 2002; Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, stavovi 58-60, 28 mart 2006; Nold protiv Njemačke br. 27250/02, stav 87, 29 jun 2006; i Centro Europa 7 S.r.l i Di Stefano, ibid).
  2. Što se tiče okolnosti ovog konkretnog predmeta, Sud konstatuje na samom početku da se u svojoj predstavci podnešenoj Sudu 10. novembra 2010. godine podnositeljka predstavke žalila, pozivajući se na član 8 Konvencije, da su švajcarske vlasti, uskrativši joj mogućnost da dobije smrtonosnu dozu natrijum pentobarbitala, povrijedile njeno pravo da odluči kojim sredstvima i u kom trenutku će se okončati svoj život. Sud dalje konstatuje da je o njenoj predstavci 5. januara 2012. godine obaviještena tužena Vlada i da je 14. maja 2013. godine Vijeće izreklo presudu u kojoj je (sa četiri glasa naprema tri) utvrdilo da je došlo do povrede člana 8 Konvencije, pri čemu se to utvrđivanje baziralo na pretpostavci da je podnositeljka predstavke i dalje u žiotu (v. stavove 65- 67 presude Vijeća).
  3. Međutim, kasnije je utvrđeno da je u međuvremenu, dana 24. oktobra 2011. godine, podnositeljka predstavke dobila ljekarski recept za smrtonosnu dozu natrijum pentobarbitala i da je 10. novembra 2011. godine okončala svoj život uzevši prepisanu supstancu.
  4. Sudu pažnju na ovaj događaj nije skrenula podnositeljka predstavke niti njen pravni savjetnik, već Vlada, u svom podnesku od 7. januara 2014. godine, nakon što je predmet upućen Velikom vijeću prema članu 43 Konvencije. Pripremajući taj svoj podnesak, Vlada se raspitala za situaciju podnositeljke predstavke i saznala za činjenicu i okolnosti njene smrti.
  5. Sud je konstatovao obrazloženje koje je u odgovoru predao pravni savjetnik podnositeljke predstavke da ni on nije znao za smrt svoje klijentinje jer je sa njom imao kontakt samo preko posrednika g.F. koji - na njen zahtjev - namjerno nije obavijestio pravnog savjetnika o njenoj smrti. Prema riječima g. F. razlog za to bio je njen strah da će otkrivanje takve istine možda navesti Sud da prekine postupak u njenom predmetu. Kao njen duhovni savjetnik on je smatrao da ga njegova profesionalna dužnost čuvanja povjerljivosti sprečava da tu informaciju otkrije suprotno njenim željama.
  6. Međutim, po mišljenju Suda, a imajući na umu naročitu prirodu ovog predmeta, činjenica da pravni savjetnik podnositeljke predstavke nije imao direktan kontakt sa svojom klijentkinjom već se saglasio da sa njom komunicira putem posrednika izaziva niz bojazni vezanih za njegovu ulogu kao pravnog zastupnika u postupku pred Sudom. Uz dužnosti podnosioca predstavke da sarađuje sa Sudom (v. pravilo 44A Poslovnika Suda; v. i pravilo 44C o "propustu da djelotvorno učestvuje u postupku", uključujući mogućnost da se izvuku zaključci kada stranka "ne objelodani relevantne informacije o svom prijedlogu") i da obavještava Sud o svim okolnostima relevantnim za njegovu/njenu predstavku (v. pravilo 47 stav 7, bivše pravilo 47 stav 6), zastupnik nosi i naročitu odgovornost da ne predaje podneske koji dovode u zabludu (v. pravilo 44D).
  7. Iz obrazloženja pravnog savjetnika podnositeljke predstavke proizlazi da podnositeljka predstavke ne samo da nije obavijestila njega, a samim tim ni Sud o činjenici da je dobila traženi ljekarski recept, već je takođe preduzela posebne mjere predostrožnosti da spriječi da njen pravni savjetnik i konačno i Sud saznaju informaciju o njenoj smrti da bi spriječila Sud da prekine postupak u njenom predmetu.
  8. U tom kontekstu, Veliko vijeće smatra da se činjenica i okolnosti smrti podnositeljke predstavke zaista tiču same suštine stvari koja je u osnovi njene pritužbe po Konvenciji. Takođe je moguće da bi te činjenice, da su bile poznate Vijeću, imale odlučujući uticaj na presudu Vijeća od 14. maja 2013. godine, kojom se zaključuje da je došlo do povrede člana 8 Konvencije (v. mutatis mutandis, pravilo 80 Poslovnika Suda; Pardo protiv Francuske (revizija - prihvatljivost), 10 jul 1996, stavovi 21-22, Izvještaji 1996-III; Pardo protiv Francuske (revizija - meritum), 29. april 1997, stav 23, Izvještaji 1997-III; i Gustafsson protiv Švedske, (revizija - meritum), 30. jul 1998, stav 27, Izvještaji 1998-V). Međutim, nema potrebe da Veliko vijeće spekuliše o tome pošto u svakom slučaju, po članu 44 stav 2 Konvencije, presuda Vijeća od 14. maja 2013. godine nije postala pravosnažna.
  9. Prema riječima g. F., motiv podnositeljke predstavke da se ne dostave relevantne informacije bio je to što je, bez obzira na činjenicu da su tekuće teškoće koje su proisticale iz njene lične situacije prestale da postoje, postupak u njenom predmetu trebalo da se nastavi radi dobra drugih ljudi koji su bili u sličnoj situacij. Iako takav motiv može biti razumnjiv iz perspektive podnositeljke predstavke u izuzetnoj situaciji u kojoj se ona našla, Sud smatra da je dovoljno jasno da je namjernim izbjegavanjem da dostavi tu informaciju svom pravnom savjetniku podnositeljka predstavke namjeravala da dovede Sud u zabludu o stvari koja se ticala same suštine njene pritužbe po Konvenciji.
  10. Shodno tome, Sud prihvata prethodni prigovor Vlade da postupanje podnositeljke predstavke predstavlja zloupotrebu prava na predstavku u smislu člana 35 stav 3 (a) Konvencije.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD

Nalazi sa devet glasova naprema osam, da je predstavka neprihvatljiva zbog toga što je podnositeljka predstavke zloupotrebila pravo na predstavku u smislu člana 36 stav 3 (a) Konvencije.

 

Presuda je sačinjena na engleskom i francuskom jeziku i objavljena u pisanoj formi 30. septembra 2014. godine po pravilu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

ErikFribergh                                       Dean Spielmann

Sekretar                                              Predsjednik

 

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, prilog ovoj presudi čine sljedeća zasebna mišljenja:

  • saglasno mišljenje sudije Silvis;
  • zajedničko izdvojeno mišljenje sudija Spielmann, Ziemele, Berro-Lefèvre, Zupančič, Hajiyev, Tsotsoria, Sicilianos i Keller.

D.S.

E.F.

Zasebna mišljenja nisu prevedena, ali se nalaze u zvaničnim verzijama presude na engleskom i francuskom jeziku koje se mogu pronaći u bazi sudske prakse Suda HUDOC.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF GROSS v. SWITZERLAND

(Application no. 67810/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

30 September 2014 

This judgment is final.

In the case of Gross v. SwitzerlandThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Dean Spielmann, President,
Josep Casadevall,
Ineta Ziemele,
Mark Villiger,
Isabelle Berro,
Boštjan M. Zupančič,
Alvina Gyulumyan,
Khanlar Hajiyev,
Dragoljub Popović,
Ledi Bianku,
Nona Tsotsoria,
Ann Power-Forde,
Vincent A. De Gaetano,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Helen Keller,
Helena Jäderblom,
Johannes Silvis, judges,
and Erik FriberghRegistrar,

Having deliberated in private on 5 March and 27 August 2014Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 67810/10) against the Swiss Confederation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Swiss national, Ms Alda Gross (“the applicant”), on 10 November 2010.

2.  The applicant was represented by Mr F.T. Petermann, a lawyer practising in St Gallen, SwitzerlandThe Swiss Government (the Governmentwere represented by their Agent, Mr F. SchürmannHead of the Human Rights and Council of Europe Section of the Federal Ministry of Justice.

