(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14) Uporediva situacija
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Švajcarske Konfederacije koju je Sudu podnela švajcarska državljanka gđa Ariane Schwizgebel, dana 15.juna 2007.godine.

Podnositeljka je konkretno navela da su joj švajcarske vlasti zabranile da usvoji drugo dete zbog njene starosti. Sredinom februara 2009.godine Sud je odlučio da o predstavci obavesti Vladu.
Podnositeljka predstavke je rođena 1957.godine u Ženevi gde i živi. Ona je neudata i ima stepen magistra muzike. Muzika je njen izvor prihoda. Kada je imala oko trideset godina , čovek sa kojim je bila u vezi oko deset godina umro je u nesreći. Ona nije želela da osnuje porodicu sa nekim drugim, pa je nakon mnogo premišljanja odlučila da usvoji svoje prvo dete. Početkom januara 2000.godine dodeljena joj je mala devojčica, rođena u Vijetnamu prethodne godine. Usvajanje je dozvoljeno krajem juna 2002.godine. Početkom jula 2002.godine podnositeljka predstavke je tražila ovlašćenje da dobije drugo dete sa ciljem da i njega usvoji. Njen zahtev je pravnosnažno odbijen. Tokom narednih godina svaki njen zahtev u tom smislu je odbijan. Krajem januara 2007.godine Savezni sud je odbacio upravnu žalbu podnositeljke predstavke.

NAVODNA POVREDA ČLANA 14 U VEZI SA ČLANOM 8 KONVENCIJE
Član 14 – zabrana diskriminacije po bilo kom osnovu.
Član 12 – muškarci i žene odgovarajućeg uzrasta imaju pravo da stupaju u brak i zasnivaju porodicu u skladu sa unutrašnjim zakonima koji uređuju ostvarivanje ovog prava.
Član 8 – svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Iako se podnositeljka pozvala na povredu člana 14 u vezi sa članom 12 Konvencije, Sud smatra prikladnijim, u svetlu svih okolnosti predmeta, da ovaj predmet ispita po članu 8. Prema sudskoj praksi razlika u ophođenju je diskriminatorna u smislu člana 14 ako nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Strane ugovornice uživaju određeno polje slobodne procene u oceni da li i u kojoj meri razlike u inače sličnim situacijama opravdavaju razliku u tretmanu.
Sud ne može da se složi sa mišljenjem podnositeljke predstavke da je ona žrtva diskriminacije u odnosu na žene koje danas mogu da imaju biološku decu u istim godinama (47 i po, kada je podnela zahtev za usvajanje). Ona samo može da tvrdi da je žrtva razlike u tretmanu lica koja su u analognim situacijama. Kako je Vlada navela, ovde su konkurentni interesi podnositeljke i deteta (namera države je da vodi računa o interesima i dobrobiti deteta). Ako se uzme u obzir široko polje slobodne procene koje je u ovoj oblasti dato državama i potreba da se zaštite najbolji interesi dece, odbijanje vlasti da smeste drugo dete kod podnositeljke predstavke ne kosi se sa principom proporcionalnosti. Dakle, nije bilo povrede člana 14 u vezi sa članom 8 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODJELJENJE

PREDMET SCHWIZGEBEL protiv ŠVAJCARSKE

(Predstavka br. 25762/07)

PRESUDA

[Izvodi]

STRAZBUR

10. jun 2010.

U ovoj presudi može doći do redaktorskih izmjena.

U predmetu Schwizgebel protiv Švajcarske, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, Predsjednik,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, sudije,
i Søren Nielsen, Sekretar odjeljenja,

nakon vijećanja bez prisustva javnosti dana 20. maja 2010. godine, donosi sljedeću presudu, usvojenu toga dana:

POSTUPAK

Predmet je pokrenut Predstavkom (br. 25762/07) protiv Švajcarske Konfederacije koji je dana 15. juna 2007. godine po članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) Sudu predala državljanka Švajcarske g-đa Ariane Schwizgebel (u daljem tekstu: Podnositeljka predstavke). Podnositeljku predstavke zastupala je g-đa C. Nebel, advokat sa praksom u Ženevi. Vladu Švajcarske (u daljem tekstu: Vlada) zastupao je njen Zastupnik, g. F. Schürmann, Šef odjeljenja za ljudska prava i Savjet Evrope, Savezna kancelarija za pravdu.
Podnositeljka predstavke je navela, konkretno, da su joj švajcarske vlasti zabranile da usvoji drugo dijete zbog njenestarosti.
Dana 17. februara 2009. godine Sud je odlučio da o predstavci obavijesti Vladu. On je takođe odlučio da u isto vrijeme odlučuje o prihvatljivosti i meritumu predstavke (član 29 stav 3 Konvencije).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljka predstavke rođena je 29. jula 1957. godine u Ženevi gdje i živi. Ona je neudata i ima stepen magistra muzike. Muzika je njen izvor prihoda.
Po riječima podnositeljke predstavke, kada je imala oko trideset godina, čovjek sa kojim je bila u vezi oko deset godina umro je u nesreći. Od tada ona nije željela da osnuje porodicu ni sa kim drugim. Međutim, vođena željom da odgaja djecu ona je nakon mnogo premišljanja odlučila da usvoji svoje prvo dijete.
Dana 16. aprila 1996. godine ona je tražila ovlašćenje Sektora za zaštitu djece Kantona Ženeve da dobije djete sa ciljem da ga usvoji.
Podnositeljka predstavke objasnila je da je, nakon što je obavještena da će vjerovatno dobiti negativan odgovor zbog bračnog stanja, ona povukla svoj zahtjev dana 4. oktobra 1996.godine.
Nakon što se doselila u Delémont (Kanton Jura), ona je 1998. godine predala novi zahtjev za dozvolu da dobije djete i zahtjev je prihvaćen na osnovu pozitivnog mišljenja koje je izdao Sektor za socijalno staranje (WelfareDepartment).
Dana 8. januara 2000. godine, ona je dobila malu djevojčicu, Violaine, rođenu u Vijetnamu 30. aprila 1999.godine
Na osnovu izvještaja o situaciji u njenom domu od 12. decembra 2001. godine, u kojem je data preporuka da se dijete usvoji, nadzorni organ Delémonta dozvolio je usvajanje 26. juna 2002.godine.
Dana 9. jula 2002. godine podnositeljka predstavke tražila je ovlašćenje da dobije drugo dijete sa ciljem da i njega usvoji.
Sektor za socijalno djelovanje (Social Action Department) Republike i Kantona Jura odbilo je taj zahtjev svojom odlukom od 5. septembra 2002. godine koja je potvrđena i po žalbi dana 7. novembra 2002.godine.
Administrativno odjeljenje Kantonalnog suda Kantona Jura potvrdilo je tu odluku o odbijanju zahtjeva dana 25. avgusta 2003.godine.
Dana 19. januara 2004. godine podnositeljka predstavke – koja se ponovo preselila u Ženevu 2003. godine – ponovo je tražila dozvolu da dobije drugo dijete sa ciljem usvojenja: dijete iz Južne Amerike starosti između jedne i tri godine.
U odluci od 19. jula 2004. godine Sektor za zaštitu djece odbio je njenzahtjev.
Podnositeljka predstavke žalila se protiv te odluke ali njenu je žalbu Sud pravde Kantona Ženeva proglasio nepravovremenom – i stoga neprihvatljiovom- dana 28. septembra 2004.godine
Dana 25. januara 2005. godine ona je predala novi zahtjev za odobrenje da dobije dijete za svrhe usvojenja ali je taj zahtjev odbila Kancelarija za mlade Kantona Ženeve u odluci od 12. septembra 2005. godine.
Dana 7. decembra 2005. godine na pojedinačnoj raspravi pred vlastima Kantona, podnositeljka predstavke navela je da on želi da dobije dijete mlađe od pet godina i da bi voljela da to bude dijete iz Vijetnama, kao prvo dijete koje je usvojila iako bi prihvatila i mogućnost da usvoji dijete iz neke druge zemlje.
U odluci od 24. aprila 2006. godine Sud pravde Kantona Ženeve odbacio je žalbu podnositeljke predstavke i potvrdio odbijanje da se dozvoli privremeno smještanje djeteta kod nje sa ciljem usvojenja. Ovaj sud nije doveo u pitanje činjenicu da su prepoznate vaspitne kvalitete podnositeljke predstavke koje se baziraju na ljubavi, poštovanju i hrišćanskim vrijednostima. Nadalje, Sud je smatrao da je podnositeljka predstavke imala dovoljno sredstava jer je imala poslove na kojima je dobijala platu. Sud je bio mišljenja, međutim, da usvojenje drugog djeteta može nepravično da utiče na situaciju Vilaine. Štaviše, sud je našao da je podnositeljka predstavke potcijenila specifične teškoće usvojenja, a naročito usvojenja djeteta iz inostranstva. Sud je dalje izrazio određene rezerve po pitanju dostupnosti podnositeljke predstavke i mogućnosti da joj otac brat pomognu u brizi za drugo dijete. Zato je Sud zaključio da mu okolnosti u cjelini nisu omogućavale da predvidi da će usvojenje poboljšati dobrobit djeteta.
U presudi od od 5. decembra 2006. godine koja je dostavljena zastupniku podnositeljke predstavke 22. januara 2007. godine, Savezni sud odbacio je upravno pravnu žalbu podnositeljke predstavke, našavši sljedeće:

“...

2.1. Po članu 264 Zakonika o građanskom postupku – u verziji koja je na snazi od 1. januara 2003. godine – dijete može da se usvoji ukoliko su se budući usvojitelji starali za njega i obezbjeđivali njegovo vaspitanje najmanje godinu dana i ako su sve okolnosti takve da se može predvidjeti da će uspostavljanje odnosa roditelj- dijete unaprijediti dobrobit djeteta a da neće nepravično uticati na situaciju bilo kog drugog djeteta roditelja usvojitelja. Svim usvojenjima mora da prethodi smještanje u porodicu i odnos hraniteljstva u određenom trajanju. Kao imperativni uslov za usvajanje, ova mjera služi da se opravda kasnije uspostavljanje odnosa roditelj-dijete, da bi se omogućio probni period za osobe na koje to na bilo koji način utiče, i da bi se dala mogućnost i sredstva da se obezbijedi da će se usvojenjem unaprijediti dobrobit djeteta (ATF [presuda Saveznog suda] 125 III 161 tačka 3a str. 162 i tu navedeni drugi izvori). Po članu 316 Građanskog zakonika, za smještanje djece kod hranitelja mora da se dobije ovlašćenje i mora da se vrši nadzor nadzornog organa ili nekog drugog organa zaduženog za prebivalište predmetnog roditelja, koji je određen pravom Kantona (stav 1); kada se dijete smjesti u neku porodicu sa ciljem da bude usvojeno, nadležan je samo jedan organ kantona (stav 1bis, na snazi od 1. januara 2003. godine); Savezni savjet propisuje uslove za implementaciju (stav 2).

U skladu sa članom 11b Naloga Saveznog savjeta od 19. oktobra 1977. godine kojim se uređuje smještanje djece sa ciljem da im se pruži podrška i da budu usvojena (‘OPEE’; RS 211.222.338), koja je na snazi od 1. januara 2003. godine, ovlašćenje za smještanje djeteta daje se samo ako lične kvalitete, zdravstveno stanje i vaspitni kapaciteti budućeg usvojitelja i drugih lica koja žive u njegovom domaćinstvu, i stambeni uslovi, nude sve garancije da će dijete koje bude tu smješteno osjetiti dobro od odgovarajuće brige, vaspitanja i obrazovanja, te da će se sačuvati dobrobit druge djece koja žive u toj porodici (stav 1(a)), kada nema zakonskih prepreka budućem usvojenju i kada sve okolnosti zajedno, a naročito motivi budućeg usvojitelja, omogućuju da se predvidi da će usvojenje unaprijediti dobrobit djeteta (stav 1 (b)). Posebno mora da se uzme u obzir interes djeteta kada je razlika u starosti između djeteta i usvojitelja veća od 40 godina (član. 11b § 3 (a) OPEE; v. o ovom pitanju, ATF 125 III 161 tačka 7a p. 167/168).

Ovaj primarni uslov za usvojenje – dobrobit djeteta (član 264 Građanskog zakonika) – nije lako verifikovati. Vlasti moraju da utvrde da li je usvojenje zaista takvo da može da obezbijedi najbolji mogući razvoj ličnosti djeteta i poboljšanje njegove ili njene situacije; to pitanje mora da se ispita u svakom smislu (emotivnom, intelektualnom, fizičkom), a da se ne pripisuje pretjerana težina materijalnom faktoru (ATF 125 III 161 tačka 3a in fine p. 163 i tu navedeni drugi izvori).

2.2. Po članu 264b stav 1 Građanskog zakonika, osoba koja nije u braku – bilo da nije sklapala brak, ili je udovac/udovica ili razvedena osoba – može sama da usvoji dijete ako ima najmanje 35 godina. U ovom obliku usvojenja odnos roditelj – dijete uspostavlja se sa jednim roditeljem. Kao rezultat te situacije, roditelj usvojitelj mora sam da preuzme dužnosti da zadovolji potrebe dijeteta i da bude na raspolaganju da se stara o djetetu u mjeri koja je veća nego što se traži od svakog od roditelja koji zajedno usvajaju dijete. Shodno tome, vlast mora posebno da uzme u obzir interese djeteta kada podnosilac zahtejva nije u braku ili kada on ili ona nije u stanju da usvoji dijete zajedno sa svojim supružnikom (član 11b stav 3 (b) OPEE). Namjera zakonodavca bila je da zajedničko usvojenje treba da bude pravilo, a usvojenje djeteta od strane samohranog roditelja da bude izuzetak (ATF 111 II 233 tačka 2cc stranica 234/235). Može se zaista smatrati da se interes djeteta, koji je od najvećeg značaja, sastoji u principu od toga da živi sa cjelovitom porodicom. Ipak, zakon izričito dozvoljava usvojenje od strane lica koje nije u braku i ne uslovaljava njega ili nju time da moraju da postoje “validni razlozi” – za razliku od lica koja žele da usvoje odraslu osobu ili lice lišeno poslovne sposobnosti. U svakom slučaju kada su ispunjeni uslovi koji omogućuju dobrobit djeteta, i usvajanje od strane lica koje nije u braku ispunjava sve uslove za ispunjenje i lični razvoj djeteta, takvo usvojenje se dozvoljava; u takvim slučajevima u fazi preliminarnog smještanja djeteta ispunjavaju se uslovi predviđeni članom 11b OPEE i mora se dati dozvola za smještanje djeteta (ATF 125 III 161 tačka 4b p. 165 I drugi tu navedeni izvori).

3.1. Niži sud našao je da je lice koje je podnijelo žalbu imalo odgovarajuće vaspitne kvalitete. Ona je mogla i da računa na široku mrežu lica koja bi joj pomogla u njenom projektu i koja su obećala da će joj pomoći da se stara za djecu kada bude zauzeta. Od kada je njen zahtjev odbijen u Kantonu Jura (v. B.a ranije u tekstu), ona je promijenila organizaciju svog života tako što se preselila u Ženevu, gdje obavlja svoju profesionalnu djelatnost; od novembra 2004. godine iznajmljuje stambeni prostor u kraju koji je blizu crkvi u kojoj je ona maître de chapelle i to u zgradi u kojoj se takođe nalaze kancelarije i sekretarijat muzičkog festivala čiji je ona umjetnički direktor. I na kraju, njeni finansijski resursi su dovoljni (7.000 [švajcarskih franaka– CHF] mjesečno). Kada su ove stvari utvrđene, nije bilo potrebno da se one ponovo ispituju.

3.2. U svom zahtjevu od 19. januara 2004. godine podnositeljka žalbe tražila je ovlašćenje da dobije ‘drugo dijete iz Južne Amerike, starosti od jedne do tri godine’; po zahtjevu koji je predat naredne godine izgleda da se ti kriterijumi nisu promijenili. Međutim, kada se ona lično pojavila pred nadležnim organom Kantona 7. decembra 2005. godine ona je izjavila da želi da dobije dijete ‘starosti do pet godina’; ističući da je A (prvo dijete koje je usvojila) iz Vijetnama, ona je izrazila želju da joj se povjeri dijete koje je ‘rođeno u toj zemlji’, iako je ‘naravno otvorena za mogućnost da dobije dijete iz neke druge zemlje’.

Kako je ovaj Sud našao u jednom novijem predmetu, takav pristup ne može da se prihvati (v. presudu 5A.11/2005, 3. avgust 2005, tačka 3.1, u FamPra.ch 2006 str. 177). Izvještaj o situaciji u domu podnositelja zahtjeva (član 268a Građanskog zakonika i član 11d OPEE) sastavlja se u skladu sa starošću i porijeklom djeteta, što su faktori koje podnosilac zahtjeva mora da navede (član 11g stav 2 (a) i (c) OPEE). Kancelarija za mlade je zato prilično s pravom, u svojim nalazima po žalbi na nivou Kantona, utvrdila da je taj dokument ‘sastavljen na osnovu zahtjeva za usvojenje djeteta starosti između jedne i tri godine u vrijeme dolaska’. Svi nalazi koji bi ukazivali suprotno ukazivali bi na to da zahtjev može da se promijeni u zavisnosti od slučaja, tako da se smanji razlika u godinama u ovom slučaju. Slijedi da kritika suda Kantona što nije dao ‘ovlašćenje za starije dijete, da bi se smanjila razlika u godinama’ izgleda neosnovana. Činjenica da je Konvencija između Švajcarske i Vijetnama o saradnji u pitanjima usvojenja djece stupila na snagu dok se radilo na žalbi u ovom predmetu, tj. 9. aprila 2006. godine (RO 2006 p. 1767), nije bitna; nadalje, podnositeljka žalbe ne pokazuje da bi ispunila uslove koji su predviđeni tim sporazumom, ili čak – bez obzira na mišljenje predstavnika Kancelarije za mlade (v. evidenciju pojedinačnog saslušanja od 5. aprila 2006. godine) – da bi njen projekat bio izvodljiv.

3.3. Podnositeljka žalbe rođena je 1957. godine i trenutno ima 49 godina; u odnosu na dijete starosti od jedne do tri godine – ako i zanemarimo vrijeme čekanja u postupku usvojenja iz druge zemlje – razlika u godinama bila bi između 46 i 48 godina. U svjetlu sudske prakse Saveznog suda takva razlika je prevelika (v. presudu 5A.6/2004 od 7. juna 2004, tačka 3.2, objavljeno uch 2004 str. 710: lice koje nije u braku ‘staro gotovo 50 godina’ želi da usvoji ‘djevojčicu mlađu od pet godina’; v. takođe i izvore citirane u ATF 125 III 161 tačka 7a, p. 167/168).

Kako su vlasti Kantona ispravno istakle, čak i razlika od 45 godina je prevelika. U tom slučaju bi se podnositeljka žalbe sa 60 godina, našla u situaciji da je bez partnera roditelj dva tinejdžera koji bi, uz probleme koji se javjaju u tom životnom dobu, mogli da se suoče sa posebnim poteškoćama kao usvojena djeca (v. npr. presuda 5A.21/1999 od 21. decembra 1999. godine, stavka 3d, objavljeno u FamPra.ch 2000 p. 546), posebno pošto bi buduće dijete moglo da ima specifične potrebe. Podnositeljka žalbe nije u pravu kada se poziva na presudu Saveznog suda 125 III 161 (razlika u godinama između 44 i 46 godina), gdje se još uz to radilo o usvajanju jednog djeteta (v. tačku 3.4 u ovom tekstu).

3.4. Mišljenje suda koje slijedi, prema kome je podnositeljka žalbe potcijenila teret koji predstavlja drugo dijete, ne može da se ospori. Iako se može priznati, sa stanovišta teorije, da pristustvo sestre ili brata može da ima korisne efekte u emotivnom i socijalnom smislu (v. presuda 5A.25/1996 od 1. maja 1997. godine, tačka 6b, neobjavljeno, u SJ 1997 str. 597 et seq.), ta ocjena treba da se pažljivo donese kada je riječ o usvojenoj djeci. U izvještaju o situaciji u domu podnositeljke navodi se da postoji rizik da A., nakon uživanja potpune majčinske pažnje, doživi ‘reaktivirajući osjećaj da je napuštena’; pozitivni efekti novog usvojenja na njenu situaciju (član 264 in fine Građanskog zakonika, član 9(b) LF-ClaH (Savezni zakon o Konvenciji iz Haga), i član 11b stav 1(a), in fine OPEE) nisu stoga sigurni (v. generalno, Lücker-Babel, Adoption internationale et droits de l’enfant, Fribourg 1991, str. 44; ovaj autor navodi da je ‘upravo u porodicama koje imaju više usvojene djece ili više biološke djece (i samo jedno usvojeno dijete) stopa neuspjeha najviša’). Uz to ne može da se odbaci da bi drugo dijete moglo imati poteškoća vezanih za uskraćenost od koje pate djeca koja su napuštena (presuda 5A.9/1997 od 4. septembra 1997, tačka 4b, objavljena u RDT 118), i tomože da komplikuje organizaciju koju je napravila podnositeljka žalbe. Ovi nalazi konzistentni su sa nalazima Sektora za socijalno djelovanje kantona Jura koji se nalaze u njihovom dodatnom izvještaju od 11. juna 2003. godine.

Podnositeljka žalbe osporava tu ocjenu; ona potvrđuje, pozivajući se na izjave trećih lica, da bi drugo usvojenje bilo ‘korisno za A.’ i kritikuje sudije Kantona što su se upustili u ‘teoretska nagađanja’. Te kritike djeluju neopravdano. S obzirom na to da ovlašćenje za smještanje djeteta prethodi odluci o usvojenju, nadležni organ neizbježno mora dati prognozu. U svjetlu karakteristika usvajanja od strane samohranog roditelja i dramatičnih posljedica koje bi neuspjelo usvojenje imalo za dijete (v. na ovu temu, Lücker-Babel u RDT 1994. str. 86 et seq.), nižem sudu ne može se prigovoriti da je bio pretjerano temeljit i previše strog (v. Breitschmid, op. cit., n. 19 ad član 264 Građanskog zakonika i citiranu literaturu), jer se zapravo ti u traži od tog suda članom 11b stav 3 OPEE (‘najkonkretnije’). Nije zadatak ovog Suda da zamijeni svoje poimanje dobrobiti djeteta poimanjem nadležnih organa Kantona i istražitelja (v. FamPra.ch 2006 p. 178, tačka 3.2, in fine, I tu navedeni drugi izvori), već samo da utvrdi da li su uzete u razmatranje relevantne okolnosti ili, zapravo, da li su se previdjeli ključni faktori. Bez obzora na kategorična poricanja podnositeljke žalbe, to ovdje nije slučaj.

3.5. Vlasti Kantona našle su da pomoć oca podnositeljke žalbe ne bi mogla da posluži kao rješenje za staranje o A. i drugom djetetu; prisustvo oca starog 85 godina u kući učinila bi upravo suprotno, bila bi hendikep u budućnosti jer bi njegova kćerka morala da mu pruža pomoć i podršku u određenom trenutku. Brat podnositeljke žalbe koji nema djece – a ne zna se da li njegova supruga ima nekih profesionalnih djelatnosti – mogao bi zaista da joj pomogne sa budućim djetetom, kao što već radi sa A.; međutim, njen brat živi u Lozani. Slično tome, lice koje treba da bude kum usvojenog djeteta živiu Lionu. I na kraju, pomoć susjeda u njenoj zgradi i veoma bliskih prijatelja, zajedno sa prisustvom kuma i kume A. ne mijenja na stvari, pošto je važan kriterijum dostupnost same podnositeljke žalbe; štaviše, vaspitanje djece obaveza je roditelja, a i lakše je izraziti namjeru da se pruži pomoć u nekom apstraktnom kontekstu postupka usvojenja, nego u svakodnevnom životu i u periodu od oko dvadeset godina.

Ovo je mišljenje u skladu sa sudskom praksom Suda i sa pravnom naukom (FamPra.ch 2006 p. 178 tačka 3.2; Meier/Stettler, Droit de la filiation, vol. I, 3rd ed., no. 263, sa drugim tu navedenim izvorima). Podnositeljka žalbe može da tvrdi štogod želi, ali nadležni organi Kantona nisu minimalizovali uključenost njene porodice i prijatelja priklonivši se ‘teoretskim tvrdnjama’. Sud je imao prilike da vidi ovakvu situaciju u jednom nedavnom predmetu u kome je, uprkos postojanju ‘šire porodice’ majka koja se prijavila za usvojenje drugog djeteta morala da povjeri svoju usvojenu kćerku susjedu kada je otišla u bolnicu (FamPra.ch 2006 ibid). Što se tiče mogućnosti da se mora brinuti za svog oca, podnositeljka žalbe navela je samo da bi njen brat ‘bio prisutan’, ali on sam nije potvrdio tu tvrdnju, a uz to bi on trebalo da nadomjesti nedostatke podnositeljke predstavke. Štaviše, interes djeteta ne može da se mjeri samo u smislu dostupnosti roditelja koji sam traži da usvoji dijete (Meier/Stettler, ibid). Ovdje izloženi osnovi su, u svakom slučaju, dovoljni da se potvrdi odluka na koju je uložena žalba.

4.1. I da zaključimo, s obzirom na diskreciona ovlašćenja koja uživaju organi za smještanje djece (RDT 1998 str. 118 tačka 4b), odluka nižeg suda ne može se kritikovati. Shodno tome, žalba se mora odbiti, a sudski troškovi moraju se dosuditi protiv podnositeljke žalbe (član 156 (1) Zakona o sudskoj organizaciji).”

II RELEVANTNO DOMAĆE, KOMPARATIVNO I MEĐUNARODNO PRAVO

A. Domaće pravo

Relevantne odredbe švajcarskog Građanskog zakonika glase:

Glava IV: Usvojenje

1. Usvojenje maloljetnika

Član 264 (Opšti uslovi)

“Dijete može biti usvojeno ukoliko su mu budući usvojitelji obezbjeđivali staranje I vaspitanje najmanje godinu dana i ukoliko, u svjetlu svih okolnosti, može da se predvidi da će uspostavljanje odnosa roditelj-dijete unaprijediti dobrobit djeteta, a da se u isto vrijeme ne utiče nepravično na situaciju druge djece usvojitelja.”

Član 264b (Usvojenje samohranog roditelja)

“1. Lice koje nije u braku može samo da usvoji dijete ako ima najmanje 35 godina.

...”

Član 268a (Ispitivanje)

“1. Usvojenje se ne dozvoljava ukoliko se ne obave ispitivanja svih suštinskih okolnosti, kada je potrebno i uz pomoć eksperata.

2. Ova ispitivanja moraju se odnositi, naročito, na ličnost i zdravlje roditelja usvojitelja i djeteta, da li roditelji usvojitelji i dijete odgovaraju jedni drugima, mogućnosti roditelja da podižu dijete, njihovu finansijsku situaciju, njihove motive, porodične okolnosti i razvoj hraniteljskogodnosa.

3. Kada roditelji usvojitelji imaju potomke, mišljenje potomaka mora se uzeti u obzir.”

Član 316 (Nadzor nad djecom koja su smještena kod hranitelja)

“1. Za smještanje djece kod hranitelja mora se dobiti ovlašćenje i obavljati nadzor nadzornog organa ili nekog drugog organa prebivališta hranitelja, u zavisnosti od toga kako je previđeno zakonima Kantona.

1bis. Kada je djete smješteno sa ciljem da bude usvojeno, odgovoran je jedan organ Kantona.

2. Savezni sud izdaje propise za implementaciju.”

Relevantne odredbe Uredbe saveznog vijeća kojima se reguliše smještanje djece da bi dobila podršku sa ciljem da budu usvojena (u daljem tekstu: OPPE) od 19. Oktobra 1977. godine glasi:

Član 11b (Uslovi za davanje ovlašćenja)

“Ovlašćenje može da se da kada:

(a) lične kvalitete, zdravstveno stanje i vaspitni kapaciteti budućih roditelja usvojitelja i drugih lica koja žive u njihovom domaćinstvu, zajedno sa uslovima stanovanja, pružaju sve garancije da će dijete koje dobija hraniteljsko staranje dobiti odgovarajuće staranje, vaspitanje i obrazovanje i da će biti zaštićena dobrobit druge djece u porodici; i kada

(b) nema zakonskih prepreka koje bi spriječile buduće usvojenje i uz uslov da se može predvidjeti, u svjetlu svih okolnosti, naročito motiva budućih roditelja usvojitelja, da će usvojenje unaprijediti dobrobit djeteta.

Kapaciteti budućih roditelja usvojitelja iziskuju posebnu pažnju ukoliko ima okolnosti koje mogu otežati njihov zadatak, a naročito:

(a) kada se može pojaviti strah, s obzirom na starost djeteta, posebno ako je starije od šest godina, ili u smislu razvoja djeteta, da će biti poteškoća u uklapanju djeteta u njegovo novo okruženje;

(b) kada je dijete fizički ili mentalno hendikepirano;

(d) kada porodica već ima više od jednog djeteta.

Nadležni organ uzeće u obzir naročito interese djeteta kada:

(a) je razlika u godinama između djeteta i budućeg oca ili majke usvojitelja veća od 40 godina;

(b) podnosilac zahtjeva nije u braku ili ne može da usvoji dijete zajedno sa svojim supružnikom.

Član 11g (Privremeno ovlašćenje da se dobije dijete koje je ranije živjelo u inostranstvu)

Kada budući roditelji usvojitelji ispunjavaju uslove predviđene članom 11b i 11c, stav 1, može se dati privremeno ovlašćenje da se dobije dijete koje je ranije živjelo u inostransvtu sa ciljem usvojenja, čak i kada još nije određeno koje će to dijete biti.

U svom zahtjevu, budući roditelji usvojitelji navode:

(a) zemlju porijekla djeteta;

(b) službu ili lice u Švajcarskoj ili u inostranstvu čija će pomoć biti potrebna u pronalaženju djeteta;

(d) kada je to prikladno, njihove uslove u vezi pola djeteta ili njegovog zdravstvenog stanja.

Privremeno ovlašćenje može se ograničiti vremenski i mogu se postaviti određene obaveze i uslovi.

Budući roditelji usvojitelji mogu dobiti dijete u Švajcarskoj tek kada se izda viza ili se obezbijedi boravišna dozvola.

Nakon što dijete uđe na teritoriju Švajcarske, nadležni organ donosi odluku o davanju stalnog ovlašćenja.”

B. Komparativno pravo

1. Usvojenje od strane samohranih lica

Većina evropskih zakona dozvoljavaju usvojenje od strane lica koja nisu u braku. Međutim, može se tu naći niz različitih situacija. Odredbe zakona i drugih propisa određenih država dozvoljavaju svakom licu, muškarcu ili ženi, sa ili bez preciznog navođenja bračnog stanja, da se prijave za usvojenje. Takav je slučaj, konkretno u sljedećim državama: Belgija, Republika Češka, Estonija, Finska, “Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija”, Francuska, Mađarska, Irska, Malta, Holandija, Portugal, Rusija, Španija. Švedska, Turska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Određene države, kao što su Njemačka i Letonija, dozvoljavaju usvojenje od strane samohranog lica uz ispunjavanje određenih uslova. U njemačkom zakonodavstvu usvojenje se smatra legitimnim kada doprinosi fizičkoj i moralnoj dobrobiti djeteta i kada se može očekivati uspostavljanje efektivnog odnosa roditelj-dijete.
Druge države uvode ograničenja na usvojenje djeteta od strane samohranih lica. Na primjer, u Slovačkoj i Hrvatskoj, usvojenje od strane samohranog roditelja i dalje predstavlja izuzetak. Ta mogućnost se može predvidjeti samo ukoliko se može pokazati da je usvojenje u interesu djeteta (u Slovačkoj i Hrvatskoj). U sličnom tonu, zakoni u Srbiji i Crnoj Gori dozvoljavaju usvojenje od strane samohranog lica samo ukoliko postoji dovoljno razloga da se ono opravda. Pravo u Luksemburgu pravi razliku između jednostavnog usvojenja (kojim se ne prekida veza sa porodicom porijekla) i potpunog usvojenja (kojim se prekidaju sve zakonske veze sa porodicom porijekla), propisujući da je za samohrana lica moguće samo jednostavno usvojenje, a ne i potpuno. Za razliku od Francuske i Belgije koje takođe prave razliku između te dvije vrste usvojenja, ali ipak dozvoljavaju da samohrana lica usvoje djecu na oba ova načina, u Luksemburgu ili u Crnoj Gori nije moguće da se samohrana lica prijave za potpuno usvojenje.
Zakonodavstvo u Italiji slično je zakonodavstvu u Luksemburgu i Crnoj Gori, pošto samohrana lica mogu da dobiju dozvolu da usvoje maloljetnike samo u kontekstu “usvojenja u posebnim okolnostima”. Definicija “usvojenja u posebnim okolnostima” odgovara definiciji jednostavnog usvojenja, pošto omogućava usvojenom djetetu da zadrži pravne veze sa porodicom porijekla.

2. Uslovi za minimalnu i maksimalnu starost eventualnih usvojitelja

Većina zakona i drugih propisa država članica Savjeta Evrope propisuje minimalnu starost eventualnih usvojitelja. Ta granica se tokom dvadesetog vijeka kontinuirano pomijerala naniže. Većina evropskih pravnih sistema sada određuje minimalnu starost između osamnaest i trideset godina. Republika Češka, “Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija”, Mađarska i Rumunija nalaze se među rijetkim državama članicama koje ne propisuju minimalnu starost za lica koja žele da usvoje dijete.
Neka zakonodavstva, doduše mali broj, izričito predviđaju maksimalnu starost za eventualne usvojitelje. Na primjer, Hrvatska, “Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija”, Grčka, Crna Gora, Holandija i Portugal propisuju maksimalnu starost između trideset i pet i šezdeset godina (Grčka i Portugal konkretno ovu višu granicu). Specifičnim se razlozima može u izuzetnim slučajevima opravdati nepoštovanje pravila o maksimalnoj starosti. To je, na primjer, slučaj u Crnoj Gori i u Holandiji, gdje se izuzeće od poštovanja uslova o maksimalnoj starosti može dati kada ima dovoljno razloga da se opravda takav izuzetak ili specifične okolnosti. U Crnoj Gori i “Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji”, kada je moguće izuzeće od poštovanja pravila o maksimalnoj starosti usvojitelja, uvodi se dodatni uslov koji se odnosi na razliku u godinama između usvojitelja i usvojenika.
U drugoj grupi država, gdje se ne propisuje maksimalna starost, nadležni državni organi u oblasti usvojenja ipak uzimaju u razmatranje starost lica koje želi da usvoji dijete kada ispituju njegovu ili njenu ličnu situaciju. To se može vidjeti u dostupnim materijalima o pravnim sistemima Belgije, Francuske, Irske, Rumunije, Slovačke, Španije, Švedske i Ujedinjenog Kraljevstva.

3. Uslovi koji se odnose na razliku u godinama između usvojiteja i usvojenika

Čini se da zakoni i drugi propisi u većini država članica takođe sadrže odredbe koje se odnose na razliku u godinama između usvojitelja i usvojenika.
Niz pravnih sistema – Austrija, Belgija, Bugarska, Hrvatska, “Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija”, Francuska, Grčka, Mađarska, Italija, Luksemburg, Malta, Crna Gora, Holandija, Rusija, Srbija, Španija i Turska – propisuju minimalnu razliku u godinama između usvojitelja i usvojenika. Ta razlika, kada je propisana, varira između četrnaest i dvadeset i jedne godine. Treba primijetiti, međutim, da zakoni i drugi propisi ovih država ne omogućavaju odstupanje od principa minimalne razlike u godinama u određenim situacijama.
U drugoj grupi pravnih sistema, uključujući naročito Republiku Češku, Dansku, Estoniju, Finsku, Njemačku, Irsku, Portugal, Rumuniju, Slovačku, Švedsku, Ukrajinu i Ujedinjeno Kraljevstvo, zakonom nije predviđena minimalna razlika u godinama. U tim slučajevima zakoni izričito predviđaju da razlika u godinama mora biti “odgovarajuća”, “ni prevelika ni previše mala” ili “razumna”.
Neke države u svom zakonodavstvu određuju maksimalnu razliku u godinama između usvojitelja i usvojenika, naime, četrdeset godina u Danskoj, Finskoj i Holandiji (u Holandiji samo za usvojenje djeteta iz inostranstva), četrideset i pet godina u Hrvatskoj, “Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji”, Mađarskoj, Italiji, Malti, Srbiji i Ukrajini i pedeset godina u Grčkoj; a takođe u izuzetnim okolnostima u Crnoj Gori i Portugalu. Međutim, odstupanja od odredbi koje se odnose na maksimalnu razliku u godinama moguća su u posebnim okolnostima, koja su umnogome ista kao ona koja se uzimaju u obzir kada je riječ o minimalnoj razlici u godinama.

C. Međunarodno pravo

Značajan broj instrumenata kojima se reguliše usvojenje, naročito sa ciljem da se zaštite interesi djeteta, predviđaju različite uslove. Međutim, mali je broj tekstova koji izričito predviđaju uslove koji se odnose na mogućnost usvojenja od strane samohranog lica ili uslove koji se odnose na starost usvojitelja ili razliku u godinama između usvojitelja i usvojenika. Određeni međunarodni instrumenti koji se tiču usvojenja odnose se na primjenu pravila domaćeg prava država potpisnica predmetne konvencije.

1. Evropska Konvencija o usvojenju djece, 24. april 1967.godine

Evropska konvencija o usvojenju djece od 24. aprila 1967. godine, ostaje najznačajniji instrument Savjeta Evrope u oblasti usvojenja. On je stupio na snagu 26. aprila 1968. godine. Do danas je osamnaest država članica, uključujući Švajcarsku, ratifikovalo ovu Konvenciju, a tri su je samo potpisale.
Prema prvom članu ovog instrumenta, države članice Savjeta Evrope, strane ugovornice Konvencije, preuzimaju obavezu da obezbijede da je njihovo pravo u skladu sa odredbama Dijela II Konvencije. U tom Dijelu izlaže se minimalan broj suštinskih principa za koje se države obavezuju da će ih sprovesti sa ciljem da se harmonizuju takvi principi i evropska praksa u pitanjima usvojenja.
Što se tiče lica kojima se dozvoljava da usvoje dijete, član 6 propisuje da pravo strane ugovornice može da dozvoli da dijete usvoji jedno lice. Međutim, od država koje dozvoljavaju da samo parovi usvajaju djecu ne traži se da donesu odredbe kojima će dozvoliti usvojenje od strane samohranog lica.
Što se tiče starosne granice za roditelje usvojitelje i razlike u godinama između njih i djece, član 7 predviđa da “dijete može biti usvojeno samo ukoliko je usvojitelj napunio minimalne godine starosti koje se propisuju za tu svrhu, a to ne smije biti manje od 21 ni više od 35 godina”. Međutim, “pravo može... da dozvoli da se odstupi od uslova minimalne starosti kada (a) je usvojitelj otac ili majka djeteta, ili (b) zbog posebnih okolnosti”.
Član 8 predviđa:

“1. Nadležni organ ne dozvoljava usvojenje ukoliko nije uvjeren da će usvojenje biti u interesu djeteta.

2. U svakom slučaju nadležni organ mora da obrati posebnu pažnju na to da je važno da usvojenje obezbijedi djetetu stabilan i harmoničan dom.

3. Po opštem pravilu, nadležni organ nije uvjeren u gore navedeno ukoliko je razlika u godinama između usvojitelja i djeteta manja od uobičajene razlike u godinama između roditelja i njihove djece.”

2. Evropska Konvencija o usvajanju djece (izmijenjena), 27. novembar 2008. godine

Promjene u pravu i u društvu koje su se desile u Evropi od prve Konvencije Savjeta Evrope o usvajanju djece dovele su do toga da je veliki broj država potpisnica izmijenio svoje zakone o usvajanju. Rezultat toga je da su određene odredbe Konvencije iz 1967. godine postepeno zastarjele. Zbog toga je sačinjena izmijenjena Konvencija koja je u skladu sa dešavanjima u društvu i u oblasti prava i koja uzima u obzir najbolje interese djeteta.
Evropska konvencija Savjeta Evrope o usvajanju djece (izmijenjena) koja je otvorena za potpisod 27. novembra 2008. godine, još nije stupila na snagu; četrnaest država članica danas ju je potpisalo. Ona će, za strane ugovornice, zamijeniti Evropsku Konvenciju o usvajanju djece.
Po članu 7 izmijenjene Konvencije (uslovi za usvojenje), domaće pravo će “dozvoliti da dijete usvoji jedno lice”. Član 9 (minimalnastarost usvojitelja) predviđa sljedeće:

“1. Dijete može biti usvojeno samo ukoliko je usvojitelj napunio minimalni broj godina propisan u zakonu za tu svrhu, a taj minimalni broj godina ne može biti ni manji od 18 ni veći od 30 godina. Između usvojitelja i djeteta mora da postoji odgovarajuća razlika u godinama, zbog najboljeg interesa djeteta, a najbolje bi bilo da to bude razlika od najmanje 16 godina.

2. Zakonom se može, međutim, dozvoliti da se ne ispuni uslov minimalne starosti ili razlike u godinama ukoliko je to u najboljem interesu djeteta:

a. kada je usvojitelj supružnik ili registrovani partner djetetovog oca ili majke;ili

b. zbog izuzetnih okolnosti.”

Ovaj član ne sprečava domaće pravo da uvede minimalu starosnu dob usvojitelja od više od osamnaest godina. Svaka više postavljena granica za minimalnu starost ipak mora da poštuje princip usvajanja pohranjen u Konvenciji i, shodno tome, ta starost ne može da bude više od trideset godina. Gornja granica minimalne starosti usvojitelja koja je određena Konvencijom iz 1967. godine na trideset i pet godina, danas izgleda pretjerana; stoga je ona određena na trideset godina. Štaviše, Konvencija ne propisuje maksimalnu starost usvojitelja (v. Obrazloženje izmijenjene Konvencije, stavovi 50-52).

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 14 U VEZI SA ČLANOM 8 KONVENCIJE

Pozivajući se na clan 12, u vezi sa članom 14 Konvencije, podnositeljka predstavke, neudata žena starosti četrdeset i sedam i po godina u vrijeme kada je podnijela zahtjev da dobije djete sa ciljem usvojenja, žalila se da su joj švajcarske vlasti zabranile da usvoji drugo dijete zbog njenih godina. U vezi sa tim, ona je takođe konstatovala da je žrtva diskriminacije u odnosu na žene koje danas u tim godinama mogu da imaju biološku djecu. Član 14 glasi:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovjest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

Član 12 Konvencije predviđa:

“Muškarci i žene odgovarajućeg uzrasta imaju pravo da stupaju u brak i zasnivaju porodicu u skladu sa unutrašnjim zakonima koji uređuju ostvarivanje ovog prava.”

Obavještenje o predstavci dato je Vladi 17. februara 2009. godine. Oni su pozvani da predaju svoja zapažanja o mogućoj povredi člana 14, uzetog zajedno sa članom 8 Konvencije koji glasi:

“1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti ne smiju se miješati u ostvarivanje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

...

B. Ocjena Suda

Sud je svjestan činjenice da se podnositeljka predstavke koja nije bila zastupana pred Sudom kada je podnijela ovu predstavku, pozvala na član 14 u vezi sa članom 12 Konvencije. Međutim, pošto Sud ima zadnju riječ kada je u pitanju karakterizacija koju treba dati u pravu činjenicama predmeta (v. na primjer, Guerra i drugi protiv Italije, 19. februar 1998. godine, stav 44, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-I, i Glor protiv Švajcarske, br. 13444/04, stav 48, ECHR 2009), Sud smatra prikladnijim, u svjetlu svih okolnosti predmeta, da ovaj predmet ispita po članu 8.

...

2. Meritum

(a) Primjenjivi principi

Sud ponavlja da član 14 Konvencije pruža zaštitu od bilo kakve diskriminacije u uživanju prava i sloboda izloženih u drugim materijalnim odredbama Konvencije i protokola uz nju. Međutim, ne predstavlja svaka razlika u ophođenju automatski povredu tog člana. Mora se utvrditi da druga lica u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji uživaju povoljniji tretman i da je ta razlika diskriminatorska (v. na primjer, National & Provincial Building Society, Leeds Permanent Building Society i Yorkshire Building Society protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. oktobar 1997. godine, stav 88, Izvještaji 1997-VII, i Zarb Adami protiv Malte, br. 17209/02, stav 71, ECHR 2006-VIII).
Prema sudskoj praksi Suda, razlika u ophođenju je diskriminatorna u smislu člana 14 ukoliko nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Postojanje takvog opravdanja mora se cijeniti u odnosu na cilj i efekte dotične mjere, uzimajući u ozbir principe koji obično dominiraju u demokratskim društvima. Razlika u tretmanu u ostvarivanju prava predviđenih Konvencijom ne mora samo da ima legitiman cilj: član 14 je povrijeđen i kada se jasno utvrdi da nema razumnog odnosa srazmjernosti između korišćenih sredstava i cilja koji se želio postići (v. na primjer, Zarb Adami, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 72; Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 65731/01, stav 51, ECHR 2006-VI; i Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 8. jul 1986, § 177, Serija A br. 102).
Drugim riječima, pojam diskriminacije generalno pokriva one slučajeve kada je lice ili grupa tretirana bez pravog opravdjanja, na nepovoljniji način od nekog drugog lica, čak i kada se povoljniji tretman ne traži Konvencijom (v. Abdulaziz, Cabales i Baklandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, maj 1985. godine, stav 82, Serija A br. 94). Član 14 ne zabranjuje razliku u tretmanu koja je zasnovana na objektivnoj ocjeni suštinski različitih činjeničnih okolnosti i koja, pošto je zasnovana na javnom interesu, uspostavlja pravičnu ravnotežu između zaštite interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda koje se štite Konvencijom (v. između ostalog, G.M.B. i K.M. protiv Švajcarske (dec.), br. 36797/97, 27. septembar 2001, i Zarb Adami, citirano ranije u tekstu ove presude, §73).
Strane ugovornice uživaju određeno polje slobodne procjene u ocjeni da li i u kojoj mjeri razlike u inače sličnim situacijama opravdavaju razliku u tretmanu. Obim područja slobodne procjene variraće u zavisnosti od okolnosti, predmeta i konteksta. Jedan od relevantnih faktora može biti postojanje ili nepostojanje zajedničkih osnova između prava Strana ugovornica (v. između ostalog Rasmussen protiv Danske, 28. novembar 1984, § 40, Serija A br. 87; Fretté protiv Francuske, br. 36515/97, stav 40, ECHR 2002-I; Stec i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 52; i Inze protiv Austrije, 28. oktobar 1987, stav 41, Serija A br.126).
Pošto je Konvencija prvi i najznačajniji sistem za zaštitu ljudskih prava, Sud mora da uzme u obzir uslove koji se mijenjaju u tuženoj državi i u okviru strana ugovornica generalno i da reaguje, na primjer, na približavanje ciljevima koje treba postići. Postojanje ili nepostojanje zajedničkih osnova između pravnih sistema strana ugovornica može u vezi sa tim predstavljati relevantan faktor u određivanju obima polja slobodne procjene vlasti (v.Rasmussen, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 40, i, mutatis mutandis, The Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1), 26. april 1979. godine, stav 59, Serija A br. 30).
Konvencija i Protokoli uz nju moraju se takođe tumačiti u svjetlu sadašnjih uslova (v. Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. april 1978. godine, stav 31, Serija A br. 26; Airey protiv Irske, 9. oktobar 1979. godine, stav 26, Serija A br. 32; i Vo protiv Francuske [GC], br. 53924/00, stav 82, ECHR 2004-VIII). I na kraju, Sud ponavlja dobro ustanovljen princip u svojoj sudskoj praksi da Konvencija ima za cilj da garantuje ne prava koja su teoretska ili iluzorna, već prava koja su praktična i djelotvorna (v. na primjer, Artico protiv Italije, 13. maj 1980, stav 33, Serija A br.37).

(b) Primjena ovih principa na ovaj konkretan predmet

(i) Postojanje razlike u tretmanu između lica koja su u analognim situacijama

Podnosilac predstavke, neudata žena starosti četrdeset sedam i po godina u vrijeme kada je podnijela zahtjev da dobije dijete sa ciljem da ga usvoji, žalila se da su joj švajcarske vlasti zabranile da usvoji drugo dijete zbog njenih godina starosti. Ona je konkretno tvrdila da je žrtva diskriminacije u odnosu na žene koje danas mogu da imaju biološku djecu kada su njenih godina.
Vlada je, sa druge strane, konstatovala da nije bilo razlike u tretmanu od strane države u sličnim ili analognim situacijama, pošto država nije mogla da ima nikakav uticaj na mogućnost ili nemogućnost bilo koje žene da ima biološku djecu. Štaviše, Vlada je navela da se ne može zaključiti iz ovog predmeta da u Švajcarskoj postoji generalni diskriminatorski stav zasnovan na starosti lica koja žele da usvoje dijete. Sudska praksa Saveznog suda ilustruje suprotno, pošto u dva predmeta koji su ispitivani u ovom sudu nije utvrđeno da je prevelika razlika u godinama od četrdeset četiri ili čak četrdeset šest godina...
Sud ne može da se složi sa mišljenjem podnositeljke predstavke da je ona žrtva diskriminacije u odnosu na žene koje danas mogu da imaju biološku djecu u tim godinama. Kao i Vlada, Sud nalazi da to ne predstavlja razliku u tretmanu od strane države u analognim ili sličnim situacijama. Kako je Vlada s pravom primijetila, država nema nikakav uticaj na mogućnost ili nemogućnost bilo koje žene da ima biološku djecu.
Sud je mišljenja, za razliku od toga, da podnositeljka predstavke može da smatra da je tretirana na drugačiji način od mlađe neudate žene, koja bi, u istim okolnostima, željela da dobije ovlašćenje da dobije drugo dijete sa ciljem usvojenja. Shodno tome podnositeljka predstavke može da tvrdi da je žrtva razlike u tretmanu lica koja su u analognim situacijama.

(ii) Postojanje objektivnog i razumnog opravdanja

Sud ne sumnja da je odbijanje da se da ovlašćenje da se dobije dijete sa ciljem usvojenja imalo barem jedan legitiman cilj: da se zaštite dobrobit i prava djeteta (v. mutatis mutandis, Fretté, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 38). Ostaje da se utvrdi da li je ispunjen i drugi uslov – postojanje opravdanja za različit tretman.
Sud napominje da je 1998. godine podnositeljka predstavke, tada stara četrdeset i jednu godinu, podnijela zahtjev za ovlašćenje da dobije prvo dijete i on je prihvaćen. U januaru 2000. godine dobila je malu djevojčicu rođenu u Vijetnamu. Usvojenje je finalizovano 26. juna 2002. godine (v. stav 10 ove presude).
Što se tiče kasnije procedure sa ciljem usvojenja drugog djeteta, Sud zapaža da domaće vlasti nisu ničim dovele u pitanje činjenicu da podnositeljka predstavke ima potrebne sapacitete da podiže dijete i finansijska sredstva da usvoji drugo dijete. Međutim, Savezni sud je našao da bi razlika u godinama između podnositeljke predstavke, koja u vrijeme donošenja njihove presude imala četrdeset i devet godina, i djeteta koje bi se usvojilo, bila između četrdeset i šest i četrdeset i osam godina, što je razlika koju je ovaj sud smatrao prevelikom i takvom da nije u najboljem interesu djeteta u okolnostima predmeta. Savezni sud je, kao I niži sud, dodao da je čak i ako se pretpostavi da se usvojenje odnosi na petogodišnje dijete, a ne na trogodišnje kako je podnositeljka predstavke prvobitno željela, razlika u godinama od četrdeset i pet godina u odnosu na dijete ipak izgledala prevelika.
Mora se konstatovati da ne postoji neka zajednička osnova u ovoj oblasti. U ovom predmetu podnositeljka predstavke željela je dijete da usvoji sama, kao samohrana majka. Na osnovu istraživanja koje je sprovedeno, Sud napominje da se takvo pravo ne jemči u svim državama članicama Sajveta Evrope, barem ne kao apsolutno. Neka zakonodavstva dozvoljavaju usvajanje od strane lica koje nije u braku kao izuzetak i samo ako se ispune određeni usloovi (stavovi 23 – 25 ove presude). Evropska konvencija o usvajanju djece, u svojoj verziji od 24. aprila 1967. godine, propisuje da zakoni strana ugovornica mogu da dozvole da dijete usvoji jedna osoba, ali ona ne uvodi obavezu da se to dozvoli (v. stav 36 ove presude), za razliku od izmijenjene Konvencije od 27. novembra 2008. godine, čiji će član 7 stav 1 (b) obavezati strane ugovornice te Konvencije, kada ona stupi na snagu, da ovlaste usvajanje od strane lica koje nije u braku.
Što se tiče godina starosti podnositeljke predstavke, koje su prema njenom mišljenju bile jedini kriterijum da se napravi razlika između nje I drugih, ne može se u pravnom sistemu strana ugovornica pronaći jedinstveni princip, ni za donju ni za gornju starosnu granicu za usvojitelja, ni za razliku u godinama između usvojitelja i usvojenog djeteta. Većina država članica Savjeta Evrope propisuje minimalnu starost za budućeg usvojitelja, starosnu granicu koja se tokom dvadesetog vijeka stalno pomjerala naniže (v. stav 26 ove presude). Uz to, član 264 (b) švajcarskog Građanskog Zakonika određuje starost od trideset i pet godina kao minimalnu starost za lice koje kao samohrano želi da usvoji dijete (v. stav 21 ove presude), što je konzistentno sa članom 7 Evropske Konvencije o usvajanju djece od 24. aprila 1967. godine. Iz Obrazloženja uz izmijenjenu Konvenciju može se vidjeti da se ova granica čini previsokom i zato je u novoj verziji spuštena na trideset godina. Sud zapaža da ovakav razvoj događaja ne podriva stav Vlade u ovom predmetu, pošto se podnositeljka predstavke nije žalila da je zbog te minimalne starosti ona spriječena da usvoji drugo dijete.
Što se tiče maksimalne starosti za eventualne usvojitelje, Sud ponovo nalazi da je mnogo razlika u rješenjima koje su usvojili zakonodavci država članica. Zaista, neke države jesu odredile maksimalnu starost od šezdeset godina (v. stav 27 ove presude), ali Sud nalazi da iz tih izolovanih slučajeva ne može da proistekne nikakva obaveza za Švajcarsku. Treba takođe uzeti u obzir da ni Konvencija iz 1967. godine ni ona iz 2008. godine ne propisuju maksimalnu starost za usvojitelje. Sud napominje da se isto odnosi i na razliku u godinama između usvojitelja i usvojenika. Sud želi da istakne da je u svjetlu svoje sudske prakse Savezni sud utvrdio da je u ovom konkretnom predmetu razlika između četrdeset i šest i četrdeset i osam godina prevelika. Po mišljenju Suda, takav zaključak nije sam po sebi nekompatibilan sa članom 14, iako neka zakonodavstva, doduše mali broj, dozvoljavaju čak i veću maksimalnu razliku u godinama (v. stav 32 ove presude). Konvencija iz 1967. godine ne predviđa nikakva fiksna pravila u vezi sa tim, a član 9, stav 1, Konvencije iz 2008. godine jednostavno predviđa da treba da postoji “prikladna razlika u godinama”.
U svjetlu gorenavedenog, Sud je mišljenja da su, u odsustvu bilo kakvog konsenzusa u ovoj oblasti, švajcarske vlasti imale široko polje slobodne procjene i da su i domaće zakonodavstvo i njihove odluke jasno u okviru rješenja koje usvaja većina država članica Savjeta Evrope i, štaviše, u skladu su sa nadležnim međunarodnim pravom.
Sud smatra da je prilično prirodno da državne vlasti, čija je dužnost takođe da razmatraju u granicama svoje jurisdikcije interese društva u cjelini, treba da uživaju široku slobodu kada se od njih traži da donose odluke o takvim pitanjima. Pošto se delikatna pitanja koja se pokreću u ovom predmetu dotiču oblasti gdje je malo zajedničkih osnova među državama članicama Savjeta Evrope i, generalno gledano, pravo se u ovoj oblasti čini se nalazi u prelaznoj fazi, mora se vlastima svake države ostaviti široko polje slobodne procjene (v. mutatis mutandis, Manoussakis i drugi protiv Grčke, 26. septembar 1996, stav 44, Izvještaji 1996-IV, i Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske [GC], br. 27417/95, stav 84, ECHR 2000-VII).
Ovo polje slobodne procjene ne treba, međutim, da se tumači kao da daje državi ovlašćenje da djeluje proizvoljno, a odluke vlasti podliježu reviziji Suda po pitanju usklađenosti sa uslovima iz člana 14 Konvencije.
Kako je Vlada navela, ovdje su u pitanju konkurentni interesi podnositeljke predstavke i djeteta. Država mora da se pobrine da lica koja su odabrana da usvoje dijete budu lica koja djetetu mogu da pruže najprikladniji dom u svakom smislu. l Sud ističe da je u vezi sa tim on već utvrdio da kada se uspostavlja porodična veza između roditelja i djeteta “naročita važnost mora da se prida najboljim interesima djeteta, koji, u zavisnosti od njihove prirode i ozbiljnosti, mogu da nadjačaju interese roditelja” (v. P. protiv Italije, br. 31127/96, stav 62, 16. novembar 1999. godine, i Johansen protiv Norveške, 7. avgust 1996. godine, stav 78, Izvještaji 1996-III).
Što se tiče ovog konkretnog predmeta, odluke domaćih vlasti uzimaju se u kontekstu akuzatorskih postupaka tokom kojih je podnositeljka predstavke imala mogućnost da iznese svoje argumente koje su vlasti propisno uzele u obzir. Te odluke sadrže detaljna obrazloženja i bazirane su naročito na detaljnim ispitivanjima koja su izvršile vlasti Kantona. Njih nisu inspirisali samo najbolji interesi djeteta koje bi bilo usvojeno, već i interesi djeteta koje je već usvojeno. Štaviše, sud nalazi da je vrijedno pomenuti da kriterijum razlike u godinama između usvojitelja i djeteta nije apstraktno određen švajcarskim zakonima, već ga fleksibilno određuje Savezni sud kada uzme u obzor okolnosti svakog predmeta. Konkretno, Sud ne smatra nerazumnim niti proizvoljnim argument domaćih organa da bi smještanje drugog djeteta, čak i slične starosti kao što je prvo predstavljalo dodatno opterećenje za podnositeljku predstavke. Sud ne može da se ne složi sa argumentum da su problem brojniji u porodicama u kojima ima više od jednog usvojenog djeteta (v. presuda Saveznog suda, tačka 3.4, stav 20 ove presude). Jasno je u ovoj vrsti predmeta da je potrebno koristiti statističke podatke i da je neizbježan određeni stepen špekulisanja.
Ako se uzme u obzir široko polje slobodne procjene koje je u ovoj oblasti dato državama i potreba da se zaštite najbolji interesi djece, odbijanje vlasti da smjeste drugo dijete kod podnositeljke predstavke ne kosi se sa principom proporcionalnosti.
Ukratko, opravdanje koje je dala Vlada čini se objektivnim i razumnim, a razlika u tretmanu na koju se podnositeljka predstavke žali nije diskriminatorna u smislu člana 14 Konvencije.
Shodno tome, nije bilo povrede člana 14 u vezi sa članom 8 Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

...

Nalazi da nije bilo povrede člana 14 u vezi sa članom 8 Konvencije.

Sačinjeno na francuskom i dostavljeno u pisanoj formi dana 10. juna 2010. godine, po Pravilu 77 stvovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Christos Rozakis

Sekretar Predsjednik

Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund) i nije obavezujući za Sud.

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FIRST SECTION

CASE OF SCHWIZGEBEL v. SWITZERLAND

(Application no. 25762/07)

JUDGMENT

[Extracts]

STRASBOURG

10 June 2010

FINAL

10/09/2010

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.

In the case of Schwizgebel v. Switzerland, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 20 May 2010, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 25762/07) against the Swiss Confederation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Swiss national, Ms Ariane Schwizgebel (“the applicant”), on 15 June 2007.

The applicant was represented by Ms C. Nebel, a lawyer practising in Geneva. The Swiss Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr F. Schürmann, Head of Human Rights and Council of Europe section, Federal Office of Justice.

2. The applicant alleged, in particular, that the Swiss authorities had debarred her from adopting a second child on account of her age.

3. On 17 February 2009 the Court decided to communicate the application to the Government. It also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 3 of the Convention).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born on 29 July 1957 and lives in Geneva. She is single and has a Master’s degree in music. Music constitutes her source of income.

5. According to the applicant, when she was about 30, a man with whom she had been in a relationship for some ten years died in an accident. Since then she had not wished to start a family with anyone else. However, driven by the desire to bring up children, she decided, after much thought, to adopt a first child.

6. On 16 April 1996 she sought authorisation from the Child Protection Department for the Canton of Geneva to receive a child with a view to adoption.

7. The applicant explained that, having been informed that she would probably receive a negative response on account of her marital status, she withdrew her application on 4 October 1996.

8. After settling in Delémont (Canton of Jura), in 1998 she submitted a new application for authorisation to receive a child, and it was granted on the basis of the favourable opinion issued by the Welfare Department.

9. On 8 January 2000 she received a little girl, Violaine, born in Vietnam on 30 April 1999.

10. On the basis of a home study report of 12 December 2001, which recommended the child’s adoption, the supervisory authority of Delémont granted the adoption on 26 June 2002.

11. On 9 July 2002 the applicant sought authorisation to receive a second child with a view to adoption.

12. The Social Action Department of the Republic and Canton of Jura rejected that application by a decision of 5 September 2002, which was confirmed on appeal on 7 November 2002.

13. The Administrative Division of the Jura Cantonal Court upheld that refusal on 25 August 2003.

14. On 19 January 2004 the applicant – who had moved back to Geneva in 2003 – again sought authorisation to receive a second child with a view to adoption: a child from South America between one and three years old.

15. In a decision of 19 July 2004, the Child Protection Department rejected her application.

16. The applicant appealed against that decision but her appeal was declared out of time – and therefore inadmissible – on 28 September 2004 by the Court of Justice of the Canton of Geneva.

17. On 20 January 2005 she submitted a fresh application for authorisation to receive a child for purposes of adoption but it was rejected by the Youth Office of the Canton of Geneva in a decision of 12 September 2005.

18. On 7 December 2005, at an individual hearing before the cantonal authority, the applicant stated that she wished to receive a child no older than five and that she would prefer a child from Vietnam, like her first adopted child, whilst remaining open to the possibility of adopting a child from another country.

19. In a decision of 24 April 2006, the Court of Justice for the Canton of Geneva dismissed the applicant’s appeal and upheld the refusal to authorise provisional placement of a child with a view to adoption. It did not call into question the fact that the applicant’s educational qualities, based on love, respect and Christian values, were recognised. Moreover, the court considered that the applicant had sufficient resources as a result of her salaried jobs. It took the view, however, that the adoption of a second child could unfairly affect the situation of Violaine. Moreover, it found that the applicant had underestimated the specific difficulties of adoption, and in particular international adoption. The court further expressed certain reservations about the applicant’s availability and about the prospect of her father and brother being able to assist in caring for a second child. It thus concluded that the circumstances as a whole did not enable it to foresee that the adoption would further the child’s welfare.

20. In a judgment of 5 December 2006, notified to the applicant’s representative on 22 January 2007, the Federal Court dismissed the applicant’s administrative-law appeal, finding as follows:

“...

2.1. Under Article 264 of the Civil Code – in the version in force since 1 January 2003 – a child may be adopted if the future adoptive parents have cared for it and provided for its education for at least one year, and if all the circumstances make it foreseeable that the establishment of a parent-child relationship will further the child’s welfare without unfairly affecting the situation of any other children of the adoptive parents. All adoptions must thus be preceded by a placement and fostering relationship of a certain duration. An imperative condition for adoption, this measure serves to justify the subsequent establishment of a parent-child relationship, to allow a probationary period for those concerned, and to provide the opportunity and means to ensure that the adoption will further the child’s welfare (ATF [Federal Court judgments] 125 III 161 point 3a p. 162 and citations). Under Article 316 of the Civil Code, the placement of children with foster parents is subject to the authorisation and supervision of the supervisory authority or another office for the place of residence of the said parents, as designated by cantonal law (§ 1); where the child is placed with a view to its adoption, a single cantonal authority is competent (§ 1 bis, as in force since 1 January 2003); the Federal Council stipulates the requirements for implementation (§ 2).

In accordance with Article 11b of the Federal Council Order of 19 October 1977 governing the placement of children for the purposes of support and with a view to adoption (‘the OPEE’; RS 211.222.338), as in force since 1 January 2003, placement authorisation is given only where the personal qualities, state of health and educational capacities of the future adoptive parents and other persons living in their household, together with the housing conditions, offer every guarantee that the placed child will benefit from appropriate care, education and training, and that the well-being of the other children living in the family will be safeguarded (§ 1 (a)), that there is no statutory impediment to the future adoption and that all the circumstances put together, in particular the motives of the future adoptive parents, enable it to be foreseen that the adoption will further the child’s welfare (§ 1 (b)). The authority must particularly take the child’s interest into account where the age difference between the child and the adoptive parent is more than forty years (Article 11b § 3 (a) OPEE; see, on this issue, ATF 125 III 161 point 7a p. 167/168).

This primary condition of adoption – the welfare of the child (Article 264 of the Civil Code) – is not easy to verify. The authority must ascertain whether the adoption is really capable of ensuring the best possible development of the child’s personality and of improving his or her situation; that question must be examined in all respects (emotional, intellectual, physical), without attributing excessive weight to the material factor (ATF 125 III 161 point 3a in fine p. 163 and citations).

2.2. Under Article 264b § 1 of the Civil Code, an unmarried person – whether single, widowed or divorced – may adopt alone if he or she is at least 35 years old. In this form of adoption, the parent-child relationship is established with a single parent. As a result of that situation, the adoptive parent must, on his or her own, assume the duties that meet the child’s needs and remain available to care for the child to a degree that exceeds that required of each parent in a couple adopting jointly. Accordingly, the authority must particularly take into account the child’s interest where the applicant is not married, or where he or she is unable to adopt jointly with his or her spouse (Article 11b § 3 (b) OPEE). The legislature’s intention was that joint adoption should be the rule and adoption by a single parent the exception (ATF 111 II 233 point 2cc p. 234/235). It may indeed be considered that the child’s interest, which is paramount, consists in principle of living in a complete family. Nevertheless, the law does expressly permit adoption by a single person, without subjecting him or her – unlike those wishing to adopt an adult or a person deprived of legal capacity (Article 266 § 1 Chapter 3 of the Civil Code) – to the existence of ‘valid reasons’. In any event, where the requisite conditions for the child’s welfare are satisfied, and the adoption by a single person meets all the requirements for the child’s fulfilment and personality development, the adoption will be granted; in such cases, at the preliminary placement stage, the conditions laid down in Article 11b of the OPEE will be satisfied, and the placement authorisation must be granted (ATF 125 III 161 point 4b p. 165 and citations).

3.1. The court below found that the appellant had appropriate educational qualities. She can count on a wide network of persons who support her in her project and have promised to help her take care of the children when she is busy. Since the refusal of the authorities of the Canton of Jura (see B.a above), she has changed the organisation of her life by moving to Geneva, where she carries on her professional activities; since November 2004 she has been renting accommodation in an area close to the parish church of which she is maître de chapelle and in a building that also houses the offices and secretariat of the music festival of which she is the artistic director. Lastly, her financial resources are sufficient (7,000 [Swiss francs] per month). Those points being established, it is not necessary to examine them again.

3.2. In her application of 19 January 2004 the appellant had sought authorisation to receive ‘a second child, from South America, aged between 1 and 3’; it does not appear from the application lodged the following year that those criteria had changed. However, when she appeared personally before the cantonal authority on 7 December 2005 she declared that she wished to receive a child ‘up to the age of five’; pointing out that A. [the first child adopted by the applicant] was from Vietnam, she expressed a desire to be entrusted with a child who was ‘born in that country’, whilst ‘of course remaining open to other countries’.

As this Court found in a recent case, such an approach cannot be admitted (see judgment of 5A.11/2005 of 3 August 2005, point 3.1, published in FamPra.ch 2006 p. 177). The home study report (Article 268a Civil Code and Article 11d OPEE) is drawn up according to the age and origin of the child, factors that the applicant must indicate (Article 11g § 2 (a) and (c) OPEE). The Youth Office thus quite rightly, in its findings on the cantonal appeal, found that this document had been ‘drawn up on the basis of an application for the adoption of a child aged between 1 and 3 at the time of its arrival’. Any finding to the contrary would suggest that an application could be changed as and when the case so required, for a reduction of the age difference in this instance. It follows that the criticism of the cantonal court for not having granted an ‘authorisation for an older child, in order to reduce the age difference’ appears ill-founded. The fact that the Convention between Switzerland and Vietnam on cooperation in matters of child adoption came into force while the case was pending on appeal, that is to say on 9 April 2006 (RO 2006 p. 1767), is immaterial; moreover, the appellant does not show that she would satisfy the conditions laid down in that agreement, or even – notwithstanding the opinion of the Youth Office’s representative (see record of individual hearing on 5 April 2006) – that her project would in fact be feasible.

3.3. The appellant was born in 1957 and is thus 49 years old; in relation to a child of between one and three years old – leaving aside the waiting times in international adoption – the age difference would be between forty-six and forty-eight years. In the light of the Federal Court’s case-law such a difference appears excessive (see judgment 5A.6/2004 of 7 June 2004, point 3.2, published in FamPra.ch 2004 p. 710: single person ‘of almost 50 years’ wishing to adopt a ‘girl under 5 years old’; see also the references cited in ATF 125 III 161 point 7a, p. 167/168). As the cantonal authority rightly pointed out, even an age difference of forty-five years is too great. In that case the appellant would, at over 60, find herself the single parent of two teenagers, who, in addition to the problems arising in that period of life, may well face particular difficulties as adopted children (see, for example, judgment 5A.21/1999 of 21 December 1999, point 3d, published in FamPra.ch 2000 p. 546), especially as the future child might have specific needs. The appellant is thus wrong to rely on Federal Court judgment 125 III 161 (age difference between forty-four and forty-six years), where, moreover, the adoption of a single child was at stake (see point 3.4 below).

3.4. The opinion of the court below, according to which the appellant underestimated the burden represented by a second child, cannot be disputed. Whilst it may be admitted, from a theoretical standpoint, that the presence of a sister or brother may have beneficial effects in emotional and social terms (see judgment 5A.25/1996 of 1 May 1997, point 6b, unpublished, in SJ 1997 pp. 597 et seq.), that assessment should be nuanced as far as adopted children are concerned. The home study report noted that A., after enjoying exclusive maternal attention, faced the risk of ‘reactivating a feeling of abandonment’; the positive effects of a new adoption on her situation (Article 264 in fine of the Civil Code, section 9(b) LF-ClaH [Federal Law on the Hague Convention], and Article 11b § 1 (a), in fine, OPEE) are not therefore certain (see, in general, Lücker-Babel, Adoption internationale et droits de l’enfant, Fribourg 1991, p. 44; this author observes that ‘it is in families that have a number of adopted children or a number of biological children [and only one adoptive child] that the failure rate is the highest’). In addition, it cannot be ruled out that the second child might have difficulties related to the deprivations suffered by children who have been abandoned (judgment 5A.9/1997 of 4 September 1997, point 4b, published in RDT 1998 p. 118), and this might complicate the arrangements made by the appellant. These findings are consistent with those of the Jura Social Action Department in its additional report of 11 June 2003.

The appellant disputes that assessment; she asserts, relying on statements from third parties, that the second adoption would be ‘beneficial for A.’ and criticises the cantonal judges for straying into ‘theoretical conjectures’. Those criticisms appear unjustified. Given that the placement authorisation precedes the adoption decision, the authority must inevitably make a prognosis. In view of the characteristics of an adoption by a single person and the dramatic consequences that a failed adoption would have for the child (see, on this subject, Lücker-Babel in RDT 1994 pp. 86 et seq.), the court below cannot be reproached for its rigour (see Breitschmid, op. cit., n. 19 ad Article 264 of the Civil Code and the literature cited), as was in fact required of it by Article 11b § 3 of the OPEE (‘most particularly’). It is not for this Court to substitute its own conception of the child’s welfare for that of the cantonal authority and of the investigators (see FamPra.ch 2006 p. 178, point 3.2 in fine and citations), but solely to ascertain whether relevant circumstances have not been taken into consideration or, indeed, whether crucial factors have been overlooked. Notwithstanding the appellant’s categorical denials, that is not the case here.

3.5. The cantonal authority found that the assistance that the appellant’s father could provide was not a solution for the care of A. and a second child; the presence at home of an 85-year-old father would represent, on the contrary, a handicap in the future, because his daughter would herself be required to provide him with help and support at some point. The appellant’s brother, who has no children – and it is not known whether his wife has a professional activity – could admittedly help her with the future child, as he has already done with A.; however, the brother lives in Lausanne. Similarly, the person intended to become the adopted child’s godfather lives in Lyons. Lastly, the support of neighbours in her building and of her very close friend, together with the presence of A.’s godfather and godmother, does not change anything, as the important criterion is the availability of the appellant herself; moreover, the education of children always rests with the parents, and it is easier to express an intention of assistance in the abstract context of a procedure than in everyday life and for some twenty years.

This opinion is consistent with the case-law of this Court and with legal opinion (FamPra.ch 2006 p. 178 point 3.2; Meier/Stettler, Droit de la filiation, vol. I, 3rd ed., no. 263, with other citations). Whatever the appellant may claim, the cantonal authority did not minimise the involvement of her family and friends by preferring ‘theoretical assertions’. The Court had occasion to observe this in a recent case, where, in spite of her ‘extended family’, a mother applying for a second adoption had had to entrust her adopted daughter to a neighbour when she went into hospital (FamPra.ch 2006 ibid.). As to the possibility of having to care for her father, she merely asserts that her brother ‘would be present’, but the latter has not corroborated this claim and in addition is supposed to make up for any deficiencies of the appellant. Moreover, the child’s interest cannot be measured solely in terms of the availability of the parent who is seeking to adopt alone (Meier/Stettler, ibid.). The grounds set out above are, in any event, sufficient for the decision appealed against to be upheld.

4. In conclusion, having regard to the discretionary powers enjoyed by the placement authorities (RDT 1998 p. 118 point 4b), the decision of the court below does not lay itself open to criticism. Accordingly, the appeal must be dismissed, with costs awarded against the appellant (section 156(1) of the Judicial Organisation Act).”

II. RELEVANT DOMESTIC, COMPARATIVE AND INTERNATIONAL LAW

A. Domestic law

21. The relevant provisions of the Swiss Civil Code are as follows:

Chapter IV: Adoption
A. Adoption of minors
Article 264 (General condition)

“A child may be adopted if the future adoptive parents have provided it with care and education for at least one year and if, in the light of all the circumstances, it may be foreseen that the establishment of a parent-child relationship will further the child’s welfare without unfairly affecting the situation of other children of the adoptive parents.”

Article 264b (Adoption by a single person)

“1. An unmarried person may adopt a child alone if he or she is at least 35 years old.

...”

Article 268a (Enquiries)

“1. An adoption shall not be granted until enquiries have been made, covering all essential circumstances, where necessary with the assistance of experts.

2. The enquiries shall concern, in particular, the personality and health of the adoptive parents and the child, their mutual suitability, the parents’ ability to bring up the child, their financial situation, their motives, their family circumstances and the development of the fostering relationship.

3. Where the adoptive parents have descendants, the opinion of the latter shall be taken into account.”

Article 316 (Supervision of children placed with foster parents)

“1. The placement of children with foster parents shall be subject to the authorisation and supervision of the supervisory authority or another office for the foster parents’ place of residence, as designated by the law of the canton.

1 bis. Where a child is placed with a view to adoption, a single cantonal authority shall be responsible.

2. The Federal Council shall issue implementing regulations.”

22. The relevant provisions of the Federal Council’s Order governing the placement of children for support and with a view to adoption (“the OPEE”) of 19 October 1977 read as follows:

Article 11b (Conditions for grant of authorisation)

“Authorisation may only be granted where:

(a) the personal qualities, state of health and educational capacities of the future adoptive parents and other persons living in their household, together with the housing conditions, offer every guarantee that the fostered child will benefit from appropriate care, education and training and that the well-being of other children in the family will be safeguarded; and where

(b) there is no legal impediment preventing the future adoption and provided it can be foreseen, in the light of all the circumstances, in particular the motives of the future adoptive parents, that the adoption will further the child’s welfare.

The capacities of the future adoptive parents will require special attention if there are circumstances that may render their task difficult, in particular:

(a) where it may be feared, in view of the child’s age, especially if it is over six years of age, or in view of its development, that it may have difficulties settling into its new environment;

(b) where the child is physically or mentally handicapped;

(d) where the family already has more than one child.

The authority will take particular account of the child’s interest where:

(a) the age difference between the child and future adoptive father or mother is more than forty years;

(b) the applicant is not married or he or she cannot adopt jointly with his or her spouse.”

Article 11g (Provisional authorisation to receive a child who has previously been living abroad)

“Where the future adoptive parents meet the conditions laid down in Articles 11b and 11c, § 1, provisional authorisation to receive a child who has previously been living abroad, with a view to his or her adoption, may be delivered, even if the child has not yet been determined.

In their application, the future adoptive parents shall indicate:

(a) the child’s country of origin;

(b) the service or person in Switzerland or abroad whose assistance will be required in finding the child;

(d) where appropriate, their stipulated conditions regarding the child’s gender or state of health.

The provisional authorisation may be limited in time and may be subject to obligations and conditions.

The child may be received in Switzerland by its future adoptive parents only once the visa has been issued or leave to remain has been secured.

After the child has entered Swiss territory, the authority shall decide on the granting of permanent authorisation.”

B. Comparative law

1. Adoption by single persons

23. Most European legislations authorise adoption by a single person. However, a number of different situations can be found. The legislative provisions of certain States permit any person, man or woman, with or without a precise indication of marital status, to apply for adoption. This is the case, in particular, for the following countries: Belgium, the Czech Republic, Estonia, Finland, “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, France, Hungary, Ireland, Malta, the Netherlands, Portugal, Russia, Spain, Sweden, Turkey and the United Kingdom. Certain States, such as Germany or Latvia, allow adoption by a single person subject to certain conditions. In German legislation, adoption is regarded as legitimate where it contributes to the child’s physical and moral well-being and where the establishment of an effective parent-child relationship can be expected.

24. Other States impose restrictions on the adoption of a child by a single person. For example, in Slovakia and Croatia, adoption by a single parent remains an exception. The possibility may be envisaged only if it can be shown that the adoption is in the child’s interest (in Slovakia and Croatia). In the same vein, Serbian and Montenegrin legislations allow adoption by a single person only where there are sufficient reasons to justify it. Luxembourg law draws a distinction between simple adoption (which does not terminate the connection with the family of origin) and full adoption (which terminates all legal connection with the family of origin), stipulating that simple adoption alone, not full adoption, is possible for a single person. Unlike France and Belgium, which also have such a distinction, but which nevertheless allow single persons to adopt in both cases, it is not possible in Luxembourg or Montenegro for single persons to apply for full adoption.

25. The Italian legislation is similar to that of Luxembourg and Montenegro, as single persons are authorised to adopt minors only in the context of “adoption in special circumstances”. The definition of “adoption in special circumstances” corresponds to that of simple adoption, as it enables the adopted child to retain legal connections with his or her family of origin.

2. Conditions as to minimum and maximum age of prospective adopters

26. Most of the legislations of the Council of Europe’s member States require a minimum age for prospective adopters. That age continually decreased throughout the twentieth century. The majority of European legal systems now fix a minimum age of between 18 and 30 years. The Czech Republic, “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, Hungary and Romania are among the rare member States that do not stipulate a minimum age for persons wishing to adopt.

27. Some legislations, albeit few in number, expressly provide for a maximum age for prospective adopters. For example, Croatia, “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, Greece, Montenegro, the Netherlands and Portugal impose a maximum age of between 35 and 60 years (for the latter limit, Greece and Portugal in particular). Specific reasons may exceptionally justify non-observance of the maximum age rule. This is the case, for example, in Montenegro and the Netherlands, where an exemption from the maximum age requirement may be granted where there are sufficient reasons to justify such an exception or specific circumstances. In Montenegro and the “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, when exemption from the maximum age is possible, an additional condition, relating to the difference in age between adopter and adoptee, is imposed.

28. In another group of States, where no maximum age is stipulated, the competent national authorities in the area of adoption nevertheless take into consideration the age of the person wishing to adopt when they examine his or her personal situation. This is apparent from the material available on the legal systems of Belgium, France, Ireland, Romania, Slovakia, Spain, Sweden and the United Kingdom.

3. Conditions concerning age difference between adopter and adoptee

29. It appears that the legislations of most member States also contain provisions concerning the age difference between adopter and adoptee.

30. A number of legal systems – Austria, Belgium, Bulgaria, Croatia, “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, France, Greece, Hungary, Italy, Luxembourg, Malta, Montenegro, the Netherlands, Russia, Serbia, Spain and Turkey – impose a minimum age difference between adopter and adoptee. That difference, where required, varies between fourteen and twenty-one years. It should be noted, however, that the legislations of these States do allow derogations from the principle of the minimum age difference in certain situations.

31. In another group of legal systems, including in particular the Czech Republic, Denmark, Estonia, Finland, Germany, Ireland, Portugal, Romania, Slovakia, Sweden, Ukraine and the United Kingdom, no minimum age difference is provided for by law. In those cases the legislation may expressly provide that the age difference must be “appropriate”, “neither too wide nor too narrow” or “reasonable”.

32. Some legislations set a maximum age difference between adopter and adoptee, namely forty years in Denmark, Finland and the Netherlands (in the latter, only for the adoption of foreign children), forty-five years in Croatia, “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, Hungary, Italy, Malta, Serbia and Ukraine, and fifty years in Greece; also, in exceptional circumstances, in Montenegro and Portugal. However, derogations from the provisions concerning the maximum age difference are possible in specific circumstances, which are largely the same as those that are considered in respect of the minimum age difference.

C. International law

33. A significant number of instruments governing adoption, particularly in order to protect the child’s interest, lay down various conditions. However, few texts expressly lay down requirements related to the possibility of adoption by single persons or conditions concerning the adopter’s age or the age difference between adopter and adoptee. Certain international instruments concerning adoption refer to the application of the domestic law rules of the States Parties to the conventions in question.

1. European Convention on the Adoption of Children, 24 April 1967

34. The European Convention on the Adoption of Children, 24 April 1967, remains the main instrument of the Council of Europe in the area of adoption. It came into force on 26 April 1968. To date, eighteen member States, including Switzerland, have ratified it and three have just signed it.

35. Under the first Article of this instrument, the member States of the Council of Europe, Contracting Parties to the Convention, undertake to ensure the conformity of their law with the provisions of Part II of the Convention. This Part sets out a minimum number of essential principles to which the Contracting Parties undertake to give effect, seeking to harmonise such principles and European practice in matters of adoption.

36. As regards persons who are allowed to adopt a child, Article 6 stipulates that the law of the Contracting Party may permit a child to be adopted by one person. However, States that only allow adoption by a couple are not required to enact provisions to allow adoption by a single person.

37. As to the age-limit for adoptive parents and the age difference between them and the children, Article 7 provides that “a child may be adopted only if the adopter has attained the minimum age prescribed for the purpose, this age being neither less than 21 nor more than 35 years”. However, “the law may ... permit the requirement as to the minimum age to be waived when (a) the adopter is the child’s father or mother, or (b) by reason of exceptional circumstances”.

38. Article 8 provides as follows:

“1. The competent authority shall not grant an adoption unless it is satisfied that the adoption will be in the interest of the child.

2. In each case the competent authority shall pay particular attention to the importance of the adoption providing the child with a stable and harmonious home.

3. As a general rule, the competent authority shall not be satisfied as aforesaid if the difference in age between the adopter and the child is less than the normal difference in age between parents and their children.”

2. European Convention on the Adoption of Children (Revised), 27 November 2008

39. The legal and social changes that have occurred in Europe since the first Council of Europe Convention on the Adoption of Children have led a large number of States Parties to amend their adoption laws. As a result, certain provisions of the 1967 Convention have gradually become outdated. With that in mind, a revised Convention was drawn up in line with the social and legal developments whilst taking the child’s best interests into account.

40. The Council of Europe’s European Convention on the Adoption of Children (Revised) (“the Revised Convention”), which was opened for signature on 27 November 2008, has not yet come into force; fourteen member States have signed it to date. It will replace, as regards the States Parties thereto, the European Convention on the Adoption of Children.

41. Under Article 7 of the Revised Convention (conditions for adoption), domestic law will “permit a child to be adopted ... by one person”. Article 9 (minimum age of the adopter) provides as follows:

“1. A child may be adopted only if the adopter has attained the minimum age prescribed by law for this purpose, this minimum age being neither less than 18 nor more than 30 years. There shall be an appropriate age difference between the adopter and the child, having regard to the best interests of the child, preferably a difference of at least sixteen years.

2. The law may, however, permit the requirement as to the minimum age or the age difference to be waived in the best interests of the child:

a. when the adopter is the spouse or registered partner of the child’s father or mother; or

b. by reason of exceptional circumstances.”

42. This Article does not prevent the national law from imposing a minimum age of more than 18 years on the adopter. Any higher level of minimum age must nevertheless respect the principle of adoption as enshrined in the Convention and, accordingly, that age cannot exceed 30. The upper limit of the minimum age that was set by the 1967 Convention, namely 35 years, now appears excessive; it has thus been set at 30. Moreover, the Convention does not prescribe a maximum age for the adopter (see Explanatory Report on the Revised Convention, §§ 50-52).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 8

43. Relying on Article 12 of the Convention, taken in conjunction with Article 14, the applicant, a single woman aged forty-seven and a half at the time of her application to receive a child with a view to adoption, complained that the Swiss authorities had debarred her from adopting a second child because of her age. In this connection, she also claimed to be a victim of discrimination in relation to women who could nowadays have biological children at that age. Article 14 reads as follows:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

44. Article 12 of the Convention provides:

“Men and women of marriageable age have the right to marry and to found a family, according to the national laws governing the exercise of this right.”

45. Notice of the application was given to the Government on 17 February 2009. They were invited to submit their observations on a possible violation of Article 14 of the Convention, taken in conjunction with Article 8, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

...

B. The Court’s assessment

69. The Court is aware of the fact that the applicant, who was not represented before the Court when she lodged the present application, relied on Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 12. However, since the Court is master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see, for example, Guerra and Others v. Italy, 19 February 1998, § 44, Reports of Judgments and Decisions 1998-I, and Glor v. Switzerland, no. 13444/04, § 48, ECHR 2009), it considers it more appropriate, in the light of all the circumstances of the case, to examine the present case under Article 8.

...

2. Merits

(a) Applicable principles

76. The Court reiterates that Article 14 of the Convention affords protection against any discrimination in the enjoyment of the rights and freedoms set forth in the other substantive provisions of the Convention and Protocols thereto. However, not every difference in treatment will automatically amount to a violation of that Article. It must be established that other persons in an analogous or relevantly similar situation enjoy preferential treatment and that this distinction is discriminatory (see, for example, National & Provincial Building Society, Leeds Permanent Building Society and Yorkshire Building Society v. the United Kingdom, 23 October 1997, § 88, Reports 1997-VII, and Zarb Adami v. Malta, no. 17209/02, § 71, ECHR 2006-VIII).

77. According to the Court’s case-law, a difference of treatment is discriminatory within the meaning of Article 14 if it has no objective or reasonable justification. The existence of such justification must be assessed in relation to the aim and effects of the measure in question, having regard to the principles which normally prevail in democratic societies. A difference of treatment in the exercise of a right laid down by the Convention must not only pursue a legitimate aim: Article 14 will also be violated when it is clearly established that there is no reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised (see, for example, Zarb Adami, cited above, § 72; Stec and Others v. the United Kingdom [GC], nos. 65731/01 and 65900/01, § 51, ECHR 2006‑VI; and Lithgow and Others v. the United Kingdom, 8 July 1986, § 177, Series A no. 102).

78. In other words, the notion of discrimination generally covers those cases where a person or group is treated, without proper justification, less favourably than another, even if the more favourable treatment is not called for by the Convention (see Abdulaziz, Cabales and Balkandali v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 82, Series A no. 94). Article 14 does not prohibit distinctions in treatment which are founded on an objective assessment of essentially different factual circumstances and which, being based on the public interest, strike a fair balance between the protection of the interests of the community and respect for the rights and freedoms safeguarded by the Convention (see, among other authorities, G.M.B. and K.M. v. Switzerland (dec.), no. 36797/97, 27 September 2001, and Zarb Adami, cited above, § 73).

79. The Contracting States enjoy a certain margin of appreciation in assessing whether and to what extent differences in otherwise similar situations justify a difference in treatment. The scope of the margin of appreciation will vary according to the circumstances, the subject matter and the background. One of the relevant factors may be the existence or non-existence of common ground between the laws of the Contracting States (see, among other authorities, Rasmussen v. Denmark, 28 November 1984, § 40, Series A no. 87; Fretté v. France, no. 36515/97, § 40, ECHR 2002‑I; Stec and Others, cited above, § 52; and Inze v. Austria, 28 October 1987, § 41, Series A no. 126).

80. Since the Convention is first and foremost a system for the protection of human rights, the Court must have regard to the changing conditions within the respondent State and within Contracting States generally and respond, for example, to any evolving convergence as to the aims to be achieved. The existence or non-existence of common ground between the legal systems of the Contracting States may in this connection constitute a relevant factor in determining the extent of the authorities’ margin of appreciation (see Rasmussen, cited above, § 40, and, mutatis mutandis, The Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1), 26 April 1979, § 59, Series A no. 30).

81. The Convention and Protocols thereto must also be interpreted in the light of present-day conditions (see Tyrer v. the United Kingdom, 25 April 1978, § 31, Series A no. 26; Airey v. Ireland, 9 October 1979, § 26, Series A no. 32; and Vo v. France [GC], no. 53924/00, § 82, ECHR 2004‑VIII). Lastly, the Court reiterates the well-established principle in its case-law that the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective (see, for example, Artico v. Italy, 13 May 1980, § 33, Series A no. 37).

(b) Application of these principles to the present case

(i) The existence of a difference in treatment between persons placed in analogous situations

82. The applicant, a single woman aged forty-seven and a half at the time of her application to receive a child with a view to adoption, complained that the Swiss authorities had debarred her from adopting a second child because of her age. She claimed, in particular, to be a victim of discrimination in relation to women who could nowadays have biological children at that age.

83. The Government submitted, by contrast, that there had been no difference in treatment on the part of the State in similar or analogous situations, since the State could not have any influence over a woman’s ability or inability to have biological children. Moreover, the Government argued that it could not be concluded from the present case that in Switzerland there was a general discriminatory attitude based on the age of persons wishing to adopt a child. The Federal Court’s case-law illustrated the contrary, since an age difference of forty-four years, or even of forty-six years, had not been found excessive in two cases that it had examined ...

84. The Court cannot share the applicant’s opinion that she has been the victim of discrimination in relation to women who, nowadays, are able to have biological children at that age. Like the Government, it finds that this does not correspond to a difference in treatment on the part of the State in analogous or similar situations. As the Government rightly observed, the State has no influence over a woman’s ability or inability to have biological children.

85. The Court is of the opinion, by contrast, that the applicant may consider herself to have been treated differently from a younger single woman who, in the same circumstances, would be likely to obtain authorisation to receive a second child with a view to its adoption. Accordingly, the applicant may claim to be a victim of a difference in treatment between persons in analogous situations.

(ii) The existence of objective and reasonable justification

86. The Court has no doubt that the denial of authorisation to receive a child with a view to adoption pursued at least one legitimate aim: to protect the well-being and rights of the child (see, mutatis mutandis, Fretté, cited above, § 38). It remains to be determined whether the second condition – the existence of justification for a difference in treatment – was also met.

87. The Court notes that in 1998 the applicant, then aged 41, applied for authorisation to receive a first child and it was granted. In January 2000 she received a little girl, who was born in Vietnam. The adoption was finalised on 26 June 2002 (see paragraph 10 above).

88. As regards the subsequent procedure with a view to the adoption of a second child, the Court observes that the domestic authorities by no means called into question the fact that the applicant had the requisite child-rearing capacities and financial means in order to adopt a second child. However, the Federal Court found that there would be an age difference between the applicant, who was 49 at the time it delivered its judgment, and the child to be adopted, of between forty-six and forty-eight years, a difference that it regarded as excessive and not in the child’s interest in the circumstances of the case. The Federal Court added, like the court below, that even assuming that the adoption concerned a 5-year-old child, and not a 3-year-old as the applicant had initially wished, an age difference of forty-five years in relation to the child appeared excessive.

89. It must be noted that there is no common ground in this area. In the present case the applicant wished to adopt alone, as a single mother. On the basis of research it has carried out, the Court notes that such a right is not guaranteed in all the member States of the Council of Europe, at least not in an absolute manner. Certain legislations permit adoption by a single person on an exceptional basis and only subject to certain conditions (paragraphs 23-25 above). The European Convention on the Adoption of Children, in its 24 April 1967 version, stipulates that the laws of the States Parties may permit a child to be adopted by one person, but it does not make this mandatory (see paragraph 36 above), unlike the Revised Convention of 27 November 2008, Article 7 § 1 (b) of which will oblige States Parties thereto, once it has come into force, to authorise adoption by a single person.

90. As regards the applicant’s age, which according to her was the main criterion of distinction, no uniform principle can be found in the legal systems of the Contracting States, neither in respect of the lower and upper age-limits for adopters nor in respect of the age difference between the adopter and the adopted child. Most of the Council of Europe’s member States require a minimum age for prospective adopters, an age that continually decreased throughout the twentieth century (see paragraph 26 above). In addition, Article 264 (b) of the Swiss Civil Code sets the minimum age for a person wishing to adopt alone at 35 (see paragraph 21 above), which is consistent with Article 7 of the European Convention on the Adoption of Children of 24 April 1967. It can be seen from the Explanatory Report on the Revised Convention that such a limit appeared too high and it was therefore reduced to 30 in the new version. The Court observes that this development does not undermine the Government’s position in the present case, as the applicant did not complain that this minimum age had prevented her from adopting a second child.

91. As regards the maximum age for prospective adopters, the Court again finds that there is great diversity in the solutions adopted by the legislatures of the member States. Admittedly, some States have set the maximum age at 60 (see paragraph 27 above), but the Court finds that no obligation can arise for Switzerland from those isolated cases. It should also be taken into account that neither the Convention of 1967 nor that of 2008 prescribes a maximum age-limit for adopters. The Court notes that the same applies to the age difference between adopter and adoptee. It would point out that the Federal Court found, in the light of its own case-law, that an age difference of between forty-six and forty-eight years was in the present case excessive. In the Court’s view, such a conclusion is not per se incompatible with Article 14, even though some legislations, albeit few in number, allow for an even greater maximum age difference (see paragraph 32 above). The 1967 Convention does not lay down any fixed rule in this connection and Article 9 § 1 of the 2008 Convention simply provides that there should be “an appropriate age difference”.

92. In view of the foregoing, the Court takes the view that, in the absence of any consensus in this area, the Swiss authorities had a wide margin of appreciation and that both the domestic legislation and their decisions appear to fall squarely within the framework of the solutions adopted by the majority of the member States of the Council of Europe and, moreover, to be in conformity with the applicable international law.

93. The Court considers it quite natural that the national authorities, whose duty it is also to consider, within the limits of their jurisdiction, the interests of society as a whole, should enjoy broad discretion when they are asked to make rulings on such matters. Since the delicate issues raised in the present case touch on areas where there is little common ground amongst the member States of the Council of Europe and, generally speaking, the law appears to be in a transitional stage, a wide margin of appreciation must be left to the authorities of each State (see, mutatis mutandis, Manoussakis and Others v. Greece, 26 September 1996, § 44, Reports 1996-IV, and Cha’are Shalom Ve Tsedek v. France [GC], no. 27417/95, § 84, ECHR 2000-VII).

94. This margin of appreciation should not, however, be interpreted as granting the State arbitrary power, and the authorities’ decision remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of Article 14 of the Convention.

95. As the Government submitted, at issue here are the competing interests of the applicant and the children in question. The State must see to it that the persons chosen to adopt are those who can offer the child the most suitable home in every respect. The Court points out in that connection that it has already found that where a family tie is established between a parent and a child, “particular importance must be attached to the best interests of the child, which, depending on their nature and seriousness, may override those of the parent” (see E.P. v. Italy, no. 31127/96, § 62, 16 September 1999, and Johansen v. Norway, 7 August 1996, § 78, Reports 1996-III).

96. As to the present case, the domestic authorities’ decisions were taken in the context of adversarial proceedings during which the applicant was able to submit her arguments, which were duly taken into account by the authorities. Those decisions contained detailed reasoning and were based in particular on the in-depth enquiries carried out by the cantonal authorities. They were inspired not only by the best interests of the child to be adopted, but also by those of the child already adopted. Moreover, the Court finds it noteworthy that the criterion of the age difference between adopter and adoptee is not laid down by Swiss law in the abstract but has been applied by the Federal Court flexibly and having regard to the circumstances of each case. In particular, the Court does not find unreasonable or arbitrary the argument of the domestic bodies that the placement of a second child, even of a similar age to the first, would constitute an additional burden for the applicant. Nor would it disagree with the point that problems are more numerous in families with more than one adopted child (see Federal Court judgment, point 3.4, paragraph 20 above). It is clear in this type of case that the use of statistical data is necessary and that a degree of speculation is inevitable.

97. If account is taken of the broad margin of appreciation accorded to States in this area and the need to protect children’s best interests, the refusal to authorise the placement of a second child did not contravene the proportionality principle.

98. In short, the justification given by the Government appears objective and reasonable and the difference in treatment complained of is not discriminatory within the meaning of Article 14 of the Convention.

99. Accordingly, there has been no violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 8.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

...

2. Holds that there has been no violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 8.

Done in French, and notified in writing on 10 June 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Christos Rozakis

Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije