Van Raalte protiv Holandije

Država na koju se presuda odnosi
Holandija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
20060/92
Stepen važnosti
1
Jezik
Hrvatski
Datum
21.02.1997
Članovi
14
41
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
14
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Objektivno i razumno opravdanje
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-2) Obezbediti plaćanje dažbina ili kazni
(P1-1-2) Obezbediti plaćanje poreza
Srazmernost
(Čl. 14 / CEDAW-2(c)) Rodna pripadnost (pol)
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Ovaj predmet je Sudu prosledila Evropska komisija za ljudska prava, a zatim i Vlada Kraljevine Holandije, unutar tromesečnog roka. Postupak je pokrenut predstavkom protiv Holandije koju je Komisiji podneo holandski državljanin, g.Anton Gerard van Raalte, u aprilu 1992.godine. Predmet zahteva Komisije i Vlade bio je da Sud utvrdi da li je došlo do povrede člana 14 zajedno sa članom 1 Protokola br.1 uz Konvenciju.
Podnosilac predstavke je rođen 1924.godine, nije se ženio i nema dece. Krajem septembra 1987.godine poreski inspektor je poslao podnosiocu procenu doprinosa za 1985.godinu, uključujući i doprinose na temelju Opšteg zakona o naknadama za staranje o deci. Podnosilac je uložio prigovor protiv te procene. Po Kraljevskoj uredbi od obaveze plaćanja ovog doprinosa su bile izuzete neudate žene bez dece starije od 45 godina. Poreski inspektor nije prihvatio prigovor po ovom pravnom osnovu sa obrazloženjem da obveznik uplate doprinosa nije žena. Podnosilac je pred domaćim sudom istakao da je u pitanju diskriminacija. Inače, navedeno izuzeće od obaveze plaćanja doprinosa ukinuto je u januaru 1989.godine. Kako podnosilac nije uspeo u postupku pred domaćim organima, obratio se Komisiji.
Komisija je izrazila mišljenje da je došlo do povrede člana 14 u vezi sa članom 1 Protokola br.1 uz Konvenciju (sa 23 glasa prema 5 glasova).
NAVODNA POVREDA ČLANA 14 ZAJEDNO SA ČLANOM 1 PROTOKOLA BR.1
Član 14 – zabrana diskriminacije po bilo kom osnovu.
Član 1 Protokola br.1 – pravo na mirno uživanje imovine.
Sud uočava razliku u postupanju Države prema osobama u sličnim situacijama utemeljenu na polu. Vlada se pravdala različitim biološkim potencijalima muškarca i žene. Dakle, došlo je do povrede člana 14 zajedno sa članom 1 Protokola br.1 uz Konvenciju.
PRIMENA ČLANA 5O KONVENCIJE
- Pravedno zadovoljenje oštećenoj stranci
Sud presuđuje da ova presuda sama po sebi predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje u odnosu na svu pretrpljenu nematerijalnu štetu i dosuđuje određeni iznos na ime troškova i izdataka.


Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

SUD (VIJEĆE) 

PREDMET VAN RAALTE protiv NIZOZEMSKE

(Zahtjev br. 20060/92)  

PRESUDA

STRASBOURG

21. veljače 1997.

U predmetu Van Raalte protiv Nizozemske1 Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući, u skladu s člankom 43. (čl. 43.) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") i mjerodavnim odredbama Poslovnika Suda B2, u vijeću sastavljenom od sljedećih sudaca:

g. R. Ryssdal, predsjednik,
g. C. Russo,
g. N. Valticos,
gđa E. Palm,
g. I. Foighel,
g. A. B. Baka,
g. J. Makarczyk,
g. K. Jungwiert,
g. P. van Dijk,
te g. H. Petzolda, tajnika i
g. P. J. Mahoneya, zamjenika tajnika,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 24. rujna 1996. i 28. siječnja 1997. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena 28. siječnja 1997. godine:

POSTUPAK

  1. Predmet je Sudu proslijedila Europska komisija za ljudska prava ("Komisija") dana 11. prosinca 1995. godine i Vlada Kraljevine Nizozemske ("Vlada") dana 15. veljače 1996. godine, unutar tromjesečnog roka predviđenog člankom 32., stavkom 1. i člankom 47. Konvencije. Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 20060/92) protiv Nizozemske koji je 23. travnja 1992. godine nizozemski državljanin, g. Anton Gerard van Raalte, podnio Komisiji na temelju članka 25. Komisija se u zahtjevu pozvala na članke 44. i 48. i na izjavu kojom je Nizozemska priznala obvezatnu nadležnost Suda (članak 46.).U svom se zahtjevu Vlada pozvala na članak 48. Predmet zahtjeva Komisije i zahtjeva Vlade bio je ishoditi odluku o tome ukazuje li činjenično stanje predmeta na povredu obveza tužene države iz članka 14. zajedno s člankom 1. Protokola br. 1.
  2. U odgovoru na upit postavljen na temelju pravila 35., stavka 3. d) Poslovnika Suda B, podnositelj zahtjeva izjavio je da želi sudjelovati u postupku i imenovao je odvjetnika koji će ga zastupati (pravilo 31.). Nakon što je u početku bio označen inicijalima A.G.V.R., podnositelj zahtjeva naknadno je pristao da se njegov identitet otkrije.
  3. U vijeće koje je trebalo konstituirati ušli su ex officio S. K. Martens, izabrani sudac nizozemskog državljanstva (članak 43. Konvencije) i g. R. Ryssdal, predsjednik Suda (pravilo 21., stavak 4. b)). Dana 8. veljače 1996. godine, predsjednik je, u nazočnosti tajnika, ždrijebom odabrao imena sedmorice ostalih članova, a to su g. C. Russo, g. N. Valticos, gđa E. Palm, g. I. Foighel, g. A. B. Baka, g. J. Makarczyk i g. K. Jungwiert (članak 43. in fine Konvencije i pravilo 21., stavak 5.). Naknadno je g. P. van Dijk, koji je 25. lipnja 1996. godine izabran u ime Nizozemske, zamijenio g. Martensa koji je dao ostavku.
  4. Kao predsjednik vijeća (pravilo 21., stavak 6.) g. Ryssdal se, posredstvom tajnika, sa zastupnikom Vlade, odvjetnikom podnositelja zahtjeva i izaslanikom Komisije savjetovao o organizaciji postupka (pravilo 39., stavak 1. i pravilo 40.). U odgovoru na potom izdani nalog tajnik je očitovanje podnositelja zahtjeva primio dana 16. srpnja 1996. godine, a Vladino očitovanje 17. srpnja.
  5. U skladu s odlukom predsjednika, rasprava koja je bila otvorena za javnost održana je u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strasbourgu dana 23. rujna 1996. Sud je prethodno održao pripremni sastanak.

Sudu su pristupili:

(a) za Vladu
g. H. von Hebel, pomoćnik pravnog savjetnika Ministarstvo vanjskih poslova, zastupnik,
gđa M. J. F. M. Vijghen, Ministarstvo pravosuđa, savjetnica;

(b) za Komisiju
 g. H. G. Schermers, izaslanik,

(c) za podnositelja zahtjeva
 g. M. W. C. Feteris, sveučilišni profesor, punomoćnik.

Sud je saslušao obraćanja g. Schermersa, g. Feterisa i g. von Hebela.

ČINJENICE

I. Posebne okolnosti predmeta

  1. Podnositelj zahtjeva je nizozemski državljanin rođen 1924. godine koji živi u Amstelveenu. Nije se ženio i nema djece.
  2. Dana 30. rujna 1987. inspektor za izravne poreze poslao je podnositelju zahtjeva procjenu doprinosa koje je bio obvezan uplaćivati u okviru različitih programa socijalne sigurnosti za 1985. godinu, uključujući i one na temelju Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci (vidi stavak 21. ove presude).
  3. Dana 21. listopada 1987. podnositelj zahtjeva uložio je prigovor (vidi stavak 27. ove presude) protiv te procjene. Svoj je argument temeljio na članku 25., stavku 2. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci i na kraljevskoj uredbi od 27. veljače 1980. godine ([Narodne novine] br. 89 ("kraljevska uredba") - vidi stavak 23. ove presude) na temelju kojih su neudane žene bez djece koje su imale 45 ili više godina bile izuzete od obveze plaćanja doprinosa na temelju Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci. Smatrao je kako zabrana diskriminacije sadržana u članku 1. nizozemskoga Ustava (vidi stavak 18. ove presude) i članku 26. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima (vidi stavak 20. ove presude) podrazumijeva da se to izuzeće treba proširiti i na muškarce u istoj situaciji.
  4. Podnositelj zahtjeva naknadno je primio slične procjene za 1986., 1987. i 1988. godinu protiv kojih je također uložio prigovore. Inspektor je pridržao donošenje odluke o njima u očekivanju ishoda postupka koji se odnosio na procjenu za 1985. godinu.
  5. Dana 25. studenoga 1987. godine inspektor je donio odluku kojom je prvi prigovor proglasio neosnovanim zbog toga što "prema nacionalnom zakonodavstvu primjena članka 25., stavka 2. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci nije moguća jer obveznik uplate doprinosa nije žena".
  6. Dana 29. prosinca 1987. podnositelj zahtjeva žalio se Žalbenom sudu u Amsterdamu (vidi stavak 27. ove presude). Pozivajući se na članak 14. Konvencije zajedno s člankom 1. Protokola br. 1. i članak 26. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima, tvrdio je kako bi se odredbama kraljevske uredbe trebalo dati "rodno neutralno" tumačenje. Članak 25., stavak 2. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci i kraljevska uredba po njegovom su mišljenju bili diskriminacijski. Inspektor je iznio pismenu obranu. Nakon toga je podnositelj zahtjeva podnio odgovor, a inspektor repliku.
  7. Izuzeće od obveze plaćanja doprinosa na temelju Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci kojim su bile obuhvaćene neudane žene bez djece koje su imale 45 ili više godina ukinuto je Zakonom od 21. prosinca 1988. (Staatsbland 1988., br. 631) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1989.
  8. Dana 6. listopada 1989. godine Žalbeni sud u Amsterdamu donio je odluku kojom je odbacio žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio inspektorovu odluku. U svom je obrazloženju naveo sljedeće:

"5.4. Ni formulacija pobijane odredbe ni povijest njezinoga nastajanja ne ukazuje na to da je zakonodavac imao namjeru vršiti diskriminaciju niti da ju je prouzročio. Posebno se ne može reći da je zakonodavac želio vršiti diskriminaciju neoženjenih muškaraca koji su prije početka kalendarske godine navršili 45 godina života i koji, za razliku od usporedivih žena, nisu imali pravo na naknade za skrb o djeci na temelju Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci.

5.5. Odredbom članka 25., stavka 2. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci, zakonodavac je samo želio na prikladan način uzeti u obzir razliku u činjeničnoj situaciji između žena starijih od 45 godina i muškaraca starijih od 45 godina u pogledu stvaranja potomstva (dobivanja ili podizanja djece).

5.6. Činjenica, kako navodi [podnositelj zahtjeva], da iz statističkih podataka proizlazi da stariji muškarci samo rijetko dobivaju djecu nije važna za ono o čemu se razmatra u stavku 5.5. Zakonodavac je različitu ocjenu činjenične situacije skupine žena iz članka 25., stavka 2. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci utemeljio na njihovoj mogućnosti da imaju djecu, a ne na temelju toga u kojoj mjeri one stvarno imaju djecu. Mogućnost stvaranja potomstva kod starijih muškaraca bitno je različita od takve mogućnosti kod starijih žena, u smislu da je ova razlika značajna bez obzira na te statističke podatke.

5.7. Razlika u postupanju kojoj se protivi [podnositelj zahtjeva] stoga se ne temelji na razlici u spolu, već na razlici u činjeničnoj situaciji. Taj zaključak ne mijenja činjenica da se ova razlika (djelomično) podudara s razlikom između spolova. Pobijana odredba stoga nije u suprotnosti sa zabranom diskriminacije.

5.8. Ne može se u načelu isključiti da je to što su te razlike u činjeničnoj situaciji bile uzete u obzir bilo na korist poštenosti i prihvatljivosti Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci. Kako posao Žalbenoga suda nije da odlučuje o bitnoj vrijednosti nekog zakona, sud ne može razmatrati opravdavaju li razlike u činjeničnoj situaciji izuzeće o kojemu je riječ u cijelosti.

5.9. Čak i kad bi, protivno onome što je naprijed izneseno, bilo točno da se pobijanom odredbom krši zabrana diskriminacije, to [podnositelju zahtjeva] ne bi koristilo. Žalbeni sud ne bi imao slobodu proširiti izuzeće o kojemu je riječ na jednu ili više skupina pojedinaca za koje zakonodavac to zasigurno nije namjeravao. Da se argument koji se temelji na zabrani diskriminacije načelno prihvatio, to je samo dovelo moglo dovesti do utvrđenja da pobijana odredba nije imala obvezujuću snagu. To ne bi bilo u interesu [podnositelja zahtjeva]."

  1. Dana 7. prosinca 1989. podnositelj zahtjeva uložio je Vrhovnome sudu žalbu u odnosu na pravna pitanja (vidi stavak 27. ove presude). U opsegu u kojem je to ovdje mjerodavno, osporio je naprijed navedeno obrazloženje Žalbenoga suda pozivajući se na članak 14. Konvencije i članak 26. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine. Inspektor je pismeno odgovorio.
  2. Vrhovni je sud tu žalbu odbacio 11. prosinca 1991. godine U svom je obrazloženju naveo sljedeće:

"3.4. Kao treća osnova žalbe [middel], tvrdi se kako je načelom iznesenim u članku 25., stavku 2. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci povrijeđen članak 26. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima i članak 14. Konvencije. Što se tiče pozivanja na odredbu članka 14., treća osnova žalbe mora se odbaciti jer se ovaj predmet ne tiče ni jednog od prava i sloboda navedenih u Konvenciji.

...

3.6. Imajući, inter alia, na umu povijest nastajanja odredbe o kojoj je riječ, ograničenje izuzeća na žene u dobi od 45 ili više godina predviđeno člankom 25., stavkom 2. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci bilo je nadahnuto idejom da od tih žena ne bi bilo razumno ubirati doprinose na temelju Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci, jer se treba pretpostaviti da veliki dio njih neće nikada imati djecu, te da ih u tome sprječavaju društveni i - za razliku od muškaraca - biološki čimbenici.

Vrhovni sud ne mora razmatrati pitanje predstavlja li naprijed navedena činjenica objektivno i razumno opravdanje za to da se od plaćanja doprinosa na temelju Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci izuzmu samo one žene koje imaju 45 i više godina. Kako je ta razlika u postupanju između (neudanih) žena i muškaraca (za koju se u svakom slučaju, s obzirom na njihove biološke razlike, ne može reći da joj nedostaje svaka razumna osnova) uklonjena 1. siječnja 1989. godine kad je Zakonom od 21. prosinca 1988. (Staatsbland 1988, br. 631) ukinuto to izuzeće, više ne postoji razlog zbog kojeg bi sud trebao intervenirati na način da izuzeće proglasi primjenjivim, za godinu o kojoj je riječ, na neoženjene muškarce u dobi od 45 i više godina.

..."

  1. Nakon donošenja te presude inspektor je donio odluke o odbačaju prigovora podnositelja zahtjeva protiv procjena za 1986., 1987. i 1988. godinu (vidi stavak 9. ove presude).
  2. Prema podacima koje je objavio Središnji zavod za statistiku Nizozemske, u Nizozemskoj je 1985. godine broj živorođene "zakonite" djece čiji su očevi bili u dobi od 45 ili više godina bio 2.341 ili približno 1.43% od ukupnoga broja "zakonite" djece rođene te godine (163.370). Odgovarajuća brojka koja se odnosi na majke u dobi od 45 ili više godina bila je 177 ili približno 1 na tisuću. Podaci za izvanbračnu djecu nisu na raspolaganju.

 II Mjerodavno domaće pravo i praksa

 A. Ustav

  1. Članak 1. Ustava iz 1983. godine predviđa:

"Prema svim osobama na području Nizozemske postupat će se na jednak način u sličnim situacijama. Nije dopuštena diskriminacija na temelju vjeroispovijedi, uvjerenja, političkih naklonosti, rase, spola ili na bilo kojoj drugoj osnovi."

  1. Prema nizozemskom ustavnom pravu, sudovi ne mogu preispitivati ustavnost zakona. Članak 120. glasi:

"Sudovi neće odlučivati o ustavnosti [grondwettigheid] zakona i (međunarodnih) ugovora."

Podzakonski se propisi, s druge strane, mogu ispitivati, kako bi se utvrdilo jesu li u skladu s Ustavom, a čak i s nepisanim općim načelima prava (vidi presudu Vrhovnog suda od 1. prosinca 1993., Beslissingen in Belastingzaken (Zbirka odluka u predmetima oporezivanja - "BNB") 1994, br. 64).

  1. Članak 93. Ustava predviđa da odredbe međunarodnih ugovora i odluka međunarodnih (međuvladinih) organizacija koje, po svom sadržaju, mogu biti obvezujuće za bilo koga obvezujuću snagu dobiju nakon objavljivanja. Što se tiče zabrane diskriminacije, Nizozemska je, inter alia, stranka Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. ("Pakt") čiji članak 26. predviđa sljedeće:

"Svi su jednaki pred zakonom i imaju, bez ikakve diskriminacije, pravo na jednaku zakonsku zaštitu. U tom se pogledu zakonom mora zabraniti svaka diskriminacija te se svima mora jamčiti jednaka i djelotvorna zaštita od diskriminacije na bilo kojoj osnovi, a posebno zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjeroispovijedi, političkih ili drugih uvjerenja, nacionalnog i socijalnog podrijetla, imovine, rođenja ili nekog drugog statusa."

 B. Opći zakon o naknadama za skrb o djeci

  1. Opći zakon o naknadama za skrb o djeci donesen je 1962. godine. Do 1. siječnja 1989. godine (vidi stavak 28. ove presude), članak 25. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci predviđao je kako slijedi:

"1.  Obveznici uplate doprinosa su sljedeće osobe:

(a) svaka osoba kojoj je obveza uplaćivanja doprinosa određena na temelju Općeg zakona o starosnim mirovinama;

(b) ...

2. Od primjene prvog stavaka, podstavka (a) kraljevskom se uredbom mogu izuzeti neudane žene koje su navršile 45 godina života, podložno određenim uvjetima i ograničenjima ako je to potrebno.

3... "

Osobe iz podstavka (a) bile su sve one osobe koje još nisu bile navršile 65 godina života i koji su imale prebivalište u Nizozemskoj ili, ako nisu imale prebivalište u Nizozemskoj, koje su podlijegale Zakonu o plaćama (odbijanje poreza) u odnosu na rad koji su obavljale u Nizozemskoj na temelju ugovora o radu (članak 6., stavak 1. Općeg zakona o starosnim mirovinama).

  1. Svaka osoba koja je imala prebivalište u Nizozemskoj ili je podlijegala Zakonu o plaćama (odbijanje poreza) u odnosu na rad koji je obavljala u Nizozemskoj na temelju ugovora o radu imala je pravo na naknade prema Općem zakonu o naknadama za skrb o djeci u odnosu na djecu za čije je materijalno uzdržavanje bila odgovorna, bez obzira jesu li to bila njena vlastita djeca ili djeca njenog bračnog druga ili djeca koju je udomila (članci 6. i 7. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci). U svrhu ostvarivanja tog prava nije postojao uvjet da dotična osoba mora uplaćivati doprinose u sustav.

C. Kraljevska uredba 

  1. U vrijeme događaja koji su predmet prigovora, izuzeće od općeg pravila omogućeno člankom 25., stavkom 2. predviđeno je kraljevskom uredbom od 27. veljače 1980. godine (Staatsblad, br. 89.). Članak 1. je predviđao sljedeće:

"Iznimno od članka 25., stavka 1., podstavka (a) Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci, obveznik uplate doprinosa nije neudana žena koja je navršila 45 godina života prije početka kalendarske godine i koja nema pravo na naknade za skrb o djeci prema tom Zakonu."

D. Mjerodavna domaća sudska praksa

1. Vrhovni sud

  1. Vrhovni sud potvrdio je u svojoj presudi od 2. veljače 1982. godine (Nizozemska sudska praksa - "NJ") 1982., br. 424 (ispravljeno u NJ 1982., br. 475) da članak 26.Pakta predstavlja odredbu međunarodnoga ugovora koji, prema svom sadržaju, može biti obvezujući za bilo koga te da ga stoga nizozemski sudovi u načelu moraju izravno primjenjivati (vidi stavak 20. ove presude). Međutim, u nekim je presudama odbio protumačiti članak 26. na način kao da nacionalno zakonodavstvo lišava njegovog učinka čak i kad je smatrao da određena mjera predstavlja nezakonitu diskriminaciju između muškaraca i žena, smatrajući da bi se, kad su nacionalnim vlastima na raspolaganju razne mogućnosti za uklanjanje takve diskriminacije, izbor trebao prepustiti zakonodavcu s obzirom na socijalne i pravne implikacije koje prate svaki mogući smjer djelovanja (vidi presude Vrhovnog suda od 12. listopada 1984., NJ 1985., br. 230, i od 23. listopada 1988., NJ 1989., br. 740).U svojoj presudi od 16. studenoga 1990. godine (NJ 1991., br. 475), koju je Europski sud za ljudska prava citirao u presudi u predmetu Kroon and Others v. the Netherlands od 27. listopada 1994. (Serija A br. 297-C), Vrhovni je sud došao do sličnoga zaključka u pogledu članka 14. Konvencije zajedno s člankom 8. (loc. cit., str. 50, stavak 14.).

2. Središnji žalbeni sud 

  1. Središnji žalbeni sud – upravni sud nadležan za odlučivanje u većini vrsta sporova iz socijalne sigurnosti ali, inter alia, ne i za sporove koji se odnose na doprinose koji se uplaćuju prema Općem zakonu o naknadama za skrb o djeci – smatra kako je članak 26. Pakta na području socijalne sigurnosti u načelu izravno primjenjiv. Tako je u svojoj presudi od 14. svibnja 1987. godine (Sudska praksa na području socijalnog osiguranja - "RSV" 1987., br. 246), Središnji žalbeni sud diskriminacijskim smatrao pravilo prema kojemu je, u svrhu ispunjavanja uvjeta za naknade prema Zakonu o naknadama za žrtve progona (1940.-1945.), udana žena trebala biti "uzdržavateljica obitelji", dok se takav zahtjev nije primjenjivao i na oženjenog muškarca. U tri presude donesene 5. siječnja 1988. godine Nizozemska sudska praksa na području upravnoga prava ("AB") 1988., br. 252-54), došla je do sličnoga zaključka u pogledu Općeg zakona o invalidnosti, ali s učinkom tek od 1. siječnja 1980. godine – datuma kad je na snagu stupio propis koji je donesen s namjerom uklanjanja diskriminacije koji to, međutim, nije napravio na odgovarajući način. Jednako je tako u svojim presudama od 7. prosinca 1988. godine (NJCM-Bilten 1989., br. 14, str. 71 i AB 1989., br. 10) on jednom udovcu priznao pravo na podnošenje zahtjeva za udovičku mirovinu prema Općem zakonu o udovicama i siročadi.

 E. Ubiranje doprinosa; postupovne odredbe

  1. Doprinose je na temelju Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci, kao i one za neke druge programe socijalne sigurnosti ubirao porezni inspektor na isti način kao i porez na dohodak (članci 21. i 22. Općeg zakona o izvanrednim medicinskim izdacima, koji su po analogiji proglašeni primjenjivima na temelju članka 26. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci).
  2. Bilo je moguće uložiti prigovor protiv procjene inspektora (članak 23., stavak 1. Zakona o državnim porezima (opće odredbe)). Žalbu protiv odluke inspektora rješavao je Žalbeni sud (članak 2. i članak 26., stavak 1. Zakona o državnim porezima (opće odredbe)). Nakon toga je bilo moguće Vrhovnom sudu podnijeti žalbu o pravnim pitanjima (članak 95. Zakona o ustroju pravosuđa).

 F. Zakon od 21. prosinca 1988. godine

  1. Kao što je naprijed navedeno (vidi stavak 12.), mogućnost predviđena člankom 25., stavkom 2. prestala je postojati kad je 1. siječnja 1989. godine na snagu stupio Zakon od 21. prosinca 1988. godine (Staatsbland 1988., br. 631). Prema tome, tog su dana muškarci i žene postali jednako odgovorni plaćati doprinose prema Općem zakonu o davanjima za skrb o djeci, bez obzira na dob i na činjenicu jesu li u braku i imaju li djecu.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. G. van Raalte obratio se Komisiji 23. travnja 1992. godine. Pozvao se na članak 14. Konvencije zajedno s člankom 1. Protokola br. 1. tvrdeći da je žrtva diskriminacijskog postupanja u pogledu obveze plaćanja doprinosa prema Općem zakonu o naknadama za skrb o djeci.
  2. Dana 10. travnja 1995. godine Komisija je zahtjev (br. 20060/92) proglasila dopuštenim. U svom izvješću od 17. listopada 1995. godine (članak 31.).Komisija je izrazila mišljenje da je došlo do povrede članka 14. zajedno s člankom 1. Protokola br. 1. (s dvadeset tri glasa prema pet glasova). Cjeloviti tekst mišljenja Komisije i odvojenog mišljenja iz tog izvješća objavljen je kao prilog ovoj presudi3.

ZAVRŠNI VLADINI PODNESCI SUDU

  1. Vlada je svoje očitovanje zaključila izrazivši mišljenje da nije došlo povrede članka 14. Konvencije zajedno s člankom 1. Protokola br. 1.

O PRAVNIM PITANJIMA 

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. ZAJEDNO S ČLANKOM 1. PROTOKOLA BR. 1. 

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je kako ubiranje poreza na temelju Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci (vidi stavak 21. ove presude) od njega, neoženjenog muškarca bez djece, starijeg od 45 godina, predstavlja diskriminaciju utemeljenu na spolu zabranjenu člankom 14. Konvencije zajedno s člankom 1. Protokola br. 1., zbog činjenice da se u vrijeme događaja koji su predmet prigovora od neudanih žena te dobi koje nisu imale djecu slični doprinosi nisu naplaćivali (vidi stavke 21. i 23. ove presude).

Članak 14. Konvencije i članak 1. Protokola br. 1. predviđaju sljedeće:

Članak 14. Konvencije (čl. 14.)

"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."

Članak 1. Protokola br. 1 (P 1 čl. 1.)

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

Komisija se složila s podnositeljem zahtjeva da je do takve povrede došlo. Vlada je to osporavala.

 A. Je li članak 14. Konvencije primjenjiv

  1. Kako je Sud dosljedno smatrao, članak 14. Konvencije nadopunjuje ostale materijalne odredbe Konvencije i Protokola. On nema samostalno značenje budući da ima učinak samo u odnosu na "uživanje prava i sloboda" koje štite te odredbe. Iako primjena članka 14. ne pretpostavlja povredu ovih odredaba – i u toj je mjeri on samostalan – ne može biti mjesta njegovoj primjeni osim ako dotične činjenice potpadaju u domašaj jedne ili više njih (vidi, između mnogih drugih izvora prava, presudu u predmetu Karlheinz Schimdt v. Germany od 18. srpnja 1994., Serija A br. 291-B, str. 32, stavak 22.).
  2. I podnositelj zahtjeva i Komisija smatrali su kako se predmet tiče prava države da "osigura plaćanje poreza ili drugih doprinosa" i stoga potpada u domašaj članka 1. Protokola br. 1. Vlada to nije osporavala.
  3. Sud ne vidi razloga smatrati drukčije, te stoga utvrđuje kako je članak 14. primjenjiv.

 B. Argumenti pred Sudom

1. Podnositelj zahtjeva 

  1. Prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva, razlike u postupanju koje se temelje na spolu bile su neprihvatljive već 1962. kad je donesen članak 25. Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci. Formulacija članka 14. Konvencije pokazala je kako je takav stav prevladavao još 1950. godine. Osim toga, pravna i socijalna kretanja pokazala su jasan trend prema jednakosti između muškaraca i žena. Podnositelj zahtjeva skrenuo je, inter alia, pozornost na presudu Suda u predmetu Abdulaziz, Cabales i Balkandali v. the United Kingdom od 28. svibnja 1985. godine (Serija A br. 94) u kojoj je izričito rečeno kako "promicanje jednakosti spolova danas predstavlja važan cilj u državama članicama Vijeća Europe" i kako se " trebaju iznijeti vrlo snažni razlozi da bi se takva razlika u postupanju mogla smatrati sukladnom Konvenciji" (loc. cit., str. 38, stavak 78.). Nizozemski zakonodavac je u stvari priznao neprihvatljivost takvog pravljenja razlike time što je 1988. godine donio propis koji ga je ukinuo. U svakom slučaju statistički su podaci pokazali kako su veoma rijetki muškarci u dobi od 45 ili više godina postali očevi; s druge strane, žene starije od 45 godina još uvijek mogu imati djecu, a u mnogo slučajeva su i imale, što poništava opravdanje bilo koje razlike koja se temelji na teoretskoj mogućnosti stvaranja potomstva. I konačno, pravo podnošenja zahtjeva za naknade prema Općem zakonu o naknadama za skrb o djeci ni u kojem slučaju nije vezano za plaćanje doprinosa.

2. Vlada

  1. Vlada je zanijekala da je postoji razlika u postupanju prema osobama u sličnim situacijama. Žene u dobi od 45 ili više godina bitno se razlikuju od muškaraca iste dobi jer iz bioloških razloga postoji puno manja vjerojatnost da imaju djecu. U mjeri u kojoj je trebalo pretpostaviti da postoji razlika u postupanju prema osobama u sličnim situacijama, navedena biološka razlika je sama po sebi predstavljala dostatno objektivno i razumno opravdanje. Osim toga, kad je pravilo o kojem je riječ bilo doneseno opravdavali su ga društveni stavovi koji su tada prevladavali: pretpostavljalo se da žene koje nisu imale djecu i koje ih najvjerojatnije nikada neće imati zbog toga trpe, pa se smatralo pogrešnim takvim ženama nametnuti dodatni emocionalni teret obvezujući ih da plaćaju doprinose za program naknada za skrb o djeci. Doduše, izuzeće o kojemu je riječ ukinuto je 1. siječnja 1989. godine, u bîti kao odgovor na promjenu društvenih stavova prema neudanim ženama bez djece. Nije se, međutim, moglo izbjeći da socijalno zakonodavstvo u određenoj mjeri ne zaostaje za kretanjima u društvu, pa se to moralo uzeti u obzir. Općenito govoreći, Vlada se pozvala na široku slobodu procjene koju je prema njihovom mišljenju članak 1. Protokola br. 1. pružao državi "da primijeni zakone koje smatra potrebnima ... za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni".

3. Komisija

  1. Komisija je bila mišljenja da je postojala razlika u postupanju utemeljena na spolu i da ta razlika nije bila opravdana. Osim toga, smatrala je kako su društvene stavove na koje se oslanjala Vlada pretekla događanja iz vremena davno prije 1985. godine Pozvala se inter alia na činjenicu da je u svojoj naprijed navedenoj presudi u predmetu Karlheinz Schmidt, Sud utvrdio povredu članka 14. zajedno s člankom 4., stavkom 3. d)), s time da je u tom predmetu financijski doprinos bio nametnut 1982. godine.

C. Ocjena Suda

1.Primjenjiva načela

  1. U smislu članka 14. razlika u postupanju je diskriminacijska ako nema objektivnog i razumnog opravdanja, to jest, ako ne teži legitimnom cilju odnosno ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između primijenjenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Osim toga, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u procjenjivanju opravdavaju li razlike u inače sličnim situacijama različito postupanje, a ako opravdavaju, u kojoj mjeri to čine (vidi, među drugim izvorima prava, naprijed navedenu presudu u predmetu Karlheinz Schmidt, str. 32-33, stavak 24.). Međutim, prije nego što bi Sud mogao takvu razliku u postupanju, utemeljenu isključivo na spolu, smatrati sukladnom Konvenciji trebali bi se iznijeti vrlo snažni razlozi (vidi, među drugim izvorima prava, naprijed navedenu presudu u predmetu Karlheinz Schmidt, ibid.).

2. Je li došlo do razlike u postupanju prema osobama u sličnim situacijama

  1. U vrijeme događaja koji su predmet prigovora, doprinosi na temelju Općeg zakona o naknadama za skrb o djeci ubirali su se od neoženjenih muškaraca bez djece koji su bili u dobi od 45 ili više godina, ali ne i od neudanih žena bez djece koje su bile iste dobi (vidi stavke 21. i 23. ove presude). To nesumnjivo predstavlja "razliku u postupanju" prema osobama u sličnim situacijama utemeljenu na spolu. Činjenična razlika između te dvije kategorije na koju se pozivala Vlada, to jest njihove odnosne biološke mogućnosti stvaranja potomstva, Sud ne dovodi do drukčijeg zaključka. Upravo se to razlikovanje nalazi u srži pitanja može li razlika u postupanju koja je predmet prigovora biti opravdana.

3. Postoji li objektivno i razumno opravdanje

  1. Sud bilježi kako je Općim zakonom o naknadama za skrb o djeci uspostavljen program socijalne sigurnosti kojem su u načelu podlijegali svi odrasli stanovnici, bilo kao obveznici uplate doprinosa ili kao potencijalni korisnici. Ključna značajka ovoga programa bila je da obveza uplate doprinosa nije ovisila ni o kakvom potencijalnom pravu na naknade koje pojedinac može ostvariti (vidi stavak 21. ove presude). Dakle, u ovom je slučaju izuzeće bilo protivno sâmoj naravi programa.
  2. Iako države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene na temelju Konvencije u pogledu uvođenja izuzeća od takvih obveza plaćanja doprinosa, članak 14. zahtijeva da se, u načelu, svaka takva mjera primjenjuje jednako na muškarce i žene, osim ako nisu pruženi uvjerljivi razlozi koji opravdavaju razliku u postupanju.
  3. U ovom predmetu Sud nije uvjeren da takvi razlozi postoje. U tom kontekstu treba imati na umu da kao što žena starija od 45 godina može roditi dijete (vidi stavak 17. ove presude), tako s druge strane ima i muškaraca u dobi od 45 godina ili mlađih koji možda ne mogu imati djecu. Sud nadalje primjećuje kako i neudana žena bez djece koja ima 45 ili više godina može jednako tako steći pravo na naknadu prema Zakonu o kojem je riječ. Ona se, na primjer, može udati za muškarca koji već ima djecu iz prethodnoga braka. Osim toga, argument da bi ubiranje doprinosa za naknade za skrb o djeci od neudanih žena bez djece takvim ženama nametnulo nepošten emocionalni teret mogao bi se jednako tako primijeniti i na neoženjene muškarce bez djece ili na parove bez djece.
  4. Prema tome, bez obzira na to može li se želja da se poštede osjećaji žena bez djece u određenoj dobi smatrati legitimnim ciljem, takav cilj u ovom slučaju ne može pružiti opravdanje za razliku u postupanju utemeljenu na spolu.

 4.Zaključak

  1. Došlo je do povrede članka 14. Konvencije zajedno s člankom 1. Protokola br. 1.

III.PRIMJENA ČLANKA 50. KONVENCIJE

  1. Članak 50. Konvencije predviđa sljedeće:

"Ako Sud utvrdi da je neka odluka ili mjera sudbene ili druge vlasti neke visoke ugovorne stranke potpuno ili djelomično suprotna obvezama koje proizlaze iz ... Konvencije, i ako unutarnje pravo te stranke omogućava samo djelomično uklanjanje posljedice te odluke ili mjere, Sud će, prema potrebiti odrediti pravednu zadovoljštinu oštećenoj stranci."

Podnositelj zahtjeva tražio je odštetu kao i naknadu troškova i izdataka.

A. Šteta

  1. G. van Raalte zatražio je od Suda da mu dosudi naknadu materijalne štete u iznosu doprinosa koje je uplatio prema Općem zakonu o naknadama za skrb o djeci od 1985. do 1989. godine. Oni su ukupno iznosili 1.959 nizozemskih guldena (NLG). Od Suda je zatražio i da mu na te iznose dosudi kamatu po zakonskoj stopi.  Tražio je i 4.740 NLG na ime nematerijalne štete. Naveo je kako mu je, kao neoženjenom muškarcu bez djece, bilo "veoma bolno" to što je morao plaćati doprinose prema Općem zakonu o naknadama za skrb o djeci.
  2. Vlada je navela kako čak i da nije bilo razlike u postupanju koja je predmet prigovora, muškarci i žene bili bi jednako dužni plaćati doprinose prema Općem zakonu o naknadama za skrb o djeci, tako da bi ih podnositelj ionako morao plaćati.  Zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu nematerijalne štete bio je prema Vladinom mišljenju u nesuglasju s njegovim argumentom da takvi osjećaji, kad se jave kod žena, ne mogu opravdati proširenje izuzeća samo na njih.
  3. Izaslanik Komisije pretpostavio je da će podnositelj zahtjeva biti u položaju ostvariti povrat doprinosa uplaćenih prema domaćem pravu, te je osim toga smatrao kako podnositelj zahtjeva ima pravo na određenu naknadu nematerijalne štete.
  4. Sud bilježi kako utvrđivanje povrede članka 14. Konvencije zajedno s člankom 1. Protokola br. 1. podnositelju zahtjeva ne daje pravo na retroaktivno izuzeće od plaćanja doprinosa u okviru programa o kojem je riječ. Prema tome, zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu materijalne štete nije potkrijepljen dokazima. Što se tiče zahtjeva podnositelja zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Sud smatra kako ova presuda sâma po sebi predstavlja dostatnu zadovoljštinu.

 B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva zatražio je od Suda da mu dosudi 7.836, 75 NLG na ime troškova i izdataka koje je pretrpio u postupcima pred domaćim sudovima, 6.768 NLG na ime troškova i izdataka koje je pretrpio u postupku pred Komisijom i 8.666,25 NLG na ime troškova i izdataka koje je pretrpio pred Sudom. Vlada nije dala primjedbe. Izaslanik Komisije smatrao je kako podnositelj zahtjeva ima pravo na tražene iznose.
  2. Sud nema razloga sumnjati u to da su ti troškovi i izdaci zaista pretrpljeni. Sud također prihvaća da ih je podnositelj zahtjeva opravdano pretrpio u svojim nastojanjima da spriječi utvrđenu povredu i da kasnije na to ime dobije zadovoljštinu. I konačno, Sud nalazi kako je njihova visina bila razumna. Potraživanja podnositelja zahtjeva na to ime, u ukupnom iznosu od 23.271 NLG, stoga se u cijelosti prihvaćaju.

 C. Zatezna kamata

  1. Prema informacijama koje Sud ima na raspolaganju, zakonska kamatna stopa važeća u Nizozemskoj na dan donošenja ove presude je 5% godišnje.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD 

  1. jednoglasno presuđuje da je došlo do povrede članka 14. Konvencije zajedno s člankom 1. Protokola br. 1.; 
  1. odbacuje s osam glasova prema jednom glasu zahtjeve podnositelja zahtjeva za naknadu materijalne štete; 
  1. jednoglasno presuđuje da ova presuda sâma po sebi predstavlja dostatnu pravednu zadovoljštinu odnosu na svu pretrpljenu nematerijalnu štetu ; 
  1. jednoglasno presuđuje da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca, isplatiti 23.271 (dvadeset dvije tisuće dvjesto sedamdeset i jedan) nizozemski gulden na ime troškova i izdataka, a da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata prema godišnjoj stopi od 5%;

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom i doneseno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strasbourgu 21. veljače 1997. godine.

Rolv RYSSDAL, v.r.                           Herbert PETZOLD, v.r.

predsjednik                                        tajnik

 

U  skladu   s   člankom   51.,   stavkom   2.  Konvencije,   te  pravilom   55.   stavkom   2. Poslovnika Suda B, ovoj je presudi dodano djelomično odvojeno mišljenje g. Foighela.

 

DJELOMIČNO ODVOJENO MIŠLJENJE SUCA FOIGHELA

Potpuno se slažem s većinom Suda u pogledu njegovog utvrđenja povrede članka 1. Konvencije zajedno člankom 1. Protokola br. 1. u ovom predmetu. Ne slažem se, međutim, s mišljenjem većine da bi se zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu materijalne štete trebao odbaciti. Sud je utvrdio kako je podnositelj zahtjeva žrtva diskriminacije u pogledu njegove obveze uplaćivanja doprinosa u sustav naknada za skrb o djeci. Kako je riječ o šteti koju je pretrpio zbog povrede članka 14. Konvencije zajedno s člankom 1. Protokola br. 1 on bi, zbog razloga poštenosti, trebao na temelju članka 50. Konvencije imati pravo ostvariti povrat doprinosa koje je uplatio u sustav. Štoviše, primjećujem kako je takav stav Sud zauzeo u svojoj presudi u predmetu Karlheinz Schmidt v. Germany od 18. srpnja 1994. (Serija A br. 291-B, str. 34, stavak 33.).

 

*Napomene tajnika:

1) Predmet nosi broj 108/1995/614/702. Prvi se broj odnosi na mjesto koje predmet zauzima na popisu predmeta proslijeđenih sudu dotične godine (drugi broj). Zadnja dva broja označavaju mjesto koje predmet zauzima na popisu predmeta proslijeđenih Sudu od njegovoga osnivanja odnosno na popisu odgovarajućih zahtjeva podnesenih Komisiji na temelju kojih je pokrenut postupak.

2) Poslovnik Suda B, koji je stupio na snagu 2. listopada 1994. godine, primjenjuje se na sve predmete koji se odnose na države obvezane Protokolom br. 9.

 
Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.