3.  Relying on Article 8 of the Convention, the applicant alleged, in particular, that her right to decide how and when to end her life had been breached.

4.  The application was allocated to the Second Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 5 January 2012 notice of the application was given to the Government. It was also decided to grant the case priority (Rule 41). On 14 May 2013 a Chamber, composed of Guido Raimondi, President, Danutė Jočienė, Peer Lorenzen, András Sajó, Işıl Karakaş, Nebojša Vučinić, Helen Keller, judges, and Stanley Naismith, Section Registrar, having deliberated in private, delivered a judgment in which it held by a majority that there had been a violation of Article 8 of the Convention. The joint dissenting opinion of Judges Raimondi, Jočienė and Karakaş was annexed to the judgment.

5.  In a letter of 12 August 2013, the Government requested the referral of the case to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention and Rule 73. A panel of the Grand Chamber granted the request on 7 October 2013.

6.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24.

7.  The applicant and the Government each filed further observations (Rule 59 § 1). In their memorial dated 7 January 2014, the Government informed the Court that the applicant had died on 10 November 2011The applicants counsel submitted comments in reply.

8.  In addition, third-party comments on the merits of the application were received from: the Alliance Defending Freedom (formerly known as the Alliance Defense Fund), an association based in the United States of America dedicated to protecting the right to life on a worldwide basis, represented by Mr P. Coleman; the European Centre for Law and Justice, an association based in France specialising in questions of bioethics and the defence of religious freedom, represented by Mr G. Puppinck; Americans United for Life, an association based in the United States of America dedicated to protecting the right to life from conception until natural death, represented by Mr W.L. Saunders; and Dignitas, an association based in Switzerland whose objective is to ensure that its members receive end-of-life care and die with human dignity, represented by Mr L.A. Minelli. All of the third-party interveners had been given leave by the President to intervene in the written procedure before the Chamber (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3).

THE FACTS

THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.  The applicant was born in 1931 and died on 10 November 2011.

10.  For many years, the applicant had expressed the wish to end her life. She explained that she was becoming increasingly frail as time passed and was unwilling to continue suffering the decline of her physical and mental faculties. She decided that she wished to end her life by taking a lethal dose of sodium pentobarbital. She contacted an assisted-suicide association – EXIT – for support, which replied that it would be difficult to find a medical practitioner who would be prepared to provide her with a medical prescription for the lethal drug.

11.  On 20 October 2008 a psychiatrist, Dr T., submitted an expert opinion in which he observed that there was no doubt that the applicant was able to form her own judgment. From a psychiatric medical point of view, Dr T. did not have any objection to the applicant being prescribed a lethal dose of sodium pentobarbital. However, he refrained from issuing the prescription himself on the ground that he did not want to confuse the roles of medical expert and treating physician.

12.  By letters of 5 November and 1 December 2008 and 4 May 2009, the applicants representative submitted on her behalf a request to be given a prescription for sodium pentobarbital to three further medical practitioners, who all declined to issue the requested prescription.

13.  On 16 December 2008 the applicant submitted a request to the Health Board of the Canton of Zurich to be provided with 15 grams of sodium pentobarbital in order for her to commit suicide. On 29 April 2009 the Health Board rejected the applicants request.

14.  On 29 May 2009 the applicant lodged an appeal with the Administrative Court of the Canton of Zurich. On 22 October 2009 the Administrative Court dismissed the appeal. It considered, in particular, that the prerequisite of a medical prescription for obtaining a lethal dose of sodium pentobarbital was in accordance with Article 8 of the Convention. The requirement to obtain a medical prescription served the aim of preventing premature decisions and guaranteed that the intended action was medically justified. It further ensured that the decision was based on a deliberate exercise of the free will of the person concerned. The Administrative Court observed that Dr T., in his expert opinion, had not considered whether the applicant was suffering from any illness which would justify the assumption that the end of her life was near. The wish to die taken on its own, even if it was well considered, was not sufficient to justify the issuing of a medical prescription. Accordingly, the content of the case file did not demonstrate that the necessary prerequisites for issuing a medical prescription had been fulfilled in the instant case. There was therefore a need for further medical examination. Under these circumstances, the Administrative Court considered that there was no sufficient reason to dispense the applicant from the necessity of undergoing a thorough medical examination and of obtaining a medical prescription.

15.  On 12 April 2010 the Federal Supreme Court dismissed an appeal lodged by the applicant. It observed, inter alia, that the applicant undisputedly did not fulfil the prerequisites laid down in the medical-ethical guidelines on the care of patients at the end of life adopted by the Swiss Academy of Medical Sciences, as she was not suffering from a terminal illness, but had expressed a wish to die because of her advanced age and increasing frailty. Even though the Federal Supreme Court had previously considered that the issuing of a medical prescription for sodium pentobarbital to a person suffering from an incurable, persistent and serious psychological illness did not necessarily amount to a violation of a doctors professional duties, this exception had to be handled with the “utmost restraint” and did not enjoin the medical profession or the State to provide the applicant with the requested dose of sodium pentobarbital to put an end to her life. The Federal Supreme Court further noted that the issuing of the requested substance required a thorough medical examination and, with respect to the persistence of the wish to die, long-term medical supervision by a specialist practitioner who was prepared to issue the necessary prescription. This requirement could not be circumvented by the applicants request for an exemption from the necessity of obtaining a medical prescription.

16.  On 10 November 2010 counsel for the applicant lodged an application with the Court.

17.  On 24 October 2011 the applicant obtained a medical prescription for 15 grams of sodium pentobarbital signed by medical practitioner, Dr U. On 10 November 2011 she ended her life by imbibing the prescribed substance. According to a police report dated 14 November 2011, no relatives of the deceased could be identified. The report concluded that the applicant had committed suicide with the assistance of EXIT and that no third person was found to be criminally liable in this context.

18.  The Court was not made aware of the applicants death until 7 January 2014 (see paragraph 19 below).

THE LAW

THE GOVERNMENTPRELIMINARY OBJECTION

A.  The Governments submissions to the Grand Chamber

19.  In their memorial to the Court of 7 January 2014, the Government stated that when preparing their memorial they had taken the precaution of enquiring about the applicants situation at the municipality where she lived and had found out that she had died on 10 November 2011. Thus, by the time the Chamber had adopted its judgment in this case, she had been dead for approximately one and a half years. Relying on the Courtdecision in the case of Predescu v. Romania (no. 21447/03, § 25, 2 December 2008), they requested the Court to declare the application inadmissible on the ground of abuse of the right of petition, in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

20.  The Government submitted that the applicant’s counsel had not only failed to inform the Court of the applicants death – which he should have done at the latest when the CourtRegistry provided him with the statement of facts, assuming her to be alive – but had also misled the Court in his submissions by giving the impression that the applicant was still alive.

21.  In the Governments view, the conduct of the applicantcounsel had been such as to mislead the Court as regards an essential aspect for its examination of the application.

B.  Counsel for the applicants submissions to the Grand Chamber

22.  The applicant’s counsel responded that he had not had any personal contact with his client since January 2010 and had only become aware of her death on 9 January 2014, when he had received a copy of the Governmentmemorial of 7 January 2014.

23.  Counsel explained that the applicant had expressed her wish that counsel should send any further correspondence to Mr F., a retired pastor who also voluntarily worked for the assisted-suicide association EXIT. The reason for this arrangement was, inter alia, that receiving letters from her counsel directly had caused her stress and that she therefore needed assistance from a person of trust. Thus, after her appeal to the Federal Supreme Court in January 2010, it had been agreed that Mr F. would bring any communications to her personally and explain them to her. Counsel submitted that he had complied with those instructions.

24.  Upon receipt of the Governments submissions on 9 January 2014, counsel had immediately contacted Mr F., who had explained to him that he had refrained from notifying him of the applicants death at the applicants express request because she feared that the ongoing proceedings would otherwise be discontinuedIn the summer of 2011, when it had become clear that the applicant would end her life, she had informed Mr F. that counsel had told her that if she died during the proceedings the case would be at an end, and that she did not want this to happen as she wanted “to open the way for other people in her situation”. Mr F. had taken the view that a spiritual advisers professional duty did not permit disclosure against the applicants express wishes. Counsel for the applicant further stated that he found it extremely regrettable that Mr F. had not informed him immediately of the applicantdeath, as counsel would have duly informed the Court and would have made an application for the proceedings to be continued nevertheless.

25.  Relying on the Courts case-law in previous cases where an applicant had died or had expressed the wish to withdraw his or her complaint during the proceedings before the Commission or the Court (counsel referred to the Courtjudgments in Scherer v. Switzerland, 25 March 1994, Series A no. 287, and Tyrer v. the United Kingdom, 25 April 1978, § 21, Series A no. 26), he argued that upon lodging an application with the Convention institutions the latter became master of the proceedings. It was thus for the Court to decide whether the proceedings in a given case should be continued. The decisive factor in that regard was whether, in the Courts view, the case raised general questions of public interest that required further examination.

26.  In the instant case, counsel for the applicant invited the Court to continue the proceedings on the ground that the case raised substantive questions regarding compliance with the Convention which required further examination in the public interest. “Euthanasia” was a contentious and much-debated issue in many European countries. Cases of this nature were generally brought by persons who were elderly and/or ill. If proceedings were to be systematically abandoned when such a person died, the questions raised by such cases could never be decided by the Court.

C.  The Courts assessment

27.  Article 35 § 3 (a) of the Convention provides:

“The Court shall declare inadmissible any individual application submitted under Article 34 if it considers that:

(a)  the application is incompatible with the provisions of the Convention or the Protocols thereto, manifestly ill-founded, or an abuse of the right of individual application; ...

28.  The Court reiterates that under this provision an application may be rejected as an abuse of the right of individual application if, among other reasons, it was knowingly based on untrue facts (see Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, §§ 53-54Reports of Judgments and Decisions 1996IVVarbanov v. Bulgaria, no. 31365/96, § 36, ECHR 2000X; Rehak v. the Czech Republic (dec.), no. 67208/01, 18 May 2004; Popov v. Moldova (no. 1), no. 74153/01, § 48, 18 January 2005; Kerechasvili v. Georgia (dec.), no. 5667/02ECHR 2006V; Miroļubovs and Others v. Latvia, no. 798/05, § 63, 15 September 2009; and Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 97, ECHR 2012). The submission of incomplete and thus misleading information may also amount to an abuse of the right of application, especially if the information concerns the very core of the case and no sufficient explanation has been provided for the failure to disclose that information (see Hüttner v. Germany (dec.), no. 23130/041June 2006; Predescu, cited above, §§ 2526; and Kowal v. Poland (dec.), no. 2912/11, 18 September 2012). The same applies if important new developments have occurred during the proceedings before the Court and where, despite being expressly required to do so by Rule 47 § 7 (former Rule 47 § 6) of the Rules of Courtthe applicant has failed to disclose that information to the Court, thereby preventing it from ruling on the case in full knowledge of the facts (see Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano, cited above, and Miroļubovs and Others, cited above). However, even in such cases, the applicants intention to mislead the Court must always be established with sufficient certainty (see Al-Nashif v. Bulgaria, no. 50963/99, § 89, 20 June 2002; Melnik v. Ukraine, no. 72286/01, §§ 58-60, 28 March 2006Nold v. Germany, no. 27250/02, § 87, 29 June 2006; and Centro Europa S.r.l. and Di Stefanocited above).

29.  Turning to the circumstances of the instant case, the Court notes at the outset that in her application lodged with the Court on 10 November 2010 the applicant complained, relying on Article 8 of the Convention, that the Swiss authorities, by depriving her of the possibility of obtaining a lethal dose of sodium pentobarbital, had violated her right to decide by what means and at what point her life would endIt further observes that on 5 January 2012 notice of her application was given to the respondent Government and that on 14 May 2013 the Chamber delivered a judgment in which it held (by four votes to three) that there had been a violation of Article 8 of the Convention, a finding which was based on the assumption that the applicant was still alive (see paragraphs 65-67 of the Chamber judgment).

30.  However, it was later revealed that in the meantime, on 24 October 2011, the applicant had obtained a medical prescription for a lethal dose of sodium pentobarbital and that on 10 November 2011 she had ended her life by imbibing the prescribed substance.

31.  This development was not brought to the Courts attention by the applicant or her counsel but by the Government, in their memorial of 7 January 2014, after the case had been referred to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention. When preparing their memorial, the Government had enquired about the applicants situation and had found out about the fact and the circumstances of her death.

32.  The Court has taken note of the explanation submitted in reply by counsel for the applicant that he had been unaware of his clients death because he had only had contact with her via an intermediary, Mr F., who – at her request – had purposely refrained from notifying counsel of her deathAccording to Mr F., this was because of her fear that the disclosure of such a fact might prompt the Court to discontinue the proceedings in her case. As her spiritual adviser he had considered himself bound by a professional duty of confidentiality preventing him from disclosing that information against her wishes.

33.  However, in the Courts view, and bearing in mind the particular nature of the present case, the fact that counsel for the applicant had no direct contact with his client but agreed to communicate with her indirectly through an intermediary gives rise to a number of concerns regarding his role as a legal representative in the proceedings before itIn addition to the duties of an applicant to cooperate with the Court (see Rule 44A of the Rules of Court; see also Rule 44C, “Failure to participate effectively”, including the possibility of drawing inferences from the failure of a party “to divulge relevant information of its own motion”) and to keep it informed of all circumstances relevant to his or her application (see Rule 47 § 7, former Rule 47 § 6), a representative bears a particular responsibility not to make misleading submissions (see Rule 44D).

34.  It transpires from her counselexplanation that the applicant had not only failed to inform him, and by implication the Courtof the fact that she had obtained the required medical prescription, but had also taken special precautions to prevent information about her death from being disclosed to counsel and eventually to the Court in order to stop the latter discontinuing the proceedings in her case.

35.  Against this background, the Grand Chamber considers that the fact and the circumstances of the applicants death did indeed concern the very core of the matter underlying her complaint under the Convention. It is also conceivable that had these facts been known to the Chamber they might have had a decisive influence on its judgment of 14 May 2013 concluding that there had been a violation of Article 8 of the Convention (see, mutatis mutandis, Rule 80 of the Rules of CourtPardo v. France (revision – admissibility), 10 July 1996, §§ 21-22, Reports 1996III; Pardo v. France (revision – merits), 29 April 1997, § 23, Reports 1997III; and Gustafsson v. Sweden (revision – merits), 30 July 1998, § 27, Reports 1998V). However, there is no need for the Grand Chamber to speculate on this since in any event, in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the Chambers judgment of 14 May 2013 has not become final.

36.  According to Mr F., the applicants motive for withholding the relevant information had been that, regardless of the fact that the ongoing grievance arising from her own personal situation had ceased, the proceedings in her case should continue for the benefit of other people who were in a similar situation. While such a motive may be understandable from the applicants perspective in the exceptional situation in which she found herself, the Court finds it sufficiently established that by deliberately omitting to disclose that information to her counsel the applicant intended to mislead the Court on a matter concerning the very core of her complaint under the Convention.

37.  Accordingly, the Court upholds the Governments preliminary objection that the applicants conduct constituted an abuse of the right of application within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

Holds, by nine votes to eight, that, by reason of the applicants abuse of the right of application within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention, the application is inadmissible.

Done in English and in French, and notified in writing on 30 September 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Erik Fribergh     Dean Spielmann
    Registrar      President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  concurring opinion of Judge Silvis;

(b)  joint dissenting opinion of Judges Spielmann, Ziemele, BerroZupančičHajiyevTsotsoriaSicilianos and Keller.

D.S.
E.F.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE SILVIS

The applicant ended her life by imbibing a lethal dose of sodium pentobarbital on medical prescription while a complaint concerning the denial of her right to obtain such a prescription was pending before the Court. Without having been informed about the change of circumstances, including her death, the Chamber dealt with the case and found a violation of Article 8 of the Convention, on account of a lack of clarity in Swiss law, one and a half years after the applicant had died. However, the Chambers judgment never became final since the case was referred to the Grand Chamber. It was only after that referral that the Court was notified that the applicant had already obtained the lethal drugs and had subsequently died. Counsel for the applicant had not informed the Court of this, explaining that he had not even been aware of the change in circumstances of his client. I voted in favour of declaring the application inadmissible on the ground of abuse of the right of petition. To my mind, the alternative of just striking the case out would not have sufficiently emphasised the importance of keeping the Court fully informed of new circumstances concerning the core of a complaint.

I would have preferred the Grand Chamber not to establish that the applicant herself had deliberately misled the Court. To my mind, there was no need to establish with “sufficient certainty” the applicants personal intentions, assuming – implicitly – that she herself was fully aware of the requirements of the Rules of Court. It is preferable for the Court not to enter into the particular way clients and their professional representatives before the Court communicate with each other, as it is clearly set out in Rule 44C that they must participate effectively. Knowledge of the clients circumstances could therefore legitimately be imputed to her counsel. As a professional, acting on behalf of his client, counsel bears the responsibility of disclosing relevant new information (Rule 47 § 6 until 6 May 2013, now Rule 47 § 7). When this responsibility is not adequately assumed, without sufficient explanation, and the new information in question concerns the core of the complaint, then I would think that the conclusion that there has been an abuse of the right of petition should inevitably follow (see Hüttner v. Germany (dec.), no. 23130/041June 2006; Predescu v. Romania, no. 21447/03, §§ 25-26, 2 December 2008; and Kowal v. Poland (dec.), no. 2912/11, 18 September 2012).

Why did the Court seek to establish whether the applicant herself had deliberately misled the Court? This appears to be a consequence of the Courts earlier case-law restricting findings of an abuse of the right of petition to cases where there has been an underlying intention on the part of an applicant to mislead. By thus setting the threshold for finding an abuse of the right of petition unnecessarily high in my view, even in an extraordinary case like this, the Grand Chamber has forced itself to undertake the rather speculative exercise of establishing with “sufficient certainty” her state of mind and, implicitly, her procedural legal awareness.

In Nold v. Germany (no. 27250/02, § 87, 29 June 2006) the applicants intention to knowingly mislead the Court was not yet a necessary condition for finding an abuse of the right of application, since that condition was still subject to exceptions in extraordinary cases as in earlier jurisprudence. In the case of Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy ([GC], no. 38433/09, § 97, ECHR 2012), the Grand Chamber recently found that withholding information could amount to abuse of the right of petition, but that “even in such cases, the applicants intention to mislead the Court must always be established with sufficient certainty. It seems, as has been confirmed in the present judgment, that the Grand Chamber has closed the door to the possibility of reaching a finding of abuse of the right of petition in extraordinary cases without explicitly establishing “with sufficient certainty” that the applicant intended to mislead the Court. I regret this restriction and would have favoured a change in the opposite direction since rules of procedural “hygiene” are weakened when made exclusively dependent on subjective motives as opposed to objectively verifiable reasons.

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES SPIELMANN, ZIEMELE, BERRO, ZUPANČIČ, HAJIYEV, TSOTSORIA, SICILIANOS AND KELLER

1.  While we agree that the Court cannot condone the behaviour of the applicants representatives in this case, we are unable to share the view of the majority of the Grand Chamber that the present application is inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention on account of an abuse of the right of individual application. Unlike the majority, we consider that the threshold required for a finding of abuse of the right of individual petition has not been reached.

2.  The Courts case-law on the abuse of rights is clear. Applications can only be regarded as an abuse of the right of individual application in exceptional circumstances. The Court has, for instance, held that “except in extraordinary cases, an application may only be rejected as abusive if it was knowingly based on untrue facts” (see Knyazev v. Russia, no. 25948/05, § 79, 8 November 2007, and Aleksanyan v. Russia, no. 46468/06, § 117, 22 December 2008).

3.  In the present case, it is necessary to determine whether the behaviour of the applicants lawyer, of Mr F., or of the applicant herself is decisive.

4.  In a previous case, the Court found that counsels negligent lack of awareness of the commutation of their clients life sentence and their failure to inform the Court once they learned of this fact constituted abuse of the right of individual petition (see Bekauri v. Georgia (preliminary objection), no. 14102/02, §§ 23-25, 10 April 2012). In another case, in which a supposed applicant had already died at the time of the submission of his application to the Court, and his signature on the application form had in fact been forged by his wife, the Court found that the forgery and the deliberate concealment of the applicants death constituted an abuse of the right of individual petition and that the application should accordingly be rejected pursuant to Article 35 § 3. In that judgment, however, the Court held that “an application may only be rejected as abusive within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention in extraordinary circumstances, such as if an application was deliberately grounded on a description of facts omitting or distorting events of central importance” (see Andrianova and Others v. Ukraine, no. 10319/04, § 9, 12 December 2013). However, the circumstances of the present case do not indicate any intent to mislead the Court on the part of the applicants counsel, who – at the applicants request – had no direct contact with his client.

5.  Secondly, we note that, according to the Courts case-law, a finding of abuse of the right of individual petition is only possible if an applicant intentionally misled the Court, “especially if the information concerns the very core of the case and no sufficient explanation is given for the failure to disclose that information” (see A.L. v. Poland, no. 28609/08, § 47, 18 February 2014, with further references). We consider that this intent must be established with a sufficient degree of certainty (see Miroļubovs and Others v. Latvia, no. 798/05, § 63, 15 September 2009) and, at least to a certain degree, be attributable to the individual applicant in a given case (see, by contrast, Bekauri, cited above, §§ 21-25). In order to penalise an abuse of process by an applicants representatives, the Court can use a tool more closely tailored to such situations by banning them from representing future applicants (Rule 36 § 4 (b) of the Rules of Court; see also Petrović v. Serbia (dec.), nos56551/11 and 10 others18 October 2011).

6.  The majority accepted that the necessary intent was present owing to the fact that the applicants intermediary, Mr F., “purposely refrained” from informing the applicants counsel of her death (see paragraph 32 of the present judgment). The majority also expressed concern regarding the fact that the applicants counsel had failed to maintain direct contact with her (see paragraph 33 of the present judgment). However, the decisive factor here should not be the intent of the applicants representatives. Whatever their role in concealing the applicants death from the Court, this cannot be attributed to the applicant.

7.  Furthermore, we draw attention to the pejorative nature of the majoritys finding. The inadmissibility of an application due to the abuse of the right of individual petition carries a certain stigma. Ms Gross, deceased, was unable to submit her own views regarding the majoritys assessment and her memory is now burdened with the stigmatising effect of the present judgment.

8.  Lastly, we are mindful of the fact that the qualification “abuse of rights” is reserved for cases which cause the Court to “waste its efforts on matters obviously outside the scope of its real mission, which is to ensure the observance of the solemn, Convention-related, engagements undertaken by the States Parties” (see Petrović, cited above). In the present context, we note that the number of assisted suicides is high and unlikely to abate in the near future. In the case of Switzerland, for example, the number of foreign residents who travel to the country to seek assistance in taking their own lives is not negligible. Accordingly, we do not consider the Courts efforts to have been wasted: the issue of assisted suicide is likely to engender future applications to the Court and thus certainly merits examination. We observe that there is undoubtedly a European dimension to this issue: travel to Switzerland by people wishing to end their lives, for the purpose of availing themselves of the services of assisted-suicide organisations, has triggered heated discussions in various Contracting States.[1]

9.  In our view, the Court should have expressed serious doubts as to the question whether the applicant intended to mislead the Court, but should have ultimately left this issue open as the application could have been struck out under Article 37 § 1 (c) of the Convention. The applicant passed away without leaving any heirs or descendants. Under the specific circumstances of the case, the Court should have decided that it was no longer justified to continue its examination within the meaning of Article 37 § 1 (c), without qualifying Ms Grosss behaviour as an abuse of rights.


[1].  See, for example, the debate in the United Kingdom surrounding the draft Assisted Dying Bill [HL] 2014-2015, which is currently before the House of Lords.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde