Engel i drugi protiv Holandije

Država na koju se presuda odnosi
Holandija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
5100/71, 5101/71, 5102/71, 5354/72, 5370/72
Stepen važnosti
1
Jezik
Hrvatski
Datum
08.06.1976
Članovi
5
5-1
5-1-a
5-1-b
5-4
6
6-1
6-2
6-3-b
6-3-c
6-3-d
10
10-1
10-2
11
14
14+5-1
14+6
14+10
17
18
18+6
Kršenje
5-1
6-1
Nekršenje
6-2
6-3-b
6-3-c
6-3-d
14+6
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Sloboda ličnosti
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-1-b) Obezbeđenje ispunjenja obaveze propisane zakonom
(Čl. 5-4) Pokretanje postupka
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Odlučivanje (krivično)
(Čl. 6-1) Nepristrasan sud
(Čl. 6-1) Nezavisan sud
(Čl. 6-1) Javna rasprava
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 6-2) Pretpostavka nevinosti
(Čl. 6-3-b) Odgovarajuće mogućnosti ili uslovi
(Čl. 6-3-b) Dovoljno vreme
(Čl. 6-3-c) Lična odbrana
(Čl. 6-3-d) Ispitivanje svedoka
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 17) Zabrana zloupotrebe prava
(Čl. 17) Poništavanje prava i sloboda
(Čl. 18) Granice korišćenje ograničenja prava
(Čl. 18) Ograničenja u druge svrhe osim onih zbog koji su propisana
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Pripadnici oružanih snaga podneli su predstavku na osnovu procesa koji je pred vojnim sudom vođen protiv njih, a u vezi sa prekršajima kao što je odbijanje poslušnosti (koje holandski zakon kvalifikuje kao disciplinske).

Sud je primenio pristup od tri koraka da bi utvrdio da li se takav prekršaj može smatrati krivičnom optužbom za svrhu člana 6. Prvo, Sud je ispitao kategorizaciju iz nacionalnog zakona koju su primenile nadležne vlasti. Drugo sud je razmotrio prirodu prekršaja, i treće, procenio je prirodu i težinu kazne koja se može izreći u slučaju da se donese odluka protiv tog lica. Drugi i treći kriterijum koji su definisani u predmetu Engel se mogu alternativno primeniti, a ne nužno kumulativno. Drugim rečima, Sud može ustanoviti da se radi o “krivičnom” delu bilo po njegovoj prirodi, ili na osnovu predviđene kazne. Kumulativni pristup bi morao da se primeni u slučaju da nakon odvojenih analiza svakog kriterijuma nije moguće doneti jasan zaključak o postojanju “krivične” optužbe.

Pristup koji je Sud primenio u ovom predmetu, sprečava da države ugovornice, braneći klasifikaciju iz unutrašnjeg prava, onemoguće primenu garancija iz člana 6 u postupcima koji se odnose na upravne i disciplinske prekršaje. Iako države imaju pravo da prave razliku između krivičnog i disciplinskog prava, Sud mora biti uveren da ta razlika ne umanjuje cilj i svrhu člana 6 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PLENUM

ENGEL I DRUGI PROTIV NIZOZEMSKE

Predstavka br. 5100/71; 5101/71; 5102/71; 5354/72; 5370/72

Presuda 

8. lipanj 1976. godine

NEZVANIČNI SAŽETAK I POVIJEST PREDMETA

 

A. Osnovne činjenice

Pet podnositelja predstavki u ovom predmetu su Cornelis J.M. Engel, Peter van der Wiel, Gerrit Jan de Wit, Johannes C. Dona i Willem A.C. Schul, svi državljani Nizozemske, koji su 1970. i 1971. godine bili vojni regruti s različitim podčasničkim činovima u oružanim snagama Nizozemske. Njihovi nadređeni časnici su im odvojeno i neistovremeno izrekli različite kazne zbog kršenja vojne discipline. G. Engel i g. van der Wiel su optuženi zbog samovoljnog udaljavanja, g. de Wit zbog nesmotrene vožnje i neizvršavanja naredbi. G. Dona i g. Schul su bili urednici časopisa koji je tiskalo Udruženje vojnih regruta (Conseript Servicemen’s Association), uzrok njihovog kažnjavanja je bio objavljivanje članaka u novinama u namjeri podrivanja vojne discipline.

Prvobitno dosuđene kazne g. de Wit-u, g. Dona-i i g. Schul-u su bile smještanje u disciplinsku jedinicu, G. Engel i g. van der Wiel su bili kažnjeni na nekoliko dana „lakšeg“, „težeg“ ili „strogog pritvora”. Ne obazirući se na prvoizrečenu kaznu, g. Engel je bio zadržan u strogom zatvoru do daljnjeg kažnjavanja.

Svaki od podnositelja predstavke se žalio svom časniku za žalbe i nakon toga Vrhovnom vojnom sudu, koji je u biti potvrdio osporene odluke. Međutim, Vrhovni vojni sud je smanjio kaznu g. đe Wit-a na dvanaest dana težeg pritvora i dužinu pritvora u disciplinskoj jedinici g. Schul-a s četiri na tri mjeseca. G. Dona i g. Schul su bili smješteni u pritvor, u naravi teži pritvor, na razdoblje manje od mjesec dana do donošenja rješenja po njihovim žalbama; njihove kazne su izvršene kratko nakon donošenja presude od strane Vrhovnog vojnog suda.

Bilo je opće pravilo da običan vojnik odnosno nekomandujući časnik koji je podvrgnut kazni lakšeg pritvora, izdržava pritvor u krugu kasarne, ali se tijekom slobodnih sati mogao slobodno kretati po kasarni. Teži pritvor je podrazumijevao pritvor koji se izdržavao samo tijekom vremena kada se vojnik nalazio izvan dužnosti, i to u posebno određenoj prostoriji koja se nije zaključavala. S druge strane, obični vojnik i podčasnik koji se nalazio u strogom pritvoru je zaključan u ćeliji i za vrijeme obavljanja dužnosti i slobodnih sati. Smještanje u disciplinsku jedinicu, koje se primjenjivalo samo na redova sastojalo se od izlaganja okrivljenog strožijoj disciplini nego stoje to uobičajeno, tako što ga se slalo na specijalni tretman na razdoblje od tri do šest mjeseci. Ove dvije zadnje kazne su ukinute 1974. godine.

B. Postupak pred Komisijom za ljudska prava

Podnositelji predstavki su svoje predmete predočili Europskoj komisiji za ljudska prava različitih datuma tijekom 1971. godine. Oni su se svi žalili da su kazne koje su im bile određene predstavljale lišavanje slobode, u suprotnosti sa člankom 5, da postupci koje su vodile vojne vlasti i Vrhovni vojni sud nisu udovoljili zahtjevima iz članka 6. i da je način postupanja prema njima bio diskriminatoran, kršeći članak 14. u svezi sa člancima 5. i 6. (1). Posebno kršenje članka 5. je naveo g. Engel u svezi s njegovim privremenim pritvorom i g. Dona i g. Schul-a po pitanju njihovih privremenih zatvora. Zadnja dvojica spomenutih podnositelja predstavki su se još žalili da su i članci 10, 11, 14, 17 i 18 bili prekršeni u njihovim predmetima.

Komisija je u svom izvješću izrazila mišljenje da, osim navoda u pogledu lakog pritvora, zajedničke se žalbe podnositelja predstavki zasnivaju na povredi članka 5. točke 1. i 4, da je privremeni pritvor g. Engel-a također u suprotnosti sa člankom 5. točka 1., ali da nije postojalo kršenje Konvencije vezano za bilo koju drugu žalbu.

Komisija je predmet uputila Sudu 8. listopada 1974. godine, a Vlada Nizozemske ga je proslijedila nakon toga, 17. prosinca 1974. godine.

 

IZVOD IZ PRESUDE

PRAVO

  1. Kao što su se Vlada, Komisija i podnositelji predstavki složili, Konvencija se u načelu ne primjenjuje samo na civile, nego i na pripadnike oružanih snaga. U članku 1. i 14. je navedeno da države ugovomice “svakome u okviru svoje nadležnosti” osiguravaju uživanje prava i sloboda “bez diskriminacije”, kako je to i navedeno u odjeljku 1. Članak 4. stavak. 3 (b), koji iz zabrane prinudnog odnosno obvezatnog rada izuzima vojnu službu, dalje potvrđuje kao opće pravilo da se jamstva Konvencije proširuju i na vojne osobe. Ovo se pokazuje točnim i iz navoda članka 1 i. stavka 2. in fine, koji dozvoljava državama uvođenje specijalnih ograničenja u uživanju sloboda pripadnika oružanih snaga. 

Ipak, prilikom tumačenja i primjenjivanja pravila Konvencije u ovom predmetu, Sud je morao imati u vidu posebne karakteristike vojnog života i posljedice takvog života na položaj pojedinih pripadnika oružanih snaga. 

  1. Pošto su utvrđene preliminarne činjenice, Sud će sukcesivno razmatrati članak po članak, svaku posebno navedenu žalbu, ili samo nekog od pet podnositelja predstavki.

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 5.

A. Navodna povreda članka 5. stavka 1. uzetog zasebno

  1. Svi podnositelji predstavki tvrde da su njima izrečene disciplinske kazne ili kazna, mjere ili mjera u suprotnosti sa člankom 5. stavkom 1, koji predviđa sljedeće:

“Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost.

Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

(b) zakonitog uhićenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obveze propisane zakonom;

(c) zakonitog uhićenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne;

(d) lišenja slobode malodobnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;

(e) zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;

(f) zakonitog uhićenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak deportacije ili ekstradicije.”

1. Pravo na slobodu u kontekstu vojne službe

  1. Tijekom pripremnog razdoblja te nakon zaključivanja Konvencije, većina država ugovornica je raspolagala obrambenim snagama i, kao posljedicom toga, sustavom vojne discipline koji je po svojoj prirodi nametao mogućnost postavljanja ograničenja određenih prava i sloboda ovih snaga, čije je nametanje bilo nemoguće u odnosu na civile. Postojanje takvog sustava, koji su te države do danas zadržale, samo po sebi ih ne oslobađa obveza koje su preuzele. Pored toga, vojna disciplina nije izvan okvira članka 5. stavka 1. Ova se odredba mora tumačiti u smislu članaka 1. i 14. (stavak 54. gore), s obzirom da sama formulacija “izuzev niže navedenim” pokazuje da je navedeni popis lišenja slobode vrlo iscrpan. Shodno tome, disciplinska kazna ili mjera bi mogla izazvati kršenje članka 5. stavka 1. Povrh svega. Vlada je ovo prihvatila.
  2. Proklamacija stavka 1. članka 5, “pravo na slobodu”, ima u vidu individualnu slobodu u svom klasičnom smislu, što će reći fizičku slobodu osobe. Cilj ovog članka je da se osigura da nikome neće biti oduzeta ova sloboda na proizvoljan način. Kao što su Vlada i Komisija naglašavali, nisu u pitanju puka ograničenja slobode kretanja (članak 2. Protokola br. 4.). Ovo je jasno i iz termina “lišen slobode”, “pritvor” i “zatvor”, što se pojavljuje također u stavcima od 2. do 5, kao i iz poredbe članka 5. s ostalim normativnim odredbama iz Konvencije i Protokola.
  3. Kako bi se utvrdilo je li netko bio “lišen slobode” u okviru značenja članka 5., polazna točka mora biti njegov konkretan položaj. Vojna služba, kakva se susreće u državama ugovomicama, sama po sebi ne predstavlja lišavanje slobode prema Konvenciji, s obzirom da je izričito sankcionirana u članku 4. stavku 3. (b). Pored ovoga, specifični zahtjevi vojne službe su razlog prilično širokih ograničenja slobode kretanja pripadnika oružanih snaga, tako da ni uobičajena ograničenja koja ih prate ne spadaju u djelokrug članka 5. Svaka država je kompetentna da organizira svoj vlastiti sustav vojne discipline i pri tom uživa određeni stupanj slobodne procjene. Obveze koje nameće članak 5. državama, a koje one ne smiju prekoračiti, nisu identične za vojnike i civile. Disciplinska kazna ili mjera, koja bi se, kada se analizira, nesumnjivo smatrala lišavanjem slobode, ako bi se primijenila na civila, ne može, međutim, imati istu karakteristiku kada se primjenjuje na vojnika. Ipak, takva kazna ili mjera ne potpada izvan uvjeta, navedenih u Članku 5, kada se javi u obliku ograničenja koja jasno odstupaju od normalnih životnih uvjeta u okviru oružanih snaga država ugovomica. Kako bi se utvrdilo je li ovo ovako, treba uzeti u obzir čitav niz čimbenika kao što su priroda, trajanje, utjecaji i način izvršenja predmetne kazne ili mjere.

2. Postojanje lišavanja slobode u ovom predmetu

  1. Na osnovi ovih pretpostavki Sud će ispitati je li u ovom predmetu došlo do jednog ili više slučajeva iišenja slobode. Prema Vladinom glavnom podnesku, odgovor na ovo pitanje, u svezi sa svim spornim kaznama i mjerama, je negativan (stavci od 15. - 19. podneska i usmenih argumenata), dok je stajalište Komisije da sam laki pritvor ne pokreće problem u svezi sa člankom 5. stavkom 1. (stavci 67.-76. izvješća).
  2. Kazna lakog pritvora za g. Engela (stavci od 34. - 36. gore, drugo kažnjavanje) i g. van der Wiela (stavci od 37. - 39. gore), u trajanju od tri, odnosno četiri dana, nije uzrokovala lišavanje slobode. Iako su tijekom slobodnog vremena ograničeni na svoje prostorije ili vojne zgrade ili prostorije, u ovisnosti od slučaja, vojnici koji su na ovaj način kažnjeni nisu zaključavani i nastavljaju obavljati svoje dužnosti (članak 8. Zakona iz 1903.g. i stavak 18. gore). Oni manje ili više nastavljaju živjeti svoj uobičajni vojnički život.
  3. Teži se pritvor razlikuje od lakog pritvora u samo jednoj točki: za vrijeme slobodnih sati vojnici izdržavaju pritvor u specijalno namijenjenim prostorijama koje ne mogu napustiti da bi otišli u kantinu, kino ili prostorije namijenjene za rekreaciju, ali se ne drže pod ključem (Članak 9.b Zakona iz 1903. g. i stavak 19. gore). Na kraju, čak ni Sud ne smatra ovih dvanaest dana težeg pritvora za lišavanje slobode, kako je to g. de Wit naveo u svojoj predstavci (stavak 41. gore).
  4. Strogi pritvor, koji je ukinut 1974. g. razlikovao se od lakog i težeg pritvora u tome što su podčasnici i obični vojnici izdržavali kaznu u ćeliji koja je i danju i noću bila zaključana te su, prema tome, bili isključeni iz obavljanja svojih uobičajenih dužnosti (članak 10.b Zakona iz 1903. g. i stavak 20. gore). Iz ovog razloga se ovdje radilo o lišenju slobode. Slijedi da je privremeni pritvor koji je dosuđen g. Engelu u obliku strogog pritvora (članak 44. Zakona 1903; stavci 26., 34. i 35, gore) imao isti karakter bez obzira na njegovo kratko trajanje (od 20.-22. ožujka 1971. g.).
  5. Kažnjavanje smještanjem u disciplinsku jedinicu, također ukinuto 1974. g, ali primijenjeno na g. Dona-a i Schul-a 1971. godine, predstavljalo je najstrožiju kaznu predviđenu Zakonom o vojnoj disciplini u Nizozemskoj. Razvođnici koji su bili ovako kažnjeni, nakon provedenog disciplinskog postupka, nisu bili odvajani od onih koji su, u smislu sporedne kazne, bili osuđeni prema kaznenom zakonu i tijekom jednog mjeseca ili duže nisu imali pravo napustiti kasarnu. Ova kazna je trajala u razdoblju od tri do šest mjeseci, trajala je znatno duže od ostalih kazni, uključujući i strogi zatvor koji se mogao dosuditi u trajanju od jednog do četrnaest dana. Osim toga, izgleda da su g. Dona i g. Schul proveli noć u zaključanoj ćeliji (članci 5, 18. i 19. Akta 1903, Kraljevski dekret od 14. lipnja 1971. g. i stavci 21. i 50. gore). Na temelju ovih razloga, Sud smatra daje u ovim okolnostima došlo do lišenja slobode.
  6. Isto se ne može reći i za mjeru koja je od 8. listopada do 3. studenog 1971. g. prethodila spomenutoj kazni, jer su g. Dona i g. Schul izdržavali kaznu u privremenom pritvoru koji je bio u naravi teži pritvor (članak 20. Zakona Izg.; stavci 22., 46., 48. i 62. gore).
  7. Prema tome, Sud dolazi do zaključka da ni laki pritvor g. Engel-a i g. van der Wiel-a, niti privremeni pritvor g. Dona-e i g. Schul-a, ne zahtijevaju dublje ispitivanje u okviru stavka 1. članka 5. Kazna od dva dana strogog zatvora, dosuđena g. Engelu dana 7. travnja 1971. g. i koju je potvrdio Vrhovni vojni sud 23. lipnja 1971. g. se u praksi podudara s ranije dosuđenom mjerom: trebalo je da ova kazna bude već ranije izdržana, i to od 20. do 22. ožujka 1971. g. u vremenu koje je podnositelj predstavke proveo u pritvoru (stavci ođ 34. - 36. gore. treće kažnjavanje). S druge strane, od Suda se zahtijeva da odredi, je li na kraju spomenuti privremeni pritvor, kao i smještanje u disciplinsku jedinicu g. Dona-e i g. Schul-a, u skladu sa člankom 5. stavkom 1.

3. Usklađenosti ustanovljenog lišenja slobode u ovom predmetu sa stavkom 1. Članka 5.

  1. Vlada je, međutim, tvrdila daje smještanje g. Dona-e i g. Schul-a u disciplinsku jedinicu, kao i kažnjavanje g. Engel-a pritvorom, zadovoljilo zahtjeve navedene u točkama (a) i (b) članica 5. stavka 1. (stavci od 21. - 23. podneska): Vlada nije navela točke od (c) do (f).
  2. Točka (a) članka 5. stavka 1. dozvoljava “zakonito lišavanje slobode na osnovi presude nadležnog suda”. Sud, kao i Vlada, primjećuje da ova odredba ne pravi razliku prema pravnom karakteru prekršaja zbog kojeg je osoba proglašena krivom (na raspravi od 29. listopada 1975. g.). To se primjenjuje na bilo koju “osudu”, koju je izrekao “sud”, a koja rezultira lišavanjem slobode, bez obzira svrstava li unutrašnji zakon države o kojoj je riječ, osudu među kaznene ili disciplinske. G. Dona i Schul su zaista bili lišeni slobode “nakon” što ih je osudio Vrhovni vojni sud. Članak 64. Zakona iz 1903. g. daje suspenzivno djelovanje njihovim žalbama na odluke njihovih nadređenih časnika (8. listopada 1971. g.) i Časnika zaduženih za primanje žalbi (19. listopada 1971. g.), činjenica koju je Komisija očigledno previdjela (stavak 85. i prilog IV. izvješća), ali koju je Vlada ispravno istakla (stavak 21. podneska). Stoga se njihovo prebacivanje u disciplinsku kasarnu u Nieuwersluis desilo samo primjenom na kraju dosuđenih kazni, dana 17. studenog 1971. g. (stavci 28., 48. i 50, gore). Ostaje da se utvrdi je li spomenute kazne donio “nadležni sud” u smislu značenja članka 5. stavka 1. (a). Vrhovni vojni sud, čija nadležnost uopće nije bila osporavana, s organizacijskog stajališta predstavlja sud. Njegova četiri vojna člana bez sumnje nisu zakonski neuklonjiva, ali kao i dva civilna člana, uživaju nezavisnost koja je po Konvenciji svojstvena pojmu “suda” (presuda od 18. lipnja 1971. g. u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp, serija A br. 12, str. 41., stavak 78. i stavak 30. gore). Štoviše, iz spisa ovog predmeta se ne čini (stavci od 31. -32. i od 48.-49. gore) da g. Dona i g. Schul nisu pred Vrhovnom vojnim sudom uživali adekvatna sudska jamstva, predviđena člankom 5. stavkom 1. (a), samostalne odredbe čiji zahtjevi nisu uvijek jednakog opsega kao oni iz članka 6. Čini se da su jamstva koja su pružena ovoj dvojici podnositelja predstavki bila “adekvatna” članku 5 stavku 1. (a), ako se uzme u obzir “osobita priroda okolnosti” pod kojima se odvijao postupak (gore citirana presuda od 18. lipnja 1971. g., serija A br. 12, str. 41.-42., stavak 78.). Što se tiče članka 6, Sud u tekstu dolje razmatra može li se u ovom slučaju on primijeniti i ukoliko može, je li bio i poštovan. Na kraju, odmjerena kazna je bila dosuđena i nakon toga izvršena “u skladu sa procedurom propisanom zakonom”. Ukratko, kažnjavanje nije bilo u suprotnosti sa člankom 5. stavkom 1.
  3. Privremeni pritvor g. Engel-a se kao takav jasno ne može podvesti pod točku (a) članka 5. stavka 1. Vlada je svoj argument izvela iz točke (b), u mjeri u kojoj ona dozvoljava “zakonito uhićenje ili lišavanje slobode radi osiguranja ispunjenja neke obveze propisane zakonom”.

Sud smatra da se formulacija “radi osiguranja ispunjenja neke obveze propisane zakonom” tiče samo slučajeva gdje zakon dozvoljava pritvaranje osobe kako bi se prisilila da izvrši specifične i konkretne obveze, koje do tada nije izvršila. Široko tumačenje bi imalo posljedice koje su inkompatibilne s pojmom vladavine zakona, iz kojeg čitava Konvencija crpi inspiraciju (presuda od 21. veljače 1975. g. u predmetu Golder, serija A br. 18, str. 16.-17., stavak 34.). To bi opravdalo, na primjer, administrativno ograničenje slobode s namjerom da se prisili građanin da ispuni svoju opću obvezu, poštivanje zakona u svezi s bilo kojim pitanjem.

Ustvari, svrha određivanja pritvora g. Engel-u ni u kom slučaju nije bila osiguranje takvih obveza u budućnosti. Članak 44. Zakona iz 1903.g. koji se primjenjuje kada časnik ima “dovoljno indicija da pretpostavi daje njemu podređeni vojnik izvršio ozbiljan prekršaj protiv vojne discipline”, odnosi se na njegovo ponašanje u prošlosti. Na ovaj način odobrena mjera predstavlja pripremnu fazu vojnog disciplinskog postupka i, prema tome, ima kontekst kazne. Možda ova mjera također povremeno ima za potrebu, uzgredan cilj ili učinak da potakne pripadnike vojnih snaga da se od tog trenutka povinuju svojim obvezama, ali samo uz veliku domišljatost se može podvesti pod točku (b). Ukoliko bi se radilo o ovom slučaju, ova točka bi se, štoviše, mogla proširiti na kažnjavanje stricro sensu, uključujući lišavanje slobode na osnovi njihovih svojstava odvraćanja. Ovo bi ovakvom kažnjavanju oduzelo osnovna jamstva predviđena točkom (a).

Spomenuta mjera zaista više nalikuje onome što je navedeno u točki (c) članka 5. stavka 1. Konvencije. Međutim, u ovom predmetu ona nije ispunila jedan od zahtjeva te odredbe, s obzirom đa pritvaranje g. Engel-a od 20. do 22. ožujka 1971. g. nije “izvršeno radi privođenja pred nadležnu sudsku vlast” (stavci od 86. - 88. izvješća Komisije).

Ni pritvor g. Engela nije bio “zakonit” u okviru značenja članka 5. stavka 1. u mjeri u kojoj je, prema informacijama sa saslušanja od 28. listopada 1975. g. za dvadeset dva do trideset sati prekoračio maksimalno razdoblje pritvora od 24 sata propisano čl. 45. Zakona iz 1903.g.

Prema stavu Vlade, časnik za žalbe je nakon tog događaja ispravio ovu neregularnost, smatrajući da je disciplinsku kaznu koju je on odredio 5. travnja 1971. g. u trajanju od dva dana. od 20. do 22. ožujka 1971. g, a koju je potvrdio Vrhovni vojni sud 23. lipnja 1971. g.. podnositelj prethodno već izdržao. Međutim, jasno je prema sudskoj praksi Europskog suda, da uračunavanje istražnog pritvora (Untersuchungshaft) u dio kasnije kazne, ne može eliminirati povredu stavka 3. čl. 5.. ali bi moglo imati posljedice samo po članku 50. jer je ograničilo nastalu povredu (presuda od 10. studenog 1969. g. u predmetu Stogmuller. serija A br. 9, str. 27., 36. i 39.-45.; presude od 16. srpnja 1971. g. i 22. lipnja 1972. g. u predmetu Ringeisen, serija A br. 13, str. 20. i 41 .-45., i br. 15. str. 8., stavak 21.: presuda od 7. svibnja 1974. g, u predmetu Neumeister, serija A br.17. str. 18.-19., točke 40.-41.). Sud ne vidi razlog zbog čega bi pribjegao drugačijem zaključku prilikom procjenjivanja kompatibilnosti privremenog pritvora g. Engel-a sa stavkom 1. članka 5. Na kraju, lišavanje slobode podnositelja predstavke u razdoblju od 20. do 22. ožujka 1971. g. desilo se u uvjetima koji su u suprotnosti s ovim stavkom.

B. Navodna povreda članka 5. stavka 1. razmatrana u svezi sa člankom 14.

  1. Prema tvrdnjama podnositelja predstavki, sporne kazne i mjere su također bile u suprotnosti sa člankom 5. stavkom I, razmatranim u svezi sa člankom 14, koji predviđa sljedeće:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drago mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

  1. S obzirom da izvjesne kazne i mjere, od već spomenutih, nisu predstavljale lišavanje slobode (stavci 61,62 i 65 gore), navedena diskriminacija u njihovim slučajevima ne pokreće nijedan problem u svezi sa člankom 14, jer nije utjecala na uživanje prava navedenih u članku 5. stavku 1. Ovo se ne primjenjuje ni na privremeni pritvor g. Engel-a, niti na smještanje g. Dona-e i g. Schul-a u disciplinsku jedinicu (stavci 63. i 64, gore).
  2. Engel, g. Dona i g. Schul se prvenstveno žale zbog razlike u postupanju prema vojnicima. Prema člancima 10. i 44. Zakona iz I903.g., časnici su privremeni pritvor, određen u obliku strogog pritvora, izdržavali u mjestima njihovog boravišta, vojnim zgradama ili prostorijama, dok su podčasnici i obični vojnici bili zaključavani u ćeliju (stavak 20. gore). Jedino su redovi bili izloženi kazni premještanja u disciplinsku jedinicu (članci od 3. do 5. Zakona iz 1903.g. i članci 16, i 21. gore).

Razlika zasnovana na činovima bi mogla biti u suprotnosti sa člankom 14. Navedena lista diskriminacije u ovoj odredbi je slikovita i neiscrpna, što pokazuje formulacija “po bilo kojoj osnovi, kao što su” (na francuskom “notamment”). Uz to, riječ “status” (na francuskom “situation”) ima dovoljno široko značenje da bi se mogao pod njom podrazumijevati i čin. Štoviše, razlika koja se odnosi na način izvršenja kazne ili mjere, koja uzrokuje lišavanje slobode, ne izlazi iz okvira članka 14., takva razlika ne može a da nema posljedice na način na koji je “uživanje” prava, predviđeno u članku 5. osigurano. Po pitanju ove dvije točke, Sud se ne slaže sa tvrdnjama Vlade (stavak 40., prva točka izvješća Komisije), već izražava svoje slaganje s Komisijom (ibid., stavci od 133. - 134.).

Sudu nije nepoznato da odgovarajuća legislativa brojnih država ugovrnica, čini se, evolvira, ali u različitim stupnjevima, u pravcu veće jednakosti u disciplinskoj sferi između podčasnika, časnika i običnog vojnika. Zakon Nizozemske od 12. rujna 1974. g. nudi očit primjer ove tendencije. Osobito ukidanjem strogog pritvora i kažnjavanjem smještanjem u disciplinsku jedinicu, ovaj zakon je kasnije ukinuo razlike koje su kritizirali g. Engel, g. Dona i g. Schul.

Kako bi se utvrdilo je li spomenuta razlika predstavljala diskriminaciju suprotno članku 5. razmatranom u svezi sa člankom 14, ipak se mora uzeti u obzir trenutak kada je diskriminacija postojala. Sud će ovo pitanje ispitati u svjetlu svoje presude od 23. srpnja 1968. g, u belgijskom lingvističkom predmetu “Belgian Linguistic” (serija A br. 6, str. 33.- 35., točke od 9.-10.).

Hijerarhijska struktura, koja je karakteristična za vojsku, povlači za sobom razlike prema činovima. Različiti činovi imaju različite odgovornosti, koje, zauzvrat, opravdavaju određene nejednakosti tretmana u disciplinskoj sferi. Takve nejednakosti se tradicionalno susreću kod država ugovornica i međunarodno humanitarno pravo ih tolerira (stavak 140. izvješća Komisije: članak 88. Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. g. koja se odnosi  na postupanje prema ratnim zarobljenicima). U ovom pogledu, Europska konvencija dopušta nadležnim državnim organima značajan stupanj slobodne procjene.

U vrijeme o kojem se govori, razlike koje su trojica podnositelja predstavki kritizirala, imale su u unutrašnjem pravnom sustavu praktično svih država ugovornica svoj ekvivalent. Zasnovane na jednom elementu, koji je sam po sebi objektivan, ove razlike su mogle biti diktirane legitimnim ciljem, a to je očuvanje discipline metodama koje su odgovarale svakoj kategoriji vojnika. Dok su samo redovi bili izloženi riziku premještaja u disciplinsku jedinicu, oni jasno nisu bili izloženi ozbiljnoj kazni koja je prijetila drugim pripadnicima oružanih snaga, a to je degradiranje. Nizozemski zakonodavac je mogao imati dovoljno razloga da na časnike ne primjenjuje kaznu pritvora u ćeliji, prilikom izdržavanja kazne strogog pritvora. U cjelini, uzeto, čini se da zakonodavac u ovakvim okolnostima nije zloupotrijebio svoju slobodu koju mu je dana Konvencijom. Štoviše, Sud smatra da načelo proporcionalnosti, kako je to definirano u prethodno citiranoj presudi Suda od 23. srpnja 1968. g. (serija A br. 6, str. 34., stavak 10., druga točka in fine) nije prekršen u ovom predmetu.

  1. G. Engel, g. Dona i g. Schul na drugom mjestu prigovaraju zbog nejednakosti u postupanju prema vojnicima i civilima. Zaista, u Nizozemskoj se čak ni civilima, koji zbog svog zanimanja podliježu posebnom disciplinskom sustavu, ne mogu izreći kazne koje su analogne osporenim lišenjima slobode. Ovo, međutim, ne rezultira diskriminacijom koja je inkompatibilna s Konvencijom, jer su uvjeti i zahtjevi vojnog života, po svojoj prirodi, različiti od civilnog života (stavci 54. i 57. gore).
  2. Prema tome. Sud nije ustanovio kršenje članka 5. stavka 1. tumačenog u svezi sa člankom 14.

C. Navodna povreda članka 5. stavka 4.

  1. Uz stavak i. članka 5., podnositelji predstavki navode i kršenje stavka 4., koji predviđa:

“Svatko kome je uskraćena sloboda uhićenjem ili Iišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.”

  1. Ovo pitanje se pokreće samo u svezi s premještajem g. Dona-e i g. Schul-a u disciplinsku jedinicu. G. Engel ovo pitanje nije, čak ni sa činjeničnog aspekta, pokrenuo u svezi s njegovim pritvorom; niti za ostale osporavane kazne ili mjere, jer po ovom pitanju nitkom nije bila “uskraćena sloboda uhićenjem ili lišavanjem” (stavci od 61. - 66. gore).
  2. Sud podsjeća da je smještanje g. Dona-e i g. Seliul-a u disciplinsku jedinicu nastalo zbog “kažnjavanja od strane nadležnog suda” u smislu članka 5. stavka 1. (a) (stavak 68. gore). Dok Članak 5. stavak 4. obvezuje države ugovomice da omoguće...pravo pristupa sudu” kada je “odluku o lišenju slobode donio upravni organ”, “ne postoji ništa što bi indiciralo da bi se ovo moglo primijeniti na presudu koju izriče sud na kraju sudskog postupka”. “U na kraju spomenutom slučaju”, “gdje je”, kao primjer, “kazna zatvora izrečena nakon ‘osude od strane nadležnog suda’ (članak 5. stavak 1. (a) Konvencije)”, “nadzor koji zahtijeva članak 5. stavak 4. je inkorporiran u presudi “ (presuda od 18. lipnja 1971. g., u predmetu De Wilde, Goms i Versyp serija A br. 12. str. 40.-41., stavak 76.). Stoga Sud, kao i Vlada, donosi zaključak da nije postojalo kršenje Članka 5. stavka 4. u slučaju g. Dona-e i g. Schul-a.

II NAVODNE POVREDE ČLANKA 6.

A. Navodne povrede članka 6. uzetog zasebno

  1. Pet podnositelja predstavki navode povredu članka 6, koji predviđa:

“1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malodobnika ili zaštita privatnog života strana u sporu, ili kada to Sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok se (zakonski) ne dokaže njegova krivica na osnovi zakona.

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

(a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

(b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane;

(c) da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

(d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da nazočnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

(e) da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu.”

4. Prema stajalištu i Vlade i Komisije, postupak vođen protiv g. Engel-a, g. Van der Wiel-a, g. de Wit-a, g. Dona-a i g. Schul-a nije uključivao ni odlučivanje o “građanskim pravima i obvezama niti o “kaznenoj optužbi”.

S ciljem da ispita primjenjivost članka 6. u ovom. predmetu, Sud će prvo ispitati tiču li se spomenuti postupci “kaznene optužbe” u smislu ovog teksta; zbog toga što su, iako disciplinski prema nizozemskom zakonu, ovi postupci imali represivni cilj koji se postiže kažnjavanjem za djela koja se stavljaju na teret podnositeljima predstavke, cilj koji je analogan općim ciljevima kaznenog prava.

1. Primjenjivost članka 6.

(a) Postojanje “kaznene optužbe”

  1. Sve države ugovomice prave dugogodišnju razliku između disciplinskog i kaznenog postupka, iako u različitim oblicima i stupnjevima. Za osobe kojih se ovo tiče, prvi nudi bitne prednosti u poredbi s posljednjim, na primjer po pitanju dosuđenih kazni. Disciplinske kazne, općenito manje stroge, ne unose se u kazneni dosje osobe i za sobom povlače ograničene posljedice. Ali, može biti i drugačije; štoviše, kazneni postupak je obično praćen potpunijim jamstvima.

Iz ovog razloga se mora postaviti pitanje je li rješenje, koje je u svezi s ovim prihvaćeno na državnoj razini, presudno sa stanovišta Konvencije. Prestaje li članak 6. da se primjenjuje samo zato što nadležni organi država ugovomica svrstavaju u disciplinski postupak određenu radnju ili propuštanje, kao i postupak koji se vodi protiv izvršitelja takvih radnji, ili se, suprotno ovome, ovaj članak primjenjuje u određenim slučajevima, bez obzira na ovakvo svrstavanje? Komisija je ovaj problem, čije značenje Vlada priznaje, pravilno pokrenula; problem se osobito pojavljuje kada je neka radnja ili propuštanje, prema domaćem zakonu odgovorne države, tretirana kao mješovito djelo, kako kazneno tako i disciplinsko, i gdje zbog toga postoji mogućnost izbora ili čak kumulacije kaznenog i disciplinskog postupka.

  1. Sud je posvetio pažnju mišljenjima podnositelja predstavki, Vlade i Komisije; o tome što oni smatraju pod “autonomijom” “kaznene optužbe”, ali se ne slaže u potpunosti ni s jednim od njih (izvješće Komisije, stavci od 33.-34, stavci od 114,-119. i izdvojeno mišljenje g. Weltera; podnesak Vlade, stavci od 25.-34; podnesak Komisije, stavci od 9.-16, stavci od 14.-17. aneksa I. i stavci od 12.-14. aneksa II.; doslovno izvješće s rasprave od 28. i 29, listopada 1975. g.).

Sud je već u presudi od 27. lipnja 1968. g. u predmetu Neumeister smatrao da riječ “optužba” mora biti jasna “u smislu Konvencije” (serija A br. 8, str. 41., stavak 18., uspoređeno sa drugom točkom na str. 28. i prvom točkom na str. 35.; v. također presudu od 27. lipnja 1968. g. u predmetu Wemhoff, serija A br. 7, str. 26.-27., stavak 19., i presudu od 16. srpnja 1971. g. u predmetu Ringeisen, serija A br. 13, str. 45., stavak 110.).

Pitanje “autonomije” pojma “kaznenog” ne daje baš isti odgovor.

Konvencija bez ikakvih sumnji dopušta državama da, prilikom obavljanja svoje funkcije čuvara javnog interesa, održava ili utvrdi razliku između kaznenog i disciplinskog zakona, da ih razgraniči, ali uz određene uvjete. Konvencija ostavlja državama slobodu da kao kazneno djelo odrede radnju ili propuštanje, koja ne predstavlja uobičajeno uživanje jednog od prava koje Konvencija štiti. Ovo je naročito jasno učinjeno člankom 7. Takav izbor, koji ima djelovanje koje omogućava primjenu članaka 6. i 7, u načelu izmiče nadzoru Suda.

Suprotni je izbor sam po sebi bio podvrgnut strožijim pravilima. Da države ugovomice mogu po svom nahođenju djelo klasificirati kao disciplinsko umjesto kao kazneno, ili da izvršitelja “mješovitog” djela gone disciplinski a ne kazneno, provedba osnovnih klauzula iz članaka 6, i 7. bi bila podređena suverenoj volji svake države. Tako široka sloboda bi mogla dovesti do rezultata koji su inkompatibilni sa svrhom i ciljem Konvencije. Sud ima nadležnost po članku 6, čak se ne pozivajući na članice 17. i 18. uvjeriti se da disciplinska kazna ne ulazi neprikladno u sferu kaznenog postupka.

Ukratko, “autonomija” pojma “kaznenog” funkcionira, kao što i jeste bilo, samo na jedan način.

  1. Sud stoga mora precizirati, ograničavajući se na područje vojne službe, kako če odrediti smatra li se “optužba” koju je utvrdila predmetna država - kao u ovom predmetu - i koja ima disciplinski karakter, “kaznenom” u okviru značenja članka 6.

U svezi s ovim, neophodno je na prvom mjestu znati pripadaju li odredba(e) koje reguliraju djelo koje je predmet optužbe u pravnom sustavu odgovorne države, kaznenom ili disciplinskom zakonu ili oba u isto vrijeme. Ali, ovo nam ne pruža više od polazne točke. Ovako postavljena obilježja imaju samo formalnu i relativnu vrijednost i moraju se ispitati u svjetlu zajedničkog imenitelja pojedinačne legislative različitih država ugovornica.

Sama priroda djela je čimbenik od većeg značenja. Kada se vojnik nađe u situaciji da je optužen za djelo ili propuštanje određene radnje, a sto je navodno u suprotnosti sa zakonom koji se primjenjuje na oružane snage, država bi, u načelu, mogla protiv njega prije primijeniti disciplinski nego kazneni zakon. Sud izražava svoje slaganje sa Vladom po ovom pitanju.

Međutim, nadzor Suda se ne završava na ovome. Takav nadzor bi općenito pokazao da je iluzoran ako se ne bi uzeo u razmatranje i stupanj strogosti kazne kojoj je osoba izložena. Jedno društvo koje vjeruje u vladavinu zakona, svrstat će u “kaznenu” sferu lišavanje slobode koje se može primijeniti kao kazna, osim u slučaju kada se procijeni da takva kazna po svojoj prirodi, trajanju ili načinu njenog izvršenja može biti štetna. Ozbiljnost o kojoj se radi, tradicija država ugovornica i važnost koju joj daje Konvencija, poštivanje fizičke slobode osobe, zahtijevaju da ovo bude ovako, (v. mutatis mutandis, presuda od 18. lipnja 1971. g. u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp serija A br. 12, str. 36., zadnja točka, i str. 42. in fine).

  1. Sud će na osnovi ovih kriterija utvrditi jesu li neki ili svi podnositelji predstavki bili podvrgnuti “kaznenoj optužbi” u smislu članka 6. stavka 1.

U ovim okolnostima, relevantnost optužbe počiva na odluci nadređenog časnika, koju časnik za žalbe potvrdi ili smanji kaznu. Bez sumnje, ova je odluka utvrdila jednom zauvijek što je bilo u pitanju, s obzirom da tribunal koji je nakon toga trebao donijeti odluku, a to je Vrhovni vojni sud, nije imao nadležnost dosuditi oštriju kaznu (stavak 31. gore).

  1. Navodna djela za koja se terete g. Engel, g. van der Wiel, g. de Wit, g. Dona i g. Schul potpadala su pod odredbe disciplinskog zakona nizozemskog zakonodavstva (Zakon i propisi o vojnoj disciplini iz 1903.g.), iako su djela za koja su bili optuženi g. Dona i g. Schul također spadala u kazneni postupak (članak 147. Vojnog kaznenog zakona), a možda čak i djela g. Engel-a i g. de Wit-a (članci 96. i 114. istog zakona, po mišljenju g. Van der Schans-a, rasprava od 28. listopada 1975. g.). Štoviše, po mišljenju vojnih vlasti, sva djela su dovela do povrede zakonskih odredbi kojima su regulirane djelatnosti oružanih snaga Nizozemske. S ovog aspekta, pokretanje disciplinskog postupka je bio opravdan izbor.
  2. Maksimalna kazna koju je Vrhovni vojni sud mogao izreći iznosila je četiri dana lakšeg pritvora za g. van der Wiel-a, dva dana strogog pritvora za g. Engel-a (treće kažnjavanje) i tri, odnosno četiri mjeseca premještaja u disciplinsku jedinicu g, de Wit-a, g. Dona-e i g. Schul-a.

Iz ovog razloga je g. van der Wiel bio podvrgnut samo lakšem kažnjavanju, koje nije konstituiralo lišavanje slobode (stavak 61. gore).

Kazna koja predstavlja lišavanje slobode, a koja je teoretski prijetila g. Engel-u, bila je suviše kratkog trajanja da bi ulazila u “kazneni” zakon. Osim toga, on nije bio izložen riziku izricanja ove kazne, po okončanju postupka koji je pokrenuo pred Vrhovnim vojnim sudom 7. travnja 1971. g, jer je ovu kaznu već bio izdržao od 20. do 22. ožujka (stavci od 34.-36., 63. i 66. gore).

S druge strane, “optužbe” protiv g. Dona-e i g. Schul-a su zaista i spadale u djelokrug “kaznene” sfere, jer je njihov cilj bio određivanje ozbiljnih kazni koje su uključivale lišavanje slobode (stavak 64. gore). Vrhovni vojni sud je bez sumnje osudio g. de Wit-a na samo dvanaest dana težeg pritvora, dakle na kaznu koja nije konstituirala lišavanje slobode (stavak 62. gore), ali krajnji ishod žalbe ne može smanjiti važnost onoga sto je prvobitno bilo u pitanju.

Konvencija svakako nije prisilila nadležne organe vlasti da gone g. de Wita, g. Donu i g. Schula putem vojnog suda (stavak 14. gore), a na osnovi vojnog Zakona o kaznenom postupku, što se moglo pokazati kao rješenje koje bi imalo manje prednosti za podnositelje predstavki. Međutim, Konvencija je obvezala vlasti da im pruže jamstva iz članka 6.

(b) “Utvrđivanja građanskih prava”

  1. Trojica od pet podnositelja predstavki, alternativno, navode da se postupak koji je bio pokrenut protiv njih ticao “utvrđivanja građanskih prava”: g. Engel slobodu okupljanja i udruživanja (članak 11.) karakterizira kao svoje “građansko pravo”, a g. Dona i g. Schul svoju slobodu izražavanja (članak 10).
  2. Članak 6. se pokazuje manje preciznim prilikom utvrđivanja ovih prava, nego što je to kada se utvrđuje “kaznena optužba”; dok se stavak 1. primjenjuje na obje materije, stavci 2. i 3. štite samo osobe koje su “optužene za kazneno djelo”. S obzirom da su g. Dona i g. Schul bili predmet “kaznene optužbe” (stavak 85. in fine gore), na njih je bio primijenjen članak 6. u cijelosti. Sud smatra daje suvišno razmatrati je li stavak 1. bio relevantan po drugoj osnovi, s obzirom da ovo pitanje nije ni od ikakvog praktičnog interesa. Što se tiče g. Engel-a, koji nije bio “optužen za kazneno djelo”, (stavak 85. gore, treća točka), postupak koji je bio pokrenut protiv njega je u potpunosti pokrenut zbog djela protiv vojne discipline, naime, zbog njegovog neodlaska kući 17.ožujka 1971. g. i kasnijeg nepoštivanja kazne koja mu je bila izrečena dva dana nakon toga. U ovakvim okolnostima nema potrebe da se odlučuje o tome je li u ovom predmetu sloboda okupljanja i udruživanja “građansko pravo“ ili nije.
  3. Ukratko, dužnost Suda je da pod člankom 6. ispita postupak odmjeravanje kazni g. de Wit-u, g. Dona-i i g. Schul-u, ali ne i postupke na koje su se žalili g. Engel i g. van der Wiel.

2. Usklađenost sa člankom 6.

  1. Vrhovni vojni sud, pred kojim su se pojavili g. de Wit, g. Dona i g. Schul, predstavlja “neovisan i nepristrasan sud koji je ustanovljen na osnovi zakona” (stavci 30. i 68. gore) i ovdje ništa ne upućuje na to da im ovaj sud nije pružio “pravednu raspravu”. Što se tiče “vremena” koje je proteklo između podizanja “optužbe” i donošenja pravosnažne presude, čini se daje ono “razumno”. Ovo razdoblje nije iznosilo ni šest tjedana za g. Dona-a i g. Schul-a (od 22. veljače do 17. studenog 1971. g.) i jedva daje premašilo dva mjeseca u slučaju g. de Wit-a (od 22. veljače do 28. travnja 1971. g.). Štoviše, kazna je bila “izrečena javno”.

Nasuprot ovome, rasprave su se održavale bez nazočnosti javnosti, u nazočnosti stranaka, u skladu s ustanovljenom praksom Vrhovnog vojnog suda u disciplinskim postupcima (stavak 31. gore). Ustvari, čini se da podnositelji predstavki nisu zbog ovoga snosili posljedice, štoviše, spomenuti Sud je smanjio kazne dvojici kažnjenika, i to kaznu g. Schul-a i u još većoj mjeri kaznu g. de Wit-a. Pored toga, u oblasti koju pokriva članak 6 stavak 1, na vrlo generalan način zahtijeva se da se sudski postupci vođe javno. Naravno da su člankom 6. predviđeni i izuzeci vezani za okolnosti predmeta koje se odnose na situaciju kada ovaj članak dopušta da “se novinari i javnost (trebaju) isključiti” sa suđenja. Vlada nije prigovorila, niti proizilazi iz samog predmeta da okolnosti ukazuju na situaciju kada ovaj članak dozvoljava da “novinari i javnost budu isključeni”. Zato je po ovoj točki povrijeđen stavak 1. članka 6.

  1. Dona i g. Schul se žale daje Vrhovni vojni sud uzeo u obzir njihovo sudjelovanje u izdavanju, prije objavljivanja br. 8 “Alarma”, dva članka čija je distribucija samo privremeno bila zabranjena “Dekretom o distribuciji pisanih djela” (Distribution of Writings Decree”), a za koje nikada nisu bili gonjeni (stavak 49. gore). Vrhovni vojni sud je tom prilikom, kako je navedeno, zanemario prezumpciju nevinosti, koja je proklamirana stavkom 2. članka 6. (izvješće Komisije, stavak 45, pretposljednja točka).

U stvarnosti, ova klauzula nema obujam koji su joj pripisala ova dvojica podnositelja predstavki. Kako formulacija ove klauzule pokazuje, ona se bavi samo dokazivanjem krivice, ali ne i vrstom, odnosno stupnjem kažnjavanja. Ovaj razlog ne sprječava sudiju jedne države da, prilikom odlučivanja o kazni zakonito optuženog, obrati pažnju na čimbenike koji se odnose na karakter svake osobe.

U postupku pred Vrhovnim vojnim sudom, g. Dona-i i g. Schul-u je “zakonski dokazana krivica” u svezi s optužbama koje su im bile stavljene na teret (“Alarm” br. 8). Sud je, isključivo u cilju određivanja kazni u svjetlu njihovih karaktera i njihove prošlosti, također uzeo u obzir određene slične, ustanovljene činjenice, čiju istinitost oni nisu osporili. Sud ih nije kaznio samo zbog postojanja ovih činjenica (članak 37. akta iz 1903.g. i podneska kojeg je Vlada uložila Komisiji 24. kolovoza 1973. g.)

  1. de Wit, g. Dona i g. Schul ne poriču da se u odnosu na njih postupilo u skladu s točkom (a) stavka 3. članka 6. niti se oslanjaju na točku (e). S drage strane, oni tvrde da nisu uživali jamstva propisana u točkama (b), (c) i (d).

Međutim, njihovi navodi su isuviše nejasni da bi naveli Sud da zaključi da oni nisu “imali dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje obrane” u smislu točke (b).

A opet, sva trojica podnositelja predstavki su imala mogućnost “da se brane osobno” u raznim stadijima postupka. Oni su čak uživali u povlasticama pred Vrhovnim vojnim sudom, u slučaju g. de Wita, a u postupku koji je vodio časnik za žalbe, koristili su “pravnu pomoć branitelja kojeg (su) sami izabrali”, odnosno usluge njihovog kolege, regruta, koji je po profesiji bio pravnik u civilnom životu. Usluge g. Eggenkampa su, istina, bile ograničene na pravna pitanja u sporu. U okolnostima predmeta, ovo ograničenje bi se, pored svega, moglo podudarati s interesima pravde, s obzirom da podnositelji predstavki sigurno nisu bili nesposobni da osobno pruže objašnjenja vrlo jednostavnih činjenica iz optužbi koje su ih teretile. Shodno tome, iz predmeta proistječe da nije postojalo miješanje u prava koja su zaštićena točkom (c).

Ni informacije koje je Sud pribavio, osobito na raspravama od 28. i 29. listopada 1975. g. ne upućuju na bilo kakvo kršenje točke (d). Bez obzira na suprotna mišljenja podnositelja predstavki, ova odredba ne zahtijeva nazočnost i ispitivanje svakog svjedoka u korist optuženih. Osnovni je cilj ove odredbe , kao što je i naznačeno formulacijom “pod istim uvjetima”, potpuna “jednakost stranaka u postupku” u ovoj materiji. Uz ovaj uvjet, na nadležnim je državnim organima da donesu odluku o važnosti predloženih dokaza, ukoliko je to kompatibilno s konceptom pravednog suđenja, koje dominira člankom 6. Članak 65. Zakona iz 1903. g. i članak 56. “Privremenih instrukcija” od 20. srpnja 1814. g. smještaju tužitelje i obranu na istu razinu: svjedoci bilo koje strane se pozivaju samo kada to Vrhovni vojni suđ ili časnik za žalbe smatraju neophodnim. Sto se tiče načina na koji je ovo zakonodavstvo primijenjeno u ovom predmetu, Sud primjećuje da u slučaju g. de Wita, g. Done i g. Schula pred Vrhovnim vojnim sudom nije bilo saslušanja svjedoka protiv optuženih i da iz predmeta ne proistječe da su ovi podnositelji predstavki zahtijevali od Vrhovnog vojnog suda da se saslušaju svjedoci u njihovu korist. G. de Wit je, bez sumnje, prigovorio da je časnik za žalbe saslušao samo jednog od navodno tri svjedoka koja je on predložio u svoju korist, ali ova činjenica sama po sebi ne može opravdati ustanovljenje kršenja članka 6. stavka 3. (d).

B. Navodna povreda članka 6. u svezi sa člankom 14.

  1. Po mišljenju podnositelja predstavki, disciplinski postupak na koji se oni žale nije bio u skladu sa člankom 6. u svezi sa člankom 14, s obzirom da im nisu pružena ona jamstva koja postoje u kaznenom postupku protiv civila (izvješće Komisije, stavak 37.).

Dok vojni disciplinski postupak ne prate ista jamstva kao kazneni postupak vođen protiv civila, on, s druge strane, istovremeno nudi znatne prednosti onima protiv kojih je pokrenut (stavak 80. gore). Razlika između ova dva postupka u zakonodavstvima država ugovornica se može objasniti razlikama u uvjetima vojnog i civilnog života. Ove razlike se ne zasnivaju na diskriminaciji pripadnika oružanih snaga u smislu članka 6. u svezi sa člankom 14.

C. Navodna povreda članka 6. u svezi sa člankom 18.

  1. Prema stajalištu g. Dona-e i g. Schul-a, odluka da se protiv njih pokrene disciplinski, a ne kazneni postupak, rezultirala je namjerom, ili je čak to imala za cilj, da ih liši prava koja su propisana člankom 6. Odluka koju su donijeli nadležni organi vlasti je navodno arbitrarne prirode, koja se ne može usuglasiti sa člankom 1818. (izvješće Komisije, stavak 53.).

Zbog zaključaka koje je Sud donio o primjenljivosti i poštivanju članica 6. u slučaju ove dvojice podnositelja predstavki (stavci 85. i od 89.-91. gore), nepotrebno je da odlučuje o ovoj žalbi.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10.

A. Navodna povreda članka 10., uzetog zasebno

  1. Dona i g. Schul su naveli povredu članka 10. koji predviđa:

“1, Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja, i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne spriječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obveze odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.”

Predstavka, koju je Komisija proglasila prihvatljivom, tiče se samo disciplinske kazne izrečene podnositeljima predstavki nakon 1.7. studenog 1971. g. zbog sudjelovanja u objavljivanju “Alarma” for, 8 i. njegovoj distribuciji. Ovo se ne odnosi na zabranu ovog broja prema “Dekretu o distribuciji tiskanih djela”, br. 6 “Alarma” i “lnforrn.ativnog biltena” za nove regrute, niti na strogi pritvor koji je 13. kolovoza 1971. bio dosuđen podnositeljima predstavki za njihovo sudjelovanje u distribuciji pamfleta u vrijeme incidenta u Ermelo-u (stavci 43.-45. gore).

  1. Sporna kazna je nesumnjivo predstavljala “miješanje” u uživanje slobode izražavanja g. Dona-e i g. Schul-a, kako je to zajamčeno stavkom i. članka 10. Shodno ovome, ovo zahtijeva ispitivanje prema stavku 2. članka 10.
  2. Kazna je, bez ikakve dileme, bila “propisana zakonom” i to člancima 2. stavkom 2., 5-A-8°, 18, 19. i 37. Zakona iz 1903. g, u svezi sa člankom 147. Vojnog kaznenog zakona. Cak je i kazna za sudjelovanje okrivljenih u izdavanju i distribuciji članaka, koje su vojne vlasti zabranile prije izlaska br. 8 “Alarma”, bila zasnovana na Zakonu iz 1903. g. (stavak 90. gore), a ne na Dekretu o distribuciji tiskanih djela. Prema tome. Sud ne mora razmatrati tvrdnje podnositelja predstavki o valjanosti Dekreta (izvješće Komisije, stavak 45, peta točka).
  3. Kako bi pokazala da je ovo miješanje također ispunilo i ostale uvjete iz stavka 2. članka 10, Vlada je navela da su mjere koje je poduzela u ovom predmetu bile “neophodne u demokratskom društvu”, “radi sprječavanja nereda”. Ona se oslonila na članak 10. stavak 2. samo u svezi s ovim zahtjevom.
  4. Sud, kao i Vlada i Komisija, prvo naglašava da se pojam “reda”, kako je to predviđeno ovom odredbom, ne odnosi samo na javni red ili “order public”. u smislu članka 6. stavka i. i članka 9. stavka 2. Konvencije i članka 2. stavka 3, Protokola br. 4 (P4-2-3): on se također odnosi i na red koji mora vladati unutar određene društvene grupacije. Ovo je slučaj, na primjer, i kada su u pitanju oružane snage, u okviru kojih neredi mogu implicirati posljedice na red u društvu kao cjelini. Slijedi da su sporne kazne ispunile ovaj uvjet, ukoliko je, i u mjeri u kojoj je, njihova svrha bila sprječavanje nereda u oružanim snagama Nizozemske. G. Dona i g, Schul su, kao stoje poznato, tvrdili da članak 10. stavak 2. uzima u obzir “sprječavanje nereda” samo u svezi sa “sprječavanjem kaznenih djela”. Sud ne dijeli ovo mišljenje. Dok se u francuskoj verziji koristi veznik “i”, engleska verzija upotrebljava rastavni veznik “ili”. Imajući u vidu kontekst i opći sustav članka 10, engleska verzija pruža sigurniji vodič u ovom pitanju. U ovim uvjetima Sud smatra da nije neophodno ispitati je li postupanje prema podnositeljima predstavki imalo za cilj “sprječavanje vršenja kaznenih djela” pored “sprječavanja nereda”.
  5. Ostaje još da se razmotri je li miješanje u slobodu izražavanja g. Dona-e i g. Schul- a bilo “neophodno u demokratskom društvu”, u cilju “sprječavanja nereda”.
  6. Naravno, sloboda izražavanja koja je zajamčenana u članku 10. primjenjuje se i na vojnike kao što se primjenjuje na druge osobe u okviru jurisdikcije država ugovornica. Međutim, ispravno funkcioniranje jedne vojske teško se može zamisliti bez pravnih odredbi koje su usmjerene na sprečavanje vojnika u narušavanju vojne discipline, npr. pisanim djelima. Članak 147. Vojnog kaznenog zakona Nizozemske (stavak 43. gore) zasniva se na ovim legitimnim zahtjevima i sam po sebi nije u suprotnosti sa člankom 10. Konvencije.

Sud bez sumnje ima nadležnost da, u smislu Konvencije, vrši nadzor nad načinom na koji je domaći zakon Nizozemske primijenjen u ovom predmetu, ali ne smije zanemariti ni posebne karakteristike vojnog života (stavak 54. in fine gore), specifične “obveze” i “odgovornosti” pripadnika oružanih snaga ili stupanj slobodne procjene koji članak 10. stavak 2., kao i članak 8. stavak 2. ostavlja državama ugovomicama (presuda od 18. lipnja 1971. g. u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp, serija A br. 12, str. 45., stavak 93., i presuda od 21. veljače 1975. g. u predmetu Golder, serija A br. 18, str. 22.).

  1. Sud zapaža da su podnositelji predstavki, u vrijeme kada je atmosfera u kasarni u Ermelo bila pomalo napeta, sudjelovali u objavljivanju i distribuciji tekstova čiji su relevantni odlomci gore reproducirani (stavci 43. i 51. gore). U ovim okolnostima Vrhovni vojni sud je možda imao osnovane razloge da smatra da su oni pokušali oslabiti vojnu disciplinu i da je dosuđivanje kazne bilo neophodno zbog sprječavanja nereda. Ovdje, prema tome, nije bilo govora o lišavanju slobode izražavanja podnositelja predstavki nego samo kažnjavanju zbog njihove zlouporabe ovog prava. Shodno tome, iz ovoga ne proistječe da je odlukom Suda prkršen članak 10. stavak 2.

B. Navodna povreda članka 10, u svezi sa člankom 14.

  1. Dona i g. Schul navode dvostruko kršenje članaka 10. i 14. uzetih zajedno. Oni naglašavaju da civil u Nizozemskoj, u sličnoj situaciji, ne bi bio izložen ni najmanjoj kazni. Pored ovoga, oni se žale da su bili strožije kažnjeni od brojnih nizozemskih vojnika koji nisu pripadali VVDM, koji su također bili gonjeni zbog pisanja ili distribucije sličnog materijala, koji vjerojatno slabi vojnu disciplinu.
  2. Kao odgovor na prvo pitanje, Sud naglašava da se ova razlika može objasniti razlikama između uvjeta vojnog i civilnog života i, točnije, “obvezama” i “odgovornostima” koju su svojstvene pripadnicima omžanih snaga u sferi slobode izražavanja (stavci 54. i 100. gore). U svezi s drugim pitanjem, Sud ističe da u načelu nije njegova funkcija da uspoređuje različite odluke domaćih sudova, čak i u očigledno sličnim postupcima; Sud mora, kao i države ugovornice, poštivati nezavisnost tih sudova. Ovakva odluka bi, ustvari, postala diskriminatorna po svom karakteru, ako bi odstupala od drugih u toj mjeri da predstavlja poricanje pravde ili očiglednu zlouporabu, ali informacije koje su dostavljene Sudu ne dozvoljavaju zaključak ove vrste.

C. Navodna povreda članka 10, uzetog u svezi sa člancima 17. i 18.

  1. Dona i g. Schul su nadalje tvrdili da je, suprotno člancima 17. i 18, uživanje njihove slobode izražavanja bilo podvrgnuto “većem stupnju ograničenja od onog koji predviđa” članak 10. i u “svrhu” koga se ne spominje ovim člankom. Ova žalba ne traži ispitivanje, s obzirom da je Sud već zaključio da je navedeno ograničenje bilo opravdano prema stavku 2. članka 10. (stavci od 96.-101. gore).

IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 11.

  1. Prema stajalištu g. Dona-e i g. Schul-a, nakon njih, veliki broj regruta koji su bili pripadnici VVDM su bili kažnjeni zbog pisanja i/ili distribucije publikacija koje su imale za cilj slabljenje vojne discipline, u smislu članka 147. Vojnog kaznenog zakona. Prema njihovim tvrdnjama, ovo su bile sustavne mjere, koje su imale za cilj ometanje funkcioniranja VVDM i time su prekršile članak 11. Konvencije koji glasi:

“1. Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanje sindikatima zbog zaštite svojih interesa.

2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanje nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovim člankom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.”

  1. Sud može uzeti u razmatranje samo predmete ove dvojice podnositelja predstavki, a ne i položaj drugih osoba ili nekog udruženja, koji im nisu dali ovlasti da u njihovo ime podnesu predstavku Komisiji (presuda od 27. ožujka 1962. g. u predmetu De Becker, serija A br. 4, str. 26. in fine, i presuda od 21. veljače 1975. g. u predmetu Golder, serija A br. 18, str. 19., stavak 39. in fine).
  2. U mjeri u kojoj su se g. Dona i g. Schul oslanjali na svoju slobodu udruživanja. Sud ustanovljava da oni nisu bili kažnjeni ni zbog njihovog članstva u VVDM, niti zbog sudjelovanja u njegovim aktivnostima, uključujući pripremu i izdavanje časopisa “Alarm”. Vrhovni vojni sud ih je kaznio samo zato stoje smatrao da su oni iskoristili svoju slobodu izražavanja kako bi oslabili vojnu disciplinu.
  3. S obzirom da nema bilo kakvog miješanja u prava ove dvojice podnositelja predstavki prema stavku 1. članka 11, Sud ne mora razmatrati stavak 2. ili članke 14, 17. i 18.

V. PRIMJENA ČLANKA 50*

  1. Prema članku 50. Konvencije, ako Sud ustanovi da je bilo koji organ države ugovornice donio “odluku” ili preduzeo “mjeru” koja je “u cjelini ili djelomično ti suprotnosti s obvezama koje proistječu iz ... Konvencije, ako unutrašnje pravo navedene Članice omogućava samo djelomično obeštećenje za posljedice takve odluke ili mjere, “Sud će dodijeliti oštećenoj strani pravednu naknadu, ukoliko je to potrebno”.

Pravila Suda navode da kada Sud “ustanovi da postoji kršenje Konvencije, u istoj presudi će donijeti i odluku o primjeni članka 50. Konvencije, ako je to pitanje pokrenuto u skladu sa pravilom 47 bis; ukoliko pitanje nije spremno za odluku. Sud će ga u cjelini ih djelomično odložiti i utvrditi nastavak postupka” (pravilo 50, stavak 3, prva rečenica, tumačeno u svezi sa pravilom 48, stavkom 3).

  1. Na raspravi od 29. listopada 1975. g. Sud je u skladu sa pravilom 47 bis, pozvao strane da iznesu mišljenje o pitanju primjene članka 50. u ovom predmetu.

Iz odgovora glavnog predstavnika Komisije može se zaključili da podnositelji predstavki ne zahtijevaju obeštećenje za materijalnu štetu. Međutim, oni očekuju da im se dodijeli pravedna naknada, ukoliko Sud ustanovi u jednom ili više slučajeva suprotnosti sa zahtjevima Konvencije, ali do sada nisu naznačili iznos svog zahtjeva, ukoliko bi takva naknada bila u formi finansijskog obeštećenja.

Vlada se putem svog zastupnika izjasnila da ovo pitanje potpuno prepušta diskrecijskoj ocjeni Suda.

  1. Pitanje primjene članka 50. Konvencije se ne pokreće u predmetu g. van der Wiel-a, niti u predstavkama g. Engel-a, g. de Wit-a, g. Dona-e i g. Schul-a, te ova pitanja Sud nije odložio za kasnije odlučivanje. S druge strane, ovo pitanje se pokreće u svezi s kršenjem članka 5. stavka 1. u predmetu g. Engel-a i članka 6. stavka 1. u predmetima g. de Wit-a, g. Dona-e i g. Schul-a (stavci 69. i 89. gore). Informacije koje je osigurao glavni predstavnik Komisije ukazuju da ovo pitanje ipak nije spremno za odlučivanje; iz ovog razloga je prikladnije da Sud ovo pitanje odloži i da se postupak u svezi s tim naknadno utvrdi.

* Redni broj i tekst članka izmjenjen stupanjem rta snagu Protokola br. 11 (T. studenog 1998. g.); v. čl. 41 u tekstu Evropske konvencije o ljudskim pravima, (op.a)

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Odlučuje, jednoglasno, da članak 5. nije primjenjiv na laki pritvor g. Engel-a (drugo kažnjavanje), niti na laki pritvor g. van der Wiel-a;
  2. Odlučuje, sa dvanaest za i jednim glasom protiv, da također nije primjenjiv na teži pritvor g. đe Wit-a, niti na teži privremeni pritvor g. Dona-i i g. Schul-u;
  3. Odlučuje, s jedanaest glasova za i dva protiv, da smještanjem g. Dona-e i g. Schul-a u disciplinsku jedinicu nije povrijeđen članak 5. stavak 1.;
  4. Odlučuje, s devet glasova za i četiri protiv, da je čitavim razdobljem strogog pritvora Engel-a povrijeđen članak 5. stavak 1, s obzirom da se ne može naći opravdanje za to ni u jednoj točki ove odredbe; 
  5. Odlučuje, s deset glasova za i tri protiv, da je pored toga ovim prekršen članak 5. stavak 1, u mjeri u kojoj je prekoračeno razdoblje od dvadeset četiri sata, što je uvjetovano Člankom 45. Zakona o vojnoj disciplini u Nizozemskoj od 27. travnja I903.g.;
  6. Odlučuje, jednoglasno, da nije prekršen članak 5. stavak 1. u. svezi sa člankom 14. zbog smještanja g. Dona-e i g. Schul-a u disciplinsku jedinicu, niti zbog smještanja g. Engela u privremeni pritvor;
  7. Odlučuje, sa dvanaest glasova za i jednim protiv, da nije postojalo kršenje članka 5. stavka 4, koje se odnosi na smještanje g. Dona-e i g. Schul-a u disciplinsku jedinicu;
  8. Odlučuje, s jedanaest glasova za i dva protiv, da se članak 6. nije mogao primijeniti na g. Engel-a na osnovi formulacije “kaznena optužba”;
  9. Odlučuje, jednoglasno, da se ovaj članak također nije mogao primijeniti na ovog podnositelja predstavke ni na osnovi formulacije “građanskih prava i obveza”;
  10. Odlučuje da se nije mogao primijeniti ni na g. van der Wiel-a;
  11. Odlučuje, s jedanaest glasova za i dva protiv, da je prekršen članak 6. stavak 1. u predmetima g. de Wit-a, g. Dona-e i g. Schul-a u mjeri u kojoj rasprave pred Vrhovnim vojnim sudom nisu bile javne;
  12. Odlučuje, jednoglasno, da nije prekršen članak 6. stavak 2. u slučaju g. Dona-e i g. Schul-a;
  13. Odlučuje, jednoglasno, da nije prekršen članak 6. stavak 3. (b) u slučaju g. de Wit-a, g. Dona-e i g. Schul-a;
  14. Odlučuje, s devet glasova za i četiri protiv, da nije prekršen ni članak 6. stavak 3.(c) u slučaju ove trojice podnositelja predstavki;
  15. Odlučuje, s devet glasova za i četiri protiv, da nije prekršen ni članak 6. stavak 3.(d) u slučaju g. de Wit-a;
  16. Odlučuje, sa dvanaest glasova prema jedan, da nije prekršen članak 6. stavak 3.(d) u slučaju g. Dona-e i g. Schul-a;
  17. Odlučuje, jednoglasno, da nije prekršen članak 6. u svezi sa člankom 14, u slučaju g. de Wit-a, g. Dona-e i g. Schul-a;
  18. Odlučuje, jednoglasno, da nije potrebno odlučivati o predstavkama g. Dona-e i g. Schul-a o navodnoj povredi članka 6. u svezi sa člankom 18;
  19. Odlučuje, jednoglasno, da nije prekršen članak 10. samostalno, niti u svezi sa člancima 14., 17. odnosno 18. u slučaju g. Dona-e i g. Schul-a;
  20. Odlučuje, jednoglasno, da nije prekršen članak 11. u slučaju g, Dona-e i g. Schul-a;
  21. Odlučuje, jednoglasno, da se ne postavlja pitanje primjene članka 50. u predmetu g. van der Wiel-a, niti u predstavkama g. Engel-a, Mr. de Wit~a, g. Dona-e i g. Schul-a; te Sud ova pitanja nije ostavio za rješavanje (stavci od 1. - 3., od 6. - 10. i od 12.-20. gore)
  22. Odlučuje, sa dvanaest glasova za i jedan protiv, da pitanje kršenja u slučaju g. Engel-a (članak 5. stavak 1, stavci 4. i 5. gore) još uvijek nije spremno za odlučivanje, kao ni u slučaju g. de Wit-a g. Dona-e i g. Schul-a (članak 6. stavak 1, stavak 11. gore);

Shodno tome,

(a) odlaže u cjelini pitanje primjene članka 50., s obzirom da se pokreće u predmetima ova četiri podnositelja predstavki;

(b) poziva predstavnika Komisije da pismeno podnese mišljenje Komisije o ovom pitanju, u roku od jednog mjeseca od donošenja presude;

(c) odlučuje da Vlada ima pravo da pismeno odgovori na ovo mišljenje, u roku od mjesec dana, od datuma kada ih registrar dostavi Vladi;

(d) odlaže daljnji tijek postupka po ovom aspektu predmeta.

Presuda je sčinjena na francuskom i engleskom jeziku od kojih je francuska verzija originalna, objavljena u Zgradi ljudskih prava u Strasbourg-u, osmog lipnja, tisuću devet stotina sedamdeset druge godine.

Marc-Anđre EISSEN                                            Hermann MOSLER
Registrar                                                               
Predsjednik

 

U skladu sa člankom 51. stavkom 2. Konvencije i pravilom 50. stavkom 2. Pravila Suda ovoj presudi su priložena sljedeća izdvojena mišljenja.

g. Verdross;
g. Zekia;
g. Cremona;
g. O’Donoghue and gdje. Peđersen;
g. Vilhjalmsson;
gđe. Bindschedler-Robert;
g. Evrigenis.

 M.-A. E.                 H. M.        

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE VERDROSS-a

Ja sam glasovao za izreku presude, jer je u skladu sa ustanovljenom praksom Suda. Međutim, ne mogu, na moju veliku žalost, prihvatiti propoziciju koja karakterizira presudu, a to je daje prekršen članak 5. Konvencije bilo kojim pritvorom koji su odredili nadležni vojni organi, protiv čije odluke nisu dopušteni pravni lijekovi sa suspenzivnim pravnim djelovanjem.

Moji razlozi su sljedeći. Ako se usporedi disciplinski pritvor u ćeliji kasarne sa zatvaranjem civila ili vojnika u zatvor (stavak 1. (a) članka 5.), primjećuje se da postoje osnovne razlike među njima. U drugom primjeru, pritvorena osoba je potpuno odsječena od svoje uobičajene okoline i zanimanja, s obzirom da je udaljena od svog doma. S druge strane, vojnik koji je pritvoren iz disciplinskih razloga ostaje u kasarni i može mu biti naređeno da obavlja jednu od svojih vojnih obveza; tako da, čak i pritvoren, potencijalno ostaje u okviru granica vojne službe. Na osnovi navedenog čini mi se da takav pritvor u načelu ne predstavlja lišavanje slobode u smislu članka 5. stavka 1. Ovo ne znači da svaki disciplinski pritvor koji su odredili nadležni vojni organi izmiče nadzoru Suda. On bi mogao biti u suprotnosti s Konvencijom (ukoliko bi povrijedio članak 33.), ili ako njegovo trajanje, ili strogost, prelazi normu, koja je općepriznata kod država članica Savjeta Europe u oblasti disciplinskih sankcija; smatram da, u završnoj analizi, priroda kažnjavanja ovisi od ovih kriterija, koji, naravno, mogu varirati ovisno od zahtjeva međunarodnog vojnog života.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE ZEKIĆA

Složio sam se sa glavnim dijelom presude koji obrađuje stajališta i donesene zaključke i formulirane kriterije za razgraničenje gdje postoji ili ne lišavanje slobode regruta ili vojnika u smislu članka 5. stavka 1. Konvencije. Kao što je općepoznato, određena ograničenja slobode regruta ili vojnika mogu biti nametnuta, a da to ne predstavlja kršenje članka 5, dok se ovakva ograničenja ne mogu zakonito nametnuti civilima. S obzirom da su u presudi u potpunosti navedeni razlozi, ne moram ih ponavljati.

Međutim, nisam se mogao pridružiti tumačenju koje je dato prilikom određivanja obujma primjene određenih članaka Konvencije na ovaj predmet, točnije, članaka 5. stavka 1. (a), 6. stavka 1., 6. stavka 3. (c) i (đ). Po mom mišljenju, kada je, u svjetlu kriterija koje je ovaj Sud ustanovio, regrut ili vojnik optužen za djelo koje dovodi do njegovog lišavanja slobode, kao stoje to smještanje u disciplinsku jedinicu, a .postupak je usmjeren u tom pravcu, on ima puno pravo iskoristiti odredbe članaka koji su predmet razmatranja. Postupak vođen protiv njega je, u svakom pogledu, kazneni po svom karakteru. Kad su u pitanju sudski postupci, ne smije postojati razlika između njega i civila. Ovim ne predlažem da takve postupke treba voditi pred civilnim sudovima. Naprotiv, smatrani vrlo prikladnim što vojni sudovi, u sastavu od jednog ili više sudija, uz pomoć zamjenika ili odvjetnika, ukoliko je potrebno, mogu rješavati predmete u kojima se sudi vojnicima.

G. de Wit, g. Dona i g. Schul su služili vojsku kao redovi u armiji Nizozemske. Prvi je bio optužen zbog neodgovorne i brze vožnje džipom po neravnom terenu. Njegov nadređeni komandir gaje smjestio u disciplinsku jedinicu na tri mjeseca. On se žalio časniku za žalbe, koji je saslušao podnositelja predstavke i jednog od tri svjedoka koje je on predložio. Imao je pomoć pravnika koji mu je mogao pružiti samo pomoć u svezi sa pravnim pitanjima. Uložio je žalbu Vrhovnom vojnom sudu, koji je, nakon saslušanja žalitelja i njegovog pravnog savjetnika i dobivanja mišljenja državnog tužitelja, smanjio kaznu na dvanaest dana težeg pritvora, koju je trebao izdržati nakon izricanja presude. Datum njegove prvobitne kazne je bio 22. veljače 1971. godine, a Vrhovni vojni sud je svoju presudu donio 28. travnja 1971. godine.

Nadređeni časnici su dana 8. listopada 1971. godine kaznili g. Dona i g. Schul a, kao urednike časopisa “Alarm” smještanjem u disciplinsku jedinicu na razdoblje od tri odnosno Četiri mjeseca, zbog publikacija koje su slabile vojni autoritet. Obojica su se žalili časniku za žalbe, koji je potvrdio ove kazne. Nakon toga su se žalili Vrhovnom vojnom sudu. Dana 17. studenog 1971. godine je održana rasprava u njihovom predmetu. Obojica su imali pomoć pravnika za pravni aspekt predmeta. Kazne su im bile potvrđene. Kazna g, Schula je smanjena na tri mjeseca. G. Dona i g. Schul su, u iščekivanju odluke po žalbi, uloženoj Vrhovnom vojnom sudu, bili smješteni u teži pritvor od 8. do 19. listopada i ostali su u privremenom pritvoru od 19. do 27. listopada. Nakon toga su pušteni do održavanja rasprave o njihovom predmetu pred Vrhovnim vojnim sudom.

Evidentno je iz navedenih činjenica iz presude i iz mojih kratkih osvrta na određene činjenice daje nadređeni časnik imao ulogu sudije suda prvog stupnja i daje nakon provedene rasprave, osudio podnositelje predstavki i kaznio ih smještanjem u disciplinsku jedinicu. Isto tako je časnik za žalbe imao ulogu suda dragog stupnja, rješavajući po žalbama osoba koje je niži sud osudio i kaznio, stoje novom slučaju bio nadređeni časnik. Protiv odluke časnika za žalbe može se podnijeti žalba Vrhovnom vojnom sudu koji je ovlašten potvrditi ili ukinuti presudu i kaznu ili ih izmijeniti. Vrhovni vojni sud ima apelacijsku nadležnost nad odlukama nadređenih časnika i časnika za žalbe. Osuda i kazna ne potječu od ovog suda. Kazna smještanja u disciplinsku jedinicu potječe od odluke nadređenog časnika, koji nije ni sudija niti je ovlašten da predstavlja sud. Postupak koji se vodi pred časnikom je dijelom kvazi-pravne prirode i nije u potpunosti-u suglasnosti sa Člankom 6. stavkom 1. i člankom 6. stavkom 3. (c) i (đ) Konvencije. Isto stajalište se manje-više primjenjuje i na status časnika za žalbe. Vrhovni vojni sud je ispravno nazvan sudom, iako se postupci pred tim sudom vode bez nazočnosti javnosti, suprotno članku 6, stavku 1. Ovaj sud ne treba zauzeti mjesto suda na kojem se održavaju rasprave, nego prije predstavlja sud na kojem se ispravljaju već donesene odluke i kazne. Stoga sam mišljenja da zahtjevi iz članka 5. stavka 1. (a) nisu ispunjeni. Velika je prednost za optužene osobe da imaju raspravu, prvo pred sudom na kojem se održavaju rasprave, koji pruža strankama ravnopravnost u postupku i pridržava se pravila pravednog suđenja. U slučaju osude i kažnjavanja, još jedna dodatna prednost za osuđenog Čovjeka je ta da mu se pruži prilika da dokaže svoju nevinost pred višim sudom. Obično se sud, koji odlučuje o žalbi, smatra vezanim za činjenice koje je utvrdio niži sud, osim ako postoji jak razlog đa se takve odluke izmijene. Ne može se smatrati da je prenaglašeno značenje suda prvog stupnja u vršenju pravde. S druge strane, ako je moje razmišljanje ispravno, kada.se traži lišavanje prava na slobodu vojnika u mjeri koja je neprihvatljiva i nedopustiva u svezi s njegovim statusom vojnika ili regruta, on ima pravo da se s njim ophodi kao s civilom, onda bi pritvor podnositelja predstavki u obliku težeg ili običnog pritvora, prije nego Vrhovni vojni sud raspravi njihove predmete, predstavljao lišavanje slobode prije osude nadležnog suda. Štoviše, pritvor podnositelja predstavki u navedenom trajanju, prije rasprave pred Vrhovnim .vojnim sudom, određen je na osnovi osude i kazne koju im je odredio nadređeni časnik koji nije predstavljao nadležni sud i. takav pritvor nije bio vezan za potrebe službe.

Nemam puno toga dodati u pogledu kršenja članka 6, stavka 1. i članka 6, stavka 3. (c) i (d). Sud je ustanovio kršenje članka 6. stavka 1. Ovdje nemam što dodati. Kada smo već kod članka 6. stavka 3. (c), iz spisa proizilazi da je podnositeljima predstavki, bila pružena pomoć u pogledu pravnog aspekta njihovih predmeta i najvjerojatnije zato što su se dodatno pozivali i na članke Konvencije. Ovo, po.mom mišljenju, ne zadovoljava odredbe spomenute točke. Kada se radi o članku 6. stavku 3, (d), ponovo se čini da nije udovoljeno zahtjevu podnositelja predstavki za nazočnost i ispitivanje nekih svjedoka koje su htjeli pozvati u svoju obranu. Propust ili odbijanje da se pozovu ovi svjedoci obrane se, čini se, nije zasnivano ni na irelevantnosti njihovih dokaza, niti na nekim dragim opravdanim razlozima. Podnositelji predstavki nisu u potpunosti imali priliku da ispituju svjedoke optužbe, bilo neposredno ili putem svojih pomoćnika ili putem Suda, kako je to predviđeno točkom 3. (d) članka 6. Konvencije.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE CREMONA

Složio sam se s većinom sudija prilikom ustanovljavanja povreda Konvencije, koje su navedene u presudi. Ali, kada smo svi zajedno došli do zaključka da su određene kaznene mjere, koje su bile predmetom predstavke u ovom slučaju (strogi pritvor i smještanje u disciplinsku jedinicu), u stvari predstavljale lišavanje osobne slobode i u kontekstu posebnih karakteristika i potreba vojnog života, mislim da neke druge činjenice postaju značajne i u svezi s ovim činjenicama, koje ću kratko u nastavku izložiti, ne slažem se, uz svo poštivanje zaključaka do kojih je došla većina mojih kolega.

Prvo, kada su se već isključile određene kaznene mjere (također opisane i kao uhićenje) iz djelokruga lišavanja slobode, u smislu članka 5. stavka 1. Konvencije, samo na temelju prihvaćenih osnova da “kada se tumače i primjenjuju odredbe Konvencije u ovom predmetu, Sud mora imati na umu osobite karakteristike vojnog života i njegovog utjecaja na položaj pojedinih pripadnika oružanih snaga” (stavak 54. presude), zatim kada se u postupku identificiraju kao moguće optužbe kaznene prirode (u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije) određene “disciplinske optužbe” koje uključuju mogućnost kažnjavanja koje nesporno dovodi do lišavanja slobode, ja ne mogu praviti daljnju razliku, kao većina mojih kolega (stavak 82.), posebno na osnovi relativnog trajanja ovakvog lišavanja slobode.

Stoga, mislim da se i u slučaju g. Engel-a (a ne samo u slučaju g. de Wit-a, g. Dona-e i g. Schul-a, kako je navedeno u stavku 88. presude) radilo o utvrđivanju kaznene optužbe protiv njega, i s obzirom da se rasprava i u njegovom slučaju, kao i u slučaju drugih, održala bez nazočnosti javnosti, i u pogledu njega je postojala povreda članka 6. stavka 1., bez obzira na kratko trajanje njegovog strogog pritvora. Pitanje procjene rizika kojem je on u praksi bio izložen 7. travnja 1971. godine, po mom mišljenju, ne može promijeniti postojeću pravnu situaciju.

U stavku 63. presude prihvaćeno je da je privremeni pritvor, dosuđen g. Engel-u, u obliku strogog pritvora, imao karakter lišavanja slobode i to, kako je navedeno u presudi, bez obzira na njegovo kratko trajanje. Iako priznajem da ovo što ću reći nije baš ista stvar, iako je osnova u biti zajednička, mislim da, prilikom razmatranja stvarne prirode kaznene optužbe, podložnost kazni koja za sobom povlači lišavanje slobode treba promatrati bez obzira na njeno trajanje. U takvom slučaju, priroda samog kažnjavanja je, u stvari, mnogo važnija od trajanja takvog kažnjavanja. Ne može se smatrati, a bez povrede duha Konvencije, da utvrđeno lišavanje osobne slobode ne postoji zbog kratkoće trajanja, kao i u procesu određivanja istinite prirode kaznene optužbe, u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije. S osobitim osvrtom na ono stoje navedeno u zadnjoj točki stavka 82. presude, vjerujem da šteta koju uključuje lišavanje osobne slobode, onda kada je to utvrđeno kao takvo, ne može biti (kao stoje tamo učinjeno) pravilno okvalificirana kvantitativnim pojmom “nemjerljivo”, niti se može presuditi pozivajući se na vrijeme, osim samo u relativno ozbiljnim slučajevima.

Još jedna točka tiče se članka 6. stavka 3. (c) Konvencije, koji, među minimalnim pravima koje jamči osobi koja je kazneno optužena, uključuje i pravo “da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, dobije besplatno kada to nalažu interesi pravde Ja ne predlažem da se ospori činjenica da ovo pravo nije, u cjelini, i kako je formulirano u ovoj odredbi, u svakom pogledu apsolutno pravo. Ali, ipak smatram da ovo važno pravo optuženog ne može biti podvrgnuto ograničenju da se pravna pomoć (u ovom slučaju kolega-regrut sa pravnim kvalifikacijama, kojeg su sami podnositelji predstavki odabrali) odnosi samo na pitanja materijalnog zakona koja se javljaju u predmetu.

Podsjetit ćemo se, u svezi s ovim, da je, u vrijeme kada je žalba uložena, Vrhovni vojni sud u praksi u određenim slučajevima dodjeljivao pravnu pomoć kada se očekivalo da osoba neće biti u mogućnosti uhvatiti se u koštac s posebnim pravnim problemima koji su istaknuti u njegovoj žalbi i takva pravna pomoć je bila ograničena na pravne aspekte predmeta. Ovo ograničenje ovdje je, ustvari, predmet predstavke i mislim đa je njegova primjena u predmetu podnositelja predstavki, spomenuta u stavku 91. presude, u suprotnosti sa člankom 6. stavkom 3. (c) Konvencije. Pravna pomoć spomenuta u ovoj odredbi se odnosi na predmet kao cjelinu, što znači u svim njegovim aspektima, kako pravnim tako i činjeničnim. Zaista je sasvim jasno da se svaki predmet sastoji od prava i činjenica, da je oboje važno za obranu (što je namjera zaštite po ovoj odredbi) i da katkada nije baš lako odvojiti jedno od drugoga.

Osobito, jedva da je, uz uvažavanje, razumno tražiti đa se opravda situacija koja je predmet predstavke, kao što većina mojih kolega to radi u trećoj točki stavka 91. presude,, na osnovi toga da “podnositelji predstavki zasigurno nisu bili nesposobni da osobno pruže objašnjenja o vrlo jednostavnim činjenicama optužbe koja ih je teretila”. Zaista, neovisno od upitne jednostavnosti činjenica optužbi ili, svakako, nekih od njih, osnovno pitanje ovdje nije pitanje pružanja objašnjenja nego pitanje adekvatne obrane protiv kaznene optužbe. Pravo koje je zajamčeno u članku 6. stavku 3. (c) je najvažnije pravo okrivljenoga, kao i obrane uopće, i stvoreno je da bi se osiguralo da se postupak protiv osobe koja je kazneno optužena ne vodi na način da njegova obrana bude oštećena ili da je neadekvatno postavljena. Pravo na pravnu pomoć po sopstvenom izboru nije, kao što je predviđeno ovom odredbom, uvjetovano nesposobnošću optužene osobe da se osobno brani (ili da, kako je to navedeno u presudi, pruži informacije). Što više, ovdje se sasvim jasno nije radilo o tome da se podnositelji predstavke nisu bili u mogućnosti sami braniti nego da nisu bili voljni to učiniti, preferirajući, što su i imali pravo po Konvenciji, da ih brani (ne samo u svezi s pravnim, nego i činjeničnim aspektima optužbe) odvjetnik po njihovom izbom. Taj zastupnik je, ustvari, i bio prihvaćen, ali je njegova pomoć u obrani podnositelja predstavki, kako je to već navedeno, po mom mišljenju, bila neopravdano ograničena.

Druga činjenica se tiče nepozivanja dvojice svjedoka obrane g. de Wit-a (koje je on predložio), na što se on također žalio u ovom predmetu, pozivajući se na članak 6. stavak 3. (d) Konvencije, koji osobi optuženoj za kazneno djelo jamči, pored drugih minimalnih prava, pravo “da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se nazočnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe

Ponovo, ne može se poreći Činjenica da ovo nije apsolutno pravo i daje ograničeno, kao primjer se može navesti samo jedan od čimbenika, pojam reievantnosti. Kada je g. van der Schans prilikom pružanja pomoći zastupnicima Komisije (on je i prije zastupao podnositelje predstavki pred Komisijom) iznio pred Sudom da su svjedoci obrane koji nisu bili pozvani na raspravu, bili svjedoci koji su mogli pomoći obrani (bili su opisani kao “očevici”), predstavnici Vlade su proturječili tvrdeći da. u pogledu činjenice da je g. de Wit priznao određene činjenice, “nije postojala potreba za drugim svjedocima” (vjerno izvješće s javne rasprave od 29. listopada 1975. g.) Ali, bez namjere da se ovdje prekomjerno miješam u odluke domaćeg pravosuđa i pored činjenica da je izjava g. de Wita obuhvatila samo dio optužbe protiv njega (u ovoj izjavi on je opovrgavao određene dijelove optužbe, što se može vidjeti iz odnosne presude), ono što je navedeno u izjavi predstavnika Vlade čini se da ukazuje da neprihvaćanje dva od tri svjedoka koje je g. de Wit predložio (nasuprot đopuštanja saslušanja pet svjedoka protiv njega) nije bilo zasnovano na opravdanom obrazloženju, kao što je, na primjer, značaj svjedoka, nego prije na tome što je njihova nazočnost postala nepotrebna zbog određenih izjava okrivljenog što, po mom mišljenju, barem na osnovi onoga što mi je predočeno, nije opravdano.

 

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJA O’DONOGHUE-a AND PEDERSEN-a

Slažemo se sa stajalištem da nije ustanovljeno kršenje ni u jednom od slučajeva pred Sudom, po 10, li, 14, 17. i 18. članku Konvencije. Iz presude je jasno đa se teškoće javljaju zbog razmatranja primjenjivosti dva članka, 5. i 6. Može se reći da između ovih članaka postoji određeni međusobni odnos, jer ako je članak 5. primjenjiv u smislu da je postojalo lišavanje slobode u svezi s kaznenom optužbom, slijedit će potpuna obveza da se uskladi i sa Člankom 6.

Ne možemo prihvatiti zaključak većine u Sudu da je jasna obveza pripadnika oružanih snaga da se pridržavaju disciplinskog zakona, koji se primjenjuje na takve snage, nespecificirana obveza i stoga je izvan opsega članka 5. stavka 1 (b). Po našem  mišljenju, postoji jasna razlika između obveza građana, kao cjeline, da poštuju zakon i posebnog položaja vojnog osoblja da poštuje disciplinski zakon koji je vitalni i integralni dio snaga čiji su oni pripadnici.

Osim razmatranja navedenih u izdvojenom oprečnom mišljenju MM. Fawcetta i drugih (str. 74.-75. izvješća), s čijim se zaključcima mi u potpunosti slažemo, postoji elementarni čimbenik, Čiju bi strukturu i karakter trebalo razmatrati kada se radi o vojnoj organizaciji u bilo kojoj državi ugovornici Konvencije. Ovaj čimbenik je disciplinski kodeks, čije održavanje je vitalno za sam nastavak egzistencije oružanih snaga, i sasvim je drugačiji nego za bilo koje drugo tijelo ili udruženje koje primjenjuje disciplinske mjere nad svojim pripadnicima.

Osobito značenje discipline u oružanim snagama i prihvaćanje iste ođ strane njenih pripadnika, dovodi nas do zaključka da ovdje imamo jasan slučaj specifične i konkretne obveze koja je propisana zakonom i koja se primjenjuje na ove pripadnike. U svjetlu ovih razmatranja, uvjereni snio da ni u jednom od ovih predmeta pred Sudom nije postojalo kršenje članka 5. stavka 1. Konvencije zbog izuzetka navedenog u članku 5. stavku 1. (b).

Ono stoje opisano kao privremeni pritvor g. Engel-a započinje njegovim uhićenjem 20. ožujka 1971. godine. Zakon o vojnoj disciplini iz 1903. g. je sankcionirao ovakvo uhićenje i pritvor, ali. je člankom 45. Zakona razdoblje trajanja pritvora bilo ograničeno na dvadeset četiri sata. U slučaju g. Engel-a, došlo je do prekoračenja pritvora od dvadeset dva sata, stoje bilo nezakonito. Međutim, smatramo da u predmetu g. Engel-a treba uzeti u obzir čitavo razdoblje od ožujka do lipnja 1971. godine. Odluka Ministarstva da se obustavi izvršenje njegovih kazni, kako bi mu se dozvolilo da ga ispitaju i smanje nekoliko kazni u travnju, mora biti uravnoteženo s konačnim, ali u tehničkom smislu prekoračenim, pritvorom od dvadeset dva sata. U ovakvim okolnostima mi ne smatramo da je vlada Nizozemske prekršila članak 5. stavak 1. Konvencije.

S obzirom da prekršaje podnositelja predstavki smatramo disciplinskim, a tiču se samo radnji koje su oni učinili kao vojnici ili prilikom obavljanja svojih vojnih obveza (vidi stavak 122. izvješća Komisije), slijedi da se ni u odnosu na jednog podnositelja predstavke ne pokreće pitanje “odlučivanja o građanskim pravima i obvezama’5, kako je navedeno u članku 6. stavku 1 Konvencije.

Iz istih razloga smatramo da nije bilo kršenja članka 6. prilikom razmatranja ovih slučajeva, pa ni time što nijedan slučaj nije tretiran u biti kao kaznena optužba, što bi zahtijevalo primjenu postupka iz tog članka.

Treba priznati da se država prilikom odlučivanja u predmetima koja predstavljaju kršenje discipline, a u isto vrijeme djela po kaznenom pravu, može suočiti s poteškoćama. Čini nam se da treba ispitati preovlađava li u predstavci disciplinsko ili kazneno djelo. Ukoliko se radi o ovom zadnjem, moraju se pažljivo promotriti odredbe članka 6. Priroda žalbe i propisana kazna u disciplinskom i kaznenom zakonu bi bile koristan putokaz smjera koji treba slijediti kako bi se uskladili s Konvencijom. Bilo kakav pokušaj da se ublaži postupak u predmetima teškog kriminala, tretirajući ga disciplinskim, predstavljao bi, po našem mišljenju, tako ozbiljnu zlouporabu, a prema Konvenciji, štoviše, bio bi prilično slab da bi se isključila primjena članka 6. i osigurala puna usklađenost sa zahtjevima ovog članka. Mi smo veliku pomoć izvukli iz izdvojenih mišljenja g. Welter- a i osobito se slažemo s njegovim mišljenjem koje je iznio u stavku 9., kao i s njegovim obrazloženjima zašto članak 6. nije primjenjiv ni na jednog od pet podnositelja predstavki.

Iz gore navedenog slijedi da se ne pokreće pitanje iz članka 50.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE THOR VILHJALMSSON-a

  1. Ne mogu se složiti s većinom u Sudu u svezi s obrazloženjem koje je izneseno u stavku 62. presude. U ovom stavku većina smatra da teži pritvor prema Zakonu iz 1903.g. ne predstavlja lišavanje slobode u smislu članka 5. Konvencije. Po mom mišljenju, predstavlja, kako zbog prirode težeg pritvora, tako i zbog njegovog pravnog karaktera.

Kao Stoje opisano u stavku 19. presude, vojnici koji služe teži pritvor nemaju istu slobodu kretanja kao drugi vojnici. Ova ograničenja jasno odstupaju od običnih uvjeta života u okvira oružanih snaga u Nizozemskoj. Zbog toga vojnici koji izdržavaju ovaj pritvor moraju ostati za vrijeme slobodnih sati u posebno namijenjenim prostorijama, ne mogu ići u prostorije za rekreaciju koje su dostupne drugima iz iste kasarne i često spavaju u posebnim prostorijama.

Stajalište daje takvo postupanje ravno lišenju slobode pojačano je njegovom svrhom koja je očigledno kaznena. Također vrijedi primijetiti da se ovdje radi o tretmanu u svezi s kojim se rabi termin uhićenje, što samo po sebi upućuje na lišavanje slobode.

Ono sto je gore navedeno ne navodi me na zaključak o postojanju kršenja članka 5. Konvencije, u svezi s težim pritvorom g. de Wit-a (stavak 41. presude) i g. Dona-e i g. Schul-a (stavak 65. presude). Ovaj zaključak je zasnovan na mom tumačenju Članka 5. stavka 1. (b) Konvencije o kojem ću govoriti u nastavku. U slučaju predmeta g. de Wit-a, ovo je zasnovano također na činjenici daje odslužio teži pritvor nakon stoje Vrhovni vojni sud Nizozemske donio svoju presudu.

  1. Članak 5. stavak 1. (b) Konvencije dozvoljava “zakonito uhićenje ili lišavanje slobode... u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obveze propisane zakonom”. Većina u Sudu, kao većina u Komisiji, ustanovljava da ova odredba nije primjenjiva na ovaj predmet (stavak 69. presude). Ne mogu se složiti s većinom o ovom pitanju. Svaka zamlja koja ima vojnu službu organizira je na osnovi dobro utvrđenih načela koja su, kao u slučaju Nizozemske, navedena u zakonima i regulativama koje se spominju i u presudi. Ova pravila stvaraju poseban sustav i nameću vojnicima određene specifične obveze. Čini mi se da, daleko od ugrožavanja poštivanja vladavine zakona, ovi zakoni potpadaju pod gore citiranu odredbu članka 5. stavka 1. (b).

Ovaj zaključak se ipak ne primjenjuje na privremeno lišavanje slobode g. Engel-a čime je prckoračen dvadesetčetirisatni pritvor koji je dozvoljen člankom 45. Zakona iz 1903. g. (stavak 26. presude). O ovom pitanju se slažem s većinom u Sudu (v. stavak 69.).

  1. U stavku 91. presude, većina u Sudu navodi svoje mišljenje u svezi s točkom (c) i (d) članka 6. stavka 3. Konvencije. Ne dijelim ovo mišljenje.

Kada govorimo o članku 6. stavku 3. (c), običnim čitanjem teksta, čini mi se, proizilazi daje na optuženom odlučiti hoće li se on sam braniti ili će povjeriti svoju obranu odvjetniku.

Ovo je, pored toga, u skladu s općim načelima prava koji se odražavaju u članku 6. Ne vidim, u danom predmetu, da sud - a da ne govorim o upravnom organu - može razumno odlučiti u kojoj se mjeri okrivljeni sposoban sam braniti. Iz ovog razloga ja smatram daje prekršen članak 6. stavak 3. (c) u predmetima g. de Wit-a, g. Dona-e i g. Schul-a.

U svezi sa člankom 6. stavkom 3. (d) Konvencije, slažem se s većinom u Sudu, kada se u stavku 91. presude navodi da ova odredba ne zahtijeva ispitivanje svakog svjedoka kojeg bi okrivljena osoba možda htjela pozvati. Moje je mišljenje također, kao i mišljenje većine, daje „ravnopravnost stranaka u postupku” važno pitanje prilikom tumačenja ove odredbe. Ipak, ova odredba daje osobi optuženoj za kazneno djelo pravo da se pred sudom, koji razmatra predmet, saslušaju svjedoci u njenu korist, osim ako su pruženi pravno valjani razlozi za nepozivanje njegovih svjedoka. Istina je daje ovaj sud imao poprilično nepotpune informacije o činjenicama u svezi s navodnim povredama članka 6. stavka 3. (d). Navedeno je daje u predmetu g. de Wit-a pozivanje dvojice svjedoka bilo spriječeno u svakom trenutku (stavci 42. i 91. presude). Ovo nije, po mom mišljenju, bilo opovrgnuto. Čak i daje časnik za žalbe 5. ožujka 1971. godine saslušao svjedoke (stavak 41.), to se ne bi moglo prihvatiti kao ispunjenje obveze iz Članka 6. stavka 3. (d), s obzirom da on ne predstavlja sud u smislu značenja članka 6. stavka 1. Shodno tome, smatrani da postoji povreda članka 6. stavka 3. (d) u predmetu g. de Wit-a. S druge strane, slažem se s mišljenjem većine u odluci o nepostojanju kršenja ove odredbe u slučaju g. Dona-e i g. Schul-a, s obzirom da nije bilo utvrđeno da su postavili bilo kakav zahtjev Vrhovnom vojnom sudu u svezi s ovim.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE BINDSCHEDLER-ROBERT-a

Ja se slažem s izrekom presude, osim sa dvije točke koje se tiču pritvora g. Engel-a. Ove dvije točke sadrže zaključak da ovaj pritvor krši članak 5. stavak 1. Konvencije, prvo, s obzirom da se za ovaj pritvor ne može naći opravdanje ni u jednoj točki ove odredbe (točka 4.) i, drugo, zato sto je prekoračenu (točka 5.) razdoblje od dvadeset i četiri sata koje je bilo propisano zakonom u Nizozemskoj.

  1. Razlika u mišljenjima o ovim dvjema stavkama odražava osnovno neslaganje o primjeni članka 5. stavka l, u ovoj stvari.

Prvi dio presude (“pravo”) se zasniva na ideji da je članak 5. stavak i. de plano primjenjiv na disciplinske mjere i kazne koje podrazumijevaju lišavanje slobode, a koje su dosuđene u kontekstu vojnog disciplinskog zakona. Iz ovoga slijedi, prvo, da bi disciplinske kazne koje podrazumijevaju lišavanje slobode bile u suglasnosti s Konvencijom samo ukoliko bi ih dosudio Sud u skladu sa člankom 5. stavkom 1. (a) i, drugo, da u skladu s točkom (c) može doći do privremenog uhićenja ili pritvora samo u svrhu dovođenja pritvorene osobe pred nadležni sudski organ, a ne pred hijerarhijski nadređenog, čak iako je on ovlašten dosuditi disciplinsku kaznu. Dok, prema činjenicama u predmetu, prva od ovih konzekvenei ne rezultira pronalaženjem povrede Konvencije, druga dovodi Sud đo zaključka daje povrijeđen Članak 5. stavak 1, u svezi s privremenim pritvorom g. Engel-a.

Na moju veliku žalost, ne mogu se složiti s ovim stajalištem, ja mislim da i pored očito iscrpne prirode članka 5. stavka 1. mjere i kazne koje predviđa vojni disciplinski zakon ne bi trebale biti iz djelokruga članka 5. stavka 1, Moji su razlozi sljedeći:

(1) Mora se uzeti u obzir priroda vojne službe i uloga disciplinskog zakona u uvođenju i održavanju discipline koja je sine qua non za pravilno funkcioniranje ove specijalne institucije, armije. Nije dovoljno da se usvoji, kao što je to Sud uradio, uski koncept lišenja slobode; ono što se moralo imati na umu je cjelokupni sustav disciplinskog zakona. Vojna disciplina posebno zahtijeva brze i djelotvorne mjere i kazne, prilagođene svakoj situaciji, i koju, stoga, hijerarhijski nadređena osoba mora biti u mogućnosti dosuditi.

(2) Sama Konvencija u članku 4. stavku 3, (b) priznaje osobite karakteristike vojne službe. Ova odredba odražava osnovni izbor država ugovornica i na općenit način utvrđuje kompatibilnost vojne službe s Konvencijom. Derogacije i ograničenja osnovnih prava do kojih može doći – na primjer, pravo na slobodu kretanja, koja je zajamčena člankom 2. Protokola 4 - iz ovog su razloga u suprotnosti s Konvencijom, čak iako ne postoji izražena rezerva o tome. Disciplinski sustav koji je svojstven armiji dovodi do jedne od ovih derogacija; članak 5. stavak 1. se ne odnosi na zakon o vojnoj disciplini i njegova iscrpna priroda se odnosi samo na situacije iz civilnog života. Sudija Verdross je u pravu kada naglašava u svom izdvojenom mišljenju da su disciplinske kazne u okviru vojne službe sin gene ris.

(3) Činjenica da disciplinski zakon ne potpada pod članak 5. stavak 1 je jedino objašnjenje teksta ove odredbe i njene nemogućnosti da se prilagodi situaciji koja se tiče vojne discipline. Ovi čimbenici, kao i pozicija članka 5. u Konvenciji i njena logična povezanost sa člankom 6, predstavljaju naznaku da su kreatori Konvencije zaista imali na umu situacije koje su spadale u kazneni postupak.

(4) Gornje izlaganje je potvrđeno načinom na koji su države koje su potpisnice Konvencije regulirale ova pitanja u svom domaćem pravu. Čak i danas, u svojim disciplinskim zakonima, hijerarhijski nadređena osoba je generalno ovlaštena pređuzimati mjere ili nametati kazne, bez obzira podrazumijevaju li one lisavanje slobode ili ne. Neke države svakako predviđaju sudsko preispitivanje, ali ono nema uvijek suspenzivno djelovanje, štoviše, članak 5. stavak 1. (a) svojim zahtjevima ne pravi razliku između različitih organa. Čini se da vlade nisu predvidjele mogućnost da njihov vojni disciplinski zakon - nasuprot njihovom vojnom kaznenom postupku - može biti pod utjecajem Konvencije. U ovim se okolnostima čini da je teško podržati tumačenje koje se ne obazire na ovu široku koncepciju, naime, “zajednički imenitelj za legislativu različitih država ugovornica” je da usvoji jezik Suda u drugom kontekstu (stavak 82. presude).

Iz gore navedenog zaključujem da privremeni pritvor g. Engel-a, s obzirom daje bio iz djelokruga disciplinskog postupka, ne spada u okvir članka 5. stavka 1. (a) i da, kao rezultat toga, nije povrijedio ovu odredbu na osnovi toga sto je g. Engel bio uhićen i zatvoren u svrhu privođenja pred hijerarhijski nadređenog, a ne pred sudsku vlast.

  1. Ako je članak 5. stavak 1. neprimjenjiv na disciplinski zakon, to ne znači da disciplinske mjere i kazne sasvim izmiču nadzoru. Ustvari, kako je i navedeno u presudi, članak 6. daje institucijama Konvencije mogućnost da isprave prekomjerno proširenje djelokruga disciplinskog zakona, štoviše, postoji osnova da se kaže da mjere i kazne disciplinskog zakona koje uključuju lišavanje slobode, ne izmiču zahtjevima zakonitosti, što i čini sadržaj cjelokupnog članka 5.

Privremeni pritvor g. Engel-a svakako može bili razmatran iz ovog kuta. Međutim, iako priznajem da je privremeni pritvor prvobitno bio nezakonit u mjeri u kojoj je trajao duže od dvadeset četiri sata, ne mogu se složiti s točkom, izreke presude u kojoj se navodi povreda Konvencije u svezi s ovim. Država koja ispravlja povredu uzrokovanu suprotnošću s međunarodnim pravom, tim činom isključuje svoju međunarodnu odgovornost; upravo je značenje pravila iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova ono što joj daje tu mogućnost (vidi Guggenheim, Traite de droit intemational public, dio II., str. 23.). U ovom je predmetu država u potpunosti ispravila povredu nad g. Engel-om, kada je organ koji je odlučivao o žalbi, odlučio da će se smatrati da su dva dana strogog zatvora na koje je on bio osuđen ođslužena tijekom služenja njegovog privremenog pritvora. U ovim okolnostima više nije prikladno da u izreci presude bude zabilježena povreda Konvencije. Ovaj pristup nije u suprotnosti sa praksom Suda; svaki put kada je Sud smatrao da ga računanje pritvora kao dijela kazne ne sprječava da odlučuje o nezakonitosti tog pritvora, postojao je dugotrajniji pritvor. Čije smanjenje nije iznosilo potpuno obeštećenje. Uostalom, ovo pitanje je bilo izneseno pred Sud u kontekstu dodjeljivanja pravedne naknade (vidi na primjer, presudu od 7. maja 1974. g. u predmetu Neumeister, serija A br. 17. str. .18.-19,).

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUĐIJE EVRIGENIS-a

  1. Na moje veliko žaljenje nisam se mogao složiti s većinom u Sudu po točkama br. 3, 14, 15. i 16. izreke presude. Sljedeće činjenice su dovele do mog neslaganja:

(a) Većina u Sudu je smatrala daje smještanje g. Dona-e i g. Schul-a u disciplinsku jedinicu, na osnovi presude Vrhovnog vojnog suda Nizozemske, usuglašeno sa zahtjevima iz članka 5. stavka 1. (a) Konvencije. Njihovo kažnjavanje koje je uključivalo lišavanje slobode je potjecalo, po mišljenju većine mojih kolega, od “suda'' u okviru značenja koje ovaj pojam ima u članku 5, stavku 1. (a). Vojni sud, da primijenim terminologiju koja se koristi u našoj sudskoj praksi, bio je sud s organizacijskog stajališta ali, s druge strane, teško je smatrati daje postupak propisan zakonom, po kojem se, u stvari, postupalo u ovim predmetima, bio u skladu s uvjetima kojima bi trebao udovoljiti sudski organ, a koji odgovara pojmu suda, u smislu značenja članka 5. stavka 1. (a). Čini mi se da dva aspekta ovog postupka ispunjavaju ove uvjete, a to su sloboda, djelovanja koja je dopuštena zastupnicima okrivljenih, sjedne strane, i dokazivanje, s druge sirane.

U svezi s pravnim aspektom, činjenice koje je uočio Sud (točke 32, 48, 91. presude) otkrivaju važna ograničenja slobode djelovanja zastupnika obrane pred Vojnim sudom kada odlučuje u disciplinskim predmetima kao što je ovaj predmet koji je pred nama. U stvari, zastupnik u postupku može se baviti samo pravnim problemima, bilo kojim specifičnim pravnim problemom koji je iznesen u žalbi njegovog klijenta, kao što su, na primjer, pitanja koja bi bila pokrenuta Europskom konvencijom za ljudska prava. Štoviše, postoje valjani razlozi đa se misli da zastupniku nije dozvoljeno braniti pred sudom tijekom rasprave (vidi primjedbu uz izvješće ođ 23. prosinca 1970. g. zamjenika sekretara nizozemskog Vrhovnog vojnog suda, odluka o prihvatljivosti, izvješće Komisije, str. 99.). Uzimajući u obzir ova ograničenja, izgleda daje teško uskladiti postupak o kojem je riječ s pojmom suda u smislu Članka 5. stavka 1. (a); ovo je, da ne zaboravimo, sud koji dosuđuje sankcije koje uključuju lišavanje slobode (vidi presudu od 18. lipnja 1971. g. u predmetu De Wilđe, Ooms i Versyp, serija A br. 12, str. 41.-42., točke 78.-79. i (b) dolje).

Isto se primjenjuju na drugi proceđuraini aspekt kojije gore spomenut, a to je postupak dokazivanja pred Vojnim sudom kada zasjeda kao disciplinski sud koji je propisan zakonom. Na osnovi činjenica koje je primijetio Sud i imajući u vidu odredbe zakona u Nizozemskoj koji je primijenjen u ovom predmetu (vidi točke 31. i 91. presude), nazočnost i saslušanje svjedoka obrane očito se ne mogu odvijati u uvjetima koji pružaju jamstva obrani, a za koje ja smatram da ih jedan pretres na sudu mora osigurati ukoliko obuhvaća nametanje kazne koja se zasniva na lišavanju slobode i ako treba da bude pravedan. Iz ovih razloga moram zaključiti da je povrijeđen članak 5. stavak 1. u predmetima g. Dona-e i g. Schul-a.

Nakon iznesenog mislim đa, kada je Sud već ocijenio da je optužba protiv ove dvojice podnositelja predstavki bila “kaznena” (članak 6., točka 80. et seq. presude, posebno stavak 85. InJine), nije trebalo da ispituje odgovara li Vrhovni vojni sud pojmu suda u smislu članka 5. stavka 1. (a). Dok je izraz “sud”, u načelu, autonomni pojam u svakoj gore spomenutoj odredbi, ovo ipak ne mijenja činjenicu da sud spomenut u Članku 5. točka I (a) mora ispuniti zahtjeve iz članka 6. kada se, kao u ovom slučaju, kazna koju sud odmjerava, a koja se zasniva na lišavanju slobode, na kraju smatra ishodom kaznene optužbe i zbog toga potpada pod Članak 6.

Dopustivo je da u odgovarajućim slučajevima sud, spomenut u članku 5. stavku 1. (a), ne ispunjava sve u vjete kaznenog suda, navedene u članku 6. Obrnuti slučaj izgleda i logički i pravno kompliciranim. Ako je kaznu koja se zasniva na lišavanju slobode odmjerio sud koji je morao ispuniti uvjete iz članka 6., nema svrhe postavljati dalja pitanja o tome je li taj sud udovoljio pojmu suda u smislu članka 5. stavka 1. (a).

(b) Isti razlozi sa me doveli do uvjerenja da se ne mogu složiti s mišljenjem većine ti Sudu po točkama 14,, 15, i 16. izreke presude. Stoga ću se samo pozvati na navedene napomene iz točke 1. (a) gore.

Činjenica je da mislim da ispitivanje predmeta smještanja u disciplinsku jedinicu u svjetlu pojma “kaznene optužbe” po članku 6. zahtijeva neka razmatranja više opće prirode. Uzimam sebi slobodu da ih istaknem jer želim da demonstriranje moga neslaganja s većinom o ovim pitanjima bude izražaj nije.

Kada je dosuđena kazna smještanja u disciplinsku jedinicu (slučaj g. Dona-e i g. Schul-a) ili kada je razmatrana ova kazna koju je dosudio nesudski organ (slučaj g. de Wit~a), Vojni sud je prema zakonu u Nizozemskoj djelovao kao disciplinski sud. Ukoliko se Vojni sud ne bi bavio radnjama koje bi mogle biti sankcionirane kaznama koje se zasnivaju na lišavanju slobode, ne bi se u načelu smatralo daje postupak pred ovim stidom u suprotnosti s Konvencijom. Međutim, naš sud je smatrao, štoviše i ispravno, da gore navedeni predmeti ne samo da su uključivali samo kažnjavanje koje se zasniva na lišavanju slobode nego su bili obuhvaćeni pojmom “kaznene optužbe” u smislu članka 6. Konvencije, Iz ovog je razloga trebalo da Sud ispita je li Vojni sud pružio jamstva koja ova odredba zahtijeva od suda koji odlučuje u kaznenim predmetima. Većina je smatrala da su ova jamstva bila nazočna u ovom predmetu, osim zahtjeva iz članka 6. stavka 1, koji se odnosi na održavanje javne rasprave. Sada mi se čini da se slika kaznenog suda, kako je predočena mišljenjem većine, teško može uskladiti s minimalnim zahtjevima iz članka 6. koji moraju zadovoljiti idealni kazneni sud. Zaista mislim daje teško priznati da kazneni sud, bez obzira na njegovu razinu ili nadležnost može, a to nije u suprotnosti s odredbama iz članka 6., funkcionirati sa zastupnikom obrane koji je izložen značajnim ograničenjima slobode poduzimanja radnji koje su tradicionalno dopuštene u kaznenim postupcima u demokratskim društvima u Europi i slobode pozivanja na pravila dokazivanja koja su nešto povoljnija za optuženoga. Naravno, ovi nedostaci se ne mogu pripisati Vojnom sudu koji je, mora se priznati, djelovao, na osnovi nizozemskog zakona kao disciplinski sud i zbog toga nije morao ispitivati je li postupao u suglasnosti sa člankom 6. Konvencije. Naša presuda je ta koja, povlačenjem granice iznad koje disciplinsko postaje kazneno, zahtijeva i obrnuto, na osnovi Konvencije, da disciplinski sud treba osigurati jamstva kaznenog suda. Sada sc bojim da bi mišljenje većine, u mjeri u kojoj ograničava ova jamstva, moglo tumačenje članka 6. pogotovo pojma kaznenog suda, odvesti putem koji, da kažem, ne bi bio bez rizika. Također bih htio u istom kontekstu ukazati na to da klasifikacija prema Konvenciji pitanja kaznenog, bez obzira odgovara li to koncepcijama odnosnog državnog zakona, mora uključivati i jamstva iz članka 7. Konvencije.

(c) Prilikom utvrđivanja povrede članka 5. stavka 1. iz razloga navedenih u 1. (a) gore, trebao bih logično zaključiti da je povrijeđen članak 5. stavak 4. u predmetima g. Dona-e i g. Schul-a (stavak 7. izreke presude). Ako Vrhovni vojni sud, koji, prema presudi, kumulativno obavlja funkcije i suda spomenuog u članku 5. stavku 1. (a) i suda spomenutog u članku 5. stavku 4., nije u skladu s pojmom suda iz prethodnog stavka, u načelu isto tako ne bi bio u skladu s pojmom suda iz zadnjeg stavka. Ja sam se, međutim, složio s većinom o ovom pitanju, uzimajući u obzir da na osnovi nizozemskog zakona postoji građanski sud opće nadležnosti pred kojim se može ispitivati zakonitost bilo kakvog lišavanja slobode po skraćenom postupku (članak 289. Zakona o parničnom postupku i dijelovi 2. i 53. Pravosudnog akta).

  1. Moj glas za točku 6. iz izreke presude bio je u korist nepostojanja povrede, u slučajevima spomenutim u tom stavku, po članku 5. stavku 1. u svezi sa člankom 14. Daje bilo istaknuto pitanje, iz istih razloga (točka 72. et seq. presude) glasovao bih o pitanju predstavki za koje se nije smatralo da su se odnosile na lišavanie slobode pred Sudom. Sud je, međutim, smatrao đa se ovi predmeti nisu mogli održati iz razloga navedenih u stavku 71. presude. Jane dijelim ovo stajalište. Na osnovi prakse Suda (predmet koji se odnosi na određene aspekte zakona o uporabi jezika u obrazovanju u Belgiji, presuda od 23. srpnja 1968. g,, serija A br, 6, str. 33.-34., § 9.: presuda od 27. listopada 1975. g. u predmetu Državnog sindikata belgijskih policajaca (Serija A br. 19, str. 19., stavak 44.), “mjera koja je u skladu sa zahtjevima članka koji sadrži pravo ili slobodu o kojima je riječ, ipak može narušiti članak 14., ukoliko je diskriminatome prirode”. Članak 14. obvezuje države da osiguraju uživanje prava i sloboda iz Konvencije “bez diskriminacije”. Zato Konvencija zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju koja se javlja u kontekstu uživanja prava koja jamči, bez obzira ima li takva diskriminacija pozitivan oblik mjere koja uvećava uživanje tog prava, ili ima negativni oblik ograničenja tog prava, legitimno ili na neki drugi način. Teško bih mogao zamisliti kako bi se, a fortiori, mogla praviti razlika na osnovi članka 14., kako je to Sud tumačio, između mjera koje predstavljaju nezakonita ograničenja prava i mjera koje dopušta Konvencija. Diskriminatomi tretman primjenom mjera u bilo kojoj od ove dvije kategorije može dovesti do diskriminacije u uživanju prava koja moraju biti podvrgnuta nadzoru na osnovi članka 14. Konvencije. Zato je Sud trebao, sa stajališta njihove usklađenosti sa člankom 14., ispitati i one kazne koje su mu dane na razmatranje, a za koje je na kraju smatrao da ne predstavljaju lišavanje slobode.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

COURT (PLENARY)

CASE OF ENGEL AND OTHERS v. THE NETHERLANDS

(Application no. 5100/71; 5101/71; 5102/71; 5354/72; 5370/72)

JUDGMENT

STRASBOURG 

8 June 1976 

In the case of Engel and othersThe European Court of Human Rights, taking its decision in plenary session in application of Rule 48 of the Rules of Court and composed of the following judges:

MM. H. MOSLER, President,
A. VERDROSS,
M. ZEKIA,
J. CREMONA,
G. WIARDA,
P. O'DONOGHUE,
Mrs. H. PEDERSEN,
MM. T. VILHJÁLMSSON,
S. PETREN,
A. BOZER,
W. GANSHOF VAN DER MEERSCH,
Mrs. D. BINDSCHEDLER-ROBERT,
M. D. EVRIGENIS
and also Mr. M.-A. EISSEN, Registrar, and Mr. H. PETZOLD, Deputy Registrar,

 

Having deliberated in private on 30 and 31 October 1975, from 20 to 22 January and from 26 to 30 April 1976,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case of Engel and others was referred to the Court by the European Commission of Human Rights (hereinafter referred to as "the Commission") and by the Government of the Kingdom of the Netherlands (hereinafter referred to as "the Government"). The case originated in five applications against the Kingdom of the Netherlands which were lodged with the Commission in 1971 by Cornelis J.M. Engel, Peter van der Wiel, Gerrit Jan de Wit, Johannes C. Dona and Willem A.C. Schul, all Netherlands nationals.

2. Both the Commission's request, to which was attached the report provided for in Article 31 (art. 31) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (hereinafter referred to as "the Convention"), and the application of the Government were lodged with the registry of the Court within the period of three months laid down in Articles 32 para. 1 and 47 (art. 32-1, art. 47) - the former on 8 October 1974, the latter on 17 December. They referred to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby the Kingdom of the Netherlands recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46). Their purpose is to obtain a decision from the Court as to whether or not the facts of the case disclose a breach by the respondent State of its obligations under Articles 5, 6, 10, 11, 14, 17 and 18 (art. 5, art. 6, art. 10, art. 11, art. 14, art. 17, art. 18) of the Convention.

3. On 15 October 1974, the President of the Court drew by lot, in the presence of the Registrar, the names of five of the seven judges called upon to sit as members of the Chamber; Mr. G.J. Wiarda, the elected judge of Netherlands nationality, and Mr. H. Mosler, Vice-President of the Court, were ex officio members under Article 43 (art. 43) of the Convention and Rule 21 para. 3 (b) of the Rules of Court respectively. The five judges thus designated were Mr. A. Verdross, Mr. M. Zekia, Mr. P. O'Donoghue, Mr. T. Vilhjálmsson and Mr. R. Ryssdal (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 para. 4) (art. 43).

Mr. Mosler assumed the office of President of the Chamber in accordance with Rule 21 para. 5.

4. The President of the Chamber ascertained, through the Registrar, the views of the Agent of the Government and the delegates of the Commission regarding the procedure to be followed. By an Order of 31 October 1974, he decided that the Government should file a memorial within a time-limit expiring on 14 February 1975 and that the delegates should be entitled to file a memorial in reply within two months of receipt of the Government's memorial. On 22 January 1975, he extended the time-limit granted to the Government until 1 April.

The Government's memorial was received at the registry on 1 April, that of the delegates on 30 May 1975.

5. After consulting, through the Registrar, the Agent of the Government and the delegates of the Commission, the President decided by an Order of 30 June 1975 that the oral hearings should open on 28 October.

6. At a meeting held in private on 1 October 1975 in Strasbourg, the Chamber decided under Rule 48 to relinquish jurisdiction forthwith in favour of the plenary Court, "considering that the case raise(d) serious questions affecting the interpretation of the Convention ...". At the same time, it took note of the intention of the Commission's delegates to be assisted during the oral procedure by Mr. van der Schans, who had represented the applicants before the Commission; it also authorised Mr. van der Schans to speak in Dutch (Rules 29 para. 1 in fine and 27 para. 3).

7. On 27 October 1975, the Court held a preparatory meeting to consider the oral stage of the procedure. At this meeting it compiled two lists of requests and questions which were communicated to the persons who were to appear before it. The documents thus requested were lodged by the Commission on the same day and by the Government on 21 November 1975.

8. The oral hearings were held in public at the Human Rights Building, Strasbourg, on 28 and 29 October 1975.

There appeared before the Court:

- for the Government:

Mr. C.W. VAN SANTEN, Deputy Legal Adviser at the Ministry of Foreign Affairs, Agent;

Mr. C.W. VAN BOETZELAER VAN ASPEREN, Permanent  Representative of the Netherlands to the Council of Europe, Substitute Agent;

Mr. E. DROOGLEEVER FORTUIJN, Solicitor for the Government,

Mr. R.J. AKKERMAN, Official at the Ministry of Defence,

Mr. W. BREUKELAAR, Official at the Ministry of Justice,

Mr. J.J.E. SCHUTTE, Official at the Ministry of Justice,

Mr. A.D. BELINFANTE, Professor at the University of Amsterdam, Advisers;

- for the Commission:

Mr. J.E.S. FAWCETTPrincipal Delegate,

Mr. F. ERMACORA, Delegate,

Mr. E. VAN DER SCHANS, who had represented the applicants before the Commission, assisting the delegates under Rule  29 para. 1, second sentence.

The Court heard addresses by Mr. Fawcett, Mr. Ermacora and Mr. van der Schans for the Commission and by Mr. van Santen, Mr. Droogleever Fortuijn and Mr. Belinfante for the Government, as well as their replies to questions put by the Court.

9. On 30 October, the Commission produced various documents which its representatives had mentioned during the oral hearings.

10. On the instructions of the Court, the Registrar requested the Commission, on 3 and 13 November 1975, to supply it with details on a particular point of the casethese were furnished on 4 and 14 November.

AS TO THE FACTS

11. The facts of the case may be summarised as follows:

12. All applicants were, when submitting their applications to the Commission, conscript soldiers serving in different non-commissioned ranks in the Netherlands armed forces. On separate occasions, various penalties had been passed on them by their respective commanding officers for offences against military discipline. The applicants had appealed to the complaints officer (beklagmeerdere) and finally to the Supreme Military Court (Hoog Militair Gerechtshof) which in substance confirmed the decisions challenged but, in two cases, reduced the punishment imposed.

THE SYSTEM OF MILITARY DISCIPLINARY LAW IN THE NETHERLANDS

13. The disciplinary law concerning the Netherlands Army, applicable at the time of the measures complained of in this case, was set out in the Military Discipline Act of 27 April 1903 (Wet op de Krijgstucht - hereinafter referred to as "the 1903 Act"), the Regulations on Military Discipline of 31 July 1922 (Reglement betreffende de Krijgstucht), the Military Penal Code of 27 April 1903 (Wetboek van Militair Strafrecht) and the Army and Air Force Code of Procedure in its version of 9 January 1964 (Rechtspleging bij de Land-en Luchtmacht).

This system of law has evolved during the course of the years. In particular, certain provisions of the 1903 Act, applied in the present case, have been repealed or amended by an Act of 12 September 1974, which came into force on 1 November 1974.

14. Alongside disciplinary law, there exists in the Netherlands a military criminal law. Proceedings under the latter are held at first instance before a court martial (Krijgsraad) and subsequently, if appropriate, before the Supreme Military Court on appeal.

The account that follows relates solely to military disciplinary law which, like military criminal law, applies equally to conscript servicemen, such as the applicants, and to volunteers.

Military disciplinary offences

15. Offences against military discipline are defined in Article 2 of the 1903 Act as being:

"1. all acts not included in any criminal legislation which are contrary to any official order or regulation or inconsistent with military discipline and order;

2. such criminal acts as fall within the jurisdiction of the military judge, insofar as they are inconsistent with military discipline and order but at the same time of such trivial nature that the matter can be dealt with in proceedings other than criminal proceedings."

The Regulations on Military Discipline of 31 July 1922 set out the basic principles of military discipline (Section 15 para. 2). Under Section 16 para. 1, the question whether or not the conduct of a member of the armed forces is consistent with military discipline and order must be answered by reference to the general considerations set out in the first part of those Regulations.

Sections 17 to 26 list - by way of example, as stated in Section 16 para. 2 - offences against military discipline, such as membership of extremist organisations, non-observance of secrecy, possession and distribution of objectionable writings, showing discontentment, failure to perform military duties, absence without leave, incorrect or disorderly behaviour, disrespect for property, failure to give assistance, neglect of hygiene and cleanliness, failure to perform watch and patrol duties, etc.

Several of these acts and omissions constitute at the same time criminal offences punishable under the Military Penal Code, for example, absence without leave for one day or more (Article 96), disobedience to a military order (Article 114) and distribution of objectionable writings (Article 147).

Under Article 8 of the Army and Air Force Code of Procedure the competent officer imposes a disciplinary penalty if he considers that the person concerned is guilty of an offence that can be dealt with outside criminal proceedings.

Military disciplinary penalties and measures

16. At the relevant time, the provisions on the various penalties that could be imposed on persons having committed disciplinary offences were contained in Articles 3 to 5 of the 1903 Act.

The nature of the penalties depended on the rank of the offender. Thus, Article 3-A provided for reprimand, "light arrest (licht arrest) of at most 14 days" and "strict arrest (streng arrest) of at most 14 days" as the principal disciplinary punishments for officers. As regards non-commissioned officers, Article 4-A provided, inter alia, for reprimand, restrictions to camp during the night, "light arrest of at most 21 days", "aggravated arrest (verzwaard arrest) of at most 14 days" and "strict arrest of at most 14 days". Ordinary servicemen were, under Article 5-A, subject, broadly speaking, to the same punishments as non-commissioned officers, with the additional possibility for privates of "committal to a disciplinary unit" (plaatsing in een tuchtklasse). All ranks of servicemen could, under paragraph B of each of the above Articles, also suffer loss of wages as "supplementary punishment".

17. Under the 1903 Act the manner of execution of disciplinary punishments also varied according to rank.

18. Execution of light arrest was governed by Article 8:

"Light arrest shall be carried out:

A. By officers:

1. on land: in their dwellings, tent or barracks or, when bivouacking, in the place designated by the commanding officer;

2. ...

B. By non-commissioned officers and ordinary servicemen:

1. on land: in their barracks, base or dwellings or, when in quarters, camping or bivouacking, in the place designated by the commanding officer;

2. ...

...

Servicemen undergoing light arrest are not excluded from performing their duties."

The effect of this provision was that any serviceman under light arrest, irrespective of rank, had usually to remain in his dwelling during off-duty hours if he lived outside the barracks; otherwise he was confined to barracks.

Officers and non-commissioned officers normally lived outside, whereas ordinary servicemen were as a rule obliged to live within, the barracks. In practice, ordinary servicemen had for some time enjoyed a degree of freedom of movement in the evenings between five o'clock and midnight and at weekends. They often made use of this to stay with their families but this did not mean that they were no longer required to live in barracks.

By reason of the above, an ordinary serviceman, unlike an officer or non-commissioned officer, was in general not able to serve light arrest at home, and he thereby lost the privilege of returning to his family home during off-duty hours. Conscripts permitted to live outside the barracks were in the same situation: under Article 123 of the Rules for Internal Service in the Royal Army (Reglement op de Inwendige Dienst der Koninklijke Landmacht), the permission was suspended, inter alia, in the case of disciplinary arrest; however, this provision, deemed contrary to the 1903 Act, disappeared in 1974.

A serviceman under light arrest at the barracks was allowed visits, correspondence and the use of the telephone; he could move freely about the barracks outside duty hours, being able for instance to visit the camp cinema, canteen and other recreation facilities.

19. The execution of aggravated arrest, which applied only to non-commissioned officers and ordinary servicemen, was governed by Article 9 of the 1903 Act. Those concerned continued to perform their duties but for the rest of the time had to remain, in the company of other servicemen undergoing a similar punishment, in a specially designated but unlocked place. The offender might receive visits if he had the company commander's written permission. Unlike a person under light arrest, he could not move freely about the barracks so as to visit the cinema, canteen or recreation facilities. As far as possible, ordinary servicemen had to be separated from their fellows (afzondering) during the night.

20. The execution of strict arrest was governed by Article 10 of the 1903 Act. The period of arrest, covering both duty and off-duty hours, was served by officers in a similar manner to light arrest, that is they usually remained at home, whereas non-commissioned officers and ordinary servicemen were locked in a cell. All ranks were excluded from the performance of their normal duties.

21. Execution of what at the time was the most severe form of disciplinary penalty, committal to a disciplinary unit (plaatsing in een tuchtklasse), which applied only to privates, was governed by Articles 18 and 19 of the 1903 Act. This punishment consisted of submitting the offender to a stricter discipline than normal by sending him to an establishment which was specially designated for that purpose (Article 18). According to Article 19, service in a disciplinary unit was imposed for a period, determined when the penalty was pronounced, of from three to six months. In this respect alone did it differ from committal to a punishment unit (plaatsing in een strafklasse), a supplementary punishment which, under Article 27 of the Military Penal Code, could be imposed on a serviceman, in the context of criminal proceedings, for a period of from three months to two years.

Committal to a disciplinary unit, when it was ordered towards the end of military service, generally delayed the individual's return to civil life. Its execution was governed by a Decree of 14 June 1971 (Besluit straf-en tuchtklassen voor de krijgsmacht) which concerned both committals to a punishment unit and, in principle (Article 57), committal to a disciplinary unit. Those undergoing such punishment were removed from their own unit and placed in a special, separate group; their movements were restricted, they carried out their military service under constant supervision and emphasis was placed on their education (Articles 17, 18 and 20).

The units were divided into three sections. Offenders as a rule passed thirty days in each of the first two, but these periods could be prolonged or shortened according to their conduct (Articles 26 and 27). As far as possible, they spent their nights separated from each other (afgezonderd - Article 28). In the first section, they were allowed to receive visits twice a month and to study during off-duty hours (Article 29). In the second, they also enjoyed a degree of freedom of movement on Saturdays and Sundays and at least twice a week could visit the canteen and/or recreation facilities in the evening after duty (Article 30). In the third, the regime was appreciably less strict (Article 31).

22. Under Article 20 of the 1903 Act, a serviceman on whom the punishment of committal to a disciplinary unit had been imposed might, on that ground, be placed under arrest after sentence had been passed and held in custody until he arrived at the establishment where the punishment was to be served. It seems that any of the three forms of arrest outlined above could be employed under the terms of this text.

No provision existed in military disciplinary law to limit or fix in advance or otherwise control the duration of this interim custody, or to provide for the possibility of deducting the period of such custody from the time to be spent in the disciplinary unit.

23. Disciplinary penalties imposed on a serviceman could be taken into account when, for example, the question of his promotion arose. On the other hand they were not entered on his criminal record and, according to the information obtained by the Court at the hearing on 28 October 1975, had no effects in law on civil life.

24. As the result of the Act of 12 September 1974, both the range of disciplinary punishments available and the manner in which they are to be enforced have been made the same for all ranks of servicemen. Strict arrest and committal to a disciplinary unit are abolished. Even before its entry into force (1 November 1974), these punishments had ceased to be imposed in practice, following a ministerial instruction.

While reprimand, light arrest and aggravated arrest remain, the maximum period during which any arrest may be imposed is now fourteen days, and aggravated arrest is henceforth also applicable to officers (Articles 3, 8 and 9 of the 1974 Act). Aggravated arrest today constitutes the severest form of disciplinary punishment. Three further penalties have been introduced by the 1974 Act: extra duties of between one and two hours a day, compulsory presence overnight in the barracks or quarters, and a fine.

Military disciplinary procedure

25. Articles 39 to 43 of the 1903 Act state who may impose disciplinary punishments. This is normally the commanding officer of the individual's unit. He investigates the case and hears the serviceman accused (Article 46 of the 1903 Act) and questions witnesses and experts if that proves necessary.

For each offence committed the officer chooses which of the various punishments available under the law should be applied. "When determining the nature and severity of disciplinary punishments", he shall be "both just and severe", shall have "regard to the circumstances in which the offence was committed as well as to the character and customary behaviour of the accused" and shall base his decision "on his own opinion and belief" (Article 37 of the 1903 Act).

26. Article 44 of the 1903 Act provides that any superior who has sufficient indication to suppose that a subordinate has committed a severe offence against military discipline is entitled, if necessary, to give notice of his provisional arrest (voorlopig arrest); the subordinate is obliged to comply immediately with that notification. Provisional arrest is usually served in the same way as light arrest, but, if required either in the interest of the investigation or in order to prevent disorder, it is served in a similar way to aggravated or, as was the case prior to the 1974 Act, strict arrest. The serviceman concerned is as a rule excluded from performing his duty outside the place where he is confined. Article 45 stipulates that provisional arrest shall not last longer than 24 hours and Article 49 states that the hierarchical superior of the officer imposing provisional arrest may set it aside after hearing the latter. The period of such provisional arrest may be deducted in whole or in part from the punishment imposed.

27. Under Article 61 of the 1903 Act the serviceman on whom a disciplinary penalty has been imposed may challenge before the complaints officer his punishment or the grounds thereof unless it has been imposed by a military court. The complaints officer is the hierarchical superior of the officer giving the initial decision rather than a specialist, but he is usually assisted by a colleague who is a lawyer, especially in cases (before the 1974 Act) of committal to a disciplinary unit.

The complaint must be submitted within four days; if the complainant is under arrest he may on request consult other persons named by him (maximum of three), unless the commanding officer considers their presence to be inadvisable (Article 62).

The complaints officer must examine the case as soon as possible; he questions witnesses and experts to the extent he thinks necessary and hears the complainant and the punishing officer. He then gives a decision which must be accompanied by reasons and communicated to the complainant and the punishing officer (Article 65).

28. Appeal against the decision imposing a disciplinary punishment has no suspensive effect although the Minister of Defence may defer the execution of such punishment on account of special circumstances. Article 64 of the 1903 Act provided an exception in the case of committal to a disciplinary unit; the serviceman's appeal did not, however, entail the suspension or termination of any interim custody imposed under Article 20.

29. If the punishment has not been quashed by the complaints officer, the complainant may appeal within four days to the Supreme Military Court (Article 67 of the 1903 Act).

30. The composition of this Court and its functioning are regulated by the "Provisional Instructions" on the Supreme Military Court (Provisionele Instructie voor het Hoog Militair Gerechtshof) promulgated on 20 July 1814 but since amended several times. Under Article 1 the Court shall be established at The Hague and shall be composed of six members: two civilian jurists - one of whom is the Court's President - and four military officers. A State Advocate for the Armed Forces (advocaat-fiscaal voor de Krijgsmacht) and a Registrar are attached to the Court.

The civilian members (Article 2 of the "Provisional Instructions") must be Justices of the Supreme Court (Hoog Raad) or Judges of the Court of Appeal (Gerechtshof) at The Hague and Articles 11, 12, 13 and 15 of the Judicature Act (Wet op de Rechterlijke Organisatie) of 18 April 1827, providing, inter alia, for tenure of office and grounds for discharge, are applicable to them. They are appointed by the Crown upon the joint recommendation of the Ministers of Justice and of Defence; their term of office is equal to that of the Justices of the Supreme Court or the Judges of a Court of Appeal.

The military members of the Court (Article 2 (a) of the "Provisional Instructions"), who must be not less than 30 nor more than 70 years of age, are likewise appointed by the Crown upon the joint recommendation of the Ministers of Justice and of Defence. They may also be dismissed in a similar manner. In theory, therefore, they are removable without observance of the strict requirements and legal safeguards laid down regarding the civilian members by the Judicature Act. According to the Government, the appointment of the military members of the Court is normally the last in their service career; they are not, in their functions as judges on the Court, under the command of any higher authority and they are not under a duty to account for their acts to the service establishment.

On assuming office, all members of the Court must swear an oath that obliges them, inter alia, to be just, honest and impartial (Article 9 of the "Provisional Instructions"). It is true that the military judges on the Court remain members of the armed forces and as such bound by their oath as officers, which requires them, among other things, to obey orders from superiors. This latter oath, however, also enjoins obedience to the law, including in general the statutory provisions governing the Supreme Military Court and, in particular, the oath of impartiality taken by the judges.

31. Cases are never dealt with by a single judge but only by the Court as a body. The Court is required to examine cases as soon as possible and to hear the applicant and, if necessary, the punishing officer, the complaints officer and any witness or expert whose evidence it may wish to obtain (Article 56 of the "Provisional Instructions"). The Court reviews the decision of the complaints officer both in regard to the facts and to the law; in no case has it jurisdiction to increase the penalty (Article 58).

Whereas in criminal casethe Court's hearings are public (Article 43 of the "Provisional Instructions" and paragraph 14 above), it sits in camera in disciplinary cases. On the other hand the judgment is pronounced at a public session; it must be accompanied by reasons and is communicated to the complaints officer, the punishing officer and the appellant serviceman (Article 59).

32. At the time of the measures complained of in this case, no provision in law was made for the legal representation of the complainant. Nevertheless, as a report by the acting Registrar of the Supreme Military Court, dated 23 December 1970, explains, the Court in practice granted legal assistance in certain cases where it was expected that the person concerned would not be able himself to cope with the special legal problems raised in his appeal. This applied particularly to cases where the Convention was invoked. The assistance was, however, limited to such legal matters.

The position altered in 1973: under a ministerial instruction of 7 November 1973 (Regeling vertrouwensman - KL), a serviceman accused of a disciplinary offence may have the services of a "trusted person" (vertrouwensman) at all stages of the proceedings and even of a lawyer if the matter comes before the Supreme Military Court (Articles 1, 17 and 18 of the instruction).

FACTS RELATING TO THE INDIVIDUAL APPLICANTS

Mr. Engel

33. In March 1971, Mr. Engel was serving as a sergeant in the Netherlands Army. He in fact lived at home during off-duty hours. The applicant was a member of the Conscript Servicemen's Association (Vereniging van Dienstplichtige Militairen - V.V.D.M.) which was created in 1966 and aims at safeguarding the interests of conscripts. It was recognised by the Government for taking part in negotiations in this field and its membership included about two-thirds of all conscripts.

Mr. Engel was a candidate for the vice-presidency of the V.V.D.M. and on 12 March he submitted a request to his company commander for leave of absence on 17 March in order to attend a general meeting in Utrecht at which the elections were to be held. He did not, however, mention his candidature.

Subsequently he became ill and stayed home under the orders of his doctor who gave him sick leave until 18 March and authorised him to leave the house on 17 March. On 16 March, the company commander had a talk with the battalion commander and it was agreed that no decision should be taken regarding the above-mentioned request pending further information from the applicant who had given no notice of his absence or return. However, on the following day a check was made at the applicant's home and it was discovered that he was not there. In fact, he had gone to the meeting of the V.V.D.M. where he had been elected vice-president.

34. On 18 March Mr. Engel returned to his unit and on the same day his company commander punished him with four days' light arrest for having been absent from his residence on the previous day.

The applicant considered this penalty a serious interference with his personal affairs in that it prevented him from properly preparing himself for his doctoral examination at the University of Utrecht which had been fixed for 24 March. According to the applicant, he had made several attempts on 18 March to speak to an officer on this point but without success. Believing that under the army regulations non-commissioned officers were allowed to serve their light arrest at home, he left the barracks in the evening and spent the night at home. However, the next day his company commander imposed a penalty of three days' aggravated arrest on him for having disregarded his first punishment.

The applicant, who had just been informed that, with effect from 1 April 1971, he had been demoted to the rank of private, again left the barracks in the evening and went home. He was arrested on Saturday 20 March by the military police and provisionally detained in strict arrest for about two days, by virtue of Article 44 of the 1903 Act (paragraph 26 above). On Monday 22 March his company commander imposed a penalty of three days' strict arrest for having disregarded his two previous punishments.

35. The execution of these punishments was suspended by ministerial decision in order to permit the applicant to take his doctoral examination which he passed on 24 March 1971. Moreover, on 21, 22 and 25 March Mr. Engel complained to the complaints officer about the penalties imposed on him by the company commander. On 5 April the complaints officer decided, after having heard the parties, that the first punishment of four days' light arrest should be reduced to a reprimand, the second punishment of three days' aggravated arrest to three days' light arrest, and the third punishment of three days' strict arrest to two days' strict arrest. In the last two casethe decision was based on the fact that the previous punishment(s) had been reduced and that the applicant had obviously been under considerable stress owing to his forthcoming examination. The complaints officer further decided that Mr. Engel's punishment of two days' strict arrest should be deemed to have been served from 20 to 22 March, during his provisional arrest.

36. On 7 April 1971 the applicant appealed to the Supreme Military Court against the decision of the complaints officer relying, inter alia, on the Convention in general terms. The Court heard the applicant and obtained the opinion of the State Advocate for the Armed Forces. On 23 June 1971, that is about three months after the date of the disciplinary measures in dispute, the Court confirmed the contested decision. It referred to Article 5 para. 1 (b) (art. 5-1-b) of the Convention and held that the applicant's detention had been lawful and had been imposed in order to secure the fulfilment of an obligation prescribed by law. The system under the 1903 Act and the applicable Regulations required in fact that every serviceman should submit to and co-operate in maintaining military discipline. This obligation could be enforced by imposing disciplinary punishments in accordance with the procedure prescribed by the above Act. In these circumstances, the applicant's punishment of two days' strict arrest had been justified in order to secure the fulfilment of that obligation.

The applicant had not received the assistance of a legally trained person at any stage in the proceedings against him; perusal of the file in the case does not reveal if he asked for such assistance.

 

Mr. van der Wiel

37. Mr. van der Wiel, at the time of his application to the Commission, was serving as a corporal in the Netherlands Army. On the morning of 30 November 1970 he was about four hours late for duty. His car had broken down during his weekend leave and he had had it repaired before returning to his unit instead of taking the first train. On these grounds, the acting company commander, on the same day, imposed a penalty of four days' light arrest on the applicant. The following day he revised the above grounds to include a reference that the applicant had not previously requested the commander's leave of absence.

38. On 2 December, the applicant complained about his punishment to the complaints officer invoking, inter alia, Articles 5 and 6 (art. 5, art. 6) of the Convention. In this respect he alleged that he had been deprived of his liberty by a decision which, contrary to the requirements of Article 5 (art. 5), had not been taken by a judicial authority; that furthermore his case had not been heard by an independent and impartial tribunal (Article 6 para. 1) (art. 6-1); that he did not have adequate time and facilities for the preparation of his defence (Article 6 para. 3 (b)) (art. 6-3-b), and that he did not have legal assistance (Article 6 para. 3 (c)) (art. 6-3-c).

39. On 18 December, following the rejection by the complaints officer of his complaint on 16 December, the applicant appealed to the Supreme Military Court. On 17 March 1971, the Court heard the applicant, who was assisted by a lawyer, Sergeant Reintjes, and obtained the opinion of the State Advocate for the Armed Forces. The Court then quashed the complaints officer's decision but confirmed the punishment of four days' light arrest imposed on the applicant on the original grounds stated on 30 November 1970.

The Court first found that Article 6 (art. 6) of the Convention was not applicable in a case where neithethe determination of a criminal charge nor the determination of civil rights and obligations was in question. The Court referred to the definition of military disciplinary offences contained in Article 2 of the 1903 Act (paragraph 15 above) and concluded therefrom that disciplinary proceedings clearly did not fall within the scope of Article 6 (art. 6). Nor was there any substance in the applicant's argument that, since a conscripted man had not volunteered to come within the jurisdiction of the military authorities, any disciplinary measure imposed upon him in fact had a criminal character.

As regards the complaints based on Article 5 (art. 5), the Court first held that four days' light arrest did not constitute "deprivation of liberty". In the alternative, the Court further stated that the disputed punishment was meant to "secure the fulfilment of (an) obligation prescribed by law", within the meaning of Article 5 para. 1 (b) (art. 5-1-b).

40. At first and second instance in the proceedings Mr. van der Wiel had not received any legal assistance, and during the proceedings before the Supreme Military Court the legal assistance granted to him had, in line with the practice described above at paragraph 32, been restricted to the legal aspects of the case.

 

Mr. de Wit

41. Mr. de Wit, at the time of his application to the Commission, was serving as a private in the Netherlands Army. On 22 February 1971, he was sentenced to committal to a disciplinary unit for a period of three months by his company commander on the grounds that, on 11 February 1971, he had driven a jeep in an irresponsible manner over uneven territory at a speed of about 40 to 50 km. per hour; that he had not immediately carried out his mission, namely to pick up a lorry at a certain place, but that he had only done so after having been stopped, asked about his orders and summoned to execute them at once; that, in view of his repeatedly irregular behaviour and failure to observe discipline, he had previously been warned about the possibility of being committed to a disciplinary unit.

On 25 February, the applicant complained about his punishment to the complaints officer alleging, inter alia, violations of the Convention. On 5 March, the complaints officer heard the applicant who was assisted by Private Eggenkamp, a lawyer and member of the central committee of the V.V.D.M., such assistance having been granted by reason of the fact that the applicant had invoked the Convention. The complaints officer also examined six witnesses, including one, namely Private de Vos, on the applicant's behalf, and then confirmed the punishment while altering slightly the grounds stated therefore. He rejected the allegations under the Convention, referring to a judgment of the Supreme Military Court dated 13 May 1970.

On 11 March, the applicant appealed to the Supreme Military Court against that decision. In accordance with Article 64 of the 1903 Act, the applicant's successive appeals had the effect of suspending execution of his punishment (paragraph 28 above). The Court heard the applicant and his above-mentioned legal adviser and obtained the opinion of the State Advocate for the Armed Forces. On 28 April 1971, the Court, without mentioning the applicant's previous behaviour, reduced the punishment to twelve days' aggravated arrest, which sentence was executed thereafter. It considered that, in the circumstances, the committal to a disciplinary unit for three months was too heavy a penalty.

42. The applicant alleges that in his case the calling of two other witnesses on his behalf, namely Privates Knijkers and Dokestijn, was prevented at every juncture. He also complains that the legal assistance granted to him had been restricted to the legal aspects of his case.

Mr. Dona and Mr. Schul

43. Mr. Dona was serving as a private in the Netherlands Army at the time of his application to the Commission. As editor of a journal called "Alarm", published in stencilled form by the V.V.D.M. at the General Spoor barracks at Ermelo, he had collaborated in particular in the preparation of no. 8 of that journal dated September 1971. Acting in pursuance of the "Distribution of Writings Decree", a ministerial decree of 21 December 1967, the commanding officer of the barracks provisionally prohibited the distribution of this number, whose contents he considered inconsistent with military discipline.

On 28 September, two officers met in commission on the instructions of the commanding officer in order to hold an enquiry into the appearance of the said number. The applicant, among others, was heard by the commission.

On 8 October 1971, the applicant was sentenced by his competent superior to three months' committal to a disciplinary unit for having taken part in the publication and distribution of a writing tending to undermine discipline. The decision was based on Article 2 para. 2 of the 1903 Act, read in conjunction with the first paragraph of Article 147 of the Military Penal Code which provides:

"Any person who, by means of a signal, sign, dumb show, speech, song, writing or picture, endeavours to undermine discipline in the armed forces or who, knowing the tenor of the writing or the picture, disseminates or exhibits it, posts it up or holds stocks of it for dissemination, shall be liable to a term of imprisonment not exceeding three years."

Entitled "The law of the strongest" (Het recht van de sterkste), the article objected to in no. 8 of "Alarm" alluded to a demonstration that had taken place at Ermelo on 13 August 1971 on the initiative of the executive committee of the V.V.D.M. According to Mr. van der Schans, the demonstration was terminated almost at once since the demonstrators had promptly returned to their quarters following the promise by the commanding officer that, if they did so, no disciplinary sanctions would ensue. Nevertheless, a few soldiers were allegedly transferred soon afterwards for having participated in the incident.

The passages in the article which gave rise to the disciplinary punishment of 8 October 1971 read as follows:

(a) "There happens to be a General Smits who writes to his 'inferiors' 'I will do everything to keep you from violating the LAW'! But this very General is responsible for the transfers of Daalhuisen and Duppen. Yet, as you know, measures are never allowed to be in the nature of a disguised punishment. How devoted to the law the General is - as long as it suits him";

(b) "... in addition to ordinary punishments, the army bosses have at their disposal a complete series of other measures - of which transfer is only one - to suppress the soldiers. That does not come to an end by questions in Parliament - that makes them at most more careful. That only comes to an end when these people, who can only prove their authority by punishment and intimidation, have to look for a normal job."

44. The decision ordering the applicant's committal to a disciplinary unit referred to the extracts quoted above. Furthermore, the decision took into account some aggravating circumstances: Mr. Dona had collaborated in the publication of no. 6 of the journal, which had likewise been prohibited under the "Distribution of Writings Decree" by reason of its objectionable contents; in addition, he had taken part in the demonstrations at Ermelo and had, in particular, published in connection therewith a pamphlet, for which he received on 13 August 1971 a punishment of strict arrest.

45. Mr. Schul, a private in the Netherlands Army at the time of his application to the Commission, was also an editor of the journal "Alarm". The facts regarding his case are identical to those of Mr. Dona's except that his punishment initially amounted to four months' committal to a disciplinary unit owing to the additional aggravating circumstance of his participation in the publication of an "Information Bulletin" for new recruits the distribution of which had been prohibited by reason of its negative content.

46. As early as 8 October 1971, the two applicants announced their intention to complain about their punishment. According to them, they were then asked to refrain from any further publication while proceedings were pending against them. The Government maintain that they were only requested not to publish other articles tending to undermine military discipline. The applicants replied before the Court that they had not the slightest intention to write such articles and that they had emphasised this on 28 September 1971 before the commission of enquiry. According to the report of the latter, Mr. Dona had declared that it was not at all his aim to write articles that he expected to be prohibited, and Mr. Schul is recorded as saying: "When we produce pamphlets of this kind, it is not our intention that they should be prohibited. The intention is that they should be read. The risk of their being prohibited is great."

Be that as it may, the applicants refused to give the undertaking requested and they were thereupon both placed under aggravated arrest in accordance with Article 20 of the 1903 Act.

47. The applicants complained about their punishment to the complaints officer who on 19 October confirmed it, while in the case of Mr. Dona slightly modifying the grounds. He rejected the applicants' submissions, including those concerning Articles 5, 6 and 10 (art. 5, art. 6, art. 10) of the Convention. In connection with Articles 5 and 6 (art. 5, art. 6), he referred to a decision of the Supreme Military Court delivered on 13 May 1970. The complaints officer also specified that the applicants should remain in interim custody in accordance with Article 20 of the 1903 Act.

48. The applicants appealed to the Supreme Military Court, Mr. Schul on 21 October and Mr. Dona on the next day, invoking Articles 5, 6 and 10 (art. 5, art. 6, art. 10) of the Convention.

Pursuant to Article 64 of the 1903 Act, the successive complaints and appeals by the applicants suspended their committal to a disciplinary unit but not their interim custody (paragraph 28 above).

On 27 October 1971, the Court ordered release of the applicants after they had promised to accept the Court's judgment on the merits of the case, to comply therewith in the future and, while proceedings were pending against them, to refrain from any activity in connection with the compilation and distribution of written material the contents of which could be deemed to be at variance with military discipline. According to the applicants, this undertaking was given only in extremis as there was no legal remedy available to terminate their interim custody.

Like Mr. de Wit, the applicants had been assisted before the Court by Private Eggenkamp who was, however, able only to deal with the legal aspects of their case (paragraphs 41-42 above).

49. On 17 November 1971 the Supreme Military Court confirmed Mr. Dona's committal to a disciplinary unit for three months, reduced Mr. Schul's committal from four to three months and modified slightly the grounds for punishment in both cases. The Court rejected as being ill-founded the applicants' allegations. Making mention in both cases of their previous conduct and convictions, the Court recalled particularly that they had previously participated in the publication and distribution of writings that were prohibited on the basis of the decree of 21 December 1967 (paragraphs 44-45 above). When fixing the punishment, the Court deemed these factors to be indicative of their general behaviour.

The Court then dealt with the applicants' allegations under Articles 5, 6 and 10 (art. 5, art. 6, art. 10) of the Convention, and also rejected them.

As regards Article 5 (art. 5), the Court held that the obligation to serve in a disciplinary unit did not constitute "deprivation of liberty". In the alternative, adopting reasoning similar to that contained in its decision on Mr. Engel's appeal (paragraph 36 above), the Court found that the disputed punishments had been justified under Article 5 para. 1 (b) (art. 5-1-b).

On the issue of Article 6 para. 1 (art. 6-1), the Court considered that the disciplinary proceedings relating to the publication of the journal "Alarm" had involved the determination neither of any "civil right", such as freedom of expression, nor of any "criminal charge"; on the latter point, the Court based its decision on reasons similar to those given in the decision on Mr. van der Wiel's appeal (paragraph 39 above).

The applicants also contended that the measures taken against them interfered with their freedom of expression. In this respect, the Court relied on paragraph 2 of Article 10 (art. 10-2); in its opinion, the restrictions objected to had been necessary in a democratic society for the prevention of disorder within the field governed by Article 147 of the Military Penal Code.

Finally, the applicants maintained that their interim custody had been inconsistent with Article 5 para. 1 (c) (art. 5-1-c) of the Convention and claimed compensation on this account under Article 5 para. 5 (art. 5-5). The Court held that it had no competence to examine and decide such a claim.

50. A few days after the dismissal of their appeals, Mr. Dona and Mr. Schul were sent to the Disciplinary Barracks (Depot voor Discipline) at Nieuwersluis in order to serve their punishment. They were not allowed to leave this establishment during the first month; moreover, they were both locked up in a cell during the night.

51. Apart from the particular facts relating to Mr. Dona and Mr. Schul, there was in the background a pattern of conflict between the Government and the V.V.D.M. In mid-August 1971, for instance, there had occurred the demonstration at Ermelo mentioned above at paragraph 43. The applicants also cite the fact that prior to their punishment, and in particular between 1 January and 20 October 1971, the Minister of Defence had decreed a great number of prohibitions on publications by the V.V.D.M. Furthermore, other servicemen, as editors of sectional journals of the Association, had been punished in criminal or in disciplinary proceedings - by aggravated arrest, fines and, in one case, military detention (Article 6 para. 3 of the Military Penal Code) - for writing or distributing publications considered as likely to undermine military discipline within the meaning of Article 147 of the Military Penal Code.

Since a ministerial instruction, dated 19 November 1971, and thus subsequent to the measures presently complained of, all cases involving a possible infringement of Article 147 of the Military Penal Code have had to be submitted to the military criminal courts (paragraph 14 above) and not to the disciplinary authorities. The "Distribution of Writings Decree" of 21 December 1967, mentioned above at paragraph 43, was repealed on 26 November 1971.

PROCEDURE BEFORE THE COMMISSION

52. The applications were lodged with the Commission on 6 July 1971 by Mr. Engel, on 31 May 1971 by Mr. van der Wiel and Mr. de Wit, on 19 December 1971 by Mr. Dona and on 29 December 1971 by Mr. Schul. On 10 February 1972, the Commission decided to join the applications in accordance with the then Rule 39 of its Rules of Procedure.

In common with each other, the applicants complained that the penalties imposed on them constituted deprivation of liberty contrary to Article 5 (art. 5) of the Convention, that the proceedings before the military authorities and the Supreme Military Court were not in conformity with the requirements of Article 6 (art. 6) and that the manner in which they were treated was discriminatory and in breach of Article 14 read in conjunction with Articles 5 and 6 (art. 14+5, art. 14+6).

Mr. Engel also alleged a separate breach of Article 5 (art. 5) in connection with his provisional arrest and a breach of Article 11 (art. 11) on the particular facts of his case.

For their part, Mr. Dona and Mr. Schul contended that their interim custody had been in disregard of Article 5 (art. 5) and that the punishment imposed on them for having published and distributed articles deemed to undermine military discipline had contravened Articles 10, 11, 14, 17 and 18 (art. 10, art. 11, art. 14, art. 17, art. 18).

Furthermore, all five applicants claimed compensation.

The applications were declared admissible by the Commission on 17 July 1972 except that the complaint submitted by Mr. Engel under Article 11 (art. 11) was rejected as being manifestly ill-founded (Article 27 para. 2) (art. 27-2).

In answer to certain objections made by the respondent Government during the examination of the merits, the Commission decided on 29 May 1973 not to reject under Article 29 (art. 29) two heads of complaint raised by Mr. Engel, Mr. Dona and Mr. Schul on 21 June 1972 in support of their respective applications.

53. In its report of 19 July 1974 the Commission expressed the opinion:

- that the punishments of light arrest objected to by Mr. Engel and Mr. van der Wiel did not amount to deprivation of liberty within the meaning of Article 5 (art. 5) of the Convention (eleven votes, with one abstention);

- that the other disciplinary punishments complained of by Mr. Engel, Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul had infringed Article 5 para. 1 (art. 5-1) since none of the sub-paragraphs of this provision justified them (conclusion following from a series of votes with various majorities);

- that there had also been violation of Article 5 para. 4 (art. 5-4) in that the appeals by the four above-mentioned applicants against these same punishments had not been "decided speedily" (eleven votes, with one abstention);

- that Mr. Engel's provisional arrest under Article 44 of the 1903 Act had, for its part, contravened Article 5 para. 1 (art. 5-1) since it had exceeded the period specified under Article 45 of the said Act (eleven votes, with one member being absent);

- that Article 6 (art. 6) was not applicable to any of the disciplinary proceedings concerned (ten votes against one, with one member being absent);

- that in the cases of Mr. Dona and Mr. Schul no breach either of Article 5 (art. 5) of the Convention in respect of their interim custody (Article 20 of the 1903 Act) or of Articles 10, 11, 17 or 18 (art. 10, art. 11, art. 17, art. 18) of the Convention had been established (such conclusions following from several votes with various majorities);

- that no violation of Article 14, whether read in conjunction with Articles 5, 6, 10 or 11 (art. 14+5, art. 14+6, art. 14+10, art. 14+11), had occurred in this case (conclusion following from several votes with various majorities).

The report contains five separate opinions.

AS TO THE LAW

54. As the Government, Commission and applicants concurred in thinking, the Convention applies in principle to members of the armed forces and not only to civilians. It specifies in Articles 1 and 14 (art. 1, art. 14) that "everyone within (the) jurisdiction" of the Contracting States is to enjoy "without discrimination" the rights and freedoms set out in Section I. Article 4 para. 3 (b) (art. 4-3-b), which exempts military service from the prohibition against forced or compulsory labour, further confirms that as a general rule the guarantees of the Convention extend to servicemen. The same is true of Article 11 para. 2 (art. 11-2) in fine, which permits the States to introduce special restrictions on the exercise of the freedoms of assembly and association by members of the armed forces.

Nevertheless, when interpreting and applying the rules of the Convention in the present casethe Court must bear in mind the particular characteristics of military life and its effects on the situation of individual members of the armed forces.

55. Having established these preliminary points, the Court will examine successively, Article by Article, each of the complaints raised by all or certain of the five applicants.

I. ON THE ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 5 (art. 5)

A. On the alleged violation of paragraph 1 of Article 5 (art. 5-1) taken alone

56. The applicants all submit that the disciplinary penalty or penalties, measure of measures pronounced against them contravened Article 5 para. 1 (art. 5-1), which provides:

"Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a) the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b) the lawful arrest or detention of a person for non-compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

(d) the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision or his lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority;

(e) the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

(f) the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition."

1. On the right to liberty in the context of military service

57. During the preparation and subsequent conclusion of the Convention, the great majority of the Contracting States possessed defence forces and, in consequence, a system of military discipline that by its very nature implied the possibility of placing on certain of the rights and freedoms of the members of these forces limitations incapable of being imposed on civilians. The existence of such a system, which those States have retained since then, does not in itself run counter to their obligations.

Military discipline, nonetheless, does not fall outside the scope of Article 5 para. 1 (art. 5-1). Not only must this provision be read in the light of Articles 1 and 14 (art. 1, art. 14) (paragraph 54 above), but the list of deprivations of liberty set out therein is exhaustive, as is shown by the words "save in the following cases". A disciplinary penalty or measure may in consequence constitute a breach of Article 5 para. 1 (art. 5-1). The Government, moreover, acknowledge this. 58. In proclaiming the "right to liberty", paragraph 1 of Article 5 (art. 5-1) is contemplating individual liberty in its classic sense, that is to say the physical liberty of the person. Its aim is to ensure that no one should be dispossessed of this liberty in an arbitrary fashion. As pointed out by the Government and the Commission, it does not concern mere restrictions upon liberty of movement (Article 2 of Protocol no. 4) (P4-2). This is clear both from the use of the terms "deprived of his liberty", "arrest" and "detention", which appear also in paragraphs 2 to 5, and from a comparison between Article 5 (art. 5) and the other normative provisions of the Convention and its Protocols.

59. In order to determine whether someone has been "deprived of his liberty" within the meaning of Article 5 (art. 5), the starting point must be his concrete situation. Military service, as encountered in the Contracting States, does not on its own in any way constitute a deprivation of liberty under the Convention, since it is expressly sanctioned in Article 4 para. 3 (b) (art. 4-3-b). In addition, rather wide limitations upon the freedom of movement of the members of the armed forces are entailed by reason of the specific demands of military service so that the normal restrictions accompanying it do not come within the ambit of Article 5 (art. 5) either.

Each State is competent to organise its own system of military discipline and enjoys in the matter a certain margin of appreciation. The bounds that Article 5 (art. 5) requires the State not to exceed are not identical for servicemen and civilians. A disciplinary penalty or measure which on analysis would unquestionably be deemed a deprivation of liberty were it to be applied to a civilian may not possess this characteristic when imposed upon a serviceman. Nevertheless, such penalty or measure does not escape the terms of Article 5 (art. 5) when it takes the form of restrictions that clearly deviate from the normal conditions of life within the armed forces of the Contracting States. In order to establish whether this is so, account should be taken of a whole range of factors such as the nature, duration, effects and manner of execution of the penalty or measure in question.

2. On the existence of deprivations of liberty in the present case

60. It is on the basis of these premises that the Court will examine whethethere has occurred in the present case one or more instances of deprivation of liberty. In the Government's main submission, the question calls for a negative reply as regards all the disputed penalties and measures (paragraphs 15-19 of the memorial, and oral arguments), whereas in the Commission's view light arrest alone raises no problem under Article 5 para. 1 (art. 5-1) (paragraphs 67-76 of the report).

61. No deprivation of liberty resulted from the three and four days' light arrest awarded respectively against Mr. Engel (paragraphs 34-36 above, second punishment) and Mr. van der Wiel (paragraphs 37-39 above). Although confined during off-duty hours to their dwellings or to military buildings or premises, as the case may be, servicemen subjected to such a penalty are not locked up and continue to perform their duties (Article 8 of the 1903 Act and paragraph 18 above). They remain, more or less, within the ordinary framework of their army life.

62. Aggravated arrest differs from light arrest on one point alone: in off-duty hours, soldiers serve the arrest in a specially designated place which they may not leave in order to visit the canteen, cinema or recreation rooms, but they are not kept under lock and key (Article 9-B of the 1903 Act and paragraph 19 above). Consequently, neither does the Court consider as a deprivation of liberty the twelve days' aggravated arrest complained of by Mr. de Wit (paragraph 41 above).

63. Strict arrest, abolished in 1974, differed from light arrest and aggravated arrest in that non-commissioned officers and ordinary servicemen served it by day and by night locked in a cell and were accordingly excluded from the performance of their normal duties (Article 10-B of the 1903 Act and paragraph 20 above). It thus involved deprivation of liberty. It follows that the provisional arrest inflicted on Mr. Engel in the form of strict arrest (Article 44 of the 1903 Act; paragraphs 26, 34 and 35 above) had the same character despite its short duration (20-22 March 1971).

64. Committal to a disciplinary unit, likewise abolished in 1974 but applied in 1971 to Mr. Dona and Mr. Schul, represented the most severe penalty under military disciplinary law in the Netherlands. Privates condemned to this penalty following disciplinary proceedings were not separated from those so sentenced by way of supplementary punishment under the criminal law, and during a month or more they were not entitled to leave the establishment. The committal lasted for a period of three to six months; this was considerably longer than the duration of the other penalties, including strict arrest which could be imposed for one to fourteen days. Furthermore, it appears that Mr. Dona and Mr. Schul spent the night locked in a cell (Articles 5, 18 and 19 of the 1903 Act, Royal Decree of 14 June 1971 and paragraphs 21 and 50 above). For these various reasons, the Court considers that in the circumstances deprivation of liberty occurred.

65. The same is not true of the measure that, from 8 October until 3 November 1971, preceded the said committal, since Mr. Dona and Mr. Schul served their interim custody in the form of aggravated arrest (Article 20 of the 1903 Act; paragraphs 22, 46, 48 and 62 above).

66. The Court thus comes to the conclusion that neithethe light arrest of Mr. Engel and Mr. van der Wiel, nor the aggravated arrest of Mr. de Wit, nor the interim custody of Mr. Dona and Mr. Schul call for a more thorough examination under paragraph 1 of Article 5 (art. 5-1).

The punishment of two days' strict arrest inflicted on Mr. Engel on 7 April 1971 and confirmed by the Supreme Military Court on 23 June 1971 coincided in practice with an earlier measure: it was deemed to have been served beforehand, that is from 20 to22 March 1971, by the applicant's period of provisional arrest (paragraphs 34-36 above, third punishment).

On the other hand, the Court is required to determine whethethe last-mentioned provisional arrest, as well as the committal of Mr. Dona and Mr. Schul to a disciplinary unit, complied with Article 5 para. 1 (art. 5-1).

3. On the compatibility of the deprivations of liberty found in the present case with paragraph 1 of Article 5 (art. 5-1)

67. The Government maintained, in the alternative, that the committal of Mr. Dona and Mr. Schul to a disciplinary unit and the provisional arrest of Mr. Engel satisfied, respectively, the requirements of sub-paragraph (a) and of sub-paragraph (b) of Article 5 para. 1 (art. 5-1-a, art. 5-1-b) (paragraphs 21-23 of the memorial); they did not invoke sub-paragraphs (c) to (f) (art. 5-1-c, art. 5-1-d, art. 5-1-e, art. 5-1-f).

68. Sub-paragraph (a) of Article 5 para. 1 (art. 5-1-a) permits the "lawful detention of a person after conviction by a competent court".

The Court, like the Government (hearing on 29 October 1975), notes that this provision makes no distinction based on the legal character of the offence of which a person has been found guilty. It applies to any "conviction" occasioning deprivation of liberty pronounced by a "court", whethethe conviction is classified as criminal or disciplinary by the internal law of the State in question.

Mr. Dona and Mr. Schul were indeed deprived of their liberty "after" their conviction by the Supreme Military Court. Article 64 of the 1903 Act conferred a suspensive effect upon their appeals against the decisions of their commanding officer (8 October 1971) and the complaints officer (19 October 1971), a fact apparently overlooked bythe Commission (paragraph 85 and Appendix IV of the report) but which the Government have rightly stressed (paragraph 21 of the memorial). Consequently, their transfer to the disciplinary barracks at Nieuwersluis occurred only by virtue of the final sentences imposed on 17 November 1971 (paragraphs 28, 48 and 50 above).

It remains to be ascertained that the said sentences were passed by a "competent court" within the meaning of Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a).

The Supreme Military Court, whose jurisdiction was not at all disputed, constitutes a court from the organisational point of view. Doubtless its four military members are not irremovable in law, but like the two civilian members they enjoy the independence inherent in the Convention's notion of a "court" (De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, p. 41, para. 78, and paragraph 30 above).

Furthermore, it does not appear from the file in the case (paragraphs 31-32 and 48-49 above) that Mr. Dona and Mr. Schul failed to receive before the Supreme Military Court the benefit of adequate judicial guarantees under Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a), an autonomous provision whose requirements are not always co-extensive with those of Article 6 (art. 6). The guarantees afforded to the two applicants show themselves to be "adequate" for the purposes of Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a) if account is taken of "the particular nature of the circumstances" under which the proceedings took place (above-cited judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, pp. 41-42, para. 78). As for Article 6 (art. 6), the Court considers below whether it was applicable in this case and, if so, whether it has been respected.

Finally, the penalty inflicted was imposed and then executed "lawfully" and "in accordance with a procedure prescribed by law". In short, it did not contravene Article 5 para. 1 (art. 5-1).

69. The provisional arrest of Mr. Engel for its part clearly does not come within the ambit of sub-paragraph (a) of Article 5 para. 1 (art. 5-1-a).

The Government have derived argument from sub-paragraph (b) (art. 5-1-b) insofar as the latter permits "lawful arrest or detention" intended to "secure the fulfilment of any obligation prescribed by law".

The Court considers that the words "secure the fulfilment of any obligation prescribed by law" concern only cases where the law permits the detention of a person to compel him to fulfil a specific and concrete obligation which he has until then failed to satisfy. A wide interpretation would entail consequences incompatible with the notion of the rule of law from which the whole Convention draws its inspiration (Golder judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, pp. 16-17, para. 34). It would justify, for example, administrative internment meant to compel a citizen to discharge, in relation to any point whatever, his general duty of obedience to the law.

In fact, Mr. Engel's provisional arrest was in no way designed to secure the fulfilment in the future of such an obligation. Article 44 of the 1903 Act, applicable when an officer has "sufficient indication to suppose that a subordinate has committed a serious offence against military discipline", refers to past behaviour. The measure thereby authorised is a preparatory stage of military disciplinary proceedings and is thus situated in a punitive context. Perhaps this measure also has on occasions the incidental object or effect of inducing a member of the armed forces to comply henceforth with his obligations, but only with great contrivance can it be brought under sub-paragraph (b) (art. 5-1-b). If the latter were the case, this sub-paragraph could moreover be extended to punishments stricto sensu involving deprivation of liberty on the ground of their deterrent qualities. This would deprive such punishments of the fundamental guarantees of sub-paragraph (a) (art. 5-1-a).

The said measure really more resembles that spoken of in sub- paragraph (c) of Article 5 para. 1 (art. 5-1-c) of the Convention. However in the present case it did not fulfil one of the requirements of that provision since the detention of Mr. Engel from 20 to 22 March 1971 had not been "effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority" (paragraphs 86-88 of the report of the Commission).

Neither was Mr. Engel's provisional arrest "lawful" within the meaning of Article 5 para. 1 (art. 5-1) insofar as it exceeded - by twenty-two to thirty hours according to the information provided at the hearing on 28 October 1975 - the maximum period of twenty-four hours laid down by Article 45 of the 1903 Act.

According to the Government, the complaints officer redressed this irregularity after the event by deeming to have been served in advance, that is from 20 to 22 March 1971, the disciplinary penalty of two days' strict arrest imposed by him on the applicant on 5 April 1971 and confirmed by the Supreme Military Court on 23 June 1971. However, it is clear from the case-law of the European Court that the reckoning of a detention on remand (Untersuchungshaft) as part of a later sentence cannot eliminate a violation of paragraph 3 of Article 5 (art. 5-3), but may have repercussions only under Article 50 (art. 50) on the basis that it limited the loss occasioned (Stögmüller judgment of 10 November 1969, Series A no. 9, pp. 27, 36 and 39-45; Ringeisen judgments of 16 July 1971 and 22 June 1972, Series A no. 13, pp. 20 and 41-45, and no. 15, p. 8, para. 21; Neumeister judgment of 7 May 1974, Series A no. 17, pp. 18-19, paras. 40-41). The Court sees no reason to resort to a different solution when assessing the compatibility of Mr. Engel's provisional arrest with paragraph 1 of Article 5 (art. 5-1).

In conclusion, the applicant's deprivation of liberty from 20 to 22 March 1971 occurred in conditions at variance with this paragraph.

B. On the alleged violation of Articles 5 para. 1 and 14 (art. 14+5-1) taken together

70. In the submission of the applicants, the disputed penalties and measures also contravened Article 5 para. 1 read in conjunction with Article 14 (art. 14+5-1) which provides:

"The enjoyment of the rights and freedoms set forth in this Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status."

71. Since certain of the said penalties and measures did not involve any deprivation of liberty (paragraphs 61, 62 and 65 above), the discrimination alleged in their connection does not give rise to any problem with regard to Article 14 (art. 14), in that it did not affect the enjoyment of the right set forth in Article 5 para. 1 (art. 5-1). The same does not apply to Mr. Engel's provisional arrest, nor to the committal of Mr. Dona and Mr. Schul to a disciplinary unit (paragraphs 63 and 64 above).

72. Mr. Engel, Mr. Dona and Mr. Schul complain in the first place of distinctions in treatment between servicemen. According to Articles 10 and 44 of the 1903 Act, provisional arrest imposed in the form of strict arrest was served by officers in their dwellings, tent or quarters whereas non-commissioned officers and ordinary servicemen were locked in a cell (paragraph 20 above). As for committal to a disciplinary unit, privates alone risked this punishment (Articles 3 to 5 of the 1903 Act and paragraphs 16 and 21 above).

A distinction based on rank may run counter to Article 14 (art. 14). The list set out in that provision is illustrative and not exhaustive, as is shown by the words "any ground such as" (in French "notamment"). Besides, the word "status" (in French "situation") is wide enough to include rank. Furthermore, a distinction that concerns the manner of execution of a penalty or measure occasioning deprivation of liberty does not on that account fall outside the ambit of Article 14 (art. 14), for such a distinction cannot but have repercussions upon the way in which the "enjoyment" of the right enshrined in Article 5 para. 1 (art. 5-1) is "secured". The Court, on these two points, does not subscribe to the submissions of the Government (paragraph 40, first sub-paragraph, of the Commission's report), but rather expresses its agreement with the Commission (ibid., paragraphs 133-134).

The Court is not unaware that the respective legislation of a number of Contracting States seems to be evolving, albeit in various degrees, towards greater equality in the disciplinary sphere between officers, non-commissioned officers and ordinary servicemen. The Netherlands Act of 12 September 1974 offers a striking example of this tendency. In particular, by abolishing strict arrest and committal to a disciplinary unit, this Act has henceforth put an end to the distinctions criticised by Mr. Engel, Mr. Dona and Mr. Schul.

In order to establish whethethe said distinctions constituted discrimination contrary to Articles 5 and 14 (art. 14+5) taken together, regard must nevertheless be had to the moment when they were in existence. The Court will examine the question in the light of its judgment of 23 July 1968 in the "Belgian Linguistic" case (Series A no. 6, pp. 33-35, paras. 9-10).

The hierarchical structure inherent in armies entails differentiation according to rank. Corresponding to the various ranks are differing responsibilities which in their turn justify certain inequalities of treatment in the disciplinary sphere. Such inequalities are traditionally encountered in the Contracting States and are tolerated by international humanitarian law (paragraph 140 of the Commission's report: Article 88 of the Geneva Convention of 12 August 1949 relative to the Treatment of Prisoners of War). In this respect, the European Convention allows the competent national authorities a considerable margin of appreciation.

At the time in question, the distinctions attacked by the three applicants had their equivalent in the internal legal system of practically all the Contracting States. Based on an element objective in itself, that is rank, these distinctions could have been dictated by a legitimate aim, namely the preservation of discipline by methods suited to each category of servicemen. While only privates risked committal to a disciplinary unit, they clearly were not subject to a serious penalty threatening the other members of the armed forces, namely reduction in rank. As for confinement in a cell during strict arrest, the Netherlands legislator could have had sufficient reason for not applying this to officers. On the whole, the legislator does not seem in the circumstances to have abused the latitude left to him by the Convention. Furthermore, the Court does not consider that the principle of proportionality, as defined in its previously cited judgment of 23 July 1968 (Series A no. 6, p. 34, para. 10, second sub-paragraph in fine), has been offended in the present case.

73. Mr. Engel, Mr. Dona and Mr. Schul in the second place object to inequalities of treatment between servicemen and civilians. In point of fact, even civilians subject by reason of their occupation to a particular disciplinary system cannot in the Netherlands incur penalties analogous to the disputed deprivations of liberty. However, this does not result in any discrimination incompatible with the Convention, the conditions and demands of military life being by nature different from those of civil life (paragraphs 54 and 57 above).

74. The Court thus finds no breach of Articles 5 para. 1 and 14 (art. 14+5-1) taken together.

C. On the alleged violation of Article 5 para. 4 (art. 5-4)

75. In addition to paragraph 1 of Article 5 (art. 5-1), the applicants invoke paragraph 4 (art. 5-4) which provides:

"Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful."

76. This question arises only for the committal of Mr. Dona and Mr. Schul to a disciplinary unit. Mr. Engel did not raise it, even from the factual aspect, as regards his provisional arrest; as for the other penalties or measures challenged, they had not "deprived" anyone "of his liberty by arrest or detention" (paragraphs 61-66 above).

77. The Court recalls that the committal of Mr. Dona and Mr. Schul to a disciplinary unit ensued from their "conviction by a competent court", within the meaning of Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a) (paragraph 68 above). While "Article 5 para. 4 (art. 5-4) obliges the Contracting States to make available ... a right of recourse to a court" when "the decision depriving a person of his liberty is one taken by an administrative body", "there is nothing to indicate that the same applies when the decision is made by a court at the close of judicial proceedings". "In the latter case", as for example, "where a sentence of imprisonment is pronounced after 'conviction by a competent court' (Article 5 para. 1 (a) of the Convention) (art. 5-1-a)", "the supervision required by Article 5 para. 4 (art. 5-4) is incorporated in the decision" (De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, pp. 40-41, para. 76). The Court, like the Government (paragraph 21 of the memorial), thus concludes that there was no breach of Article 5 para. 4 (art. 5-4) in the case of Mr. Dona and Mr. Schul.

 

II. ON THE ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 (art. 6)

A. On the alleged violation of Article 6 (art. 6) taken alone

78. The five applicants allege violation of Article 6 (art. 6) which provides:

"1. In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law. Judgment shall be pronounced publicly but the press and public may be excluded from all or part of the trial in the interests of morals, public order or national security in a democratic society, where the interests of juveniles or the protection of the private life of the parties so require, or to the extent strictly necessary in the opinion of the court in special circumstances where publicity would prejudice the interests of justice.

2. Everyone charged with a criminal offence shall be presumed innocent until proved guilty according to law.

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

(a) to be informed promptly, in a language which he understands and in detail, of the nature and cause of the accusation against him;

(b) to have adequate time and facilities for the preparation of his defence;

(c) to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require;

(d) to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him;

(e) to have the free assistance of an interpreter if he cannot understand or speak the language used in court."

79. For both the Government and the Commission, the proceedings brought against Mr. Engel, Mr. van der Wiel, Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul involved the determination neither of "civil rights and obligations" nor of "any criminal charge".

Led thus to examine the applicability of Article 6 (art. 6) in the present casethe Court will first investigate whethethe said proceedings concerned "any criminal charge" within the meaning of this text; for, although disciplinary according to Netherlands law, they had the aim of repressing through penalties offences alleged against the applicants, an objective analogous to the general goal of the criminal law.

 

1. On the applicability of Article 6 (art. 6)

(a) On the existence of "any criminal charge"

80. All the Contracting States make a distinction of long standing, albeit in different forms and degrees, between disciplinary proceedings and criminal proceedings. For the individuals affected, the former usually offer substantial advantages in comparison with the latter, for example as concerns the sentences passed. Disciplinary sentences, in general less severe, do not appear in the person's criminal record and entail more limited consequences. It may nevertheless be otherwise; moreover, criminal proceedings are ordinarily accompanied by fuller guarantees.

It must thus be asked whether or not the solution adopted in this connection at the national level is decisive from the standpoint of the Convention. Does Article 6 (art. 6) cease to be applicable just because the competent organs of a Contracting State classify as disciplinary an act or omission and the proceedings it takes against the author, or does it, on the contrary, apply in certain cases notwithstanding this classification? This problem, the importance of which the Government acknowledge, was rightly raised by the Commission; it particularly occurs when an act or omission is treated by the domestic law of the respondent State as a mixed offence, that is both criminal and disciplinary, and where there thus exists a possibility of opting between, or even cumulating, criminal proceedings and disciplinary proceedings.

81. The Court has devoted attention to the respective submissions of the applicants, the Government and the Commission concerning what they termed the "autonomy" of the concept of a "criminal charge", but does not entirely subscribe to any of these submissions (report of the Commission, paragraphs 33-34, paragraphs 114-119 and the separate opinion of Mr. Welter; memorial of the Government, paragraphs 25-34; memorial of the Commission, paragraphs 9-16, paragraphs 14-17 of Annex I and paragraphs 12-14 of Annex II; verbatim report of the hearings on 28 and 29 October 1975).

In the Neumeister judgment of 27 June 1968, the Court has already held that the word "charge" must be understood "within the meaning of the Convention" (Series A no. 8, p. 41, para. 18, as compared with the second sub-paragraph on p. 28 and the first sub-paragraph on p. 35; see also the Wemhoff judgment of 27 June 1968, Series A no. 7, pp. 26-27, para. 19, and the Ringeisen judgment of 16 July 1971, Series A no. 13, p. 45, para. 110).

The question of the "autonomy" of the concept of "criminal" does not call for exactly the same reply.

The Convention without any doubt allows the States, in the performance of their function as guardians of the public interest, to maintain or establish a distinction between criminal law and disciplinary law, and to draw the dividing line, but only subject to certain conditions. The Convention leaves the States free to designate as a criminal offence an act or omission not constituting the normal exercise of one of the rights that it protects. This is made especially clear by Article 7 (art. 7). Such a choice, which has the effect of rendering applicable Articles 6 and 7 (art. 6, art. 7), in principle escapes supervision by the Court.

The converse choice, for its part, is subject to stricter rules. If the Contracting States were able at their discretion to classify an offence as disciplinary instead of criminal, or to prosecute the author of a "mixed" offence on the disciplinary rather than on the criminal plane, the operation of the fundamental clauses of Articles 6 and 7 (art. 6, art. 7) would be subordinated to their sovereign will. A latitude extending thus far might lead to results incompatible with the purpose and object of the Convention. The Court therefore has jurisdiction, under Article 6 (art. 6) and even without reference to Articles 17 and 18 (art. 17, art. 18), to satisfy itself that the disciplinary does not improperly encroach upon the criminal.

In short, the "autonomy" of the concept of "criminal" operates, as it were, one way only.

82. Hence, the Court must specify, limiting itself to the sphere of military service, how it will determine whether a given "charge" vested by the State in question - as in the present case - with a disciplinary character nonetheless counts as "criminal" within the meaning of Article 6 (art. 6).

In this connection, it is first necessary to know whethethe provision(s) defining the offence charged belong, according to the legal system of the respondent State, to criminal law, disciplinary law or both concurrently. This however provides no more than a starting point. The indications so afforded have only a formal and relative value and must be examined in the light of the common denominator of the respective legislation of the various Contracting States.

The very nature of the offence is a factor of greater import. When a serviceman finds himself accused of an act or omission allegedly contravening a legal rule governing the operation of the armed forces, the State may in principle employ against him disciplinary law rather than criminal law. In this respect, the Court expresses its agreement with the Government.

However, supervision by the Court does not stop there. Such supervision would generally prove to be illusory if it did not also take into consideration the degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring. In a society subscribing to the rule of law, there belong to the "criminal" sphere deprivations of liberty liable to be imposed as a punishment, except those which by their nature, duration or manner of execution cannot be appreciably detrimental. The seriousness of what is at stake, the traditions of the Contracting States and the importance attached by the Convention to respect for the physical liberty of the person all require that this should be so (see, mutatis mutandis, the De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, p. 36, last sub-paragraph, and p. 42 in fine).

83. It is on the basis of these criteria that the Court will ascertain whether some or all of the applicants were the subject of a "criminal charge" within the meaning of Article 6 para. 1 (art. 6-1).

In the circumstances, the charge capable of being relevant lay in the decision of the commanding officer as confirmed or reduced by the complaints officer. It was undoubtedly this decision that settled once and for all what was at stake, since the tribunal called upon to give a ruling, that is the Supreme Military Court, had no jurisdiction to pronounce a harsher penalty (paragraph 31 above).

84. The offences alleged against Mr. Engel, Mr. van der Wiel, Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul came within provisions belonging to disciplinary law under Netherlands legislation (the 1903 Act and Regulations on Military Discipline), although those to be answered for by Mr. Dona and Mr. Schul (Article 147 of the Military Penal Code), and perhaps even by Mr. Engel and Mr. de Wit (Articles 96 and 114 of the said Code according to Mr. van der Schans, hearing on 28 October 1975), also lent themselves to criminal proceedings. Furthermore, all the offences had amounted, in the view of the military authorities, to contraventions of legal rules governing the operation of the Netherlands armed forces. From this aspect, the choice of disciplinary action was justified.

85. The maximum penalty that the Supreme Military Court could pronounce consisted in four days' light arrest for Mr. van der Wiel, two days' strict arrest for Mr. Engel (third punishment) and three or four months' committal to a disciplinary unit for Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul.

Mr. van der Wiel was therefore liable only to a light punishment not occasioning deprivation of liberty (paragraph 61 above).

For its part, the penalty involving deprivation of liberty that in theory threatened Mr. Engel was of too short a duration to belong to the "criminal" law. He ran no risk, moreover, of having to undergo this penalty at the close of the proceedings instituted by him before the Supreme Military Court on 7 April 1971, since he had already served it from 20 to 22 March (paragraphs 34-36, 63 and 66 above).

On the other hand, the "charges" against Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul did indeed come within the "criminal" sphere since their aim was the imposition of serious punishments involving deprivation of liberty (paragraph 64 above). The Supreme Military Court no doubt sentenced Mr. de Wit to twelve days' aggravated arrest only, that is to say, to a penalty not occasioning deprivation of liberty (paragraph 62 above), but the final outcome of the appeal cannot diminish the importance of what was initially at stake.

The Convention certainly did not compel the competent authorities to prosecute Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul under the Military Penal Code before a court martial (paragraph 14 above), a solution which could have proved less advantageous for the applicants. The Convention did however oblige the authorities to afford thethe guarantees of Article 6 (art. 6).

(b) On the existence of a "determination" of "civil rights"

86. Three of the five applicants allege, in the alternative, that the proceedings instituted against them concerned the "determination" of "civil rights": Mr. Engel characterises as "civil" his freedom of assembly and association (Article 11) (art. 11), Mr. Dona and Mr. Schul their freedom of expression (Article 10) (art. 10).

87. Article 6 (art. 6) proves less exacting for the determination of such rights than for the determination of "criminal charges"; for, while paragraph 1 (art. 6-1) applies to both matters, paragraphs 2 and 3 (art. 6-2, art. 6-3) protect only persons "charged with a criminal offence". Since Mr. Dona and Mr. Schul were the subject of "criminal charges" (paragraph 85 in fine above), Article 6 (art. 6) applied to them in its entirety. The Court considers it superfluous to see whether paragraph 1 (art. 6-1) was relevant on a second ground, since the question is devoid of any practical interest.

As for Mr. Engel, who had not been "charged with a criminal offence" (paragraph 85 above, third sub-paragraph), the proceedings brought against him were occasioned solely by offences against military discipline, namely having absented himself from his home on 17 March 1971 and subsequently having disregarded the penalties imposed on him on the following two days. In these circumstances, there is no need to give any ruling in the present case as to whethethe freedom of assembly and association is "civil".

88. In short, it is the duty of the Court to examine under Article 6 (art. 6) the treatment meted out to Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul, but not that complained of by Mr. Engel and Mr. van der Wiel.

2. On compliance with Article 6 (art. 6)

89. The Supreme Military Court, before which appeared Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul, constitutes an "independent and impartial tribunal established by law" (paragraphs 30 and 68 above) and there is nothing to indicate that it failed to give them a "fair hearing". For its part, the "time" that elapsed between the "charge" and the final decision appears "reasonable". It did not amount to six weeks for Mr. Dona and Mr. Schul (8 October - 17 November 1971) and hardly exceeded two months for Mr. de Wit (22 February - 28 April 1971). Furthermore, the sentence was "pronounced publicly".

In contrast, the hearings in the presence of the parties had taken place in camera in accordance with the established practice of the Supreme Military Court in disciplinary proceedings (paragraph 31 above). In point of fact, the applicants do not seem to have suffered on that account; indeed the said Court improved the lot of two of their number, namely Mr. Schul and, to an even greater extent, Mr. de Wit. Nevertheless, in the field it governs Article 6 para. 1 (art. 6-1) requires in a very general fashion that judicial proceedings be conducted in public. Article 6 (art. 6) of course makes provision for exceptions which it lists, but the Government did not plead, and it does not emerge from the file, that the circumstances of the case amounted to one of the occasions when the Article allows "the press and the public (to be) excluded". Hence, on this particular point, there has been violation of paragraph 1 of Article 6 (art. 6-1).

90. Mr. Dona and Mr. Schul complain that the Supreme Military Court took account of their participation in the publication, prior to no. 8 of "Alarm", of two writings whose distribution had only been provisionally forbidden under the "Distribution of Writings Decree" and for which they had never been prosecuted (paragraph 49 above). The Supreme Military Court, it is alleged, thereby disregarded the presumption of innocence proclaimed by paragraph 2 of Article 6 (art. 6-2) (report of the Commission, paragraph 45, antepenultimate sub-paragraph).

In reality, this clause does not have the scope ascribed to it by the two applicants. As its wording shows, it deals only with the proof of guilt and not with the kind or level of punishment. It thus does not prevent the national judge, when deciding upon the penalty to impose on an accused lawfully convicted of the offence submitted to his adjudication, from having regard to factors relating to the individual's personality.

Before the Supreme Military Court Mr. Dona and Mr. Schul were "proved guilty according to law" as concerns the offences there alleged against them (no. 8 of "Alarm"). It was for the sole purpose of determining their punishment in the light of their character and previous record that the said Court also took into consideration certain similar, established facts the truth of which they did not challenge. The Court did not punish them for these facts in themselves (Article 37 of the 1903 Act and the memorial filed by the Government with the Commission on 24 August 1973).

91. Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul do not deny that sub-paragraph (a) of paragraph 3 of Article 6 (art. 6-3-a) has been complied with in their regard and they are evidently not relying upon sub-paragraph (e) (art. 6-3-e). On the other hand, they claim not to have enjoyed the guarantees prescribed by sub-paragraphs (b), (c) and (d) (art. 6-3-b, art. 6-3-c, art. 6-3-d).

Their allegations, however, prove far too vague to lead the Court to conclude that they did not "have adequate time and facilities for the preparation of (their) defence" within the meaning of sub-paragraph (b) (art. 6-3-b).

Then again, each of the three applicants has had the opportunity "to defend himself in person" at the various stages of the proceedings. They have furthermore received the benefit before the Supreme Military Court and, in Mr. de Wit's case, before the complaints officer, of "legal assistance of (their) own choosing", in the form of a fellow conscript who was a lawyer in civil life. Mr. Eggenkamp's services were, it is true, limited to dealing with the legal issues in dispute. In the circumstances of the case, this restriction could nonetheless be reconciled with the interests of justice since the applicants were certainly not incapable of personally providing explanations on the very simple facts of the charges levelled against them. Consequently, no interference with the right protected by sub-paragraph (c) (art. 6-3-c) emerges from the file in this case.

Neither does the information obtained by the Court, in particular on the occasion of the hearings on 28 and 29 October 1975, disclose any breach of sub-paragraph (d) (art. 6-3-d). Notwithstanding the contrary opinion of the applicants, this provision does not require the attendance and examination of every witness on the accused's behalf. Its essential aim, as is indicated by the words "under the same conditions", is a full "equality of arms" in the matter. With this proviso, it leaves it to the competent national authorities to decide upon the relevance of proposed evidence insofar as is compatible with the concept of a fair trial which dominates the whole of Article 6 (art. 6). Article 65 of the 1903 Act and Article 56 of the "Provisional Instructions" of 20 July 1814 place the prosecution and the defence on an equal footing: witnesses for either party are summoned only if the complaints officer or the Supreme Military Court deems it necessary. As concerns the way in which this legislation was applied in the present casethe Court notes that no hearing of witnesses against the accused occurred before the Supreme Military Court in the case of Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul and that it does not appear from the file in the case that these applicants requested the said Court to hear witnesses on their behalf. Doubtless Mr. de Wit objects that the complaints officer heard only one of the three witnesses on his behalf allegedly proposed by him, but this fact in itself cannot justify the finding of a breach of Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d).

B. On the alleged violation of Articles 6 and 14 (art. 14+6) taken together

92. According to the applicants, the disciplinary proceedings of which they complain did not comply with Articles 6 and 14 (art. 14+6) taken together since they were not attended by as many guarantees as criminal proceedings brought against civilians (report of the Commission, paragraph 37).

Whilst military disciplinary procedure is not attended by the same guarantees as criminal proceedings brought against civilians, it offers on the other hand substantial advantages to those subject to it (paragraph 80 above). The distinctions between these two types of proceedings in the legislation of the Contracting States are explicable by the differences between the conditions of military and of civil life. They cannot be taken as entailing a discrimination against members of the armed forces, within the meaning of Articles 6 and 14 (art. 14+6) taken together.

C. On the alleged violation of Articles 6 and 18 (art. 18+6) taken together

93. According to Mr. Dona and Mr. Schul, the decision to take disciplinary rather than criminal proceedings against them had the result, or even the aim, of depriving them of the benefit of Article 6 (art. 6). The choice made by the competent authorities allegedly had an arbitrary nature that cannot be reconciled with Article 18 (art. 18) (report of the Commission, paragraph 53).

The Court's conclusions on the applicability and observance of Article 6 (art. 6) in the case of these two applicants (paragraphs 85 and 89-91 above) make it unnecessary for it to rule on this complaint.

III. ON THE ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 10 (art. 10)

A. On the alleged violation of Article 10 (art. 10) taken alone

94. Mr. Dona and Mr. Schul allege violation of Article 10 (art. 10) which provides:

"1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article (art. 10) shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary."

The complaint, as declared admissible by the Commission, concerns solely the disciplinary punishment undergone by the applicants after 17 November 1971 for having collaborated in the publication and distribution of no. 8 of "Alarm". It does not relate to the prohibition under the "Distribution of Writings Decree" of this number, of no. 6 of "Alarm" and of the "Information Bulletin" for new recruits nor to the strict arrest imposed on the applicants on 13 August 1971 for their participation in distributing a pamphlet during the incidents at Ermelo (paragraphs 43-45 above).

95. The disputed penalty unquestionably represented an "interference" with the exercise of the freedom of expression of Mr. Dona and Mr. Schul, as guaranteed by paragraph 1 of Article 10 (art. 10-1). Consequently, an examination under paragraph 2 (art. 10-2) is called for.

96. The penalty was without any doubt "prescribed by law", that is by Articles 2 para. 2, 5-A-8o, 18, 19 and 37 of the 1903 Act, read in conjunction with the Article 147 of the Military Penal Code. Even in regard to the part played by the accused in the editing and distribution, prior to no. 8 of "Alarm", of writings prohibited by the military authorities, the punishment was based on the 1903 Act (paragraph 90 above) and not on the "Distribution of Writings Decree". The Court thus does not have to consider the applicants' submissions on the validity of this decree (report of the Commission, paragraph 45, fifth sub-paragraph).

97. To show that the interference at issue also met the other conditions of paragraph 2 of Article 10 (art. 10-2), the Government pleaded that the measures taken in this case were "necessary in a democratic society", "for the prevention of disorder". They relied on Article 10 para. 2 (art. 10-2) only with reference to this requirement.

98. The Court firstly emphasises, like the Government and the Commission that the concept of "order" as envisaged by this provision, refers not only to public order or "ordre public" within the meaning of Articles 6 para. 1 and 9 para. 2 (art. 6-1, art. 9-2) of the Convention and Article 2 para. 3 of Protocol no. 4 (P4-2-3): it also covers the order that must prevail within the confines of a specific social group. This is so, for example, when, as in the case of the armed forces, disorder in that group can have repercussions on order in society as a whole. It follows that the disputed penalties met this condition if and to the extent that their purpose was the prevention of disorder within the Netherlands armed forces.

Mr. Dona and Mr. Schul admittedly maintain that Article 10 para. 2 (art. 10-2) takes account of the "prevention of disorder" only in combination with the "prevention of crime". The Court does not share this view. While the French version uses the conjunctive "et", the English employs the disjunctive "or". Having regard to the context and the general system of Article 10 (art. 10), the English version provides a surer guide on this point. Under these conditions, the Court deems it unnecessary to examine whethethe applicants' treatment was aimed at the "prevention of crime" in addition to the "prevention of disorder".

99. It remains to be seen whethethe interference with the freedom of expression of Mr. Dona and Mr. Schul was "necessary in a democratic society", "for the prevention of disorder".

100. Of course, the freedom of expression guaranteed by Article 10 (art. 10) applies to servicemen just as it does to other persons within the jurisdiction of the Contracting States. However, the proper functioning of an army is hardly imaginable without legal rules designed to prevent servicemen from undermining military discipline, for example by writings. Article 147 of the Netherlands Military Penal Code (paragraph 43 above) is based on this legitimate requirement and does not in itself run counter to Article 10 (art. 10) of the Convention.

The Court doubtless has jurisdiction to supervise, under the Convention, the manner in which the domestic law of the Netherlands has been applied in the present case, but it must not in this respect disregard eithethe particular characteristics of military life (paragraph 54 in fine above), the specific "duties" and "responsibilities" incumbent on members of the armed forces, or the margin of appreciation that Article 10 para. 2 (art. 10-2), like Article 8 para. 2 (art. 8-2), leaves to the Contracting States (De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, p. 45, para. 93, and Golder judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, p. 22).

101. The Court notes that the applicants contributed, at a time when the atmosphere in the barracks at Ermelo was somewhat strained, to the publication and distribution of a writing the relevant extracts from which are reproduced above (paragraphs 43 and 51 above). In these circumstances the Supreme Military Court may have had well-founded reasons for considering that they had attempted to undermine military discipline and that it was necessary for the prevention of disorder to impose the penalty inflicted. There was thus no question of depriving them of their freedom of expression but only of punishing the abusive exercise of that freedom on their part. Consequently, it does not appear that its decision infringed Article 10 para. 2 (art. 10-2).

B. On the alleged violation of Articles 10 and 14 (art. 14+10) taken together

102. Mr. Dona and Mr. Schul allege a dual breach of Articles 10 and 14 (art. 14+10) taken together. They stress that a civilian in the Netherlands in a comparable situation does not risk the slightest penalty. In addition, they claim to have been punished more severely than a number of Netherlands servicemen, not belonging to the V.V.D.M., who had also been prosecuted for writing or distributing material likely to undermine military discipline.

103. On the first question, the Court emphasises that the distinction at issue is explicable by the differences between the conditions of military and of civil life and, more specifically, by the "duties" and "responsibilities" peculiar to members of the armed forces in the field of freedom of expression (paragraphs 54 and 100 above). On the second question, the Court points out that in principle it is not its function to compare different decisions of national courts, even if given in apparently similar proceedings; it must, just like the Contracting States, respect the independence of those courts. Such a decision would actually become discriminatory in character if it were to depart from others to the point of constituting a denial of justice or a manifest abuse, but the information supplied to the Court does not permit a finding of this sort.

C. On the alleged violation of Article 10 taken with Articles 17 and 18 (art. 17+10, art. 18+10)

104. Mr. Dona and Mr. Schul further claim that, contrary to Articles 17 and 18 (art. 17, art. 18), the exercise of their freedom of expression was subject to "limitation to a greater extent than is provided for" in Article 10 (art. 10) and for a "purpose" not mentioned therein.

This complaint does not support examination since the Court has already concluded that the said limitation was justified under paragraph 2 of Article 10 (art. 10-2) (paragraphs 96-101 above).

IV. ON THE ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 11 (art. 11)

105. According to Mr. Dona and Mr. Schul, after their cases, many conscripts who were members of the V.V.D.M. incurred penalties for having written and/or distributed publications tending to undermine discipline, within the meaning of Article 147 of the Military Penal Code. In their submission, these were systematic measures calculated to impede the functioning of the V.V.D.M., thereby infringing Article 11 (art. 11) of the Convention which provides:

"1. Everyone has the right to freedom of peaceful assembly and to freedom of association with others, including the right to form and to join trade unions for the protection of his interests.

2. No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others. This Article shall not prevent the imposition of lawful restrictions on the exercise of these rights by members of the armed forces, of the police or of the administration of the State."

106. The Court may take into consideration only the case of the two applicants and not the situation of other persons or of an association not having authorised them to lodge an application with the Commission in their name (De Becker judgment of 27 March 1962, Series A no. 4, p. 26 in fine, and Golder judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, p. 19, para. 39 in fine).

107. Insofar as Mr. Dona and Mr. Schul rely also upon their own freedom of association, the Court finds that they were not punished by reason either of their membership of the V.V.D.M. or of their participation in its activities, including preparation and publication of the journal "Alarm". While the Supreme Military Court punished them, it was only because it considered that they had made use of their freedom of expression with a view to undermining military discipline.

108. In view of the absence of any interference with the right of the two applicants under paragraph 1 of Article 11 (art. 11-1), the Court does not have to consider paragraph 2 (art. 11-2), or Articles 14, 17 and 18 (art. 14, art. 17, art. 18).

V. ON THE APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50)

109. Under Article 50 (art. 50) of the Convention, if the Court finds "that a decision or measure taken" by any authority of a Contracting State "is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said (State) allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure", the Court "shall if necessary afford just satisfaction to the injured party".

The Rules of Court specify that when the Court "finds that there is a breach of the Convention, it shall give in the same judgment a decision on the application of Article 50 (art. 50) of the Convention if that question, after being raised under Rule 47 bis, is ready for decision; if the question is not ready for decision, the Court shall reserve it in whole or in part and shall fix the further procedure" (Rule 50 para. 3, first sentence, read in conjunction with Rule 48 para. 3).

110. At the hearing on 29 October 1975, the Court, pursuant to Rule 47 bis, invited those appearing before it to present observations on the question of the application of Article 50 (art. 50) in the present case.

It emerges from the reply of the Commission's principal delegate that the applicants make no claim for compensation for material damage. However, they expect to be granted just satisfaction should the Court find failure to comply with the requirements of the Convention in one or more instances, but they do not for the moment indicate the amount of their claim were such satisfaction to take the form of financial compensation.

On their side the Government, through their Agent, declared that they left this point completely to the discretion of the Court.

111. The question of the application of Article 50 (art. 50) of the Convention does not arise in the case of Mr. van der Wiel, or for those complaints of Mr. Engel, Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul which the Court has not retained. On the other hand, it does arise for the breach of Article 5 para. 1 (art. 5-1) in the case of Mr. Engel and of Article 6 para. 1 (art. 6-1) in that of Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul (paragraphs 69 and 89 above). The information supplied by the Commission's principal delegate shows however that the question is not ready for decision; it is therefore appropriate to reserve the question and to fix the further procedure in connection therewith.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

1. Holds, unanimously, that Article 5 (art. 5) was not applicable to the light arrest of Mr. Engel (second punishment) and of Mr. van der Wiel;

2. Holds, by twelve votes to one, that it was also not applicable to the aggravated arrest of Mr. de Wit, or to the interim aggravated arrest of Mr. Dona and Mr. Schul;

3. Holds, by eleven votes to two, that the committal of Mr. Dona and Mr. Schul to a disciplinary unit did not violate Article 5 para. 1 (art. 5-1);

4. Holds, by nine votes to four, that the whole period of Mr. Engel's provisional strict arrest violated Article 5 para. 1 (art. 5-1), since no justification is to be found for it in any sub-paragraph of this provision;

5. Holds, by ten votes to three, that apart from that it violated Article 5 para. 1 (art. 5-1) insofar as it exceeded the period of twenty-four hours stipulated by Article 45 of the Netherlands Military Discipline Act of 27 April 1903;

6. Holds, unanimously, that the committal of Mr. Dona and Mr. Schul to a disciplinary unit and Mr. Engel's provisional arrest did not violate Articles 5 para. 1 and 14 (art. 14+5-1) taken together;

7. Holds, by twelve votes to one, that there has been no breach of Article 5 para. 4 (art. 5-4) as regards the committal of Mr. Dona and Mr. Schul to a disciplinary unit;

8. Holds, by eleven votes to two, that Article 6 (art. 6) was not applicable to Mr. Engel on the ground of the words "criminal charge";

9. Holds, unanimously, that it was also not applicable to this applicant on the ground of the words "civil rights and obligations";

10. Holds, unanimously, that neither was it applicable to Mr. van der Wiel;

11. Holds, by eleven votes to two, that there was a breach of Article 6 para. 1 (art. 6-1) in the case of Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul insofar as hearings before the Supreme Military Court took place in camera;

12. Holds, unanimously, that there was no breach of Article 6 para. 2 (art. 6-2) in the case of Mr. Dona and Mr. Schul;

13. Holds, unanimously, that there was no breach of Article 6 para. 3 (b) (art. 6-3-b) in the case of Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul;

14. Holds, by nine votes to four, that there was no breach of Article 6 para. 3 (c) (art. 6-3-c) in the case of these three applicants;

15. Holds, by nine votes to four, that there was no breach of Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d) in the case of Mr. de Wit;

16. Holds, by twelve votes to one, that there was no breach of Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d) in the case of Mr. Dona and Mr. Schul;

17. Holds, unanimously, that there was no breach of Articles 6 and 14 (art. 14+6) taken together in the case of Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul;

18. Holds, unanimously, that there is no need to rule on the complaint based by Mr. Dona and Mr. Schul on the alleged violation of Articles 6 and 18 (art. 18+6) taken together;

19. Holds, unanimously, that there was no breach of Article 10 (art. 10) taken alone or together with Articles 14, 17 or 18 (art. 14+10, art. 17+10, art. 18+10) in the case of Mr. Dona and Mr. Schul;

20. Holds, unanimously, that there was no breach of Article 11 (art. 11) in the case of Mr. Dona and Mr. Schul;

21. Holds, unanimously, that the question of the application of Article 50 (art. 50) does not arise in the case of Mr. van der Wiel, or for those of the complaints of Mr. Engel, Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul which the Court has not herein retained (items 1 to 3, 6 to 10 and 12 to 20 above);

22. Holds, by twelve votes to one, that the question is not yet ready for decision as regards the breaches found in the case of Mr. Engel (Article 5 para. 1, items 4 and 5 above) (art. 5-1) and in the case of Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul (Article 6 para. 1, item 11 above) (art. 6-1);

 

Accordingly,

(a) reserves the whole of the question of the application of Article 50 (art. 50) as it arises for these four applicants;

(b) invites the Commission's delegates to present in writing, within one month from the delivery of this judgment, their observations on the said question;

(c) decides that the Government shall have the right to reply in writing to those observations within a month from the date on which the Registrar shall have communicated them to the Government;

(d) reserves the further procedure to be followed on this aspect of the case.

 

Done in French and English, the French text being authentic, at the Human Rights Building, Strasbourg, this eighth day of June, one thousand nine hundred and seventy-six.

 

Hermann MOSLER

President

 

Marc-André EISSEN

Registrar

 

The separate opinions of the following Judges are annexed to the present judgment in accordance with Article 51 para. 2 (art. 51-2) of the Convention and Rule 50 para. 2 of the Rules of Court.

Mr. Verdross;

Mr. Zekia;

Mr. Cremona;

Mr. O'Donoghue and Mrs. Pedersen;

Mr. Vilhjálmsson;

Mrs. Bindschedler-Robert;

Mr. Evrigenis.

H.M.

M.-A.E.

 

 


SEPARATE OPINION OF JUDGE VERDROSS

(Translation)

I have voted for the operative provisions of the judgment as they are in line with the Court's established case-law. However, I cannot, to my great regret, accept the proposition underlying the judgment, namely, that Article 5 (art. 5) of the Convention is violated by any detention imposed by a competent military authority whose decision is not subject to a judicial remedy having a suspensive effect.

Here are my reasons. If one compares disciplinary detention in a cell in the barracks with incarceration of a civilian or a serviceman in a prison (paragraph 1 (a) of Article 5) (art. 5-1-a), one is bound to see that there is a fundamental difference between the two. In the second casethe convicted person is completely cut off from his ordinary environment and occupation since he is removed from his home. On the other hand, the soldier detained for disciplinary reasons stays in the barracks and may, from one moment to the next, be ordered to carry out one of his military duties; he thus remains, even whilst so detained, potentially within the confines of military service. It seems to me from this that such detention does not in principle amount to a deprivation of liberty within the meaning of Article 5 para. 1 (art. 5-1). This does not mean that all disciplinary detention imposed by the competent military authority escapes the Court's supervision. It may contravene the Convention if it violates Article 3 (art. 3) or if its duration, or its severity, exceeds the norm generally admitted by the member States of the Council of Europe in the matter of disciplinary sanctions; I take the view that, in the final analysis, the nature of a punishment depends on this yardstick which can, of course, vary with the requirements of international military life.


SEPARATE OPINION OF JUDGE ZEKIA

I have respectfully subscribed to the main part of the judgment dealing with views and conclusions reached and criteria formulated for demarcation of the line where deprivation of liberty in the case of a conscript or an army serviceman occurs or does not occur within the ambit of Article 5 para. 1 (art. 5-1) of the Convention. Admittedly a certain amount of restriction on the right to liberty of a conscript or soldier might be imposed without infringement of Article 5 (art. 5) whereas such restriction cannot lawfully be imposed in the case of a civilian. Full reasons having been given in the judgment I need not repeat them.

I felt, however, unable to associate myself with the line of interpretation taken in determining the scope of application to the present case of certain Articles of the Convention, namely, Articles 5 para. 1 (a), 6 para. 1, 6 para. 3 (c) and (d) (art. 5-1-a, art. 6-1, art. 6-3-c, art. 6-3-d). In my view, once, in the light of the criteria enunciated by this Court, a conscript or soldier is charged with an offence which entails deprivation of his liberty such as committal to a disciplinary unit, and proceedings are directed to that end, such conscript or soldier is fully entitled to avail himself of the provisions of the Articles under consideration. For all intents and purposes the proceedings levelled against him are criminal in character and as far as court proceedings are concerned there need not be any difference between him and a civilian. I am not suggesting that such proceedings should be referred to civil courts. On the contrary, I consider it very appropriate that military courts composed of one or more judges, assisted by assessors or lawyers if needed, might take cognisance of cases where army servicemen are to be tried.

Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul were all of them serving as privates in the Netherlands Army. The first was charged with driving a jeep in an irresponsible manner over uneven ground at a high speed. His company commander committed him to a disciplinary unit for three months. He complained to the complaints officer who heard the applicant and one out of three witnesses whom he wanted to be heard. He had the assistance of a lawyer who could assist him only on legal points. He lodged an appeal with the Supreme Military Court which, after hearing the appellant and his legal adviser and obtaining the opinion of the State Advocate, reduced the punishment to twelve days' aggravated arrest to be executed thereafter. The date of his original sentence was 22 February 1971 and the Supreme Military Court gave its decision on 28 April 1971.

On 8 October 1971 Mr. Dona and Mr. Schul, as editors of a journal called "Alarm", were sentenced by their superior commanding officer to committal to a disciplinary unit for a period of three and four months respectively, for publications undermining military authority in the Army. Both complained to the complaints officer who confirmed the sentence. Thethey appealed to the Supreme Military Court. On 17 November 1971 their case was heard. Both were assisted on the legal aspects of the case by a lawyer. Sentences were confirmed. Mr. Schul's sentence was reduced to three months. Both Mr. Dona and Mr. Schul, pending their appeal before the Supreme Military Court, were placed under aggravated arrest from 8 to 19 October and remained under interim arrest as from the latter date to 27 October. They were then released until their case came up for hearing before the Supreme Military Court.

It is evident from the statement of facts made in the judgment and from the short reference I have given to certain facts that the superior commanding officer assumed the status of a judge who constituted a court of first instance and after hearing the case convicted the applicants and sentenced them for committal to a disciplinary unit. Likewise, the complaints officer assumed the status of a revisional court in dealing with complaints made by persons convicted and sentenced by a lower court, here by the superior commanding officer. The decision of the complaints officer is also subject to appeal to the Supreme Military Court which is empowered to confirm or reverse conviction and sentence or to alter them. The Supreme Military Court exercises an appellate jurisdiction over the decisions of the commanding and complaints officers. The conviction and sentence do not emanate from this Court. The sentence for committal to a disciplinary unit originated in the decision of the superior commanding officer who is neither a judge nor entitled to constitute a court. The proceedings before him are conducted partly in a quasi-judicial manner and not in full compliance with Articles 6 para. 1 and 6 para. 3 (c) and (d) (art. 6-1, art. 6-3-c, art. 6-3-d) of the Convention. The same considerations more or less apply to the status of the complaints officer. The Supreme Military Court is correctly denominated as a court although the proceedings before the court are conducted in camera in contravention of Article 6 para. 1 (art. 6-1). This court is not supposed to take the place of a trial court but rather to correct decisions already taken and convictions and sentences already passed. Therefore I am of the opinion that the requirements of Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a) have not been met. It is a great advantage to persons facing charges to have a hearing, first before a trial court which affords equality of arms and observes the rules of fair trial. In case of conviction and receiving sentence, again it is a further advantage for a convicted man to have the chance to assert his innocence before a higher court. Usually a court of appeal considers itself as bound by the findings of fact of the lower court unless there is strong reason to upset such findings. The significance in the administration of justice of a trial court of first instance cannot be regarded as over-emphasised. On the other hand if I am right in my way of thinking that, once a soldier is sought to be deprived of his right to liberty to the extent inadmissible and impermissible with regard to his status as a soldier or conscript, he is entitled to be treated as a civilian, thethe detention of the applicants either in the form of aggravated arrest or interim arrest before their cases were heard by the Supreme Military Court amounted to a detention before a conviction by a competent court had been passed. Furthermore, the detention of the applicants for the period indicated above before the Supreme Military Court heard the case was made on the strength of a conviction and sentence passed by a superior commanding officer who was not a competent court and such detention was not linked with the exigencies of service.

I have little to say in respect of infractions of Articles 6 para. 1 and 6 para. 3 (c) and (d) (art. 6-1, art. 6-3-c, art. 6-3-d). Violation of Article 6 para. 1 (art. 6-1) is found by the Court. I have nothing to add. Coming to Article 6 para. 3 (c) (art. 6-3-c), it appears from the record that the applicants were assisted only on the legal aspects of their case and very probably because they had recourse to the Articles of the Convention. This, to my mind, does not satisfy the provisions of the aforesaid sub-paragraph. As to Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d), it appears again that the applicants could not obtain the attendance and examination of some witnesses they wanted to call for their defence. The omission or refusal to call such witnesses for the defence does not appear to be based either on the irrelevancy of their evidence or on some other good reason. The applicants were not fully afforded the chance to examine witnesses against them either directly or through their counsel or through the court as envisaged in sub-paragraph 3 (d) of Article 6 (art. 6-3-d) of the Convention.

 

SEPARATE OPINION OF JUDGE CREMONA

I have agreed with the majority of my brother judges in the finding of the violations of the Convention indicated in the judgment. But having come to the conclusion, along with them, that certain punitive measures complained of in this case (strict arrest and committal to a disciplinary unit) were in fact deprivations of personal liberty also in the context of the special characteristics and exigencies of military life, I feel that certain other points become pertinent, and on these points, which I am briefly setting out hereunder, I find myself, with respect, in disagreement with the conclusions reached by the majority of my colleagues.

In the first place, having already excluded certain punitive measures (also described as arrests) from the purview of deprivation of liberty for the purposes of Article 5 para. 1 (art. 5-1) of the Convention solely on the accepted ground that "when interpreting and applying the rules of the Convention in the present casethe Court must bear in mind the particular characteristics of military life and its effects on the situation of individual members of the armed forces" (paragraph 54 of the judgment), then, in proceeding to identify as possible charges of a criminal nature (for the purposes of Article 6 para. 1 of the Convention) (art. 6-1) certain "disciplinary charges" which involve liability to punishments entailing unquestionable deprivation of liberty, I am unable to distinguish further, as the majority of my colleagues do (paragraph 82), particularly on the basis of the relative duration of such deprivation of liberty.

Thus I find that also in the case of Mr. Engel (and not only in that of Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul, as stated in paragraph 88 of the judgment) the position was one of the determination of a criminal charge against him, and since the hearing in his case too, as in that of the others, took place in camera, there is also in respect of him a violation of Article 6 para. 1 (art. 6-1), irrespective of the short duration of the strict arrest to which he was liable. The question of the assessment of the risk to which he was in practice exposed on 7 April 1971 cannot in my view alter the existing legal situation.

In paragraph 63 it is accepted in the judgment that the provisional arrest inflicted on Mr. Engel in the form of strict arrest did have the character of deprivation of liberty and this, as therein stated, despite its short duration. While appreciating that what I am about to say is not quite the same thing though the basis is essentially common, I feel that when considering the true nature of a criminal charge, liability to a punishment entailing unquestionable deprivation of liberty should also be viewed irrespective of its duration. In such a case the nature of the punishment itself in fact overrides its duration. An established deprivation of personal liberty cannot, without injury to the spirit of the Convention, be considered as obliterated by the shortness of its duration, also in the process of determining, for the purposes of Article 6 para. 1 (art. 6-1) of the Convention, the true nature of a criminal charge. With particular reference to what is stated in the last sub-paragraph of paragraph 82 of the judgment, it is my belief that the detriment involved in a deprivation of personal liberty, once established as such, cannot (as is done there) properly be qualified by the quantitative concept "not appreciable" nor indeed judged by reference to time, except only for the purposes of the relative gravity.

Another point concerns Article 6 para. 3 (c) (art. 6-3-c) of the Convention, which, among certain minimum rights guaranteed to a person charged with a criminal offence, includes the right "to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require". I do not propose to controvert the fact that this right as a whole and as formulated in this provision is not in every respect an absolute right. But then I do believe that this important right of the accused cannot be subjected to the limitation that the legal assistance (in this case a fellow-conscript with legal qualifications chosen by the applicants themselves) be confined exclusively to any points of law arising in the case.

It will be recalled in this connection that at the time of the measures complained of, the Supreme Military Court in practice granted legal assistance in certain cases where it was expected that the person concerned would not be able himself to cope with the special legal problems raised in his appeal and such legal assistance was confined to the legal aspects of the case. This limitation is in fact the subject of complaint here and I find that its application in the case of the applicants mentioned in paragraph 91 of the judgment is in violation of Article 6 para. 3 (c) (art. 6-3-c) of the Convention. The legal assistance mentioned in this provision refers to the case as a whole, that is to say, in all its aspects, both legal and factual. Indeed it is only too clear that every case is made up of both law and fact, that these are both important for the defence (which is what this provision is intended to protect) and that at times it may also not be too easy to separate one from the other.

In particular, it is, with respect, hardly reasonable to seek to justify the situation complained of, as the majority of my colleagues do in the third sub-paragraph of paragraph 91 of the judgment, on the ground that "the applicants were certainly not incapable of personally providing explanations on the very simple facts of the charges levelled against them". Indeed, quite apart from the questionable simplicity of the facts of the charges or at any rate some of them, the essential point here is not the matter of providing explanations, but the matter of adequately defending oneself against a criminal charge. The right guaranteed in Article 6 para. 3 (c) (art. 6-3-c) is a vital right of the accused and indeed of the defence in general and is designed to ensure that proceedings against a person criminally charged will not be conducted in such a way that his defence will be impaired or not adequately put. Nor is the right to legal assistance of one's own choosing, as enshrined in this provision, conditional on the person charged being incapable of defending himself (or, as stated in the judgment, providing explanations) in person. Furthermore, here the question clearly was not that the applicants were unable to defend themselves in person, but that they showed themselves unwilling to do so, preferring, as entitled to do under the Convention, to be defended (in respect of not only the legal but also the factual aspects of the charges against them) by a lawyer of their own choosing. That lawyer was in fact accepted, but then his services in the defence of the applicants were, as already stated, in my view unjustifiably restricted.

Another point concerns the failure to call two witnesses for the defence of Mr. de Wit (named by him), a failure of which he also complained in this case, invoking Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d) of the Convention, which guarantees to a person charged with a criminal offence, among certain other minimum rights, the right "to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him". Again, there is no gainsaying the fact that this is not an absolute right and is limited, for instance and to mention but one factor, by the concept of relevance. Now when Mr. van der Schans assisting the delegates of the Commission (he had previously also represented the applicants before the Commission) put it to this Court that the witnesses for the defence who were not ordered to appear were witnesses who could have helped the case for the defence (they were described as "eye-witnesses"), the Government representatives countered by saying that in view of the fact that Mr. de Wit had made a declaration acknowledging certain facts, "there was no need for further witnesses" (verbatim report of the public hearing of 29 October 1975). But, without here wishing to interfere unduly with the decisions of national jurisdictions and apart from the fact that Mr. de Wit's declaration covered only part of the charge against him (in it he certainly denied certain parts of the charge, as may be seen from the relevant decision), what was stated by the Government representatives seems to indicate that the non-admission of Mr. de Wit's two witnesses out of the three proposed by him (as against the admission of five witnesses against him) was not grounded on such justifiable considerations as, for instance, relevance, but rather on their becoming unnecessary because of certain of the accused's statements, which in my view, at least on the basis of what is before me, is not justifiable.


JOINT SEPARATE OPINION OF JUDGES O'DONOGHUE AND PEDERSEN

We are in agreement with the view that no breach has been found in any of the cases before the Court under Articles 10, 11, 14, 17 and 18 (art. 10, art. 11, art. 14, art. 17, art. 18) of the Convention. It is clear from the judgment that the difficulties arise from the consideration of the applicability of two Articles 5 and 6 (art. 5, art. 6). These Articles (art. 5, art. 6) can be said to have a certain inter-relationship because if Article 5 (art. 5) is applicable in the sense that there has been a deprivation of liberty involving a criminal charge the full impact of the obligation to comply with Article 6 (art. 6) will follow.

We feel unable to adopt the conclusion of the majority of the Court that the clear obligation of members of the armed forces to observe the code of discipline applicable to such forces is an unspecified obligation and therefore outside the reach of Article 5 para. 1 (b) (art. 5-1-b). There is a clear distinction in our opinion between the obligation of citizens at large to obey the law and the special position of military personnel to obey the disciplinary code which is a vital and integral constituent of the force of which they are members.

Apart from the considerations set out in the separate dissenting opinion of MM. Fawcett and others [pp. 74-75 of the Report][1], with which conclusion we fully agree, there is an elementary factor which should be looked at in the structure and character of a military establishment in any country which is party to the Convention. This factor is the disciplinary code, the maintenance of which is vital to the very continued existence of an armed force, and quite different from any other body or association which purports to exercise a measure of discipline over its members.

The special importance of discipline in an armed force and the recognition of this by its members, lead us to take the view that you have here a clear case of a specific and concrete obligation prescribed by law and imposed on the members. In the light of these considerations we are satisfied that in none of the cases before the Court has there been a breach of Article 5 para. 1 (art. 5-1) of the Convention because of the exception stated in Article 5 para. 1 (b) (art. 5-1-b).

What is described as the provisional detention of Mr. Engel commenced with his arrest on 20 March 1971. The Military Discipline Act of 1903 sanctioned such an arrest and detention but Article 45 of that Act restricted the period of provisional detention to twenty-four hours. In the events which took place in Mr. Engel's case there was an excessive detention of twenty-two hours and this excess was unlawful. But in the case of Mr. Engel we consider that the whole period during March to June 1971 be taken into account. The Ministerial decision to suspend the execution of his punishments to allow him to take his examination and the reduction of the several penalties in April must be balanced against the definite but technically excessive detention of twenty-two hours. In all these circumstances we would not hold that the Netherlands Government committed a breach of Article 5 para. 1 (art. 5-1) of the Convention.

As we regard the breaches of the applicants as disciplinary offences, concerned only with the applicants' conduct as servicemen and with their military obligations (cf. para. 122 of the Commission's report), it follows that the question of "the determination of his civil rights and obligations" as stated in Article 6 para. 1 (art. 6-1) of the Convention does not arise for any of the applicants.

For the same reasons we are of the opinion that there was no contravention of Article 6 (art. 6) in dealing with the cases, and in not treating any of them as in essence criminal charges requiring the application of the process contained in that Article (art. 6).

It is to be recognised that difficulty may be experienced by States in dealing with cases which are a breach of discipline and at the same time an offence under the criminal law. It seems to us that a test should be whethethe complaint is predominantly a disciplinary breach or a criminal offence. If the latter, the provisions of Article 6 (art. 6) must be observed. The nature of the complaint and the punishment prescribed under the disciplinary code and under the criminal law would be helpful pointers as to the course to be followed in order to comply with the Convention. Any attempt to dilute the procedure in the case of a grave crime by treating it as a disciplinary infraction would in our opinion be such a serious abuse, and indeed quite powerless under the Convention to exclude the application of Article 6 (art. 6) and would oblige full compliance with the requirements of that Article (art. 6).

We have derived much assistance from the separate opinion of Mr. Welter and in particular we agree with his view expressed in paragraph 9 of the opinion and his reasons given why Article 6 (art. 6) was not applicable to any of the five applicants.

It follows from the foregoing that no questions arise under Article 50 (art. 50)


SEPARATE OPINION OF JUDGE THÓR VILHJÁLMSSON

1. I feel unable to go along with the reasoning of the majority of the Court expressed in paragraph 62 of the judgment. There the majority finds that aggravated arrest under the 1903 Act is not a deprivation of liberty within the meaning of Article 5 (art. 5) of the Convention. In my opinion it is. This is both because of its nature and its legal character.

As is described in paragraph 19 of the judgment, servicemen undergoing aggravated arrest are not allowed the same freedom of movement as other servicemen. These restrictions deviate clearly from the usual conditions of life within the Netherlands armed forces. Thus the servicemen concerned have to remain during off-duty hours in a specially designated place, cannot go to the recreation facilities open to others in the same barracks and often sleep in special rooms.

The view that this treatment is tantamount to deprivation of liberty is strengthened by its purpose which obviously is punitive. It is also worth noting that we have here a treatment in respect of which the term arrest is used and this in itself indicates a deprivation of liberty.

What is stated above does not lead me to find a breach of Article 5 (art. 5) of the Convention as regards the aggravated arrest of Mr. de Wit (paragraph 41 of the judgment) and of Mr. Dona and Mr. Schul (paragraph 65 of the judgment). This conclusion is based on my interpretation of Article 5 para. 1 (b) (art. 5-1-b) of the Convention dealt with below. In the case of Mr. de Wit it is also based on the fact that he served aggravated arrest after a decision was rendered by the Supreme Military Court of the Netherlands.

2. Article 5 para. 1 (b) (art. 5-1-b) of the Convention permits "the lawful arrest or detention of a person ... in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law". The majority of the Court, in agreement with the majority of the Commission, finds this provision not applicable in the present case (paragraph 69 of the judgment). I cannot agree with the majority on this point. Any country which has a military service organises it on the basis of well-established principles, which in the case of the Netherlands are specified in the laws and regulations mentioned in the judgment. These rules form a distinct entity and they impose upon servicemen certain specific obligations. It seems to me that, far from endangering respect for the rule of law, this body of rules falls under the above-cited provision of Article 5 para. 1 (b) (art. 5-1-b).

This conclusion, nevertheless, does not apply to the provisional detention of Mr. Engel in excess of the twenty-four hours permitted by Article 45 of the 1903 Act (paragraph 26 of the judgment). On this particular point I am in agreement with the majority of the Court (see paragraph 69).

3. In paragraph 91 of the judgment, the majority of the Court sets out its opinion in connection with sub-paragraphs (c) and (d) of Article 6 para. 3 (art. 6-3-c, art. 6-3-d) of the Convention. I do not share this opinion.

As to Article 6 para. 3 (c) (art. 6-3-c), a natural reading of the text seems to me to indicate that it is up to the accused to decide whether he defends himself in person or entrusts this task to a lawyer. This, moreover, is in line with the general principles of law reflected in Article 6 (art. 6). I fail to see how, in a given case, a court – not to speak of an administrative authority - can reasonably decide to what degree the accused is capable of conducting his own defence. I therefore find a breach of Article 6 para. 3 (c) (art. 6-3-c) in the case of Mr. de Wit, Mr. Dona and Mr. Schul.

As to Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d) of the Convention, I agree with the majority of the Court when it states in paragraph 91 of the judgment that this provision does not require the examination of every witness that an accused person may wish to have called. I am also of the opinion, like the majority, that "equality of arms" is an important point when this provision is interpreted. Nevertheless, this provision entitles a person charged with a criminal offence to have witnesses on his behalf heard by the tribunal dealing with his case unless legally valid reasons are given for not doing so. This Court has, it is true, somewhat incomplete information on the facts concerning the alleged violations of Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d). It is stated that in the case of Mr. de Wit the calling of two witnesses was prevented at every juncture (paragraphs 42 and 91 of the judgment). This has in my opinion not been refuted. Even if the complaints officer on 5 March 1971 heard witnesses (paragraph 41), this cannot count as a fulfilment of the obligation under Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d) because he is not a court or a tribunal within the meaning of Article 6 para. 1 (art. 6-1). Accordingly I find a violation of Article 6 para. 3 (d) (art. 6-3-d) in the case of Mr. de Wit. On the other hand I agree with the majority of the Court in not finding a breach of this provision in the case of Mr. Dona and Mr. Schul as it has not been established that they made any request to the Supreme Military Court in this respect.


SEPARATE OPINION OF JUDGE BINDSCHEDLER-ROBERT

(Translation)

I am in agreement with the operative provisions of the judgment, except the two items concerning Mr. Engel's provisional arrest. These items record the finding that this arrest violated Article 5 para. 1 (art. 5-1) of the Convention, firstly, since no justification is to be found for it in any sub-paragraph of this provision (item 4), and secondly, because it exceeded the period of twenty-four hours stipulated by Netherlands law and insofar as it exceeded this period (item 5).

1. The difference of opinion over the first item reflects a fundamental disagreement on the applicability of Article 5 para. 1 (art. 5-1) in the matter.

The first part of the judgment ("as to the law") is based on the idea that Article 5 para. 1 (art. 5-1) is applicable de plano to disciplinary measures and penalties occasioning deprivation of liberty imposed in the context of military disciplinary law. It follows from this (i) that disciplinary penalties occasioning deprivation of liberty would comply with the Convention only if imposed by a court, in conformity with Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a); and (ii) that, in conformity with sub-paragraph (c) (art. 5-1-c), there may be provisional arrest or detention only for the purpose of bringing the person arrested before the competent legal authority, and not before the hierarchical superior even if he is impowered to impose a disciplinary penalty. Whilst, on the facts of the casethe first of these consequences does not result in the finding of a violation of the Convention, the second leads the Court to conclude that there has been a violation of Article 5 para. 1 (art. 5-1) as regards Mr. Engel's provisional arrest.

To my great regret, I cannot share this point of view; I think that, despite the apparently exhaustive nature of Article 5 para. 1 (art. 5-1), the measures and penalties of military disciplinary law should not be put on the scales of Article 5 para. 1 (art. 5-1). Here are my reasons:

(1) Account must be taken of the nature of military service and the role of disciplinary law in instilling and maintaining discipline which is a sine qua non for the proper functioning of that special institution, the army. It is not enough to adopt, as does the Court, a narrow concept of deprivation of liberty; what must be borne in mind is the whole system of disciplinary law. Military discipline calls in particular for speedy and effective measures and penalties, adapted to each situation, and which, therefore, the hierarchical superior must be able to impose.

(2) The Convention itself recognises in its Article 4 para. 3 (b) (art. 4-3-b) the special characteristics of military service. This provision reflects a basic choice made by the Contracting States and establishes in a general way the compatibility with the Convention of military service. The derogations from and restrictions on the fundamental rights to which it may give rise - for example, the right to liberty of movement guaranteed by Article 2 of Protocol no. 4 (P4-2) - are thus not contrary to the Convention, even if there is no express reservation about them. Now the system of discipline peculiar to the army constitutes one of these derogations; Article 5 para. 1 (art. 5-1) does not concern military disciplinary law and its exhaustive nature relates only to situations in civil life. Judge Verdross is right to emphasise in his separate opinion that disciplinary penalties in the framework of military service are sui generis.

(3) The fact that disciplinary law does not fall under Article 5 para. 1 (art. 5-1) is the only explanation for the wording of this provision and its complete lack of adaptation to the situations which military disciplinary law concerns. These factors, as well as the place of Article 5 (art. 5) in the Convention and its logical link with Article 6 (art. 6), are an indication that the drafters of the Convention really had in mind situations belonging to criminal procedure.

(4) The above points are corroborated by the way in which the States party to the Convention have dealt with the question in their domestic law. Even today, in their military disciplinary law, the hierarchical superior is generally the authority empowered to take measures or impose penalties whether occasioning deprivation of liberty or not. Some States certainly provide for judicial review but this does not always have a suspensive effect; furthermore, Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a) makes no distinction in its requirements between the different authorities. The governments do not seem to have envisaged the possibility that their military disciplinary law - as opposed to their military penal procedure - could be affected by the Convention. It appears difficult in these circumstances to countenance an interpretation that disregards so widespread a conception, namely, the "common denominator of the respective legislation of the various Contracting States", to adopt the Court's language in another context (paragraph 82 of the judgment).

I conclude from the above that Mr. Engel's provisional arrest, since it occurred in the framework of disciplinary procedure, was not subject to Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a) and that, as a result, it has not violated this provision on the ground that Mr. Engel was arrested and detained for the purpose of being brought before his hierarchical superior and not before a legal authority.

2. That Article 5 para. 1 (art. 5-1) is inapplicable to disciplinary law does not mean that disciplinary measures and penalties escape supervision altogether. In point of fact, as is stated in the judgment, Article 6 (art. 6) gives the Convention institutions the possibility of correcting excessive extension of the scope of disciplinary law; furthermore there is ground for saying that the measures and penalties in disciplinary law that involve deprivation of liberty do not escape the requirement of lawfulness which underlies the whole of Article 5 (art. 5).

Mr. Engel's provisional arrest can certainly be assessed from this angle. However, although I admit that it was initially tainted with unlawfulness to the extent that it lasted more than twenty-four hours, I cannot agree with the item in the operative provisions of the judgment which records a violation of the Convention in this respect. The State which redresses injury caused contrary to international law expunges by that very act its international responsibility; to afford it this possibility is precisely the meaning of the rule on exhaustion of domestic remedies (cf. Guggenheim, Traité de droit international public, vol. II, p. 23). In the case before us, the State completely redressed Mr. Engel's injury when the authority hearing the appeal decided that the two days' strict arrest to which he had been sentenced would be deemed to have been served during the provisional arrest. In these circumstances it is no longer appropriate for the operative provisions of the judgment to record a violation of the Convention. This approach is not contrary to the Court's case-law; each time it has held that the reckoning of detention on remand as part of a sentence did not prevent it from taking the unlawfulness of that detention into account, there had been a detention of long duration for which the deduction did not amount to complete reparation. Besides, the question has been pleaded before the Court in the context of affording just satisfaction (cf. for example, the Neumeister case, judgment of 7 May 1974, Series A no. 17, pp. 18-19).


SEPARATE OPINION OF JUDGE EVRIGENIS

(Translation)

1. To my great regret I have not been able to concur with the majority of the Court on items no. 3, 14, 15 and 16 of the operative provisions of the judgment. These are the points which caused me to disagree:

(a) The majority of the Court thought that the committal of Mr. Dona and Mr. Schul to a disciplinary unit, by virtue of a decision of the Supreme Military Court of the Netherlands, met with the requirements of Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a) of the Convention. Their sentence to a punishment involving deprivation of liberty emanated, according to the majority of my colleagues, from a "court" within the meaning borne by this term in Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a). The Military Court, to adopt the terminology used in our Court's case-law, was a court from the organisational point of view; yet it seems on the other hand difficult to regard the procedure prescribed by law and in fact followed before it in the present cases as being in conformity with the conditions that should be satisfied by a judicial body corresponding to the notion of a court, within the meaning of Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a). Two aspects of this procedure appear to me not to fulfil these conditions, namely, the freedom of action allowed to the accused's lawyer on the one hand and the taking of evidence on the other.

On the first aspect, the facts noted by the Court (judgment, paras. 32, 48, 91) reveal an important restriction on the defence lawyer's freedom of action before the Military Court when it hears a disciplinary case like those now before us. The lawyer may not, in fact, take part in the proceedings except to deal with legal problems and, what is more, only with any specific legal problems that might be presented by his client's appeal, such as, for example, the questions that would be raised by the entry into play of the European Convention on Human Rights. Furthermore, there are good reasons for thinking that the lawyer is not allowed to plead during the hearing (cf. the reference to the report dated 23 December 1970 of the acting Registrar of the Netherlands Supreme Military Court, decision on admissibility, report of the Commission, p. 99)[2]. Taking these restrictions into account, it seems difficult to reconcile the procedure in question with the notion of a court within the meaning of Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a); this, let us not forget, is a court which imposes sanctions involving deprivation of liberty (cf. De Wilde, Ooms and Versyp judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, pp. 41-42, paras. 78-79, and (b) below).

The same points also apply to the second procedural aspect mentioned above, namely, the procedure prescribed by law and followed in practice for taking evidence before the Military Court when it sits as a disciplinary tribunal. According to the facts noted by the Court and bearing in mind the provisions of Netherlands law applicable in this case (cf. paras. 31 and 91 of the judgment), the attendance and hearing of defence witnesses apparently cannot take place in conditions ensuring the guarantees for the defence which I consider that a trial must provide if it involves the imposition of a punishment occasioning deprivation of liberty and if it is to be fair. For these reasons I have had to conclude that there has been a violation of Article 5 para. 1 (art. 5-1) in the case of Mr. Dona and Mr. Schul.

Having said this, I think that, once the Court had held that the charge against these two applicants was "criminal" (Article 6, judgment paras. 80 et seq., in particular para. 85 in fine) (art. 6), it should have refrained from examining whethethe Military Court corresponded to the notion of a court within the meaning of Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a). Whilst the expression "court" is, in principle, an autonomous concept in each of the above-mentioned provisions, this nevertheless does not alter the fact that the court mentioned in Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a) must meet the requirements of Article 6 (art. 6) when, as in the present casethe penalty occasioning deprivation of liberty which it imposes is finally deemed to be the outcome of a criminal charge and hence to fall within Article 6 (art. 6). It is permissible, in appropriate cases, for the court mentioned in Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a) not to fulfil all the conditions stipulated by Article 6 (art. 6) for a criminal court. The converse seems both logically and legally difficult. If a penalty occasioning deprivation of liberty was inflicted by a court that had to meet the conditions of Article 6 (art. 6), there is no point in asking the further question whether that court complied with the notion of a court within the meaning of Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a).

(b) The same reasons have led me to believe that I must dissent from the opinion of the majority of the Court on items 14, 15 and 16 of the operative provisions of the judgment. I will thus do no more than refer to the remarks set out under 1 (a) above.

The fact remains that I think that the examination of the cases of committal to a disciplinary unit in the light of the notion of "criminal charge" in Article 6 (art. 6) calls for some observations of a more general nature. I take the liberty of putting them forward as I wish to demonstrate that on these points my disagreement with the majority is more pronounced.

When imposing the penalty of committal to a disciplinary unit (case of Mr. Dona and Mr. Schul) or when reviewing such a penalty imposed by a non-judicial authority (case of Mr. de Wit), the Military Court was acting under Netherlands law as a disciplinary tribunal. If and to the extent that the Military Court was not dealing with conduct that could be sanctioned by penalties occasioning deprivation of liberty, its procedure could not in principle be considered contrary to the Convention. However, our Court thought, and rightly moreover, that the above-mentioned cases not only involved punishments occasioning deprivation of liberty, but also were covered by the notion of "criminal charge" within the meaning of Article 6 (art. 6) of the Convention. It thus had to investigate whethethe Military Court afforded the guarantees that this provision requires of a criminal court. The majority considered that in the present case those guarantees were present, except the requirement of Article 6 para. 1 (art. 6-1) that the hearings be in public. Now the picture of the criminal court presented by the opinion of the majority seems to me hardly reconcilable with the minimal requirements of Article 6 (art. 6) for the ideal criminal court. Indeed I find it very hard to admit that a criminal court, irrespective of its level or jurisdiction, can, without contravening the provisions of Article 6 (art. 6), operate with a defence lawyer subject to important restrictions on the freedom of action traditionally allowed in the criminal procedure of the democratic countries in Europe and with rules of taking evidence little favourable to the accused. Of course, one cannot attribute these deficiencies to the Military Court which, it must be remembered, was acting under Netherlands law in the present cases as a disciplinary tribunal and did not therefore normally have to enquire whether it was complying with Article 6 (art. 6) of the Convention. It is our judgment which, by drawing the borderline beyond which the disciplinary becomes the criminal, requires retrospectively, by virtue of the Convention, that a disciplinary tribunal should have afforded the guarantees of a criminal court. Now I fear that the majority opinion, to the extent that it restricts these guarantees, may take the interpretation of Article 6 (art. 6), and especially the notion of a criminal court, on a path which, may I say, would not be free of risks. I would also like to point out in the same context that the classification under the Convention of a question as criminal, whether or not this corresponds to the conceptions of the relevant national law, must bring into play the guarantees of Article 7 (art. 7) of the Convention as well.

(c) In finding a violation of Article 5 para. 1 (art. 5-1) for the reasons given in 1 (a) above, I should logically conclude that there was a violation of Article 5 para. 4 (art. 5-4) in the case of Mr. Dona and Mr. Schul (item no. 7 of the operative provisions of the judgment). If the Supreme Military Court, which, according to the judgment, performs cumulatively the functions both of the court mentioned in Article 5 para. 1 (a) (art. 5-1-a) and of the court mentioned in Article 5 para. 4 (art. 5-4), did not comply with the former paragraph's notion of a court, likewise it would also not comply in principle with the latter paragraph's notion of a court. I have, however, agreed with the majority on this point, taking into account that under Netherlands law there is a civil court with general jurisdiction before which the legality of any deprivation of liberty may be challenged by summary application (Article 289 of the Civil Procedure Code and Sections 2 and 53 of the Judicature Act).

2. My vote on item 6 of the operative provisions of the judgment was to the effect that there was no violation, in the casethere mentioned, of Articles 5 para. 1 and 14 (art. 14+5-1 taken together. If the question had been put, I would for the same reasons (judgment, paras. 72 et seq.) have voted the same way as regards the complaints before the Court which were not considered to concern deprivations of liberty. The Court, however, thought it was able not to retain these cases for the reasons set out in paragraph 71 of the judgment. I cannot share this view. According to the Court's case-law (case relating to certain aspects of the laws on the use of languages in education in Belgium, judgment of 23 July 1968, Series A no. 6, pp. 33-34, para. 9; National Union of Belgian Police Case, judgment of 27 October 1975, Series A no. 19, p. 19, para. 44), a "measure which is in conformity with the requirements of the Article enshrining the right or freedom in question may however infringe Article 14 (art. 14) for the reason that it is of a discriminatory nature". Article 14 (art. 14) obliges States to secure "without discrimination" the enjoyment of the rights and freedoms set forth in the Convention. The Convention thus prohibits any discrimination appearing in the context of the enjoyment of a right which it guarantees, whether such discrimination takes the positive form of measures enhancing the enjoyment of that right, or the negative form of limitations, legitimate or otherwise, on that right. I can hardly conceive how one could, a fortiori, make a distinction under Article 14 (art. 14), as interpreted by the Court, between measures involving an unlawful limitation on the right in question and measures tolerated by the Convention. Discriminatory treatment by measures in either of these two categories may lead to a discrimination in the enjoyment of rights that must be subject to supervision under Article 14 (art. 14) of the Convention. The Court should therefore have examined from the point of view of their conformity with Article 14 (art. 14) as well, those of the penalties brought to its attention which it finally considered not to involve deprivation of liberty.


[1] Note by the Registry: Page-numbering of the stencilled version

[2] Note by the Registry: Page-numbering of the stencilled version.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-3-c | DIC | Almaši protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Kž1 890/2019 od 20.12.2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Višeg suda u Kruševcu K.br.28/19 od 14.10.2019. godine potvrđuje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu K.br.28/19 od 14.10.2019. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 Krivičnog zakonika (KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine. Istom presudom, na osnovu odredbe člana 87 u vezi člana 246 stav 7 KZ, okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i od istog je trajno oduzeta opojna droga cannabis-marihuana ukupne neto mase 104,7 grama, a koja mu je privremeno oduzeta po potvrdi o privremeno oduzetim predmetima PU Kruševac Ku.br.168-41/18 od 17.09.2018. godine i određeno je da će se po pravnosnažnosti odluke, sa oduzetim predmetima, postupiti u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Navedenom presudom, okrivlјeni je obavezan da, na ime paušala plati sudu novčani iznos od 5.000,00 dinara, a na ime troškova krivičnog postupka Višem javnom tužilaštvu u Kruševcu, novčani iznos od 58.280,34 dinara.

Žalbom branioca okrivlјenog, ukazuje se da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 1 tačka 11 ZKP i povredom iz člana 438 stav 2 tačka 2 ZKP, tvrdnjom da je izreka presude nerazumlјiva, da u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o činjenicama koje su predmet dokazivanja, a da su razlozi koji su dati nejasni i u znatnoj meri protivrečni i da postoji znatna protivrečnost između onoga što se navodi o razlozima presude, o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku, a da sve to presudu čini u toj meri manjkavom, da nije moguće ispitati njenu zakonitost i pravilnost. Pobijajući prvostepenu presudu, žalbom branioca okrivlјenog ukazuje se da su tokom krivičnog postupka, pre svega u predistražnom postupku, prilikom saslušanja okrivlјenog, tada u svojstvu osumnjičenog, napravlјeni brojni propusti, usled kojih je zapisnik o saslušanju osumnjičenog pred policijom od 17.09.2018. godine, nezakonit dokaz i kao takav ne može se koristiti u postupku, a samim tim ne može biti ni dokaz na kome se zasniva osuđujuća presuda. Navodima iz žalbe branioca okrivlјenog, ukazuje se da prilikom ispitivanja okrivlјenog pred policijom, nisu ispoštovane norme, odnosno pravila predviđena članom 289, 88, 86, 76 i 68 ZKP i da je, shodno odredbi člana 289 stav 2 i člana 68 ZKP, policija bila dužna da okrivlјenog odmah pouči o pravu na izabranog branioca koji će pristupiti njegovom saslušanju i da mu omogući dovolјno vremena da sebi obezbedi izabranog branioca i pripremi odbranu.

Po nalaženju Apelacionog suda, a imajući u vidu da je okrivlјeni, prilikom saslušanja u policiji, prihvatio imenovanje branioca po službenoj dužnosti, o čemu svedoči njegova saradnja sa istim (obzirom da je odbrani, koju je okrivlјeni dao, prethodio poverlјiv razgovor sa njegovim braniocem), spremnost da odbranu iznese u njegovom prisustvu i odustvo bilo kakvh primedbi u vezi sa tim, to je odbrana okrivlјenog data pred policijom, u svemu u skladu sa odredbom člana 289 i člana 68 ZKP, i na istoj se može zasnivati sudska odluka (presuda Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Almaši protiv Srbije, broj 21388/15 od 08.10.2019. godine). Naime, uvidom u zapisnik PU Kruševac od 17.09.2018. godine, utvrđuje se da je, tada osumnjičeni, AA nakon što je propisno poučen o svojim pravima, pristao da svoju odbranu da pred policijom, u prisustvu branioca po službenoj dužnosti i da je zapisnik potpisan bez primedbi i od strane osumnjičenog i od strane njegovog branioca, a odbrani koja je tom prilikom data, prethodio je poverlјiv razgovor sa braniocem.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 17 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 4987/2018 od 29.11.2018. Apelacionog suda u Nišu ovom Sadu, u pravnoj stvari tužioca AA protiv tužene BB, radi utvrđenja diskriminacije. Odlučujući o žalbi tužioca protiv presude Višeg suda u Novom Sadu P.410/16 od 19.10.2017. godine i žalbi tužioca protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu P.410/16 od 19.02.2018. godine, Apelacioni sud u Novom Sadu donosi presudu kojom se žalbe tužioca se odbijaju, pa se presuda Višeg suda u Novom Sadu P.410/16 od 19.10.2017. godine i rešenje Višeg suda u Novom Sadu P.410/16 od 19.02.2018. godine potvrđuju.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde